Dvadeseto stoljeće prepoznalo je pojam psihičke traume do koje dolazi zbog jakih uznemirujućih događaja. No, kako joj pristupiti i kako je iscijeliti, i danas je izazov

Američka traumatologinja Anngwyn St. Just tijekom dugogodišnje prakse osvijestila je potrebu za proširivanjem pogleda na individualnu traumu tako da se u njezino razumijevanje uključe naizgled nepovezani društveni, kulturološki, politički i drugi aspekti.

Čudne činjenice da se traumatski događaji zbivaju na godišnjice prethodnih traumi, da imaju transgeneracijski karakter i da su često povezani sinkronicitetno nisu više bile toliko čudne, zahtijevale su drugačiji pogled na prirodu stvari.

Poput uočavanja fraktalne povezanosti pojedinaca kako s obiteljskim sustavima, tako i s regijama ili kulturnim krugovima, što je u konačnici dovelo i do prepoznavanja društvenih traumi i njihovih obrazaca ponavljanja.

Pogledajte emisiju NRZ:
 

 
(nexus-svjetlost.com)

Tzv. ‘Štokholmski sindrom’ i njegove preteče danas su se pokazali kao vrlo učinkoviti alati manipulatora – od medija, do političkih i interesnih kartela. Riječ je o momentu kada psihopatski vladari koriste momentum i od svojih podređenih dobivaju ‘blagoslov’ za njihove metode

Psihopati postali psihijatri

Ponerologija je kroz desetljeća napredovala od opskurnih proučavanja do akademske znanosti u usponu. Riječ je o proučavanju zla – njegovom podrijetlu, korelaciji s ljudskom prirodom i bespogovornom posluhu istom, što je fenomen današnjeg društva. Sintagma koja ‘pravo i zakonitost’ postavlja iznad humanizma i pravde jedan je od okidača, no drugi i znatno uočljiviji je psihopatološko ponašanje lidera – bilo da je riječ o politici, vojsci, korporacijama ili interesnim kartelima.

Ljudi koji su tako duboko istraumatizirani političkim odlukama jedini spas pronalaze upravo u toj istoj korumpiranoj politici, te navijačkim i ideološkim premisama podržavaju svoje tlačitelje i njihove načine djelovanja kao ‘nužne’. Iako će mnogi citirati Einsteinovu izreku o ‘nastalim problemima koji ne mogu biti riješeni razmišljanjem koje ih je i kreiralo’, implementacija traume kao ključ kontrole uma u praktički svim slučajevima na mala vrata zaobilazi tu umotvorinu.

Subliminalne traume i kolektivni PTSP

Martha Stout je u svojoj knjizi ‘The Paranoia Switch’ iz 2007. godine ukazala na navedeni problem. Naime, slično kao i kod subliminalnih poruka – trauma opterećuje naš limbički sustav, emocije počinju sudjelovati u kognitivnim procesima i informacije dobivaju drugačiji prioritetni slijed.

Cijela slika ostaje u našoj podsvijesti, svijest pamti selektirane informacije, a mi smo u tim trenucima skloni iracionalnim odlukama. Ako imate implementiranu traumu (igrom okolnosti ili programiranu), potreban je samo okidač. Primjer iz svakodnevnog života mogao bi biti PTSP i asocijacije mirisa, zvukova i okusa na rat, te aktivaciju traume.

Zanimljivo je i da istraživanja traume vode ka činjenici da najniže vibracije dolaze iz namjerno uzrokovanih događaja, a ne iz nesreća ili prirodnih kataklizmi. Ljudski delikti poput otmica, seksualnih napada ili terorizma unose poseban strah među ljude – zbog straha od mogućeg ponavljanja i nemogućnosti zaštite najmilijih. Kako je sama emocija po ovim društvenim inženjerima ključna stavka ‘ljudske slabosti’, onda i njihova moć proizlazi iz te podložnosti. Primjerice, Trump koji je poznat kao beskrupulozni korporatist sve češće koristi svoje biračko tijelo kao element napada na druge korporatiste, često i daleko minornije od njega samoga.

