Pored rata za Hrvatsku vodio se i rat za društvenu imovinu Hrvatske. Borila su se dva gospodarska lobija: zagrebački (Nikica Valentić, Franjo Gregurić, Franjo Luković…) i hercegovački (Miroslav Kutle, Ivić Pašalić, Božo Prka…)

Zagrebačka banka bila je privatizirana preko “tajnih privatizatora”, a “Elan” kupljen radi spašavanja Darka Ostoje i Čačićeva “Coninga”.

Izvršna se vlast i njezina moć iz legalnih institucija preselila u Tuđmanov ured. INA je protuzakonito stjecala vlasništvo nad desecima hotela, dok je PBZ plaćao HVO na dva računa. Jednim je upravljao Mate Boban, drugim Jadranko Prlić, a sve je odluke potpisivao Gojko Šušak bez odobrenja nadležnih tijela.

PBZ je postao samoposluga HDZ-a čiji su tajkuni dobivali kredite bez devizne klauzule! Najčuvanija “državna tajna” bila je da se novac deviznih rezervi trošio na tajkune i njihovo stjecanje društvenih poduzeća. Vladimir Zagorec dao je depozit za kredit Đuri Gavriloviću za kupnju “Gavrilovića”.

Kada se uzmu u obzir svi Manolićevi podaci, teško se oteti dojmu da je Domovinski rat izgleda trajao sve dok se ne “privatiziraju” najunosnija hrvatska poduzeća. Je li se zato išlo tako kompromisno na završetak rata i Srbima, u sklopu Plana Z-4, nudila i njihova vlastita moneta?

Tuđman je dao državnom odvjetniku dozvolu da istraži premijera Valentića, pa je smijenio njega, a ne Valentića. Zašto? Zato jer vam, zaključuje Manolić, jedni ljudi trebaju da osvojite vlast, a drugi da se njome okoristite.

Od devet poglavlja svoje knjige, Manolić je šest posvetio hrvatskoj politici prema BiH koja ga je sukobila s Tuđmanom. On ne sumnja u dogovor Tuđmana i Miloševića o podjeli BiH u Karađorđevu, bez obzira što o tome nema pisanih dokumenata, premda, po mom saznanju, postoje snimke KOS-a koji je snimao njihov susret, jer je nakon Karađorđeva Tuđman ukinuo radijski program za Kosovo na Hrvatskom radiju.

Potpredsjednik Vlade BiH Rusmir Mahmutčehajić kazao je Manoliću da je Izetbegović za dogovor Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine znao već od prvih dana. Nakon formiranja Komisije za pitanje Bosne, koju je u ime Tuđmana vodio Duško Bilandžić, a u ime Miloševića Kosta Mihajlović, i njenog prekida s radom, taj “zemljopisni” posao nastavili su Hrvoje Šarinić i Vuk Obradović. Kako su dogovori jedno, a stanje na terenu donijelo drugo, Tuđman je zbog razaranja Vukovara kaznio Miloševića izlaskom Hrvata na referendum u BiH.

Rat s Bošnjacima

Može li se kazati da je to bio emocionalni dokaz Tuđmanove strateške konfuzije? Jer ako je htio dijeliti Bosnu, onda je to mnogo bezbolnije mogao učiniti neizlaskom Hrvata na izbore u BiH, čime se ova zemlja mogla podijeliti i bez rata? Na suđenju u Haagu Jadranko Prlić optužio je Tuđmana za podjelu BiH.

Do rata između Bošnjaka i Hrvata je moralo doći nakon kroatizacije općina Herceg-Bosne i progona Bošnjaka. Hercegovački lobi u Zagrebu pripremio je sastanak Bobana i Karadžića u Grazu, a zemljovidi su počeli dobivati planirani obris. Počelo je dvojno zapovijedanje, najprije u slučaju Bosanske Posavine. Tuđman je donio odluku o povlačenju HV-a iz Bosanske Posavine iako za to nije bilo ni jednog razloga za državni razlog Hrvatske i BiH, već je glavni geopolitički razlog bio osigurati koridor koji će povezati Republiku Srpsku i Srbiju.

Tuđman je tvrdio da sve u BiH čini kao predstavnik Zapada, posebno Velike Britanije i Amerike i da sam ne snosi odgovornost za svoju bosansku politiku. Kako je to izgledalo u praksi? Britanci su 15. travnja 1993. Šušku pokazali planove napada HVO-a na Ahmiće, Šušak je o tome obavijestio Tuđmana, ali se taj masakr ipak dogodio 16. travnja!

Njime je rukovodio Dario Kordić, lider HDZ-a u BiH. Iz ovoga se primjera vidi i sva licemjernost međunarodne zajednice, u ovom slučaju Velike Britanije, koja je imala vremena dan ranije upozoravati hrvatsku vlast na ono što će se dan kasnije dogoditi u Ahmićima i doći u Ahmiće dan prije zločina i spriječiti ga!

Manolićev je zaključak da je Hrvatska bila pokusni kunić na kojemu su velike sile provjeravale svoje doktrine. U ratu u BiH postojala su 628 logora, od toga su Srbi držali 580, Bošnjaci četiri, a Hrvati 44, za koje je znao Tuđman i njima se upravljalo iz Zagreba.

U BiH je poginulo 9000 tisuća Hrvata, a 25.000 tisuća je bilo ranjenih. Haaški je sud pripremao optužnicu protiv Tuđmana zbog HV-a u BiH, a Hrvatskoj su prijetile otvorene sankcije. Sabor je preventivno donio neistinitu Deklaraciju kako Hrvatska nije bila vojno prisutna u BiH.

Manoliću je sam Šušak priznao za koju je tajnu službu radio, ali on to 1994. nije htio dati u javnost da se njegov razlaz “ne shvati kao da sam htio rušiti Tuđmana ili Vladu”. Šušak je slovio kao “zakleti ustaša”, a otac njegove prve žene Crnogorke bio je visoki oficir JNA, a druge žene nosilac partizanske spomenice 1941. dok mu je brat bio sekretar u Sekretarijatu za narodnu obranu.

Tuđman se htio riješiti Mesića imenovanjem za ambasadora u Francusku, koji je na to odgovorio: “Je li to ono parkiralište gdje je poginuo sarajevski mafijaš Juka Prazina? Ja nisam Juka Prazina, mene ne možeš samo tako ubiti. Morat će se znati tko je to naložio”, aludirajući da su pod Tuđmanovim i Šuškovim patronatom ubijeni čelnici političkih stranaka. U obavještajnom izvještaju od izvora s Kaptola rečeno je da je biskup Jezerinac imao informaciju da je ministar Šušak, preko Perkovića, organizirao ubojstva Paradžika, Kraljevića, Barešića i drugih.

