To je najveći torpedo ikad razvijen, toliki je da je za njega potrebna posebno modificirana podmornica

Posejdon je Putinovo moćno oružje za pokazivanje. Prvi su put ovi podvodni dronovi, nova generacija njihovih nuklearnih oružja predstavljeni 2015. godine, a nadimak mu je ”apokaliptični tsunami torpedo” zbog nuklearne bojne glave od dva megatona koja bi mogla uništiti obalne gradove.

Ovo pokazuje njegove sposobnosti, no postavlja se pitanje je li ovo samo još jedan primjer ruskog pokazivanja mišića ili tu ima još nečega?

Posejdon je zapravo najveći torpedo ikad razvijen, duljine skoro 20 metara, toliko da je za njega potrebna posebno modificirana podmornica. Pokreće ga minijaturni nuklearni reaktor, a ima i neograničen doseg.

Za razliku od Putinovih novih hipersoničnih novih projektila, Posejdonu biti trebali sati da dosegne svoj cilj, ali mogu zaobići sadašnju raketnu obranu. Zbog toga je Posejdon, kako kažu Rusi, nezaustavljiv, piše Popular Mechanics.

Kao i kod druge ruske vojne opreme, pitanje je koliko je to zapravo stvarno, jer oružje je sasvim moguće, barem u teoriji. “Ljudi su istraživali mogućnost velikog nuklearnog torpeda još u doba Hladnog rata”, rekao je Justin Bronk iz britanskog vojnog istraživačkog centra.

U početku se Posejdon opisivao kao oružje snage udara od 100 megatona, što je čak i više nego ruska Tsar bomba (Car bomba). Tako ova eksplozija može proizvesti tsunami daleko od obale, pa se Posejdon zapravo ne bi trebao približavati svojim metama, već bi mogao obalne gradove uništiti sa veće udaljenosti. Njegova veličina omogućava mu snagu za te udare.

Pedesetih godina prošlog stoljeća Sovjeti su planirali sličan gigantski nuklearni torpedo, poznatiji kao T-15, s bojnom glavom klase kao onih u Tsar bombi. U svibnju 2018. godine vojni izvor rekao je ruskoj novinskoj agenciji TASS kako bi Posejdonove bojne glave mogle biti zapravo “do dva megatona”, što je puno realističnije, ali nedovoljno za pokretanje tsunamija.

Američka vojska provela je studije na tom području 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća i zaključila kako valovi na moru, nastali nuklearnom eksplozijom ili udarcem meteora, nisu učinkovito oružje.

“Većina takve energije rasprši se prije nego stigne do obale”, zaključio je glavni znanstvenik WG Van Dorn u svom završnom izvješću o “eksplozijom uzrokovanih valova” za pomorska istraživanja. Taj fenomen nazvan je Van Dornovim efektom i potvrđen je kasnijim studijama uz pomoć naprednih kompjuterskih mogućnosti.

Mala vjerojatnost je da bi prijetnja stigla od valova s velike udaljenosti, nego do ortodoksnog tipa nuklearnih eksplozija. Još jedna nepoznanica je i njegova brzina.

U početku su brzinu procjenjivali na 185 km/h, što bi bilo jako brzo za podvodne projektile, i gotovo dvostruko brže od bilo kojeg američkog torpeda. Izvještaji nakon toga bili su ipak nešto realniji, pa su brzinu ocijenili sa 109 km/h.

Nove pak informacije spominju podatak kako je riječ o brzini od gotovo 200 km/h. Neke informacije iz neimenovanih izvora tvrde kako Posejdon koristi superkavitacijsku tehnologiju kao i sadašnja ruska torpeda velike brzine, Shkval i Khishchnik, koji postižu brzine od više od 300 km/h.

Tvrdnja da Posejdon koristi superkavitaciju je neuvjerljiva, smatra HI Sutton, koji vodi web stranicu Covert Shores. Naglašava kako njegov dizajn taj proces čini teško mogućim. Dodaje kako prijašnji video koji pokazuje testiranje Posejdona pokazuje kako ga pokreće mlaz pumpe koja ne bi mogla funkcionirati oko superkavitirajućeg torpeda. I bio bi jako bučan.

