Provesti sat vremena tijekom pauze za ručak plivajući u bazenu nije ništa neobično za stanovnike brojnih zapadnih zemalja, no mnogi švedski poslodavci odnedavno ovu praksu postupno uvode kao obvezu

Među njima su i javna tvrtka za distribuciju vode Kalmar Vatten te tvrtka tenisača Bjoerna Borga AB, čiji je istoimeni modni brand vrlo popularan u svijetu.

Svakog petka njihovi zaposlenici napuštaju svoje radno okruženje i sat vremena provode u sportskome centru u obližnjoj četvrti.

Sportske aktivnosti nemoguće je izbjeći. Već više od dvije godine na oglasnoj ploči visi raspored s obveznim tjednim sportskim aktivnostima, koje je pokrenuo direktor tvrtke Bjoern Borg AB, Henrik Bunge, ‘fit’ četrdesetogodišnjak koji građom tijela podsjeća na bugarskog hrvača.

“Ako se želite zaposliti u ovoj tvrtki, no ne želite poštovati pravila tvrtke…., morat ćete otići”, kaže bez ustezanja Bunge, dodajući da zbog jednoga sata sportskih obveza tijekom radnog vremena dosad nitko nije otišao.

Kaže da su ciljevi koji se sportskim aktivnostima žele postići – produktivnost, rentabilnost i druženje zaposlenika.

A da su ciljevi ispunjeni pokazali su rezultati istraživanja što ih je 2014. provelo Sveučilište u Stockholmu. Preznojavanje za vrijeme tjelesne aktivnosti u sklopu radnoga dana pokazalo se pozitivnim za zaposlenike i za poslodavce.

Zaposlenici su bili koncentriraniji, fokusiraniji na posao i u boljoj formi. S druge strane, i poslodavac je od toga imao korist. Pokazalo se da su obvezne sportske aktivnosti u pauzi za ručak bile ključne za smanjenje izostanaka s posla, kao i bolovanja.

Zabilježeno je čak 22 posto manje izostanaka s posla, što nije zanemarivo s obzirom na činjenicu da je u Švedskoj postotak bolovanja dvaput veći od europskoga prosjeka.

Rumenih obraza, s osmijesima na licu, šezdesetak zaposlenika koji su sudjelovali u satu joge kaže da je “sportska pauza sjajna stvar”.

Priroda i tjelesne aktivnosti na otvorenom

Šveđani su naslijedili luteransku kulturu koja cijeni asketizam i tjelesnu aktivnost, podsjeća Carl Cederstroem, znanstvenik sa Sveučilišta u Stockholmu te autor knjige “Sindrom dobrobiti”.

“Vjerujemo da se dobra forma, snaga i sreća postižu stalnim kretanjem na otvorenom i u prirodi”, kaže Cederstroem, ističući da se on ne zalaže za sportske aktivnosti po svaku cijenu, jer to ne znači da ste zbog sporta nužno bolja osoba.

Svaki član zajednice morao bi biti u dobroj formi, to je imperativ koji datira još iz tridesetih godina prošlog stoljeća kada se propagirao kult mladosti, energije i “društvene higijene”. Istodobno je dobra forma svojevrsan imperativ kada je posrijedi odnos prema poslodavcu, kaže znanstvenik.

Šveđani se ponose činjenicom da su najsportskiji narod Staroga kontinenta. Po podacima Eurobarometra iz 2014., 70 posto ih se bavilo nekom sportskom aktivnošću na tjednoj razini, a 51 posto dva do triput tjedno. Fizički najneaktivniji Europljani su Bugari. Samo 22 posto stanovnika vježba jednom tjedno.

Subvencije za sportske aktivnosti

Od kraja osamdesetih većina švedskih tvrtki subvencionira sportske aktivnosti svojih zaposlenika, od golfa do gimnastike u vodi, s prosječno 500 eura godišnje te su one oslobođene plaćanja poreza.

