Soda bikarbona rješava puno problema u kućanstvu, ali i zdravstvenih stanja, i više nego što smo mislili

Vjerojatno ste vidjeli više od jednog popisa koji cirkulira na internetu na kojem su navedene mnoge namjene sode bikarbone.

Je li vaš hladnjak pokupio loš miris? Da li se vaš odvod začepio? Da li je vaše cipele potrebno osvježiti? Soda bikarbona ima mnogo trikova u rukavu, ali jedna od najboljih trikova se obično ne nalaze na kućnom popisu.

Nova istraživanja objavljena u časopisu Journal of Immunology pokazala su da soda bikarbona ili natrij bikarbonat, može izliječiti upale i autoimune bolesti na staničnoj razini.

To se radi na način da se vaše tijelo pretvori u protuupalno okruženje. Jedan od načina na koji se to postiže je utjecanje na stanice u slezeni da zaustave neodgovarajući imunološki odgovor koji je povezan sa autoimunom bolesti.

Autoimune bolesti nastaju kada imunološki sustav napade tijelo osobe zbog pogreške. Bolesti koje spadaju u ovu kategoriju uključuju lupus, reumatoidni artritis i upalnu bolest crijeva.

Liječenje ovih stanja ponekad uključuje potiskivanje imunološkog sustava toliko da se razviju infekcije, pa čak i rak. Srećom, sada se čini da soda bikarbona predstavlja sigurniji način zaštite od autoimunih bolesti i upala.

To je zato što stimulira želudac da proizvodi veće količine probavne kiseline koja djeluje na mesotelijalne stanice koje zaustavljaju lažne alarme koji imaju tendenciju da pokrenu pretjerane imunološke reakcije.

Istraživači su otkrili da je uzimanje vode za piće pomiješane sa soda sodom bikarbonom tijekom dva tjedna uzrokovalo da se imunološke stanice makrofaga u slezeni, bubrezima i krvi – prebace iz stanja koje potiče upalu (M1) do tipa koji smanjuje upalu (M2).

Nakon što je uočen ovaj učinak kod štakora sa oštećenjem bubrega, otkrili su istu reakciju kod štakora bez oštećenja bubrega: svi su imali manje upalnih mikrofaga u slezeni i bubrezima.

Zatim su u istraživanje uključili zdrave studente medicine koji su pili vodu sa sodom bikarbonom. Dnevna doza bila je dva grama sode bikarbone u 250 ml vode. Otkrili su istu reakciju tijela koja je potvrdila njihova otkrića.

Osim toga, vidjeli su promjene u drugim vrstama imunoloških stanica, poput regulatornih T stanica koje odbacuju imunološku rekaciju i spriječavaju vaš imunološki sustav da napadne tkivo.

Odgovorni autor studije sa svečulišta Augusta University Renal dr. Paul O’Connor rekao je da se ovo može pokazati kao vrlo sigurna metoda za liječenje upalnih bolesti.

Soda bikarbona bi mogla poboljšati liječenje raka

Soda bikarbona također je u posljednje vrijeme privukla pažnju zbog svog potencijala da pomogne lijekovima za imunoterapiju da napadaju tumore koji su teško liječe. Istraživači su otkrili da kada miševi piju vodu s natrijevim bikarbonatom, stvaraju povoljnije uvjete unutar tumora kako bi terapija učinila svoj posao.

Soda bikarbona se već dugo koristi za rješavanje mnoštva manjih bolesti, ali sada se čini da bi ona mogla biti korisna i kod teških bolesti.

Važno je nastaviti uzimati sodu sa oprezom ako ga pokušavate sami koristiti, jer previše uzimanja može imati neželjene učinke. Količina upotrijebljena u studijama je bila – dva grama – otprilike jednaka samo pola čajne žličice.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Po povratku kući, Billy je pregledao sva primljena pisma, i uzeo sve informacije koje je smatrao korisnim. Duboko je analizirao i konačno se odlučio za tretman koji mu se činio ispravnim

U listopadu 1994. godine, tinejdžer Bili Best obolio je od raka. Ova vijest punila je naslovnice američkih novina zbog Bilijevog bijega od kuće kako bi izbjegao kemoterapiju .

Tada je imao svega 16 godina i dijagnozu Hodgkinovog limfoma.

Prošao je kroz nekoliko ciklusa kemoterapije, ali agresivni tretman učinio ga je jako slabim i bolesnim, pa je odlučio prekinuti s kemoterapijom, usprkos tome što mu je predviđeno da će živjeti maksimalno 2 godine. Odlučio je da će radije živjeti svoj ​​život koliko god on kratak bio – pod vlastitim pravilima.

Spakirao je svoj ​​ruksak i pobjegao od kuće, ne znajući da će ga taj čin odvesti na put do otkrića alternativnog načina liječenja .

Tog davnog sudbonosnog dana, bez ijedne riječi i pozdrava, Bili se spakirao, uzeo svoj ​​skateboard, nekoliko stotina dolara i otputovao autobusom do Teksasa. U državi Teksas je ostao kod prijatelja u Houstonu koji ga je primio i dao mu prenoćište. Istovremeno, u Norvelu, odakle je pobjegao,. Bestova obitelj digla je uzbunu zbog njegove sigurnosti i narušenog zdravlja. Nakon nekoliko dana u očaju, kontaktirali su medije u posljednjem pokušaju da lociraju sina.

Priča o bijegu tinejdžera medijima se proširila poput stihije, pojavljujući se na naslovnicama svih novina i televizijskih vijesti. Policija je u većini država uzbunila javnost tražiti ćelavog tinejdžera. Novinari su kampirali ispred kuće Bestovih roditelja koji su strepili nad telefonom i molili Boga da ih sin nazove.

Zahvaljujući ogromnoj medijskoj pažnji, silna podrška javnosti došla je do obitelji Best u obliku pisama i poziva. Činilo se da svatko ima neki savjet za njihovog nestalog sina. Ono što je vratilo Billyja obitelji bilo je obećanje roditelja da može liječiti alternativnom medicinom i potraži terapiju koja mu odgovara.

Po povratku kući, Billy je pregledao sva primljena pisma, i uzeo sve informacije koje je smatrao korisnim. Duboko je analizirao i konačno se odlučio za tretman koji mu se činio ispravnim.

3 glavna koraka koja je odlučio poduzeti bila su:

- Bolnički tretman injekcijama

- Promjena prehrane

- Esijak čaj

Dnevno je pio 3 decilitra Esijak čaja, domorodačkog napitka s antikancerogenim biljkama porijeklom iz Kanade, koji je proslavila medicinska sestra Rene Kejs i koji je i danas jako popularan u prirodnom načinu liječenja raka.

Također, Billy je iz prehrane izbacio mlijeko, meso, brašno i šećer , a jeo je što više lokalno uzgojene organske hrane koju je pripremao u gušena posuđu, uglavnom je konzumirao integralne žitarice i povrće.

Također se odlučio za terapiju injekcijama u bolnici umjesto standardne kemoterapije, koje su mu ubrizgavali direktno u limfne čvorove. Terapiju je otkrio kanadski biolog Gaston Naesens, a riječ je o spoju kamfora, kisika i mineralnih soli. Ove tvari ne napadaju direktno tumor, već snažno podižu imunitet.

Čuvši za tretman, njegov doktor izvijestio je Bilija roditelje socijalnjo službi, koja je na sreću odbila njegovu prijavu jer su smatrali da je blizu punoljetnosti i da je pokazao da se može sam brinuti o sebi.

Bili Best je ozdravio za 2,5 mjeseca, a u desetljeću koja je uslijedila, njegov oporavak nadmašio je sva očekivanja!

Gostovao je u brojnim emisijama ii konferencijama u vezi prirodnog liječenja raka diljem SAD-a, i danas i dalje širi svoju poruku.

Posljednjih 15 godina Bili se trudi naglašava važnost prehrane u borbi protiv bolesti. Njegova poruka je da ono što unosimo u naše tijelo uvelike utječe i na naše zdravlje, kao i da prednost trebaju imati namirnice iz lokalnog okruženja.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(kurir.rs,atma.hr/uredio:NSP)

Meka i zdrava kosa je nešto što svatko želi. Mnogi tretmani koji su dostupni nude instantni rast kose i pravilnu prehranu kose, ali većina od njih su nedjelotvorni i koštaju malo bogatstvo

Čitaj dalje i saznajte više o domaćem lijeku koji stimulira rast kose i poboljšava njezinu kvalitetu.

Recept za rast kose

Gubitak 50-100 vlasi kose dnevno se smatra normalnim, iako to nije vidljivo golim okom. Sve više od toga je alarmantno, pogotovo ako počnete primjećivati ​​ćelava mjesta na glavi.

Srećom, ovaj članak vam predstavlja recept koji će pomoći u ponovnom rastu kose na ovim dijeliovima glave u bilo kojem trenutku. Pogledajte upute u nastavku:

Sastojci:

1 žumanjak
½ banane
½ čaše piva
1 žlica organskog meda

Upute:

Jednostavno sve ove sastojke stavite u blender i miksajte do glatke smjese.

Upute za korištenje:

Nanesite ovu smjesu na pogođena područjima (ćelava područja) na glavi i neka smjesta ostane nekoliko sati. Osjećaj topline u tretiranom području znači da smjesa radi, i apsorbira u dermis. Kad navedno vrijeme prođe, operite kosu kao i obično.

Ponovite tretman jednom tjedno za optimalne rezultate.

Ne zaboravite podijeliti sa svojim prijateljima i obitelji na Facebooku, jer možete nekome stvarno pomoći!
 
(preveo:NSP)

Prešućeni dokazi da cjepivo uzrokuje autizam, a znanstvnici koji su to otkrili su počeli su plutati rijekama

Istaknuti istraživač autizma i protivnik cjepiva sredinom ove godine pronađen je kako pluta mrtav u rijeci u Sjevernoj Karolini, a njegovo ubojstvo učinjeno je pod sumnjivim okolnostima. Ribar koji je pronašao tijelo dr. James Jeffery Bradstreeta u Rocky Booad rijeci posvjedočio je:

‘Bradstreet je imao prostrijelne rane na prsima’. Istraga o smrti je završena no ono što je šokiralo cijeli svijet je to što su istražitelji rekli kako je riječ o samoubojstvu. Ovakve dezinformacije potakle su obitelj da financiraju vlastitu istragu jer ne vjeruju da se ovaj liječnik ubio, već da je ovdje riječ o ubojstvu koje je financirala farmaceutska industrija.

Liječio djecu s autizmom
Dr. Bradstreet je vodio privatnu kliniku u Bufordu u Georgiji, a bio je usredotočen na liječenje djece s autizmom i  drugim srodnim neurološkim i razvojnim poremećajima. Među raznim tretmanima njegova klinika posebno se bavila tretmanom tjeranja toksične žive iz dječjeg organizma za koju je smatrao da je glavni uzročnik autizma u ranom djetinjstvu. 

Dr. Bradstreet odlučio se boriti protiv industrije cijepljenja nakon što je njegovo dijete obolilo od autizma neposredno nakon cijepljenja cjepivom koje je u sebi sadržavalo živu.

‘Autizam me naučio medicini više nego sve medicinske škole koje sam završio’ izjavio je Bradstreet na jednoj liječničkoj konferenciji. Međutim, osim što je svoj život posvetio istraživanju cjepiva i njegove povezanosti s cjepivom, on se ponudio kao svjedok pri Saveznom Sudu u obrani mnogobrojnih obitelji čija su djeca ozlijeđena cjepivom ali je bio i osnivač, te predsjednik Međunarodnog istraživačkog centra fokusiranog na razvoj djece koji je javno i otvoreno kritizirao namještene studije financirane od Vlasti koje navodno dokazuju da cjepiva ne uzrokuju autizam.

Također, prije nego je pronađen mrtav u rijeci, američki mediji izvještavaju da mu je država posljednjih mjeseci opako kopala po dokumentaciji ne bi li ga uspjeli diskreditirati prije nego postane ‘preglasan’. Država je samo naglašavala da je riječ o kontroverznom liječniku unatoč tome što se na njegovim stranicama može pronaći bezbroj svjedočanstava ljudi koji tvrde da im je ovaj liječnik pomogao ozdraviti djecu od autizma.

On je bio veliki zagovornik istine te je nakon vlastite obiteljske tragedije uzrokovane cjepivom cijeli svoj rad posvetio tome da raskrinka farmaceutsku industriju koja djecu cjepivima doslovno truje toksičnom živom koja naposlijetku uzrokuje cijeli niz neuroloških poremećaja pa i autizma. Dobri poznavaoci ovog liječnika sigurni su da je ta njegova borba uzrokovala i njegovu smrt, jer kako dodaju, on je bio obiteljski čovjek koji se borio za život i pravdu te je bez straha javno istupao u ime života svih onih obespravljenih roditelja i djece kojima je cjepivo naprosto uništilo život.

Svi redom navedeni dr. Bruce Hedendal, Tereza Sivers, Baron Hol, te Lisa Riley  kako navodi obitelj, ubijeni su zbog otkrivanja prave istine o farmaceutskim korporacijama, a još pet liječnika smatra se misteriozno nestalima. Svi ovi liječnici bili su zdravi ljudi bez ikakvih zdravstvenih problema i bez realnih razloga da budu ubijeni, a nisu pokazivali znakove depresije, no zanimljiva je činjenica kako je većina njih javno istupila protiv obveznih cjepiva, navode.

Uzrokuje li cjepivo autizam? Voditeljica odjela za cjepljenje u Mercku, priznala je da je dokazano, da djeca mogu nakon cijepljenja razviti autizam

Rasprava o tome uzrokuje li cjepivo autizam ili ne bila bi sasvim drugačija da u velikoj mjeri ova vijest nije uskraćena od javnosti. Zapravo, šokantno je i nevjerojatno koliko mediji prešućuju vijesti koje nisu u skladu s korporativnim znanstvenim prijevarama, pa je to još jedan pokazatelj da farmaceutska industrija čini apsolutno sve da istina ne dođe do velkog broja javnosti.

Međutim jesu li u stanju ubijati liječnike?  Skriveni dokumenti koji su više od 20 godina bili uklonjeni od javnosti potvrđuju da MMR cjepivo protiv zaušnjaka, ospica i rubeole, koje je našlo svoje mjesto u obaveznom kalendaru cijepljenja, zapravo uzrokuje autizam; a supervizori, direktori, farmaceti i Vlasti zemalja itekako su s time upoznati.

Naime, nakon što su u Engleskoj podnijeli zahtjev za izdavanjem dokumenta, po zakonu na pravo informacija englesko Ministarstvo zdravlja bilo je prisiljeno izdati povjerljive dokumente iz kojih proizlaze detalji izvornog odobrenja ovog cjepiva iz 1980. godine.

Ti dokumenti pokazali su da široko rasprostranjeno cjepivo jednog od najvećih proizvođača cjepiva u svijetu, tvrtke GlaxoSmithKline koje je proizvelo sporno MMR cjepivo uzrokuje nuspojave poput encefalitisa (upale mozga) i autizma, a što je najbolje od svega iz dokumenta se jasno vidi da je proizvođač o tome jasno izvješten još davnih godina.

Zabrinuti da britanska Vlast namjerno zadržava informacije daleko od očiju javnosti o MMR cjepivu, FIOA (Freedom of Information Act) podnio je zahtjev za ovim dokumentima. A učinili su to jer je uočeno da ogroman broj cijepljene djece sve više oboljeva od crijevnih oboljenja, bolesti mozga i autizma koji se od prije povezuju s ovim cjepivom. Na žalost, njihov zahtjev bio je u potpunosti opravdan jer dokumenti jasno pokazuju da cjepivo uzrokuje autizam.

