Kada se na našim prostorima spomene Jugoslavija ili, bolje rečeno, državna zajednica naroda poznata kao Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, svatko od nas ima subjektivan pristup koji mnoge priječi da objektivno analiziraju povijesnu tvorevinu koja je obilježila dvadeseto stoljeće, čak i na globalnoj razini

Devedesete su bile godine kada se u nas povijest pisala iznova. Bez razlike, od Triglava pa sve do Đevđelije, a činjenice su zanemarivane do te mjere da je nova “historiografija” poprimila oblik groteske. Prije nekoliko dana je hrvatski povjesničar Tvrtko Jakovina rekao da je historiografija znanost koja ne poznaje apsolutnu istinu i da ona uvijek iznova interpretira i reinterpretira povijesno dokazive i dokazane činjenice kako bi se što bliže približila istini. U suprotnom historiografija ne bi bila znanost nego dogma.

Točno, ali da bi se koliko toliko približili istini o SFRJ, ili “drugoj Jugoslaviji”, kako su je znali zvati, mi kao da moramo čitati strane stručnjake, jer su naši još uvijek mamurni nakon nacionalističke terevenke koja je trajala više od deset godina. Prije nekoliko dana je profesor filozofije Marco Costa sa Sveučilišta u Genovi za Mediteranski centar za euroazijska studije (CESE) napisao članak o neprestanim povijesnim gibanjima na Balkanu i ekonomskoj originalnosti jugoslavenskog samoupravnog socijalizma. Sadržaj njegovog uratka će starijim čitateljima biti poznat, djelomično ili u potpunosti, ali je za pretpostaviti da će mlađima neki dijelovi sigurno biti novost.

Marco Costa: Balkan – Povijest u pokretu, ali s kojim posljedicama po Europu?

I danas je još uvijek zanimljivo napomenuti specifičnosti jugoslavenskog socijalističkog modela koji je, čak i sada kada je dvadeset godina “u ropotarnici povijesti”, više od četiri desetljeća prošlog stoljeća karakterizirao gospodarstvo i geopolitički okvir važnog naroda na našim istočnim granicama.

U usporedbi s taborom socijalističkih zemalja dvadesetog stoljeća, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je zapravo držala rekord (dostojan ili nesretni, ovisno o različitim i legitimnim gledištima) jer se predstavila kao prva “hereza” u zemljama takozvanog “realnog socijalizma”.

Da biste razumjeli velike i česte transformacije jugoslavenskog ekonomskog sustava utemeljenog na samoupravljanju i otkrili njegove korijene, potrebno se vratiti u vrijeme prekida sa Sovjetskim Savezom. Ovo nije mjesto na kojem treba detaljno ispitati okolnosti koje su dovele do odluke koju je u lipnju 1948. donio Informbiro, međutim, moramo se ukratko osvrnuti na neke od uzroka sukoba koji je doveo do razilaženja dviju zemalja.

Ovi uzroci se sežu još u 1937. u vrijeme izgnanstva komunista Jugoslavije u Moskvi i razdoblja takozvanih staljinističkih “čistki”. Tada iz nekih govora Josipa Broza Tita sja jaka želja za autonomijom, već ukorijenjena u vodstvu KPJ u godinama prije Narodno-oslobodilačke borbe, koja se jest vodila u ime internacionalizma i koja je još uvijek priznavala vodstvo Sovjetskog Saveza “koji je, kao jedina socijalistička zemlja, sve učinio da taj internacionalizam obrani od napada imperijalizma”.

No, prvo pravo neslaganje se pojavilo tijekom oslobodilačkog rata, a naglašeno je tijekom ulaska Crvene armije na teritoriji Jugoslavije i neposredno nakon rata, tijekom organizacije tajne policije.

Onda je došla polemika oko federacije s Bugarskom, moguće balkanske socijalističke alternative centru u Moskvi, te zbog autentičnosti revolucije i jugoslavenskog modela socijalističke izgradnje.

U lipnju 1949. godine je Komunist, glasilo Komunističke partije Jugoslavije koji se bavio marksističkom teorijom i praksom, objavio članak Milentija Popovića, jednog od vodećih nositelja ideološkog smjera zemlje, pod naslovom “Gospodarski odnosi između socijalističkih zemalja”, koji nam možda omogućuje da saznamo razlog odlučujuće pauze između Jugoslavije i država Informbiroa ili Kominforma.

U članku se osuđuje ekonomska eksploatacija drugih zemalja istočne Europe od strane Sovjetskog Saveza kroz međunarodnu trgovinu na štetu Jugoslavije. Već u studenom 1948. u govoru u Ljubljani Tito je rekao da “se gospodarski odnosi između socijalističkih zemalja temelje na načelima kapitalističke razmjene roba”, područje na kojem Popović temelji svoju analizu, tvrdeći “da postoji prosječni svjetski profit koji u međunarodnoj razmjeni regulira raspodjelu dobiti pogodujući većini razvijenih zemalja koje posjeduju organski sastav kapitala već iznad svjetskog prosjeka”.

U zaostalim zemljama razina produktivnosti i intenzitet rada je niži od svjetskog prosjeka, koje su također, bez konkurentne industrije, prisiljene ući na međunarodno tržište poljoprivrednih proizvoda i rudarstva, te s robom iz sektora općenito manje produktivnim dodatno pogoršavaju svoje trgovačke uvjete. Jugoslavija, koja je prema podacima koje je iznosi Popović bila najmanje razvijena zemlja komunističkog bloka u gotovo svim sektorima proizvodnje, odbija prihvatiti predloženi model trgovine, cijene i nametnute zajedničke projekte, pozivajući se na načela solidarnosti i pomoć socijalističkog svijeta.

Međutim, odmah nakon prekida, Jugoslaveni su nastojali povratiti prijateljstvo socijalističke braće. Dok su isticali svoju neovisnost na Petom kongresu KPJ, održanom u listopadu 1948. godine, tvrdili su da su, unatoč nepravednim optužbama i neslaganjima, “da je vodstvo i članstvo KPJ u potpunosti ostalo vjerno načelima međunarodne proleterske solidarnosti i anti-imperijalističkog demokratskog jedinstva”. Oni su samo ponovili specifične uvjete u kojima se nalazi zemlja i da oni uvjetuju oblik izgradnje socijalizma.

Jedna od najkontroverznijih točaka polemike između sovjetskog komunističkog vrha i KPJ bio je problem seljaka. U poznatim pismima razmijenjenim između središnjih odbora dviju partija 1948. su jugoslavenski komunisti nazvani “strankom kulaka” i Boris Kidrič se branio protiv ovih optužbi rekavši: “Tijek naše revolucije ne samo da je dozvolio, nego je trebao i znao ostvariti trajni savez sa srednjim seljakom, unatoč njegovim različitim oklijevanjima, dok je u ruskoj revoluciji, tijekom borbe protiv građanske vlasti, većina srednjih seljaka oklijevala i protivila se revoluciji, pa je u to vrijeme bilo potrebno voditi politiku savezništva sa siromašnim seljakom, a srednjeg seljaka neutralizirati.”