“Takvo oružje bilo bi jako glasno i ne bi moglo biti tajno, što bi mu trebala biti glavna prednost. To nema smisla na taktičkoj razini”, kaže Bronk. Postavlja se pitanje i zašto se naziva dronom, a ne torpedom, pa će mnogi posumnjati postoji li on uopće.

Prvi se put u javnosti pojavio 2015. godine kada se jednog vojnog zapovjednika koji je razgovarao s Putinom moglo vidjeti sa dokumentima i planovima za tajno oružje, tada nazvanog Status 6. Tada je to bila nespretna pogreška, curenje informacija, da se mnogima učinilo kako je riječ o dezinformaciji. No Pentagonovo izvješće iz 2016. godine potvrdilo je kako je oružje stvarno.

Prošle godine nakon javnog glasovanja Status 6 preimenovan je u Posejdona, i tako postao najistaknutije tajno oružje na svijetu. Tu je i niz priča koje dolaze iz “vojnih izvora”, posebno za TASS, državni medij koji je u cijelosti u vlasništvu ruske vlade. Oni pišu ono što žele Putinovi ljudi i što žele da pročita Zapad.

“Nema razloga vjerovati kako ti izvještaji o Posejdonu nisu dio obavještajne taktike”, naglašava Bronk. Ruska vojska naglasak stavlja i na ono što nazivaju maskirovka (zavaravanje neprijatelja), a sjetimo se kako niz ruskih oružja nikada nije izgrađeno.

“Takav sustav potreban je samo za nuklearno odvraćanje, zastrašivanje. No ovo je buntovnička ideja, jer nije nužno da sustav postoji, samo je važno da postoji određena šansa da postoji”, piše MilitaryRussia.Ru.

Sutton pak sumnja kako je je cijeli taj projekt zapravo muljaža kako bi se Zapad potaknuo na trošenje novca za obranu od nepostojećih prijetnji.

“U osnovi verificirani elementi su preskupi kako bi bili lažni, posebice podmornica Sarov, koja je izgrađena specijalno za testiranje oružja. To se ne može objasniti nikakvim drugim projektom ili drugom svrhom”, naglašava Sutton.

Sarov je podmornica s nuklearnim pogonom, bez raketa ili torpeda. Umjesto toga, ima podvodna vrata hangara gdje bi inače bile cijevi. Čini se kako je to nosač namijenjen za Posejdona.

“Razmislite o tome koliko je skupa izgradnja i održavanje Sarova”, naglašava.

Rusija sada gradi još dvije nuklearne podmornice Khabarovsk i Belgorod, koje bi mogle biti nosači Posejdona. Bronk kaže da Putin možda pokušava uvjeriti Ruse da su oni još uvijek velika sila a želi i ostatak svijeta podsjetiti na to.

“Putin mora nastaviti podizati profil nuklearnog oružja na toj svjetskoj pozornici, jer je to zapravo jedina stvar koja Rusiju može staviti u istu kategoriju sa SAD-om. Inače to postaje samo jedna zaostala i korumpirana osrednja sila”, naglašava Bronk.

Moglo bi se tako reći kako je Posejdon zapravo više projekt za impresioniranje susjeda nego torpedo sudnjeg dana.

(express.hr)

Godišnje izvješće Severodvinsk podružnice konstruktorskog biroa “Rubin” – KB “Rubin-Sjever” – sadrži vrlo interesantne informacije, koje podsjećaju na događaje iz studenog prošle godine, koji su izazvali oštru raspravu ne samo u Rusiji

Tada se, podsjećam, ispostavilo da Rusija razvija jedinstveno oružje.

        Oružje koje je u stanju garantirano napraviti ogromnu rupu u masovnoj obrani sjevernoameričkog kontinenta. To jest, to nije samo asimetrični odgovor na prevarantsku izgradnju EuroPRO, već potez kojim se “ostavljaju na talonu” i proturaketna obrana, i NATO divizije u Poljskoj i baltičkim zemljama, i ostale “neprijateljske” akcije usmjerene protiv Rusije.

        Prema ovom izvještaju, u Severodvinsku se radi na razvoju projekta broj 09853. Srž tog projekta i dalje je tajna. Međutim, sudeći po serijskom broju projekta, koji ide odmah iza broja projekata dvije nuklearne podmornice za posebne namjene (PLA SN) 09.851 “Khabarovsk” i 09852 “Belgorod”, možemo pretpostaviti da se radi na kreiranju slične nuklearne podmornice.

