Nešto jako smrdi u vezi grčkog ministra financija Yanis Varoufakisa i cijele grčke krize, i nevoljno dolazim do zaključka da je Varoufakis dio mnogo veće i vrlo prljave igre, koju bi sjajni psiholog Erick Bern opisao kao silovanje grčkog naroda i, na kraju cijele EU, uključujući Njemačku, piše poznati američki publicist William Engdahl u članku za portal New Eastern Outlook

Kako sam došao do ovog iznenađujućeg zaključka, pita se Engdahl, i nastavlja:

Kada je očajno grčko stanovništvo izabralo lijevo-desnu koaliciju, bio sam među mnogima koji su se nadali da je u Ateni na vlasti konačno vlada koja stoji iza interesa svoga naroda.

Ali, svjedoci smo onoga što se može nazvati “show jednog klauna”, koji se smije cijelom grčkom narodu i cijeloj EU. Oni koji se također smiju, jer često je tako, su mega banke i Trojka: ECB, MMF i EU.

Iza trojke, skoro nevidljivo, stoje grčki oligarsi koji su tijekom godina opljačkali državnu kasu za stotine milijardi, krijući ih daleko u švicarskim i lihtenštajnskim tajnim bankovnim računima, izbjegavajući plaćanje ijednog penija poreza kojim bi podržali svoju naciju.

I iako izgleda kao čvrsti ljevičarski ekonomist, Varoufakis je u stvari trojanski konj za uništenje cijele eurozone od strane bankara i grčkih oligarha. Izgleda da je Italija sljedeća koja je poslije Grčke spremna postati žrtva koja će cijelu eurozonu dovesti do krize koja je danas nezamisliva.

S kim si takav si, kaže poslovica. Prema njoj, Varoufakis je vrlo loše izbor za ministra financija, koji tvrdi da brani životni standard svojih građana. Prije nego što je postao grčki ministar financija, Varoufakis je živio u SAD i radio za Bellevue Washington, softversku tvrtku, kao i za korporaciju Valve, čiji su osnivači došli iz Microsofta Bill Gatesa.

U kasnim 1980-tim je studirao ekonomiju i teoriju igara u Velikoj Britaniji na sveučilištima Essex i East Anglia, i predavao na Cambridgeu. Onda je narednih jedanaest godina proveo u Australiji, pa čak i uzeo australsko državljanstvo.

Kao australski državljanin Varoufakis se vratio 2000. godine da predaje na Sveučilištu u Ateni. Od siječnja 2013. godine do imenovanja za ministra financija Grčke, Varuufakis je predavao na Sveučilištu u Teksasu, gdje je postao blizak s James K. Galbraith, sinom pokojnog ekonomiste sa Harvarda, Johna Kennetha Galbraitha, kao i sa Washingtonskim savjetodavnima “think tankom” Institut Brookings. Ukratko, Varoufakis je australski državljanin koji je proveo većinu od protekla tri desetljeća u Velikoj Britaniji, SAD i Australiji a malo u svojoj rodnoj Grčkoj.

To, ga naravno, samo po sebi ne diskvalificira, ali do sada je u šest kratkih mjeseci napravio više da se poveća jad grčkog naroda, od skoro bilo koga drugog, pa čak i od Wolfgang Schäublea ili Christine Lagarde iz MMF-a.

On se pretvara da je protiv štednje, ali podaci pokazuju suprotno. Varoufakis je bio savjetnik premijera Georgea Papandreoua i PASOK-a, kada je postignut katastrofalno drakonski dogovor o štednji s EU u ime Grčke, i dobio pohvale Maria Draghia i ECB. U više navrata je tvrdio da Grčka kao članica eurozone mora prihvatiti mjere štednje i da ne smije izaći iz eurozone.

Da je Varoufakis zaista čovjek koji zastupa svoje zemljake, Grčka bi preuzela strategiju Islanda, proglasila moratorij na dug i zamrznula sve otplate duga prema MMF-trojki, ECB i EU. Onda bi uveo nacionalnu valutu, nametno kontrolu kapitala i tražio jake ekonomske veze s Rusijom, Kinom i zemljama BRIKS.

Zaista, kada je grčki premijer Tsipras boravio u Sankt Peterburgu sredinom lipnja i sastao se s ruskim predsjednikom Putinom, Putin je dao vrlo velikodušnu ponudu za prijevremenu otplatu 5 milijardi dolara u zamjenu za grčko sudjelovanje u plinovodu Turski tok.

To bi Grčkoj dalo prostor za disanje. Bruxelles i Washington, naravno, nisu bili nimalo zadovoljni time. Putin je tada ponudio Grčkoj i članstvo novoj razvojnoj banci BRIKS-a koja bi omogućila pozajmice kojima bi Grčka izašla iz najgore krize bez jačanja divljačke štednje. To bi naravno, približilo Grčku Rusiji i Kini, čemu se Washington i Bruxelles protive svom snagom. Ali Grčka i Varoufakis nisu to prihvatili.

U ovom trenutku zaista izgleda kao da je uloga Varufakisa da djeluje kao Trojanski koj zapadnih bankara unutar grčke vlade, čiji je cilj pripremiti Grčku i grčki narod za klanje, dok sve vrijeme pozira kao borac za grčki interes.

Kao bivši pomoćnik američkog trezora i kritičar loših ekonomskih politika SAD u posljednjih nekoliko godina, analitičar Paul Craig Roberts je nedavno napisao da se grčka “suverena dužnička kriza” koristi stvoriti presedan koji će se primjenjivati ​​kod svake vlade članice EU. Države članice će prestati postojati kao suverene države, a suverenitet će počivati ​​u EU. Mjere koje podržavajiu i Njemačka i Francuska će na kraju podriti i njihov suverenitet.