Napetost sa Sovjetskim Savezom brzo je rasla, a kongres 1952. godine bio je kongres konačnog prekida. Zvučnici jugoslavenskog vodstva su na terenu prenosili vatrene govore protiv Staljina. Emotivni mediteranac Đilas je u nezaboravnom govoru opći duh trenutka protumačio kao “raspad iluzija”. Od polemike sa Sovjetskim Savezom se prešlo na stogu kritiku istog modela kojeg je usvojila Jugoslavija, zemlja koja je vodila takvu vanjsku politiku da je u svoj sustav morala uključiti uzroke takvog ponašanja kojeg je sama smatrala neoimperijalističkim. To je bio trenutak “herojskog” jugoslavenskog socijalizma, koji je pokušavao razbiti kalup u kojem se fosiliziralo socijalističko društvo.

U svjetlu reinterpretacije marksizma su Jugoslaveni napravili analizu sovjetskog sustava koji je definiran kao oblik državnog kapitalizma, te osudili državni oblik vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, eksproprijaciju od strane birokrata na štetu radničke klase i teški državni intervencionizam.

Glavne točke kritike starog modela i novog jugoslavenskog socijalističkog puta mogu se opisati u nekoliko točaka. Promjene u obliku vlasništva nad sredstvima za proizvodnju ne uključuju promjene materijalnih uvjeta proizvodnje i društvenih organizacija rada. Na temelju postojećih proizvodnih snaga, naslijeđenih od prethodnog kapitalističkog načina proizvodnje, stvorena je određena struktura društvene podjele rada koja dovodi do stvaranja velikog broja poduzeća koje obavljaju razne gospodarske aktivnosti.

Ova produktivna baza se ne može transformirati administrativnom odlukom. Zapravo, samo se mijenja uloga i mjesto proizvodnih jedinica. Poduzeća su postala relativno autonomne organizacije u tehničkom i proizvodnom smislu, te ulaze u odnos jedna s drugima putem prirodnih oblika gospodarskih veza.

Kroz ove proizvodne organizacije se sustav gura prema tipu razvoja kojem je cilj doseći tehnološki razvijene kapitalističke zemlje. Također se navodi da je upravni socijalizam prirodni oblik dolaska na vlast radničke klase, koji je potreban za uspostavu novog društva, ali to mora biti prijelazno razdoblje kratkog vijeka.

Alternativa se mora sastojati u pronalaženju rješenja koja će osigurati brz i uravnotežen gospodarski razvoj, ali u skladu sa sljedećim načelima:

1. Radnička klasa je temeljna društvena snaga koja gradi socijalizam.

2. Socijalistički odnosi se razvijaju kroz radničko samoupravljanje.

3. Država se postupno gasi.

Ekonomskoj reformi iz 1965. je prethodila neprekidna političko-ekonomska rasprava od. 1961 do. 1965. godine, tijekom koje su intervenirali profesionalni ekonomisti i profesionalni političari kao što je bio Vukmanović-Tempo, tada zadužen za sindikate i zagovornik reformi. Reforma se nije dogodila iznenada, nego su joj prethodile ranije nametnute mjere. Jedna od njih je bila ukidanje socijalnih investicijskih fondova 1963.godine, čija su sredstva prebačena u banke koje su tim novcem trebale upravljati držeći se kriterija ekonomičnosti.

Federacija je tada mogla upravljati samo specifičnim fondovima, kao što je bio onaj za pomoć manje razvijenim regijama koji je s radom započeo 1965. godine. Ukidanjem tih sredstava, uključujući i opći investicijski fond, planiranje se pretvorilo u jednostavnu adresu, dok su investicije realizirane samo u poduzećima i kroz bankarski sustav. Paralelno s ovim suzbijanjem investicijskih fondova su uvedene porezne olakšice i transformacija bankarskog sustava, a reforme su provedene u strogo ekonomskom smislu.

Ukinuti su ili smanjeni razni porezi nametnuti poduzećima, porez na poslovnu dobit tvrtki je potpuno ukinut, kao i porez na ukupan iznos prometa od proizvodnje do maloprodaje, te onaj na cijene usluga. Kamatna stopa na fiksne fondove poduzeća je pala sa 6 na 4 %; udio dodane vrijednosti, što je bila odgovornost tvrtki, napredovao je s prosjeka od 47%, koliko je iznosio na kraju razdoblja 1960. – 1963. godine, na 58% krajem šezdesetih godina.

Preobrazba uloge banaka bila je još značajnija. Do 1965. godine su banke bile institucije dizajnirane da upravljaju društvenim sredstvima pod kontrolom “društveno-političkih zajednica” i to u okviru općeg plana. Na radničkim vijećima su dominirali političari. Reformom su se razdijelile banke po poslovanju prema logici koja je učinjena u Francuskoj i Italiji šezdesetih godina. Dakle, na trgovačke banke za dugoročne investicije i na banke za potrošačke kredite. Banke su mogli osnivati poduzeća ili “društveno-političke zajednice”, ali u načelu nisu mogli posjedovati više od 20% kapitala. Zaposlenici nisu imali pravo kontrolirati kreditne politike svojih banaka, čak ni kroz svoja radnička vijeća.

Upravnim odborima banaka su trebale dominirati tvrtke, od kojih niti jedna nije imao udio veći od 10% kapitala. No, promatrači tog sustava se slažu da je došlo do naglašene osmoze ili gužve između direktora tvrtke, te banke i lokalne zajednice.

S druge strane, radom novog kreditnog fonda su osnivači banke mogli imati prihod od zarade banke koji se ravnao prema njihovom početnom doprinosu, a dividende su se mogle koristiti samo za prikupljanje sredstava investicijskog fonda društva. To je bio prvi zakon kojim se omogućilo da tvrtke imaju prihode od ulaganja u drugu tvrtku.

Reforma nije mogla ne utjecati na cijene i vanjsku trgovinu. Domaće cijene su retuširane uzimajući u obzir svjetske cijene, što je rezultiralo njihovim znatnim povećanjem (1970. godine je 2/3 cijena bilo slobodno). Sve to je popraćeno oštrom devalvacijom dinara (dolar je porastao sa 7,5 na 12,50 dinara). Između 1965. i 1971. godine su snižene carinske tarife i prosječna carina koja se izračunava prema ukupnom uvozu je pala sa 14 na 12%, dok je carina na opremu pala s 24 na 18%. Količinska ograničenja su izblijedjela i na kraju 1971. su se kvote i dozvole za uvoz odnosile na samo 1/5 uvoza i to opreme, da bi porasle na 37% uvoza, ali robe široke potrošnje. One su u teoretski bile dostupne samo tvrtkama koje su poslovale s profitom ili su mogle uzeti kredit.

