Ulazak Amerike u rat sa Japanom u Drugom svjetskom ratu, se nalazi u svakom povijesnom udžbeniku svijeta, samo da li je to istina ili nije?!

Mit: SAD je bio prisiljen proglasiti rat Japanu nakon potpuno neočekivanog japanskog napada na američke pomorske baze na Havajima na 7. prosinca 1941. Na račun japanskog saveza s nacističkom Njemačkom, ta agresija je automatski dovela SAD u rat protiv Njemačke.

Stvarnost: Rooseveltova administracija je bila željna već neko vrijeme započeti rat protiv Japana i tražila da se pokrene takav rat pomoću embarga nafte i drugih provokacija. Nakon što je dešifrirao japanski kodove, Washington je znao da je Japanska flota je na putu do Pearl Harbor-a, ali je pozdravio napad japanske agresije da bi mogao “prodati” rat većini antiratne američke javnosti.

Napad Japana, za razliku od američkog napada na Japan, također je trebao izbjeći deklaraciju o ratu od strane japanskih saveznika, Njemačke, koja je bila dužna po ugovoru pomoći samo ako Japan bio napadnut. Međutim, iz razloga koji nemaju veze s Japanom ili SAD-om, zajedno sa neuspjehom njemačkog “munja rata” protiv Sovjetskog Saveza, Hitler je sam objavio rat SAD-u nekoliko dana nakon što je Japan napao Pearl Harbor, 11. prosinca 1941.

Jesen 1941. SAD-om, onda i sada, je vladala “Moćna Elita” industrijalaca, vlasnika kompanija i menadžera zemljinih vodećih korporacija i banaka, koje čine samo mali dio stanovništva. Tada kao i sada, ovi industrijalci i financijeri – “Korporativno Amerika” – su imali bliske veze s najvišim redovima vojske “, “ratoborni vođe” rekao je sociolog Columbia University-a C. Wright Mills, koji je skovao pojam “moćne elite” kako ih je nazvao, a za koje je nekoliko godina kasnije veliki HQ, poznat kao Pentagon, bio podignut na obalama rijeke Potomac.

Doista, “vojno-industrijski kompleks”  je već postojao mnogo desetljeća, kada mu je kraju svoje karijere kao predsjednik, a nakon što ga je služio najviše marljivo, Eisenhower dao to ime. Govoreći o predsjednicima: u 1930-im i 1940-im, onda opet kao i sada, Moćna Elita je ljubazno dopustila američkom narodu svake četiri godine da biraju između dva kandidata od te iste elite – jedan s oznakom “republikanac”, drugi “demokrat”, ali malo ljudi zna razliku – i taj kandidat boravi u Bijeloj kući kako bi se formulirao i administrirao nacionalnu i međunarodnu politiku. Takva politika je uvijek služila – i još uvijek služi – moći i interesima elite, drugim riječima, oni dosljedno imaju za cilj promicanje “posla” – kodna riječ za uvećanje profita od strane velikih korporacija i banaka koje su članovi Moćne Elite.

Kao što je predsjednik Calvin Coolidge iskreno sastavio jednom prilikom tijekom 1920-ih: “posao u Americi [američke vlade] je biznis”. Godine 1941., je stanar Bijele kuće bio bona fide član Power Elite , potomak bogate, privilegirane, i moćne obitelj: Franklin D. Roosevelt, često nazivan “FDR”. (Usput, bogatstvo obitelji Roosevelt je izgrađeno barem djelomično od trgovine opijumom s Kinom, kao što je Balzac jednom napisao, “iza svakog velikog bogatstva je sakriven kriminal.”)

Roosevelt je, čini se, služio Power Moćnoj Eliti prilično dobro, jer je već uspio biti nominiran (teško!) i izabran (relativno lako!) u 1932., 1936., i ponovo u 1940. godine. To je izvanredan uspjeh, jer su “prljavi Tridesete” bile teška vremena, označene od strane “Velike depresije”, kao i velikih međunarodnih napetosti, što je dovelo do erupcije rata u Europi u 1939. godine. Rooseveltov posao – služiti interesima Supermoćne Elite – nije bilo nimalo lako, jer se u redovima te elite mišljenja razlikuju o tome koje korporativne interese može najbolje služiti predsjednik. S obzirom na ekonomsku krizu, neki industrijalci i bankari su bili prilično bili sretni s predsjednikovim kejnzijanski pristup, poznat kao “New Deal” i koji su uključuivali puno državnih intervencija u gospodarstvu, dok su se drugi žestoko protivili tome i glasno zahtijevali povratak na laissez-faire pravovjernost. Moćna Elita je bila podijeljena s obzirom na rukovođenje vanjskim poslovima.

Vlasnici i top menadžeri mnogih američkih korporacija – uključujući Ford, General Motors, IBM, ITT, i Rockefellerov Standard Oil iz New Jerseya, sada poznat kao Exxon – puno je volio Hitlera, a jedan od njih – William Knudsen iz General Motorsa – je čak proslavio njemačkog Führera kao “čudo 20. stoljeća”.  Razlog: u pripremi za rat, Führer je naoružavao Njemačku do zuba, a brojne njemačke tvornice koje su bile ogranak američkih korporacija su profitirale fino od te zemlje u “bombstičnom naoružanju” proizvodeći kamione, tenkove i zrakoplove u mjestima kao što su GM-Opel tvornica u Rüsselsheimu i Fordova velika postrojenja u Cologne-u, Ford-Werke. Exxon i Texaco su stvorili dovoljno novca dobavljajući gorivo hitlerovima Panzers-ima koji su se kotrljali sve do Varšave u 1939., do Pariza 1940, i skoro do Moskve 1941. Nije ni čudo da su menadžeri i vlasnici tih korporacija pomogali slaviti njemačke pobjede protiv Poljske i Francuske na velikoj zabavi u hotelu Waldorf Astoria u New Yorku 26. lipnja 1940!

