Katarina Milković iz Perušića (40) prije manje od godinu dana odselila se u Dublin. Sad joj u Irsku dolaze i djeca. O povratku u Hrvatsku zasad ne razmišlja. Zadovoljna je poslom u Irskoj

Još sam svakodnevno u šoku jer ne mogu shvatiti da se može normalno živjeti. U Irskoj mi je odlično.

Ispričala nam je to Katarina Milković iz Perušića (40), koja se prije manje od godinu dana odselila u Dublin.

Bila sam ravnateljica Javne ustanove za upravljanje geomorfološkim spomenicima prirode Pećinskog parka Grabovače.

To je ustanova vrlo slična Parku prirode Velebit ili Vranskom jezeru, ali manjeg omjera i nije ju osnovala država nego općina – objašnjava nam Katarina, koja je u Irskoj promijenila struku.

U središtu Dublina radi kao pomoćnica menadžera u velikom lancu restorana.

Brzo sam se snašla jer je menadžment manje-više svugdje isti. Brzo sam i napredovala. Svi naši ljudi su vrijedni i brzo napreduju kad im to omogućava uređeni sustav. Strašno je to što takav sustav ne postoji kod kuće nego se ljude tjera da idu van raditi za strance – kaže Katrina.

Sad kad je završila školska godina, u Irsku joj stižu i djeca, koja će školovanje od sljedeće godine nastaviti u Dublinu.

Katarina je osam godina radila kao ravnateljica parka Grabovača.

Prije toga 12 godina radila je na lokalnom radiju. Kao srednjoškolka upisala se u Mladež HDZ-a. Razočaranje u politiku i političare bilo je jedan od razloga odlaska iz Hrvatske.

Još kao srednjoškolka, na nagovor prijatelja, učlanila sam se u Mladež HDZ-a grada Gospića. Moram priznati da me ni tad politika nije zanimala, ali smatrala sam da kao pripadnik jedne velike stranke ipak mogu nešto napraviti za svoju lokalnu zajednicu jer sam prije svega bila veliki lokal patriot – objašnjava Milković.

Dodaje da joj je posao vođenja Pećinskog parka bila sve, “i ljubav i život”, te da je uživala tom poslu.

Naprosto nisam više mogla. Sva energija koju sam imala naprasno je nestala. Sva ljubav koju sam osjećala se ohladila. Nisam vidjela budućnost. Odlučila sam krenuti ispočetka u zemlji bez ustaša i partizana.

Dala sam ostavku u pola mandata i otišla. Moram priznati, odluka nije bila laka, ali nisam požalila. Jedino mi je teško odgovoriti na pitanje hoću li se ikad vratiti – kaže Katarina.

Iz Hrvatske se dnevno iseli 247 osoba, što znači da je svake godine “napusti” grad veličine Osijeka, navodi se.
 
(24sata.hr)

Svjetski poznati magazin The Economist u današnjem članku “Vapaj za partizanima – Gdje je politika ostala u 80-ima, ako ne i u 40-ima” analizira hrvatsku političku scenu

Nije ni čudo da se obje stranke bave ideološkim pitanjima jer ako bi se bavile ekonomskim dostignućima, obje bi imale jako velik problem – zaključuje The Economist koji ističe kako političku situaciju u mnogočemu ilustrira papagaj Koki.

“Papagaj koki je mudra stara ptica. Pripadao je maršalu Josipu Brozu Titu, dogogodišnjem komunističkom vođi Jugoslavije, koji je umro 1980. godine. Koki živi na Brijunima, gdje je Tito provodio šest mjeseci u godini i gdje su vile i dalje rezervirane za hrvatske političare. Ako imaju sreće, turisti mogu čuti Kokija kako psuje na njih i uzvikuje “Tito, Tito, Tito”, a da ima širi vokabular, sigurno bi uživao u otkrivanju najvećih državnih tajni, koji je zasigurno čuo”, piše The Economist te dodaje kako je u Hrvatskoj 16. kolovoza započela nova predizborna kampanja koja najbolje pokazuje koliko je politika u Hrvatskoj ostala zamrznuta.

“Ključna pitanja u kampanji vrte se oko razgovora koje je prije par desetljeća slušao Koki”, piše The Economist.

Kao primjer navode ubojstvo Stjepana Đurekovića i presudu Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču za njegovo ubojstvo.

SDP i HDZ – nema velike razlike

“Glavne hrvatske stranke, SDP i HDZ, žestoko se ne slažu oko toga što ova presuda znači. Zoran Milanović, šef SDP-a koji je do prošle godine bio premijer, žestoko se borio protiv izručenja dvojice sada osuđenih muškaraca, pa HDZ-ovi pristaše tvrde kako je štitio ljude koji su ubijali hrvatske nacionaliste. SDP-ovci uzvraćaju kako su ubojice bili tijesno povezani s Franjom Tuđmanom, prvim hrvatskim predsjednikom”, stoji u članku.

The Economist napominje kako se sadašnje platforme tih dvaju stranaka ne razlikuju toliko koliko se razlikuje njihova povijest.

“SDP se poziva na antifašizam Titovih komunističkih partizana koji su se borili protiv nacista. U kontrastu, mnogi u HDZ-u se dive ustašama, nacističkom kvislinškom pokretu. Presuda u Njemačkoj dala je samo novi sloj njihovim sukobima oko povijesti. Još jedna točka sukoba je posjet HDZ-ovog ministra otkrivanju spomenika hrvatskom nacionalistu čije je dostignuće ubojstvo jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj 1971.”, analizira The Economist.

“Sav taj folklor odvlači pozornost od važnih pitanja. Hrvatska politička scena mjesecima je u rasulu. Prošli izbori bili su u studenom no nastala koalicija predvođena HDZ-om pala je u lipnju zbog korupcijskog skandala oko nacionalne naftne kompanije. HDZ je tada smijenio svog vođu, koji je pustio ustašofilne elemente u središte stranke”, piše Economist.

Novog šefa HDZ-a Andreja Plenkovića nazivaju umjerenim europarlamentarcem.
“Stranku želi odvući u centar i kaže kako ne voli populizam koji se širi Europom. Kada su u pitanju povijesna pitanja, kaže da Hrvatska treba trezvenu debatu oko zločina i ustaša i komunista”.