Čeka se druga knjiga

Manolić je i nakon razlaza ostao u kontaktu s Tuđmanom i prenosio mu informacije, primjerice, američkog obavještajnog časnika Roberta LeGoffa kako SAD više ne može tolerirati hrvatsku politiku u Bosni, rat protiv Muslimana, kriminal i korupciju koju vodi političko i vojno rukovodstvo Herceg-Bosne. Američka strana nije htjela da o tim odlukama o Bosni prije sazna Šušak negoli Tuđman, pa je zbog toga Manolić bio odabran za prenositelja te obavijesti.

Tuđman se tek nakon toga sukobio s hercegovačkim lobijem, ali nije uspio u micanju Šuška s vlasti iako je postojala snimka na kojoj Šušak govori da je Tuđman samo privremeno rješenje. Tuđman ga je ipak uspio maknuti iz svoje grupe za preferans.

U posljednjem devetom poglavlju Manolić raspravlja o Stepincu kao mučeniku velikog nadmudrivanja Vatikana i jugoslavenskih vlasti te da su u SKOJ-u i partizanima čitali Stepinčeve antinacionalističke propovijedi. Postoji priča da je Tito naredio oficiru Ozne da u metežu oslobođenja Zagreba likvidira Stepinca što je spriječio Krajačić. I još mnogo sličnih priča i obilje podataka.

U čuvanju državne tajne Manolić je poprilično selektivan pa nekim sudionicima otkriva a drugima prešućuje imena, čuvajući valjda to kao poslasticu za najavljenu drugu knjigu “Obavještajni rad i domovina”. I za nju će, kao i za ovu, vrijediti Krajačićeva maksima: “U obavještajnom radu nema istine, istina je ono u što vjeruješ da je istina.”
 
(slobodnadalmacija.hr)

Ono što ga povezuje s Tihomirom Oreškovićem je loš materinji jezik, farmacija, Nizozemska, Sjeverna Amerika, korporatizam, menadžerstvo… Na ovim prostorima se nikada ništa ne mijenja

Srpski biznismen međunarodnog ugleda, farmaceut, vlasnik tvrtke ‘ICN Galenika’, prvi premijer ‘Savezne Republike Jugoslavije’… Sve je to dio CV-a Milana Panića koji nevjerojatno podsjeća na današnju situaciju u Hrvatskoj.

Poziv ‘otadžbine’ i CIA-nog ‘potrčka’ Dobrice Ćosića

SRJ ili nominalno Srbija i Crna Gora usred oružane agresije na Hrvatsku i BIH bila je izolirana zemlja razbijena unutarnjim mafijaškim obračunima i političkim ubojstvima. Odluka o demokratizaciji došla je vrlo brzo kao pokušaj ‘slizavanja’ sa Zapadom, a prva odluka bila je formiranje ‘paravan’ Vlade – za tako što je ‘caru’ Slobodanu Miloševiću trebala osoba koja ne poznaje stanje u državi, a mogla bi poslužiti kao ‘marioneta’.

Milan Panić je pravi primjer ‘Američkog sna’ jer je iz srpske kaldrme i sirotinje prvo ušao u partizane, a kasnije je kao biciklist pobjegao u Nizozemsku. Nešto kasnije odlazi na američki Zapad tražeći sreću, osniva ICN Pharmaceuticals i trži stotine milijuna dolara čistog profita. Poput pravog naivca, ‘domovina’ ga zove u svoje skute i na poziv CIA-inog ratnog podrivača i kasnijeg člana kontroverznog Soroševog ‘Otpora’ Dobrice Ćosića dolazi ‘suzbiti Miloševićevu supremaciju’. Američke tajne službe ga zapravo koriste kao ‘žrtveno janje’.

Premijer s povlaštenim cijenama srpskih tvrtki

No kako to obično biva u tehnokratskom korporatizmu – on paralelno s izvršnom funkcijom obavlja i ‘zavjereničke poslove’. Po povlaštenoj cijeni kupuje srpskog farmaceutskog giganta ‘Galeniku’, a na premijerskoj funkciji izdržao je svega pet mjeseci te 1992. godine. Zašto?

Službena verzija je da je želio završiti agresije na Hrvatsku i BIH što je i pokazao na londonskim pregovorima gdje je dogovorio sporazum o razmjeni zarobljenika. Jasno je da je takva ideja samo dodatno radikalizirala, a kako je sve bilo jednostavno za predvidjeti – mnogi sumnjaju da je CIA namjerno odigrala ovaj naoko ‘humanistički’ scenarij.

Kovanica njegovog političkog mecene Ćosića ‘U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina’ pokazala se vrlo preciznom. Naime, Panić ulazi u utrku za predsjednika na prosinačkim izborima iste godine i osvaja nevjerojatnih 32% glasova. Usporedbe radi, Kapetan Dragan na istim izborima osvaja tek 1.86% unatoč gotovo stripovskoj popularnosti. Možemo vrlo lako rezimirati – Milošević je bio srpski nacionalist,

Ćosić je bio lažni domoljub, a Panić je bio Rockefellerov korporatist. Kasnije se hvalio sudjelovanjem u kreaciji Daytona i spajanjem Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića – koje je smatrao ‘kriminalcima’. Sebe smatra ‘humanistom i karizmatičnim filantropom’ i ne vidi probleme u vlastitim sukobima interesa.

Zajednička veza – Rockefeller

Ono što ga povezuje s Tihomirom Oreškovićem je loš materinji jezik, farmacija, Nizozemska, Sjeverna Amerika, korporatizam, menadžerstvo… Razlika je u tome što je Orešković rukovodeći čovjek tuđih tvrtki dok je Panić vlastitu od nule uzdigao na poslovni pijedestal. Isto tako, naš mandatar izabran je od strane vlasti dok je Srbin došao od strane ‘infiltrirane oporbe’, te je kasnije bio ‘ikona’ oporbe.

Obojicu su zapravo najvjerojatnije pogurali strani elementi – Panića CIA i Rockefeller, Oreškovića Trilateralna komisija. I Rockefeller. Temeljna razlika je i u djelovanju.

Panić je oduvijek igrao kartom ‘disidenta’, domoljuba čiji bi prirodni saveznik trebala biti Amerika i demokratskog korporatista. Oreškovićevo djelovanje vezano je izričito uz poslovanje njegovih tvrtki, bez vidno izraženog nacionalnog naboja.

‘Država je na cijeni lijekova oštetila moje farmaceute za 200 milijuna kuna’ svojedobno je Tevin direktor optuživao Hrvatsku u Večernjem, a vidjet ćemo hoće li poput srpskog kolege i sam prionuti na klasičnu boljku tehnokracije i tehnomenadžerije – sukob interesa i lobiranje za interesne sfere.
 

 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)

Nedavno je ogromnu pažnju izazvala je knjiga “Titova kletva”, koja je tiskana kao drugi tom knjige “Teorija zavjere” kultnog pisca i istraživača Dejan Lučića, koji se, kako sam kaže, druži u svojoj usamljenosti samo sa “ekscentristima” koji se bave okultnim znanostima i naravno – špijunažom …

Koristeći naše staro prijateljstvo, pronalazim ga da bih mu postavila pitanje – zašto se knjiga zove “Titova kletva”?

