Za Josipa Broza Tita mnogi često tvrde da je bio mason bez da za tu svoju tvrdnju pruže čvrste dokaze. Ako je bio mason, postavlja se pitanje gdje je i kada iniciran

Najčešće se smatra da je Broz iniciran u francusku ložu Veliki Orijent, međutim Tito nikada nije boravio u Parizu dovoljno dugo da bi primio visoke stupnjeve Orijenta.

U inozemstvu je Tito najdulje boravio u Rusiji i o tom njegovom periodu života zna se vrlo malo, odnosno gotovo ništa. U Rusiji je u to vrijeme, baš kao i danas, bila popularna specifična forma masonerije – Orden Memfisa i Misraima.

Ritual Memfisa i Misraima po uzoru na drevne egipatske rituale u 18. stoljeću uspostavili su talijanski mistici Casanova i Cagliostro u istarskom gradiću Bale kako bi se masonerija očuvala u što čišćoj formi jer su bili svjesni da će propasti i pretvoriti se u svoju suprotnost čemu svjedočimo danas.

Ritual Memfisa i Misraima brzo se proširio diljem Europe, a posebno velik broj sljedbenika ima upravo u Rusiji. Red ima 97 stupnja, a nama je posebno zanimljiv sedmi stupanj. Naime, tajna riječ, lozinka sedmog stupnja, koji se zove Pravedni sudac, glasi – TITO.

Svete riječi, tajne riječi i lozinke u masoneriji su nivoi razvitka koje inicijanti dobivaju na određenom stupnju. Njihovi simboli i značenje ubacuju se u čovjekovo nesvjesno i od tamo djeluju na pojedince.

Na sedmom stupnju Memfisa i Misraima čija je tajna riječ Tito, inicijant prima vrline Pravde, Ravnopravnosti, Nepristranosti i Časnosti. Sudac sudi pravedno, a zakone i običaje primjenjuje na sve podjednako. Pravdu ne podcjenjuje i ne uskraćuje, ali je odmjerava s dozom milosrđa.

“Tajna riječ Tito koja simbolizira ovaj stupanj dolazi iz starogrčkog i označava sovu, simbol mudrosti kod masona. Sova je skrivena u mraku i njena priroda danju nije sasvim jasna.

Sova skriva svoj stvarni identitet, ali sve vidi nesmetano, osluškuje i usmjerava. Ljudi je se pribojavaju jer nekome od nje prijeti opasnost, a nekome blagodat”, piše u tajnim masonskim knjigama koje opisuju ovaj stupanj.

Je li Broz u Rusiji uveden u Memfis Misraim i postavljen za Pravednog Sudca i tako postao društveno – revolucionarna masonska funkcija – Tito, nikada nećemo moći sa sigurnošću saznati. Podudarnost postoji, Tito je svojevrstan magijski moto, tajna riječ, koja je bravara Broza, nakon misterioznog boravka u Rusiji, pretvorila u nadljudsku figuru, Tita, ‘pravednog’ suca među narodima.
 
(dnevno.hr)

Prilično hrabar i usmjeren intervju novog premijera Srbije šokirao je stanovnike Balkana. Što se iza svega toga krije?

Srpski premijer Aleksandar Vučić dao je za Politico u srijedu svoj prvi veliki intervju nakon pobjede na predsjedničkim izborima u Srbiji.

Njemačka kancelarka Angela Merkel i ostali europski vođe pohvalili su Vučića (47) kao jamca stabilnosti u nestabilnoj regiji, no njegovi klevetnici govore kako namjerava uništiti demokraciju u Srbiji. U intervjuu je odgovorio na te optužbe, komentirao situaciju na Balkanu, ali i iskazao svoje divljenje Titu.

Uvijek postoje ljudi koji nisu zadovoljni rezultatima izbora, ali dopustiti ćemo im da prosvjeduju. To je pravi znak demokracije na što sam vrlo ponosan – kazao je Vučić i dodao kako se na prosvjedima radi o osobnoj mržnji prema njemu.

Mogu li oni nešto reći protiv naše rastuće ekonomije? Srezali smo nezaposlenost s 25.9 na 13 posto. Ako to nije dovoljno, recite mi što je. Ja još uvijek nisam zadovoljan jer uvijek težim boljem, a oni to ne shvaćaju – kazao je i dodao kako Srbija mora ostati čvrsto na putu prema EU, a u isto vrijeme osnažiti regionalnu suradnju.

Dat ću vam primjer iz prakse. Imamo mljekaru koja izvozi jogurt, mlijeko i sireve u Bosnu. Njihovi kamioni trebaju čekati barem 36 sati na granici da se obave sve inspekcije i ne znamo zašto je tome tako. Sve naše kompanije, ali i druge, uštedjele bi najmanje sedam posto svih operativnih troškova da to nije tako.

Ako se drugi slože s mojim planom, postali bi tržište od 20 milijuna ljudi, što je vrlo značajno. Mogli bi privući puno više investitora i mislim da to i ostali razumiju.

Na pitanje želi li stvoriti novu Jugoslaviju, Vučić je kazao kako se radi o ‘staroj Jugoslaviji plus Albaniji’.

To je politička ideja bez da se ugrožava njihov suverenitet. Podići će naše ekonomije. Trebamo stopu rasta od 4 do 5 posto godišnje, a ne 3. To nije dovoljno.

Na pitanje kako misli postići tu suradnju s obzirom na tenzije u susjedstvu, Vučić je kazao kako je Tito uspio.

Bio je komunistički diktator, no vrlo pametan čovjek. Bravar, možete li zamisliti? No vrlo pametan. Znao je kako povezati ljude… To je ono što trebamo. Povezati ljude.