Američki “kapetani industrije”, kao što je bio Henry Ford su voljeli način na koji je Hitler zatvorio njemačke sindikate, kažnjavjući sve radničke stranke, i bacivši komuniste i mnoge socijaliste u koncentracijske logore. Oni su poželjeli da Roosevelt provede istu vrstu tretmana u Americi prema vlastitim nesnosnim sindikalnim vođama i “crvenima”, još tada brojni 1930-ih i ranih 1940-ih. Zadnja stvar koju su ti ljudi htjeli, bilo je da Roosevelt uključi SAD u rat na strani Njemačkih neprijatelja, oni su bili “izolacionisti” (ili “ne-intervencionisti”) i tako, u ljeto 1940., većina Američke javnosti je kroz Gallup anketu, provedenu u rujnu 1940 pokazalo da 88 % posto Amerikanaca želi ostati izvan rata koji je bjesnio u Europi. Ne iznenađuje, dakle, nije bilo naznaka bi htjele da Roosevelt ograničiti trgovinu s Njemačkom, a kamoli se ukrcati u anti-hitlerovski križarski rat. U stvari, tijekom predsjedničke izborne kampanje u jesen 1940, on je svečano obećao: “[naši] dečki neće biti poslani u bilo koji od stranih ratova”.

To da je Hitler je slomio Francusku i druge demokratske zemlje, nije zabrinjavalo američke korporativne tipove koji su poslovali s Hitlerom, u stvari, oni su osjećali da je europska budućnost pripada fašizmu, osobito Njemačkoj razni fašizma, nacizma, prije nego demokraciji. (Obično, predsjednik General Motorsa, Alfreda P. Sloan, izjavio je u tom trenutku da bi to bila dobra stvar da se u Europi demokracija prepusti “alternativi [tj. fašističkom] sustavu s jakim, inteligentnim i agresivnim vođom koji bi napravio sustav u kojem ljudi rade duže i teže, a koji je imao instinkt gangstera – sve te dobre osobine”).

A, budući da oni sigurno ne žele da europska budućnosti pripadati socijalizmu u svojoj evoluciji, a kamoli revolucionarnim (tj. komunističkim) sortama, američki industrijalci su bili posebno sretni kad je oko godinu dana kasnije, Hitler konačno učinio ono što su se već dugo nadali da će učiniti, naime, napad na Sovjetski Savez u cilju uništenja domovine komunizma i izvora nadahnuća i podrška “crvenima” diljem svijeta, također i u SAD-u.

Dok su mnoge velike korporacije sudjelovale u profitabilnom poslu s nacističkom Njemačkom, u isto vrijeme drugi su zarađivali puno novca poslujući s Velikom Britanijom. Ta zemlja – osim Kanade i drugih zemalja članica Britanskog Carstva, Njemačkoj je bila jedini preostali neprijatelj od jeseni 1940 do lipnja 1941, kada je Hitlerov napad na SSSR uzrokovao da Britanija i Sovjetski Savez postanu saveznici. Britaniji je bila očajnički potrebna sva vrsta opreme da nastavi svoju borbu protiv nacističke Njemačke, željeli su kupiti mnogo toga u SAD-u, ali nije bio mogućnosti napraviti gotovinske isplate koje je zahtijevalo američko postojeće “Cash-and-Carry” zakonodavstvo. Međutim, Roosevelt je napravio to moguće za američke korporacije, da iskoristi ovu ogromnu “priliku mogućnosti”, kada je, 11. ožujka 1941, on je uveo njegov poznati Lend-Lease (posuditi-unajmiti) program, pružajući Britaniju gotovo neograničeni kredit za kupnju kamiona, zrakoplova i druge vojne opreme u SAD-u. Lend-Lease izvoz u Velikoj Britaniji je generirao neočekivani profit, ne samo na račun velikog obujma poslovanja koji su bili uključeni, već i zato što je taj izvoz sadržavao napuhane cijene i pronevjere poput dvostrukog obračuna.

Segment korporativne Amerike se tako počeo simpatizirati s Velikom Britanijom, pto je u ono vrijeme bila manje “prirodna” pojava nego što bi sada imali tendenciju vjerovati. (Doista, nakon američke neovisnosti ex-domovina je dugo ostala tiranin Uncle Sam-a, i 1930-ih američka vojska je još uvijek imao planove za rat protiv Britanije i invazije na kanadskim Dominijem, a potonji plan je uključivao bombardiranje gradova i uporaba otrovnog plina). Neki glasnici korporativne klijentele, su počeli davati naklonost ulaska SAD-a u rat na strani Britanije; oni su postali poznati kao “intervencionisti”. Naravno, mnogi, ako ne i većina velikih američkih korporacija su zarađivale kroz poslovanje s obje, nacističke Njemačke i Velike Britanije, a sada se Roosevelt-ova administracija sama pripremala za mogući rat, množeći vojne izdatke i naručivajući sve vrste opreme, oni su također počeli izdvajati više i više novca za opskrbu američkih oružanih snaga sa svim vrstama vojnih materijala.

Ako postoji jedna stvar u kojoj su se svi čelnici korporativne Amerike mogli složiti, bez obzira na njihove individualne simpatije prema bilo Hitleru ili Churchillu, to je bio ovaj: rat u Europi u 1939 je bio dobar, čak i divan, za business. Također su se složili da ako bi duže ovaj rat trajao, bolje bi bilo za sve njih. S izuzetkom najvatrenijih pro-britanskih intervencionista, oni su se dalje složili da nije bilo potrebe za pritiskom SAD-a da se aktivno uključi u ovaj rat, a pogotovo da ne ulazi u rat protiv Njemačke. Većina prednosti za korporativnu Ameriku je scenarij kojim bi rat u Europi trajao što je duže moguće, tako da su velike korporacije mogle nastaviti profitirati od isporuci opreme za Nijemce, Britance, i njihove saveznike, te Americi samoj. Henry Ford je na taj način “izrazio nadu da ni saveznici ni sile osovine ne bi osvojile [rat]” i sugerirao da bi Sjedinjene Države trebale dostaviti objema stranama “materijala i opreme kako bi se obje strane borile do kolapsa”. Ford je prakticirao ono što je propovijedao, i organizirao svoje tvornice u SAD-u, u Velikoj Britaniji, u Njemačkoj, te u okupiranoj Francuskoj da dobavlja opremu za sve zaraćene strane. Rat je možda bio pakao za većinu ljudi, ali za američke “kapetane industrije” kao što su Ford, to je bio raj.