        “Belgorod” i “Khabarovsk” grade se u “Sevmašu” u uvjetima stroge tajnosti. Očekuje se da “Belgorod” bude porinut sljedeće godine, a “Khabarovsk” – 2018. godine.

        Na temelju prikupljenih informacija, možemo pretpostaviti da se u Rusiji radi o podmornici nove, pete generacije (ruske najnovije višenamjenske nuklearne podmornice tipa “Jasenje” i “Borej”, kao i njihovi američki pandani “Seawolf” i “Virginia” su podmornice četvrte generacije).

        “Belgorod” je istraživačka podmornica vrlo širokih funkcija. Ali, postoje osnove da se pretpostavi da će na njoj biti instalirano fundamentalno novo oružje. A zatim će se, najvjerojatnije, ono naći i na “Habarovsku”, i na novoj podmornici projekt 09.853 koja je tek “isplivala” u javnost.

        Ali, prije nego što budemo govorili o novom plovilu, vratimo se na senzaciju koja se desila prošlog studenog.

        Tada su, u vrijeme savjetovanja u Sočiju po pitanju razvoja “obrane”, koje je vodio predsjednik Vladimir Putin, dva federalna TV kanala, greškom prikazala slajd s naznakom “Strogo povjerljivo”.

        Slajd je sadržao koncept i rokove realizacije udarnog multifunkcionalnog sustava “Status-6″.”Snimljen” je i razvojni pogon – KB “Rubin” i namjena sustava.

        A ona je: “uništavanje značajnih objekata neprijateljskih gospodarstava u priobalnim regijama i nanošenje garantirano neprihvatljive štete na teritoriju neprijateljske države stvaranjem zone radioaktivne kontaminacije, koja će u danim zonama onemogućiti bilo kakve vojne, ekonomsko-gospodarske ili druge aktivnosti za dugo vremena”.

        Pri dešifriranju ovog dokumenta iz Ministarstva obrane, koji se pojavio na TV ekranima, utvrđeno je da će nosači novog oružja biti upravo podmornice “Belgorod” i “Khabarovsk”, unatoč činjenici da su one zasad dodijeljene Generalnoj direkciji za dubinska istraživanja (GUGI) Ministarstva obrane .

        GUGI nema nikakve veze sa strateškim naoružanjem, a ovdje se govori o superoružje.

        O tome da će u stvari obje perspektivne podmornice prijeći u sastav drugih struktura Ratne flote RF, svjedoči masa posrednih dokaza. Primjerice, na predstavljanju “Habarovska” nije prisustvovao niti jedan predstavnik GUGI.

        O tajnoj namjeni projekata 09.851 i 09.852 govorilo se još u ljeto 2015. godine, kada je zapovjednik Ratne flote RF na forumu “Armija-2015″ izjavio da se u Rusiji već grade podmornice pete generacije. Potraga za najpogodnijim za ovu ulogu dovela je do “Belgorod” i “Habarovska”. A slajd MO, “slučajno” objavljen na televizijskim ekranima, potvrdio je ove pretpostavke.

        Razumije se, nikakve slučajnosti i propusta nije bilo u ovom “curenju informacija”. Sve je osmišljeno i odrađeno “za javnost”. Prije svega, čini se, za onu u Washingtonu. Ovo je signal da Rusija stvara novu vrstu oružja odvraćanja, potpuno tajnog, čija je neutralizacija krajnje malo vjerojatna.

        Naravno, “vitezovi ogrtača i bodeža” u Langleyu u to vrijeme su već imali okvirnu predstavu o tome da Rusija aktivno razvija “nešto vrlo ozbiljno”. Međutim, smatrali su da je to reanimacija projekta torpeda T-15 koji bi trebao do obala SAD dostaviti 100-megatonske nuklearnu bojevu glavu.

        T-15 se počeo graditi u ranim 60-im godinama. Međutim, zbog nedostatka kompaktnog nuklearnog reaktora, koji bi omogućio kretanje nekoliko stotina kilometara, projekt je zatvoren.

        Elektromotori na baterije omogućuju dostavljanje 40-tonske grdosije dužine 24 metara, na najviše 30 kilometara udaljenosti. Samim tim, podmornica koja bi nosila takav torpedo morala bi ući u zonu masovne protivpodmornički obrane neprijatelja. Da, i aktiviranje 100-megatonske bombe na malom rastojanju od podmornice stvorilo bi ogroman problem.