Srpski premijer komentirao je i rizik konflikta na Balkanu.

Što god da se dogodi na Kosovu, uvijek je između Srba i Albanaca. Ako je barem jedna strana razumna, problemi će se izbjeći. No u Bosni su tri strane i nije se lako nositi s time. Bosna je pravo bure baruta – kazao je Vučić no dodao kako neće biti nikakvih referenduma o odcjepljenju.

To mi je rekao Milorad Dodik prije dva dana u Mostaru na večeri s ostalim premijerima regije. No odnosi Bosne i Hrvatske mogli bi biti problematični – napomenuo je, a onda komentirao odnose vođa BiH.

Ljubazni su jedni prema drugima, no nisam vidio da su pričali o važnim pitanjima. Kad se zadubite u detalje, vidite da nema mogućeg dogovora na vidiku. Svi se bore za svoje teritorije i svoja prava.

Komentirao je i 25. obljetnicu od početka rata u Bosni i kazao kako je odonda štošta naučio.

Ja sam ponosan Srbin i uvijek ću biti za svoj narod, no naučio sam stvari sagledati iz očiju drugih ljudi i shvatiti što oni vide i osjećaju. Moramo poštovati i njihove poglede, a ne gledati samo na sebe – zaključio je.
 
(jutarnji.hr)

Svjetskim silama je sada tako i tako svejedno, plan je uspio, dolaskom Plenkovića za predsjednika HDZ-a kontrolirali bi obje velike stranke, i svejedno im je tko će biti vladajući a tko u oporbi. Kako već “kontroliraju” Predsjednicu, trokut je zatvoren. Kao što je slavni državnik i general Charles de Gaulle nakon afere „ Pompidou“ rekao: “Nismo drugo ni zaslužili! Kakva vlast, takav i narod!”

Andrej Plenković je nedavno, 20. lipnja ekspresno zahvaljujući Titovim skojevcima i tatinom minulom radu na HRT-u odmah dobio prostor u udarnom terminu, odnosno središnjoj informativnoj emisiji “Dnevnik”.

Kako bi Plenković rekao „doflajao“ (u prijevodu doletio) je tako direktno iz Bruxellesa, gdje de facto živi skoro 20-tak godina, (vjerujemo da bolje poznaje taj grad nego neke kvartove u Novom Zagrebu, a da ne govorimo o malim napuštenim selima po još uvijek razorenoj Slavoniji, Lici, Baniji, Kordunu, dijelovima Karlovca, sve gdje je bio krvavi Domovinski rat, dok se Plenković skrivao u ‘bruxelles bojni’, kao i njegov prijatelj Zoki), prenosi braniteljski-portal.hr.

Prosječan đak i slab košarkaš

Svaka čast Andrej, da si niste “skemijali” status dragovoljca i branitelja kao neki drugi pripadnici inozemnih satnija i bojni! Ali, Plenkoviću mlađi slobodni smo Vas priupitati kako to da u svojoj kratkoj i dužoj biografiji vrlo malo pišete o svom djetinjstvu i razdoblju do 1990. godine godine? Malo pišete i o razdoblju od 1990. do 1995. godine.

Vi, doista vjerujete da se o Vama ništa ne zna? O Vašem ocu? I cijelom procesu stvaranja Vas, kao nekoga tko će sudjelovati u budućem nastavljanju tekovina sustava u kojem je Vaša najbliža obitelj sudjelovala na ideološkom, političkom, kadrovskom, demagoškom i znanstvenom nivou. Bez obzira što je sve “prebrisano” u internetskom pretraživaču.

Vidite, Plenkoviću, sjećamo se mi, Vas i Vašeg oca. I Vašeg djetinjstva u osnovnoj školi “Jordanovac”. Mi koji smo rođeni purgeri, znamo tko je uopće stanovao u tom kvartu, tj. kome su se dodjeljivali kadrovski stanovi u tom tada iznimno elitnom novom zagrebačkom kvartu – Jordanovac. Sjećamo se Plenkoviću i kako ste bili aktivni u titovoj omladini, što na nivou razreda, ali i škole, a poslije i tadašnje općine Maksimir.

Sjećamo se i kako je tata senior, često dolazio u školu jer niste bili baš besprijekoran učenik kako se predstavljate. Sjećamo se kako ste igrali košarku posebno u klubu Maksimir, koji je u kultnim 80-tim podjednako bio jak i u muškom i u ženskom sastavu. Mi smo tih godina, generacijski svi bili “zaraženi” uspjehom zagrebačke “Cibone” i majstorijama pokojnog velikana Dražena Petrovića. Niste bili u prvoj postavi, više ste bili na klupi, morate priznati!

Radiotelevizija Zagreb: Služba za razvoj – inkubator udabaša i kosovaca

Sjećamo se Plenkoviću i Vašeg razdoblja srednjoškolskog Centra za jezike u Križanićevoj ulici. Opet ste bili aktivni u Titovoj omladini, opet je otac često dolazio u srednjoškolski centar s obzirom da mu je to bilo preko ceste.

Tata je naime radio u Lepušićevoj 6, kao voditelj studija novinarstva i utemeljitelj a kasnije i direktor Fakulteta političkih nauka u Zagrebu. Paralelno je “ubirao platu” i kao savjetnik generalnog direktora Radio Televizije Zagreb (na papiru), ali mi znamo da je Vaš otac radio zajedno u istoj službi kao i otac Vašeg “frenda” Zorana Milanovića. Na Radio Televiziji Zagreb je postojala Služba za razvoj, a svi djelatnici te službe su bili djelatnici zloglasne Udbe i KOS-a.