Roosevelt sam je općenito vjerovao da je intervencionist, ali u Kongresu su izolacionisti sigurno prevladali, i to nije izgledalo kao da će SAD uskoro, ili ikada, ući u rat. Međutim, na račun Lend-Lease izvoza u Velikoj Britaniji, odnosi između Washingtona i Berlina definitivno su se pogoršavali, i na jesen 1941 serije incidenata između njemačkih podmornica i američkih mornaričkih razarača koji su pratli teretne konvoje vezane za Britaniju, dovode do krize koja je postala poznata kao “neopredijeljeni pomorski rat”. No, čak i ova epizoda nije dovelo do aktivnog američkog sudjelovanja u ratu u Europi. Korporativna Amerika je lijepo profitirala od statusa quo, i nije ju jednostavno zanimao križarski rat protiv nacističke Njemačke. Isto tako, nacistička Njemačka je bila duboko umiješana u velikom životnom projektu Hitlera, njegova misija uništiti Sovjetski Savez. U tom ratu, stvari nisu išle prema planu. Blitzkrieg prema Istoku, pokrenut u lipnju 1941, trebao je “slomiti Sovjetski Savez kao jaje” u roku od 4 do 6 tjedana, ili su barem tako vjerovali vojni stručnjaci ne samo u Berlinu, već također u Washingtonu. Međutim, početkom prosinca Hitler je još uvijek čekao Sovjete mahajući bijelom zastavom. Upravo suprotno, 5. prosinca, Crvena armija je iznenada pokrenula kontra-ofenzivu ispred Moskve, i odjednom Nijemci su se našli duboko u nevolji. Zadnja stvar koja je trebala Hitleru u ovom trenutku je bio rat protiv SAD-a.

U 1930.godini, američka vojska nije imala nikakvih planova, i nije pripremila planove, boriti se u ratu protiv nacističke Njemačke. S druge strane, oni imali planove ratovati protiv Velike Britanije, Kanade, Meksika – i Japana. Zašto protiv Japana? U 1930, SAD je bio jedan od vodećih svjetskih industrijskih sila i, poput svih industrijskih sila, stalno je bio u potrazi za izvorima jeftinih sirovina kao što su gume i ulje, kao i za tržištima za svoje gotove proizvode. Već krajem devetnaestog stoljeća, Amerika je dosljedno provodila svoje interese u tom pogledu koji se proteže preko gospodarskog, a ponekad čak izravnog političkog utjecaja preko oceana i kontinenata. Ovaj agresivnu, “imperijalističku” politiku – su nemilosrdno nastavili predsjednici poput Theodorea Roosevelta, bratića FDR-a – dovela je do američke kontrole nad bivšim španjolskim kolonijama, kao što su Puerto Rico, Kuba i Filipini, a također i nad dotad neovisnom otoku naroda Hawaii. Amerika je time također razvila veliku moć u Tihom oceanu, pa čak i na Dalekom istoku.

Suprota obala Tihog oceana igrala je sve važniju ulogu tržišta za američke izvozne proizvode, i kao izvora jeftinih sirovina. No, u Depresiji 1930., kada su se natječaji za tržišta i resurse zagrijavali, SAD bio je suočen sa konkurencijom od agresivnog suparnika industrijske snage, još jedan koji je imao još veću potrebu za naftom i sličnim sirovinama, a također i za tržište njegovih gotovih proizvoda. Taj natjecatelj je bio Japan, zemlja izlazećeg sunca. Japan je tražio da ostvari svoje imperijalističke ambicije u Kini i resursima bogatoj jugoistočnoj Aziji i, poput SAD-a, nije oklijevao upotrijebiti silu u procesu, u primjeru vođenja nemilosrdnog rata prema Kini. Što je smetalo Sjedinjene Države nije bilo to što Japan tretira svoje kineske i korejske susjede kao Untermenschen, nego to što su okrenuli taj dio svijeta u ono što oni nazivaju Velika Istočna Azija Co-Prosperitetna Sfera, tj. ekonomska struka njihovog vlastitog, “zatvorenog gospodarstva”, gdje nije bilo mjesta za američku konkurenciju. Pri tome, Japanski je zapravo slijedio primjer SAD-a, koji je ranije transformirao Latinsku Ameriku i većine Kariba u Uncle Sam-ovo ekskluzivno gospodarsko igralište.

Korporativna Amerika je bila iznimno frustrirana da je istisnuta od unosnog posla na tržištu Dalekog istoka od strane Japanaca, “žute rase” koju su Amerikanci u cjelini već počeli prezirali tijekom 19. stoljeća. Japan je gledan kao arogantan, ali u suštini slaba laktaška zemlja, koja bi moćna Amerika lako mogla “izbrisati sa zemljovida u tri mjeseca”, kao što je tajnik mornarice Frank Knox izjavio jednom prilikom. I tako se dogodilo da, tijekom 1930-ih i ranih 1940-ih, je američka Moćna Elita , koja se najviše protivila ratu protiv Njemačke, bio gotovo jednoglasno u korist rata protiv Japana – osim, naravno, Japan je bio spreman napraviti velike ustupke, kao što je “dijeljenje” Kine sa SAD-om. Predsjednik Roosevelt – poput Woodrowa Wilsona, uopće nije bio pacifist kako su ga označili povjesničari – bio je oduševljen pružiti takav “Sjajan malo rat”. (Ovaj izraz je skovao američki državni tajnik John Hay u pozivanju na španjolsko-američki rat 1898. godine, to je bio “sjajan” u smislu da je to omogućilo SAD-u da dobije Filipine, Puerto Rico, itd.). U ljeto 1941, nakon što je Tokio dodatno povećao svoju zonu utjecaja na Dalekom Istoku, npr. zauzimaju gumom-bogate francuske kolonije Indokine, a očajni prije svega za naftu, očito je počeo žuditi za naftom bogate nizozemske kolonije Indonezije, FDR se čini da je odlučio da je zrelo vrijeme za rat protiv Japana, ali on je suočen dva problema. Prvo, javno mnijenje je bilo snažno protiv američkog angažmana u bilo kojoj stranoj rata. Drugo, izolacionistička većina u Kongresu nije mogla pristati na takav rat, bojeći se da bi automatski moglo dovesti SAD u rat protiv Njemačke.