Drže se prošlosti zbog groznih rezultata u sadašnjosti

“Jedan od razloga zbog kojeg se obje stranke drže prošlosti su njihovi poražavajući rezultati u sadašnjosti. SDP prate katastrofalni gospodarski rezultati dok su bili na vlasti, ekonomija se smanjivala četiri od pet godina. U godinama koje su prethodile, HDZ se proslavio korupcijom, a najnoviji skandal nije tu sliku nimalo popravio.

HDZ puzi za SDP-om i nijedna stranka neće osvojiti dovoljno mandata da samostalno formiraju većinu. Neki analitičari predviđaju veliku koaliciju iako Plenković ističe da ona nije opcija. Opsjednutost prošlošću možda objašnjava to što je u TV debati Milanović pokušao pridobiti HDZ-ove glasače ponosno otkrivajući da je njegov djed bio ustaša.

Takve taktike mnoge zgražaju. Boris Miletić je na čelu regionalne stranke koja vodi Istru, područja u kojem živi Koki. Turizam je glavna grana gospodarstva; za ovu godinu Miletić kaže kako je fantastična, možda i najbolja od rata. No tada se smrknuo. Govoreći o ustašama i prošlosti koja je uistinu sramotna, kaže: “Trebamo govoriti o budućnosti”, i nabraja reforme koje su HDZ i SDP obećavali godinama: decentralizacija, racionalizaciju regija.

Nažalost, u Hrvatskoj glavne političke stranke nesposobne su napraviti išta osim papagajski ponavljati jedne te iste parole”, zaključuje The Economist.
 
(index.hr)

To je zbirka monologa Adolfa Hitlera kao i razgovora koje je vodio s bliskim suradnicima u razdoblju od 1941. do 1944. godine.

Sve njegove riječi zabilježili su Heinrich Heim, Henry Piker i Martin Bormann. Hitler je govorio o religiji, filozofiji, politici i brojnim drugim temama.

Između ostalog, na nekoliko mjesta spominje Hrvate u kontekstu koji nije nimalo laskav. Iako nikada nije bio na hrvatskoj obali, Hitler kaže kako je svjestan da je to dobra turistička destinacija.

Kada bi Hrvati bili dio Reicha, kao izvrsni vojnici njemačkog Führera, čuvali bi močvarna područja. Prema njima se ne bi trebai ponašati onako kako to sada čini Italija. Hrvati su jako ponosan narod i trebalo bi ih prisegom vjernosti vezati izravno uz Führera.

U tom slučaju mogli bismo se na njih potpuno osloniti. Recimo, kada ispred mene stoji Kvaternik (Slavko Kvaternik, ustaški ideolog), u njemu vidim sve ono što Hrvati jesu – čvrst u prijateljstvu, a njegova riječ obvezuje zauvijek – govori Adolf Hitler.

Ipak, povijesne okolnosti pokazuju kako je Hrvatska za njega bila izvor za pljačku i besplatnu radnu snagu.

Svaki 30. čovjek išao je u Njemačku na prisilni rad, a mnogi se nisu vratili. Riječ je o više od 200.000 ljudi iz Hrvatske i područja BiH. Također, iz NDH su nacisti eksploatirali poljoprivredne proizvode i rudu. Generalno, Hitler je na NDH gledao kao na koloniju – objasnio je jednom za Express povjesničar prof. dr Ivo Goldstein.

Njegov kolega Tvrtko Jakovina izjavio je kako je Hitlerovo mišljenje variralo i bio je sklon onima koji su mu bili saveznici, iako je imao loše mišljenje o Slavenima.

Govoreći opet o Hrvatima, privlačna mi je ideja, gledano s etničke točke gledišta, da ih treba germanizirati. S političkog gledišta ipak ta ideja nije ostvariva – objašnjava Hitler.

“Slavenski narodi u njegovoj imperiji su imali samo jedno mjesto – ono na kome se tretiraju kao roblje za sekundarne poslove. Slovake, Hrvate i slične tretirali su kao seljake koji su bili glupii ništa više od toga. U vrijeme rata izlazile su dječje slikovnice gdje su upravo te narode prikazivali u takvom svjetlu.

Ipak, njegov odnos je nedosljedan. Bugari su mu bili najbliži, pa ih je najviše cijenio, dok su Česi o kojima je govorio osobito negativno, u ratu ipak prošli s manje gubitaka nego drugi. Svatko tko je bio na njegovoj strani ponekad dodjeljuje koju pozitivnu rečenicu “

“Mađarima se lakše upravlja nego Rumunjima. Kakva šteta da umjesto Rumunja ne možemo postaviti Hrvate “, sanjari Veliki Vođa o pokornosti drugih naroda. Ubrzo potom otkriva skrivene želje.

U svojim razgovorima Hitler spominje i ideju o gotskom podrijetlu Hrvata.

Hrvati su vrlo uporni u želji da ih ne smatramo Slavenima. Oni tvrde da su potomci Gota. To što govore slovenskim jezikom za njih je samo slučajnost – nastavlja Führer.

U NDH njemački državljani bili su u bitno boljoj poziciji od ostalog stanovništva

“Oni su imali ključnu, privilegiranu ulogu pa nisu morali plaćati porez, nisu morali ići u vojsku, a čak su izbjegavali i zatvorske kazne ako su morali ići na odsluženje zbog kriminala”, objasnio je Goldstein.

Iz svega toga jasno je vidljivo da unatoč pojedinim riječima pohvale, kažu povjesničari, Hitler Hrvate gleda samo kao oruđe u stvaranju nove Europe, a nikako kao ravnopravne.

“Kad je govorio o strategiji, tvrdio je da u ovom trenutku u jugoistočnoj Europi postoje ‘dreckstaaten’ ili gov….ske državice (misleći pritom na Mađarsku, NDH, itd.), Ali će se taj sastav nakon rata po njemačkoj pobjedi, temeljito preurediti”, smatrao je Goldstein.

U svojim razgovorima Hitler spominje i ideju o gotskom podrijetlu Hrvata. “Hrvati su vrlo uporni u želji da ih ne smatramo Slavenima. Oni tvrde da su potomci Gota. To što govore slovenskim jezikom za njih je samo slučajnost “, nastavlja Führer.

NDH mu nije bila blizu ni mislima, ni srcu

Gotska teorija smatra Hrvate slaveniziranim Gotima. Splitski arhiđakom Toma u 13. stoljeću je govorio o toj teoriji, ali na vrlo klimavim i nimalo znanstveno utemeljenim činjenicama.