Kako je eurozona upala u takvu krizu? Energija koja vibrira kroz cijelu Europu sada nije ljubav već mržnja. Postoji mržnja kod Nijemaca prema onome što su uvjereni da su porezne prijevare običnih Grka. Tu sliku su stvorili mediji pod kontrolom američkih oligarha i njihovih savjetodavnih “mudraca”. Postoji mržnja kod Europske komisije i rukovodstva EU prema Grčkoj zbog stvaranja onoga što oni vide kao egzistencijalnu krizu u EU. Postoji možda mržnja i kod njemačke kancelarke Merkel zbog uništavanja njenog nasljeđa.

Iznad svega, tu je mržnja grčkih oligarha prema grčkom narodu. Grčka oligarhija – brodovlasnici, vlasnici rafinerija nafte, telekomunikacija, medijski magnati, su mnogo puta od ranih 1990-ih, dominirali u grčkoj politici. Grci ih zovu “diaplekomenoi” – povezani. Ova elita je sačuvala svoje položaj kroz kontrolu medija i kroz kupnje političara kao Yanis Varoufakisa.

Grčki oligarsi su, sa svojim skrivenim neoporezovanim milijardama spremni vidjeti svoju naciju uništenu samo da bi zadržali svoj novac.
 
 
(journal-neo.org/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=22018"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Politički dogovor Atene i Moskve o izgradnji dijela plinovoda “Turski tok” kroz Grčku spreman je da bude potpisan, izjavio je grčki ministar energetike Panagiotis Lafazanis

Grčka delegacija namjerava tijekom Međunarodnog ekonomskog foruma u Sankt Peterburgu potpisati sporazum kojim će biti podržana izgradnja plinovoda kroz Grčku, rekao je Lafazanis.

Grčki premijer Alexis Tsipras bi se trebao tijekom foruma sastati s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.

Ankara je već dobila instrukcije iz Rusije u svezi s kopnenim dijelom projekta plinovoda, izjavio je jučer turski ministar energetike Taner Yildiz.

Grčka zastava ispred slomljnog antičkog stupa na Akropoli

Grčka procijenila vrijednost nastavka “Turskog toka” do EU

Predloženo je da “Turski tok” bude dugačak 1.090 kilometara i da plinovod od Rusije do Turske ide preko Crnog mora, a radovi bi trebali početi u prosincu 2016. godine.

Turski ministar energetike je kazao da očekuje da planovi izgradnje jedne od četiri grane plinovoda budu dostupni ovog tjedna nakon završetka studije izvodljivosti.

“Kapacitet ovog ogranka ‘Turskog toka’ trebalo bi biti negdje oko 16 milijardi kubičnih metara plina”, rekao je Yildiz.

Projekt je dogovoren u prosincu 2014. godine, a procijenjeno je da godišnji kapacitet bude 63 milijardi kubičnih metara plina, od čega je 43 milijardi izdvojeno za Tursku.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
 
(vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=21557"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Lavrov: “Rusija sumnja da je uzrok terorističkih napada u Makedoniji zaustavljanje planiranja Turskog toka koji bi trebao proći kroz tu zemlju, a potporu albanskim teroristima u vidu šutnje dala je, kako kažu Europska unija koja nije nikada oštro osudila ubijanje makedonskih policajaca!”

Da se iza svega krije Turski tok i da je EU cilj da se taj posao stopira, nagovijestio je i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u posjeti Srbiji.

Napadi u Kumanovu su dobro pripremljene terorističke akcije i EU ne treba da zauzima kukavički stav kao da je riječ o pojedinačnoj epizodi. Ovdje je možda riječ o mentalitetu konfrotacije, ali se usporedo stječe i dojam da se sve to događa zbog odbijanja Makedonije da uvede sankcije Rusiji, kao i spremnost Skopja da sudjeluje u projektu Turski tok – kaže Lavrov i dodaje:

Ne možemo izbjeći osjećaj da postoji neka veza – naglasio je Lavrov i pozvao Europsku uniju da podrži realizaciju Turskog toka koji bi omogućio jačanje energetske sigurnosti Europe.

Bruxelles ne misli da je ponašanje Albanaca problem, već se to tolerira

Terorizam u regiji mora biti osuđen, a do sada smo imali samo blaga priopćenja iz EU i drugih institucija. S teroristima ne mogu postojati dvije strane, ali netko to treba reći. Bruxelles ili ne shvaća ozbiljno Albaniju, ili ih podržava.

Europa nije samo sjeverni tok, Europa mora imati i južni tok. Bez obzira na to kako se to zove. Ne može ovaj dio Europe ostati slijepo crijevo kad je riječ o opskrbi plinom.

Pozadina oružanog sukoba koji se dogodio  u Makedoniji leži u borbi za energetsku i ekonomsku prevlast na Balkanu, piše Telegraf.rs.

Komentari poznavaoca prilika u našem okruženju su da EU pokušava svom snagom spriječiti izgradnju plinovoda, kako bi smanjila ovisnost od Rusije i na taj način se zaštitila od ruskog političkog utjecaja.

Makedonija, zemlja koja se nadala toliko željenoj plinifikaciji koju bi joj donijela izgradnja Južnog toka izvisila je kad je taj projekt na inicijativu EU otkazan.

Međutim, Makedonci su ponovno vidjeli šansu za sebe kad je Putin najavio novi, Turski tok, koji bi trebo prolaziti preko Turske, Grčke, Makedonije i Srbije, jer ih je to od nebitnih učinilo velikim igračima u cijeloj toj priči.

Iz Ambasade Rusije u Beogradu kažu za Telegraf.rs da je službeni stav Rusije o tome da li iza terorističkih napada u Kumanovu stoji težnja da se zaustavi Turski tijek rekao ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i da je to “amen”.

Ruske tajne službe iza kulisa: Počeo žestok zastupnički rat Rusije i SAD oko Makedonije

SAD i Rusija se trenutno natječu u novom Hladnom ratu, a najnoviji dio njihovog rivalstva jeste Makedonija.

SAD prati svoj klasični predložak za izazivanje kaosa i Obojene revolucije, a oči svijeta uprte u prosvjed koji se događa u Makedoniji od strane oporbenog čelnika Zorana Zaeva.

