Na skorom summitu NATO saveza u Bruxellesu Stoltenberg će pozvati članice na veća izdvajanja

Od 29 članica NATO-a, samo osam, uključujući SAD i Veliku Britaniju, troše više od 2% svojeg BDP-a na obranu, prag kojeg bi trebale preskočiti sve zemlje unutar saveza do 2024. godine. No, Njemačka je tako prošle godine uložila tek 1,2 posto svog BDP-a što iznosi oko 37 milijardi eura.

Generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg upozorio je da duboke podjele između SAD-a i Donalda Trumpa i europskih saveznika dovode u pitanje transatlantski vojni savez i pitanje je hoće li on preživjeti?

U pozadini Trumpovog otvorenog sukoba s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel zbog njezine imigracijske politike, Jens Stoltenberg pozvao je sve članice NATO-a da učine sve kako bi se izbjegla katastrofa i propast zapadnog jedinstva.

The Guardian navodi da je generalni tajnik NATO-a priznao kako se nad savez navlače “politički olujni oblaci” i pritišću veze koje povezuju članice NATO-a. Međutim, u pozivu čelnicima prije summita vojnog saveza u srpnju, bivši premijer Norveške kaže da “unatoč razlikama, moramo ograničiti njihov negativan utjecaj na sigurnosnu suradnju”.

Stoltenberg, koji se u četvrtak sastaje s britanskom premijerkom Theresom May u njezinom uredu u Downing Streetu zbog priprema za summit u Bruxellesu, piše: “Budući da je savez stvoren prije skoro 70 godina, ljudi Europe i Sjeverne Amerike uživali su u nenadanom razdoblju mira i prosperiteta. No, na političkoj razini veze koje nas vežu su pod pritiskom. Postoje velike razlike između Sjedinjenih Država i drugih saveznika glede pitanja trgovine, klimatskih promjena i iranskog nuklearnog sporazuma.”

Stoltenberg dodaje da te nesuglasice neće nestati preko noći, kao što nije uklesano u stijenu da će transatlantska veza uvijek napredovati. To, međutim, ne znači da je njezin slom neizbježan. Možemo ga održavati, i uživati u svim uzajamnim koristima.”

Stoltenbergova intervencija dolazi u trenutku ekstremne napetosti među vodstvom zapadnih sila. No, one će izravno utjecati i na Hrvatski budžet i standard hrvatskih građana.

Naime, naša država prošle godine izdvajala 1.38 posto BDP-a ili oko 4,5 milijardi kuna, što znači da bi ubuduće ova izdvajanja trebala biti znatno veća.

Trump je u utorak nastojao obraniti politiku odvajanja djece od roditelja na granici zemlje, napadom na imigracijsku politiku Angele Merkel optuživši je da Europu pretvara u ‘migrantski logor’ te da se ‘Njemački narod okreće protiv vlastitog vodstva jer migracije ljuljaju već oslabljenu berlinsku političku koaliciju’.

Merkel se također sukobila i s vlastitim ministrom unutarnjih poslova zbog imigracija, te ima rok od dva tjedna da pronađe europsko rješenje za taj gorući problem ili pak da uđe u rizik raspada njezine vladajuće koalicije.

Istovremeno, s druge strane Atlantskog oceana Trump prkosi Europskoj uniji odustajanjem od od sporazuma o klimatskim promjenama, zatim jednostranim raskidanjem nuklearnog sporazuma s Iranom, kao i nametanjem carina na uvoz robe čelika i aluminija iz EU.

Veće “dijeljenje financijskog tereta” bit će tema summita NATO-a u Bruxellesu, a od ostalih tema tu su napori saveza za borbu protiv terorizma, obučavanje iračke vojske i proširenje financiranja afganistanskih snaga do 2024.

Stoltenberg piše: “Sjedinjene Države i Kanada pojačavaju svoju predanost europskoj sigurnosti. Zapravo, od dolaska na dužnost, Trumpova administracija povećala je sredstva za prisustvo SAD-a u Europi za 40%. Posljednji američki borbeni tenk napustio je Europu 2013. godine, ali sada se vraćaju u obliku potpuno nove američke oklopne brigade.”

Stoltenberg, koji će u srijedu sastati s Borisom Johnsonom i ministrom obrane Gavinom Williamsonom, prije nego što se sastao s premijerkom i održao govor u četvrtak, pozvao je na ‘spuštanje lopte’ i smirivanje tenzija, te smatra da se SAD i njegovi saveznici moraju izdignuti iznad trenutačnih podjela, te prepoznati potrebu za jedinstvom u povijesnom trenutku – na točki velikog preokreta.

“U našem je temeljnom interesu da se ujedinimo u obrani, budući da se suočavamo s najneočekivanijim sigurnosnim izazovima: međunarodnim terorizmom, proliferacijom oružja za masovno uništenje, cyber-napadima – i, naravno, Rusijom koja je koristila silu protiv svojih susjeda, koja se pokušava miješati u naše unutarnje poslove, a čini se da nema nikakvih dvojbi ni o korištenju bojnih otrova na našim ulicama. Dakle, dok god stojimo zajedno, čak i ako put ne bude ugodan, uvijek će voditi u pravom smjeru: mir i sigurnost za naše nacije i naših gotovo milijardu građana” – prenosi Stoltenbergove vapaje The Guardian.
 