Roosevelt-ovo rješenje ovog dvostrukog problema, prema autoru detaljang i vrlo dobro dokumentiranog nedavng istraživanja, Robert B. Stinnett, bio je “izazivanje Japana u eksplicitan čin rata protiv Sjedinjenih Američkih Država”. Doista, u slučaju japanskog napada, američka javnost neće imati izbora nego da se sakrije iza zastave. (Javnost je slično napravila sakrivajući se iza zvjezdica i traka i prije, naime, na početku španjolski-američkog rata, kada je u posjetu bojni brod Maine tajanstveno potonuo u luci Havana, akt za koji se odmah optužil Španjolsku. Nakon Drugog svjetskog rata, Amerikanci su opet biti uvjetovani odobravati ratove, kako želi i planirao njihova vlada, putem neprirodne provokacije poput incidenta u  zaljevu Tonkin 1964. godine). Nadalje, pod uvjetima Trojnog pakta sklopljenog od strane Japana, Njemačke i Italije u Berlinu 27. rujna 1940, te tri zemlje su poduzele kako bi se pomogle međusobno kada jednu od tri ugovorne strane budu napadnute od strane druge države, ali ne i kada je jedan od njih napao drugu zemlju. Prema tome, u slučaju japanskog napada na SAD, izolacionisti, koji su ne-intervencionalisti s obzirom na Njemačku, ali ne s obzirom na Japan, ne moraju se bojati da bi sukob s Japanom također značio rat protiv Njemačke.

I tako je predsjednik Roosevelt, nakon što je odlučio da “Japan mora napraviti prvi potez” napravio “izazivanje Japana u eksplicitnom činu provokacije politike koja vođena prema Japanu tijekom 1941″, kao što je Stinnett napisao. U taktiziranjima su koristili uključeno raspoređivanje ratnih brodova blizu, pa čak i na, japanskim teritorijalnim vodama, očito u nadi da će to izazvati incident nalik stilu zaljeva Tonkin koji bi se mogao protumačiti kao casus belli (opravdanje od ratnih djela). Više učinkovit, međutim, bio je nemilosrdan ekonomski pritisak koji je nametnt Japanu, zemlji kojoj je očajnički potrebna sirovina kao što su nafta i gume i stoga je vjerojatno uzela u obzir takve metode da se pojedinačno provocira. U ljeto 1941, Rooseveltova administracija je zamrznula svu japansku imovinu u SAD-u i krenula na “strategiju frustrirajućeg japanskog stjecanje naftnih derivata”. U suradnji s Britancima i Nizozemcima,koji su bili anti-japanski zbog vlastitih razloga, SAD je nametnuo teške ekonomske sankcije Japanu, uključujući i embargo na vitalnim naftnim derivatima. Situacija se pogoršala u jesen 1941. Dana 7. studenog, Tokio u nadi da će izbjeći rat s moćnim SAD-om, ponudio je Kini  načelo nediskriminacije trgovinskih odnosa pod uvjetom da Amerikanci učine isto u svojoj sferi utjecaja u Latinskoj Americi. Međutim, Washington je želio reciprocitet samo u sferi utjecaja drugih imperijalističkih sila, a ne u vlastitom dvorištu, i Japanska ponuda je odbijena.

Nastavka američke provokacije Japana su namjeravae izazvati da Japan uđe u rat, i doista je bilo sve izglednije da će to učiniti. “Ova nastavlja ubadanjem igli u čegrtušu” FDR je izjavio prijateljima kasnije, “napokon je dobio ovu zemlju malo”. Na 26. studenoga, kada je Washington zahtijevao japansko povlačenje iz Kine, “Čegrtuše” u Tokiju su odlučile da je dosta i pripremali su se “zagristi”. Japanskoj floti je naređeno da otplovi za Havaje kako bi napad na ratne brodove SAD-a koje je FDR odlučio stacionirati tamo, više  provokativno. Nakon dešifriranja japanskih kodova, američka vlada i vojni vrh je točno znao što će japanska armada napraviit, ali nije upozorio zapovjednike na Havajima, čime se omogućio “napad iznenađenja” na Pearl Harbor u nedjelju, 7. prosinca 1941.

Sljedeći dan FDR-u je bilo lako uvjeriti Kongres da proglasi rat Japanu, a američki narod, šokirani naizgled kukavičkim napadom, nisu mogli znati da su Japanci bili izazivani. SAD je spreman za rat protiv Japana, a izgledi za relativno lakom pobjedom su umanjeni zbog gubitaka koje su pretrpjeli na Pearl Harbour-u koji, navodno težak, je bio daleko od katastrofalne. Brodovi koji su potopljene su bili stariji, “uglavnom 27-godišnje relikvije I. svjetskog rata” i daleko od neophodnih za ratovanja protiv Japana. Moderni ratni brodovi, s druge strane, uključujući nosače zrakoplova, čija je uloga u ratu bila presudna presudno, su bili neoštećeni – kao slučajno su poslani na drugo mjesto po narudžbi iz Washingtona te su bili sigurni na moru tijekom napada. Međutim, stvari se nisu sasvim odvijale kao što se očekivalo, jer je nekoliko dana kasnije, 11. prosinca, nacistička Njemačka je neočekivano objavila rat, čime je prisilila SAD da se suoči s dva neprijatelja i bori se sa mnogo većim neprijteljem nego se očekivalo, rat na dva fronta, svjetski rat.

U Bijeloj kući, vijest o japanskom napadu na Pearl Harbor nije stigao kao iznenađenje, dok je njemačka objava rata eksplodirala kao bombe. Njemačka nije imala nikakve veze s napadom na Havajima, a nije ni bila svjesna japanskih planova, pa FDR nije uzeti u obzir da zatraži od Kongresa da proglasi rat nacističkoj Njemačkoj u isto vrijeme kao i Japanu. Doduše, američki odnosi s Njemačkom su se pogoršali za neko vrijeme, jer američka aktivna podrška za Veliku Britaniju je eskalirala od Neobjavljenoig pomorskog rata 1941.godine. Međutim, kao što smo već vidjeli, Moćna Elita SAD.a nije osjetila potrebu da intervenira u ratu u Europi. Hitler je bio taj koji je objavio rat SAD-u 11. prosinca 1941, na iznenađenje Roosevelta. Zašto? Samo nekoliko dana ranije, 5. prosinca 1941, Crvena armija je pokrenula kontraofanzivu ispred Moskve, a to povlači za sobom i neuspjeh Blitzkriega u Sovjetskom Savezu. Na taj isti dan, Hitler i njegovi generali su shvatili da više nije moguće pobijediti u ratu. No, kada je, samo nekoliko dana kasnije, špekuliralo se da je njemački diktator naučio od japanskog napada na Pearl Harbor, što se tiče njemačkog proglašenja ratnog stanja američkima neprijateljima svojih japanskih prijatelja, iako to nije potrebno pod uvjetima tripartitnog ugovora.