“Ustaške vlasti u NDH toliko su se htjele dodvoriti nacističkom gospodaru, da su izvukli tu teoriju i postavili je kao službenu u tom razdoblju. Ni tada ta ideja nije imala puno pobornika, a nakon rata je bila meta kritika, pa čak i ismijavanja”, objasnio je Jakovina.

Povjesničari se slažu kako neke Hitlerove izjave, izvađene iz konteksta, možda djeluju laskavo, ali na kraju je jasno da mu NDH nije bila blizu misli, ni blizu srca, jer se u tom razdoblju bavio puno većim problemima – osvajanja europskog tla.

Bio je neobrazovan

Ipak, kroz razgovore je vidljivo kako je razmišljao o aktualnim trenucima, a pokazao je i neobrazovanost u ključnim situacijama. “Iskopali su glavu neandertalca i uskliknuli: To je bio naš predak. Kako znaju da taj nazovi neandertalac zapravo nije bio majmun? Sve što o tome mogu reći jest da to sigurno nisu bili naši preci.

“Kada nas pitaju o našim precima, uvijek treba istaknuti Grke”, kazao je objašnjavajući kasnije da su kipovi grčkih bogova jasna vizija pravog germanskog čovjeka, jer Grci su za njega Germani i nitko u antici nije uspio dostići njihovu nadmoć.

Uspoređujući glave grčkih kipova s ​​profilom njemačkih ljudi, zaključuje Hitler dalje, sličnost je očigledna.

Trudio se pokazati svoje znanje

Njegovi suvremenici teško su podnosili takve tvrdnje, navodeći kako su razgovori s njim često bili naporni i dosadni. Povjesničar Maks Domarus kaže kako je Hitler inzistirao na potpunoj tišini dok on govori i nije dopuštao upadice ni potpitanja.

“Uvijek je Hitler taj koji govori. On može biti furer koliko god hoće, ali uvijek se ponavlja i uvijek dosađuje gostima“, navodno je jednom prilikom izjavila Magda Goebbels, supruga Hitlerovog pobmoćnika i ministra Jozefa.

Suvremenici su tvrdili kako se u društvu učenih ljudi Hitler jako trudio pokazati svoje znanje. Knjiga “Hitler ‘s Table Talk” osim na njemačkom, dostupna je na francuskom i engleskom jeziku.

U Rusiji su 2008. godine zakonom zabranili njezino posjedovanje i distribuciju zbog rasističkih komentara punih mržnje prema Rusima i Židovima.

KNJIGA “Hitler ‘s Table Talk” – možete ju na engleskom jeziku skinuti OVDJE!
 
(24sata.hr,vestinet.rs/uredio:nsp)

Svako delikatnije političko, gospodarsko ili kulturno pitanje, iznova obnavlja i nedoumice o udjelu slobodnih zidara u svemu tome. Tako je bilo i s ulaskom Hrvatske u EU

Priče o masonima nikada nisu prestale intrigirati. Uz slobodno zidarstvo kod nas se uvijek upleću i podsjećanja na značenje i utjecaj masona na povijest Hrvatske u posljednjem stojeću.

Nakon nedavnog teksta o masonima u nedjeljnom Večernjem listu kao i ovog teksta, znatiželja će se kod čitatelja najvjerojatnije još umnožiti. Napose o ulozi masona u stvaranju prve Jugoslavije. Uglavnom se i danas kao i nekoć uz masone povezuje tajnovitost, moć i utjecaj na važne društvene događaje, pa i na presudna politička, gospodarska i kulturna zbivanja i u svijetu i u Hrvatskoj. Uz to se uglavnom lijepi i prikrivena hrvatska zebnja o masonima koji s Hrvatskom nešto opet planiraju.

U Hrvatskoj postoji zbog povijesnih nedoumica i mnoštvo predrasuda prema slobodnim zidarima. Rašireno je i mišljenje da su Hrvate u prvu državu južnih Slavena uveli upravo masoni. Činjenice tome ne protuslove, dapače. Hrvati, članovi Jugoslavenskog odbora, uglavnom su bili masoni.

Zapravo, masonima nisu bili samo Frano Šupilo i Ante Trumbić. U Hrvatskoj kontinuitet slobodnoga zidarstva ide i kroz prvu i kroz drugu Jugoslaviju, pa nema razloga ne vjerovati da organiziranih masona nema i danas. Masona je bilo i u NDH. Egzemplaran je bio ustaški “vojskovođa” Slavko Kvaternik koji je, kako se priča, u “bratstvo” primljen još kao mladi časnik glasovite Glinske pukovnije.

Zajedničku su jugoslavensku kraljevinu masoni stvorili, dok su u komunističkoj Jugoslaviji, premda zabranjeni, tajnovito egzistirali. Najupečatljiviji je primjer toga kontinuiteta književni nobelovac Ivo Andrić. Iako je pripremio Trojni pakt koji je Kraljevina Jugoslavija potpisala s Njemačkom Adolfa Hitlera, Andrić je u Titovoj Jugoslaviji, koja je veličala svoj antifašizam, postao prvim predsjednikom Saveza književnika Jugoslavije!

Još prije toga postao je čak i članom Titove komunističke Partije! Titovi su komunisti i njihove tajne službe o Anđriću sve sigurno znali, pa i to daje mason. Usprkos svemu tome, Andrić je bio i poslanik Savezne skupštine Jugoslavije kad je 1961. dobio je Nobelovu nagradu. Tito je žalio što nagradu nije dobio, njemu ideološki bliskiji Miroslav Krleža, nego, eto, ideološki mu nesukladni Andrić.

U Titovni Jugoslaviji slobodno zidarstvo nije bilo javno dopušteno, premda se zna da je i naibliži Titov suradnik, Moša Pijade, bio mason, čak se i za samog Tita špekuliralo, a i još se nagađa, da je i sam bio mason. Kao krunski dokaz za takvu tvrdnju uvijek se navodi da na njegovoj grobnici u beogradskoj Kući cvijeća nema nikakvih oznaka, pa ni crvene zvijezde petokrake.

Masona je bilo i u prvoj poratnoj Titovoj ideološki miješanoj vladi. Sigurno je da su masonima bili dr. Ivan Šubašić i Savo Kosanović. Prvi predsjednik Narodne skupštine Jugoslavije, dr. Ivan Ribar – također. I poznati je zagrebački odvjetnik dr. Ivo Politeo isto dokaz kontinuiteta hrvatskog Slobodnog zidarstva.