Dejan Lučić, okružen gomilom dokumenata i video zapisa na kojima su ispovijesti obavještajaca, priznaje mi kako je došao do teksta kletve …

Prije izvjesnog vremena nestalo je dijete jedne moje rođake koja se bavi politikom i bliska je hijerarhijski predsjedniku Srbije. Puštena je priča da se dijete utopilo u Savi, ali čamac u kome je bio sa jednom odraslom osobom nije bio prevrnut, a motor je bio podignut … Potraga je bila dugotrajna i bezuspješna …

Sumnjao sam da je dijete oteto i da je živo. Krenuo sam u potragu. Kad je život u pitanju, čovjek je beskompromisan. Razgovarao sam sa vidovitima, prozorljivima, pa i nekim prevarantima.

Zanimljivo je da mi nitko od njih nije tražio novac. Došao sam i do jednog hodže, koji me je saslušao i samo rekao: “To je Titova kletva! Dijete je živo … U pitanju je politička ucjena, onih koji su bili iza Tita … “

Ozvučena soba

Pitao sam o čemu je riječ, a on mi je tiho, gotovo šapatom odgovorio da tko god imitira Tita, umire prije vremena ili mu djeca nestaju – kaže Lučić. Pogledajte sudbinu Tuđmana, Miloševića, Kire Gligorova, Alije Izetbegovića … To je i poruka Tomislavu Nikoliću da ne imitira Tita … Hodža mi je rekao da je Tito bacio dvije kletve – jednu kada je napuštao Užičku republiku, a drugu na samrtnoj postelji u bolnici u Ljubljani …

To što se dogodilo, djelo je neke opasne političke organizacije koja djeluje na Balkanu. Zatim je dodao, da ne smije više govoriti, da se boji … Tko treba saznati sadržaj kletve, dat će mu se …

Pokrenuo sam sve svoje veze među starim i mladim obavještajcima – nastavlja Lučić. – Rekli su mi da je to upozorenje Tomislavu Nikoliću, da nešto napravi ili ne bnapravi što je započeo Tito .. Kidnapirano dijete je – ucjena, da se to može dogoditi i samom predsjedniku … Da li je to kletva ili zavjera? Možda je kletva samo maska ​​za djelovanje neke tajne organizacije?

Dejan Lučić, zavaljen u fotelju, iznad koje stoje prekriženi mačevi i štit s grbom Sionskog priorata, pravi pauzu u svom kazivanju, da bi potencirao dramatičnost svog saznanja i onda dodaje:

Moj telefon nije tajna, ima ga na facebooku, svatko mi se može javiti … Jedne večeri nepoznati glas mi je priopćio: “Čujem da tražite tekst Titove kletve. Ona je na arhaičnom bečkom njemačkom jeziku. Ja sam to preveo i na neki način prepjevao. Želite li je zapisati? Tekst je glasio ovako:

“Po Jugoslaviji vam svako dobro bilo, od svakog iz svijeta novce dobivali, a cvijeće i vijence svojoj djeci nosili, dok od mene sva zla zaboravili! Vatreno kolo plesali. Cigane dobili, iz aviona vam poklone bacali, stranci vam naredbe izdavali, vojsku neimali, dok od mene sva zla zaboravili, a u zvijezde me kovali. Četrdeset godina se svi jadom napijali i mene – prizivali!”

Sve sam zapisao, rekao sam smireno i upitao može li mi se predstaviti …

Nije važno tko sam ja, već da je Titova bolnička soba bila ozvučena, snimalo se sve što je u bunilu pričao, očekivalo se da će odrediti nasljednika ….

Pokušajte saznati da li se kletva može skinuti, djeluje do 2020. godine … Balkan čeka još muka … Veza se prekinula … Bio sam u šoku, sve je djelovalo kao horor film …

Churchillove frustracije

Trebalo je saznati tko je stvarno bio Tito i koliko je magije bilo uopće u komunizmu – kaže Lučić.

Sjetio sam se komunističkih koračnica, kako one djeluju na ljude i potiču ih na djela i nedjela …

Sjećao sam se njihovih zakletvi, da će ubiti i rođenog oca u ime komunizma, što su neki i radili …

Oslobođenjem od Nijemaca, počela je okupacija, a ne sloboda …

Komunizam je magija koja se bazira na prolivenoj ljudskoj krvi …

Kletva je prizivanje demona da potpomognu Sotoni, kako bi se nešto dogodilo …

Najgora je kletva umirućeg čovjeka, a to je baš ta titova ….

Poslije njegove smrti, sve je krenulo nizbrdo u Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji, Bosni, Crnoj Gori …

Svaka državica je dobila repliku Tita ….

Ako analizirate, vidjet ćete da se sve dogodilo po kletvi i još će se događati …

Tito je bio obučeni mag od strane jezuita, koji su ga prihvatili, odgojili i podigli. Dokazano je da je on izvanbračni sin austrijskog cara Franje Josipa, rođen u Beču 16. lipnja 1892. godine.

Po krštenici pronađenoj u osmoj bečkoj općini Alferc, kao majka mu je upisana Marija, a otac je – nepoznat, stranica 606., redni broj u knjizi rođenja 195. Otac je nepoznat, jer je vrlo poznat (car) a majka je sobarica na dvoru Habsburga … Broz je vrlo dobro znao tko je!

Jezuiti su ga podigli, po nalogu oca, a zatim su ga predali na usavršavanje britanskoj službi. Ta služba kontrolira druge službe, koje su navodno suprotstavljene … Tito je bio više od agenta od utjecaja, bio je strateški agent, koga je preuzeo u određenom trenutku sam predsjednik vlade Britanije – Winston Churchill.

Po zamisli ovog dokazanog srbomrsca, Tito je trebao napraviti lažnu komunističku državu, koja bi bila Trojanski konj u Staljinovom taboru, koji se otrgao kontroli Londona, likvidirajući Lenjina i Trockog …

Churchillova dodatna frustracija bilo je saznanje da je za novac, s njegovom majkom spavao srpske kralj Milan Obrenović, a da im se pridružila i Churchillova tetka …

Mason visokog ranga

Broz je bio vatikansko-britanski agent, kao i Ante Pavelić, Miklós Horthy, Benito Mussolini koji su zatim nametnuti Nijemcima i Abvera – tvrdi Dejan Lučić

Tamo su ih opet prihvatili dvostruki agenti kao što su bili Canaris i Gelen, koji je bio zadužen za rad u Moskvi … Tita su usmjerili prema tom cilju i on je tamo imao podrsku Georgi Dimitrova i Berije, također agenata britanske krune …

Svoju lojalnost Moskvi, Tito je odglumio ubijanjem preko 800 komunista u Španjolskoj, zajedno s drugim dvostrukim agentima, kao što su bili Vlajko Begović, Ivan Krajačić, Josip Kopinič, Boris Krajger …

Tajni cilj operacije u Španjolskoj, bilo je ubijanje Staljinovih ljudi i stvaranje nove garniture komunista koji će biti odani Londonu i Berlinu. Svi zarobljeni španjolski borci su da bi ih pustili iz njemačkih zatvora potpisali ugovor o suradnji sa Abvera, to je jedna od tajni koju otkrivam u knjizi “Titova kletva”.