Jedna od najznačajnijih inovacija je bila otvaranje granica stranom kapitalu. Godine 1967. je dozvoljeno pokretanje zajedničkih projekata koji će uključivati 51% jugoslavenskog kapitala. No, druga ograničenja, kao što su 33% poreza na dobit ili obveza reinvestiranja 20% dobiti na lokalnoj razini, ta ulaganja nisu činila atraktivnim za strani kapital.

Socioekonomske posljedice reforme su se osjetile vrlo brzo i već 1965. je došlo do usporavanja gospodarskog rasta i investicija, porasta nezaposlenosti i iseljavanja kojeg vlast nije ni pokušala spriječiti.

Po popisu iz 1971. godine je u SFRJ bilo preko 300 000 nezaposlenih (koliko trenutno ima Hrvatska) i 700 000 radnika migranata, uglavnom u Njemačkoj. Drugim riječima, možemo reći da je proizvodnost rada između 1961. i 1971. godine povećana za 80%.

Dvije druge očite posljedice su povećanje deficita i inflacija, dvije pojave koje su Jugoslaviji Josipa Broza Tita bile jedva poznate. Najpoznatiji jugoslavenski ekonomist, Branko Horvat, naveo je da je porast cijena na malo između 1955. i 1964. godine iznosila 5,5% godišnje, što je brojka koja bi tih godina bila previsoka i za europske zemlje, ali je još viša bila za zemlju planske privrede. Reforma je rezultirala daljnjim povećanjem cijena od 30% u 1965. i 14% u prosjeku na kraju šezdesetih. Povećanje deficita, što je tipično za bilo koje drugo nerazvijeno gospodarstvo, raste, dok su potrošnja i investicije bili vrlo slabi. Dug koji je uslijedio je doveo do duboke krize titoizma i ometao autonomiju politike Trećeg svijeta koju je Tito toliko imao na srcu.

Jugoslavenska inflacija je bila je predmetom brojnih analiza. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) je u brojnim godišnjim izvješćima kao izvor visoke inflacije u Jugoslaviji navela – samoupravljanje. Godišnje izvješće iz 1970. izričito tvrdi: “Institucionalni sustav koji radničkom vijeću u isto vrijeme omogućuje da utječe i na prodajne cijene proizvoda i na plaće osoblja tvrtke je strukturni element inflacije.”

S druge, utjecaj tvrtki na banke, koji se ogledao u uskraćivanju kreditiranja iz financijskih razloga, bilo je inflatoran do te mjere da je narušio bilo kakvu kreditnu recesivnu politiku. Čak i važnost potpore lokalnih političkih vlasti na banke je proizveo sličan učinak.

No, razdoblje 1965. – 1971. još je bilo takvo da su banke u Titovoj Jugoslaviji pratile ekonomski ispravno ponašanje na tržištu kapitala, iako je bilo naglašeno nepovjerenje prema privatnoj imovini proizašlo iz ideoloških temelja.

Izvješće Svjetske banke iz 1975. godine kaže “kako su, koristeći svoj utjecaj, društveno-političke zajednice dobivale kredite za financiranje svojih projekata, a zauzvrat su štitili banke od mogućih kazni zbog povreda pravila o likvidnosti i drugih aspekata kreditne politike koju nisu poštovale”. Porast broja štrajkova i postupno jačanje upravljačkih skupina otkrivaju sve proturječnosti društvene reforme. Jačanje upravljačkih skupina je omogućio amandman 15 na ustav SFRJ usvojen iz 1968. godine, koji je dopustio radničkom vijeću da osniva izvršne organe koji će odgovarati vijeću samom, te su radnička vijeća, ukratko, postala tijelo upravljanja i njihov udio u odlučivanju je između 1960. i 1970. iznosio od 76% do 67%.

Direktori sve više vjeruju da samoupravljanje više nije primjereno naprednom tržišnom socijalizmu, ali su radnička vijeća, iako se je njihova ekonomska funkcija “obuzdana” ili neutralizirana, zadržala pravo veta, posebno na mogućnost otpuštanja.

Kao što je Bakarić izjavio 1969. godine: “Nijedno radničko vijeće nikada neće pristati na otpuštanje viška radnika. “

Drugim riječima, ne mogu se uvoditi ili provoditi suvremene tehnologije, osim po cijenu značajnih novih investicija koje premašuju sredstva fondova zainteresiranih poduzeća.

U dodatku datiranom 16. studenog 1968. The Economist je govorio o Jugoslaviji kao zemlji “prikrivenog kapitalizma”. Autor je također naglasio mogućnost zaobilaženja sustava: “Jugoslavenska poduzeća se sada mogu povezivati u realizaciji projekata u kojima dijele odgovornost i prihode, ali je upitno mogu li radnici utjecati na njihovo poslovanje. Čak i najjednostavniji sporazum o ulaganju jednog poduzeća u drugo slabi radničku kontrolu više nego što se čini u ugovoru, te je ograničava. Ovaj sustav u kojem nema ulagača koji bi riskirali kapital očito ima slabosti.”

Drugim riječima, to je bio kapitalizam bez kapitalista kojem nedostaje racionalnost i primjereni socijalni motor.

Novi sustav je pogoršao antagonizam u čemu su prednjačili studenti ideološki nadahnuti novom ljevicom povezanom s heterodoksnim marksističkim časopisom Praxis. Tada su se pak ozakonile najviše pozicije vlasti kojih su se dokopali novi tehnokratski i birokratski slojevi društva.

Kao što je naglasio Duncan Wilson, na Devetom kongresu je došlo do obnove mnogih članova centralnih republičkih komiteta. Od 300 izabranih, 70% su bili novi članovi. Među njima je 60% bilo u dobi do 54 godine, a čak 15% je imalo manje od 30 godina. 90% delegata na republičkoj razini nikada prije nije vidjelo tako veliku konferenciju. Šezdesetih i sedamdesetih godina, koje čine povijesno sjećanje titoizma, ozbiljno se riskiralo da se izgubi kontrolu nad političkom situacijom u zemlji.

Iz tih proturječja i krize u Hrvatskoj 1971. godine su proistekle reforme 1974. – 1976. Ustavom od 21. veljače 1974. godine i Zakonom o udruženom radu, oba akta izuzetno dugačka u usporedbi s uobičajenom praksom zemlje, navodno se htjelo pobjeći od birokracije i utjecati na razvoj tržišnog gospodarstva, ali se nije htjelo vratiti na stari model upravnog gospodarstva. Sumnjalo se da je tehnokracija, koja se protivila samoupravnom socijalizmu, našla utočište u prekomjernoj moći banaka.

Kako bi se sve ispravilo, nastavilo se sa svojevrsnom re-nacionalizacijom bankarskog sustava. Modificirano je pravo glasa poduzeća koja su bili “članovi” banaka i svako poduzeće je dobilo pravo na jedan glas, bez obzira na obim uloženih sredstava. Nisu više dopušteni stalni depoziti i sredstva su se morala unaprijed predodrediti uzevši u obzir specifične ciljeve prema planu kojeg je donosila skupština tvrtki članica. Drugim riječima, autonomija banaka je dodatno smanjena u ime marksističkog industrijalizma.