‘Reket’ nad nacijama

‘Zeitgeist’ koji trenutno prevladava je terorizam, a njegova početna premisa je ‘utjerivanje straha’ i to onima koji su napadu svjedočili. S obzirom na zastupljenost ‘mainstream’ medija, u svjedoke se ‘regrutira’ praktički čitava populacija planeta i u igri su kolektivni PTSP i paranoja. Nakon aktiviranja traume nužno je ljudima usaditi osjećaj bespomoćnosti, da bi pomoć zatražili od strane ‘superiorne sile’.

Ona najčešće uključuje SAD (u ulozi globalnog policajca) ili pak NATO, a riječ je upravo o onim otponcima koji su terorizam i kreirali napadima na Afganistan i Irak (zbog ‘terorista Saudijaca’) ili Siriju i Libiju (zbog ‘diktature’ koja je ipak izabrana demokratskim principima).

Čovjek tako ulazi u začarani krug koji u nama bližem primjeru podsjeća na ‘reket’ – ‘superiorna sila’ dolazi nam ustupiti vlastitu zaštitu, a ugostitelj podsvijesno odbija registrirati da je to zaštita najčešće od ‘sile’ same. Iako je ‘false flag’ napad i dalje u domeni teorije zavjere, nije teško zamisliti koliko bi isti bio sofisticirano stvaranje traume. Ništa manje moćan ne bi bio niti ‘Problem-Reakcija-Rješenje’ instrument, poglavito jer uključuje i nemoć i namjeru i već pripremljenu ‘terapiju’ za ‘pacijente’. Zato ne čudi često spominjana činjenica kako najbogatiji ljudi novac isključivo koriste kao alat do najbitnije stavke – moći.

Dijagnoza limbičke disfunkcionalnosti

Ukoliko zavirimo u medicinsku enciklopediju, termin za limbički sustav je sljedeći – to je prstenasta struktura u središnjem dijelu mozga sisavaca, dijelom se poklapa s rubnim režnjom (lobus limbus, odatle naziv). Obuhvaća hipotalamus, hipokampus, amigdale, paraolfaktorno područje i dr.

Upravlja nesvjesnim i autonomnim funkcijama kao što su disanje, tjelesna temperatura, glad, žeđ, spavanje i budnost, spolna aktivnost, analizira njušne i osjetne informacije, uključen je u regulaciju instinktivnog i čuvstvenog ponašanja. Bolesti tog sustava uzrokuju emocionalnu nestabilnost, nekontroliran smijeh, uznemirenost, strah, srdžbu, agresiju, ali i pretjeranu mirnoću, apatiju, depresiju, poremećaje seksualnosti.

Ukoliko bismo sve išli pojednostavniti, limbički sustav regulira osjećaje, iskustva i motivaciju, kao i savjest – i to putem analitike informacija prispjelih kroz osjetila. Tako dobivamo i aspekt ‘empatije’ – osjećanja emocija drugih osoba. Logičkim slijedom – ukoliko netko ima problema s empatijom i osjećajima, on ima neravnotežu limbičkog sustava. Samim time i dijagnozu koju bi trebalo liječiti.

No, u praksi takve osobe najčešće završavaju na upravljačkim pozicijama korporacija ili država – zbog toga što nemaju problema s ‘bolnim rezovima’, ‘terminacijama’ i ‘otkazima’. Te osobe traumatizirane su i trajno narušenog zdravlja, a nerijetko sami nemaju pristup osjećaja ali izazivaju iste prema masama, putem dobro uigranih i uhodanih tehnika ‘konvergiranja masa’.

Faze limbičkog ratovanja

I sada dolazimo do termina – Limbičko ratovanje. Možda bi bolji izraz bio ‘Manipulacija paranojom’, pošto manipulator koristi ‘dijagnozu poremećaja limbičkog sustava’ da bi putem implementirane traume aktivirao strah mase – bilo protiv svojih političkih ili interesnih protivnika, bilo za održavanje svog autoriteta. Domena klasične političke interpretacije govori o ‘interesima države ponad interesa pojedinca’ i ‘cilju koji ne bira sredstvo’, no u ovom slučaju perfidno ratovanje dalekosežno dovodi do mržnje i potpune iracionalnosti.

Zato nekoć zlostavljani gotovo programirano kasnije postaju zlostavljači – i začarani krug se nastavlja. Narod koji podržava masovnog ubojicu nije žrtva nego sudionik. Stout je u svojoj literaturi ovakvo ratovanje definirala kroz šest točaka.