U monarhističkoj Jugoslaviji na tzv. Bombaškom procesu branio je mladog terorista Josipa Broza Tita, a u Titovoj autokratskoj državi na, od njegova režima montiranoga političkoga procesa, protiv zagrebačkoga kardinala dr. Alojzija Stepinca!

Moguće je da je i u kasnijim partjjskim vrhuškama bilo slobodnih zidara. O tome nije moglo biti nikakvoga javnoga govora dok god je postojao komunistički režim.

Raspad Jugoslavije mnogima je bio znak da je zapravo oslabio utjecaj masona i da se srušila moć jugomasonerije. Samostalnost Hrvatske shvaćala se i još se shvaća kao opreka raspadu Jugoslavije.

Zato će iz toga najvjerojatnije biti mnoštvo novih hrvatskih priča o masonima. Pogotovo nakon obnove ovdašnjih masonskih loža i najnovijega javnoga govora o hrvatskim masonima. I sam će taj javni govor sigurno dospjeti pod svojevrsni nacionalni sitnozor.

Podozrenje i sumnje koji uvijek masone prate neće ni ovoga puta izostati. Hrvatski ulazak u EU iznova je otvorio i ulogu hrvatskih masona u tome. Svako delikatnije političko, gospodarsko ili kulturno pitanje, iznova će obnavljati i nedoumice o udjelu slobodnih zidara u svemu tome. Masonski kontinuitet u Hrvatskoj, jednako tajnovit, postoji odvajkada, a pogotovo u posljednjem stoljeću. Masoni su i danas misteriozni kao i uvijek. Jesu li pak i moćni kakvim ih se smatra?
 
 
(vecernji.hr/uredio:nsp)

Posebno je zanimljiv upis od 23. prosinca 1943. u kojem je postalo jasno da je Tito oštro istupio protiv Draže Mihailovića – time, piše dalje Goebbels, postaje jasno kako Staljin dobiva veći utjecaj na Balkanu nego Roosevelt i Churchill.

Jozef Goebbels, ozloglašeni ministar propagande u nacističkoj Njemačkoj, počeo je voditi dnevnik još 1923. Ovo pismeno u početku nije oskudevalo najsočnijim, intimnim pripovijestima, nabijenim čak nastranom seksualnošću, ali u godinama koje slijede središnja ličnost dnevnika postaje – Adolf Hitler.

Zbog toga su ove Goebbelsove knjige značajan izvor i za proučavanje zakulisnih aktivnosti Trećeg Reich. Dakako, ostaje pitanje kako danas gledati na njegove dnevničke zapise: koliko ih je, naime, pisao znajući da će se oni čitati poslije njegove smrti – dakle s jasnom propagandnom idejom – a s druge strane, koliko je bio realan u procjenama situacije na terenu.

Besmisleno bi bilo čak i očekivati ​​da je najpouzdaniji Hitlerov suradnik tijekom svih burnih ratnih godina izrazitu pozornost posvećivao prostorima bivše Jugoslavije, ali nije ih ni zanemarivao. Logično, intenzivniji dnevnički zapisi usmjereni ka ovom dijelu Balkana počinju s pripremama za vojnu akciju, pa tako 4. travnja 1941.

Gebels navodi da je protiv Jugoslavije “osmišljena snažnija kampanja”. “U Beogradu se korača tiše. Strah je ispred vlastite hrabrosti. Maček objašnjava da je ušao u kabinet samo kako bi očuvao mir. Naravno, želi nas time privući. Mi, međutim, želimo vidjeti djela “…

Dva dana kasnije Goebbels ovako opisuje “Balkanfeldzung”: “Mobilizacija je u Jugoslaviji dovedena do savršenstva. To im više puno ne može pomoći. Sve je beskorisno i prekasno. Beograd tijekom dana još jedno preko Mačeka i Rima pokušava s nama razgovarati.

To bi prije tjedan dana još imalo svrhe; sada je prekasno. Već smo napravili radijske fanfare za vojni pohod na jugoistok. Početna glazba ‘Princ Eugena’. Sada ponovno započinje ofenzivni život “…

Zanimljiv je i njegov osvrt na prvu posjetu fireru poglavnika NDH Ante Pavelića, koja Goebbelsa uopće nije impresionirala. A kako se čini, prema dnevničkim zapisima, nije ni Hitlera. S druge strane, Goebbels će vrlo povoljno pisati o Pavelićevom zamjeniku Slavku Kvaterniku («iskren i nekoristoljubivi prijatelj njemačkog naroda”) i ustaškom velikašu Mili Budaku (“vrlo komunikativan, izrazito inteligentan, i duhovno živ čovjek, veliki prijatelj Njemačke, vjeran Silama osovine, vrlo odmjeren u svom nastupu, s osobito dobrim općim obrazovanjem i potajnom mržnjom prema Italiji “).

Goebbels je u zapisu od 5. kolovoza 1941. naveo da “u Hrvatskoj još uvijek vladaju komunistički nemiri. Većim dijelom razlog tome leži u činjenici da ovdje još u velikom broju žive Srbi, as druge strane, Hrvati nimalo ni ne odobravaju ni ne pronalaze simpatiju za novu državnu strukturu “…

Mjesec dana kasnije, 13. rujna 1941, Goebbels bez zadrške navodi divljaštva ustaša po hrvatskoj provinciji povlačeći paralelu s počecima nacionalsocijalističkog pokreta u Njemačkoj (i aluzijom na «’Noć dugih noževa’) i analizira hrvatsko-srpskim odnose na terenu.

Zanimljivo, takav opis ustaških zločina Goebbels redovito zadržava do kraja dnevnika:  “«Čitam brojne izvještaje o trenutnom stanju, prije svega s jugoistoka. Onaj koji stiže iz Hrvatske odaje još jednom poprilično očajan položaj.

Poglavnik sad nije u poziciji da može okončati svoj vlastiti ustaški pokret. Ustaše su se nastanile po zemlji kao divljaci, dopuštaju samovoljne smrtne presude, šire se na sve strane, vrše egzekucije kako im je volja, i tako vode cjelokupni sustav u još veće neprilike.

Na naredbe poglavnika gotovo da se ne obaziru. No, on nema potrebnu energiju, kao ni moć, da bi se suprotstavio tim divljacima po zemlji … “»

Goebbels piše dalje: “Vrsni poznavatelji situacije kažu da ustanci djeluju iz pukog očaja. Nas ovaj razvoj situacije nikako ne može ostaviti ravnodušnim. Jer na kraju i konačno, opet naši vojnici moraju tamo uspostaviti mir.

