Jedna od najvećih kreditnih agencija u Kini, Dagong Global Credit Rating, srezala je američki suvereni kreditni rating sa A- na BBB+

To je stavilo američku ekonomiju na nivo ekonomija zemalja poput Perua, Kolumbije i Turkmenistana.

„Nedostaci u trenutnoj američkoj političkoj ekologiji otežavaju učinkovito upravljanje savezne vlade, tako da je nacionalni ekonomski razvoj otišao u sporedni kolosijek”, rekao je Dagong, prenosi Reuters.

„Masivno smanjenje poreza je izravno smanjilo izvore savezne vlade za otplatu duga, dakle, i to je i dalje oslabilo bazu otplate duga države.”

U prosincu je američki predsjednik Donald Trump potpisao zakon o smanjenju poreza koji će dodati 1,4 bilijuna dolara na trenutnih 20 bilijuna dolara nacionalnog duga.

Washington će podići razinu duga u budućnosti, rekao je Dagong. „Virtualna solventnost savezne vlade će vjerojatno postati detonator u sljedećoj financijskoj krizi.”

Zemlje BRICS-a – Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika – su se žalili na američke kreditne agencije kao što su Fitch, Moody i S&P Global i rekli da one umjetno snižavaju kreditnih rejting zemalja u razvoju i oglušuju se na gospodarski neuspjeh SAD-a i drugih zapadnih zemalja.

„Zapravo kreditne ocjene su uglavnom politički pristrane. Dagong je smo razmatrio sposobnost otplate duga američke središnje vlade„ – rekao je Dagongov predsjednik Guan Jianzhong u srpnju 2016. na gospodarskom forumu u St. Petersburgu u Rusiji.

„U zapadnim zemljama, oni koriste kreditni rejting kao sredstvo zaštite vlastitih prihoda i svojih interesa”, rekao je Guan, dodajući da je financijska kriza 2008. djelomično započela zbog krive procjene američkog gospodarstva. (Reuters)
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Predsednik Turkmenistana Kurbankuli Berdumuhamedov potpisao je zakon kojim se u toj zemlji „ukidaju“ besplatna voda, struja i plin. U tim povlasticama su građani te azijske zemlje uživali skoro četvrt stoljeća

Prvi predsednik te zemlje Saparmurat Nijazov ukinuo je 1993. plaćanje plina, elektične energije, vode i soli. Bilo je predviđeno da te mjere budu na snazi deset godina, ali su produžene do 2030. godine.

Zahvaljujući velikim državnim subvencijama, pune 24 godine svaki stanovnik zemlje je imao pravo na 35 kilovat sati struje i 50 kubika plina mjesečno, kao i 250 litara vode dnevno. Do 2014. vlasnici automobila dobijali su po 120 litara besplatnog benzina mjesečno. Građani zemlje su imali određene olakšice i na komunalije, komunikacione i transportne usluge.

Nijazov, koji je imao titulu Turkmenbaši, „velikog vođe Turkmena“, vladao je zemljom sve do svoje smrti 2006. godine, a dolaskom na vlast Kurbankulija Berdumuhamedova, stomatologa po struci i bivšeg ministra zdravlja, počela su se uvoditi određena ograničenja.

Berdumuhamedov smatra da je dosadašnji sustav neodrživ i da bi pomoć ubuduće trebala biti upućena samo socijalnim slučajevima.

On je još ljetos naložio Vladi da pripremi predloge za ukidanje svih povlastica u kojima uživaju građani zemlje, a ove nedelje je taj zakon i potpisao. Time je faktički zatvoren utopijski projekat „zlatni vijek turkmenistanskog naroda“, koji je uveo Nijazov.

Govoreći pred Skupštinom, Berdumuhamedov je podsjetio da su građani zemlje u prvim godinama nezavisnosti dobijali brojne povlastice. Osnovni cilj tih „povlastica bez presedana“, kako je rekao, bilo je „stvaranje povoljnih uvjeta za život zbog teške ekonomske situacije u svijetu i prilagođavanje građana na uvjete tržišne ekonomije“.

Međutim, situacija se promijenila. Sada se, kako je naveo Berdumuhamedov, u Turkmenistanu svake godine „povećavaju prohodi stanovništva, otvaraju se nova radna mjesta“, pa su stvoreni uvjeti za promene.

Berdumuhamedov je naglasio da je Vlada dugo raspravljala o novim mjerama i uvođenju tarifa koje će postepeno primjenjivati. Lider Turkmenistana je rekao da je potpisao zakon o reguliranju potrošačkih tarifa za prirodni plin, električnu energiju, komunalne usluge, transportne i komunikacijske usluge.