(express.hr)

Milijarder i investitor George Soros nedavno je kritizirao bitcoin, ali čini se da nije protiv toga da i sam ulaže u njega

Fond ovog tajkuna je kupio dionice ovlaštene kompanije Overstock koja se bavi kriptovalutama.

Sorosev Fund Management je na kraju četvrtog tromjesečja 2017. godine imao 2.472.188 dionica kompanije Overstock, čime je ovaj poslovni čovjek postao treći najveći dioničar ove kompanije, objavio je CNBC, citirajući zakonske podneske.

Dionice su u vrijeme investiranja vrijedile 157,97 milijuna dolara, no od srijede su izgubile više od 10 milijuna dolara.

Kompanija Overstock je bila tradicionalni online trgovac na malo koji se natjecao sa Amazonom i drugim tvrtkama. Međutim, tvrtka je odlučila radikalno preoblikovati svoje poslovanje i počela prihvaćati bitcoin. Održala je izlazak na tržište dionica (IPO) 18. prosinca, putem svoje platforme razmjene, tZero.

Vlasnik Patrick Byrne je izjavio za CNN u prosincu kako želi prodati maloprodajni posao i usredotočiti se na Overstockovo vlasništvo nad 10 blockchain tvrtki.

Soros je javno govorio o bitcoinu u siječnju na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu u Švicarskoj. Milijarder je kriptovalute nazvao “kukavičkim jajima za diktatore” i uspoređivao ih sa “tipičnim balonom”.

Dodao je međutim, da se tehnologija kriptovaluta može staviti u “pozitivnu uporabu”, poput slanja novca ilegalnim migrantima koji dolaze u Europu.

Tvrtka u koju je uložio ima sasvim drugačiji stav prema bitcoinu. Byrne iz kompanije Overstock izjavio je da bi bitcoin mogao doći do cijene od milijun dolara i nazvao ga “najvažnijom promjenom u 6.000 civilizacija tehnologije”.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

U onome što je siguran znak oligarsima diljem svijeta, gospodin Jacob Rothschild, osnivač i predsjednik tvrtke RIT Capital Partners, bitno je minimalizirao svoju financijsku izloženost na riskantnom i nestabilnom tržištu kapitala u Americi

U polugodišnjem financijskom izvješću koje je napravila tvrtka RIT Capital Partners, Rothschild je objasnio tvrtkine agresivne poteze kako bi se značajno smanjila izloženost američke imovine.

„Ne vjerujem da je ovo pravo vrijeme da riskiramo još više. Cijene dionica su u mnogim slučajevima porasle na razinu bez presedana, u vrijeme kada gospodarski rast nije nipošto osiguran„ – rekao je Rothschild u svom polugodišnjem izvještaju.

Osim toga, Rothschild je izjavio kako vjeruje da će programi kvantitativnog ublažavanja (QE) kojeg su provele središnje banake, kao što je Banka Federalnih Rezervi u SAD-u – „doći do kraja.”

Rothschild je citiran u izvješću kako kaže da se „razdoblje monetarne bezbrižnosti možda privodi kraju.”

Signalizrajući na potencijalnu katastrofu koja se priprema na financijskim tržištima u SAD-u, Rothschildi su smanjili ulaganja RIT Capital Partners u američki dolar za gotovo pedeset posto.

Na dan 31. prosinca 2016., RIT Capital Partners je izvijestio da je neto vrijednost ulaganja imovine 62 posto u američkim dolarima. U najnovijem izvješću objavljenom od strane RIT Capital Partners 30. lipnja 2017., tvrtka ima neto vrijednosti ulaganja imovine samo 37 posto u američkim dolarima.

Tijekom tog istog razdoblja, Rothschild je povećao RIT-ova ulaganje u britansku funtu, euro i japanski jen.

Samo prošle godine, menađeri obveznica u onome što je bio nekad najveći obveznički fond u svijetu su imali grozna predviđanja o tome kako će „svemu tome” doći kraj. A pod time „svemu tome” su mislili na pupanja financijskih tržišta središnjih banaka.

Kada američka burza trguje na najvišim razinama svih vremena (ATH), Lord Rothschild je već prodao RIT-ove udjele na tim istim tržištima, manipulacija središnje banke u tržišnim realnim procjenama vrijednosti postaje jasna.

Osim toga, vrijedno je napomenuti da je investicijski portfelj Rothschildove tvrtke RIT imao dobit otprilike oko 2.000% od svojeg osnivanja – pa je očito da razumije kako pozicionirati svoju imovinu kako bi zaradili veliku dobit na investicijama, tako da bi ti nedavni potezi trebali biti znak upozorenja za svakog građana.

U objašnjenju svojih nedavnih investicijskih poteza, Rothschild, vlasnik tvrtke RIT je izjavio:

“Imamo poseban interes za ulaganja koja koja će imati koristi od utjecaja novih tehnologija, i na daleko istočna tržišta, pod utjecajem rasta potražnje od strane azijskih potrošača.”