“Kada su se dogodili slučajevi teške upale mozga, autizma i drugih nuspojava, Ministarstvo zdravlja je platilo odštetu”, priznala je Tina Cheatham, savjetnica administratora “Usluge zdravstvene uprave” američkog Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi (HHS, Department of Health and Human Services), novinarki Sharyl Attkisson s CBS News-a. “Encefalopatija izaziva autistične napadaje i autistično ponašanje kod djece, ali i izaziva sve druge bolesti koje su s autizmom povezane”.

Mediji šute i zataškavaju zavjeru

Ovo priznanje je priznanje od nevjerojatne i iznimne važnosti za sve roditelje koji u ovom trenutku u Hrvatskoj ne mogu odlučivati hoće li cijepiti svoje dijete ili ne jer encefalopatija odnosno skupni naziv za oboljenje mozga uzrokuje autizam i vrlo je česta nuspojava ovog cjepiva – što se navodi u povjerljivim dokumentima koji su nakon 20 godina izašli na svjetlo dana.

Farmaceutska kompanija GlaxoSmithKline, britanska Vlada, kao i sve druge Vlade svijeta, ali i drugi sudionici u ovom zločinu tajili su ove dokumente čak i onda kada je Dr. Andrew Wakefield iznio u javnost stravične brojke koje su dokazale uzročno-posljedičnu vezu MMR cjepiva s autizmom. Takvo ponašanje jasno dokazuje planski namješteno trovanje i razboljevanje čovječanstva koje provode farmaceutske industrije u dogovoru sa svjetskom Vladom.

Ako čitamo između redaka možemo vidjeti kako su zdravstvene vlasti indirektno priznale ovo zastrašujuće saznanje kada su naveli još 1950. da rubeola (koja je jedan od sastojaka ovog cjepiva) uzrokuje autizam. Čak je i CDS Centar za prevenciju i kontrolu bolesti to javno priznao kao i Nacionalni centar za imunizaciju. Tu je i farmaceutska kompanija Merck & Co priznala da cjepivo uzrokuje autizam, a upravo od te kompanije Hrvatska u velikoj mjeri nabavlja cjepiva.

„Rubeola (kongenitalni sindrom rubeole), jedan je od rijetko dokazanih uzročnika autizma”, rekao je dr. Walter A. Orenstein – bivši pomoćnik glavnog kirurga i ravnatelj Programa nacionalne imunizacije u 2002. godini – u pismu britanskom glavnom medicinskom časniku, vrhovnom voditelju Odjela za zdravstvo:

„Virus rubeole je jedan od rijetkih poznatih uzroka autizma”, izjavio je CDC na svojim web stranicama pod ‚FAQ’ (frequently asked questions, često postavljana pitanja) o MMR cjepivima i autizmu.

Dr. Julie Gerberding, koja je trenutno voditeljica odjela za cjepljenje u Mercku, priznala je da je dokazano, da djeca mogu nakon cijepljenja razviti autizam. Najmanje 20 posto slučajeva autizma izazvanih cjepivom, povezani su s mitohondrijskom disfunkcijom itd., no unatoč ovim priznanjima javnost nije otvorila oči i svoju djecu bez razmišljanja predaju u ruke ovih zastrašujućih eugeničara.

Zanimljivo je kako su ovu vijest proširili mnogi alternativni mediji, ali mainstream mediji cijelog svijeta uključujući i hrvatske medije i dalje ignoriraju ovu veliku medicinsku zavjeru koja razotkriva mnogo toga. Dokazano je da se raznim medicinskim studijama manipulira na korist farmaceutskih lobija, ali ne i čovjeka i to nikome nije zanimljivo? Ne bismo rekli, jer to je apsolutan dokaz da mainstream medije plaćaju farmaceutski lobiji koji ne dopuštaju da ovakve stvari obiđu svijet.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)

Neki bi mogli to nazvati “čudom”, ali holistički iscjelitelji alternativne medicine zapravo nisu bili iznenađeni kada su saznali da je 12-godišnja amiš djevojka sada bez raka

… nakon što su liječnici svjedočiili na sudu prije samo šest mjeseci da će ona biti mrtvva, ako njezinoj obitelji bude dopušteno da joj odbiju kemoterapiju.

Kao što je izvijestla Medina Gazette, Maurice Thompson, voditelj slobodne neprofitne skupine “1852 Centar za ustavno pravo”, rekao je da mlada Sara Hershberger sada uopće ne pokazuje znakove karcinoma i čini se da je zdrava.

On je dodao da njezina obitelj i dalje ide sa manje invazivnom alternativnom medicinom. “Nakon što ga dobijete, nikada niste 100 posto sigurni da ćete izaći iz njega, ali ste u jedno sigurni, a to je da ćete dobiti kemoterapiju”, rekao je rekao je.

“Znam kako ona izgleda zapravo nije pokazatelj je li ona ima rak, ali ona izgleda vrlo zdravo.” A ipak, kao što su analize navele, niti jedan trag raka nije pronađen u testovima.

Sud utvrđuje da roditelji nemaju prava – opet!

Kad je Sarah dijagnosticiran rak u 2013. godini, njezini roditelji, Andy i Anna Hershberger, u početku su pristali na tretmane kemoterapije. Međutim, oni su odlučili prekinuti takve tretmane kada se Sarino stanje pogoršavalo, bojeći se da i sami tretmani možda mogu na kraju dovesti do smrti.

Kao što je tipično u današnjoj post-ustavnoj Americi, dužnosnici Akron Dječje bolnice odgovorili su pravnim pokušajem da odbace Sarine roditelje na pravo da biraju liječenje vlastite kćeri.

Bolnica je tražila sudsku dozvolu za dobivanje “ograničenog” skrbništvo nad njom, time dajući  bolnici vlast nad medicinskim odlukama koje se odnose na nju.

Liječnici su svjedočili da ona ne bi preživjela šest mjeseci bez kemoterapije. U početku, sudac John L. Lohn je presudio da su Sarini roditelji bili dovoljno kompetentni da bi donosili medicinske odluke u ime svoje kćeri.

Na kraju, međutim, viši sud je naredio da joj se odredi staratelj. Obitelj je odgovorila bijegom iz zemlje, i umjesto toga potražila alternativni medicinski tretman u Meksiku i Kanadi.

Mjesecima nakon toga, bolnica se odlučila odreći skrbništva, i vidjela da nema smisla u dodatnom progonu.

“Nakon Sarina slučaju, Thompson, jer je pozvao zastupnike države Ohio da donesu reformu pravila koja daju sucima ovlasti da nadvladaju roditeljske zdravstvene odluke koje uključuju djecu.

Niske stope preživljavanja kod kemoterapije

“Sada je vrijeme za zakonodavce države Ohio da zaštite obitelji od neuračunljivih sudaca”.

“U svjetlu Sarina slučaju, pojam je došao i prepoznat je kao “medicinska otmica”.

“Dok je dječja bolnica odbila je komentirati priču, glasnogovornik ipak ispričao novinama Gazette da dječja bolnica ustrojila komisiju za interakciju sa zajednicom Amiša, kako bi se “olakšala bolja komunikacija u svezi zdravstvene zaštite u svjetlu Sarina slučaja” .

Ukupna stopa preživljavanja od kemoterapije – je vrlo niska. Prema studiji iz 2004., 60 posto pacijenata oboljelih od raka u Australiji su preživjeli, no kemoterapija ima malo ili nikakve veze s tim stopama preživljavanja.

“Nikada nisam upoznao osobu koja se izliječila od raka kemoterapijom. Niti jednu!” rekao je Mike Adams, zdravstveni Ranger, vlasnik portala NaturalNews.com.

“Nikad ni čuo za takve osobe! One ne postoje! Čak i industrija raka će vam reći da je postotak njihova ‘izlječenja’ nula (jer ne vjeruju da se rak ikada može izliječiti)…”
 
(preveo:mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)

Rick Simpson, jedan od najvećih boraca na svijetu za ovu ideju i čovjek koji je uljem kanabisa izliječio više od 5.000 ljudi doputovao je u prijestolnicu susjedne države, u jeku organiziranja tribina za legalizaciju marihuane u medicinske svrhe

Skoro u glas inozemni gosti beogradske tribine za legalizaciju marihuane u medicinske svrhe potvrđuju da je Broz bio jedan od onih moćnika koji su imali zadatak da u ime svjetske farmaceutske mafije zabrane ovaj vid korištenja kanabisa – biljke, koja prema rickovim riječima stoljećima dokazano liječi najteže oblike raka, dijabetes, arteriosklerozu, multiplu sklerozu, epilepsiju, astmu, psorijazu …

- Uvijek kažem ljudima – Kanabis će vas ili izliječiti, ili ćete shvatiti da je to najbolji lijek koji trenutno postoji na svijetu! – počinje priču neposredni Rick, samouki liječnik, inače strojarski inženjer koji je čudnovati lijek isprobao, ni manje ni više nego – na sebi, i to nakon što mu je prije 12 godina dijagnosticiran najteži oblik raka kože!

- Bilo je to 2002. i liječnici su me otpisali i to pošto su mi više puta bezuspješno operirali tri pigmentirane lezije na koži lica. Kad god bi ih uklonili, one bi se ponovno vratile i to još i inficirane! Pošto sam se godinama iz hobija bavio proučavanjem biljaka, jednog jutra sam se u kupaonici gledajući u rane na licu sjetio studije Sveučilišta u Virginiji u kojoj je pisalo da THC, aktivna komponenta kanabisa liječi rak. Izvadio sam ranije spremljeno ulje od kanabisa iz ormarića i kanuo nekoliko kapi izravno na rane – sjeća se Rick.

Prema vlastitom svjedočanstvu, nije osjetio da se desilo išta epohalno. Vratio je zavoje na mjesto, preko rana nakapanih uljem i sačekao nekoliko dana.

- Nakon četiri dana skinuo sam zavoje i nisam mogao vjerovati što vidim! Rana više nije bilo, a koža mi je bila ružičasta kao kod bebe! Istoga trenutka počeo sam pričati ljudima da sam izliječio rak kože uljem od kanabisa … Svi su mi se smijali, a evo prošlo je jedanaest i po godina, i rak se nije vratio – objašnjava nam nasmijani Rick.

Među tisućama nevjerojatnih priča o ljudima koje je izliječio Simpson izdvaja posljednju, o 80-godišnjem starcu koji je s rakom pluća bio praktično na samrtničkoj postelji.

- Čovjek je bio sav otečen od kemoterapije, s otvorenim ranama na nogama i jedva je disao! Nakon prognoze liječnika da će živjeti najviše 48 sati, kod mene ga je doveo sin. Pošto sam mu preporučio da krene s terapijom uljem od kanabisa, mladić je otišao kod očevog liječnika. Ovaj je, razumije se, odbio na taj način liječiti svog pacijenta, te je mladić naposljetku uzeo od mene ulje, natopio neki mali kreker i dao ga ocu – priča nam Rick.

Za svega pola sata naočigled šokirane rodbine koja se već bila okupila oko starčevog kreveta kako bi ga “ispratila”, starac je najprije počeo normalno disati da bi mu se tijekom noći stanje potpuno stabiliziralo.

- Liječnici su ubrzo “objasnili” da pred smrt, hoće tako na trenutak da se vrate vitalne funkcije … Sin je, međutim, istog jutra izveo oca iz bolnice i zabranio mu da uzima sva 24 propisana lijeka! Nakon šestotjednog tretmana s uljem kanabisa nije mu više bio potreban inzulin, da bi poslije tri mjeseca bio potpuno izliječen i od raka! – Kaže Rick naglašavajući da nema dobne granice u korištenju terapije uljem od kanabisa i da istoj mogu biti podvrgnute i bebe.

S obzirom na to da je Ricku trebala sirovina za lijek ubrzo je počeo uzgajati marihuanu. Policija mu je upadala na posjed četiri puta u tri godine, a Kanađanin nam napominje i da u Sjevernoj Americi onima koji javno tvrde da mogu izliječiti rak prijeti kazna zatvora od pet do 40 godina!

Simpson je u zatvoru proveo samo četiri dana, no i on mu je, priznaje, lakše pao od suđenja 2005. u Kanadi, na kojem je optužen za uzgajanje, posjedovanje i prodaju marihuane.

“Izvukao” se s kaznom od 2.000 dolara, iako mu je u jednom trenutku prijetilo s 12 godina robije!

- Najgore od svega je bilo to što su porotnici bili ljudi čije sam najmilije liječio uljem od kanabisa. Čak je i sudac znao da je sve farsa! U jednom trenutku mi je rekao i da bi umjesto da me osuđuju, trebalo da me nagrade! Svi su znali, a nitko ništa nije mogao poduzeti! Čak nisu dozvolili ni da deset pacijenata, koje sam izliječio od raka svjedoče! Nisu dozvolili ni liječnicima da izađu na klupu, niti meni da iznesem gomilu medicinske dokumentacije o efektima mog ulja. Ako ne znate što znači “kukavički sud”, otiđite u Kanadu i sve će vam biti jasno! – S uzbuđenjem priča Simpson dodajući da je Sjeverna Amerika, za razliku od Europe, totalno ispranog mozga po pitanju legalizacije kanabisa.

Rick kaže da nikada u životu nije prodao ni gram trave. Razočaran u Vladu i korumpirane liječnike, sve je podijelio bolesnim ljudima, a recept za ulje od kanabisa postavio je na web stranicu phoenixtears.ca.

Ističući da je lakše i brže napraviti ovo ulje nego skuhati kavu, Rick dodaje da ima mnogo lažnih ulja koja razni lopovi prodaju pod parolom da su njegova. Simpsonov tretman, međutim, sastoji se od početne doze od nekoliko kapi tri puta dnevno.

- Uobičajena doza koju propisujem za rak je 60 grama unutar 90 dana. Inače, nikada nije kasno da pacijent započne terapiju uljem od kanabisa. Ne postoje izgovori tipa, “Kasno je” … Ako me pitate da li sam za pušenje marihuane, reći ću vam da svakako nije učinkovito kao ulje od kanabisa, ali da je znanstveno dokazano da ljudi koji puše marihuanu žive šest godina duže od onih koji ne puše – navodi Simpson dodajući da bi sve svjetske vlade trebalo da dozvole svojim građanima da uzgajaju kanabis i koriste ga u medicinske svrhe, kao i da otvore ljekarne u kojima bi oni koji nemaju gdje da ga uzgajaju mogli besplatno da ga nabavljaju.

- Malo ljudi zna da je kanabis korišten stotinama godina prije Isusa Krista kao jedno od najljekovitijih sredstava. U drevnim perzijskim religijskim spisima u kojima su između ostalog popisane najljekovitije biljke, na prvom mjestu našao se baš kanabis! – Završava priču sa nama Rick dobacujući nam na rastanku da će mu najveća nagrada biti da vidi svijet bez raka:

- Ljudi imaju pravo na kanabis, besplatni lijek koji im je priroda dala, a iz čiste pohlepe, medicinski gangsteri oteli!

KAKO SE PRAVI ULJE OD MEDICINSKE KONOPLJE

 
“Bijeg od Lijeka – Priča Rick Simpsona”

 
(preveo:mag.A.B./uredio:nsp)

Ispijanje vode odmah nakon buđenja je popularan ritual u Japanu. Znanstvenici se slažu da je vrlo korisna za naše zdravlje

Za naše čitatelje objavljujemo opis korištenja vode, navodi healthyfoodhouse.com

Za liječenje raznih vrsta oboljenja, pronađeno je da je pitka voda vrlo uspješna u japanskom medicinskom društvu kao tretman za brojne bolesti uključujući: epilepsiju, bronhitis astmu, proljev, povraćanje, oboljenje bubrega, dijabetes, menstrualni poremećaji, meningitis, artritis, glavobolja, srčana aritmija, sve bolesti očiju, pretilost.