Ono što se trenutno događa u Makedoniji jeste upotreba već isprobanih američkih destabilizacijskih taktika koje su iskorištene u Siriji i Ukrajini.

Ono što povezuje Siriju, Ukrajinu i Makedoniju jeste da su to sve zastupnički ratovi između SAD i Rusije, pri čemu Washington ima ofanzivnu ulogu, a Rusija stabilizirajuću obrambenu ulogu.

Ukratko, SAD želi izazvati promjenu režima u odabranim državama, dok Rusija aktivno radi na tome da pomogne vlastima da se obrane od napada. Rusko-ukrajinska i rusko-sirijska strateška suradnja za vrijeme njihovih promjena režima je dobro poznata, ali u slučaju rusko-makednoskih odnosa, stvari su malo osjetljivije i uglavnom se odigravaju u sjeni. Zbog toga što je “službena” politika Makedonije takva da se želi pridružiti NATO-u i EU, njihova vlast i obavještajne službe ne mogu javno surađuivati s ruskim kolegama, te se zato sve odvija iza kulisa.

Iako neki možda u to sumnjaju, dokaza da Makedonija i Rusija surađuju ima. Uzmite samo u obzir da je Rusija podržala Makedoniju kada se dogodio teroristički napad u Gosincu, ali i to da je Rusija snažno osudila teroristički napad u Kumanovu i pokušaj Obojene revolucije od strane oporbenog čelnika Zaeva.

Makedonija je također jedna od rijetkih europskih država koja je poslala svog predsjednika u Moskvu na proslavu Dana Pobjede i koja nije uvela sankcije Rusiji.

Kada se sve sumira, može se uočiti da je Rusija proširila svoj utjecaj na makedonsku državu kao dio svog plana za Balkanski tijek, te se može uzeti zdravo za gotovo da njihove obavještajne službe surađuju po pitanju suprotstavljanja obojenoj revoluciji.

Predložak destabilizacije:

SAD su usavršile predložak za promjenu režima koji je sada i više nego očit u Makedoniji. Kada je država odabrana za napad, SAD pokušavaju izazvati obojena revoluciju kako bi promovirali “meku” destabilizaciju (koja po uzoru na Siriju i Ukrajinu može uključiti krvoproliće).

Ukoliko ova taktika ne uspije u tome da svrgne demokratski izabranu legitimnu vlast, SAD počinje primjenjivati ​​nekonvencionalni rat (terorizam i pobune) kako bi povećale pritisak uz nadu da će tako oboriti vlast. Posljednji scenarij je konvencionalna vojna intervencija, koja se primjenjuje samo ako su prethodne dvije faze bile neuspješne.

SAD su uspjele zbaciti ukrajinsku vlast putem Obojene revolucije, ali to nije prošlo u Siriji, zbog čega je čitava stvar prerasla u nekonvencionalni rat. Isto se sada događa i u Makedoniji.

SAD su namjerno oživjele jednu od najopasnijih terorističkih skupina na Balkanu – Oslobodilačku vojsku Kosova – kako bi pojačale etničku podjelu između albanskih i slovenskih Makedonaca i olakšale promjenu režima.

Ovdje se primjenjuje strategija dvostrukog tlaka, pri čemu se stvara “natjecanje” u tome tko će prije zbaciti vlast. Jedini razlog zašto se primjenjuje ovaj koncept i zašto Obojena revolucija još nije potisnuta jeste zato što je dobila podršku nezadovoljnih omladinskih grupa koje su izmanipulirane da se pridruže antivladinim prosvjedima.

Aajde vidjeti kako naša dva natjecatelja trenutno stoje:

Sirija, 2011.-danas

SAD su započele obojena revoluciju u Siriji u sklopu redova regionalnog kazališta po imenu “Arapsko proljeće”. Nakon što je revolucija potisnuta od strane patriotskog stanovništva, uslijedio je nekonvencionalni rat koji je podržan od strane turskih, izraelskih i jordanskih susjeda.

Trenutno je situacija u stagnaciji, a SAD i njihovi saveznici dovode sve više terorista, oružja i novca u konflikt dok Rusija oprema svog dugogodišnjeg saveznika u borbi protiv agresije.

Ukrajina, 2013.-2014.

Kao i u Siriji, SAD je započeo “Šarenu revoluciju” u Ukrajini protiv vlasti, ali ova je bila dosta uspješnija. Za samo par mjeseci, vlada je svrgnuta i uspostavljena je nova vlast u Kijevu, što predstavlja simboličnu američku pobjedu spram ruskih interesa.

Međutim, posljedično prisjedinjenje Krima i građanski rat u Donbas nas moraju navesti da se zapitamo da li je Washington zaista dobio ovu bitku ili konačna presuda tek slijedi.

Makedonija, 2015.-danas

Prateći svoj predložak, SAD je započeo “Šarenu revoluciju” u Makedoniji i sada pokušavaju uvesti i nekonvencionalni rat kako bi se što prije izazvala promjena režima. Rusija je u proteklih par mjeseci u više navrata proširivala svoje partnerstvo s Makedonijom, ali je pitanje da li će one surađivati ​​s ciljem da suzbiju Šarenu revoluciju.

Sva tri geopolitička konflikta u novom Hladnom ratu su usko ispreplitana s američkom energetskom strategijom u Euroaziji i voljom Washingtona da dominira ključnim tranzitnim cestama u ovoj regiji.

Sirija:

Predsjednik Bashar el Assad se složio da pokrene Prijateljski cjevovod s Iranom i Irakom s ciljem transportiranja zaljevskog plina na buržujsko europsko tržište. To se preklopilo s planovima Katara i Saudijske Arabije da naprave rivalski cjevovod koji će prolaziti kroz Jordan i Siriju do EU, isključujući Iran. Nakon što je predsjednik Assad odbacio ponudu zaljevskih monarhija radi dugogodišnjih saveznika u Iranu, donesena je odluka da se zbaci vlast i pokrenu Šarena revolucija i nekonvencionalni rat.