Rothschild također spominje dolazak četvrte industrijske revolucije u izvješću RIT Capital Partnersa, uz napomenu: „Dok se ‘četvrta industrijske revolucije’ razvija, postaje sve važnije za moju tvrtku da procijenimo mogućnosti ulaganja u inovacije potaknute promjenama koje utječu na gotovo svaki poslovni sektor„.

Četvrta industrijska revolucija će biti upravljan od strane novih tehnologija koje rade za integraciju digitalnih, bioloških i fizičkih svjetova.

Sa globalnim prinosima koji su na najnižoj razini zabilježenoj u povijesti, i sa 10 bilijuna dolara neg. stope obveznice, vjerojatno postoji samo jedan način da se to završi – „kao u dobra stara vremena”, sa masivnim globalnim financijskim kolapsom, od kojeg bi Velika depresija izgleda poput svakodnevice.

Da ne bude zabune da kada Lord Rothschild počinje micati svoju imovinu iz SAD-a, to je sigurno znak loših stvari koje se valjaju na horizontu. (AP)
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Mirovinski fondovi svojim su ponašanjem prema Ivici Todoriću, odnosno ulaganjem u njegove financijske akrobacije, teško narušili povjerenje svojih članova

No kako u svakom zlu ima barem zrnce dobroga, tako je i u ovom slučaju dobro da je (ne)rad mirovinskih fondova došao u središte pozornosti javnosti.

Kao što smo već ranije pisali, mirovinci su novcem svojih članova dokapitalizirali Ledo, kako bi Ledo vašim novcem mogao od Agrokora kupiti srpski Frikom, i crnogorski Ledo Podgorica. U toj operaciji Agrokor je dobio stotine milijuna kuna gotovine, a opet je sve ostalo pod njegovom kontrolom. Osim toga, mirovinci su Todoriću dozvolili da Ledo jamči za čak 19 milijardi kuna kredita koje je dobio Agrokor i tako izložili riziku novac svojih članova.

Ideja dobra – realizacija katastrofalna

Vratimo se sada na početak, u 2002. godinu, kada je krenula mirovinska reforma i uveden tzv. drugi stup.

Ideja za uvođenje drugog mirovinskog stupa, odnosno kapitalizirane štednje u osnovi je bila dobra. Loši demografski trendovi upućivali su na to da će se broj umirovljenika i radnika izjednačiti, što se na kraju i dogodilo. Naravno, ako imamo isključivo solidarni sustav, a za jednog umirovljenika od svoje plaće izdvaja jedan radnik, mirovine će biti mizerne.

Zbog toga se išlo na formiranje drugog stupa, u koji bi radnik izdvajao dio novca iz plaće – 5 posto – koji bi bio isključivo njegova imovina, povjerena na upravljanje mirovinskim fondovima koja bi kroz više desetljeća, osim uplatama, trebala rasti i od povrata na investicije te osigurati da budući umirovljenik ne ovisi samo o solidarnosti budućih radnika, odnosno o njihovim uplatama u prvi stup.

Država odglumila mirovinsku reformu

Gdje je krenulo krivo? Država je preusmjeravanjem dijela uplata u drugi stup smanjila dotok novca u državni mirovinski fond. Državi je i dalje trebao novac, pa ga je kroz izdanja obveznica počela posuđivati od novonastalih mirovinskih fondova.

Novoosnovani mirovinski fondovi koji upravljaju drugim stupom, umjesto da novac plasiraju u kvalitetne vrijednosne papire – dionice ili obveznice renomiranih kompanija u zemlji, ali i inozemstvu, kako bi sačuvali i povećali imovinu svojih članova, počeli su kupovati obveznice Hrvatske i zapravo prosljeđivali novac državi.

Time smo, umjesto prave reforme mirovinskog sustava, dobili zapravo odglumljenu reformu, u kojoj se iz perspektive građana, članova mirovinskih fondova, odnosno budućih umirovljenika, malo toga promijenilo, osim što su banke dobile dobru priliku za zaradu kroz “upravljanje” tim fondovima.

Glavnina imovine u obveznicama koje spadaju u kategoriju “smeće”

Mirovinski fondovi trenutno raspolažu s oko 86 milijardi kuna, od čega je najveći dio uložen u državne obveznice. Najveći broj budućih umirovljenika novac drži u fondovima “kategorije B” koji imaju imovinu od 82 milijarde kuna, a čak 60 milijardi su u državnim obveznicama.

Znači, građani uplaćuju novac u fondove, oni ga prosljeđuju državi, i za to “upravljanje” naplaćuju milijunske naknade.

Osim što građani na neki način preko mirovinskih fondova posuđuju novac državi koji će na kraju kao porezni obveznici ti isti građani i vraćati, problem je i rizičnost tih ulaganja.

Zbog relativno visokog javnog duga i slabe ekonomije, hrvatske obveznice spadaju u kategoriju “smeća”, nemaju investicijski rejting, tako da je glavnina novca za mirovine u drugom stupu zapravo vrlo rizično uložena.

Spašavanje propalih tajkuna

Nisu problem samo visokorizične državne obveznice, već i ostala “ulaganja”. Kao što smo već spomenuli, novac članova mirovinskih fondova kroz dokapitalizaciju Leda koristio se za pomaganje propalom privatizacijskom tajkunu Todoriću, a sličnih primjera bilo je i ranije.

