Oko 30% posto osnovnih globalnih žitarica – riže, pšenice i kukuruza – možda su dosegli svoj najveći mogući prinos na poljima dijelm svijeta, prema istraživanju Univerziteta Nebraska-Lincoln koje je nedavno objavljeno.

Ovi rezultati izazivaju zabrinutost oko nastojanja da se poveća proizvodnja hrane kako bi se zadovoljile rastuća globalna populacija.

Prinosi tih usjeva su nedavno smanjeni i došli su do razine koju ne mogu probiti. Buduće projekcije koje će osigurati globalnu sigurnost hrane obično se temelje na stalnom povećanju prinosa, trend kojeg sada ovo istraživanje pobija i neće moći biti proveden u budućnosti.

Procjene buduće proizvodnje globalnog hrane i sposobnost da zadovolji prehrambene potrebe stanovništva za koje se očekuje da će brojčano rasti od 7 milijarda do 9 milijarda do 2050. godine, se u velikoj mjeri temelji na projekcijama povijesnih trendova.

Prošlim su trendovima, međutim, dominiralo brzo usvajanje novih tehnologija – od kojih su neke bile i jednokratne inovacije – što je omogućilo povećanje proizvodnje usjeva.

Kao rezultat toga, projekcije budućih prinosa bile optimistične – možda i previše, tako pokazuje nalaz UNL znanstvenika Kenneth Cassman i Patricio Grassini, odjela za agronomiju i hortikulturu, i Kent Eskridgea iz odjela za statistiku.

Oni su proučavali trendove prošlih prinosa u zemljama s najvećom proizvodnjom žitarica i pružili dokaze protiv projiciranog scenarija nastavka linearnog povećanja prinosa usjeva. Njihovi podaci pokazuju da se stopa prinosa nedavno smanjila ili zaustavila kod jedne ili više glavnih žitarica u mnogim najintenzivnijim poljoprivrednim dijelovima svijeta, uključujući i istočnu Aziju, Europu i Sjedinjene Američke Države.

Institut za poljoprivredu i znanstvene prirodne resurse (The Institute of Agriculture and Natural Resources scientists) je izračunao da taj pad ili stagnacija dobitka prinosa utječe na 33% posto velikih zemalja koje proizvode rižu i 27% posto velikih zemalja koje proizvode pšenicu.

U Kini, primjerice, povećanje prinosa kod pšenice je ostalo konstantno, a stopa rasta prinosa kukuruza je smanjenna za 64% posto za razdoblje od 2010. do 2011. u odnosu na 2002. do 2003. godine, unatoč velikom povećanju ulaganja u istraživanja u poljoprivredi i razvoj, obrazovanje infrastrukture povezanih za ove dvije žitarice. To upućuje na zaključak da je povratak tih ulaganja u stalnom opadanju u smislu utjecaja na povećanje uroda.

Autori navode da će budući dobitak daljnjeg prinosa vjerojatno zahtijevati fino podešavanje raznih čimbenika u proizvodnji usjeva. No, to je često teško postići na seljačkim poljima koja su povezana sa marginalnim troškovima, uvjetima rada, rizicima i utjecajima na okoliš koja mogu prevagnuti i smanjiti urode.
 
(preveo:mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)