TRETMAN:

1. Pijte 4 x 160 ml vode odmah nakon buđenja, čak i prije pranja zubi.
2. Nakon toga možete oprati zube, ali još uvijek ne jedite ništa 45 minuta.
3. Nakon 45 minuta možete normalno jesti.
4. 2 sata nakon doručka, ručka i večere ne pijte i ne jedite ništa.
5. Oni koji nisu mogli od bolesti ili starosti piti 4 čaše vode, mogu postupno povećavati sadržaj malo po malo, svaki dan.
6. Ljudi koji prakticiraju ovu rutinu mogu izliječiti gore navedene bolesti i uživati ​​u zdravom životu.

U nastavku ćemo opisati dnevnu rutinu koju je potrebno prakticirati za liječenje određenih vrsta bolesti:

1. Želudac – 10 dana

2. Visok krvni tlak – 30 dana

3. Zatvor – 10 dana

4. Dijabetes – 30 dana

Pacijenti s artritisom trebaji prakticirati ovaj tretman samo 3 dana prvog tjedna, a onda nastaviti svakodnevno već od sljedećeg tjedna.

Ova metoda liječenja nema nuspojava, međutim, na početku liječenja možda će vas tjerati da mokrite nekoliko puta.

Za nas je bolje ako nastavimo s ovom procedurom kao dio svakodnevne rutine.

Pijte vodu i ostanite zdravi i aktivni.
 

 
(preveo:mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)

Doktor medicine, Aleksandar Soltyšik je jedan od rijetkih liječnika koji još od studija pokazuje zanimanje za druge načine liječenja osim klasičnih metoda, koji konstantno ulaže u svoje znanje i kojem je liječenje zaista životni poziv a ne samo posao koji će odraditi. Njegovu impresivnu biografiju možete pronaći na internetu, a iz ovog razgovora možete saznati što je to biološka medicina te kako izgleda cjeloviti pristup liječenju

Kako bi objasnili što je to biološka medicina?

Dr. Soltyšik: Biološka, odnosno komplementarna medicina je prisutna već nekoliko desetljeća, prvenstveno na tlu njemačkog, ali i engleskog govornog područja. To je pojam koji podrazumijeva primjenu prije svega terapijskih metoda i postupaka koje provodi profesionalac, dakle liječnik koji je za to educiran i kvalificiran. To je jedan segment medicinskog umijeća koje nadopunjuje klasično medicinski pristup. Biološka medicina prvenstveno se bavi aplikacijom inovativnih, biološki i fiziološki komapatibilnim terapijskim pristupima, a što se tiče dijagnostike, postoje biološke dijagnostičke metode, no one nisu široko rasprostranjene niti su sve reproducibilne, što je u medicini bitno, primjerice kada se radi neki test, onda on mora biti pouzdan, osjetljiv i specifičan. Ako to nije, onda ne zadovoljava aktualne medicinske standarde.

Koja bi bila razlika u liječenju metodama biološke medicine u odnosu na klasičnu?

Dr. Soltyšik: Razlika u terapijskom pristupu između biološke i klasične medicine jest baš u kakvoći terapijskog pristupa, dakle u načinu liječenja. Zašto? Zato jer je klasični koncept liječenja najčešće orijentiran na kupiranje simptoma, znači, vrlo često je to simptomatološka terapija, dakako, ne uvijek. Dakle, kod nekog patološkog procesa koji se odvija u organizmu daju se preparati koji taj proces potiskuju, suzbijaju, kako ne bi izazivao daljnje štetne posljedice.

Tipičan primjer za ovo što sam sada naveo su autoimune bolesti, koje se ne liječe, mada kolege to nazivaju liječenjem, no u pravom smislu riječi to nije liječenje, već potiskivanje, odnosno, smirivanje stanja, kako bi stanje, za pacijenta bilo podnošljivije i kako ne bi izazvalo pogoršanje kliničkog statusa pacijenta, no bolest, odnosno proces, i dalje postoji samo je suprimiran. Dokaz gornjoj tvrdnji je činjenica da kada se obustavi supresijska terapija bolest će vrlo vjerojatno ponovno izbiti, osim ako nije ušla u fazu remisije, dakle fazu potpunog smirenja.

Dakle, biološka medicina tretira uzrok, za razliku od klasične?

Dr. Soltyšik: Da ne bi bili isključivi, i u klasičnoj medicini postoji uzročna terapija, na primjer, imate parazitarnu bolest, i dobivate lijek protiv parazita čime ćete iskorijeniti parazite koji su uzrok bolesti. Također, uzročna terapija se koristi i kod bakterijskih ili gljivičnih bolesti, gdje će se primijeniti lijek protiv dotičnih bakterija, ili gljivica. No što zapravo pruža biološki koncept liječenja? On gleda cjelinu, to je integrativni pristup, dakle nema segmentiranja pacijenta. Na primjer, netko tko ima psihološki problem koji je povezan s tjelesnim simptomima, će u slučaju klasičnog medicinskog tretmana biti upućen kod psihijatra za rješavanje psiholoških problema, a ove tjelesne probleme će rješavati netko drugi, nekim drugim metodama.

To segmentiranje, to seciranje “na živo” je za biološku medicinu nepojmljiv i neprihvatljiv pristup. Znači, biološka medicina ili integrativna medicina poima sljedeće: treba učiniti najbolji mogući koncept pristupa liječenju koji, što dublje – to bolje, zahvaća u korijen uzroka bolesti koja je nastala. To potvrđuju i mnogi klasični izvori, dakle medicinska literatura, da je biološka medicina puno djelotvornija naročito kad se radi o kroničnim bolestima, a osim svega u načelu u tom konceptu liječenja ili uopće nema nuspojava ili su ekstremno rijetke. Znači, ona definitivno utječe na poboljšanje kvalitete života pacijenta, utječe na produljenje života i na smanjenje štetnih posljedica koje inače neka bolest donosi sa sobom.

Ponovno ću istaknuti da ni u čemu ne valja biti isključiv, a pogotovo ne u medicini jer ako damo samo neke načelne stavove to sa sobom donosi i potencijalnu opasnost zakidanja pacijenta na cjelokupnoj informaciji i svih onih kojima se informacija prenosi u odnosu na cijelokupnu istinu o nekom medicinskom entitetu i pristupu istom. Recimo, ima situacija kada, primjerice, osoba s dijebetesom mora uzimati klasične lijekove protiv dijabetesa, ako se drugačije ne može kontrolirati ta bolest, mada se postavlja pitanje što je do sada sve poduzeo taj pacijent da pristupi tom svom zdravstvenom problemu sveobuhvatno i temeljito.

Što se još može poduzeti da se njegova razina glukoze u krvi normalizira, odnosno, bolje regulira? Eto, to je razlika u pristupu. Pacijenta treba educirati o promjenama u prehrani, tražiti od njega da se potrudi smanjiti tjelesnu težinu i da ozbiljno pristupi redovitoj tjelovježbi na dnevnoj bazi.

Biološka medicina može kvalitetno nadopuniti klasično liječenje, poboljšati izglede pacijenta da se riješi tegoba ili čak bolesti. Idealna je suradnja klasične i biološke medicine, no izuzetno je važan i nezaobilazan individualan pristup. Zato naglašavam da ne treba biti isključiv, da ne treba naglašavati da je nešto bolje od nečeg drugog, upravo je to problem klasične medicine – isključivost, a to je definitivno krivi pristup. Isključivost je arogancija jer podrazumijeva da samo netko zna sve najbolje, dok drugi ne znaju ništa ili premalo da bi bili kompetentni.

Zato naglašavam cjeloviti pristup, jer su ljudi vrlo složena bića. Imamo u najmanju ruku tri temeljna plana na kojima se patološki proces može odvijati: materijalni, energetski i duševni. Na materijalnom planu to mogu biti funkcionalne smetnje što znači da su pojedine ili niz funkcija u disbalansu ili su čak te funkcije do određenog stupnja oštećene. Ako se ovo stanje produbljuje, kronificira, onda već dobijamo razinu problema na planu oštećenja strukture, a onda ovo stanje može ići sve dalje do faze kad organizam prijeđe prag nakon kojeg povratka u stanje zdravlja više nikako nije moguće.

Iznad svega spomenutog je i duhovni profil pojedinca. Iz svog iskustva mogu reći da je s ljudima koji su suptilniji duhovno, koji su svjesniji, daleko lakše raditi, bolje surađuju, više preuzimaju odgovornost na sebe kako bi riješili svoj problem, a liječnika doživljavaju kao onoga tko bi im mogao pomoći da taj problem riješe. To je skroz drugačiji stav od onoga – doktore, imam problem – riješite ga! Dakle ja ne bih promatrao klasičnu i biološku medicinu kao suprotnost, već kao dvije mogućnosti koje su izuzetno kompatibilne. Ne uvijek, i ne za svakoga, no to je stvar suradnje profesionalnih osoba, odnosno liječnika, u korist zajedničkog pacijenta.

Zašto ste se odlučili nakon vaše izobrazbe za liječnika klasične medicine proširiti svoje znanje i djelovanje i na biološki medicinski pristup?

Dr. Soltyšik: Teško je reći zašto, no oduvijek su me privlačile i druge metode liječenja koje mi nismo učili na fakultetu, i prvo što sam krenuo istraživati je tradicionalna kineska medicina i akupunktura, a paralelno s tim me je zanimala i antropozofska medicina, herbalna medicina, dakle, nekako intuitivno sam osjetio da izvan tog klasičnog promatranja čovjeka i pristupa liječenju bolesti postoje i mnoge druge medicinske prakse tj. iskustvo koje može temeljnu medicinsku naobrazbu kvalitativno obogatiti. Taj klasični pristup me nije zadovoljio, nisam osjećao da mi taj koncept, kao liječniku, može pružiti najbolji mogući način liječenja.

U praksi se neprestano traži da sve efektnije, sve bolje, sve djelotvornije, sve proaktivnije i propulzivnije pomažete ljudima u nevolji. Samo konvencionalni pristup jednostavno ne zadovoljava. Uostalom, pitajte pacijente i pitajte kolege. Pitajte jedne i druge i neka iskreno ocijene status usluge. Zasigurno postoji nezadovoljstvo, frustracija, obostrano! I zato pacijenti idu dalje i traže drugo mišljenje, traže bolji, djelotvorniji i učinkovitiji oblik liječenja koji će zadovoljiti njihovu temeljnu potrebu, potrebu za zdravljem.

Prema ovome što ste ispričali, dobiva se dojam da ste vi bili otvorenijeg uma, za vas liječenje nije bilo samo posao već uistinu životni poziv da pomognete ljudima, jer ste toliko nadograđivali sebe, a to ste radili isključivo zato da možete liječiti ljude, što je danas na žalost, rijetkost.

Dr. Soltyšik: Apsolutno, i treba imati na umu da je mene još za vrijeme studija zanimalo nešto izvan dotičnog koncepta. Mene inače kao osobu smetaju okviri koji su de facto umjetna tvorevina, arteficijelna ograničenja, robovanje konceptima koji definitivno nisu neupitni! Ovo je svemir beskonačnih mogućnosti i smeta me što se zatire kreativnost, to je usmjereno i ciljano zaglupljivanje ljudi, i to nije samo danas, to već dugo traje, i umjesto da oni koji su svjesniji utječu pozitivno na druge ljude da se kreativno otvore, a tu na prvom mjestu smatram one koji na bilo koji način uče druge, poput profesora i učitelja, događa se upravo suprotno. Školovanje, odnosno učenje nije slobodna, dinamična kategorija nego je kondicionirana.

Mislim da neću pretjerati ako kažem da je kompletno školovanje, ne samo kod nas, već u čitavom svijetu, dirigirano. Danas se čak zna da je to školovanje korporativno usmjereno za potrebe korporacija, ja se ježim od toga! To je idiotizam, to nije istinsko, pravo školovanje. Pravo školovanje nije sticanje informacija, sve što se uči danas na fakultetima je informacijsko znanje, a to onda može biti samo temelj, alat, koji će poslužiti za daljnje kreativno i intuitivno produbljivanje znanja i iskustva. Ako je obrnuta situacija onda dolazi do pojave fah idiota koji ništa ne razumiju.

Recimo na medicini postoji hermetizirano učenje u jednom području koje se zove liječništvo ili liječenje koje bi zapravo trebalo biti maksimalno otvoreno. Da se razumijemo, ja sam protiv toga da sve bude liberalno na način da svatko može raditi što želi. Niti slučajno! Ali ako imate samo bazična znanja i niste otišli dalje od toga, niste ih proširili, produbili, kreativno doradili onda nemate nikakve šanse za napredak.

Problem je u mentalitetu klasične medicine, pogotovo kod nas, gdje vlada ekstremna isključivost. Evo jedan tipičan primjer – cijepljenje, razmjerno s činjenicom da u cca 50% zemalja EU taj problem ne postoji. Konkretno – Finska, Danska, Švedska, Norveška, Nizozemska, Velika Britanija, Njemačka, Estonija, Litva, Cipar, Austrija, sve ove zemlje nemaju niti jedno obvezatno cjepivo! Jesu li oni gluplji od Hrvata? Jesu li hrvatski liječnici javnog zdravstva inteligentnija skupina liječnika od kolega iz zemalja koje sam naveo?

Epidemiološki gledano, te zemlje EU u kojima nema niti jednog obvezatnog cjepiva imaju manju incidenciju zaraznih bolesti u odnosu na Hrvatsku. Onda kada se pojavi neka sudska odluka u vezi cijepljenja, a pojavila se nedavno, mnogi roditelji kažu – moje se dijete neće moći upisati u vrtić, neće se upisati u školu, a zapravo jedini uvjet je taj da dijete pri upisu bude zdravo, ništa drugo, to je jedini uvjet. Ali na Balkanu jednostavno prestaje mogućnost za bilo koju logiku zdravog razuma… Molim Vas, je li vrtić ili škola zdravstvena ustanova? Otkud tim ustanovama pravo da ucjenjuju roditelje i prišivaju im bezobrazno licemjerne opaske da se “ne brinu za zdravlje svoje djece” jer nisu dopustili cijepiti svoju djecu? Dapače, problem već nastaje u rodilištu!

Nitko ne može argumentirano obraniti cijepljenje novorođene djece za hepatitis, kojeg, nota bene, mogu zaraditi tek spolnim odnosom. Unatoč tome, praksa je druga. Nije neumjesno pretpostaviti postojanje sprege zdravstvene politike i pogodovanja proizvođačima cjepiva. Cijepljenje jednostavno ne može biti uvjet upisa u školu ili vrtić jer cijepljenje je preventivna, a ne kurativna mjera i ako je dijete zdravo, makar nije cijepljeno, ono nije hazard za drugu djecu! Osim toga, pravo na izbor temeljem Deklaracije o pravima čovjeka, a Hrvatska je potpisnica te Deklaracije, nema nitko pravo nekoga prisiljavati na nešto, a ako tražimo svoja prava onda moramo jasno deklarirati na temelju čega tražimo svoja prava, a onaj tko ta prava krši treba snositi pravne posljedice.

I da u skladu s načelom cjelovitog prikazivanja tematike, koje sam već spomenuo, kažem još nešto. Cijepljenje protiv zaraznih bolesti je visoko ingeniozna medicinska ideja. Nažalost, ona se nije idejno razvijala u smjeru fiziološkog pristupa imunizaciji protiv zaraznih bolesti, makar kao izvrstan primjer za to postoje registrirani lijekovi koji su baš temeljem velikog broja profesionalno dizajniranih studija pokazali zavidne terapijske efekte imunizacijom antigenima najčešćih uzročnika infekcija uro i respiratornog trakta, već je otišla u smjeru nasilnog načina prezentacije antigena, a to je unošenje antigena ili skupine antigena injektiranjem. Tako je nažalost izvrsno cjepivo, takozvana Salkova vakcina protiv poliomijelitisa zamijenjena injektivnom inačicom. Zašto?