Prema novom zakonu, građani će od 1. studenog početi plaćati te usluge iz svog džepa, ukoliko premaše dozvoljeni limit iz 1993. godine.

Ekonomija te bivše sovjetske republike, koja ima 5,5 miliona stanovnika, živi od izvoza energenata.

Ta država Centralne Azije, koja se graniči sa Afganistanom, Iranom, Uzbekistanom i Kazahstanom, zauzima četvrto mjesto u svijetu po rezervama prirodnog plina, poslije Rusije, Irana i Katara.

Prihodi od izvoza su opali nakon što su 2014. svjetske cijene energenata počele padati, a značajno su smanjene i 2016. godine. kada je Rusija, koja je bila glavni kupac turkmenistanskog plina, obustavila kupovinu zbog neslaganja oko cijene.

Početkom ovog mjeseca ruski ministar energetike Aleksandar Novak je rekao da Rusija i Turkmenistan razmatraju zajedničke projekte „proizvodnje i realizacije turkmenistanskog plina“, ali nije izneo više detalja o toj saradnji.
 
(sputniknews.com)

“U doba SSSR-a bili smo svjesni da nam nije dobro, ali nam je Partija govorila da će sutra sve biti bolje. Znali smo da postoji plan i da će za pet ili 10 godina doista biti bolje. Ali sad ne znamo što nam donosi sutra, izgubili smo tu nadu”

U gradu Komunizmu u Tadžikistanu živi oko 7000 stanovnika. Riječ je o gradiću na sjeveru te srednjoazijske zemlje do kojeg vodi neugledna cesta, gadno oštećenog asfalta i puna rupa i izbočina.

Tim putem prošao je Guardianov moskovski dopisnik Shaun Walker tijekom istraživanja za reportažu iz Tadžikistana, zemlje čije je stanovništvo nakon 25 godina neovisnosti prisiljeno priznati da je plansku ekonomiju iz sovjetskih vremena zamijenila čista kleptokracija, da je demokratski sustav hakiran i da, zapravo, dan-danas imaju jednopartijski sustav, samo drugačije prirode, takav koji stanovništvu nudi bitno gore uvjete života nego onda.

Gradić Komunizam smješten je pukih 80-ak kilometara sjevernog od afganistanskog Kunduza. Bivše kolektivno poljoprivredno dobro kod Komunizma Walker opisuje kao i danas mjesto boljševičke ikonografije; Marx, Lenjin, prikazi radničkih, seljačkih i vojnih heroja.

Zanimljivo je da se na mjestu gdje se nekoć u Palači mladosti, glavnoj gradskoj zgradi, nalazio portret Lenjina, danas nalazi portret nominalno demokratski izabranog predsjednika Emomalija Rahmona.

Ostalo, navodi Walker, odaje dojam sveopćeg raspada. U pet “stana” koji su se 1991. odvojili iz SSSR-a – Kazahstan, Uzbekistan, Turkmenistan, Kirgistan i Tadžikistan – nacionalni identitet obnovljen je relativno brzo i lako.

S ekonomijom je, međutim, išlo puno teže, u pravilu stvari stoje i gore nego “onda”, a prosječni standard građana, kao i građanske slobode, u svim tim zemljama su katastrofalni. A Zapad o tom području nema pojma, do te mjere da je jedan New York Times prošle godine imao katastrofalan gaf, spominjući državu “Kirzbekistan”.

Područje tih pet zemalja čini regiju brojnih moćnih, užasnih, veličanstvenih civilizacija izniklih na nevjerojatnom prometnom čvorištu između Kine na istoku, Rusije na sjeveru, Turske, Bliskog istoka i Mediterana na zapadu i Afganistana s Pakistanom na jugu. Od tog ogromnog povijesnog značaja i moći danas su ostali uglavnom tek arehološki spomenici.

“U doba SSSR-a bili smo svjesni da nam nije dobro, ali nam je Partija govorila da će sutra sve biti bolje. Znali smo da postoji plan i da će za pet ili 10 godina doista biti bolje.

Ali sad ne znamo što nam donosi sutra, izgubili smo tu nadu”, kazao je Walkeru Medetkhan Sherikkulov, koji je u SSR Kirgistanu bio glavni ideolog u 80-ima, a danas predaje političke znanosti na Sveučilištu Biškek.

On, međutim, za današnje stanje u tim zemljama nalazi opravdanje u tome što se “ne može preko noći očekivati uspješna tranzicija u demokraciju nakon 70 godina Sovjetskog Saveza. Inače bi nastao kaos”.