U industrijskim poduzećima je volja da se osigura učinkovito samoupravljanjem je rezultirala stvaranjem “Osnovnih organizacija udruženog rada” (OOUR), odnosno laboratorija koji su trebali formirati novu osnovnu ćeliju socijalističkog samoupravljanja.

OOUR-i su slobodni mogli osnivati “Organizaciju udruženog rada” (OUR), odnosno poduzeće. Na razini OUR-a su poduzeti koraci za uvođenje zakona kojim bi se zabranila birokratizacija članova radničkih vijeća, kao što je bilo ograničenje mandata od dvije godine, nije moglo biti profesionalizacije članstva u vijeću ili reizbora. “Osnovna organizacija udruženog rada” je bila slobodna povezati se s drugim organizacijama, međutim, mogla se i razdružiti, ali pod uvjetom da ne prekine proizvodni proces.

Zakon iz 1976. je stvoren da bi onemogućio sve akcije usmjerene ka podržavljenju, grupnom vlasništvu i restauraciji kapitalizma. Kako bi se izbjegle ove opasnosti, iako je Kardelj prihvatio ideju uvođenja obveznica, zabranjene su dionice i tržište kapitala.

U teoriji je to bilo ponovno uvođenje planiranja, ali prema formuli “planskog samoupravljanja”. Planirane smjernice iz razdoblja 1965. -1974. su zamijenili ugovori sklopljeni između planirane samouprave, koji su potpisivani kad su postali obavezni. No, nepostojanje sankcija u nedostatku sporazuma ili centralizirano upravljanje fondovima bi ove mjere učinilo nedjelotvornima.

Više od svih prethodnih verzija samoupravljanja, reformom iz 1974. -1976. se pokušalo generalizirati samoupravljanje izvan komercijalnog sektora. Tijelo poznao kao “Samoupravna interesna zajednica” (SIZ) postalo je obvezno u području kolektivne potrošnje (socijalne usluge, školstvo, dječji vrtići, bolnice, kultura). Djelatnike tih sektora i korisnike tih usluga su u SIZ-ovima zastupali delegati koji su mogli biti opozvani, a zajedno su odlučivali o resursima potrebnim za njihovo upravljanje. Doprinosima iz komercijalnog sektora su se punili fondovi zajednice i teoretiziralo se da je slobodna razmjena rada zamijenila tržište. Ukupni interpretacija ovog sustava je još uvijek sporna.

Opravdanje za takve reforme, djelomično u suprotnosti s prethodnom iz 1965. godine, bilo je da je njihovim provođenjem autentično samoupravljanje izbjeglo tehnokratski udar i da se uspostavom nove društveno-ekonomske organizacije i politike spriječilo uskrsnuće nacionalizma. I dok je službeni cilj reformi bila borba protiv “liberalne tehnokracije”, generaliziran je sustav koji je izbrisao političku i društvenu zastupljenost.

Ono što se zapravo postiglo i što se bez sumnje tražilo je svrgavanje oligarhije koja je u međuvremenu nastala zbog tehničke i ekonomske opravdanosti. S druge strane, monopol Komunističke partije je imao čisto politički legitimitet.

Osim tehničke složenosti, što je čini teškom za protumačiti, reforma je favorizirala autonomiju osnovnih jedinica u ekonomskom i političkom smislu, ali je ta autonomija bila pod kontrolom Komunističke partije, a u slučaju krize i vojske. Njihova je zadaća “paralizirati pojavu elitnih autonomnih i drugostupanjskih tijela”.

Isto tako moramo priznati da su u to vrijeme i izazovi rastućeg nacionalizma, koji su prijetili opstanku savezne države, obeshrabrivali tada već osamdesetogodišnjeg maršala Tita i da je on bio svjestan autonomaških ustupaka separatističkim inicijativama.

Ovdje je nužno reći par završnih misli. Prije svega, vrijedno je podsjetiti koliko je Titov samostalni jugoslavenski model bio originalan s geopolitičkog stajališta. Etničke skupine, nacije i religije su, iako teško i problematično, neprekidno u jednoj federaciji živjele oko pola stoljeća i pokušale su ostvariti jedinstveni politički model kojeg je povijest na brzinu i nasilno uništila u nekoliko godina.

Drugo, s ekonomske točke gledišta neobičnoj i primitivnoj kombinacija – po formuli samoupravljanja – bilo je potrebno centralizirano socijalističko planiranje uz prve naznake privatnog i lokalnog sektora. Bilo bi zanimljivo, u tom smislu, dodatno istražiti i predložiti moguće kombinacije Titovog modela i drugih nacionalnih putova socijalizma, prije svega kineskog iskustva iz vremena Deng Xiaopinga.

Konačno, geopolitički gledano, od rata pa nadalje su se Jugoslavija i Balkan (sjetite se epizode propalih ambicija udruženja na cijelom području, propuštene prilike u svjetlu bugarskog odricanja pod direktivom Moskve) počeli ukopavati u duboke rovove, baš kao i druge zemlje u slavenskom svijetu, dok se godinama, unatoč politici pomirenja između Beograda i Moskve ostvarene još sedamdesetih u vrijeme Brežnjeva, odnos prema Moskvi temeljio isključivo na ideološkim i kulturološkim sklonostima, dok im se strateške koordinate rijetko podudaraju. Budući da je povijest Balkana u stalnom pokretu, nužno se zapitati po koje posljedice za Europu?

Marco Costa je doktor filozofije na Sveučilištu u Genovi, suradnik časopisa “Scenari Internazionali” i “Eurasia”. Objavio je brojne knjige i radove, među kojima “Duhovni tokovi u sovjetskoj i post-sovjetskoj Rusiji” (2011.), “Izgradnja socijalizma u Rumunjskoj” (2012.) , “Ideološka tvrđava – Enver Hoxha i albanski komunizam (2013.), “Etika, religija i korijeni socijalizma” (2014.), “Tibet – Na raskrižju između prošlosti i budućnosti” (2014.). Suautor je djela “Veliki zid – Politička misao, teorija i strategija Narodne Republike Kine (2012.) i “Put svile – Stare i nove globalne strategije Kine i Mediterana” (2014.).
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Znanost ide dalje, a ovo je još jedna od stvari koja će definitvno pomoći čovječanstvu? Printanje lijekova znači da se slojevi lijekova pakiraju tanje i u preciznim dozama

Američka agencija za lijekove, FDA, dala je odobrenje za proizvodnju 3D lijekova. FDA je već prije odobrila medicinske sprave uključujući protetiku koji se mogu 3D printati.

Novi lijek, nazvan Spiritam, razvila je kompanija Aprecia Pharmaceuticals za kontrolu epileptičnih napada. U kompaniji su izjavili da planiraju razviti i druge lijekove koristeći 3D platformu.