Zbog čega nije nastavljeno cijepljenje oralnim, dakle prirodnim putem? Osim svega moram objasniti srž preventivne medicinske prakse, a tu spadaju i cjepiva. Ona, prevencija, po definiciji ne smije biti hazardna ergo ne smije nositi sa sobom potencijal opasnosti odnosno ugroze zdravlja! Ispunjava li današnji način imunizacije taj temeljni postulat?

Slažem se i moram istaknuti činjenicu da se cijepljenje kod nas provodi zapravo iz straha, jer se navodi da se mora cijepiti kako bi se spriječilo izbijanje zaraznih bolesti dok se istovremeno pokazalo u zemljama gdje je cijepljenje dobrovoljno, ili se bazira na nosodama – prirodnim alternativama cijepljenju, da nema porasta u pojavi zaraznih bolesti, čak suprotno. No da se vratimo na biološku medicinu – kako izgleda tijek liječenja kod bolesnika koji se odluči na liječenje biološkim tretmanom?

Dr. Soltyšik: Moram reći da se ljudi za ovaj način liječenja mahom odlučuju onda kada su isfrustrirani nemogućnošću da u konvencionalnom liječenju nađu kvalitetno rješenje. Ima i pojedinaca koji su svjesniji pa ne žele ići dužim putem. Naravno, opet ne treba biti isključiv jer postoje hitna medicinska stanja koja zahtijevaju konvencionalno liječenje, primjer je hitna medicinska intervencija ili kirurška intervencija.

Dakle, ja se trudim pacijenta pregledati što temeljitije, pregledati dokumentaciju ako je ima, te ako nakon pregleda uvidim da se radi o nerazjašnjenom entitetu, upućujem ga na daljnje pretrage. Ako se vidi da je problem jednostavan i rješiv, onda ga liječim momentalno, dakle, sve je individualno. Liječnik biološke medicine posjeduje mnoga znanja, kako informacijska, tako i iskustvena, za razna područja medicine koja klasični liječnik nema. Znači ima jedan širi opseg znanja i praktičnog iskustva što defitivno premašuje opseg koji posjeduje liječnik klasične medicine, dakako, mislim u praktičnom odnosno terapijskom smislu.

Dakle, ne radi se o nekom obliku kompeticije nego o širem mogućem izboru pristupa liječenju pacijenta. Sažeto: kolegijalna suradnja može dati daleko veće izglede pacijentu nego isključivi, jednostrani pristup problematici.

Postoje li ikakve nuspojave ili štetne posljedice kod prirodnih lijekova koji se koriste kod bioloških tretmana?

Dr. Soltyšik: Jedan francuski filozof je rekao jednu lijepu rečenicu: “Život je uvijek opasan po život”. Što želim s ovim reći – i kada radite s biološkim preparatima, dakle prirodnim preparatima, dakako da i kod njih postoji niz tvari koje mogu potencijalno izazvati nuspojave ili štetne efekte. No kada se to usporedi sa sintetskim lijekovima, onda je ta mogućnost minimalna. Rekao bih da su nuspojave iznimka, i treba razlikovati nuspojave od štetnih posljedica. Nešto što izaziva nuspojave ne znači nužno da ima i štetne efekte.

Je li poboljšanje zdravstvenog stanja ili izlječenje kod liječenja biološkim tretmanima učestalije nego kod konvencionalnog liječenja? Možete li pratiti te statistike?

Dr. Soltyšik: Zbog prevelike angažiranosti sa svojim pacijentima ja nikakvu statistiku ne mogu pružiti. No, s druge strane, postoji jako puno radova, odnosno znanstvenih studija na području biološke medicine koje pokazuju, za razna područja i za razne indikacije, vrlo konkretne učinke bioloških lijekova. Također, ako se radi o homeopaticima, tu također postoji brojna literatura koja govori u prilog tome da je ta terapija respektabilna, da je učinkovita i da je često puta, ako se uspoređuje s klasičnim preparatima, bolja. S jedne strane nema štetnih efekata, a s druge strane ima bolji, željeni učinak.

Pitam vas to stoga što vam se sigurno često javljaju pacijenti oboljeli od karcinoma, no javljaju se tek onda kada su iscrpili sve konvencionalne načine liječenja koji im nisu donjeli ozdravljenje. U toj fazi tijelo je potpuno iscrpljeno, i pitam vas – može li tada biološko liječenje pomoći?

Dr. Soltyšik: Područje onkologije je jedno tragično područje medicine. Zašto? Kao prvo metode detekcije, odnosno probira pacijenata su vrlo šupljikave. Zbog toga imamo jednu tragično visoku stopu incidencije zloćudnih bolesti u Hrvatskoj. Da ne spominjem da, ne samo kod nas, nego i u čitavom svijetu, nedostaje prevencija. Druga je stvar da kada pacijent dobije dijagnozu, često je to već kada je bolest uznapredovala. Što je u osnovi ta zloćudna bolest mi zapravo ne znamo, figurativno rečeno, to je jedna santa leda gdje mi vidimo samo jedan dio, maleni dio.

To je proces koji je trajao dugo i pretpostavka je da može trajati i desetljeće prije nego li ga otkrijemo. Prognoza koliko može biološka medicina pomoći kod prethodno tretiranog pacijenta, koji je iscrpio sve druge mogućnosti, a bolest nije suzbijena je također vrlo loša. Međutim, profesionalno i ljudski jest da ako vidimo šansu za poboljšanje kvalitete života ili čak za produljenje da onda trebamo u skladu s tim djelovati.

Okrutno je na svaki način nekoga otpisati jer tko sam ja i otkud mi pravo da se bavim proroštvom!? Ima “nevjerojatnih” situacija i neočekivanih preokreta. Imate slučajeva kada mlada osoba s veličinom tumora od 1.5 cm bude mrtva unutar godine dana, a imate opet situacija da pacijent unatoč proširenosti procesa uspostavi oblik “stabilne neravnoteže” i tako živi desteljeće(a)! S druge strane kada je očito da je pacijent ušao u terminalnu fazu bolesti tada je humano da mu pomažemo koliko umijemo da mu kvaliteta života bude bolja i snošljivija.

Znači, čovjek bi u samom početku, kada sazna da je bolestan trebao imati mogućnost informiranja o mogućim liječenjima, o liječenju konvencionalnim metodama i biološkom liječenju, i kada zna za taj izbor, trebao bi moći svojom voljom odlučiti koje liječenje želi. Budući da su šanse izlječenja klasičnom medicinom upitne, koje su šanse, ako izabere biološke tretmane, da bude izliječen?

Dr. Soltyšik: Pazite, ni ovdje ne valja biti isključiv, stalno to naglašavam. Postoje zloćudne bolesti kod kojih je i klasična medicina učinkovita, to su na prvom mjestu nesolidne neoplazme. Postoje i moderne, individualno dizajnirane kemoterapije, što povećava izglede da će neka kemoterapija ipak biti djelotvorna, a temljeno je to koliko je bolest proširena kada se otkrije. Dakle, što je bolest ranije otkrivena, i što je smisleniji koncept integrativnog pristupa, mislim na kombinaciju klasične i biološke terapije, i uz visoku suradnju pacijenta, to su šanse za izlječenje veće.

Mogu li biološki tretmani sami izliječiti rak?

Dr. Soltyšik: Ja ne preporučam pacijentima isključivost, osim ako su u pitanju dobro poznati tipovi tumora koji ne reagiraju na konvencionalne terapije. Tada navodim pacijenta da upita svog liječnika da mu iskreno kaže koje su statistike izlječenja kod tumora koji on ima. Pacijent bi to morao znati. Jer ako klasična medicina za sebe kaže, a to je sada moderni pojam, da bazira vrijednost svog znanja na dokazima – medicina temeljena na dokazima, pitanje je onda što su točno ti dokazi, kako su oni evidentirani i kako su statistički obrađeni. I biološka medicina može pokazati studije koje se baziraju na dokazima, kao što sam ranije naveo, koje pariraju klasičnoj medicini. Istina je da takvih studija nema onoliko koliko ih ima u klasičnoj medicini, jer su studije jako skupe, ali ono što je učinjeno do sada daje jasnu sliku da ima smisla u biološkoj medicini tražiti dodatne mogućnosti liječenja.

Je li liječenje biomedicinskim tretmanima skupo ili je to u razini s klasičnim liječenjem?

Dr. Soltyšik: Ovako, sasvim racionalno, kemoterapijske sheme su strahovito skupe, recimo jedna kura stoji stotine tisuća kuna. Biološki tretmani su daleko povoljniji. No, iza kemoterapijskog koncepta stoji zdravstveno osiguranje, a tko to plaća? Mi plaćamo. Znači sustav dolazi do novca preko poreznih obveznika koji svi skupa sufinanciraju sustav zdravstvenog osiguranja. Znači, to je također jedna škakljiva tema, u smislu tih različitih protokola i je li to uistinu opravdani pristup i je li svaki od tih primjenjenih protokla opravdan. Ovdje moram spomenuti da postoji jedna softificirana metoda individualizacije tih onkoloških protokola, ali ne kod nas nego u inozemstvu. To su klasične pretrage i taj tip pretraga spada u takozvanu molekularnu dijagnostiku.

Temeljem takve pretrage se najprije dokazuje minimalna rezidualna bolest u krvi pacijenta, odnosno, dokazuje se prisutnost tumorskih stanica u perifernoj krvi. Temeljem tog oglednog uzorka ostataka tumorske bolesti se može precizno ustanoviti na koje citostatike jesu i na koje nisu ili su pak samo djelomično osjetljive nađene tumorske stanice, reagiraju li na monoklonalna protutijela, ako ova postoje za dotični tip tumorske bolesti, a isto tako i reagiraju li na hipertermijsko liječenje.

Kada bi se to koristilo kao metoda probira pacijenata, odnosno, je li uopće potrebno primijeniti kemoterapiju i/ili zračenje nakon operacije ili za određivanje djelotvornosti kemoterapijske sheme, onda bismo financijski mogli uštedjeli milijarde, a povećali bi, nesporno, eficijentnost primjenjenih terapija!

Ili kada bi pacijent mogao i između toga još i birati na koji se način on želi liječiti – biološkim tretmanima ili klasičnom medicinom.

Dr. Soltyšik: Pacijent može birati, odnosno, on može odbiti konvencionalno liječenje, no zdravstveni sustav ne financira biološke tretmane. I to je jedini jedini izbor unutar sustava koji ima.

No kada pacijent odbije klasične metode liječenja, recimo kemoterapije i zračenja, i započne se sam liječiti, on dolazi u situaciju da ostaje sam, odnosno, kada mu zatreba hitna medicinska intervencija, može li mu pomoć klasične medicine biti odbijena?

Dr. Soltyšik: To na žalost ovisi od liječnika do liječnika, od ustanove do ustanove, mada tako ne bi smjelo biti. Svakom pacijentu, bez obzira odbio on ili ne klasične tretmane, po kodeksu liječničke deontologije mu ne smije biti uskraćena medicinska pomoć. Takvih situacija ima, iako su one rijetke i na individualnoj razini, što opet nije opravdano.

Mogu li se preparati za liječenje biološkim tretmanima nabaviti kod nas i jesu li skupi?

Dr. Soltyšik: Ljudi ih sami nabavljaju, mogu ih nabaviti, to nije problem i nitko im to ne opstruira. Jedino postoji moralni problem, s aspekta države jer kod nas pacijent plaća pristojbu na nešto što njemu služi kao lijek, a plaća to iz vlastitih sredstava. To je totalno nehumano! Otkud pravo državi da se koristi nametom na to što pacijent treba za svoje liječenje?! Ja nisam nikakav žalopojnik za bivšom Jugoslavijom, no tada je postojao zakon o lijekovima kojim je unos lijeka za osobnu potrebu bio apsolutno slobodan od bilo kakvog nameta temeljem recepta ili preporuke liječnika. Dakle, pacijent je bio potpuno oslobođen carine i poreza jer mu to služi u svrhu liječenja. Znači, svi lijekovi ili suspstance potrebne za liječenje biološkim tretmanima su dostupni, samo se neki moraju uvoziti, na što se plaća carinska pristojba.

Teške bolesti su u porastu – rak, autizam, bolesti krvožilnog sustava, dijabetes i drugo. Jesmo li zatrovani iznutra, izvana, kako vi to objašnjavate?

Dr. Soltyšik: Gledajte, ovo što ću reći ne može nitko osporiti – postoji toliko intervencija u ekos, u životni prostor, postoji toliko zloćudnih umjetnih intervencija, sve što je ova civilizacija napravila, uključujući i tehnološki napredak – iako je upitno koliko je to zbiljski napredak, jer sve je to novovjeka intervencija u naše zdravlje. Samo neke da nabrojim: ogroman broj arteficijelnih kemijskih spojeva koji zagađuju planetarno naš eko sustav, naš zrak, vodu, zemlju, hranu, ogroman broj fizikalnih agensa, ksenobiotičkih lijekova, elektromagnetskog smoga i tako dalje.

Mnoge od tih tvari, naročito pesticidi, nisu biorazgradljivi! Uglavnom se sve svodi na konstatacije, konvencije, dogovore, mjere, standarde i drugo, a konačna rezultanta jest nastavak djelovanja tih pogubnih faktora na naše zdravlje. Holizam je samo patetika. Današnji svijet ljudi ga ne osjeća! Apsurdni trendovi “održivog razvoja” se stalno plasiraju, a bombardiranje čovječanstva s “rastom” ekonomija i dalje zastrašuje i provodi transplanetarni teror pohlepe, gramzljivosti i volje za moći! Tu je i stres, enormni stres zbog ugroženosti života.

Znači postoji cijeli niz faktora, kemijskih agensa, fizikalnih agensa, stresa, sintetskih lijekova, kojekakvih otrovnih tvari koje se nalaze u živežnim namirnicama, GM hrane i drugog. Nažalost, vrhunski znanstvenici, akademici i drugi vrli intelektualci ne uzimaju ozbiljno navedene ugroze, ne vrše efektan pritisak na svijet moći i ne staju u zaštitu života nego popuštaju već spomenutim zloćudnim silnicama. Temeljno pravo, pravo na zdravlje je pod teškom opsadom i kontinuiranim nasrtajima nasilja nad našim zdravljem!

Znači, zapravo je čudo da je netko danas uopće i zdrav?

Dr. Soltyšik: Moram reći da smo zapravo jako žilavi. No na žalost, mnogi nisu i nitko ne zna kada će njegova otpornost pokleknuti pred nasrtajima te zločinačke agende.

Što nas sve skupa može probuditi, osvijestiti – je li to širenje informacija i svijesti?

Dr. Soltyšik: Lijepo je rekao Bela Hamvaš – svijet ljudi je jedini problematičan segment života na Zemlji, zbog njegove takozvane slobodne volje. No to nije slobodna volja već je ovo što čovjek danas prakticira samovolja. To je krajnji zloćudni egoizam. To nije onaj zdravi egoizam kada se brinete, eto, nešto činite i za sebe. To je poprimilo obilježja demoskog. Ključ je u ovome: dio (ne)ljudske prirode je svirep – volja za moći, volja za posjedovanjem i patološka ambicija! To su tri ključne odrednice, a sve tri su strateške odrednice ega. Bolesno, uistinu duboko bolesno društvo prakticira, ne samo danas, danas je samo vrhunac toga, korupciju slobode drugih bića. I to ne prestaje. Planeta ima rješenje za to, ali pitanje je što će biti s nama. Ti patološki utjecaji su danas toliko potencirani, geometrijskom su se progresijom uvećavali i užasnih su razmjera. I pogledajte sada ovaj paradoks, sva ta znanost, ona nema duhovnu inteligenciju kojom bi zaustavila ovu malignu tendenciju društva.

Može li pojedinac koji je svjestan toga nešto učiniti?