Uz najveći dio japanske vojske koja je bila stacionirana u sjevernoj Kini i stoga u mogućnosti da odmah napadne Sovjetski Savez u području Vladivostoka, sukob s Japanom bi prisilio Sovjete u iznimno opasne teškoće koje su imali u dva prijašnja rata, otvara mogućnost da Njemačka još uvijek može osvojiti svoj anti-sovjetski “križarski rat”. Hitler, je smatrao da je mogao otjerati sablast prošlosti porazom od pozivanja neke vrste japanskog deus ex mašine u Sovjetskom Savezu koja je tada imala ranjive sibirske granice. No, Japan nije zagrizao Hitlerov mamac. Tokio je, također, prezren sovjetske države, ali, već u ratu protiv SAD-a, ne može priuštiti luksuz od dva prijašnja rata i radije je stavio sav svoj novac na “južnu” strategiju, u nadi da će osvojiti veliki nagradu – resursima bogatu jugoistočnu Aziji, nego ukrcati se u pothvat prema negostoljubivom Sibiru. Tek na samom kraju rata, nakon kapitulacije nacističke Njemačke, doći će do sukoba između SSSR-a i Japana. U svakom slučaju, zbog Hitlerove nepotrebne objave rata, Sjedinjene Države su također aktivno sudjelovale u ratu u Europom, s Velikom Britanijom i Sovjetskim Savezoom kao saveznikom.

U posljednjih nekoliko godina, Uncle Sam je ratovao prilično često, ali smo uvijek tražili da vjerujemo da je to učinjeno iz čisto humanitarnih razloga, odnosno kako bi se spriječio holokaust, zaustavljanje terorista od počinjenja svih vrsta zla, oslobađanje od gadnih diktatora, i to sve s ciljem promicanja demokracije, itd.

Nikada, čini se, da su ekonomski interesi SAD-a, točnije američkih velikih korporacija, koji su uključene u rat. Vrlo često, ovi ratovi su u odnosu na američke arhetipske “dobre ratove”, Drugi svjetski rat, u kojem je Uncle Sam navodno otišao u rat ni zbog čega drugog nego da brani slobodu i demokraciju i da se bori protiv diktature i nepravde. (U pokušaju da opravdaju svoj “rat protiv terorizma”, “prodati” ga na američkoj javnosti, George W. Bush je brzo usporedio 9/11 sa napadom na Pearl Harbor.) Ovaj kratki pregled okolnosti ulaska SAD-a u rat u prosincu 1941, međutim, otkriva sasvim drukčiju sliku. Američka Moćna Elita je htjela rat protiv Japana, planove za takav rat je bio spreman već neko vrijeme, a u 1941. Roosevelt susretljivo organizira takav rat, a ne zbog Tokijske neprovocirane agresije i užasnih ratnih zločina u Kini, već zbog američkih korporacija koje su htjele udio preslatkog velikog “kolača” dalekoistočnih resursa i tržišta. S druge strane, jer su velike američke korporacije radile prekrasan posao i sa nacističkom Njemačkom, profitirali lijepo iz rata kojeg je Hitlera pokrenuo i, usput rečeno, pružajući mu s opremom i gorivo potrebno za njegov Blitzkrieg, rat protiv nacističke Njemačke bila je definitivno neželjen od strane američke Moćne Elite, iako je bilo dosta uvjerljivih humanitarnih razloga za križarski rat protiv istinskog zla “Trećeg Reicha”.

Humanitarna razmatranja nisu igrala nikakvu ulogu koja je dovela do sudjelovanja Amerike u Drugom svjetskom ratu. I nema razloga vjerovati da su to učinili u novije vrijeme, gdje amerikanci dovde do rata u nesretnim zemljama poput Iraka, Afganistana i Libije – ili će to učiniti u naziranju rata protiv Irana.

Rat protiv Irana se jako želi od strane korporativne Amerike, jer drži obećanje velikom tržištu i obiljem sirovina, posebice nafte. Kao i u slučaju rata protiv Japana, planovi za takav rat su spremni, a prisutni stanar u Bijeloj kući čini jednako željno kao što je i FDR to želio. Nadalje, opet kao u slučaju rata protiv Japana, provokacije su se orkestrirane, ovaj put u obliku sabotaže i zahvata od strane dronova, kao i staromodno raspoređivanje ratnih brodova samo izvan iranskih teritorijalnih voda. Washington opet “stavljanje igla u Čegrtušu”, očito u nadi da će ga iranska “zmija” ugristi, čime će opravdati “Sjajni mali rat.” Međutim, kao i u slučaju Pearl Harbor-a, rezultirajući rat će opet ispasti puno veći, duži, i opakiji nego što se očekivalo.

 
 
(globalresearch.ca / uredio i preveo: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11576"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Trenutno najpopularnija elektronička kompanija u svijetu, čiji je pokojni osnivač Steve Jobs bio svojevremeno i FBI agent, sprema novi projekt kojim će napraviti Apple arhivu otisaka prstiju

Apple je upravo prije par dana otkupio AuthenTec za gotovo 360 milijuna dolara. Zašto je to važno? Zbog toga jer AuthenTec proizvodi senzore za otisak prsta koji se upotrebljavaju u mobilnim uređajima. Implikacija ovog preuzimanja kompanije AuthenTec je da će buduće verzije iPhone-a i iPad-a imati ugrađen čitač otiska prsta, i to bi mogla biti prilično velika stvar. Kako vidimo, prema kuda Apple krene, tamo ide i ostatak mobilnog svijeta.

Drugim riječima, umjesto unosa lako hakirane šifre ili lako zaboravljive lozinke za otključavanje telefona ili tableta, sada bi samo držali palac na njemu. Ili umjesto unosa lozinke na bankovni Web Site – u nadi da to nije stvarno phishing stranica koja se maskirala – koristili bi otisak prsta, koji će samo stvarna banka biti u mogućnosti provjeriti.

Spomenimo kolika je lozinka pušiona? Biometrika je vjerojatno najbolje rješenje za izbjegavanje lozinke ili njezinih nespretnih alternativa (kao tekst provjere autentičnosti ili RFID), pa je Apple-ovo preuzimanje AuthenTec-a prilično značajna.

Naravno, digitalni čitači otisaka prsta su oko nas već godinama, ali nisu toliko bili u funkciji. Jedan od razloga je da oni bili dosta klimavi.

Ali to je bilo prije nekoliko godina. Dobro je pretpostaviti da su senzori za otiske danas puno bolji, i da će ih Apple-ovo čarobnjaštvo sa svom svojom tehnologijom učinit još boljima .