Printanje lijekova znači da se slojevi lijekova pakiraju tanje i u preciznim dozama. A posebna tehnologija koju je firma razvila , pod imenom ZipDose, omogućuje da je lijekove koji se uzimaju u velikim dozama lakše progutati.

Printanje lijekova znači da se može pakirati do 1000 miligrama u zasebnim tabletama. 3D prinatne tablete otapaju se u vodi isto kao i druge oralne tablete.

Kreiranje lijeka po individualnim potrebama

Printanje 3D tableta omogućuje kreiranje lijekova po specifičnim potrebama pacijenata umjesto da jedan lijek mora odgovarati svima.

Zadnjih 50 godina lijekovi se proizvode u tvornicama i šalju u bolnice, a sada po prvi puta moći će ih se proizvoditi puno bliže pacijentu. Prije je bilo ekstremno skupo proizvesti lijek prema individualnim potrebama pacijenta, a sada malom promjenom u softveru prije printanja, to je moguće.

3D printanje radi na stvaranju predmeta sloj po sloj. Za medicinske potrebe, printeri su prilagođeni da proizvode farmaceutske komponente bolje nego polimere koji se uobičajeno upotrebljavaju u proizvodnji lijekova.

Ova metoda se već pokazala korisnom u zdravstvu kada liječnici koriste sustav za kreiranje implantata po mjeri za ozlijeđene pacijente. Zubari koriste 3D printere za stvaranje replike vilice i zuba kao i drugih zubnih implantata. Kako kažu u kompaniji Aprecia, Spiritam će na tržište u prvom kvartalu 2016.

Kamo ide današnja “medicina”?
 
(telegram.hr,youtube/uredio:nsp)

Svijet je na rubu ekonomskog kolapsa. Veliki industrijski giganti otpuštaju radnike. Banke neukaljane stogodišnjom tradicijom proglašavaju bankrot. Pred bankrotom su i mnoge do jučer prosperitetne industrijske države koje više ne mogu otplaćivati ​​ogromne inozemne kredite.

Irska, Island, Grčka, Portugal, Cipar, Italija, Španjolska, SAD … Mirovinski i investicijski fondovi propadaju. Tvornice se zatvaraju. Jučerašnji bogataši su prisiljeni kopati po kantama za smeće, ne bi li se prehranili. Valovi očaja milijuna ljudi koji ostaju bez posla i prihoda, rezultiraju ogromnim porastom broja samoubojstava. U takvoj atmosferi, okrenuti samo sebi i vlastitom opstanku, ljudi ne razmišljaju mnogo o drugim stvarima. Političke manipulacije i desetljetna šuškanja o Novom Svjetskom Poretku se zaboravljaju, a jedino važno postaje kako preživjeti.

Ništa nije slučajno

Da li je globalna kriza slučajnost, posljedica neumjerenosti, ljudske gluposti i pogrešnih procjena? Možda, ali kako to da se sličan scenarij ponavlja uvijek na isti način, s istim posljedicama?

Ako se, međutim, prisjetimo knjige povjesničara i nekadašnjeg obavještajca MI6 doktora John Coleman-a, Hijerarhija zavjerenika: priča o Komitetu 300 (Conspirators ‘Hierachy: The Story of The Committee of 300) objavljene još 90-tih godina, globalna kriza polako počinje dobivati ​​smisao .

Dr. John Coleman koji već godinama istražuje povijest obavještajnih agencija, u uvodu svoje knjige kaže: “Dok sam radio kao profesionalni oficir tajne službe, često sam imao pristup krajnje povjerljivim dokumentima. Tijekom službe u Angoli u zapadnoj Africi gdje sam se bavio političkim istraživanjima, vidio sam niz strogo povjerljivih dokumenata s neuobičajeno očiglednim sadržajem.

Ljut i ogorčen, krenuo sam putem sa koga više nisam skretao, s ciljem da otkrijem koja je to sila koja kontrolira Britansku i američku vladu i njima upravlja. Dobro sam poznavao tajna društva poput Kraljevskog instituta za međunarodne poslove, Vijeća za vanjske poslove, grupe Bilderberg, cionista, masona, boljševizam, Rozenkrojcera i njihovih podružnica. Kao časnik tajne službe, pa i kao student, u Britanskom muzeju u Londonu sam ih sve detaljno proučio, baš kao i veći broj drugih poddruštava za koja sam vjerovao da su dobro poznata Amerikancima.

Ali kada sam se 1969. vratio u SAD, otkrio sam da su društva kao Rimski klub, Njemački fond Maršal, Fondacija Čini, Okrugli sto, Fabijanisti, Venecijansko crno plemstvo, Klubovi pakla, Red Svetog Jovana Jerusalimskog, i mnoga druga, potpuno nepoznata u Americi. Ili su, ako su i bili poznati, ljudi malo znali o njihovoj pravoj ulozi. Malo ili gotovo ništa … Tijekom 1969. i 1970 odlučio sam da takvo stanje urediti, objavljujući biltene i kazete. Prilično me je iznenadilo kada sam poslije toga otkrio koliki broj ljudi olako citira imena tih društava, kao da su im ona poznata od samog osnutka. Iako nisu bili upućeni u temu, odbijali su da navedu izvor tih novootkrivenih podataka. U tom trenutku me je utješila pomisao da je imitiranje najiskreniji oblik laskanja.

Uporan, nastavio sam svoja istraživanja unatoč ozbiljnim pritiscima, napadima na suprugu i mene, financijskim gubicima, neprekidnom uznemiravanju, prijetnjama i klevetama – ukratko, unatoč dobro osmišljenom i provedenom programu čiji je cilj bila moja diskreditacija, a sve pod patronatom državnih agenata i doušnika uključenih u mrežu “kršćanskih desničara”, “Pokreta za identitet” i desničarskih “patriotskih” grupa. Ovi agenti su radili i još rade skrivajući se iza maske snažnog otpora judaizmu kao najvećem neprijatelju – bar oni žele mi tako mislimo. Ti agenti doušnici rade pod rukovodstvom i patronatom jedne skupine homoseksualaca, koje religiozni i konzertvativni ljudi diljem SAD cijene i poštuju.

Njihov program kleveta, laži, mržnje i dezinformacija o meni i onome što radim se nastavlja nesmanjenom žestinom. Otišli su čak tako daleko, da u posljednje vrijeme moj rad pripisuju drugim autorima. Ipak su svi njihovi pokušaji ostali bez očekivanih rezultata. Ja ću nastaviti da se bavim svojim istraživanjima sve dok ne skinem masku s lica cijele tajne paralelne vlade visokih krugova koja upravlja Velikom Britanijom i SAD.”