Tako su prije sedam godina mirovinski fondovi novcem svojih članova pokušali spasiti Nexe grupu. U tu su kompaniju, za koju je bilo jasno da je u ogromnim financijskim problemima, kupnjom obveznica ulupali ukupno 24 milijuna eura.

Slična “ulaganja” imali su i u propali fond Quaestus Borislava Škegre, u koji su ubacili 100 milijuna kuna te u građevinsku firmu Ingra koja je završila u predstečajnoj nagodbi.

Ako mirovinski fondovi ne prestanu glumiti upravljanje imovinom, a zapravo se baviti financiranjem države i pomaganjem propalim tajkunima, buduće umirovljenike čeka vrlo neizvjesna budućnost i kopanje po kontejnerima.
 
(index.hr)

TUŽIO ZUCKERBERGA I TRAŽIO “SVOJIH 84 POSTO DIONICA”, A ONDA SE NAŠAO U KUĆNOM PRITVORU

Odavno se šuškalo da je Facebook projekt tajnih službi Sjedinjenih Država. Ali, dalje od toga nije išlo.

A sada je biznismen Paul Ceglia, koji je bio prisiljen zbog čudnog slučaja pobjeći iz SAD, objavio je da raspolaže dokazima da je u tu društvenu mrežu novac ulagala CIA. Čak je priopćio da je zbog toga već izdana naredba da se on – likvidira.

Ako se potvrdi da je ovo točno – to će biti jedna od krupnijih afera posljednjih godina.

Javni dio skandala počeo je, zapravo, još 2010. kada je Ceglija tužio Mark Zuckerberga i zatražio da mu bude vraćeno 84 posto upravljačkih dionica Facebooka. On je tu svoju tužbu zasnovao na ugovoru koji je 2003.-će potpisao s Zuckerberg kojim se sadašnji šef Facebooka obvezao da će napisati programski kod-messenger stranice za studente Harvardskog sveučilišta.

Ceglija je 1.000 dolara, koje je tada uložio, trebao dobiti 50 posto dionica stranice, a ako se njegov start odloži – još po pola posto za svaki dan odgode.

Pošto je Facebook startao 4. veljače 2004. – Ceglija je izračunao da je njegov udio porastao do 84 posto.

On, doduše, priznaje da je sajt na kojem je Zuckerberg radio po njegovoj narudžbi – trebao zvati – Street Fax. Međutim, ceglija tvrdi da je kod napravljen za njega i da je Zuckerberg to iskoristio za Facebook.

Zuckerberg, sa svoje strane, tvrdi da je do ideje da napravi Facebook došao kasnije i da ona nema nikakve veze s Street Faxom.

Zuckerbergovi pravnici su tužbu Ceglije nazvali napuhanom i glupom, ali autentičnost ugovora koji je on potpisao sa Ceglijom, kao ni potpisa na tom ugovoru, nikada nisu poricali.

Ceglija se nadao da će po njegovoj tužbi odlučivati ​​porota, ali je ta inicijativa bila odbijena, a potom je federalni sud u Buffalu odbacio i samu njegovu tužbu uz obrazloženjem da je on krivotvorio i ugovor s Zuckerberg i “elektroničku prepisku s njim”.

Odatle je slijedila optužnica za krivotvorenje dokumenata – sa 20 godina zatvora.

Ceglija se zato u listopadu 2012. našao u kućnom pritvoru. To je potrajalo dvije i pol godine. Sve dok policijski časnik koji ga je držao “na oku” nije mu pokušao telefonirati.

Pošto se nitko nije javljao, ušao je u kuću i našao elektroničku narukvicu zakačenu na ventilatoru. Njegovo pomicanje je pomicalo i narukvicu, pa je policija imala iluziju da se Ceglija kreće po kući.

Zajedno sa Seglijom, iz kuće su nestali i njegova žena, oba sina i pas.

Policija je za njim tragala u državama Washington, Teksas, Kalifornija i Florida. S obzirom da Ceglija ima i irsku putovnicu – “pročešljana” je i ta zemlja.

Ništa nije vrijedilo. Ali, nakon godinu i pol – oglasio se sam Celia.

Redakciji Bloomberg poslao je četiri elektronska pisma zbog kojih se skandal razbuktao novom snagom.

U prvom je priopćio da su i on i obitelj “živi i zdravi”, ali da se u SAD neće vraćati jer mu (zbog bijega) prijeti ukupno 40 godina zatvora.

U drugom tvrdi da je pobjegao jer je bilo planirano da bude uhićen i ubijen u pritvoru – prije suđenja. Posebno je naglasio: da se to spremalo zato što sve zna o tome kako je u Facebook ulagao novac fond In-Q-Tel koji je stvorila CIA. Podvukao je i da raspolaže dokazima koji to potvrđuju.

In-Q-Tel se pojavio 1999-te i potpuno otvoreno surađuje i Google. Novac je uložio u više od 100 tvrtki. Među njima je i Keyhole koja je napravila softver za GoogleEarth.