Prijateljski cjevovod nije napravljen, a silne prepreke koje se nalaze na njegovom putu ukazuju na to da neće ni biti napravljen u skorije vrijeme. Time EU ostaje u unipolarnoj sferi utjecaja SAD, pošto je Washington spriječio veliki multipolarni energetski izvor preko kojeg će izvoziti u njegov zastupnički blok. Sljedeći korak je bio da se neutralizira jedini neamerički energetski izvor koji hrani EU, Rusija, i to tako što će se okupirati jedan od najvažnijih geostrateških puteva.

Ukrajina:

U ovoj bitci, SAD je manevrirao kako bi ostvario kontrolu nad kritičnim cjevovodima koji prolaze kroz ukrajinski teritorij, znajući da će tako ostvariti utjecaj i nad EU i nad Rusijom. EU će tako postati ovisna od Amerike po pitanju zaliha, dok će ogromna količina novca u proračunu Rusije biti sasječena.

Iako je SAD uspio u tome da uspostavi kontrolu nad geostrateškim tranzitom u Ukrajini i u suzbijanju Južnog toka, one nisu očekivale da će se Rusija suprotstaviti ovim potezima preko Turskog / Balkanskog toka i ukidanja isporuke energije preko Ukrajine do 2019. godine. Jednim velikim potezom, Rusija je poništila geoenergetski uspjeh SAD u Kijevu.

Makedonija:

Kao izravna posljedica američkog rata u Ukrajini i ruske protumjere u vidu Turskog / Balkanskog toka, počeo je rat za Makedoniju. SAD je zacrtao da mora uništiti Turski / Balkanski tok po svaku cijenu.

Povrh svega toga, oni žele napraviti sve što mogu spriječiti ruski utjecaj na Balkanu, plašeći se da bi moglo doći do “multipolarnog prevrata” u strateški nestabilnoj regiji EU.

Prema geopolitici, Makedonija je usko grlo integracije s Balkanom, zbog čega se SAD i Rusija sada bore oko utjecaja na ovu državu.

Budućnost Balkana gotovo doslovno leži u Makedoniji, a fleksibilan stav prema unipolarnom i multipolarnom svijetu imat će veliki utjecaj na odnose između SAD i EU i Rusije i EU.

Svi konflikti u Euroaziji se na kraju svode na borbu između ekceptionalista i integracionalista, pri čemu prijašnjeg predstavlja Velika Albanija, a potonjeg države Balkanskog toka.

Rusija se sprema iskoristiti cjevovod kao odskočnu dasku za jačanje suradnje s državama kroz koje će tok prolaziti, što znači da je Balkanski tok više od fizičke infrastrukture i da predstavlja atraktivnu alternativu za eurointegracije i put ka multipolarnosti. Osvježavajući stav Moskve prema suverenitetu i neovisnosti njenih partnera se razlikuje od Washingtona i Bruxellesa, zbog čega je dobila veliku podršku u kratkom razdoblju.

Suočen s tako dobro prihvaćenim konkurentom, unipolarni svijet je odlučio sabotirati svog rivala, aktivirajući eksploziv u vidu Velike Albanije, koji bi mogao izazvati kaos u čitavomj regiji i poremetiti multipolarne integracije.

Predložak opiranja multipolarnog svijeta od postojećeg unipolarnog poretka se odvija diljem Euroazije, a u njemu sudjeluju i Rusija i Kina i Iran: Moskva planira izgradnju Balkanskog toka i Euroazijsku uniju; Teheran planira izgradnju Prijateljskog cjevovoda i cjevovoda koji vode u Indiju i u Pakistan, dok Kina pokušava aktivirati ekonomski Put svile i Pomorski put.

Ove tri civilizacije moraju djelovati zajedno kako bi pomogle jedna drugoj da ostvare svoje planove, jer se samo tako mogu suzbiti konvencionalne i asimetrične destabilizacije koje unipolarni svijet pokušava svuda uvesti.

Unipolarni i multipolarni svijet se ponovno sukobljava u Euroaziji, a epicentar tog sukoba je sada malena balkanska država Makedonija. Tamo se zahuktava zastupnički rat između SAD i Rusija koji prati šablonu konflikata u Siriji i Ukrajini.

Kao i u slučaju prethodna dva, SAD pokušavaju uspostaviti kontrolu nad ključnim energetskim putem, sprečavajući širenje multipolarnosti i pribjegavajući pritom obojenoj revoluciji i nekonvencionalnom ratu.

S druge strane, Rusija opet ima obrambenu ulogu, ponovo neizravno podržavajući opkoljenog partnera kako bi preživio unipolarni napad.

S obzirom na to kakvi su dugoročni strateški ulozi uključeni, treća runda geopolitičkog sukoba Rusije i SAD bi mogla biti najdramatičnija do sada.

Andrew Korybko (Russia Insider)
 
Izvor: Webtribune.rs
priredio: NSP
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=21031"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Washington vodi hibridni rat protiv Moskve. Ako i postoji bilo kakva sumnja povodom toga, sad bi trebalo biti razotkrivena. Geopolitika, znanost i tehnologija, špekulacije, financijska tržišta, informacijski tokovi, veliki poslovni konglomerati, inteligencija, masovne komunikacije, socijalni mediji, internet, popularna kultura, informativne mreže, međunarodne institucije, sankcije, auditorij, javno mnijenje, nacionalizam, razna vladina tijela i organizacije, civilizacijska konfrontacija, proxy ratovi, diplomacija, stvaranje međunarodnih alijansi, veliki poslovni ugovori, nevladine organizacije (NVO), ljudska prava, ugled, vojno osoblje, kapital, psihološke taktike – sve je to uključeno u taj hibridni (višestrani) rat

Na dnevnoj razini možemo vidjeti kako se ova borba odigrava u eteru ratnih kazališta Ukrajine i Bliskog Istoka, kroz izjave i optužbe diplomata, kao i u ekonomskoj sferi.