Zna se da je Vaš otac upravo u tom razdoblju često predavao polaznicima tečaja UDBE koje je vodio Vlado Dabić na Policijskoj akademiji u Svetošimunskoj, te je zbog tog angažmana i nagrađen činom majora. Vaš otac Mario je kao i otac Zorana Milanovića Stipe (koji je bio malo lukaviji) savjetovao na RTZ-u i Branka Puharića (bivšeg jugoslavenskog diplomata) ali i Srbina Veljka Kneževića (koji je isto bio Vaš susjed na Jordanovcu, op.a., nadam se da se sjećate i prijateljstva s njegovom kćeri Tamarom Knežević!).

Istina je da su Vam strani jezici išli pristojno. Sjećamo se Vaših čestih putovanja u Francusku gdje je Vaš otac bio predstavnik Radio Televizije Zagreb u Odboru za komunikacije pri komisiji UNESCO. Sjećamo se Vaših Nike tenisica, Levi’s traperica, Lacoste polo majica (dok smo mi nosili Varteks, MTČ, Startas od Borova itd.) čime ste se i te kako izdvajali od svojih vršnjaka. Sjećamo se da niste bili uopće zainteresirani i aktivni u Župi kao prvo na Jordanovcu, niste odlazili na nedjeljne mise niti na vjeronauk.

To Vas nije zanimalo tada, jer, znalo se koji će biti Vaš put. Tako i na Vašoj stranici, iskaču srpske riječi kao da čitamo stranicu nekog srpskog ili crnogorskog političara, a ne hrvatskog. Vi niste nikad bili Hrvat, domoljub, kršćanin i katolik, nego Jugoslaven, Titov omladinac, dijete partije i sin majora.

To ste dokazali kao i Vaš “frend” Zoka, djelujući, zanimljivo, iz istih gradova Europe, a ne iz domovine Hrvatske. Osim što ste zatajili da se poznajete još od jugoslavenskih vremena, očevi su Vam radili u istoj službi, zajedno ste studirali, zajedno ste u mandatu još jednog promicatelja tekovina Jugoslavije, dr. Mate Granića zaposleni u Ministarstvu vanjskih poslova RH, i skupa ste se “smucali” po Bruxellesu. A sada ćete biti konačno jedno tijelo, jedna misao, jedna politika!

“Drveni govor” – dugotrajna dresura

Sjećamo se i dana kada ste se prijavili za prevoditelja pri Promatračkoj misiji EU u Hrvatskoj. Testiranja su bila na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Govore nam ljudi koji su bili na tom testiranju, da su slušali Vaše usmeno izlaganje, gdje apsolutno niste zadovoljili, ali zbog intervencija i stvaranja buduće biografije, Vi ste jednostavno morali proći.

Govore ljudi koji su prošli testiranja, ali su nažalost bili djeca političkih zatvorenika i onih koje je progonila UDBA, kako su definitivno bili kvalitetniji kandidati, ali da je ponovo intervenirala UDBA. Ta djeca tj. studenti bili bi preopasni kao prevoditelji, oni bi prevodili u interesu Hrvatske, njene obrane i svih dragovoljaca Domovinskog rata.

O razdoblju Domovinskog rata, pak Plenkoviću, nemamo šta za istaknuti. Vi niste ni na koji način participirali, pomogli, promovirali, sudjelovali, aktivirali se, podržavali niti jednog dragovoljca i branitelja Domovinskog rata. Sjećamo se mi neki kako ste se lijepo zabavljali po zagrebačkim klubovima i kafićima, i najčešće bili iznešeni od prekomjernog granatiranja alkoholom, pa ni djevojkama niste bili interesantni jer ste bili i na tom planu neupotrebljivi. Jer ste na kraju, nakon puno “biranja”, opet “izabrani” da postanete suprug.

Vaše obrazovanje je apsolutno besprijekorno o tome nitko ne spori, maksimalno ste iskoristili sustav koji je od ranog djetinjstva ciljano ulagao u Vas. Zahvaljujući tome školovani ste najčešće na trošak hrvatskog proračuna na najprestižnijim ustanovama i živjeli i radili u centrima moći. Prepoznajemo Vaš tzv. “drveni govor”, kojeg su Vas naučili u Parizu i Bruxellesu, francuski i američki obavještajci. Nemate stav, niti odgovor na išta, Vi imate “tuđi” film koji morate izvrtjeti i u tome ste zahvaljujući odluci viših obavještajnih zajednica i lidera svjetske politike uspjeli.

S obzirom da ste bili dovedeni u doba „šečeraša“ u Ministarstvo vanjskih poslova RH (dr. Škrabalo i dr. Granić – ugledni dijabetolozi i osobni liječnici Milke Planinc), sjećamo se kako ste bili voditelj izbornog stožera svog bivšeg šefa, dr. Granića u neuspjeloj (toliko o Vašoj sposobnosti …..) predsjedničkoj kampanji 2000. godine.

Dr. Granić, danas savjetuje Vrhovnu zapovjednicu RH i Predsjednicu RH Kolindu Grabar Kitarović koja s Predsjednikom Vlade Srbije potpisuje dokumente u ime države, što je skandal nad skandalima! Nagrađeni ste odlaskom u svoj de facto omiljeni grad Bruxelles, a iz njega putujete u Vaš i očev vječni grad Pariz. Sjećamo se i kako Vas je Vesna Pusić pozvala da postanete njen pomoćnik i kako Vam je javno poručila da ste Vi sa ove strane potrebiti. Hrvatski narod, još uvijek ne svi, naravno, nemaju amnezu, kao što bi Vi voljeli!