Na vidnom mjestu

John Coleman je 30. travnja 1981. objavio članak u kome se prvi put u SAD spominje postojanje Rimskog kluba kao subverzivnog tijela tajne vlade Novog Svjetskog Poretka – Komiteta 300. Podsjetio je čitatelje na paralelu s upozorenjem koje je njemačka vlada objavila kada se dokopala tajnih planova Iluminta. Institucija pod imenom Komitet 300 koji ima dosad 40 poznatih ogranaka i koji je vrhovno zapovedno tijelo koje vlada svijetom već najmanje 100 godina je, kaže Coleman, uobličena u obliku Međunarodnog suda pravde u Hagu.

“Otvorena zavjera protiv Boga i čovjeka, koja uključuje porobljavanje većine ljudi koji opstanu na ovoj zemlji pošto ih snađu ratovi, kuga, masovna ubojstva, nije baš dobro skrivena. U obavještajnim krugovima agente uče da se tajna može najbolje sakriti ako to što želiš da sakriješ postaviš na vidno mjesto. Evo primjera koji govori u prilog toj činjenici: kada je 1938. Njemačka je željela sakriti svoj ​​novi borbeni zrakoplov Messerschmitt, prikazala ga je u Parizu na tadašnjoj izložbi zrakoplovstva. Dok su tajni agenti i špijuni tragali za podacima po rupama u stablima i iza razmrdanih cigala u zidovima, informacija koju su željeli im se smijala u lice.

Paralelne tajna vlada svijeta ne radi u vlažnim podrumima i tajnim prostorijama u podzemlju. Ona sebe stavlja u prvi plan, u Bijelu Kuću, u Kongres, u Downing Street broj 10 i Britanski Paralment. Ti su ljudi svima pred očima. Ti ljudi služe svjetskoj vladi – Novom Svjetskom Poretku. ”

Komitet 300, poznat i pod nazivom Olimpijci, po Coleman-u ne skriva lica svojih članova. “Jeste li ikada vidjeli kraljicu Elizabetu II kako otvara sjednicu Britanskog parlamenta? Tada ste, u punom smislu, vidjeli predsjednicu Komiteta 300! Da li set ikada gledali čin preuzimanja dužnosti predsjednika SAD? Tada ste u krupnom planu vidjeli još jednog člana Komiteta 300. Problem je samo u percepciji. Tko su zavjerenici koji služe silnom i svemoćnom Komitetu 300?

Naši bolje informirani građani su svjesni da zavjera postoji i da su njena imena različlita: Iluminati, masoni, Okrugli stol, Milnerova grupa … Takvim građanima Vijeće za vanjske poslove i Trilateralna komisija predstavljaju veći dio onoga što im se ne sviđa kada je riječ o unutarnjoj i vanjskoj politici. Neki čak znaju da Okrugli sto, preko britanskog veleposlanika u Washingtonu, ima veliki utjecaj na politiku SAD. Problem je pronaći prave, čvrste dokaze o izdajničkim aktivnostima članova te nevidljive vlade.

Višak stanovništva

Komitet 300 je odavno donio odluku da svijet mora biti manji, znatno manji i bolji. Previše “beskorisnih usta” troši prirodna bogatstva koja nisu neiscrpna, zato ih treba eliminirati. Industrijski razvoj utječe na porast stanovništva. Zato je potrebno potkopati Božju zapovijed ljudima da se množe i naseljavaju zemlju. Otuda su neophodni: napad na kršćanstvo, postupan ali siguran raspad industrijskih država-nacija, uništenje stotina milijuna ljudi koje Komitet 300 naziva “viškom stanovništva” i eliminacija bilo kojeg državnika koji se usudi stati na put globalnog plana Komiteta 300. ”

Dr. John Coleman navodi 21 cilj koje su sebi postavili Iluminati i Komitet 300, ljudi iz sjene koji vladaju svijetom i kroje sudbinu država i nacija:

1. Uspostavljanje Jedne svjetske vlade / Novog Svjetskog Poretka gdje su crkva i monetarni sustav ujedinjeni pod njihovom kontrolom. Jedna svjetska vlada je počela formirati svoju crkvu 20-tih i 30-tih godina prošlog stoljeća, shvativši da potreba za religijskim vjerovanjem, utkana u svijest čovječanstva, mora imati svoju vanjsku manifestaciju. Stoga su stvorili “crkvu” koja će kanalistai to vjerovanje na način kako to njima odgovara.

2. Potpuno uništiti svaki nacionalni identitet i nacionalni ponos. To je primarni cilj koji se mora ostvariti ukoliko žele koncept Jedne svjetske vlade uspješno funkcionira.

3. Obesmisliti i potpuno uništiti religiju, posebno kršćansku religiju, uz izuzetak već spomenute njihove “crkve”.

4. Uspostaviti kontrolu nad svakom osobom pomoću kontrole uma i onoga što je Zbigniew Brzezinski nazvao tehnotronik, koja će stvoriti ljudske robote i sustav terora nezamislivih razmjera.

5. Okončati industrijalizaciju i produkciju električne energije iz nuklearnih elektrana u okviru onoga što nazivaju “postindustrijsko društvo nultog razvoja”. Kompjuteri i servisna industrija su prihvatljivi. Ono što ostane od američke industrije će biti prebačeno u zemlje kao što je Meksiko, gdje postoji obilje jeftine robovske radne snage. Kako smo već vidjeli 1993. godine, ovaj cilj je postao realna činjenica proglašenjem NAFTA – Sjevernoameričkog ugovora o slobodnoj trgovini. Nezaposleni u SAD će, s početkom industrijskog uništenja postati ili opijumski ili kokainski ovisnici, ili će postati samo obična statistika u procesu eliminacije viška populacije.

6. Ohrabrivati ​​uporabu droge i na kraju je legalizirati, a pornografiju proglasiti “oblikom umjetnosti” koja će postati široko prihvaćena i krajnje uobičajena.

7. Depopulacija velikih gradova prema planu koji je svojevremno smislio režim Pol Pot-a u Kambodži. Potove genocidne planove je osmislila jedna amricki istraživačka zaklada, inače dio Rimskog kluba, a nadgladao ih je Tomas Enders, visokopozicionarani dužnosnik State Departmenta.

8. Spriječavanje svakog znanstvenog razvoja, osim onoga koji ide u korist Iluminatima. Posebna meta je nuklearna energija koja se koristi u mirnodopske svrhe. Komitetu 300 posebno su omraženi eksperimenti iz oblasti fuzije, koje iluminatski mediji stoga u javnosti podvrgavaju podsmjehu i preziru. Razvijanje fuzijskog procesa bi oduvao koncept Iluminata o “ograničenim prirodnim resursima” pravo kroz prozor. Fuzijska baklja, pravilno korištena, mogla bi stvoriti neograničene i pri tom slobodne prirodne resurse, čak i od najobičnijih tvari.