Dr. Soltyšik: Jaki pojedinci mogu biti senzibilizatori velikih skupina ljudi i njihov utjecaj se širi munjevito. Također, ne manje bitno jest da je snaga slabih u solidarnosti i empatiji. Snaga svijeta nije u pojedinačnom nego u zajedništvu pojedinačnog. Sjetite se govora Velikog poglavice iz Seattlea: sve su stvari međusobno povezane! Priroda nas uči da u svijetu postoji suradnja, na primjer, postoji hranidbeni lanac, no nije nikada velika bijela psina u 50 milijuna godina pojela svu malu ribu. Zašto – jer količina hrane koju ona može pojesti omogućuje da ona živi, a male ribe ima toliko da to njihovu populaciju ne ugrožava. Kod čovjeka je drugačije, on će ubiti 350 000 bizona i prodati ih na tržištu, on će ubiti 570 000 lisica i prodati njihova krzna na tržištu, a to je bolesno! Zato je pitanje, osim pojma zdravlja kao zdravlja, mentalnog zdravlja iz kojeg proizlazi i duševno zdravlje a od tuda dolazi i fizičko zdravlje. Znači, ključni izvor uzokovanja patnje je ego. Mi kao svjesna bića bismo trebali biti suodgovorni jedni za druge, znači, ja ne samo da brinem za drugoga, ja ću preuzeti i dio odgovornosti, dat ću mu ruku ako vidim da će otići u ponor. A ovaj ljudožderski model ega funkcionira po principu – što ih više pobijem i neutraliziram, meni će biti bolje.

Dotakli smo se mnogih tema, no sve su one vezane uz zdravlje, a sada za kraj nešto konkretno za sve one koji se žele obratiti liječnicima biološke medicine, tko se sve, osim vas, bavi biološkim tretmanima?

Dr. Soltyšik: Ima nas, nema nas puno, ali nas ima a svatko od nas radi na drugačiji način. Tu je recimo kolega Šimetin i kolegica Grčić u Zagrebu, Marđetko u Zadru, Matajić u Splitu, Ivan Terzić u Osijeku, kao i kolege koje se bave akupunkturom što isto spada u biološke tretmane jer je to metoda manipulacije energijom tijela, koja je priznata kao metoda liječenja od strane Svjetske zdravstvene organizacije.

Doktore Soltyšik, hvala vam na razgovoru, i bez obzira što vas i vaših kolega nema puno, odlična je vijest za mnoge oboljele da postojite te da ljudi mogu izabrati i drugačiji, cjelovitiji pristup liječenju.
 
(nexus-svjetslost.com/uredio:nsp)

Dok je sama grandioznost glavno dijagnostičko obilježje patološkog narcizma, postoje i znanstveni podaci koji navode na zaključak da se patološki narcizam javlja u dva oblika, (a) grandiozno stanje svijesti kod mlađih adolescenata koje se može korigirati kasnijim životnim iskustvima, i (b) stabilni poremećaj opisan u DSM-IV (američki Priručnik za dijagnostiku mentalnih oboljenja) koji nije toliko definiran s grandioznošću, koliko sa ozbiljnim poremećajima u međuljudskim odnosima

Prema nekim teorijama, uzrok narcizma je rana afektivna deprivacija, dok klinički materijal opisuje narcisoidnu osobu više kao nevoljnom, nego nesposobnom. Ukoliko je Narcisoidni poremećaj ličnosti – NPL izazvan oštećenjima nastalim za vrijeme infantilnosti i usljeđujućim “kratkim-spojevima” kod daljnjeg razvoja, onda će on vjerojatno biti neizlječiv. U drugu ruku, ukoliko je narcizam poremećaj u ponašanju koji je stečen, onda postoji neka nada, mada prilično slaba, da će se ti poremećaji u ponašanju moći ispraviti. Klinička literatura na temu NPL-a je više teoretske prirode, apstraktna i općenita, sa malo opisa kliničkih slučajeva, što sugerira da kliničari nemaju mnogo praktičnog iskustva sa narcisizmom. Postoji nekoliko razloga za to:

Zastupljenost NPL-a se procjenjuje na oko 1% generalne populacije

- Narcisi se rijetko podvrgavaju tretmanu, a kada do tretmana dođe, onda je napredak veoma spor. Tu se radi o najmanje godinu ili dvije stalnih seansi prije nego što narcis može priznati da i od kliničkih terapeuata ponekad može biti neke koristi. Teško je držati naracisa dovoljno dugo pod terapijom dok se ne postignu određeni učinci, a malo ljudi ima dovoljno novca za tretman koji ne pruža mnogo a dugo traje.

- Osiguravajuća društva su također zainteresirana za kratkotrajne terapije i pažnja se prije posvećuje ublažavanju akutnih problema, kao što je depresija, nego nekom zalaženju u tretman uzroka kroničnih problema. Narcisi se veoma ustežu kod otvaranja i poklanjanja povjerenja nekome, tako da većina slučajeva prođe neprimjećena od strane terapeuta kod kratkotrajnih tretmana. Prema nekim nalazima, antidepresivi tipa SSRI (selective serotonin-reuptake inhibitors), kao što je Prozac, pogoršavaju narcisoidnu grandioznost i nedostatak društvene inhibicije.

- Većina kliničara se čini nesvjesna činjenice da se izvještaji narcisa o njihovom napretku ne mogu smatrati valjanim s obzirom da je laganje jedna od njihovih glavnih osobina i da u mnogim slučajevima nedostatak empatije navodi narcisa na veoma netočne interpretacije onoga što drugi ljudi govore ili rade, tako da oni mogu vjerovati da ih drugi vole i poštuju bez obzira na prošlost u kojoj su ovi pokazivali neosjetljivost i tendeciju za iskorištavanjem drugih ljudi u svojim odnosima s njima.

[Iz DSM-IV (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, 4th edition, 1994 ,.]

Jako izražena težnja za grandioznošću (kod maštarenja i ponašanja), potreba ličnosti da joj se drugi dive, i nedostatak empatije

[NPL se po prvi put pojavio u DSM-III 1980. godine; prije toga nije postojao nikakav formalan dijagnostički opis ovog poremećaja. Pored toga, poremećaji ličnosti se često međusobno isprepliću i kliničari imaju tendenciju da ih miješaju.

Grandioznost je poseban slučaj, međutim, nedostatak empatije i eksploatatorski odnos prema drugim ljudima nije specifičan samo za NPL, isto kao i potreba osobe da drugi u njoj vide nešto specijalno ili posebno. Diferencijalna dijagnoza NPL-a se uspostavlja na temelju odsustva određenih faktora u ponašanju osobe. Granični poremećaj ličnosti - GPL (Borderline Personality Disorder) ima neke upadljive sličnosti sa NPL-om, međutim, GPL se karakterizira tendencijom ka nanošenju ozljeda samom sebi ili samo-ozljeđivanju, prijetnjom počinjenja samoubojstva ili pokušajima izvršavanja samoubojstva, dok će narcisi rijetko kada povrijediti sebe na takav način.

GPL može uključiti i živčane slomove, koji nisu karakterstičnim za NPL, mada se mogu dogoditi. Potreba za ukazivanjem stalne pažnje od strane drugih, također je zastupljena kod histionskog poremećaja ličnosti - HPL, međutim, HPL i GPL slučajevi su strogo orjentirani ka održavanju međusobnih veza s drugima, dok je je za NPL karakteristično da osobe koje pate od tog poremećaja imaju tendenciju ka otuđivanju od drugih, kao i izbjegavanju svake intimnosti s drugima.

Kod poremećaja ličnosti, grandioznost je posebno karakteristična za NPL, međutim, ona se nalazi i kod drugih psihičkih poremećaja.

Psihopati također pokazuju jedan patološki narcizam uključujući i grandioznost, međutim psihopatija se razlikuje od NPL-a po tome što će psihopati biti voljni se koristiti i fizičkim nasiljem prilikom ostvarivanja onoga što žele, dok će narcisi rijetko kad činiti neke kriminalne radnje; narcisi se često groze fizičkog kontakta s drugima, mada znaju i napasti u nastupu bijesa.

Bipolarna bolest također sadrži jake elemente grandioznosti. (Nešto više o grandioznosti i empatiji biti će rečeno u drugom dijelu teksta).]

Ovaj poremećaj se javlja u mlađoj odrasloj dobi i prepoznaje se po najmanje pet sljedećih simptoma:

1. Jedan pretjeran osjećaj samovažnosti (npr. pretjeruju kad pričaju o svojim postignućima i očekuju priznanja iako ih nisu zaslužili)

- Obični narcisi pokazuju pretjeran osjećaj samovažnosti, bilo kad pričaju o obitelji, poslu ili životu uopće, kao da nitko drugi ne postoji u njihovoj slici. Što god oni rade, oni su ti koji su glavna zvijezda, odajući dojam kako na svojim plećima nose jednu herojsku odovornost za njihovu obitelj ili poduzeće, da oni moraju brinuti o svemu jer njihovi bračni drugovi, partneri ili suradnici ovise o njima, tj . nisu u stanju funkcionirati bez njih.

Oni ignoriraju ili poništavaju sposobnosti i doprinose drugih i žale se kako im nitko nikad ne pomaže; mogu inspirirati kod drugih saosjećanje ili divljenje za svoje stoičko suočavanje sa životnim tegobama ili nesebično požrtvovanje kad je dobro drugih u pitanju (mada ga ti drugi “nisu zaslužili”). Međutim, ova njihova svakodnevna grandioznost je jedan aspekt narcizma u kojeg ne možete proniknuti osim ukoliko ne dobijete priliku da posjetite Narcisovu kuću ili radno mjesto i sami se uvjerite da su i drugi tamo uključeni u razne poslove a u mnogim slučajevima, oni čak obavljaju za njega i onaj dio posla koji normalno pripada njemu.

Narcisi će tvrditi kako postižu spektakularne rezultate ne ulažući neki veliki trud ili investicije, ostavljajući utisak da su nekako njihovo vrijeme i novac vrijedniji od vremena i novca drugih ljudi.

U širokoj upotrebi, pojmovi narcis, narcisoidnost i narcisoidan, podrazumijevaju jednu apsurdnu uobraženost i primjenjuju se na ljude čije su ambicije i aspiracije mnogo veće od njihovih vidljivih sposobnosti ili nadarenosti. Ponekad se ovi pojmovi primjenjuju za opis ljudi koji su jednostavno puni sebe – čak i kad su nihova stvarna dostignuća spektakularna. Izvanredni zabavljači ili sportaši nisu uvijek skromni, ali oni nisu grandiozni ukoliko je njihovo vrednovanje samih sebe realistično; npr., Muhammad Ali, ili Cassius Clay, bio je notoran po tome kako se hvalio da je on najbolji i najljepši, međutim, on jeste tijekom jednog vremenskog razdoblja bio najbolji i najljepši bokser, tako da njegovo vrednovanje samog sebe nije bilo grandiozno.

Neki narcisi bombastično hvalisaju i veličaju sami sebe, međutim, mnogi od njih su neupadljivi u javnosti, štedeći svoju sujetu i autokratsko ponašanje za one koji su im najbliži i najdraži. Uobičajeno napadno grandiozno ponašanje uključuje očekivanje jednog posebnog tretmana ili divljenja ukoliko tvrde da (a) poznaju važne, moćne ili poznate ljude (b) ili ukoliko oni sami tvrde za sebe da su izvanredno inteligentni ili nadareni.

Grandiozne tvrdnje narcisoidnih osoba su obično samo površno moguće fabrikacije koje lako pucaju po šavovima ukoliko se izlože jednoj imalo kritičkoj analizi. Njih je najlakše prepoznati po njihovim djelima: da li su ona stvarno značajna? (Mnogo pričaju, a ništa konkretno da urade.)

Geniji koji su istovremeno narcisodni su velika rijetkost. Prije ćemo sresti 1000 narcisoidnih osoba, nego jednog genija.

2. Preokupacija fantazijama bezgraničnog uspjeha, moći, briljantnosti, ljepote ili idealne ljubavi.

- Narcisi kultiviraju solipsistične ili “autistične” fantazije, što znači da oni žive u svojim malim zatvorenim svijetovima (a istovremeno ih vrijeđa kad se realnost usudi upasti u njih).

3. Narcis vjeruje da je on “poseban” i da njega mogu razumjeti samo oni koji su mu slični, tj. ljudi koji mahom imaju visok status u društvu; tako se on jedino s njima može asocirati

- Oni misle da je svatko tko nije poseban ili superioran, jednostavno bezvrijedan. Po samoj svojoj definiciji normalni ljudi nisu ni posebni ni superiorni, tako da su oni za narcise beznačajni.

4. Zahtijevaju od drugih da im se prekomijerno dive

- Prekomijerno, na dva načina: oni žele nagrade, komplimente, poslušnost drugih, kao i to da im drugi cijelo vrijeme zavide; žude da čuju kako je sve što oni rade bolje od onoga što rade drugi. Ovdje se ne radi o tome da oni očekuju neku iskrenost, njima je bitno da im se to ponavlja što češće i što glasnije.

5. Narcis uvijek smatra da ima pravo na nešto

- Oni očekuju od drugih da se ovi automatski slažu s njihovim željama. Kad narcis poželi nešto uraditi, svi oni oko njega moraju odmah prestati sa svim što su do tada radili kako bi mogli raditi ono što narcis želi. Ukoliko se njegova očekivanja ne ispune, kod narcisa će odmah usljediti izljev bijesa ili frustracija.

6. Sebično iskorištavanje drugih s ciljem postizanja svojih vlastitih ciljeva

- Narcisi se koriste drugim ljudima kako bi ostvarili ono što žele i nije ih briga koliko će to koštati druge ljude.

7. Nedostatak empatije

- Nisu voljni ili sposobni da prepoznaju potrebe i osjećanja drugih ljudi, niti da s njima suosjećaju. Oni se “isključe” kad drugi ljudi pričaju o svojim problemima.

U kliničkom smislu, empatija je sposobnost prepoznavanja i tumačenja emocija drugih ljudi. Nedostatak empatije kod ljudi može se manifestira na dva načina: (a) pravilna interpretacija emocija drugih ali ih ne dodiruje patnja drugih ljudi (često i uživaju kad vide druge da pate), što je karakteristika psihopata (b) nesposobnost prepoznavanja i pravilne interpretacije emocija kod drugih ljudi, što je više karakteristično za NPL. Ovaj drugi slučaj poremećene empatije može čak (mada rijetko) se manifestirati i kao alexithymia, ili nedostatak riječi za opis emocija, a sreće se kod nekih psihosomatskih bolesti, kao npr. onih oboljenja kod kojih se emocije doživljavaju na somatski, a ne psihički način.

Ljudi s poremećajem ličnosti nemaju normalnu identifikaciju tijelo-ego, te smatraju njihova tijela instrumentima, tj. nečim što je slično alatu koji im stoji na raspolaganju da bi došli do onoga što žele. U drugim slučajevima, oni na svoje tijelo mogu gledati kao na “tamnicu za mučenje” u kojoj su osuđeni na jednu besmislenu patnju.

Mnogi narcisi su svjesni činjenice da su njihova osjećanja različita od drugih ljudi, oni većinoim osjećaju slabije ili manje, ne samo u smislu inteziteta osjećaja nego i njihove raznovrsnosti, (međutim, narcisi to tumače dokazom njihove vlastite superiornosti); neki od njih sami to opisuju u smislu kao da su “anestezirani” kad se radi o percepciji i razumijevanju emocija kod drugih ljudi.

8. Često zavide drugima i vjeruju da drugi zavide njima

9. Pokazuju arogantno, nadmeno, snishodljivo ponašanje i stavove kao i prezir prema drugima.

Često se ponašaju prema drugim ljudima kao prema smeću.