Prvi je ‘grupna trauma’ koja služi kao ‘implementacija traume’ u nacionalni duh, a dobar primjer svakako je 11/9. Zatim su tu tzv. ‘brokeri straha’ koji koriste situaciju, a znaju je i sami izazvati. Treća faza uključuje pronalazak ‘žrtvenog janjeta’ koje se osuđuje za zločin i služi kao simbol mržnje nacije – često dolazi iz države koja na koncu nije niti ‘demokratski oslobađana’.

Četvrta točka ovog teatra je ‘kulturalna regresija’ u kojoj potlačena i traumatizirana nacija poželi osvetu, a svi koji manipulaciju vide i nastoje izbjeći, bivaju proglašeni ‘izdajnicima’ i ‘petokolonašima’ dok ostali autocenzurom podsvijesno prikrivaju mogućnost da su od početka ‘namagarčeni’. Naravno, ovakvo stanje nije vječno i ‘prepoznavanjem problema uz reakciju’ ljudi požele ‘demokratske promjene’ – borba protiv posljedica, a ne protiv uzroka velika je pobjeda manipulatora u sjeni. Kao i kod svake traume, stid, kajanje i zaborav najbolji su lijek – tako se u šestoj i posljednjoj fazi ljudi sami odriču rješavanja početnog problema jer im ego ne dopušta suočavanje s vlastitim slabostima. Stanovništvo je spremno za novu manipulaciju.

Paranoja kao paravan manipulatora

Analiza suvremenog čovječanstva tako bi dovela do toga da svi bolujemo od ‘štokholmskog sindroma’, od mikro (brak, odnosi) do makrorazine (sustavi upravljanja). Dijagnoza ide u samu srž – osoba ne samo da nije svjesna lošeg tretmana, nego u njemu povećalom traži znakove dobrote i svo naneseno zlo prihvaća kao rezultat nekih vlastitih mana, a ne kao nedopustivo sredstvo.

Čim osoba izgubi samopouzdanje, pouzdanost traži u nekom drugom. Sljedeći korak je gubitak empatije i prepoznavanja zloga, potpuni gubitak realnosti i objektivnosti. Kao završna točka, mi postajemo isti oni kojih smo se u početku plašili – rijetko kada doduše prema partneru, no vrlo često prema drugoj naciji, ugroženoj skupini ili slabijima od sebe. Nakon tog kraha u razlučivanju ljude je relativno lako ‘podijeli pa vladaj’ tehnikom polarizirati, a onda traumatizirati da zbiju redove u jednu od tih skupina.

‘Unutarnji i vanjski neprijatelji’ postaju odgovornost onih koje navodno napadaju, a ne onih koji su ih stvorili. Korupcija se relativizira kroz ideologiju, evaluacija kroz etiketiranje, a manipulacija kroz opće dobro. Zataškavanje je nužno radi održavanja ovog psihopatskog odnosa – svijest ne smije postojati na visokoj razini.

Kao što smo spomenuli, ukoliko i uspijete analizirati situaciju, bivate proglašeni ‘teoretičarom zavjere‘, unatoč definiciji zavjere kao ‘tajnom sporazumu dvaju ili više ljudi donesenom iza zatvorenih vrata’. Vrlo brzo čak i ono najočitije postaje potpuno kriptirano – kolektivno ludilo i zasljepljenost uz unutarnji strah i traumu preuzimaju društvo u cjelini. Stoga ne čudi da su ‘limbički poremećeni’ političari u privatnom životu zapravo ideološki posve suprotnih uvjerenja od onih koje javno prezentiraju.

Potiskivanje svijesti i informacija za održavanje stanja

I same stranke su sve češće interesne skupine koje donose poteze u suprotnosti sa svojim statutima i biračkim tijelima dok ih birači iracionalno vrednuju po nekim ranijim zaslugama ili ideološkim obrascima. Taj ‘navijački’ pristup ponajviše odgovara manipulatorima s vrha piramide i političarima koji sve lakše glume ‘normalnost’. Stout u knjizi vrlo britko identificira arhetipe osobnosti političara – psihopati, mazohisti, narcisi, fanatici, paranoici.

Oni ili s pozicije moći ili s pozicije ‘sive eminencije’ upravljaju društvenim i kulturalnim normama, tabuima i dogmama, te ideologijama – a jednostavnom analizom vidimo kako dolaze iz iste polazišne organizacije te se nekim povijesnim događajem u trenutku polariziraju u dvije ili više skupina ili stranaka. A narod traumatiziran tim događanjem ne prepoznaje ‘dijagnozu’ koja se kolektivno širi.