Ameri – krojači politike u Hrvatskoj: “Bolje ne može!”

Društvo iz HDZ-a, članovi i članice “stranke opasnih namjera” ovo je Vaš definitivni kraj.

Upravo ste potpisali stvaranje nove Jugoslavije, primili Srbiju u Europsku uniju i NATO. Upravo ste amnestirali sve četnike i ostale paravojne formacije koje su klale, ubijale, uništavale sve ono najdragocjenije po “Lijepoj našoj”. Upravo ste javnosti skinuli zastor i potvrdili činjenicu kako je Srbija uvijek bila svjetski partner, tj. glavni igrač velikih sila.

Počevši od prvog velikog rata tj 1. svjetskog rata, da ne govorim o 2. svjetskom ratu, i razdoblju Jugoslavije. Uspjeli ste u tome jer ste “zagrlizli” mamac i pobrisali svu povijest i Domovinski rat. Brišete ju svakim danom sve više i više! Brišete istinu i zaustavili ste promicanje Domovinskog rata koji je neosporni temelj stvaranja ove države.

Izborom Andreja Plenkovića omogućit ćete da dvije iste osobe, politički i svjetonazorski, Zoran i Andrej postanu apsolutni vladari Republike Hrvatske za koju su izginuli mnogobrojni branitelji, civili, porušeni mnogobrojni spomenici kulture, vjerski objekti.

To će biti veleizdaja, članovi i članice HDZ-a. Otvorili ste prostor u kojem će se sada konačno narodi Srbi i Hrvati ponovo ujediniti u Europskoj uniji. Sada će se konačno spojiti vojvođanske njive i slavonske puste ravnice u geostrateški iznimno važno područje, potpuno čisto, nevino i ne zagađeno za proizvodnju GMO hrane.

Svaka Vam čast, članice i članovi HDZ-a, ako ovo što se događa tako mirno gledate. Onda ni ne zaslužujete ništa dugo doli epitet “zločinačke organizacije i posljednje oaze UDBE i KOS-a” na prostoru bivše Jugoslavije”.

Šokirani smo g.Plenkoviću što ste tako brzo dobili podršku zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića, kojeg ćete se riješiti čim dobijete poziciju, jer je on za Vas „mali kamenjarević sa srednjom stručnom spremom“, kako ga nazivate.

Sada još samo očekujemo oslobađajuću presudu Ive Sanadera i ponovo Tima Oreškovića kao premijera nove vlade ili barem potpredsjednika.

Svjetskim silama i Srbima je sada tako i tako svejedno, plan je uspio, kontroliraju obje velike stranke, i svejedno je tko će biti vladajući a tko u oporbi.

Kako već “kontroliraju” Predsjednicu, trokut je zatvoren. Kao što je slavni državnik i general Charles de Gaulle nakon afere „ Pompidou“ rekao:“Nismo drugo ni zaslužili! Kakva vlast, takav i narod!”
 
(braniteljski-portal.hr)

Riječ je o jednoj od najluđih teorija zavjere iz Hladnog rata, a dokumentarac o navodnom YU svemirskom programu uskoro će imati svjetsku premijeru

Na filmskom festivalu Tribeca u New Yorku u travnju svoju svjetsku premijeru imat će film “Houston, we have a problem” slovenskog filmaša Žige Virca koji se bavi jednom od najveće teorije zavjera Hladnog rata – je li Jugoslavija imala svemirski program kojeg je Tito prodao Amerikancima, nakon čega su Amerikanci uspjeli sletjeti na Mjesec?

U najavi filma priča kaže da je Jugoslavija svoj program razvila na temelju tajnih dnevnika uglednoga slovenskog znanstvenika i svemirskog pionira Hermana Potočnika, koji su navodno otkriveni 1947. godine, a svemirski je program uspostavljen već iduće godine.

Krajem 1960. godine SAD je saznao za jugoslavenski svemirski program, a u ožujku 1961. godine, tvrde autori, Jugoslavija ga je prodala Amerikancima. U svibnju iste godine, dakle samo dva mjeseca nakon toga, tadašnji je predsjednik John Kennedy najavio odlazak na Mjesec. U traileru se može čuti glas čovjeka koji je o tome sve znao kako govori da je “falsificirao skice i uljepšavao rezultate testnog lansiranja”.

Detalji ove nevjerojatne priče, za koju su mnogi do sada rekli da za nju nema dokaza, a NASA godinama tvrdila da nije istina da je Kennedy od Tita kupio bilo što slično, idu ovako.

Tito je 1961. godine prodao jugoslavenski svemirski program Amerikancima koji je tajno razvijan u objektu ‘505’ – podzemnom aerodromu Željava kod Bihaća.

Zahvaljujući ovom velikom ‘poklonu’ Amerikanci su poslali prvog čovjeka na Mjesec, Jugoslavija je postala odmah poslije toga najprosperitetnija kumunistička država, a Josip Broz Tito je postao pravi playboy i jedan od najuglednijih svjetskih lidera. Najveća tajna hladnog rata između SSSR-a i SAD, desetljećima je ostala skrivena u jednoj od najtajanstvenijih vojnih baza u tadašnje vrijeme – aerodromu ‘Željava’ nedaleko od Bihaća, vrlo blizu granice Hrvatske i BiH.

Željava je, prema toj priči, bila najveći podzmeni svemirski centar u Europi, a navodno su se tamo čak i izrađivale rakete za SAD, dok su Tito i Jovanka, opet navodno, redovito posjećivali središte NASA-e u Houstonu.