Nikada ne vole nešto što im ne može uzvratiti ljubav

(Kako prepoznati narcisa: http://www.halcyon.com/jmashmun/npd/howto.html )

“Ako hoda kao patka i kvače kao patka … onda je to – patka”

Na temelju onoga što znam, nijedna od narcisoidnih individua koje sam li čno poznavala nije bila i službeno dijagnosticirana da pati od Narcisoidnog poremećaja ličnosti; oni nisu tražili pomoć, niti su bili na kliničkom pregledu. Međutim, oni koji su tražili pomoć, to su bili članovi njihove obitelji, kako mogli izaći na kraj s njima.

Ovo su bilješke iz moje prakse – tj. opisi i observacije koji mogu pomoći u prepoznavanju narcisa a također, nadam se da će to olakšati tegobe i onima koji žive i rade sa narcisima. Žao mi je što takodje ne mogu pružiti i neku nadu, jer s obzirom da je primarna karakteristika narcisa vjerovanje da su uvijek u pravu bez obzira na to o čemu se radi, oni se ekstremno teško mijenjaju, a na žalost, imaju tendenciju da postanu još gori kako postaju stariji.

Ja takodje nikad nisam morala imati posla sa nekim fizički agresivnim ili sadistički orijentiranim narcisom. Narcisi koje sam poznavala su se većinom odlikovali zapostavljanjem drugih, kao i verbalnim i emocionalnim nasiljem nad drugima. Međutim, mnogi ljudi nisu te sreće, tako da se njihovi narcisoidni roditelji ili partneri neumorno trude da ih promijene (ili re-formiraju svoje “voljene”), od podvrgavanja plastičnim operacijama, pa do izbjeljivanja kose njihove djece uz pomoć kemijskih agenasa kako bi ih učinili savršenim plavušama ili ‘Plavušanima’.

Gotovo svatko ima neke narcisoidne crte. Moguće je da čovjek bude arogantan, sebičan, uobražen ili ‘izvan svakog dodira’ a da istodobno nije narcis. Praktični test, koji je meni zasada poznat, je taj da je s normalnim ljudima, bez obzira na to koliko su teški, moguće ostvariti neki napredak, bar privremeno, ako im recimo kažemo nešto u smislu: “Molim te, imaj srca”. Ovo ne pomaže kod narcisa; u stvari, to obično napravi stvari još gorima.

Nemoguće je prenaglasiti važnost nedostatka empatije kod narcisoidnih osoba. To se oslikava na svemu oko njih. Ono što sam jasno primjetila kod narcisa kojeg sam voljela, to je njihova nesposobnost da poklanjaju pažnju kad netko drugi priča. Ta njihova osobina je toliko upadljiva da mi se često činilo da oni imaju neki neurološki problem koji utječe na funkcioniranje njihove kognicije.

To su obrazovani ljudi sa visokim IQ, koji obično potječu iz srednje klase, a njihovo razmišljanje ne samo da nije logično, nego je izvitopereno: narcise morate vrlo dobro poznavati kako biste razumjeli njihovo ponašanje. Na primjer, oni uvijek popunjavaju njihove rupe s komadićima gesta, ideja, ukusa, stavova itd. koje su posudili od nekoga drugog koga smatraju autoritetom. Njihovi autoritativni izvori, koliko ja znam, su uvijek ljudi koje oni stvarno poznaju, a ne npr. nešto iz neke knjige; narcisovo mišljenje ili stav može doći od nekoga koga i vi također poznajete a tko za vas očigledno ne predstavlja neki autoritet za stvar o kojoj se radi, tako se narcisi mogu činiti potpuno proizvoljnim, ili nasumičnim u vezi s njihovim motivacijama i rezoniranjem.

Oni su vidljivo transfiksirani njihovom statičnom i fantastičnom slikom samih sebe, kao Narcis koji bulji u svoj ​​vlastiti odraz, što kod njih izaziva jednu čudnu vrstu spokoja i pasivnosti. Usljed toga što je njihov unutarnji život prilično ograničen i suštinski mrtav, on ne može sadržavati u sebi predstavu o tome kako se živi neki sadržajan i ispunjen život – te stvari njima nisu bitne, oni očekuju od drugih da obavljaju one svakodnevne aktivnosti ili poslove, dok njih same mrzi da traće svoju specijalnost na obične stvari; oni ne mogu unesti svoje srce u ono što rade (ali će vam reći koliko su sati uložili u neki posao), oni posuđuju svoja mišljenja, stavove i ukuse od bilo koga tko im se u tom momentu čini autoritativnim.

Na osnovu mog osobnog iskustva, kao i onoga što sam pronašla u kliničkoj literaturi, za narcise je specifično to da skoro uopće ne pričaju o svom unutarnjem životu – sjećanjima, snovima, utiscima itd. Oni rijetko spominju svoje snove. Čini se kao da nisu u stanju da asociraju sjećanja – npr. na način kako jedna stvar vodi do druge: “To me podsjeća na nešto što mi se dogodilo kad sam bio … na nešto što sam pročitao … na nešto što je netko rekao …”. Oni ne pričaju o tome kako su naučili nešto o samima sebi ili o ovome svijetu. Oni ne dijele s drugima svoje misli, osjećanja ili snove. Oni neće nikad reći, “imam jednu ideju i trebalo bi mi malo pomoći,” ili “Postoji nešto što sam uvijek želio učiniti … da li si ti ikad poželio to napraviti?”

Oni ne pričaju o tome kako im je pošlo za rukom da savladaju određene poteškoće na koje su naišli ili u vezi problema koje trenutno pokušavaju riješiti (osim što će pokušavati naći nekoga da to napravi za njih ono što oni žele). [...]

Postoje različite teorije o tome kako dolazi do Narcisoidnog poremećaja ličnosti. Neki psiholozi prate NPL do zapostavljanja ili zlostavljanja u ranom djetinjstvu, a drugi ukazuju na pretjerano povlađivanje djeci od strane njihovih roditelja, koji nisu u stanju odrediti granice kod ispunjenja zahtjeva njihove djece. Drugi tvrde da se NPL javlja u odrasloj dobi. Neki tvrde da narcisoidnost doživljava svoj vrhunac u srednjem dobu a onda se polako topi kako čovjek stari. Drugi su mišljenja da narcisi stalno ostaju isti, s tim što imaju sve veću tendenciju da padaju u depresiju kako postaju stariji, jer njihove grandiozne fantazije se ne ostvaruju, a ni oni sami ne izgledaju više onako dobro kao prije. Narcisi koje sam ja poznavala oduvijek su bili takvi, a kako su starili tako su bivali još gori, međutim, imali su dramatične regresije ličnosti nakon smrti njihovih roditelja i drugih ljudi koje su smatrali autoritetima i koji su prethodno igrali određenu ulogu u smislu kontrole narcisovog neprimjerenog ponašanja. Da, i jedna kronična depresija kod njih postaje očigledna kad uđu u 40-te godine, mada ona može biti uvijek prisutna. Depresivan narcis naravno optužuje cijeli svijet za svoja osobna razočarenja, a nikad samog sebe.

U suštini, narcisi nisu sposobni ili voljni poklanjaju povjerenje svijetu ili drugim ljudima kad se o ostvarivanju njihovih prohtjeva radi. Možda su bili rođeni od strane roditelja koji nisu bili u stanju se emotivno povezati s njima, pa su odatle još kao djeca naučili da se ne mogu ni na koji način oslanjati na druge ljude. Možda NPL počinje kasnije, kad nametljivi ili izopačeni roditelji ne dozvoljavaju djetetu prihvaćanje mišljenja ili vrijednosti drugih ljudi. Možda se narcizam javlja u djetinjstvu u slučajevima kad se roditelji prema djetetu odnose kao prema nekom malom bogu ili kralju. O čemu god da se radi, narcisi su se odlučili na to da nikoga ne vole. U svojim maštarijama oni su utopljeni u same sebe, perfektni su i nije im potrebno ništa što bi im netko drugi mogao pružiti. Njihovi životi su siromašni i sterilni; cijena koju plaćaju za svoje zlatne fantazije je velika: oni nikada neće dijeliti jedan san za dvoje.

Sa jednim narcisom je moguće imati relativno glatke međusobom odnose i te odnose je moguće održavati kao takve tijekom jednog dužeg vremenskog razdoblja. Međutim, prvi uvjet za tako nešto je – držanje distance: a tako nešto je jednostavno nemoguće u slučaju da živite s narcisom. Držanjem na odstojanju i sa samo povremenim i kratkim kontaktima, moguće je ostvariti dobre odnose sa narcisima.

Nadalje, morat ćete se prema njima ponašati kao prema djeci: dajte im što god žele ili im je potrebno kad god oni to zatraže, ali nemojte očekivati ​​da će vam se oni odužiti. Nemojte očekivati ​​od njih neko veliko zanimanje za vaš vlastiti život (niti ih trebate uopće opterećivati ​​svojim vlastitim problemima), nemojte očekivati ​​od njih da će biti u stanju da vam pruže bilo što što vam je potrebno ili što želite, ne očekujte od njih da vam se izvine ukoliko su vas uvrijedili ili da pokažu neku pozornost vašim osjećanjima. Međutim, morate imati na umu sljedeće: oni nisu djeca; djeca se razvijaju i rastu te im je pažnja potrebna samo tijekom jednog kraćeg razdoblja, nakon čega oni postaju sve više samostalni, te tako i u stanju se brinuti o samima sebi, dok narcisi nikada ne nadilaze svoju potrebu za posvećivanjem pažnje njihovim djetinjastim potrebama, tijekom 168 sati tjedno.

Odrasli narcisi su veoma zahtjevni, morate im posvećivati ​​mnogo vremena i energije, isto kao malim bebama, s tim što kod njih nećete biti u situaciji da se radujete njihovom odrastanju i napredovanju, na temelju onoga što su isisali iz vas. Dok će vam novorođenčad uzvraćati vašu ljubav, odrasli narcisi su veoma slični vampirima: oni će uzeti od vas sve što im možete dati, dok vam ničim neće uzvraćati; nakon što vas isisaju do kraja, proklet će vas i odbaciti kao smeće koje više nije vrijedno trošenja njihovog dragocijenog vremena.

Pored fizičke udaljenosti, od narcisa je vrlo bitno držati i emocionalnu distancu. Oni su vrlo dobri kod održavanja konvencionalnog personaliteta kod površinskih odnosa s ljudima koji im apsolutno ništa ne znače, a ulagivat će vam se do maksimuma ukoliko imate nešto što bi oni mogli iskoristiti – ili, ukoliko vas iz određenog razloga smatraju autoritetom. U nekim slučajevima, oni će postupati prema vama tako da ćete vi to zabunom protumačiti kao njihovu ljubav. Međutim, ako im se pokušate približiti, oni će vam reći da previše tražite od njih. Ukoliko im kažete da ih volite, oni će vas početi smatrati svojom imovinom ili nečim sličnim privjesku, te će tako i postupati s vama. Ta nagla promjena, iz jednog korektnog odnosa prema vama u otvoreno zlostavljanje je prilično šokantna i zbunjujuća.

Kada postanu svjesni da ste emocionalno vezani za njih, oni će početi vas koristiti kao neki predmet, odnosno, postupat s vama kao s nekim komadom namještaja. Ukoliko se budete protivili, oni će vam zamijerati u smislu kako vi njih ne volite istinski, jer da ih volite, onda bi ih pustili da rade s vama što hoće. Ukoliko bi vi bili toliko bezobrazni, pa se drznuli da pokažete svoju vlastitu pamet i dušu, oni će vas onda odbaciti kao neku pokvarenu igračku, zajedno sa svim vašim prijateljima.

Dakle, točno je to da je moguće održavati normalne odnose sa narcisima, međutim pitanje je koliko je to uopće vrijedno truda. Ukoliko su neki članovi vaše obitelji narcisi, onda primite moje duboko saučešće. Ukoliko radite s nekim ljudima koji su narcisi, onda se preporučuje da ih stalno držite na oku, kako bi ste se mogli zaštititi. Narcisi ne razmišljaju bogznakako pametno, bez obzira na njihov IQ. Oni misle da se pravila (u vezi bilo čega) ne odnose na njih, vole tražiti kojekave prečace ili se služe prijevarama kad god smatraju da uz njihovu pomoć mogu nekažnjeno proći. Da ne spominjemo njihovu pakost, arogantnost, laži i ostalo. Narcisi se osjete ugroženo i reaguju s bijesom ukoliko se izrazi i najmanje neslaganje s njihovim idejama, a pogotovo ako se otvoreno ukaže na neke njihove greške. Pored toga, iz njihovih zlokobnih usta imat ćete priliku SVAŠTA čuti, tako da ukoliko nastavite raditi s njima, možete očekivati ​​da ćete često morati čistiti smeće koje su oni ostavili iza sebe, da ćete zbog njih izgubiti svoje prijatelje, i općenito rečeno, velike nevolje će se pojaviti, prije ili kasnije.

Ljudi koji su proveli duže vrijeme sa narcisoidnim osobama ne boje se više ni pakla a kamoli smrti

Moramo imati na umu mogućnost da vrag izvana ne izgleda ružno ili zastašujuće. U drugom slučaju, on nam ne bi bio toliko atraktivan. Tu se vjerojatno radi o jednom zgodnom čovjeku koji često ima i vrlo zgodnu sestru.

Jednog lijepog nedjeljnog jutra nakon što su se ljudi okupili u gradskoj crkvi, iznenada se u njoj pojavio i Sotona. Kad su ga vidjeli, ljudi su vrišteći nahrupili na vrata, tako da je vrlo brzo crkva ostala prazna, međutim, na jednoj klupi ostao je ipak da sjedi jedan čovjek.

Sotona mu je zbunjeno prišao i zapitao ga: “Hej, znaš li ti tko sam ja !?”

Čovjek je odgovorio: “Pa, naravno da znam.”

Sotona ga je onda upitao: “Zar se ti mene ne bojiš?”

“Ne, ni najmanje,” odgovorio mu je čovjek.

Sotona se sada još više zaprepastio, pa ga je upitao: “A zašto me se ne bojiš?”

Čovjek mu je odgovorio: “Ja sam u braku sa tvojom sestrom već 25 godina.”

***

Gotovo svatko ima neke narcisoidne osobine, ali uobraženost, svadljivost ili sebičnost ne moraju uvijek imati izravnu vezu s poremećajem ličnosti. Narcisoidni poremećaj ličnosti podrazumijeva jedan dugotrajan obrazac abnormalnog razmišljanja, osjećanja i ponašanja u različitim situacijama.

Jedna od najkarakterističnijih crta narcisa je da često govore kontradiktorne stvari. Oni će to bukvalno činiti u sklopu jedne te iste rečenice, bez da im zastane dah u grlu. To može biti nešto trivijalno (npr., U smislu što žele ručati) ili nešto ozbiljnije (kao npr. da li vas vole ili ne). Kad ih upitate šta su htjeli kazati nečim, oni će čak negiraju da su nešto rekli, iako je to bilo samo par sekundi prije – stvarno, kako vam je uopće moglo pasti na pamet da su oni ikad tako nešto rekli?!? Vi trebate otići kod doktora na psihički pregled!

Oni će osporavati ČINJENICE. Lagat će vam o stvarima koje ste zajedno uradili. Pogrešno će navoditi ono što ste im rekli. Ukoliko se ne slažete s njima, oni će vam reći da lažete, da ste sve izmislili ili da ste ludi.

[U ovakvim momentima, vas može uhvatiti panika i jedna očajna želja da porazgovarate s nekim, kako bi pokušali utvrditi "tko je tu lud, a ko normalan": to je jedna sasvim prirodna i zdrava reakcija; to je provjera realnosti; vi ste se sada našli zbunjeni zbog narcisove nastranosti, zbog toga vi tražite pomoć od drugih kako bi ste održali svoj zdrav razum; vi znate da je nešto veoma pogrešno a samim tim što se brinete da možda vi niste ti s kojima nešto nije u redu, indicira činjenicu da vi niste narcis.]