Također bi trebale biti prekinute rasprave i pitanja o tome je li ovo novi Hladni rat – posthladnoratovski hladni rat – ili se stari Hladni rat nikada nije ni završio. Hladnoratovski mentalitet nikad nije usahnuo u Washington Beltwayu. Iz perspektive ruskih dužnosnika, jasno je da SAD nikad nije zakopala svoje ratne sjekire i da jenastavila ofanzivu.

Raspad Varšavskog pakta, poraz Sovjeta i Istočnog bloka i gledanje kako se Sovjetski Savez demontira u 15 različitih republika nisu bili dovoljni za američke hladnoratovske jastrebove. Po njima, novoformirana Ruska Federacija morala je biti utišana.

Petro-politika također ima veliki udio u ovom hibridnom ratu. Nisu samo cijene energenata bile faktor borbe već i financijska tržišta i nacionalne valute. Umjetni pad cijena nafte, ostvaren preplavljivanja globalnog naftnog tržišta, sad je dodatno dobio na značaju opsadom ruske rublje. Sve ovo je dio nečega što izgleda kao ciljani dvosmjerni napad na Rusku Federaciju, koji ima za cilj smanjiti prihode Rusije kroz manipulaciju na tržištu putem ekonomskih sankcija i obaranja cijena.

To je ono što bismo nazvali “dupli uzdah” (američka uzrečica koja označava dvostruki problem, uglavnom financijske ili ekonomske prirode; prim. prev.). Dok SAD i njihovi saveznici, uključujući Australiju, Kanadu, Europsku uniju i Japan, ruskoj ekonomiji uvode sankcije, dogodili su se napadi na glavni izvor ruskih prihoda (energenti) i rusku nacionalnu valutu.

VALUTNI RATOVI I INFLACIJA

Cijena ruske rublje počela je opadati u prosincu 2014. kao posljedica ekonomskih pritisaka na Rusku Federaciju, pada cijene energenata i spekulativnih aktivnosti. “Sudeći po situaciji u zemlji, mi smo usred duboke valutne krize, one za koju čak i zaposleni u Centralnoj banci kažu da je nisu predviđali ni u najgorim noćnim morama”, komentira Vječeslav Terekov iz Interfaksa prilikom razgovora s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom tijekom konferencije za novinare u Kremlju 18. prosinca.

Sam Putin je ovo priznao na pres-konferenciji. Odgovarajući Terekovu, Putin je objasnio da se “situacija promijenila pod utjecajem određenih vanjskih ekonomskih čimbenika, primarno cijena energetskih resursa, nafte, samim tim i plina također”.

Neki možda misle da je pad ruske rublje rezultat reakcije tržišta po njegovim pravilima, dok drugi koji priznaju da postoje tržišne manipulacije mogu sve prijelomiti i za sve okriviti rusku vladu i Vladimir Putina. Ovi procesi, međutim, bili su navođeni američkim makinacijama. To jednostavno nije rezultat samostalnog ponašanja tržišta ili politike Kremlja, već američkih ciljeva i politike koja svjesno cilja Rusiju s namjerom da je destabilizira i opustoši. Zbog toga je Putin na Terekovljevo pitanje odgovorio da je pad vrijednosti ruske rublje “očito izazvan prvenstveno vanjskim faktorima”.

Pomoćnik državnog tajnika SAD Victoria Nuland – supruga jednog od osnivača Projekta novog američkog stoljeća (PNAC) i neokonzervativnog odvjetnika imperije Rober Keygena – i pomoćnik američkog ministra financija Daniel Glazer u svibnju 2014. rekli su Odboru američkog predstavničkog doma za vanjske poslove da cilj američkih sankcija protiv Ruske Federacije nije samo nanošenje štete trgovinskim vezama Rusije i EU već i pokretanje gospodarske nestabilnosti u Rusiji, kao i kreiranje valutne nestabilnosti i inflacije. Drugim riječima, američka vlada ciljano je išla na devalvaciju ruske rublje i inflaciju u ruskoj ekonomiji najkasnije od svibnja 2014.

Izgleda da SAD pokušavaju manipulacijom navesti Kremlj da troši ruske resurse i fiskalne pričuve na borbu protiv inflacije rublje, koju je pokrenuo Washington. Kremlj, međutim, neće zagristi mamac i tako dozvoliti da bude upleten u crpljivanje deviznih rezervi, koje iznose približno 419 milijadi dolara – što vrijedi i za zlatne rezerve koje posjeduje Ruska Federacija, ili bilo koji vid ruskih rezervi koje vrijede približno 8,4 trilijuna rublji – samo da bi pokušao spriječiti pad vrijednosti nacionalne valute. S tim u vezi, držeći konferenciju za novinare, Putin je 18 prosinca izjavio da “Središnja banka ih ne namjerava sve (rezerve) spržiti bez ikakvog smisla, što je ispravno postupanje”. Putin je ovo ponovno naglasio odgovarajući na pitanje Vječeslava Tereka kada je rekao da ruska vlada i ruska Središnja banka “ne bi trebale da razdijele naše zlatne i devizne rezerve ili ih prosto spržiti na tržištu, već osigurati izvore kreditiranja”.

Kremlj razumije što Washington pokušava učiniti. Amerika s Rusijom ponavlja staru igru. Manipulacija cijenama energenata, devalvacija nacionalne valute, čak i američki pokušaji da uvuku Rusiju u konflikt s bratskom državom Ukrajinom – sve je to ponavljanje američke taktike korištene ranije, za vrijeme Hladnog rata, a i poslije 1991.

Primjerice, uvlačenje Rusije u Ukrajinu bilo bi ponavljanje taktike uvlačenja Sovjetskog Saveza u Afganistan, dok bi manipulacija cijenama energenata i valutnim tržištima bila paralela američke strategije korištene da se destabilizira bathistički (Bath partija je najvažnija politička stranka s panarapskom ideologijom, koja igra važnu ulogu još od 1950-tih; prim. prev.) Irak, Iran ili Sovjetski Savez tijekom afganistansko-sovjetskog i iransko-iračkog rata.