Kako se riješiti dijagnoze, ključno je pitanje. Najuspješniji ‘lijek’ je definitivno svijest, no zbog mase koja upravlja procesom, a nije informirana, tako što je izuzetno teško ostvariti. Mediji bi trebali biti ključan element ‘buđenja’, ali je općepoznato da su pod vlasničkom palicom upravo onih čije upravljačke sustave bi trebali urušavati.

Stout smatra da bi znanstveni pristup politici i interesnim skupinama bio idealan alat protiv istih – pretvaranje iracionalnog u racionalno, subjektivnog u objektivno, nadrealnog u realno. Odnosno, ili u potpunosti aktivirati emocije djelotvornim radom limbičkog sustava. Ili ih u potpunosti izbaciti iz jednadžbe analitike i sve proučavati isključivo kroz činjenice. Narod u konačnici ima apsolutnu moć, čak i protiv sustava koji tisućljećima ne gube na snazi.

Načini liječenja od bolesti

Odbijanje sudjelovanja je jedno od rješenja, iako ga mnogi povezuju s eskapizmom. Vrlo je teško odgovoriti na pitanje je li moguće da svaki pojedinac utječe na svoje okruženje. Također, tu je i opcija potpune promjene sustava, kako upravljanja tako i vrijednosti.

Kontribucionizam bi bio idealno rješenje – jer paralelno radi na spajanju uzajamnosti pojedinca i društva, kao i vrijednostima poput pomoći, empatije i savijesti. U kapitalizmu bi pak komanditno društvo i tvrtka na sličnim ustrojima mogli biti konsenzusni zgoditak – kada bi svaki element u razvoju (od čistačice do direktora) imao isti postotak u prihodima, ali i rashodima.

Navedeni načini bi onemogućili autoritet fiktivnih lidera i skupine bi ovisile isključivo o vlastitom radu i kvalitetama – a tako što svim silama žele izbjeći oni s dijagnozom ‘poremećaja limbičkog sustava’.

Prelazak iz trenutne hijerarhije u ovu humanistički nastrojenu ne bi trebao biti radikalan niti ostvaren preko noći jer bi došao u opasnost da ga ‘hakiraju’ stari vladajući elementi. On bi u idealnoj situaciji morao doći kao rezultat ‘kvantnog skoka’ čovječanstva, kao nužnost i kao primjer ‘razvoja svijesti’, a ne društvenog inženjeringa. Sve do tada će masovni ‘krizni menadžment’ i društveni inženjering biti kočnica nekog većeg napretka, izuzev onoga koji ima potencijal koristi za manipulatore (industrijski, tehnološki i sl.).

Humanistički napredak spriječen je pod silnim pritiskom kolektivne dijagnoze i proučavanje srži zla otkrit će izvore i uzroke današnje situacije. Hoće li apsurd biti veći kada mase budu poznavale problem, no i dalje mazohistički nastavljale s istim radnjama – vrijeme će pokazati.
 
(blog.vecernji.hrm/uredio:NSP)

Svima nama su poznati bolni osjećaji u zglobovima. Obično bol osjećamo u koljenima, ramenima, laktovima. Osjećamo se slomljeno. Poslije četrdesete vjerujemo da je to popratna pojava starenja

A što ako se bolovi pojavljuju u 25-30 godina? I to je starost? Naravno, razloga može biti više – traume, preopterećenja, lomovi, artritis, reuma, ali sada nećemo raspravljati o tome, nego kako da se riješimo bolova u zglobovima.

Ne mogu reći da imam česte bolove u zglobovima, ali počela sam primjećivati ​​da ponekad ne mogu lako savijati i ispravljati koljena. Ponekad se bol javlja i u mirnom položaju.

Naučila sam se da borim, pripremajući domaću mast, recept koji sam pronašla na jednom ruskom sajtu narodne medicine. Priprema se od jednostavnih sastojaka, koje u kuhinji posjeduje svaka kućanica. Ovaj recept želim podijeliti s vama, jer je zaista djelotvoran i pomaže već poslije prvog nanošenja.