        Nakon pola stoljeća problem kompaktnog nuklearnog reaktora za pogon ultradugog torpeda je riješen. Međutim, za to vrijeme značajan progres je napravljen ne samo u nuklearnoj energiji, već i u sustavima upravljanja, elektroničkim komponentama i materijalima, kao i u ostalim sastavnim elementima torpeda. Također: i u strategiji i taktici Ratne flote.

        Prema tome, “Status-6″ je potpuno novi razvoj, koji ima veze s T-15 samo po rekordnom dometu i snazi ​​eksplozivnog punjenja.

        Najznačajnija razlika u odnosu na nerealizirani projekt “car-torpeda” je to što to oružje nije torpedo, već podvodni robot, koji raspolaže kompjuterskom inteligencijom i sposobnošću da djeluje samostalno na udaljenosti od nekoliko tisuća kilometara od nosača. To jest, od podmornice koja ga lansira.

        Odmah da se ogradimo: svi tehnički parametri, koje ćemo navesti, baziraju se, naravno, ne na super tajnim dokumentima KB “Rubin”. Oni su rezultat analiziranja slajda Ministarstva obrane, analize stručnjaka, kako iz zemlje tako i iz inozemstva, koji su uzimali u obzir tehničke i tehnološke mogućnosti ruske obrambene industrije. Kao i analiza javnih dokumenata i naloga za izgradnju podmornica, dubokovodnih aparata i njihovih sastavnih dijelova.

        Čak i nepotpuni podaci koji zaslužuju povjerenje daju impresivnu sliku o mogućnostima kojima raspolaže bespilotni podvodni aparat (NPA), poznat kao oceanski multifunkcionalni sustav “Status-6″.Prije svega, po snazi ​​nuklearne bojeve glave.

        Ovdje se pretpostavlja širok dijapazon – od 10 Mt do 100 Mt . Vrlo je jednostavno napuniti NPA promjera od 1,6 metara i dužine od 24 m eksplozivom. Međutim, sve se svodi na to da će bojeva glava imati kobaltni dio koji bi trebao dovesti do maksimalne radioaktivne kontaminacije ogromnih teritorija.

        Procjenjuje se da će pri brzini vjetra od 26 km / h dugotrajnom zagađenju biti podvrgnut pravokutni dio obale razmjera 1700 × 300 km . Samim tim, oružje za odvraćanje mora biti, blago rečeno, žestoko.

        Ono jamči njegovo korištenje, ako nešto slično “stigne” s druge strane. ”Status-6″ je u stanju uništiti baze američke Ratne mornarice. Ili udarne grupe avijacije Sjedinjenih Američkih Država.

        Tijekom ispitivanja “Raskrsnica” iz 1946. Godine, Ratna mornarica SAD je zbog podvodne eksplozije kapaciteta 23 kt radioaktivnom kontaminacijom izgubila potpuno novi nosač zrakoplova “Independence” porinut u vodu 1942. godine. Nakon četiri godine neuspješnih pokušaja dekontaminacije, on je potopljen.

        A bojeva glava “Status 6″ sadrži nekoliko puta veće radioaktivne komponente kobalta.

        U NPA ili podvodnom dronu kao izvor energije za vodene motore koristi se malogabaritni nuklearni reaktor sa tečnometalnim hlađenjem. Razvijajući njegove kapacitete do 8MVt omogućava se drone razviti maksimalnu brzinu od 100 km / h do 185 km / h . Pri čemu mu je domet, kao i kod interkontinentalnih balističkih raketa – do 10 tisuća km .

        Čini se da je fantastična podvodna brzina danas vrlo realna. Krajem 70-tih godina torpeda “Škval” dostizala su brzinu od 375 km / h . Istina, “Škval” ima mlazni motor.

        Reaktor s tečnometalnim hlađenjem ima dvije značajne prednosti u odnosu na tradicionalne vodopotisne aparate.

        Prvo, on stvara minimalnu buku pri visokom broju okretaja. Drugo, ima nisku jediničnu cijenu po kilovatu snage.

        Procjenjuje se da reaktor za “Status-6″ može koštati oko 12 milijuna dolara. U analizi izdržljivosti trupa “Statusa-6″, utvrđeno je da ima radnu dubinu od oko 1000 metara.