U papirima In-Q-Tel nema, međutim, ni traga o ulaganjima u Zuckerbergov projekt. Ali, Ceglija tvrdi da postoje dokumenti koji potvrđuju da je Zuckerberg početni kapital za Facebook dobio upravo preko njega. A to znači: od CIA-e.

Zuckerberg se i dosad sudio sa suosnivačima Facebooka i morao im isplatiti odštetu: Eduardu Saverinu i blizancima Winklevoss.

I, ni prema kome Zuckerberg nije bio surov kao prema Cegliji, a to je neke već navelo da zaključe: i da on zna neke tajne Facebooka i da njegova šefa podržava službeni Washington.

Pojavio se i treći zaključak: ako Ceglija uistinu u rukama drži dokaze – on može nestati zauvijek.
 
(fakti.org)

Stvaranje klasne svijesti kroz samoupravljanje

Mari Trigona

Argentinske tvornice kojima upravljaju radnici predstavljaju radnicima širom svijeta dokaz da mogu bolje upravljati tvornicom bez šefa ili vlasnika. Novi fenomen zaposlenih koji preuzimaju svoja radna mjesta počeo je 2000. godine i postao snažniji dok se Argentina suočavala sa najgorom ekonomskom krizom 2001. godine.

Širom zemlje, tisuće tvornica je zatvoreno i milion ljudi tokom poslednjih godina ostalo je bez posla.

Kao najveća oporavljena tvornica u Argentini, okupirana još od 2001. godine, Zenon tvornica za keramiku u patagonijskoj oblasti Neuquén sada zapošljava 470 radnika. Približno 180 oporavljenih poduzeća koja sada posluju osigurava poslove za više od 10.000 argentinskih radnika.

Zenon iskustvo redefiniralo je osnovu proizvodnje: bez radnika gazde ne mogu upravljati poslom; bez gazde radnici to mogu bolje. Iako su ova iskustva primorana da egzistiraju unutar kapitalističkog tržišta, ona stvaraju viziju nove radničke kulture.

Dugoročni zahtev u Zenonu je nacionalna eksproprijacija pod radničkom kontrolom. Ipak, radnici su tamo vodili paralelnu borbu na saveznom sudu da pravno priznaju FASINPAT (’’Tvornica bez gazde’’) zadrugu. Sproveli su brojne političke akcije da pritisnu sudove da legaliziraju zadrugu. Vlada je odgovorila nasilno, koristeći različite taktike da istjera radnike iz tvornice.

Pet puta ih je pokušala izbaciti uz pomoć policije. 8. travnja 2003, tokom najskorijeg pokušaja izbacivanja, preko 5.000 članova zajednice iz Neuquéna došlo je da brani tvornicu.

U listopad 2005. godine, FASINPAT je dobio sudsku parnicu, vršeći pritisak na savezne sudove da ga priznaju kao legalno tijelo sa pravom na jednogodišnje upravljanje zadrugom. Kako se bližilo isticanje oktobarskog roka, radnička skupština izglasala je intenziviranje akcija i napora zajednice. 20. listopad 2006. radnici su zahtjevali dugotrajnu pravnu bitku za priznavanje FASINPAT-a na saveznom nivou.

Argentinska radnička klasa proslavila je privremenu pobjedu radnika Zenona. Sa pravno riješenim statusom, FASINPAT se može koncentrirati na planiranje proizvodnje, poboljšanje radnih uvjeta i realiziranje projekta zajednice. Kao dio ove proslave, zadruga je pozvala druge radnike da posjete Zenon kako bi naučili da i oni, također, mogu funkcionirati bez šefa ili vlasnika. Radnička skupština došla je do zaključka da je sada u poziciji da pouči druge o svojim četiri i pol godina funkcioniranja prema samoupravnim principima.

Radnici u Zenonu izgrađuju nacionalnu mrežu solidarnosti koja održava pokret. Radnici Zenona obično putuju širom zemlje kako bi pružili podršku širokom poretku radničkih konflikata. Kao dio ove inicijative, nekoliko FASINPAT predstavnika proputovalo je kroz predgrađa Buenos Aires-a, držeći govore i sastajući se sa lokalnim radničkim organizacijama.

Za razliku od običnih političkih mitinga, ovi se sastanci fokusiraju na stvaranje klasne svjesti i uzajamne solidarnosti među organizacijama zasnovanim na klasnoj borbi.

Javni i tvornički radnici koji žive i organiziraju se u sjevernim predgrađima Buenos Aires-a posjećuju ove sastanke kako bi u Zenonu naučili samoupravljanje. Radnici Zenona ističu da nije samo njihova proizvodnja samoupravna, već da samoupravljaju i svojim lokalnim sindikatom keramičara.

Fraza “samoupravljanje“ koja je potekla iz španjolskog koncepta autogestion, znači da zajednica ili grupa donosi vlastite odluke, posebno odluke o planiranju i upravljanju. Radnici Zenona pokreću novi sustav organizacije, u poslu u kojem radnici učestvuju u donošenju svih odluka.

Borba u Zenonu nije počela preuzimanjem tvornice 2001. godine. Pokret pogonskih radnika kasne 1998. godine pobjedio je na sindikalnim predstavničkim izborima unutar tvornice, smjenjujući delegate starog sindikata koji je bio vezan za birokraciju i poslodavce. 2000. godine delegati iz pokreta običnih ljudi pobjedili su na regionalnim izborima neuquénskog sindikata keramičara. Nedavno, skupština sindikata neuquénskih keramičara izglasala je novi sindikalni statut, oživjevši demokratske principe i smjernice za sindikat.