Tito je bio mason u više loža? Ima li dokaza?

Zna se da je bio član neregularne lože Libertas u Zagrebu od 1926 …

Zanimljivo je tko je u njoj sve bio! Dr. Mile Budak, koji je napravio onaj čuveni ugovor o suradnji ustaša i komunista, ali i general Bailey, dr Puk, Benak pukovnik Sabljak, potpukovnik Dušan Kralj, dr Tot, sve ustaške perjanice …

Kasnije je Tito primljen u Crvenu masoneriju tijekom susreta sa svojim političkim mentorom Winston Churchillom u Napulju 1944. godine …

Ono što mi je otkrio moj prijatelj Dragan Malešević je ime te lože, koja se zove Jaspers, koja okuplja vojnu elitu SAD. Simbol te lože je – majmun! Dan danas, za tu misterioznu ložu koja utječe čak i na ovaj rat u Ukrajni, Tito je veličina o kojoj se ne raspravlja …

Da li je Tapi ubijen u policiji za vrijeme pučista, financiranih i vođenih iz lože Jaspers, preko Soroša i MI-6, to ćemo uskoro saznati …

NEKADA O KOMUNIZMU, DANAS O EU

Dejan Lučić je istraživač koji se prihvatio skoro nemoguće misije – otkrivanja globalne zavjere.

Ni to se ne prašta! “Pred čitateljima je uzbudljivo ispričana povijest, u formi dokumentarnog trilera, koja otkriva veze između na prvi pogled nepovezanih aktera – papa, austrougarski car, britanska tajna služba, Winston Churchill, Staljin, šef sovjetske tajne službe Barryja, Aleksandar Ranković, Krcun, Dolanc, Tapi, Franjo Tuđman, šef “Obraza” Nebojša Krstić i naravno agenti smrti koji dolaze iz Europske unije. Tanka nit koja sve ovo povezuje je Josip Broz Tito …

Špijunaža ima samo jedan cilj: nametanje svoje vlasti drugima. Ovo je pravi vodič za diktatore, ali i za borbu protiv njih! “Titova kletva” ‘je knjiga o manipulaciji umom uz pomoć ideologije i terora koji za cilj imaju naše uništenje. Iz Titovog šinjela izlaze političari koji nastavljaju njegovu misiju. Samo su promijenjene fraze. Nekada je to bila mantra o komunizmu, sada je o demokraciji i o Europskoj uniji …

U svojoj knjizi “Titova kletva”, govorite i o magijskoj pozadini stvaranja nesvrstane politike …

Ne, o tome će biti više riječi u nastavku trilogije “Teorija zavjere”, koja će izaći na jesen pod nazivom “Škola za ubojice” …

Ali, magija je zaista korištena za stvaranje ovog ko’ Titovog sna. Riječ je naravno o zamisli gospode iz čuvenog Fabijanskog društva, koje daje direktive kako će se svijet lagano transformirati u “Globalni rajh”. Kada je riješeno da se ukine kolonijalni sustav pljačkanja Afrike i Azije i da se pređe na perfidniji – korištenjem agenata od utjecaja i financijskog pljačkanja, uz korištenje isceniranih ratova – bilo je potrebno nešto što će fascinirati narodne mase, da ne požele da iz ralja kapitalizma pobjegnu u zagrljaj – socijalizma!

Pozvali su već brendiranog Tita, koji se nametnuo kao borac protiv Staljinove diktature u London, gdje je on kraljevski doplovio luksuznom jahtom Galeb.Uz sve počasti primljen je kod kraljice Elizabete, koja je vrh Royal tribunala, koji uz nju čine Rothschildi i Rockefelleri …

Zadatak koji je dobio nije bio lak, trebao je sve lidere novooslobođenih kolonija, ne baš poslušne i pouzdane Afrikance i Azijate uvjeriti da krenu alternativnim, trećim putem, navodno ni na Istok, niti na Zapad, već samostalno – nesvrstano u “svjetliju” budućnost …

Ono što se ne zna, a to je da je britanska masonerija već pripremila teren, pa je sve te lidere primila u svoje članstvo, dovela više puta u Veliku ložu u Londonu, gdje su se oni susreli s vojvodama bliskim Kruni. Tito je tijekom posjeta Londonu dobio skupocjene masonske prstenove s dijamantima, naravno magijski programiranim, koje je trebao tijekom svog krstarenja i susreta podijeliti čelnicima koji će ga slijediti putem nesvrstane politike. To je i učinio …

Da li ozbiljno mislite to što tvrdite?

Zlato i dijamanti su najlakši za programiranje, Tito ih je predavao imajući na šakama bijele rukavice, a oni koji su ih dobivali su ih stavljali na prst …

Programiranje nakita je stara tehnika i koristi se od Babilona, ​​njom se postiže poslušnost. Sjetite se da se nakit uvijek daje kad car posjećuje cara ili kralja. Tko ima veštijeg maga, on pobjeđuje. Podsjećam vas da je Tito crveni Habsburg, sin cara Franje Josipa, a njihova imperija Austrougarska je nastala ne ratovima, već ženidbama i udajama, pri čemu su dijeljeni magijski isprogramirane burme. O tome ima dokaza.

Kakva je magija štitila Tita od Staljinovih atentatora i od onih koje su provodili pravi komunisti, informbirovci?

Najveća Titova magija bila je to što je uspio da natjera Srbe, kojima je najviše zla nanio, i pobio je svu intelektualnu elitu – da ga obožavaju, zatim da mu slijepo služe srpskim policajci, kao što je Ranković, a onda kad je napravio takav egregor božanstva , sve je teklo rutinski …

Britanska krtica u vrhu Staljinove tajne policije Laurent Barryja, koji je trebao organizirati atentate na Broza, sam je preko svojih veza obavještavao London, a ovi preko veleposlanstva Tita …

I, za kraj, Tita zovu Crveni Habsburg?

Da, znaju tko je on, država se nije htjela petljati po njegovom nasljeđu u Austriji, dobio je neku banku i hotel od oca …

Naravno, Tito nije sahranjen u Beogradu, nije čak ni u Vatikanu, kako sam mislio, već u Beču, na groblju, Habzburgovaca … I to će se sve razotkriti!

PLAMTEĆA ZVEZDA

Komunizam je sazdan po principima okultizma o kojima tek sada smije se govoriti.

Pogledajmo prvo, jedan od simbola – zvijezdu petokraku, pod kojom se ratovalo, ali i pod kojom su činjeni zločini protiv kršćana u Rusiji i Srbiji – tvrdi Lučić. – Petokraka je zapravo pentagram, magiski znak, koji se koristi, da bi se sudionik krvavog rituala zaštitio. Obratite pažnju da su komunisti imali crvenu zvijezdu, a Amerikanci imaju – bijelu!