Primjena fuzijske baklje bi doprinijela boljitku čovječanstva na način koji šira javnost još uvijek nije shvatila. Čovjek treba jasno razumjeti zašto je nuklearna energija tako omražena u jednom dijelu svijeta i zašto je lažni pokret “za očuvanje okoliša” čije je osnivač i financijer Rimski klub, krenuo u rat protiv nuklearne energije. Uz nuklearnu energiju koja daje obilje jeftine električne energije, zemlje Trećeg svijeta postupno bi postale neovisne od američke pomoći i pretvorile bi se u suverene i neovisne države. Električna energija iz nuklearnih izvora je pravi ključ pomoću koga bi zemlje Trećeg svijeta izašle iz zaostalosti, stanja u kome, po zapovijedi Komiteta 300, morali ostati.

Manja pomoć znači manji nadzor MMF-a (Međunarodni monetarni fond) nad prirodnim bogatstvom neke zemlje. Upravo je ova zamisao – da bi zemlje u razvoju mogle uzmu svoju sudbinu u vlastite ruke, nezamisliva Rimskom klubu i njegovom nalogodavcu, Komitetu 300.

9. Da se do 2050. godine, ograničenim ratovima u naprednijim državama, izgladnjivanjem i bolestima u državama Trećeg svijeta, izazove smrt tri milijarde ljudi koji se smatraju “beskorisnim ustima”. Komitet 300 (Iluminati) je angažirao Cyrus Vence-a da napiše kako provesti takav genocid. Venceov rad je objavljen pod naslovom Globalni izvještaj 2000, a prihvatili su ga i odobrili za primjenu u ime američke vlade tadašnji predsjednik SAD Jimmy Carter i državni tajnik Edwin Maski. Po preporuci ovog Izvještaja, do 2050. godine će populacija SAD biti smanjena za 100 milijuna ljudi.

10. Oslabiti moralno tkivo nacija i demoralizirati radnike iz radničke klase stvaranjem masovne nezaposlenosti. Kako se poslovi gube i nestaju zahvaljujući politici postindustrijskog nultog rasta koju je osmislio Rimski klub, izvješće predviđa demoralizaciju i obeshrabrenost radnika koji rezultiraju masovnom odavanju alkoholu i drogama. Mlade treba ohrabrivati ​​putem rock glazbe i droga da se bune protiv postojećeg stanja, na taj način podrivajući i konačno uništavajući obiteljsku zajednicu. U tom smislu, Komitet 300 je angažirao Institut Tavistok koji će pripremiti plan kako postići ovaj cilj. Tavistok je naredio istraživačkom odjelu Stanforda da pod rukovodstvom profesora Willis Harmona obavi posao. Njihov rad je kasnije postao poznat pod imenom Zavjera Vodenjak.

11. Ljude diljem svijeta spriječiti da sami odlučuju o svojoj sudbini izazivanjem krize za krizom, a zatim “rješavanjem” tih kriza. Time će se nacije demoralizovati i zbuniti do te mjere suočeni s previše izbora, da će upasti u masovnu apatiju. U slučaju SAD, agencija za upravljanje krizama već uveliko radi. Ona se službeno zove Federalna agencija za krizne situacije (FEMA), čiji je postojanje prvi put zabilježeno 1980. (Opće je poznato da je FEMA obavila katastrofalno svoj ​​zadatak nakon udara uragana Katrina i uništenja New Orleans-a, kada su stotine tisuća ljudi bile prepuštene sami sebi. A možda je to i bio cilj …)

12. Stvoriti nove kultove i nastaviti s poticanjem kultova koji već funkcioniraju, gdje su uključeni gangsteri sa glazbene scene kakvi su Rolling Stonesi (gangsterska skupina koju posebno favorizira Europsko Crno Plemstvo) i sve rok grupe koje je stvorio Institut Tavistok, počevši od Beatlesa pa nadalje.

13. Nastaviti s jačanjem kulta kršćanskog fundamentalizma koji je započeo sluga britanske Istočnoindijske kopanije Darby, što će se zloupotrijebiti za jačanje Izraela i uvjeravanja Židova u istinitost mita o “izabranom narodu” kao i za izvlačenje novca. Kršćanski fundamentalisti bi donirali ogromne sume novca, vjerujući da ih daju u religiozne svrhe u cilju daljeg jačanja kršćanstva.

14. Dodatno pojačati širenje religioznih kultova kakvi su Muslimansko bratstvo, Muslimanski fundamentalizam, Siki … Provoditi istovremeno eksperimente kontrole uma kakve su primjenjivali Jim Jones (vođa kulta Hram naroda koji je naredio masovno samoubistsvo članova kulta) i Samov Sin (masovni ubojica koji je vervao da je Sotonin sin). Ništa ne znači činjenica da je pokojnog Homeini-ja, imama koji je zbacio iranskog šaha stvorila britanska vojna obavještajna služba MI6. Detaljni plan o uspostavljanju Homeinijeve šerijatske vlasti u Iranu je korak po korak provela američka vlada.

15. Širiti ideje o “vjerskoj slobodi” po svijetu kako bi se potkopale postojeće religije, osobito kršćanstvo. Ovo je počelo s “Jezuitskom teologijom oslobođenja” kojom je okončana vladavina obitelji Somoza u Nikaragvi, a zatim se nastavilo uništavanjem El Salvadora i ratom koji je je trajao više od četvrt stoljeća. Revolucionarne aktivnosti su pokrenute i u Kostariki i Hondurasu zahvaljujući jezuitima. Veliku medijsku pozornost je svojevremno privuklo ubojstvo četiri časne sestre Misije Meri Nol (misija je, inače, aktivno angažirana u širenju komunizma i takozvane teologije oslobođenja) u El Salvadoru. Četiri časne sestre su bile subverzivni komunistički agenti, a salvadorske vlada je prikupila obimne i vjerodostojne dokaze o njihovim aktivnostima. Američki mediji su, međutim, potpuno ignorirali ove dokumente koji govore o ulozi časnih sestara u podrivanju legitimne vlasti u zemlji. Ni jedan riječ o tome nije objavljena. Pripadnice Misije Meri Nol su, inače, prisutne u mnogim zemljama, a odigrale su vodeće uloge u širenju komunizma u Rodeziji, Mozambiku, Angoli i Južnoj Africi.

16. Izazvati totalni kolaps svjetskih gospodarstava i pokrenuti totalni politički kaos.

17. Preuzeti kontrolu nad vanjskom i unutarnjom politikom SAD.

18. Pružiti najveću podršku nadnacionalnim institucijama kakve su UN, Međunarodni monetarni fond, Banka za međunarodno poravnanje, Svjetski sud i, koliko god je to moguće, smanjiti učinkovitost lokalnih institucija postepenim uvlačenjem istih pod okrilje UN-a.

19. Prodrijeti u svaku vladu diljem svijeta i raditi unutar nje kako bi se uništio suvereni integritet nacije koju ona predstavlja.

20. Organizirati svjetsku terorističku organizaciju i pregovarati s teroristima kad god se dogode terorističke aktivnosti. Sjetimo se da je upravo Bettino Craxi uvjerio talijansku i američku vladu da pregovaraju s teroristima Crvenih Brigada koji su kidnapovali talijanskog premijera Alda Mora i američkog generala Dozijera. Kao dodatak, Dozijeru je striktno naređeno da ne govori nikome o tome što mu se dogodilo. Ako prekrši naređenje, postati će samo još jedan primjer kako se postupa s neposlušnicima kakvi su bili Aldo Moro, Ali Buto i general Zia ul Hak, s kojima se obračunao Henry Kissinger.