Normalni ljudi se mogu ponašati iracionalno kada se nalaze u stanju emocionalnog stresa – oni mogu biti zbunjeni, negirati neke stvari koje su im poznate, mogu postati paranoični, željeti da ih neko tetoši kad boluju … Međutim, normalni ljudi prilično brzo oporavljaju, unutar nekoliko sati ili dana. Također, normalni ljudi će biti zahvalni svim srcem ukoliko im netko pomogne. Oni će se brzo stabilizirati ukoliko im pružite emocionalnu i moralnu podršku. Međutim, s narcisima to nije tako – najsigurniji način da vam zadaju snažan udarac, to je da im kažete da ih volite. Oni će vam prljavo uzvratiti, tako što će tražiti od vas da radite stvari na njihov način, inače, oni će vas zauvijek prognati iz svog života.

Ukoliko pokušate zamjeriti narcisu na njegovom nepoštenju ili svireposti prema ljudima, od toga nema nikakve koristi. Pokušavanje da se narcisa preodgojite pozivajući se na zdrav razum ili uz pomoć apeliranja na onu njihovu liijepšu ili bolju stranu, učinkovito je isto kao i pljuvanje u ocean. Ono što kod njih vidite, to je ujedno i ono što možete od njih dobiti: kod njih ona “bolja strana” potpuno nedostaje. Temeljni problem s kojim se ovdje susrećemo je jedan potpuni nedostatak empatije.

Nedostatak empatije predstavlja jedan apsolutan poremećaj u narcisovom razmišljanju (kogniciji) i sposobnosti osjećanja (afektivnosti). Čak i kad je vrlo inteligentan, narcis nije u stanju normalno rezonirati. Kod jednog od njih s kojim sam dugo radila, primjetila sam nešto što bih mogla nazvati “analizom uz pomoć mučkalice”. Oni ne razumiju značenje onoga što ljudi kažu i ne mogu shvatiti ni značenje pisanih riječi – zato što mnogo toga što mi kažemo zavisi od konteksta i afekcije. Narcisi (nemaju empatije, te su odatle nesposobni razumjeti kontekst i afektivnost) čuju samo samo riječi. (Rasprava s narcisom može biti veoma dezorjentirana i neobična; čini se da oni misle da korištenje nekih istih riječi podrazumijeva praćenje tijeka neke konverzacije ili rezoniranja. Tako oni često zastranjuju hvatajući se za neke irelevantne pojmove u svojoj deluziji da razumiju ono o čemu drugi pričaju. )

A iskreno rečeno, oni ni ne čuju sve riječi. Oni poklanjaju pažnju samo onome što sadrži njih u sebi. Tu se ne radi samo o nekoj lošoj navici – radi se o jednom kognitivnom poremećaju. Narcisi poklanjaju pažnju samo sebi i stvarima koje se njih osobno tiču. Međutim, s obzirom da ne znaju što drugi ljudi rade, narcisi ne mogu procijeniti kako im drugi ljudi mogu uzvratiti nevolje koje su ovi izazvali. Oni ne mogu uzimati u obzir osjećanja drugih ljudi, pa tako previđaju činjenicu da mogu iznervirati druge ljude svojim bezobzirnim ponašanjem.

Narcisima nedostaje jedna razvijena savijest a jedino što njih sputava ili koči, to je strah od kazne ili gubitka njihove reputacije – mada, opet, to se često ne može vidjeti u nekoj običnoj konverzaciji s njima ukoliko vam nije poznato to kakvom oni smatraju svoju reputaciju i što oni misle o tome kako ih drugi ljudi vide, što je često izvan svakog dodira sa objektivnom realnošću.

Njihova moralna inteligencija je na razini jednog petogodišnjeg ili šestogodišnjeg djeteta; jedina pravila koja oni priznaju su ona koja su posebno nametnuta, dopuštena, zabranjena, ili opravdana od strane onih ljudi koje oni osobno poznaju i smatraju ih autoritetima.

U svakom slučaju, od narcisa se može očekivati ​​da će raditi nezakonite ili nedozvoljene stvari, ili da će povrijediti nekoga ukoliko smatraju da mogu proći nekažnjeno, odnosno, da ih nitko ne može pri tome zaustaviti (tj. Njih nije briga što ćete vi misliti osim ako vas se ne boje).

Narcisi su zavidni i takmičarski orjentirani na način koji je težak za razumjeti. Na primjer, jedna narcisoidna osoba koju sam poznavala se jednom prilikom toliko razjarila nakon što je vidjela u nekom magazinu jedan članak – ne zbog njegovog sadržaja, nego zato što je smatrala da je ona sama mogla napisati nešto slično tome. Možda je mogla, ali nije. Oni stalno uspoređuju sebe (kao i sve ono za što misle da njima pripada, kao npr. njihovu djecu ili namještaj) s drugim ljudima i njihovom imovinom. Narcisi misle da ukoliko oni nisu bolji od sviju ostalih, onda su gori od bilo koga na cijelom svijetu.

Narcisi generalo preziru druge ljude. Čini se da to u svom korijenu potiče usljed njihovog nedostatka empatije, a izražava se kroz jedan odbojan stav prema osjećanjima drugih ljudi, kao i prema njihovim željama, potrebama, brigama, imovini, poslu itd. To je također povezano is njihovim generalno negativnim pogledom na život.

Narcisi su (a) ekstremno osjetljivi na svaku kritiku i (b) vrlo kriti čki nastrojeni prema drugim ljudima. Oni očekuju da se na njih treba gledati kao na neka superiorna, perfektna, nepogrešiva, božanska bića (ako ne kao na neka božanstva, onda bar kao na nekoga tko sjedi s božje desne strane) – u svakom drugom slučaju oni će se smatrati bezvrijednim. Kod njih nema nikakve sredine, kao što je slučaj s običnim, normalnim ljudima.

Oni ne mogu tolerirati ni najmanje neslaganje s njima. U stvari, ako im kažete, “Nemoj molim te, to opet činiti, – to boli”, narcis će to ponoviti još žešće, kako bi dokazao da je bio u pravu prvi put; njihovo rezoniranje otprilike ide ovako: “Ja sam dobar i pravedan čovjek i ja ne mogu činiti ništa pogrešno; odatle, ja te nisam povrijedio i nemoj sada me lagati …” – nakon ovakvih njihovih reakcija, normalan čovjek često ne može lako doći sebi.

Bilo kako bilo, narcisi su prirodno svirepi, kako u sitnicama, tako i u krupnijim stvarima, zato što oni poklanjaju pozornost svojim fantazijama a ne vama, međutim, masnice i ožiljci koji ostaju na vama su ISTINSKI, a ne plod vaše mašte. Tako, bez obzira na to koliko blago vi pokušavali im sugerirate da se poprave ili da potraže pomoć, oni će reagirati samo na jedan od dva moguća načina: napast će vas ili će se povući.

Budite oprezni ukoliko se odlučite zađete u zmajevu pećinu – narcis će reći BILO ŠTA, oni će odbaciti bilo koga prilikom pokušavanja da opravdaju same sebe a onda će očekivati ​​da se stvari odmah vrate na staro stanje ili status quo.

Oni će vas napasti (ponekad i fizički) i istresti na vas tovar žuči, uvreda, prezira, pogrda, prijetnji itd., a onda – nakon što se dobro istresu, naglo će se ohladiti osjećajući se mnogo bolje: “Uh, sada se osjećam bolje. A gdje smo ono stali?!” Kad se oni osjete bolje, to isto će također očekivati ​​i od vas.

Oni će vam reći da ste nitko i ništa, da ste bezvrijedni, a kratko nakon toga će izjaviti kako vas vole. Ukoliko se usprotivite takvom njihovom ponašanju prema vama, oni će vam odgovoriti, “Pa, ti jednostavno moraš me prihvatiš onakvog kakav jesam. (Bog me je načinio ovakvog, on mene voli, a ti si odviše glup/a da bi razumio/la moju vrijednost.)”

Najbolji savjet u vezi njih je da ih privatite onakvim kakvi jesu i da se držite što dalje od njih

Druga “kazna” kojoj vas narcis može izložiti je ta isključiti vas iz svog veličanstvenog društva – to se može pretvoriti u jednu farsu, jer ukoliko ste stigli do te točke, onda se sigurno već neko vrijeme sami molite za spasenje: “Dragi Bože! Kako da se izvučem iz svega ovoga?” Narcis će očekivati ​​da ćete vi biti očajno pogođeni nakon što vas je on / ona lišio / la svoje božanske pažnje, tako da kad mu (ili njoj) opet zatrebate, nakon određenog vremena – narcis će očekivati ​​od vas da ste naučili svoju lekciju i biće voljan / na da vam se vrati. Ukoliko ste stvarno naučili lekciju, ne puštajte ga je ni blizu, a telefon slobodno isključiti (doduše, možete koristiti “telefonsku sekretaricu”.)

Oni ne mogu shvatiti da imaju jedan mentalni problem; oni smatraju da su uvijek drugi ti koji nisu normalni i koji se trebaju promijeniti. Terapije mogu biti od pomoći samo u slučajevima kad neka individua želi promijeniti, međutim, bez obzira na to što narcisi mrze svoje istinsko ja, oni se ne žele promijeniti – umjesto toga, oni bi htjeli da se svijet promijeni. Tako će oni cijelo vrijeme kritizirati i žaliti se na sve i svašta.

Obično postoji nekoliko osoba koje narcisi ne smiju da diraju, i o kojima neće izreći ni najmanju kritiku, čak i da se radi o ljudima koji su po svojoj prirodi prevaranti ili kriminalci. To su obično ljudi od kojih su narcisi užasnuti ili nasmrt isprepadani, mada oni to neće priznati, nego će tvrditi kako ih poštuju ili vole; očigledno, narcisi nisu u stanju da razlikuju strah od ljubavi.

Narcisi su netrpeljivi i svirepi u svom ponašanju ali su generalno pasivni i nedostaje im inicijativa

Narcisi su naivni, ranjivi i patetični, bez obzira na svu njihovu arogantnost i svirepost. Oni imaju dosta razloga za svoju paranoju i cinizam, njihovu podmuklost, prevrtljivost i izvrdavanje. Oni su toliko izvan dodira s drugim ljudima i onim što se događa oko njih da su vrlo podložni ekploataciji. U drugu ruku, usljed svoje površne pažnje, nisu u stanju primjetiti kad njih neko iskorištava.

Narcisi su grandiozni. Oni žive u jednom umjetnom svijetu svojih fantazija o apsolutnoj moći, genijalnosti, ljepoti itd.

Freud je za njih govorio da se ti ljudi ponašaju kao da su zaljubljeni u same sebe. Oni su zaljubljeni u jednu idealnu sliku sebe – ili žele biti u ljubavi s tim svojim lažnim ja; vrlo je teško reći što se tu stvarno događa.

Kako sto je slučaj sa svima koji su zaljubljeni, njihova pažnja i energija se skreće s onih svakodnevnih aktivnosti na njihove voljene. Narcisoidne fantazije su statične, – oni su se zaljubili u svoj ​​odraz na ogledalu, ili točnije, u vodi nekog jezera, tako da svako kretanje izaziva mreškanje vode i brisanje odraza u njoj; tako da bi mogli jasno vidjeti svoj ​​veličansveni odraz na površini vode, oni moraju ostati perfektno mirni.

U svojim fantazijama, narcisi ne vide sebe da rade nešto posebno, osim da im se ljudi neprestano dive. Nadalje, oni ne vide te svoje zamišljene slike kao neki potencijal koji bi se jednog dana mogao pretvoriti u stvarnost, ukoliko budu imali sreće ili sve bude išlo kako treba: oni vide te slike kao jedan istinski način kako oni žele biti viđeni sada, upravo u ovom momentu.

Ponekad su narcisističke fantazije spektakularno grandiozne – kao npr. oni mogu zamišljati sebe kao Isusa, nekog drugog sveca ili heroja; ili nekog božanstva čiju su sliku vidjeli u nekoj knjizi; međutim, to mogu biti i neke bizarnije ličnosti, kao npr, iz crtanih romana, ilustracije iz nekih popularnih magazina itd … To njihovo umjetno samofantaziranje je obično statično u vremenu, te tako jedna te ista slika može se proteže još iz njihove mladosti; tako možemo vidjeti kako se neka žena narcis još uvijek čvrsto drži retro-trendova i proživljava sliku perfektne žene iz 60-tih godina, koju je davno vidjela u nekom magazinu za žene, dok muški narcisi mogu da se zakače za imidž nekog heroja iz stripova koje su čitali u mladosti. Narcisi više vole slike nego priče, oni vole mirne slike a ne one koje se kreću, kao npr, na nekom filmu, tako da ne baziraju svoje fantazije na nekim filmovima ili TV serijima.

Grandioznost može imati mnogo različitih oblika – žena narcis može uvjeri samu sebe kako je ona perfektan model ženstvenosti, kako upravo ona predstavlja onaj standard s kojim bi sve ostale žene trebalo uspoređivati; a onda će ona pokušati silom natjerati svoje kćerke da izgledaju i ponašaju se isto kao ona. One će teško izlaziti na kraj s kćerkama koje imaju duža ili kraća stopala od njihovih, veće ili manje grudi, drugačije zube ili ukoliko se njima više sviđaju neke druge boje.

Muškarci narcisi mogu također biti zaneseni svojim vlastitim izgledom, mada je kod njih češće nego kod žena da prebace težište na svoj ​​inteligenciju ili važnost svoje profesije, odnosno, posla kojeg obavljaju – nije bitno o kojem se poslu radi, ukoliko ga on radi, onda je to po svojoj definicije daleko važnije od bilo čega što bi vi uopće mogli raditi.

Narcisi koje sam poznavala također su imali čudne predodžbe o religiji, posebno u smislu vjerovanja kako su oni na neki način posebni božji ljubimci; Bog njih voli, tako su oni izuzeti od svakodnevnih pravila i obveza: Bog njih voli i želi biti upravo onakvi kakvi jesu, tako da oni mogu raditi sve ono što se njima sviđa – mada, naravno, taj narcisoidni Bog ima mnogo stroža pravila kada su u pitanju svi drugi, uključujući i vas, naravno.

Narcisi imaju malo smisla za humor. Oni ne razumiju viceve, pa čak ni najednostavnije zagonetke. Nemaju smisla za humor. Oni ni ne pričaju viceve, osim što ponekad imaju ispade sarkazma. To je zato što im nedostaje empatija, pa ne mogu razumijeti kontekst i afektivne riječi ili neku radnju, a vicevi, humor i komedija uvelike ovise o kontekstu i afektivnosti.

Oni su specijalisti u sarkazmu prema drugima, dok nisu u stanju da budu ironični. Ukoliko vam se nešto što oni kažu ili urade učini komično, to nije zbog njihovog smisla za šalu, nego ste vi pogrešno razumjeli nešto što su oni mislili sasvim ozbiljno. Oni u svom pokušavanju pretvaranja često prave parodiju tako da pri tome mogu izgledati smiješno mada je nenamijerno s njihove strane i oni su toga nesvjesni. Za vas bi bilo najbolje da im tada ne date na znanje da ispadaju smiješni. [Međutim, neki narcisi imaju tendenciju da se sprdaju na račun drugih ljudi, da ponavljaju viceve za koje su čuli od drugih da su smiješni, međutim, poznavanje stvari koje su ljudima smiješne nije isto što i imati smisla za humor.]

Narcisi imaju neobičan osjećaj za vrijeme. Oni kao da nisu svjesni da se stvari vremenom mijenjaju ili jednostavo uopće nisu svjesni da vrijeme prolazi. Godine mogu proći i da ne ostave na narcisu nekog većeg traga. Narcisi često izgledaju, ili misle da izgledaju, prilično mlađi nego što stvarno jesu; taj njihov mladoliki izgled je predmet njihovog ponosa, a neki od njih će to naglašavati držeći se još uvijek modnih trendova koji su bili aktualni kad su oni bili u svom zlatnom dobu.