Zvezda je simbol plemena Dan, koje obožava kao boginju zvijezdu Danicu. Pleme Dan se pogrešno svojatano od Židova, kao semitsko što je budalaština. Sinovi plemena Dan su jarko riđi, žestoki borci, ne mnogo mudri. Prepoznat ih možemo među Ircima ali i među Hazarima, gdje su neki tamo zalutali. Rusi, kada ne žele spomenu riječ Židov, upotrebljavaju kao sinonim pojam SINOVI PLEMENA DAN!

Ono što bih volio da zapamte naš čitatelji, crvena plamteća zvijezda je vrlo bitan simbol u masoneriji, ali je ona bila na šapku Titovih oficira, kada su na najbestijalniji način ubijali pravoslavne svećenike širom nekadašnje Jugoslavije.

Na kraju vas podsjetiti, da je komunizam smišljen u Londonu, od Fabijanskog društva, a ne u Moskvi.

Da je čuvena Oktobarska revolucija najveća operacija britanske tajne službe, odrađena preko strateških agenata Lenjina i Trockog i da je za cilj imala uništavanje ruske carevine, ali i fizičko uništavanje pravoslavnog naroda.

Rezultat žrtava komunizma je preko 20 milijuna, kad tome dodate i 27 milijuna poginulih u ratu protiv nacista i fašista dođete do cifre od gotovo 50 milijuna …

Užasavajuće je da su među ubojicama, kao i među ubijenima, bili čuveni umjetnici, pjesnici režiseri …

Da je komunizam britanski produkt, vidjet ćete po tome što su sinovi i kćeri partijaca dobivale stipendije za studije na Zapadu, a ne djeca iz nacionalističkih obitelj. Zatim, su ta djeca zapošljavana u diplomaciji i “Geneks”, “Ineks” i slana na Zapad.

Raspadom komunizma i SFRJ, oni su opljačkali ta poduzeća i vratili su se kao tajkuni, koji su pootkupljivali našgospodarstvo. Naravno, da su za tako nešto imali podršku onoga tko vlada financijama svijeta, a to je Rothschild i njegova desna ruka George Soros, zapravo Schwarz, nacistički suradnik!
 
(novosti.rs,youtube/uredio:nsp)

Završna faza ropskog statusa Hrvatske dogodit će se insceniranom svjetskom ekonomskom krizom u ovoj godini. Svjesno će se urušiti sustav kontrole bankarskog sustava da se izazove kaos. Prva zadaća tog kaosa je u potpunosti slomiti domaću ekonomiju svake države.

Dirigenti globalne preobrazbe čovječanstva ako je suditi prema ‘Protokolima’, programu za koji mnogi tvrde da je uspostavljen na Prvom cionističkom kongresu u Baselu 1897. godine, ulaze u završnu fazu, vrlo izričito zapisanu u tom antisemitskom spisu. Hrvatski katolički intelektualac i publicist Mladen Lojkić tvrdi kako se globalna kolonizacija koju provode razni masonski klasteri pod upravljačkim postulatima grupe Bilderberg i drugih elitističkih klubova jasno ocrtava i u Hrvatskoj.

I dok vladari polako izlaze iza zavjese, a o njihovim planovima se danas i javno raspravlja u velikim svjetskim institucijama, o čemu možda najviše govori i činjenica da se tema planova grupe Bilderberg otvorila i u Europskom parlamentu, mnogi smatraju da se Hrvatska kao i većina zemalja svijeta nalazi pred završnom fazom ropskog statusa koja će se inicirati insceniranom svjetskom ekonomskom krizom. Lojkić smatra kako će se taj globalni ekonomski slom dogoditi ove godine.

Međutim, kao što je to implementirano u svim drugim dijelovima svijeta, elita za ostvarenje svog nauma o uspostavi novog svjetskog poretka i ‘jedne Svjetske kompanije s ograničenom odgovornošću, koja ima kontrolu nad novcem i resursima’, kako je naziva litvanski novinar Daniel Estulin, i u Hrvatskoj je morala imati aktivne pobornike.

Tvrdite da je program iz ‘Protokola’ uspostavljen gotovo u cijelom svijetu. Podrazumijeva li to i Hrvatsku? Postoje li i Hrvatskoj masonske lože i pobornici ‘Protokola sionskih mudraca’?

- Toj temi posvetio sam puno stranica u mojim knjigama te nije jednostavno kratko odgovoriti. Obvezno Hrvatsku treba gledati u dva povijesna razdoblja: razdoblje državnika dr. Franje Tuđmana i posttuđmanovo razdoblje. U Tuđmanovom razdoblju Hrvatska se i pored stalnih ucjena i prijetnji grčevito odupirala svojoj kolonizaciji zbog čega je i vođena najrigidnija izolacionistička politika prema Hrvatskoj. U drugom razdoblju njeni sluganski političari (poslije Tuđmana u Hrvatskoj više nije postojao državnik već samo političari) su širom otvorili vrata grabežljivcima protokolske elite i postali suučesnici porobljavanja hrvatskog naroda. Danas „hrvatska država“ kao institucija više ne postoji, ona je postala servis protokolske elite preko njenih institucija: MMF, Svjetska banka (WB), Svjetska trgovinska organizacija (WTO) itd. Hrvatski sabor je postao „satiričko kazalište“ koji niti jednu značajniju odluku ne može donijeti bez ranijeg diktata ili „blagoslova“ iz Bruxellesa.

Mediji kao glavna masonska poluga protokolske elite odigrali su krucijalnu ulogu u percepciji zla Tuđmanovog doba i percepcije „demokracije“ u postuđmanovskom dobu. Sustavom đavolje inverzije (dobro = loše i loše = dobro) teze su izokrenute u javnosti. Tuđmana se proglasilo autokratom, destruktivcem, rigidnim desničarom, pa čak i zločincem. Doba njegove vladavine proglašava se dobom deset mračnih godina, deset godina fašistoidnosti i govora mržnje, deset godina diktature i lopovluka. Kompozicije „umnih“ povjesnika, sociologa, filozofa i drugih raznoraznih nadahnutih eksperata za ideološko zastranjenje, upregnulo se u izokretanje činjenica i krivotvorenje povijesti. Upravo kako su proročki Protokoli sionskih mudraca još 1897. godine predvidjeli važnost informacije, informacija je s vremenom postala najubojitije oružje osvajanja svijeta i vladanja metafizikom čovjeka.

Jer tko je vlasnik medija, taj raspolaže „istinom“. Tko raspolaže „istinom“, taj ima moć i vladat će ljudskim umom i naumom. Osvajanjem hrvatskih medija vrlo lako su se prodavale floskule kako kapital nema nacionalnost, kako je država loš gospodar, kako su svi domaći tajkuni „banda lopovska“ za razliku od stranih uspješnih ulagača i sl. Isto tako vješto su se lansirale nebuloze o hrvatskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, o Tuđmanovom dijeljenju Bosne, o Oluji kao zločinačkom pothvatu, kriminalizaciji hrvatskih branitelja, itd.