Jer, dva prva cilja Komiteta 300 bili su Italija i Pakistan. Pokojni talijanski predsjednik vlade Aldo Moro, bio je prvi državnik koji se odupro nultoj stopi rasta i planiranom smanjenju broja stanovnika njegove zemlje, čime je na sebe navukao gnjev Rimskog kluba koji je od Olimpijaca (Komitet 300) dobio zadatak provesti spomenutu politiku. Tijekom istražnog procesa 1982. godine, u Rimu, bliski Morov prijatelj je svjedočio da je pokojnom predsjedniku talijanske vlade prijetio agent Kraljevskog Instituta za međunarodne poslove koji je bio član Komiteta 300, a istovremeno i američki ministar vanjskih poslova – Henry Kissinger.

Aldu Mora su 1978. godine oteli pripadnici Crvenih Brigada i kasnije su ga ubili. Na suđenju je nekoliko članova ove organizacije potvrdilo da im je poznata činjenica da je u Morov ubojstvo bio upleten netko iz visokih američkih političkih krugova. Kada je prijetio Aldi Moru, Kissinger sigurno nije sprovodio američku vanjsku politiku, nego je radio prema zapovijedima Rimskg kluba – tijela koje je potčinjeno Komitetu 300 i koje se bavi vanjskom politikom.

Svjedočenje Morovog prijatelja je odjeknulo u sudnici poput bombe, a prenijela ga je talijanski tisak. Ipak, ni jedna riječ o tome nije prenijeta u američkim medijima, bilo da je riječ o radiju, televiziji ili novinama. Činjenica da je talijanski predsjednik vlade Aldo Moro desetljećima bio vodeći političar, da je otet u sred bijela dana u proljeće 1978 da su mu svi tjelohranitelji hladnokrvno ubijeni nije smatrana viješću vrijednom objavljivanja, čak ni uz podatak da je u tom zločinu sudjelovao sam Kissinger! Ili je tišina nametnuta upravo zbog Kissingerove umiješanosti? Morov smrću uklonjena je prepreka destabilizaciji Italije, a istovremeno, kao što danas znamo, omogućeno provođenje zavereničkih planova za Bliski istok – Zaljevskog rata koji je započeo 14 godina poslije ovog ubojstva.

Kissingerova uloga u destabilizaciji SAD kroz tri rata – bliskoistočnog, korejskog i vijetnamskog, dobro je poznata, kao i njegova uloga u zalivskom ratu, u kome su vojnici SAD djelovali kao plaćenici Komiteta 300 kako bi Kuvajt vratili pod nadzor Komiteta 300 iu isto vrijeme Irak pretvorili u primjer malim zemljama da ne bi došle u napast da odlučuju o vlastitoj sudbini. Kissinger je prijetio i Ali Butu, predsjedniku suverene države Pakistan. Butov grijeh je bio u tome što je zagovarao nabavu nuklearnog oružja za svoju zemlju. Buta je 1979. pravno uništio predsjednik Ministarstva za vanjske poslove Pakistana, general Zia ul Hak. Nekoliko godina kasnije, general je i sam platio životom, pošto se umiješao u rat koji je bjesnio u Afganistanu. Njegov zrakoplov je pogođen niskofrekventnim električnim pulsom odmah po uzlijetanju, poslije čega se srušio. Provodeći naređenje Komiteta 300 i eliminiđući generala ul. Haka, Rimski klub je bez ikakve grižnje savjesti žrtvovao i živote brojnih američkih alužbenika koji su bili u istom avionu.

21. Preuzeti kontrolu nad obrazovanjem u Americi, s namjerom i svrhom da se ono potpuno uništi.

Sve gore od goreg

“Rimski klub je vrhovna zaverenička organizacija, brak između anglo-američkih financijera i starih europskih obitelji crnog plemstva, posebno londonskog, venecijanskog i genosvkog plemstva. Ključ uspješne kontrole svijeta je njihova sposobnost stvaranja divljih ekonomskih recesija i kriza i upravljanje recesinama i krizama. Komitet 300 potiče socijalne nemire na svjetskom nivou, poslije kojih slijedi recesija kao ublažavajuća priprema za predstojeće ozbiljnije stanje.

Čini se da Komitet veliki dio svojih važnih odluka koje se tiču čovječanstva temelji na filozofiji poljskog aristokrate Felix Dzerzhinsky-og, koji je smatrao da je ljudski rod tek malo iznad stoke. Kao blizak prjatelj britanskog tajnog agenta Sidney Riley-a (Riley mu je, u stvari bio kontrolor tijekom prvih godina boljševičke revolucije), često se povjeravao Rajliju u pijanom stanju. Tijekom jedne pijanke je rekao Reileyu: “Čovjek nema nikakvu važnost. Vidi šta se dešava kada ga izgladniš. Počne jesti svog mrtvog druga da bi preživio. Čovjeka zanima samo vlastito preživljavanje. Samo to je važno.”

Knjiga dr. John Colemana je objavljena 90-tih godina. Od tada do danas se svijetu dogodilo mnogo toga što ide u prilog njegovim tvrdnjama o ciljevima tajne svjetske vlade. Dovoljno je samo prelistati svjetsku i domaću tisak.

“Prirodne” katastrofe haraju planetom, uništavajući poljoprivredne resurse i donoseći glad i očaj. Učestale havarije na nuklearnim elektranama, počevši od Černobila do Japana. Porast sumnjivih epidemija novih smrtonosnih bolesti u zemljama Trećeg svijeta. Etiopija kao najdrastičniji slučaj izgladnjivanja jedne zemlje. Geopolitički kaos na Bliskom istoku, Južnoj Americi, u Africi, na Balkanu. Urušavanje europske i američke industrije. Nezamislivi porast nezaposlenosti. Sveopća apatija i degradacija sustava moralnih normi. Razaranje obiteljskih vrijednosti. Brisanje nacionalnog identiteta europskih država u korist anacionalnih “europskih vrijednosti”. Slom financijskih institucija. Zatiranje i mijenjanje povijesnih činjenica. Kontrola prirodnog bogatstva država diljem svijeta od strane multinacionalnih kompanija. Nametanje nesigurnosti i straha kao načina kontrole stanovništva. Ispiranje mozgova ljudima bljutavim TV porukama i njihovo pretvaranje u kodirane i uvjetovane ljudske robote. Smrt tisuća i tisuća nesvjesnih žrtava. Zastrašivanje potencijalnim katastrofama i “predstojećim smakom svijeta”. Planeta u kaosu, u kome samo najbogatiji opstaju.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(treceoko.novosti.rs, knjiga John Colemana,The Story of The Committee of 300/uredio: nsp)