Argentina je prisustvovala povratku borbe unutar radnog mjesta, koristeći za svoje oslobođenje povijesna sredstva radničke klase: direktnu demokraciju, štrajk, sabotažu, preuzimanje tvornica. Argentinske radničke borbe u podzemnoj željeznici Buenos Airesa, javnim bolnicama, javnim univerzitetima, bankarskom sektoru, i oporavljenim poduzećima rezultirale su novim vizijama i pobjedama radničke klase.

Danas su radnici organizirali unutarnje komisije koje funkcioniraju autonomno od tradicionalnih sindikata kako bi zahtjevali plaće od kojih se može živjeti i poboljšali društvene okolnosti.

Radničke organizacije širom Latinske Amerike dokazuju da se mogu organizirati efektno i demokratski. Argentinski radnici u podzemnoj željeznici zajedno sa zaposlenima u javnim medicinskim ustanovama, učiteljima u javnim školama, telekomunikacionim radnicima, željezničarima i nezaposlenim radničkim organizacijama, formirali su koaliciju grass-roots radničkih organizacija: Movimiento Intersindical Clasista (MIC, ili Pokret Koalicije Sindikata za Klasnu Borbu).

MIC radi na koordiniranju radnika koji se bore širom Argentine. 14. princip MIC-a objavljuje posvećenost demokratskom organiziranju i jedinstvu među radnicima koji se bore protiv eksploatacije. Radnici koji učestvuju u ovoj koaliciji definiraju sebe kao klasno zasnovane, suprotstavljene i kritičke prema sindikalnoj birokratiji. Ova koalicija ide i ka stvaranju dugoročne sindikalne škole u Buenos Aires-u. MIC-ov prvi edukacioni tečaj fokusirao se na strategije kompanije za fleksibilne radničke standarde i sindikate.

Tri Zenon radnika 12. kolovoza posetila su sindikalni prostor za organiziranje u regiji Buenos Aires-a po imenu San Miguel, 30 kilometara sjeverno od Buenos Aires-a. Radnici koji su bili otpušteni zbog svojih aktivnosti oko sindikalnog organiziranja u nekoliko različitih tvornica, uključujući i Pepsi kompaniju. Snacks i Jabon Federal (severnoamerička kemijska kompanija) prisustvovali su događaju. Predstavnici Zenona sa nekih 100 lokalnih radnika podjelili su svoje iskustvo u građenju klasne svjesti kroz samoupravljanje.

Omar Villablanca radio je u tvornici devet godina. Nedavno se prebacio iz tvorničkog pogona za proizvodnju keramičkih pločica u FASINPAT-ovu komisiju za tisak, gdje koordinira sve, od saopćnja za medije pa do učeničkih posjeta tvornici. Jedan od ključeva uspeha Zenona bio je uključivanje radničke borbe u zajednicu.

Pored proizvodnje keramike, tvornica se posvetila projektima kao što su doniranje keramike komunalnim centrima, gradnji kuća za porodice iz radničke klase, ugošćavanju studentskih putovanja i štampanju keramičkog alfabeta za škole.

Zenon je postao ono što je danas jer su radnici oporavili tvornički unutrašnji  trgovinski sindikat. Da nismo osvojili sindikat, Zenon ne bi funkcionirao pod radničkom kontrolom. Radnici Zenona naučili su iz lekcija unutrašnjeg sindikata i slušajući radnike iz drugih tvornica. Bilo je potrebno puno rada da bi se otklonili svi strahovi. Bilo je potrebno puno rada da bi se presjekla pupčana vrpca koja ih je spajala za šefove. Niti jedan radnik Zenona 2001. godine nije imao ideju o preuzimanju tvornice i pokretanju proizvodnje. Gradnja čvrstog oslonca, razmjenjivanje strategije i diskutiranje je ono što nam je omogućilo da dođemo do FASINPAT-ovih postignuća.

Svaka akcija koja se poduzima u Zenonu razmatrana je na skupštini. Činjenica da se ne oglušujemo na direktive izglasane na skupštini je ono što nas dovodi do onoga gde smo danas. Postoje radnici prijatelji koji su učestvovali u sindikatu keramičara koji smo oporavili 1998. godine. Ali danas oni više ne rade sa nama jer su se prodali šefovima i upravi. Za radnike koji su izdali svoje prijatelje radnike nema mjesta u našoj tvornici.

U tvornici imamo različite ideologije i načine razmišljanja, ali imamo zajednički cilj: braniti naše poslove i nastaviti sa radničkom kontrolom unutar tvornice. Ovo je primarni cilj za 260 radnika koji su okupirali tvornicu i 480 radnika koji sada rade u tvornici. Objašnjavamo svakom novom radniku kako smo zamislili radničko samoupravljanje u Zenonu. Orijentiramo ih u našim ciljevima i upoznajemo ih s činjenicom da rad u Zenonu nije običan posao. Rad u Zenonu nije ograničen samo na ulaganje osam sati svog radnog vremena i odlazak kući. Moramo se također i boriti. Nećemo stati dok ne ostvarimo svoj cilj: definitivnu eksproprijaciju i nacionalizaciju Zenona pod radničkom kontrolom.