Umjesto pokušaja da zaustavi daljnji pad vrijednosti rublje, Kremlj se izgleda odlučio strateški investirati u ljudski kapital u Rusiji. Nacionalni rezervni fondovi Rusije biti će iskorišteni za diverzifikaciju državne ekonomije i učvršćivanje socijalnog i javnog sektora. Unatoč gospodarskom ratu protiv Rusije, baš to je razlog što su plaće – učitelja u školama, profesora u visokoškolskim ustanovama za znanost i razvoj, zaposlenih u institucijama kulture, doktora u bolnicama i klinikama, bolničara i medicinskih sestara – dakle najvažnijih sektora za razvijanje ljudskog kapitala i kapaciteta u Rusiji – sve redom podignute.

RUSKI MEDVJED I TURSKI SIVI VUK

Kremlj, međutim, na raspolaganju ima cijelu popis opcija za kontriranje američkoj ofanzivi protiv Rusije. Jedna od njih uključuje dodvoravanje Turskoj. Rusko približavanje Turcima uključivalo je udaljavanje od izgradnje plinovoda Južni Tok iz Rusije preko Crnog mora i Bugarske.

Putin je izjavio da je Rusija otkazala projekt Južni tok 1. prosinca. Umjesto projekta Južni Tok, stigla je zamjena u vidu plinovoda koji ide iz južne federalne županije Ruske Federacije kroz Crno more do Turske. Ovaj alternativni plinovod, koji je popularno nazvan “Turski tok”, uparuje ruskog energetskog giganta Gazprom s turskim Botasom. Pored toga, Gazprom će početi Turskoj davati popust na ruski plin, koji će se povećavati kako bude rastao intenzitet rusko-turske suradnje. Ugovor o prirodnom plinu između Ankare i Moskve stvara dobitnu situaciju i za tursku i za rusku stranu.

Ne samo da će Ankara dobiti popuste na opskrbu energentima već će Turski tok turskoj vladi dati ono za čime je čeznula godinama. Turski plinovod će Tursku učiniti važnim energetskim koridorom i tranzitnom čvorištem sa svim pripadajućim tranzitnim prihodima. U takvoj situaciji Turska postaje koridor za opskrbu energentima između dobavljača Rusije i potrošača u koje spadaju zemlje EU i drugi kupci s jugoistoka Europe. Ankara će steći dodatni utjecaj na Europsku uniju, što će joj donijeti novi argument prilikom pregovora s Europom jer će Europska unija – budući da će biti energetski posrednik – s Turskom se morati dogovarati.

Što se tiče Rusije, ona će otkazivanjem smanjiti rizike s kojima je bila suočena prilikom izgradnje projekta Južni tok. Moskva je mogla protratiti vrijeme i resurse gradeći Južni tok samo da bi na kraju vidjela da je projekt suspendiran ili opstruiran na Balkanu od Bruxellesa i Washingtona. Ako Europska unija zaista želi ruski prirodni plin, onda će plinovod Turski tok biti produžen iz Turske preko Grčke, pa do Makedonije, Srbije, Mađarske, Slovenije, Italije, Austrije i drugih europskih zemalja koje žele biti integrirane u ovaj energetski projekt.

Otkazivivanje Južnog toka također znači i da će biti jedan alternativni energetski koridor manje iz pravca Rusije ka Europskoj uniji, barem za neko vrijeme. Ovo ima pozitivne implikacije na dešavanja u Ukrajini, koja predstavlja važnu tranzitnu rutu za ruski plin koji ide ka EU. Da bi osigurala protok ruskog plina kroz ukrajinsku teritoriju, Europska unija će biti odlučnija u pritiscima na dužnosnike u Kijevu da okončaju konflikt na Istoku Ukrajine.

Na više načina se Turski tok može promatrati kao rekonfiguracija propalog plinovoda Nabucco. Ne samo da će Turski tijek osigurati blagonaklonost Turske i povećati ruski utjecaj na EU, za razliku od Nabucca, koji ga je trebao smanjiti, novi plinovod će također privoljeti Ankaru da svoje ekonomske i strateške interese više usklađuje s ruskim interesima. To je razloz zašto, govoreći o Nabuccu i borbi za uspostavu alternativnih energetskih koridora, ovaj autor u 2007. ističe da “stvaranje ovih energetskih koridora i mreža predstavlja mač s dvije oštrice. Ovi geostrateški zglobovi i energetske osovine mogu dovesti i do razmjene međusobnog utjecaja. Integracija u infrastrukturi vodi i ka ekonomskoj integraciji “.

Izgradnja Turskog Toka i jačanje rusko-turskih odnosa može pomoći čak i po pitanju smirivanja krvavog sirijskog konflikta. Ako iranski prirodni plin bude integriran u Turski plinovod putem još jednog energetskog koridora koji sa iranskog teritorija ulazi u Anadoliju, onda bi turski interesi bili još više usklađeni s interesima Moskve i Teherana. Turska će biti spašena od poraza svoje neootomanske politike i biti će sposobna da se povuče iz sirijske krize. Ovo će dopustiti Ankari da se prestroji na suradnju s dva najvažnija trgovinska partnera – Iranom i Rusijom.

Važnost iransko-turske i rusko-turske trgovine i energetskih veza su razlog što je Ankara imala razumijevanja za Rusiju i Iran i što nije dozvolila da politika i razmimoilaženja povodom sirijske krize stanu na put njihovih ekonomskih veza i poslovnih odnosa, dok je Washington pokušavao te odnose poremeti, kao što je učinio s vezama između Rusije i EU. Ankara, međutim, shvaća da bi, ako pusti politiku da poremeti njezine gospodarske veze s Iranom i Rusijom, i sama Turska bila oslabljena i da bi to dovelo do toga da izgubi svaki vid neovisnosti koji sada uživa.