Stoga, čini se da je kucno čas kada bi se trebalo intenzivnije pozabaviti s tim problemom, a hrvatsku vladu upozoriti da konačno ponudi podršku za razuzdana ustaška kretanja prema provinciji … “»

Nacistički ministar propagande zatim navodi da su mu crkveni predstavnici podastrli dokument o okrutnosti Hrvata nad Srbima. “Taj dokument sadrži također jezivo strašan materijal. I gledano s ljudske strane, kad je riječ o tim gnusnim postupcima, sve se uglavnom ponovno svodi na to, da je u ovom području mir zaista teško dostižan.

Srbi smatraju sasvim jasnim da je smrt s puškom u ruci za njih najbolje rješenje.

Obaviješten sam također, da poglavniku nije pošlo za rukom da se sa svojim ustaškim pokretom afirmira u hrvatskom narodu.

Ekscesivne pojave revolucionarnog pokreta, koje su i kod nas tu i tamo zabilježene 1933. godine, došle su mu do glave, pa je uvidio da ne posjeduje dovoljan autoritet i energiju, da protiv njih poduzme, kada je potrebno i brutalne, mjere. Tu bi mogle biti od pomoći jedino kazna, a po potrebi i streljanja odgovornih ustaša, koja bi poslužila kao primjer “.

Istovremeno i partizanski pokret dobiva sve više prostora u Goebbels-ovim dnevničkim zapisima. Tako, recimo, iz zabilješke od 7. siječnja 1943. čitamo kako partizani neograničeno vladaju trećinom NDH, raspolažu izdašnim zalihama (većinom talijanskog) oružja, sami proizvode municiju …

Područje kojim vladaju partizani, nastavlja Goebbels, ustrojeno je prema boljševičkom modelu, “a kako su ustaše tu prema stanovništvu provodile strašan režim, ono je sad više na strani partizana,” koji se krajnje dobro odnose prema njima, nego na strani legalne vlade”.

Gebels prvi put spominje Tita tek 13. rujna 1943. godine. I ne samo to, nego će mu od ovog datuma poklanjati značajnu pažnju, nerijetko ga nazivajući Staljinovim namjesnikom u Jugoslaviji.

Navodi tako Goebbels talijansko-partizanski sporazum o nenapadanju, Titov strah i neorganiziranost u periodu nakon Pete ofenzive (Sutjeska), američko-englesko-sovjetsku obavještajnu pomoć Titu i glavnom stožeru kao i partizansku ratnu taktiku: “Uz pomoć velikog dijela svojih trupa, Titu je, nažalost, uspjelo pobjeći našem napadu.

On sada vrlo mudro vodi svoje bande, koje se svim svojim snagama trude da izbjegnu ozbiljnu konfrontaciju s našim trupama. Na taj način će, što je sasvim razumljivo, još dugo stvarati neprilike. No, nadamo se kako će zimska hladnoća velik dio njegovih vojnih jedinica potjerati natrag u manja sela, gdje bi nam zatim mogli postati lak plijen “.

Posebno je zanimljiv upis od 23. prosinca 1943. u kojem je postalo jasno da je Tito oštro istupio protiv Draže Mihailovića – time, piše dalje Goebbels, postaje jasno kako Staljin dobiva veći utjecaj na Balkanu nego Roosevelt i Churchill.

Do tada je Gebels pominjao Mihailovića kao vođu pobune (bez drugih detalja), navodeći njegovu povezanost s jugoslavenskim kraljevskim dvorom u londonskom egzilu i Churchill-ovu naklonost. Međutim, sada Draža Mihailović pada u drugi plan, a to je onaj ključni momenat u kojem se saveznička pomoć okreće partizanima (umjesto, kao dotad, četnicima).

Posebnu pažnju Gebels ovim prostorima ponovno posvećuje krajem travnja 1944. godine, kada dolazi do velikog zahlađenja njemačko-hrvatskih odnosa. Goebbels piše kako je Hitler od njega zatražio da na Pavelića više ne obraća pažnju, jer, kada je riječ o povjerenju naroda u njega, sjedi na “tankoj grani”.

Očito Hitler (a time i Goebbels) uviđaju da njihov trud nema reciprociteta u Hrvatskoj – bar ne dok je vodi nesposobni poglavnik, i nastavlja: “Posebnog davanja pažnje Hrvatima više neće biti”.

Goebbels potom sve manje piše o Paveliću, a sve više o Titu.

Tako 11. studenog 1944. prvi put izražava svoju određenu fascinaciju Titovom ličnošću i navodi kako je “maršal Tito objavio manifest, koji ‘očarava’ izuzetnom drskošću.

On se tamo obraća Slovačkoj i Češkoj prema kojima se postavlja kao legalna vlast. Tom se takozvanom maršalu ne može osporiti određena pažnja koju izaziva.

On je neprikosniveni vođa bandi, te uz to i čovjek od formata. Bilo bi itekako poželjno da u našim redovima dekadentnih generala imamo nekoliko takvih maršala.

Oni bi zasigurno drugačije vodili rat i na zapadu i na istoku, nego što je danas mnogo puta slučaj “.
Bilo bi zanimljivo vidjeti što bi ondašnja ustaška vlast rekla na takvu ocjenu svog najljućeg neprijatelja – iz pera svog saveznika.

Ne čudi stoga što posljednji važan rekord Gebelsovog dnevnika vezanog za NDH možemo zapravo sagledati gotovo kao finalnu presudu – 7. ožujka 1945. Gebels spektakularno zaključuje: “U Hrvatskoj, prema izvještaju koji sam dobio, vlada strahoviti nered.

Ustaše provode teroristički Rezûme, koji je ispod svake kritike.

Dok se drugi svađaju, Tito se smije tome. Također, pokazuje se pritom kao vođa naroda najvišeg ranga. Usporedi li se poglavnik s njim, čini se samo poput jedne odista jadne, bijedne figure. On se samo još drži zahvaljujući njemačkoj vojnoj sili.

Uostalom, ne mogu se oteti dojmu da naši vojnici u tom prostoru jugoistoka samo i jedno brane – kaos”».

Posljednji Gebelsov dnevnički rekord bio je 10. travnja 1945. godine. Već 1. svibnja 1945. njemački ministar propagande i posljednji kancelar Reicha bio je mrtav.