Znamo ko su naši neprijatelji: vlada i sudstvo, jer su oni udarili na radnike. Jedini saveznici koje imamo su radnici, oporavljeno delegatsko tijelo i borbeni sindikati koji iskreno brane radnike kao npr. CGT [Nacionalna konfederacija rada, nacionalni sindikalni centar], a ne sindikati koji su nas izdali. Naši saveznici su radnici iz Jabon Federal, podzemne željeznice Buenos Airesa, BAUEN hotela, i ostalih oporavljenih preduzeća. Dio naše borbe je izgradnja saveza i promoviranje naših konflikata. U listopadu, imamo važnu borbu, a cilj je definitivna eksproprijacija za čije ostvarenje smo se borili pet godina.

Villablanca je izjavio da su radnici Zenona nedavno inaugurirali dom koji su izgradili za obitelj koja je svoj dom izgubila u požaru. Rekao je da su radnici, savladani emocijama, plakali na inauguraciji zbog osiguravanja rješenja za radničku klasu. Susedstvo ima samo jedan luksuz: crkvu. Nema popločanih ulica, plinovoda ili zdravstvenih klinika. Zaključio je rekavši da vlada ne želi riješiti nejednakost: radnici moraju riješiti svoj vlastiti problem nezavisno od države, političkih stranaka ili institucija.

Sindikalno organiziranje

Carlos Villamonte ima za sobom dugu povijest u Zenon tvornici, iako ima samo 35 godina. Sudjelovao je u naporima da se za obične radnike osvoji mjesto u sindikatu, organizirajući se tajno kasnih devedesetih. Iako ima dosta iskustva u organiziranju i participaciji u generalnim skupštinama u svojoj tvornici, prije govora u San Miguleu nije se obraćao grupama radnika na javnim događajima.

Radio sam u tvornici 17 godina u pogonu za peći. To je bio moj prvi posao. Bio sam tamo još od kad smo osvojili unutarnji sindikat i ponosan sam što mogu reći da sam ovdje od samog početka. Bilo je veoma teško osvojiti unutarnji sindikat u tvornici jer smo to morali raditi tajno. Kompanija je imala vrlo represivan sistem.

Nisu dozvoljavali da idete u druge sektore, da pričate sa kolegama radnicima ili da koristite toalet. Mnogo puta smo morali da komuniciramo razmjenjivanjem ceduljica pod stolom u kafiću ili idući kroz svaki sektor određujući tajno vrijeme i mjesto za susret. Našli smo način da izbjegnemo kontrolu od strane šefa i birokratskog sindikata.

Kada sam počeo da radim u Zenonu, nikada nisam pomislio da ću imati odgovornost zajedno sa grupom radnika koji vode tvornicu. Nismo nabrzaka donijeli odluku da preuzmemo tvornicu. Okolnosti su nas naterale da donesemo odluku. Dok smo mjesecima kampirali izvan tvornice, razvili smo veze sa zajednicom i drugim grupama radnika. Sudac je presudio da smo mogli prodati zalihe koje su preostale od zatvaranja. tvornice. Kada smo prodali sve zalihe nisu nam ostali nikakvi resursi. Traženje solidarnosti na ulici nas je zamaralo. Računi su samo pristizalia a nije bilo načina da ih platimo. Nisam mogao objasniti kćerki, koja je tada imala 10 godina, da je njezin otac ostao bez posla i da čeka šefa da se vrati.

Kada su zalihe bile iscrpene, održali smo skupštinu. Odlučili smo da jednoglasno okupiramo tvornicu i pokrenemo proizvodnju. Ušli smo unutra i lagano počeli s radom. Prvog mjeseca smo proizveli 20.000 kvadratnih metara crijepa. Danas, proizvodimo preko 400.000 kvadratnih metara. Oduvek smo imali podršku zajednice. Dok smo kampirali, ljudi iz zajednice su nam donosili hranu i donirali novac za naš štrajkački fond. Čak su i zatvorenici iz zatvora lociranog iza Zenona izrazili solidarnost s nama donirajući svoju hranu Zenon radnicima. Nakon ovog konflikta postao sam zreliji.

Kada završimo s eksproprijacijom tvornice, naša se borba tu neće završiti. Dan svakog radnika Zenona završava se borbom za naš glavni cilj: da radnici preuzmu kontrolu nad vlastitom sudbinom tako da nema isključenja ili marginalizacije. Svako bi trebalo imati pravo raditi i donosi kruh u svoj dom.

Zenon: laboratorij za radničke snove

Mnogi radnici Zenona imali su priliku da putuju u inozemstvo i tamo prenesu svoje iskustvo. Radnici u Italiji, Njemačkoj i Španjolskoj eksperimentirajući u radničkim zadružnim modelima su se željno susreli sa radnicima Zenona da bi razmjenili informacije i strategije. Sindikati i društvene organizacije u Europi izrazili su solidarnost s nastavkom rada FASINPAT-a. U ožujku ove godine, Španjolska nacionalna konfederacija rada (CGT), anarhistički sindikat, tvornici je donirala autobus za prevoz radnika.