Ono za što se dr. Franjo Tuđman najviše optužuje to je „fantomska“ kriminalna pretvorba i privatizacija. Lopovluk u pretvorbi i privatizaciji postao je mit, „kamen zaglavni“ hrvatskog gospodarstva, strašilo za hrvatski puk. Govori se o silnim milijardama dolara koje su pohranjene u stranim bankama, o 300 tisuća radnika što su ostali bez posla, o uništenim tvrtkama i sl. Nužno je upravo opseg tog kriminala razgolititi.

Svakom razboritom Hrvatu je jasno da je pod pritiskom „gospodara života i smrti“ Hrvatska morala ući u preuranjenu pretvorbu kako bi se ono što nije njima zanimljivo prepustilo hrvatskim „torbarima“ koji će izazvati ciljane i poticane prijepore, da bi ono što je imalo vrijedilo u hrvatskom gospodarstvu prigrabile njihove globalne korporacije (banke, farmaceutska industrija, telekomunikacije, energetika itd.). Ne treba bježati od istine da je bilo nezakonitih radnji tijekom privatizacije, no bilo ih je jednako toliko i u drugim tranzicijskim zemljama gdje rata nije bilo i gdje su vlasti sasvim sigurno mogle kudikamo uspješnije kontrolirati njezin tijek.

Ovako, poznato je iz povijesti da u svaki rat neki nose puške i torbice, a drugi puškice i torbetine…Još jednu nepobitnu istinu uoči same privatizacije mediji sustavno iskrivljuju ili namjerno prešućuju. U Hrvatskoj je prije početka pretvorbe i privatizacije (nakon donošenja Zakona o pretvorbi i privatizaciji) krajem 1992. godine bilo na burzi 266.568 nezaposlenih i još je stotinjak tisuća iz neprofitabilne industrije (tekstilne, metalne itd.) zbog liberalizacije tržišta i suzbijanja državnog protekcionizma čekalo pred vratima burze – objašnjava Lojkić te naglašava potrebu za otvaranjem pitanja o tome što je Tuđman naslijedio, a što ostavio iza sebe.

Smatra kako je usprkos golemim izdacima za stvaranje Hrvatske vojske koja će pobijediti u ratu, zbrinjavanju gotovo milijun prognanika i izbjeglica, ratnim i gospodarskim profiterima, obnovi razrušene Hrvatske, ostavio Hrvatsku sa svega osam milijardi dolara vanjskog duga. S druge strane, uspoređuje Lojkić, novac koji su pretvorbeni kriminalci ukrali od države, uzimajući u obzir da se Hrvatska u tom razdoblju u deset godina zadužila samo dodatnih četiri milijarde kuna, manji je od količine novca koja se u godini dana ‘legalno ukrade’ preko dobiti i dividende te novca koji iz Hrvatske iznese samo jedna velika tvrtka u stranom vlasništvu, primjerice, ‘Hrvatski Telekom’.

Tuđman je bio najveća prijetnja

Ovdje nipošto ne želim umanjiti kriminal u pretvorbi, ali želim jasno upozoriti što je „karcinom Hrvatske“, a o kojemu nitko ni da zucne! Ta, Tuđmanova Hrvatska koju toliko kritiziraju pobornici programa „Protokola“, nije ni dana osjetila oskudicu bilo kojeg proizvoda, a kamoli nestašicu.. Usprkos svih ucjenama, „hrvatsko srebro“, najvrednije kompanije u državnom vlasništvu, predsjednik Tuđman je uspio sačuvati od svjetskih grabežljivaca. To mu nikada nisu oprostili.

Zato su i stigle godine političke izolacije pred Hrvatsku (u to vrijeme još uvijek ponosnu i slobodnu Hrvatsku). Ovdje također treba upozoriti na kontradiktornost medijske protokolske svite: optuživali su Tuđmana za kriminalnu pretvorbu i da vodi izolacionističku politiku. Jedno i drugo ne ide! Jer upravo zato što se odupirao svekolikoj pretvorbi protokolska elita je vodila izolacionističku politiku prema Hrvatskoj. Osim toga inflacija je u Hrvatskoj zaustavljena na razini od 2 do 4 %, što je bio rekord u Europi, a građanima je vraćena stara zaleđena devizna štednja.

Devizni depoziti su s ništice porasli na više od 3,5 milijarde dolara, a brutto proizvod Hrvatske rastao je rekordnom stopom od 14 % godišnje (s 8 milijardi dolara 1992. na 40 milijardi dolara 1999. godine). Vrijedna pozornosti je usporedba prosječne plaće s drugim zemljama u tranziciji. Dok je u Hrvatskoj prosječna plaća krajem 1999. godine iznosila 610 dolara, u Poljskoj je bila 380, Češkoj 370, Mađarskoj 340, Estoniji 300, Slovačkoj 270, Rumunjskoj 120, Bugarskoj 110, a u Rusiji 60 dolara.

Otišao je Tuđman, ponosno i zadovoljno, iako poput Mojsija nije doživio da Hrvatsku uvede u obećanu zemlju. Državništvo i jednog i drugog iscrpilo se izlaskom svog naroda iz ropstva. Za ostalo više nije bilo snage. Tuđman nije svoju državu uspio učiniti dugotrajno opstojnom. Okružen je bio ulizicama i podanicima pobornika „Protokola sionskih mudraca“, koji su, jedva dočekavši njegovu smrt, žurno pristupili rashrvaćenju hrvatskog naroda, hrvatske svetinje pretvarali su u najveću sramotu, a Domovinski rat u zločinački pothvat.

Gnusna i radikalna detuđmanizacija je izvršena čime je Hrvatska postala zemlja povijesnih apsurda. Kulminirao je neukus, ljudska zluradost, a povampirene horde poraženih snaga Domovinskog rata došle su na svoje. Ocrnili su ga masonski podanici kao diktatora, a za njegovo vrijeme niti jedan članak ili novine nisu bile zabranjene iako su ga pojedini veleizdajnički plaćenici permanentno ismijavali i „kitili“ pogrdnim epitetima, za razliku od danas kada se novinari proglašavaju šovinistima, a voditelji smjenjuju, jer su se usudili taknuti u posttuđmanove „demokrate“na vlasti. Proglašavali su ga smetnjom ulaska Hrvatske u Europsku uniju samo zato što je htio samosvojnu Hrvatsku – zaključuje Lojkić.

Masonski poslušnici u Hrvatskoj

U konačnici, autor brojnih knjiga o masonima i svjetskim eugenicima, predstavlja svoje viđenje završnice ovog najsuvremenijeg oblika totalitarizma – globalizma – te ukratko razgrađuje završne faze kolonizacije Hrvatske.