Bill Barry, NASA-in povjesničar, već je jednom demantirao ovu priču, te je kazao da čak i da je istina da je Kennedy od Jugoslavije kupio svemirski program, Amerika nikada ne bi dozvolila da se sazna da im je u slijetanju na Mjesec pomogla tehnologija proizvedena izvan Amerike.

Za nešto više od mjesec dana film (inače prva HBO-ova produkcija u ovom dijelu Europe) o ovoj možda i najluđoj priči iz bivše Jugoslavije bit će predstavljen svjetskoj javnosti, a trailer završava riječima Richarda Nixona: “Zbrisat ćemo te jugoslavenske kurvine sinove s lica zemlje. Mislim to ozbiljno.”
 

 
(express.hr/uredio:NSP)

Podrijetlom Bavarac, Henry Kissinger je rođen 1923. godine, postao je savjetnik predsjedniku Richard Nixonu za nacionalnu sigurnost 1969. godine, usred Vijetnamskog rata. Od 1973. godine postao je Nixonov državni tajnik, da bi ga na tome mjestu zadržao i Gerald Ford, sve do 1977. godine

U legendarnom intervjuu za Der Spiegel iz studenoga 2014. Henry Kissinger je rekao da nijedna država na svijetu nije niti dovoljno moćna niti dovoljno mudra da bi sama stvorila svjetski poredak

Samo koji mjesec prije toga, tada već 91-godišnji veteran američke vanjske politike bacio je u trans svjetske izdavače svojom knjigom “Svjetski poredak”, koja je nedavno izišla i kod nas, a iz koje se iščitava realpolitička filozofija po kojoj je moguće i to da bliski prijatelji postanu najslavniji državni tajnik jednog američkog predsjednika u povijesti te predsjednik Rusije.

Egzotično prijateljstvo danas više nitko ne skriva, a Kissinger kao da živi drugu mladost.

Prije nekoliko dana Kremlj je priopćio da su se Kissinger i Vladimir Putin susreli u Moskvi, opisavši to kao susret “dvojice starih prijatelja koji za komuniciranje koriste svaku priliku”.

Istodobno, u medije je netko pustio informaciju da im je to već najmanje deseto čavrljanje uz kavu po redu. Lako je moguće da uopće nije riječ o samoreklamiranju Kremlja, jer je već nekoliko godina poznato da se Putin i Kissinger vrlo dobro razumiju.

U famoznom intervjuu za Der Spiegel Kissinger je prije godinu i pol izjavio da i Zapad snosi veliki dio krivnje za rat u Ukrajini.

Koliko god pritom istaknuo da Rusija nipošto nije trebala vojno upasti na Krim, Kissingerove izjave bile su glazba za Putinove uši. Nije poznato koliko dugo traje njihovo prijateljstvo.

Poznato je, međutim, da je Kissinger u Putinovu obranu prvi put javno skočio još 2007., otprilike baš u vrijeme kad su zapadni mediji predsjedniku Rusije počeli sve manje stidljivo predbacivati diktatorske sklonosti.

Kissinger je tada isticao da Putinova stranka vlast u zemlji drži na osnovi legitimiteta od 64 posto glasova, koliko je dobila na izborima, i da nema govora o diktaturi.

Njegovu je popularnost među Rusima objasnio time što je Putin državu preuzeo dok je bila u raspadu kakav nije pamtila u posljednjih 300 godina, a da je potom u samo nekoliko godina građanima bitno popravio standard.

Opisao ga je kao izrazito inteligentnog i pomalo rezerviranog nacionalista koji se vidi kao veliki reformator.

Čak je rekao da smatra da je američka javnost jako pogriješila kad se gadno sprdala s Bushom mlađim zato što je ovaj, nakon susreta s Putinom, izjavio da je kod njega “naslutio srodnu dušu” i da je fasciniran njime.

Očito je da je fascinacija Kissingera i Putina obostrana. Kissinger je, zapravo, posljednjih godina neusporedivo više kritizirao Zapad nego Putina.

Pisao je da demonizacija Putina na Zapadu nije nikakva politika, nego nepostojanje politike.

Zapadu je predbacio da je u Ukrajini gadno pogriješio time što se nije zaustavio na integriranju te zemlje u EU, nego ju je počeo uvlačiti i u NATO, te da je bilo logično za očekivati da će Moskva to shvatiti osobno.

A kad se već oko Krima i zakuhalo, da SAD nije trebao zveckati oružjem, nego je taj strateški bitan poluotok trebao službeno voditi kao dio Ukrajine, ali se jednostavno više na to nije trebao osvrtati.

Slično kao što se SAD ponašao tijekom Hladnog rata po pitanju baltičkih država koje su tad bile u sastavu SSSR-a. Posljednjih godina Henry Kissinger sve je traženija roba.

Unatoč čitavom stoljeću života na leđima, on živi svoju drugu mladost vječnog ključnog igrača iz sjene kao da nikad nije ni otišao u mirovinu.

Prije samo nekoliko dana na sučeljavanju kandidata u okviru predsjedničkih predizbora američkih demokrata, Bernie Sanders je žestoko napao Hillary Clinton zato što joj kampanju mentorira bivši državni tajnik Richarda Nixona.

Nabio mu je na nos rušenje princa Sihanuka u Kambodži, kojeg je naslijedio manijakalni režim Pola Pota, koji je do 1979. pobio tri milijuna Kambodžana.

Dalje nije stigao – ni s napalmom u Vijetnamu, ni s ubojstvo čileanskog predsjednika Salvadora Allendea u puču 1973., ni indonezijski pokolj u Istočnom Timoru – jer je Clintonica brzo skrenula prepirku na Kissingerovu ključnu ulogu u otvaranju Kine SAD-u i uvelike nabrojila sve ono čime Kissinger u svojoj knjizi “Svjetski poredak” hvali Nixonov drugi predsjednički mandat, pa tako posredno i svoj doprinos.