Majstorski objavljujući ruski potez dok je bio u Ankari, Putin se također pobrinuo osigurati vruće unutarnje razgovore u EU. Neki bi ovo nazvali stavljanjem soli na ranu. Znajući da će profit i potencijalna dobit izazvati internu raspravu u Bugarskoj i EU, Putin se retorički zapitao hoće li Europska komisija Bugarskoj nadoknaditi troškove za gubitke.

 RUSKI MEDVJED I KINESKI ZMAJ

Očigledno je da su ruski biznis i trgovinske veze preusmjerene na Narodnu Republiku Kinu i Istočnu Aziju. Povodom kinesko-ruskog plinskog mega ugovora, ova autor ističe da ovo nije bio toliko ruski kontrapotez na američki ekonomski pritisak koliko je to bila stvarna dugoročna ruska strategija koja pokušava povećati trgovinske i druge veze s Istočnom Azijom. Vladimir Putin osobno također je potvrdio ovaj stav tijekom konferencije za novinare 18. prosinca, pominjući ranije kada je odbacio – kao i ovaj autor – dojam da je takozvani “ruski twist na Istok” najvećim dijelom povezan s krizom u Ukrajini.

Prema riječima predsjednika Putina, proces širenja poslovnih veza s Kinom i Istočnom Azijom “proizlazi iz globalnih ekonomskih procesa, jer Istok – to jest Azijsko-pacifička regija – pokazuje brži rast od ostatka svijeta”. Ako ovo nije dovoljno uvjerljivo da je zaokret ka Istočnoj Aziji već bio u planu za Rusiju, onda je Putin kategorički otklonio sve sumnje u nastavku spomenute na konferenciji 18. prosinca. Govoreći o kinesko-ruskom plinskom ugovoru i drugim ruskim projektima u Istočnoj Aziji, Putin je objasnio sljedeće: “Projekti na kojima radimo odavno su isplanirani, čak i prije posljednjih problema koji su se pojavili na međunarodnoj razini ili po pitanju ruske ekonomije. Mi jednostavno provodimo naše dugoročne planove u djela”.

Iz perspektive ruskog predsjedničkog savjetnika Sergeja Glazjeva, SAD vodi svoj hibridni rat protiv Rusije da bi u konačnici stale na put kineskim partnerima Moskve. U pronicljivom intervjuu Glazjev ukrajinskoj novinarki Aljone Berezovskoj – koja radi za filijalu Rasija Sevodnje, primarno fokusiranu na informacije u vezi s Ukrajinom – objašnjava osnove američkog neprijateljstva prema Rusiji: bankrot SAD, pad konkurentnosti na globalnim tržištima i washingtonska nemogućnost da u krajnjoj liniji spasi svoj financijski sustav servisirajući strani dug ili privlačeći dovoljno investicija da bi uspostavila neku vrstu inovativnog ekonomskog probitka – sve su to razlozi zbog kojih Washington srlja na Rusku Federaciju. Prema Glazjevljevim riječima, SAD želi “novi svjetski rat”. Drugim riječima, Americi treba konflikt i konfrontacija. To je razlog zašto se održava ukrajinska kriza u Europi.

Sergej Glazjev samo ponavlja neke točke iz intervjua od par mjeseci prije toga, zatim u članku od 23. rujna pisanom za magazin Rusija u globalnim pitanjima”, koji sponzorira ruski Savjet za međunarodne poslove, think-tank koji su 2010. osnovali ruski ministar vanjskih poslova i ruski ministar obrazovanja, i američkog magazina Foreign afears”, koji objavljuje Savjet za inozemne poslove SAD.

U tom članku Glazjev dodaje da Washingtonov europski izazov upućen Rusiji može na kraju koristiti Kinezima jer će borba oslabiti SAD, Rusiju i Europsku uniju, što će Kini donijeti prednost. Smisao objašnjavanja svega ovoga je da se kaže da Rusija želi izbalansirano strateško partnerstvo s Kinom. Osobno Glazjev Berezovskoj u tom intervjuu čak govori da Rusija želi obostrano korisne odnose s Kinom, koji ograničavaju mogućnost podčinjavanja Moskve Pekingu.

Bez ikakve sumnje, SAD želi prekinuti strateško partnerstvo između Pekinga i Moskve. Dugoročna strategija Moskve o kinesko-ruskoj suradnji pružila je Ruskoj Federaciji visok stupanj ekonomske i strateške sigurnosti od ekonomskog rata koji se vodi protiv ruske nacionalne ekonomije. Washington ipak pokušava obvezati Kineze da ne pružaju ruku Rusiji, koja je pod ekonomskim napadom. U ovom kontekstu pad cijena na tržištu energenata također može biti usmjeren na stvaranje trenja između Pekinga i Moskve. Jednim dijelom, manipulacija na tržištima energenata i pad cijena mogu dovesti do slabljenja i narušavanja kinesko-ruskih odnosa tako što će prisiliti Kineze da poduzmu korake koji bi stavili mrlju na njihove odlične odnose s ruskim partnerima. Valutni rat protiv ruske rublje može također biti usmjeren u tom pravcu. Drugim riječima, Washington se možda nada da će Kina postati dovoljno pohlepna i kratkovidna i pokušati ostvariti prednost iz pada cijena na energetskim tržištima i devalvacije ruske valute.

Što god da su namjere Washingtona, svaki ekonomski korak koji SAD poduzmu protiv Rusije će na kraju nanijeti štetu i američkoj ekonomiji. Također, vrlo je mala šansa da su “mandarinci” (naziv za Kineze izveden iz naziva mandarinskog dijalekta na kojem govori preko 730 milijuna ljudi, prim. prev.) nesvjesni šta SAD vjerojatno pokušavaju učiniti. Kinezi su svjesni da je Kina, a ne Rusija, krajnji američki cilj.

EKONOMSKI TERORIZAM: ARGENTINA I LEŠINARI

SAD vodi ekonomski rat protiv Rusije i njene državne ekonomije koji je u punom zamahu. U krajnjoj liniji, svi Rusi su kolektivna meta. Ekonomske sankcije ne predstavljaju ništa drugo nego rat. Da se kriza u Ukrajini nije desila, bio bi pronađen drugi razlog za napad na Rusiju.