Detuđmanizacija se najrazornije pokazala u kolonizaciji hrvatske ekonomije. Rigidnim neoliberalnim modelom slobodnog tržišta u kojemu nije bilo milosti ni ikakve tolerancije za hrvatskog proizvođača, slabašno hrvatsko gospodarstvo upustilo se u utakmicu s globalnim svjetskim igračima u kojoj je unaprijed poznat pobjednik. Beskoncepcijska hrvatska ekonomija oslonila se jedino na nametnutu pogubnu orijentaciju, odnosno na uvoz svega i svačega od onih koji su, ako ni zbog čega drugoga onda zbog nasljednog političkog sustava, bolje proizvodili od hrvatskih proizvođača. Ništa se više ne isplati proizvoditi u Hrvatskoj te se vanjski dug nakon Tuđmana s otprilike osam milijardi dolara popeo na vrtoglavih šezdeset milijardi dolara. Pored enormnog vanjskog duga i stotine tisuća nezaposlenih, bankarski klasteri protokolske elite za manje od dvanaest milijardi dolara postali su vlasnici obezvrijeđenih hrvatskih banaka.

Lakovjerni sluganski hrvatski političari koji Zapad doživljavaju kao ideal njihovog životnog bitka, zaslijepljeni „demokratskim standardima“ toga svijeta, širom su otvorili vrata svjetskim grabežljivcima. To su isti oni političari, ili njihovi biološki slijednici, koji su pred četrdesetak godina ugušili slobodarsko Hrvatsko proljeće, oni koji su pred dvadeset godina napustili sabornicu kada se izglasavala hrvatska neovisnost i sloboda, oni koji su zagovarali reformu neke nove Jugoslavije, oni koji su s „figom u džepu“ gledali na Domovinski rat, oni kojima nije mrska politička asocijacija Zapadnog Balkana, oni koji čim prije žele hrvatski suverenitet zamijeniti onime u Bruxellesu, kao filijale na judeomasonskoj transverzali: Washington – London – Jeruzalem.

Završna faza ropskog statusa Hrvatske dogodit će se insceniranom svjetskom ekonomskom krizom u ovoj godini. Svjesno će se urušiti sustav kontrole bankarskog sustava da se izazove kaos. Prva zadaća tog kaosa je u potpunosti slomiti domaću ekonomiju svake države. Druga faza je ne dozvoliti državama da putem protekcionizma ili drugim metodama reagiraju i tako pokušaju spasiti gospodarstvo. U trećoj fazi, kada vlade država više ništa ne mogu učiniti, stupa na scenu restauracija gospodarstva u režiji svjetskih masonskih oligarha.

Za Hrvatsku to konkretno znači izuzeti iz državnog ili privatnog domaćeg vlasništva sav strateški gospodarski potencijal. Naftna industrija je već u stranom vlasništvu, slijede zadnja hrvatska banka – Poštanska banka, Croatia osiguranje, poljoprivredni potencijali, prehrambena industrija (Podravka i dr.), energetika, zrakoplovna kompanija, turističke tvrtke, brodogradnja, željeznice, preostali trgovinski lanci u domaćem vlasništvu te poglavito preostale farmaceutske industrije. Na kraju će doći na red ono što je i najvrjednije, ekološki potencijali Hrvatske kakve nema niti jedna zemlja Europe: tisuće otoka, bogate zalihe pitke vode, kraška polja, jezera i rijeke, ekološki čiste šume, plodno i nezagađeno zemljište na čijim prostorima živi dvadeset i devet biljnih i životinjskih endema itd.

Ne zbunjuje ponašanje svih tih hrvatskih masona, masonskih kandidata i masonskih poslušnika u posttuđmanovoj Hrvatskoj, bilo da su na vlasti ili u oporbi, koji papagajski ponavljaju najveću podvalu hrvatskom narodu, onu o ulasku u EU kao o krajnjem civilizacijskom dostignuću Hrvatske, a da možda ni sami nisu svjesni da Hrvatsku umjesto u „obećanu zemlju“ vode u „babilonsko sužanjstvo“.

Zbunjuje nešto drugo. Pasivnost hrvatskog puka, koji se zombiziran medijskom istinom i samljeven u žrvnju neoliberalnog surovog ropskog sustava uljuljao u svojoj nemoći, poniženosti, depresivnosti i malodušnosti. Valjda je Tuđman previše lako došao do hrvatske države, jer ono što se lako dostigne, izgleda da niti nije „suviše vrijedno“. Možda se i sam Tuđman prerano dogodio? Međutim, ako ne prije, ulaskom u zlokobnu EU shvatit će hrvatski narod što je protokolska elita.
 
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9846"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Kada je nedavno njemački tjednik “Der Spiegel” ekluzivno otkrio “Titove tajne ubojice”, nitko se u Hrvatskoj i Srbiji nije posebno uzbudio, jer je to otkriće ličilo na ponalaženje rupe u saksiji. Naravno, zahtjev Gojka Bošnjaka, ustaše koji je 1973. godine bio žrtva pokušaja ubojstva u Njemačkoj, a čiji je likvidator u Karlsruheu osuđen na 10 deset godina robije, prihvaćen je kao medijska senzacija. Bošnjak od njemačkog ministra unutarnjih poslova traži da se Josipu Brozu posthumno, zbog ubojstava emigranata, oduzme orden Izvanrednog saveznog križa, koji mu je 1974. dodijelio njemački predsjednik Gustav Heinemann.

Tito i njegove državne ubojice su od 1970. do 1989. godine u Njemačkoj ubijena 22 hrvatska iseljenika, u Europi i SAD 16 srpska emigranata. Ono što Gojko Bošnjak zna, a neće da kaže, jest činjenica da su državne ubojice iz Udbe likvidirale političke emigrante porijeklom iz Jugoslavije uz suglasnost vlasti u Njemačkoj i Americi. Naime, uvijek kada je Broz odlazio u službene posjete ovim državama, zahtijevao je od vlasti u Bonnu i Washingtonu da pohapse ili njegova tajna policija Udba pobije Titine političke protivnike. I zato Nijemci neće Titu oduzeti orden koji su mu dali, upravo za “čišćenje” njihovog prostora od “jugoslovenskih terorista”.

Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća Tito i Udba su imali 11 državnih ubojica iz svih republika. Ključ za ubijanje emigranata je bio nacionalni, pa su Hrvati ubijali ustaše, Slovenci bijelu gardu, Bosanci balije, a Srbi su ubijali četnike i Šiptare po svijetu. Konobar iz Niša, izvjesni B. Panajotović je u Chicagu ubio četnika D. Kašikovića, ali i devetogodišnju Ivanku, koja je vidjela zlikovca. FBI je taj zločin zataškao, a likvidator je operirao lice i skriva se danas u Coloradu.

U Njemačkoj je hrvatska Udba trebao ubiti Stjepana Đurekovića, odbjeglog direktora u INA-i, ali kako su to udbaški egzekutori iz Zagreba odbili, angažirani su Crnogorci. U tom masakru Đurekovića sudjelovali su Božović, Malešević i M – čije ime ne smijem izgovoriti. Prva dvojica su pokojnici, a treći živi i vrlo je utjecajan u Crnoj Gori. Uostalom, Njemačka nije uspjela dobiti Josipa Perkovića, šefa Udbe u Hrvatskoj, koji je osuđen za likvidaciju Stjepana Đurekovića. Niti se Njemačka zbog toga mnogo buni, jer ona i danas uvažava političke zločine komunista i maksimalno ih skriva.