Još jednu buru Kissinger je podigao, ovaj put on osobno, kad je u prosincu u intervjuu za njemački Handelsblatt izjavio kako je krajnje vrijeme da Zapad prihvati činjenicu da kraja rata u Siriji ni ISIL-a neće biti tako dugo dok Zapad ne prihvati Rusiju kao partnera, uvažavajući njene interese.

U studenom su se, pak, mnogi iz američke politike pozivali na njegov stav nakon što su ga pozvali da pred Senatom kaže svoje mišljenje o predstojećem nuklearnom sporazumu administracije Baracka Obame i Irana.

Kissinger je tad pokazao koliko nikad nije odustao od kreiranja američke politike na Bliskom istoku.

Oštro se protivio sporazumu, ustvrdivši da bi to lako moglo potaknuti sunitske zemlje na Bliskom istoku, predvođene Saudijskom Arabijom, da krenu u vlastite nuklearne programe nasuprot šijitskog Irana.

A Kissingeru je već više od 40 godina jako stalo da saudijski kralj, koji god bio na prijestolju, bude miran i sretan. Razlog je to što je upravo on bio taj čovjek koji je sa Saudijskom Arabijom davne 1974. godine isposlovao da najveće kraljevstvo u Arapskom zaljevu naftu prodaje isključivo za dolare.

Bio je to jedan od najvećih vanjskopolitičkih pothvata u cijeloj povijesti čovječanstva. Sve je počelo nešto ranije, kad su se Nixon i Kissinger našli na sto muka kako bi, nakon raspada zlatnog standarda, održali potražnju za dolarima kao svjetskom valutom kako ekonomija SAD-a ne bi opasno posrnula.

U seriji susreta sa saudijskim kraljem Faisalom SAD je, a to je značilo – Kissinger, predložio Rijadu da ga Washington redovito opskrbljuje oružjem te da vojno jamči zaštitu saudijskih naftnih polja.

U doba stalnog plesa po rubu arapsko-izraelskih ratova, Saudijskoj Arabiji to je bilo od neprocjenjive vrijednosti. SAD je imao samo dva uvjeta; prvo – da Saudijska Arabija svu svoju naftu prodaje za dolare i, drugo, da sav svoj višak koji ne uspije plasirati kod sebe ulaže u američke obveznice.

Kissinger je u lipnju 1974. sa Saudijskom Arabijom potpisao sporazum o uspostavljanju Zajedničke komisije o ekonomskoj suradnji.

Iza suhog naziva skrivao se dio o financijskoj suradnji dviju zemalja na osnovi koje je u prosincu te godine američki zamjenik ministra financija Jack F. Bennett potpisao prvu prodaju američkih vrijednosnica Rijadu na rok od najmanje godinu dana.

I tako je počelo, da bi već sljedeće godine, vođene istim motivima, isto potpisale i ostale članice organizacije najvećih proizvođača nafte.

Dandanas više cinički raspoloženi geopolitički analitičari žongliraju idejom da se u tom svjetlu napad Egipta i Sirije na Izrael na Yom Kipur 1973. pokazao korisnim za interese SAD-a jer se Izrael pokazao kao žilav branitelj svog teritorija, sposoban udariti snažan kontranapad arapskim susjedima, da bi na kraju uskočio Kissinger i jamčio im obranu od Izraela, kojeg naoružava upravo njegova zemlja. U zamjenu za petrodolar.

I danas se nagađa kako je skok cijena nafte iz 1973. godine, koji je uzdrmao cijeli svijet, također Kissingerovo maslo.

Prije 15-ak godina sam šeik Zaki Yamani, čovjek koji je u 1970-ima bio ministar za naftu saudijskoga kralja Faisala, ispričao je što mu se dogodilo nakon što je njegov kralj 1973. godine ostao šokiran time što Iran planira za iduću godinu povećati svoje cijene nafte za čak 400 posto.

Kralj je stoga svog ministra poslao u posjet šahu Rezi Pahlaviju da ga pita što se događa. A iranski šah mu je navodno odgovorio: “Dragi moj ministre, ako vaš kralj želi odgovor na to pitanje, recite mu da ode u Washington i pita Henryja Kissingera”.

Što god bilo na stvari, nesporno je da je Kissinger tih godina ispregovarao na Bliskom istoku prodaju nafte isključivo za dolare, što je u jednoj od slijedećih diplomatskih nota Rijadu nazvao “najdragocjenijim darom SAD-u u njenoj povijesti”.

SAD-u je to značilo kako od tada može računati na to da će uvijek svima trebati dolari jer jedino time mogu nabaviti glavni svjetski energent.

SAD je mogao tiskati novac i njime kupovati naftu bez straha od inflacije, a usto je još postojala i stalna potražnja za američkim obveznicama.

Koliko god Kissingera optuživali da je iza sebe, primjerice u Indokini, znao ostavljati doslovno spaljenu zemlju i nebrojeno mnogo mrtvih, činjenica je da je riječ o čovjeku koji je Nixona izvukao iz rata u Vijetnamu, a istodobno čak uspio svog predsjednika odvesti u posjet i Pekingu i Moskvi.

I to sve u jednoj godini, 1972. S današnje distance lako bi se moglo činiti da je taj čovjek tih godina skoro autonomno krojio svjetsku politiku.

Na svojoj koži to smo tad osjetili čak i mi. Kissinger je bio taj koji je 1970. dogovorio posjet Tita Nixonu u Washingtonu, a prije nekoliko godina deklasificirani dokumenti iz Nixonova ureda svjedoče i kako je to točno išlo.