Recept

Za pripremu masti biti će potrebno:

• med
• senf (najbolje je ljuti)
  
• sol
  
• soda
  
• od svega po 1 jušna žlica…

Sve temeljito promiješajte do homogene smjese. Stavite u praznu kutiju od kreme ili u neku drugu ambalažu. To će biti vaša spasonosna mast.

Primjena

Bolno mjesto dobro namazati ovom mašću i napraviti oblog, odnosno staviti najlonsku vrećicu i zavezati toplim, najbolje vunenim šalom. Tako držati 1,5-2 sata. Proceduru je najbolje raditi pred spavanje, da bi nakon uklanjanja obloga bolni zglob ostao u mirnom stanju. Ujutro isprati.

Ne ograničavajte se jednim tretmanom, ponovite ga 4-5 dana uzastopno. Efekt ćete osjetiti već poslije prvog nanošenja. Poslije ponavljajte po potrebi. Masti bit će dovoljno za nekoliko dana. Čuvajte je u hladnjaku.

Nećete vjerovati što sve liječi senf. Ovaj ukusan začin se pravi od ljekovite biljke gorušice. Pored toga što se koristi u medicini protiv bolnih zglobova, možete ga koristiti i u druge svrhe.

Kada se opečete, nanesite deblji sloj i bol će nestati. Ako vas zaboli glava, namažite ga na čelo i sljepoočnice. Kada se prehladite i grebe vas grlo ili ste promukli, progutajte žličicu ovog začina.
 
(uspesnazena.com/uredio:nsp)

Radikalna nova procedura koja uključuje zamjenu krvi pacijenta hladnom slanom vodom mogla bi da “povuče natrag” ljude s ruba smrti

“Kada vaša tjelesna temperatura iznosi 10 ° C, kada ne postoji moždana akvitnost, kada nema otkucaja srca, krvi – svi će se složiti da ste mrtvi. Međutim, i dalje vas možemo vratiti među žive “, izjavio je Peter Rhee sa Sveučilišta Arizona.

Rhee ne pretjeruje. Zajedno sa Samuel Tishermanom sa Sveučilišta u Marylandu, on je pokazao da je moguće držati tijela u stanju “svojevrsne hibernacije” i to po nekoliko sati. Procedura, do sada testirana samo na životinjama, krajnje je drastična i uključuje izbacivanje krvi iz tijela i hlađenje tijela na temperaturu koja je i do 20 ° C ispod normalne.

Kada liječnici saniraju povredu, krv se putem vena ponovno vraća i tijelo se polako zagrijava.

“Kako se krv ponovno pumpa u tijelo, ono postaje ružičasto istog trenutka, a na određenoj temperaturi i srce ponovno počinje raditi, kaže Rhee.

To je krajnje interesantno, pošto će, kada tijelo dostigne temperaturu od 30 ° C, srce napraviti jedan otkucaj, pa još jedan, a kako se temperatura bude dalje dizala, srce će samo nastaviti raditi po vlastitom ritmu.

Životinje koje su bile dio pokusa pokazivale su vrlo malo loših simptoma nakon buđenja. U početku bi one bile malo dezorijentirane i malaksale, ali bi se sve za par dana vratilo u normalu “, tvrdi Tisherman.

Tisherman je pozornost medija na sebe skrenuo već početkom ove godine kada je najavio da je njegov tim spreman testirati ovu tehniku ​​na žrtvama pucnjave u Pittsburghu.

Prvi pacijenti imali su toliko ozbiljne ozljede da su njihova srca prestala raditi, što znači da je to mogla biti njihova jedina nada. Tisherman poručuje kako je važno da javnost zna da nije riječ o znanstvenoj fantastici. Sve je bazirano na eksperimentalnom radu i proučavano je u znanstvenom radu. On na smrt gleda kao na trenutak u kome liječnici odustaju od reanimacije, ali čak i tada neki ljudi se, smatra, mogu vratiti.

Prošle godine, njegov rad objavljen u časopisu “Resuscitation” izazvao je pravu pometnju. Posebno njegova tvrdnja da je 50% posto liječnika koji su bili uključeni u istraživanje bar jednom prisustvovalo “fenomenu Lazara” – kada srce pacijenta počne da kuca samo od sebe nakon što su liječnici odustali od svake nade.