Ponekad se čini da oni imaju vrlo selektivnu memoriju – s velikim rupama u njihovom sjećanju. Tu se radi o nekoj vrsti “točkaste memorije”, npr. oni će se sjećati malo čega iz njihovog djetinjstva, ali će imati iznenadne napade sjećanja na neke situacije u kojima su se zadesili prije 20 ili 30 godina, kad će se sjećati imena svih sudionika tog događaja, kako su oni bili obučeni, što je tko rekao, kakvu je grimasu tko prilikom toga napravio, kakve su vremenske prilike bile itd. Oni su obično ti koji su u tim događajima bili glavni junaci.

Narcisi nisu nimalo fleksibilni i autorativno se ponašaju. Oni žele uvijek biti neki autoriteti, a također se vole družiti s ljudima koje smatraju autoritetima. Često se fanatično pozivaju na mišljenje ljudi koje oni smatraju autoritetima, kao što su njihovi roditelji, učitelji, doktori, neke kolege itd.

Narcisi imaju čudne radne navike. Normalni ljudi rade zbog nekog određenog cilja ili ishoda, pa čak ako se samo radi o plaći. Normalni ljudi mjere stvari po tome koliko su potrošili (vremena, rada, energije) da bi ostvarili željene rezultate. Normalni ljudi ponekad požele da se odmore ili opuste, odnosno, dovoljno slobodnog vremena kako bi se mogli baviti stvarima koje ih zanimaju ili zabavljaju.

Narcisi također rade zbog određenog cilja, međutim, njihov cilj je drugačiji: oni žele moć, autoritet, laskanje … S obzirom da im nedostaje empatija, osjećaj za okolnosti koje vladaju u vezi s nekom situacijom, kao i afektivnost, narcisi ne mogu razumjeti kako ljudi ostvaruju slavu i visoke pozicije; oni misle da je to sve neosnovano, da je sve bazirano na tome koga poznaješ, tj. na vezama ili iz koje obitelji potječeš. Tako se oni vole kačiti za ljude koji već imaju ono što oni žele, dok u međuvremenu prave veliku predstavu od svog ‘mukotrpnog’ rada.

Narcisi mogu uložiti nevjerovatnu količinu vremena u nešto što daje vrlo slabe rezultate. To je uglavnom usljed njihovog nedostatka empatije, tako da ne mogu razumjeti zašto se neki poslovi više vrednuju od drugih, zašto mišljenje nekih ljudi ima veću težinu od mišljenja drugih ljudi. Njima je jasno da čovjek treba raditi, a ne biti lijen, tako se oni stalno mogu baviti nečim. Međutim, oni se ne mogu unositi u svoj ​​posao svim svojim srcem – kakav god bio rezultat njihovog posla, oni će uvijek očekivati ​​zahvalnost, laskanja i pohvale. Narcisi mjere vrijednost njihovog posla po vremenu kojeg su uložili u njega, a ne po rezultatima koje su postigli .

Narcisi smatraju da imaju pravo na sve što mogu da uzmu. Oni očekuju da imaju povlastice i da im se povlađuje a smatraju i da mogu eksploatiraju druge ljude. Neki narcisi troše velike pare na ekstravagantne stvari kako bi mogli impresionirati druge ljude, tako da u mnogim slučajevima dovode sebe do bankrota. Prema mom osobnom iskustvu, narcisi su škrti, sebični i štedljivi do eksentričnosti. S obzirom da nemaju svoj ​​individualni ukus što se oblačenja tiče, često će kupovati stvari koje nose oni koje oni smatraju autoritetima, kako bi ih mogli na neki način oponašati. Tim ljudima je obično vrlo bitno da nose odjeću i obuću poznatih proizvođača.

[...]

Vrlo je teško lijepo provesti neko vrijeme s narcisom bez nekih komplikacija. Oni mogu na mahove zapasti u neka euforična stanja u vezi stvari koje jedino oni mogu vidjeti dok često operiraju u modalitetu tipa: “mediokritet se trudi iz petnih žila da oponaša normalnu osobu”. Oni se ponekad znaju snužditi i ušutjeti, te ponašati pasivno – i to je najbolje što možete dobiti od njih.

Oni su nesposobni se ponašati prema drugima s ljubavlju, a nisu u stanju ni da se zadovoljavaju jednostavnim stvarima. Njima je potrebno tjelesno zadovoljstvo. Postoji samo jedan način da se zadovolji narcisa, a to je da ispunjavate sve njegove prohtjeve i hirove, i da se slažete s njegovim mišljenjima i stavovima u vezi s bilo čim. Postoji samo jedan način da se s narcisima bude u dobrim odnosima: držite se što dalje od njih. Oni znaju biti vrlo simpatični, čak šarmantni i zavodljivi.

(…)

Savjet: Hvatajte se zaklona i čuvajte glavu ukoliko narcis kojeg poznajete počne normalno da se ponaša, odnosno, ako počne ispoljava sumnju u vezi nekih svojih postupaka pa cak i prizna neku manju grešku koju je sam pocinio, kao npr. kako je on shvatio da se prema vama nije lijepo ponašao ili da vas je na neki način iskorištavao. Oni vas tada samo omekšavaju za nešto vrlo gadno, što imaju na umu. Ti ljudi su eksperti za ono: “Dođi malo bliže, tako da ti mogu opaliti šamar”. U mnogim slučajevima tražit će od vas da dokažete svoju ljubav prema njima ispunjavajući njihove prohtjeve, čineći im raznorazne usluge ili vadeći ih iz kojekakvih nevolja za koje su sami krivi, odnosno, čisteći smeće koje su ostavili za sobom.

Narcisi se obično bave vanjštinom (ili “ambalažom”) – a ne sadržajem ili suštinom

Narcisi izbjegavaju davati drugima informacije o sebi, tako da se mogu činiti tajanstvenim, rezerviranim ili ljubomornim kad je njihova privatnost u pitanju. Razlog za to je vjerojatno to što oni svoj ​​život ne smatraju interesantnim, pa im ne pada na pamet mogućnost da bi on mogao biti drugima interesantan, kao i to da se oni na neki način stide svog stvarnog života s obzirom da još uvijek nisu postali Zvijezda svemira. Oni smatraju da njihov posao, njihovi prijatelji i obitelj, njihova kuća i imovina nisu dovoljno dobri za njih jer oni zaslužuju mnogo bolje ili više.

Narcisi ne samo da nisu u stanju očitavati osjećanja i autonomiju, oni nisu u stanju primjetiti ni svoja vlastita osjećanja. Njihova osjećanja su nešto kao vrijeme, atmosferske prilike, božja volja. (…)

Narcisi su poznati po njihovom negativnom, pesimističnom, ciničnom ili sumornom stavu prema životu. Čini se da je sarkazam specijalnost narcisa a pakost da ne spominjemo. S obzirom da im nedostaju ljubav i zadovoljstvo, oni nemaju dobrog razloga da rade bilo što a misle da su i svi drugi isti kao i oni, samo što su oni ti koji su pošteni dok smo svi mi ostali hipokrite. Ne postoji ništa što je za njih stvarno dovoljno dobro da bi ih zadovoljilo, tako da se oni neprestano žale i kritiziraju – sve do točke verbalnih vrijeđanja i napada.

Narcisoidne osobe su impulsivne. Oni se otkrivaju ponašanjem koje se čini čudno glupim za ljude koji su na istoj razini inteligencije kao i oni. Nekako, oni ne mogu uzimati u obzir moguće konsekvence njihovih postupaka. Nije mi jasno da li oni stvarno očekuju da će im se oprostiti sve što im u nekom trenutku padne na pamet učiniti ili je ta njihova impulzivnost rezultat nedostatka kognicije koji potječe iz jednog statičkog psihičkog stanja koje je povezano i sa poremećenom percepcijom vremena.

Narcisi ne vole živjeti sami. Njihovo unutarnje bogatstvo je oskudno, statično i sterilno. Ništa interesantno ili atraktivno se ne može događati u njihovim srcima ili umovima, tako da ne vole ostajati nasamo sa samim sobom. Sve što oni imaju unutar sebe, to je jedna zamišljena slika perfekcije koju nikada neće biti u stanju ostvariti.

Na kraju, moramo napomenuti i to da između NPL-a i psihopatije postoji bitna razlika. Psihopati imaju tendenciju pribjegavati fizičkom nasilju kako bi došli do onoga što žele, dok narcisi rijetko kad počinjavaju kriminalna djela. S tim u vezi, neki danas smatraju narcisizam – “subkriminalnom psihopatijom”.
 
Documentarac o različitim razinama narcizma, od egomanijaka do sociopata i psihopatskih ekstrema. Ovo svatko mora pogledati. (Stisnite prijevod na dnu.)

 
(galaksija.com)

Psihički poremećaji su najčešći zdravstveni poremećaji. Svaka treća osoba ispunjava kriterije za barem jedan od brojnih psihičkih poremećaja. Nešto manje od polovice građana Sjedinjenih Američkih Država tijekom života pobolijeva od jednog ili više psihičkih poremećaja, bilo da je riječ o nikotinskoj ovisnosti ili shizofreniji.

Ispitivanje velikog uzorka odraslog pučanstva Sjedinjenih Američkih Država, koje je od 2001. do 2003. godine provodio njihov Nacionalni institut za mentalno zdravlje (NIMH), pokazao je da začuđujuće visokih 46% ispitanika zadovoljava kriterije sukladno svjetski najpriznatijem i najpoznatijem Psihijatrijskom dijagnostičkom priručniku (DSM) Američke psihijatrijske asocijacije (APA), za pobolijevanje od barem jednog, a većina njih i od većeg broja psihičkih poremećaja.

Od toga 28,8% otpada na anksiozne poremećaje, 20,8% na poremećaje raspoloženja, 24,8% na poremećaje kontrole pulzija te 14,6% na različite ovisnosti. A prema izvještaju iz 2005. godine provedenom u 16 europskih država, proizlazi da je 27% Europljana odrasle životne dobi u posljednjih godinu dana patilo od nekog psihičkog poremećaja.

Navedeni postoci očito ukazuju na to da se nalazimo usred epidemije psihičkih poremećaja. No tek mali broj stručnjaka smatra da je epidemija psihijatrijskih poremećaja koja je desila unazad posljednja tri desetljeća u državama razvijenog Zapada zapravo posljedica odranije postojećih poremećaja, koji su eto uslijed nerazvijenosti struke ostali neprepoznati i poddijagnosticirani.

Praktički nitko od relevantnih stručnjaka ne drži da smo tako naglo, kao ljudstvo Zapada, poludjeli, postali depresivni i psihotični. Isto tako nitko relevantan ne drži da je riječ o pojavi nekog novog okolinskog agenta-virusa, koji bi mogao objasniti toliki, praktički epidemijski porast psihičkih poremećaja među pučanstvom zemalja razvijenog Zapada.

Kao najčešća objašnjenja ove psihijatrijske epidemije navode se tri procesa:

a) proces dijagnostičke hiperinflacije (sniženje dijagnostičkog praga pojedinih psihijatrijskih poremećaja)

b) proces dijagnostičkog ekspanzionizma (umnožavanje novih i “novootkrivenih” psihijatrijskih poremećaja)

c) psihijatrizacija normalnosti (uvlačenje sve većeg dijela pučanstva unutar zabrana psihičkih poremećaja).

Dio stručnjaka navodi kao još jedan dodatni uzročni čimbenik zaslužan za epidemiju psihijatrijskih poremećaja – a to je učinak psihofarmaka, koji dugoročno izazivaju pogoršanje poremećaja koje kratkoročno liječe. Uz brojne izravne dokaze te teze da je liječenje gore od bolesti, postoji i onaj neizravni: s epidemijskim rastom propisivanja psihofarmaka koincidira i epidemijski rast psihijatrijskih poremećaja.

Kroz dijagnostičku hiperinflaciju psihijatrijska struka počela je i naše svakodnevne životne reakcije i teža razdoblja sagledavati kao neprepoznate psihičke poremećaje, čime je počeo proces psihijatrizacije ljudi.

Činjenicu da između normalnog i psihopatološkog ne postoji jasna već zamagljena granica kontinuuma, psihijatrijska dijagnostika je zlorabila u korist patološkog, odnosno podvodeći sve veći broj osoba pod odredbu “potrebe za tretmanom“. Time je u žižu stručnog interesa ušao značajan broj nesretnih, no temeljno zdravih a svakako normalnih ljudi, koji naprosto teško žive.

S druge strane, to je istodobno podrazumijevalo da se resursima uvijek ograničeni sustav mentalnog zdravlja prestao u dotadašnjoj i dovoljnoj mjeri posvećivati onoj manjini ozbiljnije poremećenih osoba. To je pogodovalo trendu transformacije psihijatara u psihofarmakologe, jer dok su oni jučer još manjini ozbiljnije bolesnih osoba mogli pružiti sve, to jest cjelinu psihijatrijske zdravstvene skrbi, sada se predijagnosticiranjem i psihijatrizacijom društva proizvodi epidemiološki golema masa osoba koje sustav tretmana može pokriti tek djelomično, površno, što zapravo znači omasovljenjem propisivanja i uzimanja psihofarmaka.

Kao psihijatri preolako smo zaboravili da izvorna nakana naše struke nije bila da sve proglasimo psihički poremećenima, koliko da onoj manjini koja to doista jeste na učinkovit način pomognemo. A izgleda da smo podlegli, tako tipičnom stručnom umišljaju, da entitete kojima se bavimo uvelike prenaglašavamo: vidimo ih gdje ih i nema i u izraženosti koju nemaju.

Stručnjaci za pojedini segment stvarnosti nerijetko precjenjuju svoje ideje i skloni su vidjeti taj segment kako se prelama kroz cjelokupnu stvarnost. Tako da se stručnjacima za droge svi drogiraju, za alkohol svi piju, za depresiju su svi depresivni itd. Imaju li od toga kakvu korist ljudi koji su potpali pod odredbe ove novonastale dijagnostičke psihijatrizacije njihovih života, ili ih se time samo zbunjuje i ograničava njihova sloboda i spontanost?

Nikakvu korist nema ni sama psihijatrijska struka od pridavanja sebi na važnosti umjetnim pumpanjem dijagnoza, jer se onda bavi onima koji nisu u jakom smislu psihički poremećeni, a uvijek ograničeni resursi zaobilaze osobe koje istinski pate.

U tom smislu došlo je i do proširenja definicije zdravlja. Ono se sada ne definira kao odsutnost bolesti nego i odsutnost predznakova bolesti i/ili čimbenika rizika za razvoj pojedinih bolesti. Navedeno je imalo za posljedicu da se “mentalno zdravlje“ počelo definirati i odsutnošću predznakova psihičkih poremećaja, čime je nastavljen proces psihijatrizacije pučanstva. Naime, odjednom se unutar spektra psihijatrijskog djelovanja našao značajan udio općeg pučanstva.

Nakon objavljivanja posljednja tri izdanja našeg Dijagnostičkog priručnika sve je teže bilo ostati “normalan”, i “normalni“ ljudi su postali manjina unutar pučanstva.

Javnozdravstvene akcije počele su uvjeravati manje-više normalne a nesretne i smućene ljude da je njihova egzistencijalna patnja zapravo bolest. Psihijatri su za njih već spremili dijagnostičke kategorije novih, do jučer nepoznatih psihičkih poremećaja, a farmaceutske tvrtke su pak spremile lijekove koji te poremećaje učinkovito otklanjaju.

Suludo nakaznu tezu da su brojni psihički poremećaji izmišljeni unazad dvadesetak godina samo kako bi se stvorilo tržište za novije generacije psihofarmaka moglo bi se pred stručnom javnošću braniti dosta dugo, a tezu bi se, istina ne tako čvrsto, nažalost moglo argumentacijski i obraniti.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(Robert Torre, ugledni psihijatar iz KBC-a Sestre milosrdnica,jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)