        Što se tiče sonarne vidljivosti drona za hidroakustične protivpodmornički sustave SAD SOSSUS , novi uređaj mnogo tiši od najtiše podmornice na svijetu “Varšavljanka”.

        Pretpostavlja se da pri krstarećoj brzini do 55 km / h “Status-6″ ne može biti otkriven na udaljenosti većoj od 2,3 km. U slučaju detekcije, pri maksimalnoj brzini, on lako može pobjeći bilo kojem neprijateljskom torpedu. Pri čemu će izbor brzinskog režima i manevriranja dron vršiti samostalno.

        Kvote neprijatelja za uništenje “Statusa” su minimalne.

        Najbrži torpedo SAD Mark 54 ima brzinu od 74 km / h . Osim toga, on nije u stanju zaroniti na dubinu od 1000 metara, na kojoj će se kretati “Status-6″. A dubinska eurotorpeda MU90 Hard Kill, ispaljena ka cilju, pri maksimalnoj brzini od 90 km / h imaju domet samo 10 km .

        Procjenjujući mogućnosti sustava “Status-6″, treba imati u vidu da to nije samo vrlo “mišićav” torpedo, već i robot, koji ima dobar “mozak”. Kao oružje odvraćanja, torpedo može doći do točke odredišta i zaleći na dno, čekajući signal da ponese bojevu glavu.

        Signal, naravno, može stići preko kanala dugih valova, s obzirom da dugi valovi prodiru kroz vodu. U ovom slučaju, imat ćemo oružje odvraćanja s apsolutnom garancijom djelovanja.

        Međutim, apsolutno je jasno da je “curenje informacija” u studenom prošle godine bilo strogo dozirano. Njegov opseg i sadržaj su imali za cilj da u Washingtonu shvati da se prema Rusiji treba odnositi s pozicije razuma, a ne sa pozicije emocija i ambicija.

        Raspon zadataka podvodnog robota može (i treba biti) malo širi. Među njima mogu biti, primjerice, obavještajne funkcije s povratkom drona na matičnu podmornicu pete generacije.

        Izvještaj KB “Rubin-Sever” je pokazao, da će nosači sustava “Status-6″ u doglednoj budućnosti biti ne dvije, već tri strateške podmornice pete generacije.
 
(fakti.org)

Osmog prosinca su mladi članovi Stranke pravde i razvoja Recepa Erdogana praktično prekinuli govor u parlamentu premijera Turske Ahmeta Davutoglua. Zastupnici su vikali “Udri još! Neka ne guraju svoj nos kod nas!”

To jest tražili su da se nastave napadi na ruske zrakoplove.

Hoće li se nastaviti? Je li moguća nova provokacija i odakle bi mogla doći?

Evo s kakvim upozorenjima tim povodom je istupio moskovski vojni analitičar Aleksej Leonkov.

• Da li to znači da će se provokacije nastaviti?

Najvjerojatnije, da. Jer, Erdoganu je hitno potreban vanjski neprijatelj kojem će moći pripisati nastanak ekonomskih rupa zbog odsustva ruskih turista i “naftnih lira” iz trgovine sa Islamskom državom.

Nakon prve operacije “Nož u leđa”, kako je ono što se dogodilo nazvao Vladimir Putin, državno rukovodstvo Turske nije povuklo nijedan potez za deeskalaciju konflikta s Rusijom. Svi njeni kasniji potezi, kao i razmještanje trupa na teritoriju Sirije i Iraka, ukazuju samo na jedno – provokacija će biti još.

Turska se ponaša po ukrajinskom scenariju. Kijev je radi uvlačenja Rusije u međunarodni konflikt počinio čudovišni zločin u Odessi i genocid protiv vlastitog stanovništva na jugoistoku u Donjeckoj i Luganskoj oblasti.

• Izgleda da omladina Erdoganove stranke zaista gleda u budućnost: naše avione će pokušavati rušiti unatoč razmještanju sustava S-400 u Siriji, pokrivanje od strane flote i pratnju najboljih lovaca?