Postoje i drugi problemi s otiscima prstiju i sa biometrikom koje se mogu tako lako riješiti. Prije dvije godine, australski visoki školarac je  pokazao da možete zavarati čitač otisaka prstiju koristeći gumeni bombon medvjedić. On je napravio repliku otiska prsta prijatelja pomoću gumenog bombona, a zatim uspješno primijenio na čitač otiska prsta. Uspostavilo se da je želatina – glavni sastojak gumenih bombona, osim šećera – ima istu kapacitivnost kao ljudska koža.

Čitači otiska prsta ne rade isto za sve ljude svih nacionalnosti ( ovo je istina stvarno !). Što vam je manja vlažnost kože, čitači su manje pouzdani. Ako ste porezali ili spalili prst, ispis možda neće biti prepoznatljiv.

(Prema činjenicama na AuthenTec stranici, koristi se “pod-podloga” tehnologija za procjenu otiska prsta, vjerojatno koja otkriva toplinu ili puls, koja ne može biti prevarena od pomoću trika sa gumenim bombonom. Također tvrdi da senzor nije ometan oštećenom kožom ili količinom ulja na koži.)

Najveći sigurnosni problem s biometrijom je mjesto gdje se pohranjuju  podudarajući podaci. Negdje tamo postoji potreba da se baza podataka usporedi  da li  odgovara vašem otisaku prsta (ili govornom uzoraku, ID lica, skeniranje zjenice, analiza hoda, itd.) s vašim imenom i drugim osobnim informacijama. Ako netko probije bazu podataka, oni teoretski može promjeniti i staviti tuđe ime ili biometrijske potpise na tvoje mjesto – potpuno promjeniti vaš identitet na način da će biti teško ako ne i nemoguće da se oporavi. Dakle, biometrijski podatak je tako siguran kako je i baza podataka sigurna u kojoj je pohranjen.

Drugi veliki problem biometrije je isti onaj koji dolazi od bilo koje vrste čuvanja podataka: Nakon što je otisak prsta uhvaćen, tko drugi ima pristup? Hoće li se podaci zadržati lokalno, ili će biti pohranjeni u oblaku? Tko je odgovoran za to? Dajući svoj otisak prsta na iPad je također učinkovito poklanjanje Uncle Sam-u, ako se pojavi na vratima proizvođača sa tjeralicom?

Ukratko: Tko je vlasnik vaših prstiju?
 

 
izvor: govtslaves.info
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10045"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Često smo razmišljali o tome kako bi bilo zabavno imati vremenski stroj i putovati sve do ranih 1960-ih, i ići ispred inflacijskog shopping veselja. U to doba, većina rabljenih automobila je koštala manje od 800 dolara, a novi-u-kutiji Colt Automatic .0,45 je prodan za 60 $.

Sa srebrom trenutno oko 30 dolara po unci,  90% srebra u SAD (1964. i ranije) kovanice su se prodavale na veliko po 22 puta većoj vrijednosti od nominalne vrijednosti – to je 22.000 dolara za $ 1.000 nominalne vrijednosti.

Nestanak 90% posto srebrnog novca iz opticaja u SAD-u sredinom 1960-ih lijepo ilustrira Gresham-ov zakon: “Loš Novac Vozi Dobro.” Ljudi su brzo shvatili da je kovanica od bakrenog “sendviča” lažna, tako da je svatko koji je bio imalo pametan spasio je svaku kovanicu prije 1965. godine (90% srebro) koju su mogli mogli pronaći. (To je dovelo do nestašice kovanica od 1965 do 1967, dok je nova bakrena kovanica grčevito pokušavala uhvatiti korak. Ova proizvodnja je toliko požurena da su čak preskočili staviti znak metvice na kovanice koje su se proizvodile od 1965 do 1967.)

Za razliku od američkih desetine i četvrti dolara, koje su se zaustavile proizvoditi od 90% posto srebra, nakon 1964. godine, sastav 5 centi bitno je nepromijenjen od kraja Drugog svjetskog rata. To je još uvijek novac od 5g koji je legura 75% posto bakra i 25% nikla. (Na stranu:.. Od 1942. do 1945. pet posto više novca je blo s 35% posto srebra, jer je nikal bio potreban za ratnu industrijsku proizvodnju. Onih “ratnih 5 centi” je već odavno povučeno iz opticaja, a najviše ih je ostalo na strani kolekcionara)

Prema www.Coinflation.com, 5-centa u periodu 1946-2011 imalo vrijednost proizvodnog metala od 0,0733 dolara u veljači, 2011. To je bio 146,7% više od nominalne vrijednosti. Zbog globalne recesije i činjenica da su nikal i bakar koji su prvenstveno industrijski metali, rastaljena vrijednost nikla je pala na samo 0,0516 dolara, u listopadu, 2011.  Predvidjelo se da će se inflacija nastaviti – najvjerojatnije početkom 2012. – vrijednost baznog metala 5-centi znatno će porasti, bez obzira na slabosti industrijske ekonomije.

Korijen problema

Neminovno je da, svaka zemlja koja izdaje neprestano prenapuhanu tranšu papira svoje valute, će ubrzo naići na problem svojih kovanica čija će vrijednost baznog metala na kraju premašiti nazivnu vrijednost. Kada se to dogodi, to je jedan od onih momenata koji se mogu opisati kao neugodno “carevo novo ruho” trenutaka. Osim ako Vlada preuzme drastičan korak rezanja nule ili dvije od svoje valute, problem kovanica je neizbježan. U biti, bili smo opljačkani od strane naše vlastite vlade kada smo srebrne kovanice zamijenili s bakrenim sendvič kovanicama u 1960. Predviđamo da će se u suštini ista stvar uskoro dogoditi s kovanicama od 5-centi.

Ben Bernanke, sada bivši predsjednik FED-a će napuhati svoj put iz trenutne krize likvidnosti. Kroz umjetno snižavanje kamatnih stopa, masivnih injekcije likvidnosti i monetizacijom Federalnog duga. Tu čaroliju može uništiti samo jedna stvar: inflacija! Masovna inflacija će značiti – mnogo više cijene roba (barem iz perspektive američke valute.)