Ipak, 25 godina je četvrt stoljeća i nije baš vremenski razmak “preko noći”… U ranim 90-ima predsjednici komunističkih partija postali su nacionalni vođe najjačih stranaka, ispunjavajući odjednom nastali ideološki vakuum novim legendama i junacima, izgrađenih često s ne previše obaziranja na povijesne činjenice.

Od Astane i Ashgabata kazahstanska i turkmenistanska vodstva podigli su fantastične nove gradove skoro iz ničega.

Lenjinove slike zamijenili su slikama nacionalnih vođa. U glavnom gradu Tadžikistana Dušanbeu poveći je problem pronaći i jedan dio grada iz kojega se ne vidi neki veliki portret Rahmona. Turkmenistanski predsjednik Gurbanguly Berdymukhammedov da je da se podigne spomenik sa zlatnim kipom koji prikazuje njega na konju.

Astana je na pragu da ju se imenuje po Nursultanu Nazarbayevu, predsjedniku Kazahstana. Jer on ima naslov “vođe nacije”. Rahmon je “utemeljitelj mira i nacionalnog jedinstva”. Berdymukhammedov je “zaštitnik”. Saparmurat Niyazov do smrti 2006. bio je “Turkmenbashi”, “otac svih Turkmena”.

Svaka država ima svoga i u svakoj od njih obitelj vođe enormno se obogatila, ima imunitet pred zakonom, ali i pred opozicijom. Do promjene vlasti, osim smrću vođe, dolazilo je samo u Kirgistanu, i to nakon dviju revolucija u 25 godina kojima su se rušile korumpirane vlasti.

Jednom je tako bježao sam Kurmanbek Bakiyev, navodno sa stotinama milijuna dolara, u Minsk, s njegov sin Maxim u London, da bi sada bio na udobnom i sigurnom u SAD-u. Danas niti se ikoga od njih izručuje Kirgistanu, niti Kirgistan s Almazbekom Atambayevim ima posebno bolju vlast.

U svih pet bivših socijalističkih republika djedovi i bake bolje su obrazovani od svoje unučadi. Tko god je mogao, pobjegao je u Rusiju, u potrazi za boljim poslom, obrazovanjem, standardom, zdavstvenom skrbi…

Zemlje preživljavaju na oronuloj industriji i infrastrukturi sovjetskog doba, u Kirgistanu i Tadžikistanu skoro je i nemoguće naći muškarca u 20-im ili 30-im godinama tko nema iskustvo rada u Rusiji.

Biškek je izlijepljen plakatima koji reklamiraju autobusne veze s gradovima diljem Rusije, gdje samo čekaju poslovi u lošim uvjetima, s niskim plaćama, slabim radničkim pravima, da bi sve to skupa i dalje bilo bitno bolje od onoga što imaju u domovinama. Nacionalne granice posebna su priča.

Nastale su ne kako bi zadovoljile neke nacionalne razloge, jer tada nisu bili ni bitni, nego određene administrativne uvjetovanosti. Pa tako postoji niz enklava s isključivim nacionalnim manjinama, pri čemu se ističe onaj granični krkljanac Kirgistana, Tadžikistana i Uzbekistana.

A tek eksteritorijalna područja… Gradić Sokh je uzbekistansko eksteritorijalno područje, koji s okolicom ima oko 50.000 stanovnika i nebrojene stalne probleme s okolnim Kirgistanom. Pa onda sekularizam.

S jedne strane sve te zemlje naslijedile su ga iz SSSR-a, s druge nije baš ni tako iracionalno to što paranoično reagiraju na svaku naznaku političkog islama, u strahu da ih ne pregazi val radikalizacije. U Uzbekistanu su zato zabranjene brade, u Tadžikistanu policija vodi evidenciju žena pod velovima i bradatih muškaraca, u Kirgistanu su kampanje u kojima se uspoređuju manekeni u odijelima s onima u tradicionalnoj odjeći.

A, normalno, uvijek dođe i do zabuna. Tako je Shabnam Khudodoydov iz Tadžikistana, koja živi u Rusiji, došla u suludu situaciju da je morala bježati u Minsk zbog optužbi da je regrutirala ljude u ISIL.

U istražnom zatvoru u Minsku dobila je i neke batine prije nego što je uvjerilja ljude da to ni teoretski nije moguće jer je ona ateistkinja. Kao i milijuni ljudi koji žive u “stan-ovima”.

Ipak, činjenica je i to da su iz zemalja poput Uzbekistana i Turkmenistana mnogi radikali dospjeli do Sirije kako bi napadali vladu u Damasku, te da u se u tim zemljama povremeno bilježe teroristički napadi. Sve te zemlje danas su još stabilne, ali ako civilizacija građanima ne nudi barem određeni standard, pitanje je koliko će to dugo tako i ostati.
 
(express.hr)