Dnevnici na mikrofilmu
Goebbels je u posljednjim danima opsade Berlina naredio da se svi njegovi dnevnički zapisi stave na mikrofilm i iznesu iz bunkera u kojem je, nakon Hitlerovog samoubojstva, nakratko preuzeo titulu kancelara Reich-a.

Originale su pronašli vojnici Crvene armije uz tijela Goebbels-a, njegove supruge Magde i njihovo šestoro djece, koje su roditelji otrovali prije no što su i sami počinili samoubojstvo.

Ovi su zapisi bili dosta oštećeni u požaru koji je zahvatio bunker i u fragmentima su publicirani već 1948. na engleskom, njemačkom i ruskom. Međutim, cjeloviti zapisi na mikrofilmu, kasnije pronađeni u Potsdamu, stavljeni su na raspolaganje istraživačima tek 2009.

Tada je, naime, završen veliki njemačko-ruski projekt obnavljanja svih raspoloživih stranica Gebelsovog dnevnika, odnosno 98 % posto spremljenog materijala. A sada je ovaj materijal postao dostupan i “običnim smrtnicima” …
 

 
 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11753"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Prema raspoloživim podacima, uoči Drugog svjetskog rata Kraljevina Jugoslavija je posjedovala 84.574 kilograma čistog zlata.

Uviđajući opasnost u zemlji, knez Pavle je odobrio da veći dio zlatnih rezervi bude prebačen u Englesku u svibnju 1939. godine.

Transport je izvršio razarač “Beograd” i tako je u Englesku banku stiglo 980 sanduka u kojima se nalazilo 3379 zlatnih poluga. U ovoj banci Narodna banka je već imala 225 zlatnih poluga, pa je ukupna pričuva u Velikoj Britaniji uvećana na 44.886,61 kilogram čistog zlata.

Nakon početka Drugog svjetskog rata (1. rujna 1939), dok se očekivao napad na Veliku Britaniju, Savjet zemaljske obrane Jugoslavije je donio odluku da se zlato hitno prebaci u Sjedinjene Američke Države. Uz veliki rizik, u Njujork je transportiran iz Engleske 33.683,51 kilogram čistog zlata. U trezoru Engleske banke do kraja rata ostalo je 11203,10 kilograma.

Narodna banka je organizirala još dva transporta. U svibnju i lipnju 1940. iz Švicarske, preko Atene, u Njujork je upućeno 344 sanduka, odnosno 14168,16 kilograma čistog zlata. Uoči bombardiranja Beograda, Narodna banka Kraljevine Jugoslavije je kod Federalnih rezervi u SAD imala 47.851,67 kilograma čistog zlata.

Transport je izvršio razarač "Beograd" i tako je u Englesku banku stiglo 980 sanduka u kojima se nalazilo 3379 zlatnih poluga.

Treba istaknuti da je Narodna banka 18. ožujka 1941. godine, na tržištu zlata prodala za devize 20.002 kilograma čistog zlata u korist depozita kod Brazilske banke u iznosu od 11.225.000 dolara.

U trezorima u zemlji ostalo je 10.701,11 kilograma zlata. Još 1939. godine iz Beograda je evakuirano svo zlato: u užičkom podzemnom trezoru 9611,30 kilograma, dok je u sarajevskoj podružnici Narodne banke ostalo je 1089,80 kilograma.

Ministar financija u Simovićevoj pučističkoj vladi, Hrvat dr. Juraj Šutej, naredio je 7. travnja 1941. da se zlato iz užičkog trezora (204 sanduka) premjesti u Mostar. Kad je 10. travnja u Zagrebu proglašena NDH, ovo zlato je 14. travnja hitno prebačeno u Nikšić i sklonjeno u pećinu Trebjesa. Ni tu nije ostalo, već je 15. travnja prebačeno na aerodrom Krapina polje, radi prebacivanja u inozemstvo. Zlato koje je ostalo u Sarajevu zaplijenile su ustaše.

Usred travanjskog debakla, pučisti su se odlučili za bijeg iz zemlje, a 14. travnja se u manastiru Ostrog patrijarh Gavrilo blagoslovio i odlazak mladoga kralja Petra II. A 15. travnja 1941. najprije su evakuirani pučisti civili, a 16. travnja časnici pučisti, pa je poslije polijetanja posljednjeg aviona za Grčku (tromotorni bombarder “Savoja marketi SM – 79″, kojim je pilotirao zrakoplovni kapetan Ivan Dominko), u kome se nalazio glavni organizator puča i bijega iz zemlje, general Borivoje Mirković, na nikšićkom aerodromu ostalo 190 sanduka državnog zlata.

U avione je ukrcano (zbog male nosivosti i premnogo klijenata za bijeg) svega 14 sanduka (674 kilograma zlata). Pučistička vlada je ponijela osam sanduka (385 kilograma), a generalitet šest sanduka (289 kilograma). U Mirkovićevom avionu bilo je najviše sanduka sa zlatom – tri. Blizu grčke luke Preveza, generalov avion je pogođen i razbio se prilikom prinudnog slijetanja. Mirkoviću su bile slomljene obje noge. Na grčki teritorij je bilo prebačeno 216 političara, pučista, ne računajući njihove žene, bližu i daljnju rodbinu.

Zlato koje su pučisti donijeli u Englesku su morali  deponirati u Engleskoj banci. Preračunato u dolare, to je iznosilo 4.000.000 dolara za količinu od 385 kilograma, po jednima, a po drugima 245 kilograma čistog zlata. Od te sume su isplaćivane plaće pučistima i službenicima u njihovim vladama u Londonu, kao i mjesečne prinadležnosti kraljici Mariji, kralju Petru II i njegovoj braći, kraljevića Tomislavu i Andreji (svi su dobivali istu sumu kao i predsjednici vlada do 1952. godine).

Ali to nije bilo sve. Pučističke vlade: generala Simovića, Slobodana Jovanovića (dvije), Miloša Trifunovića, Božidara Purića i Ivana Šubašića, imale su na raspolaganju depozit Narodne banke Kraljevine Jugoslavije u banci Federalnih rezervi u New Yorku u iznosu od 24.587.814,08 dolara. Na tom računu je poslije rata ostalo nepotrošeno svega 662.757,13 dolara. Depozit u Brazilskoj banci (11.225.000 dolara za prodanih 20.002 kilograma zlata) nigdje se ne spominje.