U veljači 2010. godine najavljeno je da će Obama-ina administracija podržati promjenu u metalnom sastavu novčanih jedinica i novčića. A onda, u studenom 2010., predsjednik Obama je potpisao “Modernizaciju kovanica, Nadzor i Akt Kontinuiteta u 2010″. Tada, krajem 2011 došla vijest o uvođenju HR 3694 (Obavezni Štedni Zakon Rashoda i uvođenju Akta o manje nikla – iliti “Zakon Čelik Nikal”. Predvidjeli su da će zakon biti potpisan u 2012. i SAD kovanice će se početi proizvodnju od čelika  krajem 2012 ili početkom 2013. Nakon što ova promjena bude provedena, morat ćete ručno sortirati “staru” i “novi” novčić.

U roku od samo nekoliko godina, vrijednost baznog metala za novčić je vjerojatno premašila dva puta (“2X”) njegova nominalne vrijednosti (10 centi svaki). Novčić od 5 centi će početi polako nestajati iz opticaja. (Gresham-ov zakon je nezaobilaznan). Za razliku iskustva od sredine 1960-ih , novčići od 5 centi neće izazvati krizu. U međuvremenu, većina mostova i cesta s naplatom cestarine je napuhana, tako da se cestarine naplaćaju u novčićima od 10 ili 25 centi. Gašenje novčića od 5-centi će teško uzrokovati talasanje u vijestima.

Osim ako Državna blagajna odluči zaustaviti izdavanje novčića u cijelosti, SAD će u naredne tri godine biti prisiljen uvesti novčić sa “novim” niskim metalnim sastavom. To vjerojatno će biti od nehrđajućeg čelika, cinka ili možda čak i aluminija.

Zašto ne Penny (novčić od 1 centa)?

Vi se sigurno pitate, zašto ga ne proizvode od 95% bakra (kao i prije 1982.)? Oni su već vidjeli maksimalnu vrijednost njegovog osnovnog metala od 2,2 centi svaki. Ali na žalost, penny novčići imaju dva problema: zbunjuju i rasutost. Oni su zbunjujući, jer 95% posto bakrenih penny novčića sada kruži rame uz rame s penny novčićima od 97,5% cinka. Oni su također rađeni od metala koji je četiri puta vrijedniji od same nominalne vrijednosti. Slično kao i novčić od 5-centi.

Uz novčiće od 5-centi nista morali trošiti vrijeme na sortiranje prije novčića koji su izdani 1982. Danas, vizualno sortiranje novčane jedinica jednostavno nije vrijedno vašeg vremena. Iako mislim da ako netko izmisli automatizirani stroj za sortiranje , mogao bi zaraditi jedno pravo bogastvo. U pozadini: novčići od 5-centi od prije 1982. godine, u novije vrijeme ima vrijednost osnovnog metala od oko 0,0295 dolara svaki. S početkom u 1983, kovanice su se prebacile na 97,5% cinka, koje su samo prekrivene s bakrom. Oni trenutno imaju osnovnu vrijednost metala od samo 0,0067 dolara, za svaki novčić.

Kovanice penny 1-cent su apsurdno glomazne i teške za pohranu. Kovanice nickel 5-centi su također prilično velike, ali su barem lakše upravljive i lakše se pohranjuju nego kovanica od 1-centa za malog investitora. (Pohrana 1-centa bi zahtjevala ogromnu količinu prostora i predstavljala bi golemu težinu po uloženom dolaru.)

Najveća prednost kovanice 5-centi pred kovanicom 1-centa je da ne postoji zbunjenost u činjenici datum/sastav. Barem za sada, je 5-centi je 5-centi. Čak i novo iskovane kovanice od 5-centi koje posjeduju “veliki portret” imaju isti 75/25 bakar/nikal sastav. Ali to će se vjerojatno promijeniti u roku od samo nekoliko godina. SAD kovanice ne mogu više ići na kovanje zbog svojeg gubitka vrijednosti i to se više ne može tolerirati. Moj savjet: za početak krenite ispunjavati limenke sa $2 (40 kovanica od 5-centi u roli).

Standardna američka konzerva za metke će biti savršena za skupljanje kovanica od 5-centi. Oni će sadržavati $188 dolara valjanih kovanica od 5-centi. Svaki veći kontejner za akumulaciju 5-centi će biti težak za preseljenje. (Izbjegavajte naprezanje leđa!). Kartonske kutije su krhke, a i nedostaje ručka za nošenje. No limenke su vrlo čvrste, imaju sastavnu ručku, i one su relativno jeftinije i ima ih u izobilju. Trenutna razlika između vrijednosti metala kovanice 5-centi i njegove nominalne vrijednosti je prilično mala, ali vjerujte mi, to će rasti! Jednog dana, kada metal nickel kovanice naraste 4X do 8X njihove nominalne vrijednosti, vaša djeca će vam zahvaliti za to. Shvatite to kao ulaganje u budućnost svoje djece.

U prosincu 2006, američki Kongres je donio zakon kojim je protuzakonito masovno izvoziti ili rastopiti kovanice od 1-centa i 5-centi. No, nakon što je stari sastav otjerao kovanice 1 i 5 centi iz opticaja, vrlo vjerojatno da će se ovaj zakon promijeniti. U stvari, zakon će sada pred Kongresom ukloniti kovanice prije-1982 iz zabrane taljenja. U svakom slučaju, nakon što vrijednost baza metal prijeđe nazivnu vrijednost za oko 3X, ulaganje u kovanice će se razvijati na tržištu, bez obzira da li će se ili ne topljenje se ponovno legalizirati.

Što ako Uncle Sam odluči izbaciti nulu?

Inflacija američkog dolara je kronična, kumulativna i podmukla. U tolikoj mjeri da se okreće oko rečenice iz starih filmova poput “Penny Candy” i “To je tvoj nickel” (za opisivanje troškova poziva na telefonu) sada izgleda čudan i zastario. Kada je inflacija dovoljno dugo vremena, broj znamenaka potrebnih za izražavanje cijene raste i ona je prevelika. (Kao što je vidljivo oko talijanske lire, Zimbabve dolar, i bezbroj drugih valuta). Jedna mogućnost rješenja je zataškavanje za potrebe kronične inflacije, drugi narodi su izabrali otuptanje ili brisanje jedne, dvije ili čak tri nule iz svoje valute, u prekonoćnoj revalorizaciji. [highlight color="yellow"] Povijest prošlog stoljeća je pokazala da kada se radi tako, većina vlada napravi reizdanje papirnatog novca, ali ostavljaju stare kovanice u opticaju, na istoj nominalnoj vrijednosti. [/highlight] To je zato što bi sama logistika zamjene kovanica bila teška i zastrašujuća. Tipično, to ostavlja vlasnike kovanica kao neočekivanih korisnika na 10x, 100X ili čak 1000X većim dobitkom od trenutne vrijednosti svojih kovanica. Vlade samo pretpostaviti da većina građana ima trenutno samo nekoliko novca u kovanicama u džepu u bilo kojem trenutku. Dakle, ako se valutna izmjena dogodi dok sjedite na velikom hrpi kovanica, onda ćete napraviti lijep profit. 