Ne, taj “put” je zatvoren za turske provokatore. Ali, sjetimo se prve provokacije: ona je bila moguća zato što su u Turskoj i NATO znali karakteristike našeg aviona. Između ostalog, to da stanica za upozoravanje na radarsko zračenje SPO-15S u zrakoplovu nedovoljno pouzdano pokriva avion iz donje polusfere, odakle je i bio izvršen ničim izazvani napad turskog F-16.

Sada je Rusija poduzela mjere zaštite grupacije Zračno-kozmičkih snaga, razmještanjem sustava S-400 u avio-bazi “Hmejmim”. Naše avione tijekom borbenih letova prate lovci naoružani raketama klase “zrak-zrak”. Raketna krstarica “Moskva” približila se obalama Sirije i svojim sustavima PZO osigurava dodatnu zaštitu. To je sasvim dovoljno da se zaštite avioni Zračno-kozmičkih snaga.

• Mislite da će meta sljedeće provokacije biti drugačija?

Da, cilj takve provokacije može biti jedan od brodova Ratne mornarice Rusije iz grupacije koja se nalazi ispred obala Sirije.

• Smatrate li da su mogući napadi na te brodove od strane turskih mornaričkih specijalnih jedinica SAT?

Zašto komplicirati? Ratna mornarica Turske ima 16 fregata 8 korveta i 14 podmornica. Upravo bi podmornice mogle biti instrument provokacije, osobito podmornice tipa 209. Njih je za Tursku izgradilo brodogradilište Howaldtswerke-Deutsche Werft AG iz Kiela.

Podmornica tipa 209 je praktično idealna za priobalna pozicijska djelovanja. Nečujnost i skromne dimenzije čine je izuzetno neuočljiv u plićim vodama. Naoružanje joj omogućuje borbu kako protiv brodova, tako i protiv podmornica. Njeno osnovno naoružanje su 14 torpeda DM2A4 koja proizvodi njemačka tvrtka “Atlas Elektronik”. 

Taj torpedo drži rekord po dometu od 140 km i ima brzinu od 92,6 kilometara na sat (50 čvorova). Opremljena je i modernim sustavom za navigaciju i vezu, što joj omogućuje precizno upravljanje torpedom na cijelom udaljenosti gađanja. Težina bojeve glave jednaka je 260 kilograma eksplozivne tvari ekvivalentne 460 kilograma TNT. Sve te karakteristike, koje nadilaze karakteristike protubrodske rakete “Ekzoset”, čine taj torpedo ozbiljnom prijetnjom za svaku metu.

• Ali, torpedni napad prilično lako otkriva sredstvima za detekciju koja imaju brodovi ruske grupacije?

Vojni analitičar Maksim Klimov je ne tako davno pisao da je za NATO već napravljen visokoprecizni torpedni sustav za neprimjetno gađanje ciljeva. Uspoređujući po učinkovitosti ruskih protubrodskih torpeda sa stranim, on je isticao da je to kao usporedba karakteristika snajperske puške s karakteristikama pištolja. Klimov je također govorio da je stavljanje naglaska isključivo na protubrodske rakete kao jedino sredtvo za gađanje pogrešno, naglašavajući ulogu upravo torpeda.

Suvremena torpeda zemalja NATO brzine 28 čvorova su izuzetno nečujna (buka od 14 decibela jednaka je šumu lišća) i našoj hidroakustici na protupodmorničkim brodovima grupacije Ratne mornarice Rusije kod obala Sirije (patrolni brodovi “Ladni”, “Pitljivi” i “Smetljivi”) će biti teško da na vrijeme primijete prijetnju iz dubina.

• Ali, kako će turski brod-nosač torpeda prići na udaljenost za lansiranje? Jer, on će se poslije toga naći u dometu naših brodova, što je kolektivno samoubojstvo!

Scenarij može biti sljedeći. Lansiranje torpeda DM2A4 podmornica tipa 209 izvesti će iz teritorijalnih voda Turske (iz okoline gradova Sjevernog Cipra ili granice Sirije i Turske). Moguće je i lansiranje iz različitih pravaca s različitih podmornica istog tipa. Za gađanje će se birati udaljenosti 30-50 kilometrara od mete. Torpeda će doći do regije pogađanja mete nečujnom brzinom od 28 čvorova, a po otkrivanju mete će prijeći na punu brzinu od 50 čvorova na malom rastojanju od 1-2 kilometra. Šanse da brod izbjegne torpedo će biti praktično nikakve.