Granica između života i smrti je još uvijek nejasna

Međutim, ponovno kucanje srca tek je polovica bitke. Naime, nedostatak kisika nakon pretrpljenog srčanog udara može izazvati ozbiljna oštećenja tjelesnih vitalnih organa, posebno mozga. Moguće rješenje za ovaj problem je hlađenje tijela, jer na nižim temperaturama stanice počinju raditi usporenim ritmom, pa se smanjuje moguća šteta uzrokovana manjkom kisika.

Ukoliko testovi na ljudima budu uspješni, Tisherman bi volio da ovaj pristup proširiti i na druge vrste trauma. Osobe koje su zadobile ozljede vatrenim oružjem izabrane su za početno testiranje, zato što je lakše lokalizirati izvor gubljenja krvi, ali Tisherman se nada da bi ova tehnika mogla spašavati i živote ljudi koji su doživjeli srčani udar ili neku drugu traumu.

Kako je sve počelo

Tishermanova potraga u kojoj dovesti ljude natrag s ruba smrti počela je u medicinskoj školi, gdje je studirao pod mentorstvom Peter Safara. U 1960-tima Safar je bio pionir kardiopulmonalne reanimacije (CPR), sada uvelike poznati postupak primjene masaže srca pritiskom na prsni koš.

Safar je svojim radom počeo mijenjati našu percepciju smrti. “Svi smo bili odgojeni da mislimo da je smrt apsolutni trenutak – kad netko umre ne može se vratiti”, kaže Sam Parnia, na Državnom sveučilištu u New Yorku. “Nekada je to bilo točno, ali sa otkrićem CPR (masažom srca) smo došli do spoznaje da stanice unutar našeg tijela ne postanu nepovratno ‘mrtve’ satima nakon što ste ‘umrli’ …

“Čak i nakon što ste postali truplo, vi se možete još uvijek vratiti.”

Zamagljen linija

Tisherman sada misli o smrti kao (doduše subjektivno) o točki na kojoj liječnici odustaju od reanimacije kao izgubljen slučaj – ali čak i tada, neki ljudi još uvijek mogu napraviti izuzetni “povratak”. U prosincu prošle godine, članak u časopisu Resuscitation, kroz svoju anketu je izazvao je pomutnju otkrivši da su 50% ispitanih liječnika hitne pomoći bili svjedoci “Lazar fenomena”, u kojem je srce pacijenta počelo opet kucati samo od sebe, nakon što su liječnici izgubili nadu.

Neki ljudi su došli k svijesti čak i kada se prestalo sa reanimacijom i masažom srca

Impuls koji potakne srce na rad je samo jedna polovica liječničke bitke, međutim; nedostatak kisika nakon pretrpljenog srčanog udara može izazvati ozbiljna oštećenja tjelesnih vitalnih organa, osobito mozga.

“Svake minute bez kisika u tim organima, oni počnu umirati”, kaže Tisherman.

Njegov bivši mentor, Safar, došao je do rješenja ovog problema s “terapijskom hipotermijom”, postupkom koji uključuje hlađenje tijela, u pravilu na oko 33 ° C celzijusa stavljanjem pakete leda oko tijela. Na nižim temperaturama, stanice počinju raditi u usporenom ritmu, smanjujući svoj metabolizam i štetu koja bi mogla biti uzrokovana nedostatkom kisika.

U kombinaciji sa strojevima koji mogu preuzeti cirkulaciju i pumpe koja provodi kisik u krvotok, dok se srce oživljava, ovo bi moglo pomoći otvoriti vremenski “prozor” između srčanog zastoja i moždane smrti (nedostatka kisika). Jedna bolnica u Teksasu nedavno je izvijestila da je 40-godišnji muškarac preživio bez oštećenja mozga, nakon tri i pol sata CPR reanimacije.

Njegovo reanimiranje je uključivalo stalnu rotaciju studenata medicine, medicinskih sestara i liječnika koji su radili masažu srca. “Svatko u sobi tko je imao dvije ruke je bio zamoljen da uskoči”, kaže jedan od prisutnih liječnika, Scott Taylor Bassett.

Takvi slučajevi su rijetki, međutim: Bassett, ističe da su oni bili motivirani da nastave jer je pacijent došao svijesti tijekom CPR reanimacije, unatoč činjenici da mu srce još uvijek nije funkcioniralo.