U to su vrijeme SAD i Jugoslavija već naveliko raspravljali o basnoslovnim zajmovima, pa čak i ulaganjima američkih tvrtki, za što je Titova vlast u srpnju 1967. donijela čak i odgovarajuće zakone.

Kissingeru nije bilo na kraj pameti dopustiti da takav ulazak u istočnu Europu upropasti kakav banalan događaj poput Titove smrti.

A imao je, iščitava se iz dokumenata, i dobre razloge sumnjati da sovjetski predsjednik Leonid Brežnjev iza zavjese ozbiljno prijeti Jugoslaviji vojnim upadom.

Kissinger se prvo trebao potruditi “slučajno” se susresti s Titom, pa makar to bilo u Adis Abebi 12. veljače 1970., usred Titova posjeta etioskom caru Haileu Selasiju.

Bez većih problema uspio je dogovoriti posjet Tita Nixonu na gostujući teren.

Pritom je u rekordnom roku vješto psihoanalizirao Tita, slično kao što se vidi da je to posljednjih godina činio i s Putinom, sve kako bi Nixonu složio obiman dokument kojim ga priprema za sastanak.

Kissingerovi motivi vide se iz dokumenata o njegovom sastankom s jugoslavenskim veleposlamnikom u Washingtonu Bogdanom Crnobrnjom uoči Titova dolaska, kad je otvoreno pitao prijeti li možda Brežnjev Titu. Crnobrnja je rekao da ne.

Isto kao što je Nixonu na slično pitanje u listipadu 1971. u Washingtonu odgovorio Tito osobno.

Usred posjeta je, međutim,Titov ministar vanjskih poslova Mirko Tepavac, na rubu protokolarnih druženja Nixona i Tita, odvukao u stranu državnog tajnika Williama Rogersa i šapnuo mu da Tito jest doista zabrinut zbog Brežnjeva samo tri godine nakon što je ovaj pregazio Čehoslovačku, da im iz Moskve stižu konkretne prijetnje, te da Tito želi da Washington jasno kaže Brežnjevu da drži ruke dalje od Jugoslavije.

Tito je odabrao Tepavca za taj zadatak jer je smatrao da ima čak i u svojim redovima špijune, a Nixon je, stoji dalje u njegovim zapisnicima, objeručke prihvatio porazgovarati s Brežnjevim i reći mu da napadom na Jugoslaviju riskira odgovor SAD-a.

Priliku za to imao je već 1972. pri posjetu Moskvi, a Kissinger je time presudno utjecao na razvoj događaja i sudbinu cijelih nacija i u ovom dijelu Europe.
 
(express.hr/uredio:NSP)

“LIZALICA ZA CHURCHILLA” – ČETVRTI ODLOMAK IZ DRAME “DRUGAČIJI TITO” KOJA IZLAZI IZ TISKA

Razgovaraju: prvo Staljin i oficirka sovjetske tajne službe, a potom – Staljin i Tito.

“Lizalica za Churchilla”

STALJIN: Što je u tajnim fusnotama?

Oficirka: Njihovi stručnjaci se slažu u sljedećem: čitava Europa je mnogo razorena, ali Njemačka, taj njihov dio, spržen, sprženo je sve. Oni predviđaju da će to na nešto ličiti tek za tridesetak godina. Da bi nešto tamo napravili, treba neko platiti. Ali, to Amerikanci neće ni da čuju – za sada neće dati ni kredit, čak. Opet, tu su i oni ostali, traže i oni. Zato Amerikanci kažu, ako damo Švabama, morat ćemo onda svima. A da im se ta investicija vrati za 50 godina, toliko im se ne čeka, pa je tu zapelo. Oko davanja para uvijek zapinje.

STALJIN: Znači, opet Njemačka problem.

Oficirka: Da. Treba se još vratiti u tu ruševinu više od dva milijuna zarobljenih Nijemaca. Ne znaju što će s njima. Toliki ljudi bez posla na jednom mjestu.

STALJIN: Znači, oni vise. Pretpostavljam, Churchill zna što bi s njima.

Oficirka: Njegova je ideja, da ih sakupe u Turskoj, naoružaju i ubace nama, preko Krima, ili Crnog Mora. Plan je i da usput bace najmanje dvije atomske bombe, na Donjeck i Staljingrad, i tako bi počeli, s južne strane, sa Kavkaza.

STALJIN: Da, tako bi ušli … Razlog bi već našli. Uf: Švabo. Kažeš mu, idi. On ide. Posluša naređenje. Puška mu ni ne treba, kad ih već toliko ima. Pa još i ta bomba … i tako, Švaba ste ratosiljao, a bogme i nas …

Oficirka: Nas?

STALJIN: Nas, nas stojimo jako loše. Ma što stojimo, ležimo od kraja rata. Zemlja je srušena. Sve što vrijedi – polupano odavno. Najbolji ljudi izginuli. Koliko ranjenih, invalida, i svi gladni. Ni prije rata nisu bili siti. I s tim da ratujemo, ne, to ne možemo. I sa mnogo slabijim, ne bismo dobro prošli. A još i ta bomba, mi je i nemamo. Ima da nas zbriše i ovo malo što je od nas preostalo.

(Oboje prave malu pauzu.)