Pomoćnik američkog državnog tajnika Victoria Nuland i pomoćnik ministra Financija Daniel Glazer čak su u svibnju 2014. rekli Odboru za inozemne poslove američkog Zastupničkog doma da je krajnji cilj američkih ekonomskih sankcija protiv Rusije učiniti ruski narod toliko jadnim i očajnim da on na kraju eventualno zahtijeva da se Kremlj preda SAD i sprovede “političku promjenu”.

“Politička promjena” može značiti svašta, ali ono na što se najvjerojatnije misli je smjena režima u Moskvi. Ustvari, cilj SAD izgleda da uopće nije usmjeren na vršenje pritiska na rusku vladu da promijeni svoj vanjskopolitički kurs, već na iniciranje promjene režima u Moskvi i potpuno obogaljenje Ruske Federacije kroz poticanje unutarnjih podjela. To je razlog što karte podijeljene Rusije distribuira Radio Slobodna Europa.

Sudeći po predsjedničkom savjetniku Sergeju Glazjev, Washington “pokušava uništiti i oslabiti Rusiju, što će izazvati njenu fragmentaciju, jer oni trebaju ovu teritoriju i žele uspostaviti kontrolu nad ovim kompletnim prostorom”. “Ponudili smo suradnju od Lisabona do Vladivostoka, budući da, u nastojanju da održe njihovou geopolitičku premoć nad Kinom, postoji potreba za kontrolom tog prostora”, navodi on, naglašavajući da SAD žele gospodariti, a da nisu zainteresirane za suradnju.

Aludirajući na riječi bivšeg američkog visokog diplomate Meldin Albright da je Rusija nepravedno obdarena ogromnom teritorijom i resursima, Putin je također govorio na sličan način 18. prosinca na konferenciji za novinare, objašnjavajući kako SAD žele podijeliti Rusiju i steći kontrolu nad obilnim prirodnim resursima koji se nalaze na njenom teritoriju.

Nije ni čudo da u 2014. rekordni broj ruskih građana ima negativan stav o odnosima između njihove zemlje i SAD. Anketa koju je proveo ruski Centar za istraživanje javnog mnijenja pokazala je da 39% posto ruskih ispitanika vidi odnose sa SAD kao “uglavnom loše”, a 27% kao “vrlo loše”. Ovo znači da 66% posto ruskih ispitanika ima negativan stav po pitanju odnosa s Washingtonom. To je rezultat istraživanja na razini cijele Ruske Federacije. Štoviše, ovo je najveći porast negativne percepcije o SAD još od 2008, kada je Amerika podržala gruzijskog predsjednika Mihaila Sakašvilija u ratu koji je Tbilsi vodio protiv Rusije i odcijepljene republike Južne Osetije; 40% posto je tadašnje odnose vidjelo kao “uglavnom loše”, a 25% posto Rusa je u tom razdoblje odnose vidjelo kao “vrlo loše”.

Rusija može tretira ekonomski rat koji se vodi protiv njezine nacionalne ekonomije i njenog građanstva kao “ekonomski terorizam”. Ako ruske banke i financijske institucije budu oslabljene s ciljem da se stvori financijski kolaps u Ruskoj Federaciji, Moskva može uvesti pomoćne fiskalne mjere svojim bankama i financijskom sektoru, koje mogu stvoriti ekonomske šokove u Europskoj uniji i Sjevernoj Americi.

Govoreći hipotetički, Rusija ima mnogo opcija za financijsku defanzivu ili kontraofanzivu koje se mogu usporediti sa taktikom spaljene zemlje koju je primijenila protiv zapadnoeuropskih osvajača tijekom Napoleonovih ratova, Prvog svjetskog rata i Drugog svjetskog rata. Ako ruske banke i institucije ne plate ili odlože plaćanje svojih derivatnih dugova i to opravdaju ekonomskim ratom i ekonomskim terorizmom, dogodit će se financijski šok i tsunami od Europske unije do Sjeverne Amerike. Ovaj scenarij ima neke paralele s koracima koje je Argentina povukla da bi izbjegla lešinarske fondove.

Valutni rat će se na kraju okrenuti protiv Washingtona i Wall Streeta. Energetski rat će također promijeniti smjer. Već sada Kremlj je jasno naznačio da će, zajedno s drugim zemljama, uzvratiti Americi na valutnim tržištima kroz odgovor koji će neutralizirati američke financijske manipulacije i petrodolara. Riječima Sergeja Glazjeva, Moskva razmišlja o “sustavnom i sveobuhvatnom” odgovoru “usmjerenom na iznošenje na vidjelo i stavljanje točke na političku dominaciju SAD i, što je najvažnije, podrivanju američke vojno-političke moći bazirane na printanju bezvrijednog dolara kao svjetske valute.”

Njihovo rješenje uključuje stvaranje “koalicije jakih zemalja koje zagovaraju stabilnost – u suštini globalnu antiratnu koaliciju s pozitivnim planom za preuređenje međunarodne financijske i gospodarske arhitekture na principima obostrane koristi, poštenja i poštovanja nacionalnog suvereniteta”.

Nadolazeći vijek neće biti “Američko stoljeće” kao što neokonzervativci u Washingtonu misle. Biti će “euroazijsko stoljeće”. Washington preuzima veći teret nego što može ponijeti. To može biti razlog zbog čega je američka vlada objavila kraj sankcijama protiv Kube i razlog zbog čega se SAD trude obnoviti trgovinske veze s Iranom. Unatoč ovome, arhitektura poslijeratnog (misli se na Drugi svjetski rat; prim. prev.) svijeta ili, ako hoćete, arhitektura svjetskog poretka nastalog nakon 1945. godine, sada je u samrtnoj postelji i možemo je smatrati okončanom. To je ono na što Kremlj i glasnogovornik ruskog predsjednika Putina Dmitrij Peskov misle kada kažu.
 
(web-tribune.com/uredio i preveo:nsp)