Opasnost pri takvom scenariju je to što protupodmornički brodovi imaju sustave za borbu protiv podmornica. Oni nemaju antitorpedski sustav protiv visokopreciznih torpeda. Zbog toga je vjerojatnost pogađanja velikog broda – krstaša, velikog desantnog broda ili transportnog broda prilično velika.

• A što je s uzvratnim napadom?

Nećemo moći pogoditi agresora. Kao prvo, podmornica će biti u priobalnim teritorijalnim vodama zemlje NATO – Turske. Kao drugo, pokušaj otkrivanja takve podmornice biti će doživljen kao akt izravne agresije protiv Turske, čija će Ratna mornarica već biti u stanju pune borbene gotovosti. Kao treće, biti će praktički nemoguće odrediti odakle je došao torpedo i dokazati da je u pitanju akt agresije. Sateliti i besiloptne letjelice tu neće moći pomoći.

• Web sajt “WikiLeaks” tvrdi da su s pripremama za napad na Su-24M Turci počeli još u listopadu. Može se ispostavi da se operacija “Nožu leđa 2″ već priprema. Po kojim obilježjima može se prepozna da je ona počela?

Vjerojatnost takvog scenarija je prilično visoka. Prvi korak je promjena lokacije francuskog nosača zrakoplova “Charles de Gaulle”. To je već priopćeno, ali iz nekog razloga nitko nije obratio pažnju na činjenicu da je Ratnom zrakoplovstvu Francuske zgodnije bombardirati Islamsku državu iz okoline obala Sirije nego iz Perzijskog zaljeva.

Drugi korak će biti provokacije trgovačke i putničke flote Turske, čiji će brodovi početi “slučajno” dospijevati u blizinu rodova Ratne mornarice Rusije. Našu grupaciju će početi “čuvati” brodovi NATO. Kako to trenutno čini razarač američke Ratne mornarice “Carney”, koji se nalazi u neutralnim vodama Cipra. Ne treba zaboraviti bespilotne letjelice, čiji se broj u zoni djelovanja Zračno-kozmičkih snaga Rusije povećao nekoliko puta. Njihovo masovno pojavljivanje pored grupacije Ratne mornarice je također ozbiljan simptom pojačane špijunaže.

Treći korak mogu biti provokacije koje odvlače pozornost na Krim ili na tursko-armenskoj granici.

• Kako se zaštititi od te moguće prijetnje? Ima li naše ministarstvo obrane odgovarajuću “pilulicu”?

Naravno da ima. Kao hitnu mjeru treba angažirati podmornice klase 636.3 crnomorske flote za patroliranje, otkrivanje i, u slučaju agresije, uništavanje podmornica protivnika.

         To je već učinjeno: podmornica klase 636.3 “Rostov na Donu” koja je plovila iz Baltičkog mora korigirala je svoj kurs i priključila se našoj grupaciji kod obala Sirije. U budućnosti će je, mislim, zamijeniti podmornica iste klase, a “Rostov na Donu” će se vratiti u svoju bazu.

Ipak, glavna odluka treba biti sljedeće. Moderni antitorpedni sustavi “Paket-NK” već su instalirani na našim novim regatama klase 22.350 i korveta klasa 20.380 i 20.385. Ti brodovi imaju i sustave za otkrivanje torpeda na velikim udaljenostima. Zato, zlu ne trebalo, treba hitno riješiti pitanje slanja tih brodova do mjesta dislokacije ruske grupacije kod obala Sirije. Svaka provokacija se može spriječiti, ako se na vrijeme poduzmu sve potrebne mjere.
 

 

 
(fakti.org,youtube/uredio:nsp)

Svaki rat počinje napadom ili provokacijom pod lažnom zastavom, tako je i 1. Svjetski rat počeo. Churchill se oslanjao na Wilsonovu naivnost po pitanju pomorskog ratovanja. Iako je američki predsjednik bio upozoren od strane njemačkih diplomata o opasnosti po Amerikance ako nastave putovati na britanskim brodovima, on nije učinio ništa da ih odvrati i da preusmjeri brodove…

Na početku Prvog svjetskog rata, cilj Amerike bio je ostati neutralna dok su se europske sile borile jedne protiv drugih.