U tvrtki Bjoerna Borga, kaže direktor Bunge, od početka organiziranih obveznih sportskih aktivnosti za vrijeme radnog vremena sve su se ključne brojke povećale.

Obvezan sportski sat, najčešće u grupi, zbližava zaposlene u raznim službama tvrtke i smanjuje hijerarhijske razlike na poslu.

“Kad uđemo u dvoranu svi smo na istoj razini. Posao koji obavljaš u tvrtki nema nikakva značaja, svi smo jednaki”, kaže Ida Lang, računovotkinja u Borgovoj tvrtki, dodajući da su obvezne sportske aktivnosti u sklopu radnog vremena “sjajna stvar”.
 
(jutarnji.hr)

Ispovijest događaja sa burze, i kako se traži posao, te kako naći posao u Hrvatskoj

Prije dvadesetak dana sam se prijavio na Hrvatski zavod za zapošljavanje, poznatiji kao Burza. I dok u drugim jezicima, koji su iz grčkog korijena preuzeli riječ izvornog značenja koža ili krzno, burza označava mjesto gdje se redovito sastaje poslovni i trgovački svijet radi zaključivanja poslova, osobito s mjenicama i vrijednosnim papirima, u Hrvatskoj koja svoju novčanu jedinicu duguje baš krznu krvoločne životinjice burza označava mjesto gdje nezaposleni svijet dolazi da bi državu redovito obavještavao da i dalje nema posao.

Vojislav Mazzocco, predmet

Dvadesetak dana od prijave dobio sam termin za prvu konzultaciju s referenticom zaduženom za likove koji su poput mene završili neku od humanističkih znanosti. Dan prije ugovorenog sastanka iz pravne službe Burze na znanje sam dobio dopis kojim HZZ traži od Porezne uprave “dokaz odnosno podatak o činjenici je li imenovani po prestanku radnog odnosa s danom 30.9. 2015. obveznik plaćanja poreza na dohodak odnosno da li je imenovani upisan u registar poreznih obveznika po osnovi navedenog osiguranja”.

Nije mi bilo jasno ni zašto Burza od Porezne traži dokaz o nečemu što bi samo po sebi trebalo biti razumljivo. Kako da budem obveznik plaćanja poreza na dohodak ako sam nezaposlen? Nisam se, međutim, puno uznemiravao. Ponio sam dopis, u kojem je neki bezobrazni birokrat kao naslov napisao “PREDMET: VOJISLAV MAZZOCCO” na sastanak s referenticom uvjeren da će mi sve objasniti.

Nagrađena službenica

U dogovoreno vrijeme bio sam na dogovorenom mjestu i ako sada očekujete da ćete čitati da sam beskrajno čekao da me primi, varate se. Točno u 8 sati ušao sam u ured i prvo što sam zamijetio je plaketa kojom se moja referentica nagrađuje za iznimne rezultate u radu. Drugo što sam zamijetio bila je vrućina u uredu. Termostat je pokazivao 26 stupnjeva. Počeo sam se znojiti.

Vrijedna i ljubazna referentica upisivala je moje podatke, iako ih je već imala u računalu. Nije mi prvi put da se prijavljujem na burzu. Često mijenjam poslodavce, a na burzi se najčešće zadržim po tri mjeseca. Dođe mi to kao produljeni i od države plaćeni godišnji odmor. Ovoga puta neke su stvari ipak drugačije.

Radno iskustvo: profesor filozofije zaposlen kod bravara

Računalni spis o mojem radnom iskustvu nema nikakvog smisla. Od svih poslodavaca za koje sam imao čast raditi samo je posljednji ispravno napisan. Umjesto prethodnih stoji da sam kod nekog obrtnika bravara radio kao profesor filozofije i sociologije, u poznatoj tvrtki za trgovinu automobilskim gumama navodno sam bio urednik, a neki limar je, čini se, oko šest mjeseci plaćao moje glasnogovorničke usluge. Datumi su ispravni, stoji i moje ime, ali za te tvrtke i obrtnike nikada nisam čuo.