Prema svemu sudeći, pučisti su u emigraciji potrošili 27.925.056,95 dolara. Šest sanduka, koje je uzeo generalitet, bilo je odmah predmet spora među samim pučistima i zbog njih su padale teške optužbe za vrijeme takozvane Kairske afere.

Što se događalo sa zlatom koje je ostalo u Nikšiću? Talijani su uzeli 176 sanduka ili 8393,22 kilograma čistog zlata. Nijemci su u manastiru Ostrog zaplijenili četiri sanduka ili 188,45 kilograma. Četnici su pronašli i uzeli jedan sanduk. Ozna je pronašla pet sanduka i predala ih Josipu Brozu.

Od predratnih 84.574 kilograma čistog monetarnog zlata, poslije rata je preostalo 49.033 kilograma. Šta se desilo sa 35.541 kilogramom državnog monetarnog zlata? Ustaše su, vidjeli smo, ukrali 1089,80 kilograma. Tko je, poslije pučista, najviše uzeo? Odgovor je: Amerikanci! Evo kako.

Poslije rata SAD su procijenile da je konfiscirana imovina njihovih građana u Jugoslaviji vrijedna 17 milijuna dolara. Realno, to je bila suma između tri i pet milijuna dolara. Amerikanci su zahtijevali da Jugoslavija to isplati iz svojih zlatnih rezervi koje su bile čuvane u Federalnim rezervama. Profesor dr. Milan Bartoš je sastavio prigovor da je riječ o depozitu u nuždi, ali je prigovor odbijen. I tako su naši saveznici Amerikanci iz jugoslavenskog depozita od 47.851,67 kilograma monetarnog zlata uzeli sebi 15.649,22 kilograma.

Teško je vjerovati da su Amerikanci jednostavno, kao gusari, opljačkali Jugoslovene. Nisu oni naplatili samo imovinu koju su komunisti zaplijenili američkim građanima 1948. godine. Kao plutokratska, trgovačka nacija, oni su naplatili sve ono što su u vidu pomoći (oružje, uniforme, hrana, vozila, zrakoplovi …) za vrijeme rata isporučili Brozovim partizanima i Mihailovićevim četnicima.

Ni to nije bilo nešto novo. Poslije Prvog svjetskog rata, naši saveznici Francuzi i Englezi su zahtijevali da im se sva pomoć plati. Čak i pertle za cokule koje su bile isporučene srpskoj vojsci pred proboj Solunskog fronta, a da ne govorimo o topovskom streljivu većeg kalibra. Čak i pertle! Opanci na nogama tih junaka više nisu bili upotrebljivi. I plaćene su saveznicima njihove vezice na cipelama!

Amerikancima je poslije Drugog svjetskog rata uspjelo naplatiti sve bombe koje su pred kraj rata bacili na srpski gradove. Svaku bombu, svaki litar goriva za svoje leteće tvrđave koje su donijele smrt mnogim Srbima, uglavnom civilima u Podgorici, Beogradu, Leskovcu, Bihaću … Praktični Amerikanci su i za to imali pokriće: bombe na Srbe je tražio Josip Broz, preko svog generala Koče Popovića.
 
 
izvor: skajvok3r.blogspot.com/uredio: nsp
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9341"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Kada je nedavno njemački tjednik “Der Spiegel” ekluzivno otkrio “Titove tajne ubojice”, nitko se u Hrvatskoj i Srbiji nije posebno uzbudio, jer je to otkriće ličilo na ponalaženje rupe u saksiji. Naravno, zahtjev Gojka Bošnjaka, ustaše koji je 1973. godine bio žrtva pokušaja ubojstva u Njemačkoj, a čiji je likvidator u Karlsruheu osuđen na 10 deset godina robije, prihvaćen je kao medijska senzacija. Bošnjak od njemačkog ministra unutarnjih poslova traži da se Josipu Brozu posthumno, zbog ubojstava emigranata, oduzme orden Izvanrednog saveznog križa, koji mu je 1974. dodijelio njemački predsjednik Gustav Heinemann.

Tito i njegove državne ubojice su od 1970. do 1989. godine u Njemačkoj ubijena 22 hrvatska iseljenika, u Europi i SAD 16 srpska emigranata. Ono što Gojko Bošnjak zna, a neće da kaže, jest činjenica da su državne ubojice iz Udbe likvidirale političke emigrante porijeklom iz Jugoslavije uz suglasnost vlasti u Njemačkoj i Americi. Naime, uvijek kada je Broz odlazio u službene posjete ovim državama, zahtijevao je od vlasti u Bonnu i Washingtonu da pohapse ili njegova tajna policija Udba pobije Titine političke protivnike. I zato Nijemci neće Titu oduzeti orden koji su mu dali, upravo za “čišćenje” njihovog prostora od “jugoslovenskih terorista”.

Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća Tito i Udba su imali 11 državnih ubojica iz svih republika. Ključ za ubijanje emigranata je bio nacionalni, pa su Hrvati ubijali ustaše, Slovenci bijelu gardu, Bosanci balije, a Srbi su ubijali četnike i Šiptare po svijetu. Konobar iz Niša, izvjesni B. Panajotović je u Chicagu ubio četnika D. Kašikovića, ali i devetogodišnju Ivanku, koja je vidjela zlikovca. FBI je taj zločin zataškao, a likvidator je operirao lice i skriva se danas u Coloradu.

U Njemačkoj je hrvatska Udba trebao ubiti Stjepana Đurekovića, odbjeglog direktora u INA-i, ali kako su to udbaški egzekutori iz Zagreba odbili, angažirani su Crnogorci. U tom masakru Đurekovića sudjelovali su Božović, Malešević i M – čije ime ne smijem izgovoriti. Prva dvojica su pokojnici, a treći živi i vrlo je utjecajan u Crnoj Gori. Uostalom, Njemačka nije uspjela dobiti Josipa Perkovića, šefa Udbe u Hrvatskoj, koji je osuđen za likvidaciju Stjepana Đurekovića. Niti se Njemačka zbog toga mnogo buni, jer ona i danas uvažava političke zločine komunista i maksimalno ih skriva.