Alejandro Quiroga, radnik Zenona koji je prošle godine putovao u Italiju, istakao je da je statut demokratskog sindikata fundamentalan za radničku oslobodilačku borbe. Sindikat Neuquén keramičara je prošle godine glasao u korist novog statuta, kojeg Zenonove novine Nuestra Lucha smatraju zaslužnim za revolucioniranje sindikata. Pod novim statutom, sindikalni delegati i obični radnici plaćeni su istom plaćom, generalna skupština je vladajući organ, a pridruživanje je dobrovoljno, uz plaćanje članarine.

Radnički san se transformirao u ono što je FASINPAT danas (tvornica bez šefa). To je bila radikalna i značajna promjena za običnog radnika. Kasnih devedesetih nacionalne i provincijalne vlade provodile su politiku koja je otuđila radnike. Mnogo puta radnici nisu voljni da se bore, uče, osposobljavaju, razmišljaju o pravima koja imamo i razmjenjuju znanja. 1998. godine, kada je unutarnja komisija osvojila unutarnji sindikat, počeli smo da preispitujemo sindikalni statut za tvornicu.

Stari birokratski sindikat u tvornici nije razmjenjivao bilo kakve informacije sa radnicima. Počeli smo otkrivamti svoja prava za koja nismo ni znali da ih imamo. Otkrili smo statut koji je bio arhiviran i kojeg su šefovi uz pomoć delegata starog sindikata sakrili od radnika. Novi unutarnju sindikat podjelio je sve ove informacije sa radnicima.

Tako smo okupili radnike: postali su motiviraniji i počeli su preispitivati rad kompanije i razgovarali su o novim oblicima organiziranja. Imali smo puno uspjeha sa sindikalnim vodstvom koje je bilo jako, predstavničko i šaroliko. Ovaj sindikat običnih radnika u tvornici dao nam je snagu da pobjedimo na regionalnim sindikalnim izborima 2000. godine.

Još od 1998. godine borili smo se protiv plana Zenon preduzeća da zatvore tvornicu u skladu sa vladinom politikom. Plan Luisa Zenona je bio otpustiti radnike, zatvoriti tvornicu i ponovo je otvoriti sa novim radnicima i novim fleksibilnim radnim standardima. Nadao se da će kada  radnici  budu otpušteni, svaki radnik ili radnica otići svojim putem, i zaposliti se na drugom mjestu. A kada tvornica bude ponovo otvorena, on bi nametnuo nove radne uvjete sa manjim plaćama, nepouzdanim radnim statusom i većim brojem radnih obaveza.

U listopadu 2001.  suočili smo se sa odgođenim isplaćivanjima plaće, a zatim i sa masovnim otpuštanjima u studenom. Uvijek smo znali da borba nije laka. Imali smo snažno vodstvo i podršku radnika. Skoro svi originalni Zenon radnici okupirali su tvornicu, izuzimajuči 40 radnika iz vodstva starog birokratskog sindikata. Broj radnika je sa 256 narastao do današnju cifru od 480 aktivnih radnika: to je nešto na šta smo ponosni.

Mi nudimo ogromnu promjenu u načinu upravljanja tvornicom. Tvornica je u našim rukama, i moramo je održati u radu. Dokazujemo da je naš projekt radnika koji upravljaju tvornicom održiv i sklon poboljšanju. Mnoge činjenice dokazuju da smo u stanju postići ono što gazde nisu mogle: stvaranje poslova, povećanje proizvodnje i poboljšanje odnosa između radnika u tvornici i zajednici. Izgradili smo nove društvene odnose u tvornici Izgradili smo saveze sa univerzitetima, sindikatima i nezaposlenim radničkim organizacijama.

Ovo nije izdvojeno iskustvo ili luda ideja kojom se zanijela grupa ljudi. Zenon je konkretno iskustvo koje je grupa radnika pokrenula. Mnogi ljudi govore o Zenonu kao o laboratoriji za eksperimentiranje sa radničkim snovima. Nakon pet godina razvoja, Argentina nije samo laboratorij: ona je pokazala ekonomsku alternativu onoga što nam nudi kapitalistički model. To je nešto za šta sam ja mislio da neće funkcionirati, i ponosan sam što funkcionira.

Radnici širom svijeta gledaju na ono što su radnici u Patagoniji ostvarili. Gledaju na FASINPAT kao model koji bi kopirali u vlastitim zemljama. Očigledno, ovo je posljedica klasne solidarnosti, s obzirom na to da znamo tko su nam neprijatelji, kako da se organiziramo protiv njega i ojačamo našu borbu. Ne radi se samo o tome da znamo odakle naš neprijatelj dolazi, već i o stvaranju zajedničkih strategija za obranu radničke klase.

Mari Trigona (Marie Trigona) je autorica i prevoditeljica. Živi u Buenos Airesu. Dio je Grupo Alavio, video kolektiva. Možete joj pisati na mtrigona@msn.com. Za više informacija o Zenon tvornici posjetite www.obrerosdezanon.org i www.agoratv.org
 
 
(vestinet.rs/uredio i preveo: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10780"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]