“Nemate pojma kakve nam stvari dolaze. Nedavno je kolegica imala slučaj da je profesorici hrvatskog jezika kao radno iskustvo stajalo da je radila kao instruktorica letenja. U našim spisima sve ispravno piše, a ovo su podaci koji nam dolaze otkako smo se umrežili s Mirovinskim”, objasnila mi je referentica.

Brzo smo prolazili kroz formalnosti. Zapeli smo tek sastavljanja „Profesionalnog plana traženja posla“. Pravila zahtijevaju da se upišu tri vrste poslova i zanimanja za koja bih se mogao natjecati. S prva dva je bilo lako. Upisali smo novinar i urednik. To su poslovi koje znam raditi iako se za njih nisam školovao.

Tableta za smirenje. Na suho

“Vi ne biste nakon toliko godina željeli raditi u školi”. Nije to bilo pitanje. Iskusna referentica ocijenila me kao potpuno nesposobnog da mladim generacijama prenosim znanja iz filozofije i sociologije. No, što da upišemo u treće polje? Nemam pojma.

“Je li vam ikada palo na pamet da sami prikupljate informacije?”, pita me.

Teleće sam je pogledao.

“Ono, da sami idete vani, prikupljate informacije i javljate ih?”, nastavlja.

Uz teleći pogled sad je imala priliku ošacati i moje krajnike. Razjapljene vilice sam pokušavao doći do zraka. U uredu je odjednom postalo još toplije. Znoj mi je izbijao po čelu. Izvadio sam tabletu za smirenje iz džepa i progutao je na suho.

“Pa to već godinama radim. Idem na teren, doznajem informacije, razgovaram s ljudima i nakon toga pišem tekstove ili sastavljam televizijske priloge”, promucao sam.

“Onda ćemo napisati posrednik u prikupljanju informacija”, kliknula je mišem na izabrano zanimanje.

Posrednik informacija? Što je to? Birokratski naziv za doušnika? Profesionalni tračer? Cinkaroš? Doznat ću valjda ako se ikada otvori natječaj za to radno mjesto. Jedva čekam.

Bolje da sami radite naš posao

Što se tiče dopisa koji sam ponio nagrađena referentica mi je objasnila da mogu ili čekati da Porezna uprava odgovori sama, što se zna otegnuti, a znaju i odbiti odgovoriti jer neke Porezne uprave smatraju da u njihov posao ne spada izdavanje takvih potvrda, ili mogu sam otići i izvaditi tu potvrdu te je odmah vratiti Burzi i tako značajno ubrzati postupak.

“Bolje vam je da sami odete. Inače ćete dugo čekati na naknadu za nezaposlene”.

“Ali zašto vi sami ne provjerite u njihovim podacima kada već imate uvid da sam do 2011. plaćao sam sebi bio poslodavac?”, naivno pitam.

“Ne možemo, to bi bilo zadiranje u njihove poslovne tajne”, reče.

Lijepo se pozdravismo. Na izlasku iz ureda srećem Željka Matića, legendarnog urednika na Radiju 101, mog donedavnog šefa na televiziji i čovjeka predivnog uma, izuzetnog erudita. Došao je po istom poslu kao i ja. Predlaže da ga pričekam pa da odemo na kavu. Koliko god bilo primamljivo ostati i čuti što ima za reći kada dozna da je pod stare dane postao posrednik u prikupljanju informacija ipak ga moram odbiti. Žurim poreznicima.

Kolega na porti

Portu Porezne uprave u Draškovićevoj opslužuje dvoje službenika. Službenica upisuje podatke s osobne iskaznice, uniformirani službenik, valjda gradski zaštitar, upućuje stranke kamo trebaju otići. Valjda gospođa nema u radnoj knjižici upisano da je posrednica informacija pa ne smije reći u koju sobu da se javim. On mi je, valjda, kolega pa mu srdačno zahvaljujem.