Ta tajnovitost je dio političkog protokola zemalja, koje su provodile vlastiti državni terorizam. Naredbodavci udbašima su bili visoke političke ličnosti, koje su i same bile dužnosnici tajnih službi, pa bilo da se ona zvala NKVD, Ozna, Udba, KOS ili SDB. Prisjetimo se da je rad u tajnoj službi JNA, zatim SID-u i SDB, odnosno Ozni i Udbi, predstavljao često samo jednu od stepenica u političkoj karijeri mnogih naših dužnosnika. Tajni agenti su bili Josip Broz, Mitja Ribičić, Cvijetin Mijatović, Raif Dizdarević i Bora Jović, Nikola Ljubičić, kao i Edvard Kardelj. U novije vrijeme, kada su komunisti postali demokrati sa agenturama su radili Kučan, Janša, Tuđman, Gligorov, Izetbegović ili Milošević.

I svaka nova država koju su stvarali ove vojskovođe je imala svoju Udbu, a ona je pravila svoje ulične i narodne heroje, razne Arkane, Tute i Juke. Ovi momci su bili suradnici Titove agenture, samo su promijenili vladara i nastavili svoj podzemni pohod, a da nikada nisu ratovali između sebe. A i kako bi kada su bili drugari iz podzemlja u Frankfurtu. Milorad Ulemek Legija je bio miljenik mladog političara, koji ga je vodio kod Đinđića kući navečer, da ga upozori da Njemci žele ga likvidiraju. Dragana Vasiljkovića tj.. Kapetana Dragan, stvorila je srpska Udba, jer je po nalogu J. Stanišića doveden iz Australije u Krajinu izigravati srpskog nindžu.

Od 11 državnih ubojica, većina je otišla u prošlost, ali su danas živi i vrlo aktivni njih trojica – u Hrvatskoj i Crnoj Gori. A njihov šef Odsjeka za likvidacije postao je veliki majstor srpski masonerije i živi u Srbiji. Nije problem u tome da su Titove ubojice među nama, [highlight color="yellow"] već u tome da je brozovska Udba preživjela građanski rat i revoluciju i nametnula se kao tajna politička struktura demokracije [/highlight] . Uostalom, u Beogradu, svi udbaši i njeni mafijaši imaju običaj govoriti: “Da nas nije bilo, 5. listopada ne bi uspio. Mi smo narodu donijeli demokraciju! ”

Udbaši i mafijaši, međutim, zaboravljaju, kako već deset godina naplaćuju demokraciju koju su izborili na ovim prostorima. Udbaši koji su bila instrument Titovog režima, agenti Miloševića i Tuđmana, postali su veoma značajni suradnici Đinđića i Mesića, a ostali su u državnim i stranačkim aparatima Tadića i Josipovića. U Srbiji ih najviše ima u Ministarstvu vanjskih poslova, na mjestima konzula, u Ministarstvu obrane na funkcijama za ljudske resurse i vojnu industriju, zatim u medijima, gospodarstvu, mafiji i sportu.

Željko Kekić, bivši jugoslavenski špijun iskreno priznaje:

“Moji kolege udbaši i danas drmaju Hrvatskom. Oni su dobrovoljno radili kao suradnici političkih stranaka. Danas oni obnašaju dužnosti od načelnika općina, gradskih vijećnika, pa sve do zastupnika u Saboru i direktora javnih tvrtki. Oni i danas “drmaju” sustavom, jer su, u odnosu na “obične” političare koji dolaze iz naroda, u povlaštenijoj poziciji zbog informacija kojima barataju “.

 

[highlight color="yellow"] Hvatska Udba je, uostalom, dovela Gojka Šuška iz Kanade i namjestila ga za ministra. A Miroslav Tuđman, kao bivši šef agenture najbolje zna gdje su mu danas instalirani kadrovi. [/highlight] Jer, ako su komunisti postali demokrati, zašto ne bi udbaši postali njihovi savjetnici i suradnici.

Ako se samo površno skicira ta udbaška mimikrija, koja je im je omogućila da se infiltriraju u novu vlast, vidi se da su to učinili tako što su udbašku strukturu prenijeli u politiku i društvo. Glavni tajni posao udbaša danas na na blkanskom prostoru jeste ilegalno financiranje stranaka. Udbaši su stručnjaci za pravljenje “crnih para”. To je ilegalno zarađeni novac, kojim se plaćaju prljavi stranački poslovi. Taj novac je počeo da se stvara od prvih dana demokracije, jer su bivši načelnici tajnih službi, i u Beogradu, i u Zagrebu, pljačkali porušene gradove i banke, potom prvi otvorili poslove oko privatnih banaka i mjenjačnica, agencija za promet nekretnina, zatim agencija za privatne detektivne i osiguravanje. Samo u Srbiji agencije za osiguravanje imaju pod oružjem 30.000 ljudi.

Bivis udbaši su postali savjetnici i suradnici za sigurnost političkih partija, funkcionera, tajkuna, bankara. A u stvari se bave ucjenjivanjem i reketarenjem bogatih ljudi, uzimanjem partijskog postotka za svaki biznis sa državom, [highlight color="yellow"] ugovaranje prodaje državne imovine pod nejasnim okolnostima i uz visoku proviziju. [/highlight] Nerijetko pribjegavaju prijetnjama, batinjanjima i ubojstvima. U Beogradu udbaši su ubili Đinđića, au Zagrebu su ubili Pukanića. Izvršioci su bili članovi Udbine mafije iz zemunskog i zagrebačkog klana.

Najvažnija politička uloga Udbinih nasljednika je korištenje i prodaja tajnih dosjea stranačkih čelnika i simpatizera, sponzora političkih stranaka i stranih špijuna u domaćim gaćama, svim zainteresovao stranama. Cijena dosije sa tajnama običnog bisnismen, kojeg treba “ubijediti” da financira neku malu stranku, je u Beogradu –10.000 eura. A dosjei državnih dužnosnika vrijede već i milijun eura, jer su u njima podaci o zaraznim bolestima, kartonima iz ludnica, o ljubavnicama, prijevarama, ali i fotosi sa homoseksualnih seansi.

Udbaši danas posjeduju liste sa imenima političara, svećenika, javnih ličnosti, koji su homoseksualci, time ih ucjenjuju i ubacuju u razne političke igre. I zato svaki od političara koji se sprema za vrhovnu vlast strepi od ovih udbaša, njeguje ih, plaća i koristi, sve dok ne shvate da su iskorišteni. [highlight color="yellow"] Udba i danas potpuno kontrolira politički vrh Srbije, Hrvatske i Crne Gore. [/highlight] U njenim rukama su gospodarstvo, mediji, mafija i sport, pa zato i nije čudno što smo svi mi tajni suradnici udbaša. A dokle ćemo to biti, to nitko ne zna!?
 

 
preneseno sa serbianna.com
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8388"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]