Kako skupiti gomilu kovanica

Kako možete skupiti veliku hrpu kovanica?  Evo nekoliko mogućnosti:

1). Ako živite u državi u kojoj ima puno automata za kockanje (kao što su Nevada, New Jersey), otiđite u casino često i kupite kovanica za $ 50 dolara. Učinite sve da izgledate kao kockar kad radite tako, nosi plastičnu kanticu s nekoliko kovanica na dnu.

2.) Dobiti kovanice u svicima iz vaše prijateljske lokalne banke. Pitajte za role kovanica od $ 20 ili $ 30 dolara.

3.) Ako živite u ili blizu urbanom području, i vodite posao ili firmu, učinkovito možete “kupiti” kovanice u svicima u nominalnoj vrijednosti od vaše poslovne banke. (Oni obično neće poslovati sa svima, osim nemaju imaju račun.)

4.) Ako znate nekoga da ima trgovački posao sa automatima za kavu ili grickalice, ponuditi za otkup svih svojih viška kovanica jednom u mjesec ili dva, nudeći malu premiju.

5) Stavite oglas da otkupljujete kovanice od 1-centi i 5-centi (penny i nickel) na WEB-u

Logistika kovanica

Kovanice su teške! Pohranjivanje i prevozili ih može biti izazov.

U listopadu 2011. je izviješteno da je teksaški fond menadžer Bas Kyle uložio milijun dolara i kupio 20 milijuna kovanica od 5-centi. Nije bio prijavljen gdje i kako ih je pohranio. To je puno težine!

Zaključak

Već smo imali neka ismijavanja, sa e-mailova, optužujući nas za “gomilanje” kovanica. Ali neka. Mislim da je prilično sigurno kladiti se da će rast cijena roba nadmašiti važeće kamatne stope za najmanje sljedećih pet godina. U pet godina, 5-centi kovanica, mi sada to znamo, biti će povijest, i one će biti tretiran  u budućnosti s gotovo istim poštovanjem kako mi sada poštujemo srebrne kovanice od prije 1965. godine.

Vidjeli smo što se dogodilo kad su uvedene kovanice 1-centa, 5-centi i pola dolara u 1965.  godini. Trebamo učiti iz povijesti. Nešto usporedivo će vrlo vjerojatno uskoro dogoditi s kovanicama od 5-centi. Vi, kao naš čitatelj, ste sada naoružani s tim znanjem. Možete i trebali bi imati koristi od nje, prije unego li Uncle Sam predstavi svoj slijedeći trik koji će se sastojati od posrebrenih čeličnih ili željeznih kovanica.  Hrvatske kovanice od  5, 10, 20 i 50 lipa su već izrađene od čelika odavno, naravno sa tankim omotačem bronce i nikla.

HRVATSKA:

Hrvatske kovanice od 5, 10, 20 i 50 lipa su već izrađene od čelika odavno, naravno sa tankim omotačem bronce i nikla.

1 kuna – najprofitabilnija za skupljanje (slično kovanici od 5-centi)

3.25 kn – ovoliko košta izrada kovanice od jedne kune!!!!

Hrvatski novčarski zavod cijene proizvodnje kovanica čuva u tajnosti, no ona se može izračunati

Prije otprilike godinu dana poslali smo Hrvatskom novčarskom zavodu upit u kojem ih tražimo da nam objasne koliko stoji proizvodnja kovanica u Hrvatskoj. Do danas odgovor nismo dobili jer se takva vrsta informacije drži u tajnosti.

No, na forum.hr-u je jedan od korisnika pokazao kako cijenu kovanica nije teško izračunati pa smo na taj način izračunali i mi. Proizvodnju kovanice od jedne kune građani hrvatske plaćaju 3,29 kuna. Ovo je samo trošak metala, no kada se toj brojci pridoda i trošak rada ljudi, uređaja za proizvodnju i ostalog, cijena još dodatno skače.

Ovakva je računica:

Hrvatski novčarski zavod na svojim stranicama navodi sastav kovanice: 65% bakra, 23,2% nikla, 11,8% cinka, a masa cijele kovanice je 5 grama.

Prema tečaju objavljenom na stranicama Hrvatske narodne banke 1 euro jest 7,56 kuna, a na stranicama  Kemijsko- tehnološkog fakulteta u Splitu stoji kako je cijena čistog bakra 26.10 € (500 g), Cinka 39.60 € (500 g) te nikla 96.60 € (500 g)

Kovanica = 5 g

65% bakra = 3.25 grama
23,2% nikla = 1.16 grama
11,8% cinka = 0.59 grama

_________________________
65% bakra = 1.26 kuna
23,2% nikla = 1.69 kuna
11,8% cinka = 0.34 kuna

Sve zajedno, cijena jednog ‘slavuja’ je 3,29 kuna.

Europa također taji koliko stoji proizvodnja jednog eura, no Amerikanci su počeli prošle godine razmišljati kako da smanje cijenu proizvodnje svojih kovanica.  Naime, cijena proizvodnje jednog penija košta čak 2,4 centa pa je reagirao Federalni odjel za budžet i financije koji je najavio kako će u 2013. godini na proizvodnji kovanica uštedjeti 57 milijuna dolara. To će napraviti tako što će pojeftiniti cijeli sustav proizvodnje jer kako kažu, nije logično da proizvodnja kovanice košta i više no dvostruko nego što ona sama vrijedi.(cijene metala su odabrane za dan pisanja članka i promjenjive su)

Sve informacije o izradi i izračunu proizvodnje kune kune možete naći na:

http://www.forum.hr/archive/index.php/t-220053.html

Stranica je proglašena kao ŠTETNA za vaš KOMPJUTER, to nije istina, jer je to najobičniji forum, makar je na toj stranici iznesen samo izračun proizvodnje kune. Čak se ne može doći ni do HTML koda stranice. Prijavljeno od koga čega, u čijem interesu.???  Unesite ručno link u URL traku.

Očito je da NHB i Vlada RH skrivaju cijenu proizvodnje 1 kune !!!
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=7591"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]