Na vratima sobe u koju me uputio piše da se javim u drugu sobu. Tamo, pak, nema nikoga. Čekam pred vratima. Na sreću hodnikom je ubrzo prošla neka službenica i primijetivši me bez zaustavljanja mi dobacila: “Sad ću ja nazvati kolegicu”. Efikasno je obavila obećano. Učas stiže kolegica s polupraznom šalicom kave u ruci. Bila je kod šefice pa se malo zadržala.

Četrdeset kuna biljega

Pružam joj dopis Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Čita, vrti glavom, pali računalo. I u ovoj sobi je vruće. Još toplije nego na burzi. Termostat pokazuje 28 stupnjeva. Znojim se. Znoji se i službenica. Ja se premećem s noge na nogu. Ona kucka s dva prsta.

“Odite preko puta i donesite 40 kuna biljega”, govori mi ne dižući pogled s računala.
“Kamo preko puta?”, pitam.
“U trafiku, tamo se kupuju biljezi”, odgovara sa strpljenjem njegovateljice djeteta s poteškoćama u razvoju

Odlazim. Vraćam se. Kolegi posredniku informacija na porti samo mahnem. U našem zanimanju brzo se sklapaju prijateljstva.

Ulazim u ured. Službenica i dalje nabada po tastaturi slovkajući riječi koje prepisuje iz Burzinog dopisa. Pod pazusima su joj dvije ogromne znojne mrlje. Završava i odlazi do pisača. Iz njega izlazi dvadesetak kopija potvrde koju je nakucala.

Potvrda u 20 kopija

“Stalno se to događa. Ili ne radi ili izbacuje previše. Sto puta sam rekla da ću donijeti pisaču mašinu i na njoj raditi”, kaže pružajući mi dva lista papira. Ostale baca u smeće. Upućuje me da odem u susjednu sobu gdje će mi na moj primjerak udariti pečat. Obavljeno.

Istim putem kojim sam i došao vraćam se prema Burzi. Usput su mi redom: centrala SDP-a, zagrebačka ispostava Mosta i središnjica HDZ-a. Pred svakom od njih po televizijska ekipa. Čekaju da doznaju kakve reforme će buduća vlada morati provesti pa da o njima obavijeste građane.

Pozdravljam kolege koji još ne znaju da su posrednici u prikupljanju informacija. Misle da su reporteri. Tog zanimanja nema u bazi podataka zavoda za zapošljavanje.

Nakon samo sat i pol uspješno sam obavio posao državnog tekliča. Iz jedne institucije u drugu sam dostavio traženu potvrdu i to me koštalo samo 40 kuna. Uspješno jutro.

Živjet će 100 godina

Zove me supruga. Zna kojim se putem krećem pa me moli da u Narodnim novinama kupim bunt papira. Dijete ga treba odnijeti u školu da bi imali na čemu crtati poslije nastave. To je dužnost svakog redara. Uz papir treba donijeti i sapun, i plastične čaše, i papirnate ručnike. Škola nema novca za to.

Bunt papira košta 28.90 kuna. Manje od biljega koje sam ostavio službenici u Poreznoj. Kupujem i nekoliko olovaka, da se nađe. Na povratku kući zastajem na Dolcu. Kupio sam inćune, mladi kelj i mandarine. Ukupno 40 kuna. Koliko i biljezi. Službenica u Poreznoj je zaradila zdravi mediteranski ručak za tročlanu obitelj. Nastavi li se tako hraniti živjet će 100 godina. Ne ubije li je vrućina. A ja sam dobio razlog da vam posredujem informacije koje sam prikupio za jedno jutro. Ni na trenutak nemojte pomisliti da je ovo reportaža. Nju bi napisao reporter, a to ne postoji.
 
(index.hr/uredio:nsp)