Tadašnji predsjednik, Woodrow Wilson, izjavio je: “Neutralnost je negativna riječ. Ona ne izražava prave osjećaje Amerike. Mi se ne pokušavamo držati podalje od nevolje, mi pokušavamo održati temelje na kojima se može ponovo izgraditi mir”.

Međutim, iako je pokušao, Wilson nije spriječio Ameriku da uđe u rat 1917. godine. Kap koja je prelila čašu i promijenila stav Amerike bilo je potapanje RMS Lusitanije 1915. godine, kada je 128 Amerikanaca (među kojim dosta utjecajnih ljudi) izgubilo živote.

Ipak, to izgleda nije bio samo nasumični ratni čin Njemačke u pravcu Amerike, več je Churchill znao da bi takav incident mogao dogoditi i da bi nakon toga Amerika ušla u rat. Izgleda da je Churchill znao točno što treba napraviti.

Prije ulaska Amerike u Prvi svjetski rat, često se dešavalo da su Britanci prerušavali vojne brodove u putničke ili trgovačke brodove. Čak se dešavalo i da Velika Britanija modificira postojeći putnički ili trgovački brod s tajnim tovarom i skrivenim oružjem. Upravo s ovim modifikacijama je Lusitanija započela svoju karijeru u Kraljevskoj mornarici.

Eugen Vindici, autor knjige “Dvanaest američkih ratova od kojih je devet moglo biti izbjegnuto”, navodi da su modifikacije Lusitanije uključivale postavljanje skrivenih pregrada za granate i streljivo, ali i instalaciju okretnih topova.

Pored ovih tajnih modifikacija, Kraljevska mornarica je uputila posadu Lusitanije da spusti zastave u vodama proglašenim za ratnu zonu. Ove upute su predstavljale izravno kršenje Pravila o pomorskim plovilima.

Brodovi poput Lusitanije su korišteni kako bi namamili njemačke podmornice da izrone na površinu. Kada su Nijemci tek počeli koristiti podmornice, one bi se podizale na površinu da upozore brodove na napad. Svrha je bila očuvanje streljiva.

Međutim, ovo upozorenje je također davalo vremena posadi da napusti brod. Dakle, Churchill plan je bio da se iskoristi Lusitaniju (i slične brodove) da namame Nijemce na površinu. Kada bi se podmornice pojavile, prerušeni brodovi bi otkrili svoje oružje i osuli paljbu na podmornice.

Znajući točno što radi, Churchill je doveo Lusitaniju i svu njenu posadu u opasnost.

Churchill se također oslanjao na Wilsonovu naivnost po pitanju pomorskog ratovanja. Iako je američki predsjednik bio upozoren od strane njemačkih diplomata o opasnosti po Amerikance ako nastave putovati na britanskim brodovima, on nije učinio ništa da ih odvrati.

Ova opasnost se odnosila na činjenicu da su njemačke podmornice počele napadati britanske brodove čim ih vide kao odgovor na Churchillovo iskorištavanje isplovljavanja podmornica. Pored svega tog znanja, Wilson i dalje nije izdao javno upozorenje Amerikancima da ne putuju na britanskim brodovima.

Bez upozorenja predsjednika, Lusitanija je napustila luku New York s velikim brojem američkih putnika koji nisu imali pojma što se krije ispod palube, sakriveno među tovarom.

Američki civili su također dijelili palubu s kanadskom vojskom prerušenom u civile. U suštini, Amerikanci su se slučajno ukrcali na brod britanske Kraljevske mornarice za vrijeme rata kada je postojala velika šansa da će brod napasti Nijemci.

Iako je Lusitanija trebala ploviti sjeverno, plovila je malo južnije, ka vodama punim njemačkih podmornica kojima je izdano naređenje da pucaju čim vide britanski brod.

Upravo se to i dogodilo 7. svibnja 1915. godine. Lusitanija je naišla na njemačku podmornicu, koja je pucala čim je uočila brod. Torpedo je najvjerojatnije pogodio tovar koji je sadržavao skrivenu streljivo, te je nastala ogromna eksplozija.

Sve u svemu, Lusitanija je potonula za manje od 20 minuta, a 1.198 od 1.959 ljudi na brodu je poginulo, uključujući 128 Amerikanaca.

Upravo ovaj incident je uvukao Ameriku u Prvi svjetski rat i pružio Churchillu mnogo potrebnog saveznika.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.rs,youtube/uredio:nsp)