Ta tajnovitost je dio političkog protokola zemalja, koje su provodile vlastiti državni terorizam. Naredbodavci udbašima su bili visoke političke ličnosti, koje su i same bile dužnosnici tajnih službi, pa bilo da se ona zvala NKVD, Ozna, Udba, KOS ili SDB. Prisjetimo se da je rad u tajnoj službi JNA, zatim SID-u i SDB, odnosno Ozni i Udbi, predstavljao često samo jednu od stepenica u političkoj karijeri mnogih naših dužnosnika. Tajni agenti su bili Josip Broz, Mitja Ribičić, Cvijetin Mijatović, Raif Dizdarević i Bora Jović, Nikola Ljubičić, kao i Edvard Kardelj. U novije vrijeme, kada su komunisti postali demokrati sa agenturama su radili Kučan, Janša, Tuđman, Gligorov, Izetbegović ili Milošević.

I svaka nova država koju su stvarali ove vojskovođe je imala svoju Udbu, a ona je pravila svoje ulične i narodne heroje, razne Arkane, Tute i Juke. Ovi momci su bili suradnici Titove agenture, samo su promijenili vladara i nastavili svoj podzemni pohod, a da nikada nisu ratovali između sebe. A i kako bi kada su bili drugari iz podzemlja u Frankfurtu. Milorad Ulemek Legija je bio miljenik mladog političara, koji ga je vodio kod Đinđića kući navečer, da ga upozori da Njemci žele ga likvidiraju. Dragana Vasiljkovića tj.. Kapetana Dragan, stvorila je srpska Udba, jer je po nalogu J. Stanišića doveden iz Australije u Krajinu izigravati srpskog nindžu.

Od 11 državnih ubojica, većina je otišla u prošlost, ali su danas živi i vrlo aktivni njih trojica – u Hrvatskoj i Crnoj Gori. A njihov šef Odsjeka za likvidacije postao je veliki majstor srpski masonerije i živi u Srbiji. Nije problem u tome da su Titove ubojice među nama, [highlight color="yellow"] već u tome da je brozovska Udba preživjela građanski rat i revoluciju i nametnula se kao tajna politička struktura demokracije [/highlight] . Uostalom, u Beogradu, svi udbaši i njeni mafijaši imaju običaj govoriti: “Da nas nije bilo, 5. listopada ne bi uspio. Mi smo narodu donijeli demokraciju! ”

Udbaši i mafijaši, međutim, zaboravljaju, kako već deset godina naplaćuju demokraciju koju su izborili na ovim prostorima. Udbaši koji su bila instrument Titovog režima, agenti Miloševića i Tuđmana, postali su veoma značajni suradnici Đinđića i Mesića, a ostali su u državnim i stranačkim aparatima Tadića i Josipovića. U Srbiji ih najviše ima u Ministarstvu vanjskih poslova, na mjestima konzula, u Ministarstvu obrane na funkcijama za ljudske resurse i vojnu industriju, zatim u medijima, gospodarstvu, mafiji i sportu.

Željko Kekić, bivši jugoslavenski špijun iskreno priznaje:

“Moji kolege udbaši i danas drmaju Hrvatskom. Oni su dobrovoljno radili kao suradnici političkih stranaka. Danas oni obnašaju dužnosti od načelnika općina, gradskih vijećnika, pa sve do zastupnika u Saboru i direktora javnih tvrtki. Oni i danas “drmaju” sustavom, jer su, u odnosu na “obične” političare koji dolaze iz naroda, u povlaštenijoj poziciji zbog informacija kojima barataju “.

 

[highlight color="yellow"] Hvatska Udba je, uostalom, dovela Gojka Šuška iz Kanade i namjestila ga za ministra. A Miroslav Tuđman, kao bivši šef agenture najbolje zna gdje su mu danas instalirani kadrovi. [/highlight] Jer, ako su komunisti postali demokrati, zašto ne bi udbaši postali njihovi savjetnici i suradnici.

Ako se samo površno skicira ta udbaška mimikrija, koja je im je omogućila da se infiltriraju u novu vlast, vidi se da su to učinili tako što su udbašku strukturu prenijeli u politiku i društvo. Glavni tajni posao udbaša danas na na blkanskom prostoru jeste ilegalno financiranje stranaka. Udbaši su stručnjaci za pravljenje “crnih para”. To je ilegalno zarađeni novac, kojim se plaćaju prljavi stranački poslovi. Taj novac je počeo da se stvara od prvih dana demokracije, jer su bivši načelnici tajnih službi, i u Beogradu, i u Zagrebu, pljačkali porušene gradove i banke, potom prvi otvorili poslove oko privatnih banaka i mjenjačnica, agencija za promet nekretnina, zatim agencija za privatne detektivne i osiguravanje. Samo u Srbiji agencije za osiguravanje imaju pod oružjem 30.000 ljudi.

Bivis udbaši su postali savjetnici i suradnici za sigurnost političkih partija, funkcionera, tajkuna, bankara. A u stvari se bave ucjenjivanjem i reketarenjem bogatih ljudi, uzimanjem partijskog postotka za svaki biznis sa državom, [highlight color="yellow"] ugovaranje prodaje državne imovine pod nejasnim okolnostima i uz visoku proviziju. [/highlight] Nerijetko pribjegavaju prijetnjama, batinjanjima i ubojstvima. U Beogradu udbaši su ubili Đinđića, au Zagrebu su ubili Pukanića. Izvršioci su bili članovi Udbine mafije iz zemunskog i zagrebačkog klana.

Najvažnija politička uloga Udbinih nasljednika je korištenje i prodaja tajnih dosjea stranačkih čelnika i simpatizera, sponzora političkih stranaka i stranih špijuna u domaćim gaćama, svim zainteresovao stranama. Cijena dosije sa tajnama običnog bisnismen, kojeg treba “ubijediti” da financira neku malu stranku, je u Beogradu –10.000 eura. A dosjei državnih dužnosnika vrijede već i milijun eura, jer su u njima podaci o zaraznim bolestima, kartonima iz ludnica, o ljubavnicama, prijevarama, ali i fotosi sa homoseksualnih seansi.

Udbaši danas posjeduju liste sa imenima političara, svećenika, javnih ličnosti, koji su homoseksualci, time ih ucjenjuju i ubacuju u razne političke igre. I zato svaki od političara koji se sprema za vrhovnu vlast strepi od ovih udbaša, njeguje ih, plaća i koristi, sve dok ne shvate da su iskorišteni. [highlight color="yellow"] Udba i danas potpuno kontrolira politički vrh Srbije, Hrvatske i Crne Gore. [/highlight] U njenim rukama su gospodarstvo, mediji, mafija i sport, pa zato i nije čudno što smo svi mi tajni suradnici udbaša. A dokle ćemo to biti, to nitko ne zna!?
 

 
preneseno sa serbianna.com
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8388"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]