“Tijekom prsne reanimacije on je razgovarao s nama, pokazujući da je neurološki neoštećen”, kaže Bassett. “Tako nešto nisam nikada vidio ni prije ni poslije – bio je to definitivno trenutak odlučivanja.”

Vrijeme za akciju

Takva dugotrajna reanimacija je trenutno nemoguća za ljude čiji je srčani zastoj u pratnji ozljede uslijed traume – kao što su rane od metka ili prometne nesreće. U ovom trenutku, kirurg je najbolja opcija da zatvori arterije koje vode do donjeg dijela tijela, prije otvaranja prsa i masaže srca, koje gura protok krvi do mozga, dok liječnici pokušavaju zašiti rane. Nažalost, stopa preživljavanja je manje od 1 na 10.

To je razlog zbog čega Tisherman želi spustiti temperaturu tijela na oko 10-15 ° C, što bi potencijalno dalo liječnicima priliku od dva ili više sati za rad. Iako se ova razina duboke hipotermije ponekad primjenjuje tijekom operacije srca, Tishermanov projekt će se prvi puta koristiti da se oživi nekoga tko je već “umro” prije ulaska u bolnicu.

Možda najdojmljivije od svega, liječnici odvode krvi iz tijela i zamijenjuju ju hladnom fiziološkom otopinom. Budući da je metabolizam tijela zaustavljen, krv nije potrebna da bi stanice bile na životu, a slana otopina je najbrži način da se ohladi pacijenta, objašnjava Tisherman.

S Peter Rheeom i drugima, Tisherman je proveo dva desetljeća gradeći značajan portfelj dokaza da se dokaže da je postupak siguran i učinkovit. Mnogi od eksperimenata su uključivali svinje koje su imale kobne ozlijede u tom trenutku. Ako se životinje ohlade dovoljno brzo, oko 2 ° C stupnja na minutu – gotovo 90% se oporave kada se krv vratila u njihova tijela, nakon što je ležala u limbu više od sat vremena. “Najnevjerojatnija stvar je svjedočiti – kad se srce vrati”, kaže Rhee.

Vidjeti svjetlo na kraju tunela možda nije nužno najbliže smrti

Nakon što su životinje vraćene nazad u život i redovite aktivnosti, znanstveni tim je tada izveo nekoliko testova kako bi provjerio da njihovi mozgovi nisu oštećeni. Na primjer, prije postupka, istraživači su trenirali neke od svinja da otvore kontejner određene boje, u kojem se nalazila skrivena jabuka. Nakon što su ih oživjeli, većina životinja se sjetila gdje može dohvatiti svoju poslasticu. Ostale svinje, koje nisu bile obučene prije operacije, učile su postupak brzo nakon njihovog oporavka kao i normalne svinje. Oni su uspjeli naučiti jednako brzo kao i druge – što opet upućuje na to da nije bilo nikakvog učinka na njihova sjećanjima.

Nepotrebno je reći, dobivanjem suglasnosti za ispitivanje na ljudima je bila borba. Ranije ove godine, Tishermanu je konačno dopušteno postaviti pilot projekt u Pittsburghu za liječenje pacijenata koji je bio ranjen od metka. Bolnica prima oko jedan ili dva takva pacijenata mjesečno, što znači da su neki već bili tretirani s tehnikom, iako je prerano za Tishermana govoriti o rezultatima. On je također postavio projekt u Baltimoreu, Maryland, a dr. Rhee će kasnije moći početi raditi u trauma centru u Tucsonu.

Neki znanstvenici su u potrazi za koktelom lijekova dodanim u fiziološku otopinu koja se pumpa u tijelom, a koja bi mogla dodatno smanjiti metabolizam tijela i spriječiti ozljede. Jedan obećavajući kandidat je vodikov sulfid – kemikalija koja ima miris po trulim jajima – ali iako je utvrđeno usporava metabolizam nekih životinja, malo je dokaza da poboljšava njihove šanse za preživljavanje nakon srčanog zastoja. Tisherman s druge strane misli da će biti bolje pronaći neke snažne antioksidanse koji mogu zamjeniti štetne kemikalije koje izazivaju ozljede.

Ulazimo u novu eru istraživanja i povratka u život pacijenata nakon smrti, no nadajmo se da će to nekome i pomoći.
 
(preveo i uredio: mag. spec. Alfred Bošković / nsp)