STALJIN: Već dugo je ovo meni pred očima. Znao sam ja da oni nešto smišljaju. Loše je, vidim, ali da ne bude još gore. I sad, čujem ovo što sam čuo. Vjerujte mi, čitav rat je prošao. Nikad se nisam ni najmanje bojao da ga nećemo dobiti, ali sad kad sam ovo čuo, ne da se bojim, nego me jeza. Strah me jer znam da smo iscrpljeni. Iscrpljeni smo jako i nismo za rat. Očekivao sam to od njih. Predosjećao neko vrijeme. Onda i ta bomba, atomarka, mnogo je i ona skupa, ne mogu je lako bacati. Zato sam dugo razbijao glavu, kako postupiti, što učiniti?

Zaključih da ipak – imamo vremena, barem pola godine, godinu. Dok se oni organiziraju, dok pripreme javnost, imaju oni tamo pored parlamenta, i to njihovo javno mnijenje, ta javnost, mediji, tisak, i šta sve ne, da ne nabrajam, dok oni sve to skockaju, izgubit mnogo vremena, a dotad – i mi se trebamo na noge dočekati.

Mi trebamo da to u ovom trenutku nekako izbjegnuti, taj prvi udar, tu situaciju prebaciti na neku drugu stranu, dok ne budemo mogli uzvratiti. Eeeej, kako to ide. Onamo, u Jalti, nešto se dogovaramo, kao nešto planiramo o tom svjetskom miru, a ovamo, “zaklao pogrešnu svinju”. Nikad, nikad oni nas neće ostaviti na miru, taman i ako ne bude rata, opet će ratovati protiv nas.

Oficirka: Ratovati, u miru?

STALJIN: Prvo će podizati tu željeznu zavjesu koliko god budu mogli, da nas okruže, i tako ce uvijek da nam rovare i smještaju – da nam nikad ne daju mira … Može se ratovati i u miru … Kulturom, glazbom, ima načina.

Oficirka: Da, specijalni rat, svakako.

STALJIN: Oni će udariti – ali gdje? Sa istoka ne mogu nikako. Tu ste se prešli kod žutih. Sa zapada? Preko Njemačke – tu baš neće moći, tu je tvrdo. Poljska? Njih će samo da čačkati i isprobavati, znaju da bi ih mi brzo zgazili. Česi? Oni su nepouzdani, ali takvi ni njima ne trebaju. Mađari? E, preko njih bi nešto mogli … ta konjica iz Tunguzije voli biti gospoda … Rumunjska? Ne može odatle, nemaju odstupnicu … Bugari? Ni to neće moći, batko Bugarin će da im traži veliki račun, pa će i to da ispadne pogolema rabota.

Oficirka: Ali će svakako trebati da poture nekoga?

STALJIN: Hoće! A najbolje bi bilo, da im ga mi odaberemo? Evo ga Valter … On voli eksperimentirati, ionako stalno nešto izmišlja – pa neka ga, neka i on ratuje protiv nas s njima – sve tako specijalno! A, što kažete? (Staljin diže obrvu.)

Oficirka: Ah, da, znači, Valter bi bio lizalica … liči, doduše, malen … a dali će biti sladak?

STALJIN: Sladak? Englezi sve probavljaju, ne bojte se za to. Dobro će on doći Churchillu – uz tompus, taman toliko da se zanima … da da … Churchilla, lako je nešto reći, treba to i napraviti. Vidjet ćeš ti već da ćemo se mi i tebe sjetiti. Dobit ćeš i ti već uz svoj tompus i lizalicu, od nas, taman da se zanimaš. Bit će već nešto i za tebe.

(Staljin se namješta u stolici, oficirka gleda u papir ispred sebe. Mala pauza, Staljin pripaljuje malu lulicu i otpuše dim.)

STALJIN: Vi ne pušite? To vam je dobra navika.

Oficirka: Ne, pušim.

STALJIN: Pa gdje su vam cigarete, kada već pušite?

Oficirka: Nisam ponijela sa sobom, a malo sam se duže zadržala i tako …

(Staljin ustaje i odlazi do bifea, saginje se i otvara ga, vadi odatle nekoliko kutija i daje Oficirkama)

STALJIN: Evo.To je za vas. Uzmite, da imate.

(Oboje puše, Staljin lulu, oficirka cigaretu.)

STALJIN: Ha, duhan. Neki kažu, štetan je za zdravlje. Ali, što da im radim. Kome smeta, neka ga ostavi. Meni je duhan draga stvar. (Vuče lagano dim iz lulice, pravi male krugove.) Jeste li poslali nekoga po Valtera, Tita ili kako ga već zovu? Trebalo bi da je već ovdje.

(Lagano gleda na svoj ručni sat, pa uzdahne): Eee … Valtere .., mangupe, mangupe …

Oficirka (Gleda u papire): Hoćete od početka?

STALJIN: Kakvog početka? Ah, da, slušam vas …

Oficirka: U velikom ratu dva puta je odlikovan u Srbiji i u Rusiji, prije no što se kao predao nama. (Gleda po papirima) Poslan je u Sibir … poslije obrade, ističe se … baš se ističe … potom smo ga poslali u Španjolsku. (Diže obrve) … Ovo je ovdje čudno – plaća francuskoj policiji prebacivanje naših boraca, a ipak nikad nema para. Toliki promet – i ništa ?!

STALJIN: Kako ništa? Trpao je on sve koliko je stigao u svoj džep, ali, toleriramo … E, Valter, Valter … To su znate, mangupi u našim redovima … I takvi nam trebaju u izgradnji socijalizma … Bolje da je kod nas nego kod drugih … naš mangup … Valter … Tko zna … Možda bude od njega kadar … a kadrovi … oni rješavaju sve …

Oficirka: Evo, stigao je, na ulazu je.

STALJIN: Dobro. Ponesite ove materijale, sve, dajte ih gdje treba. I karte sa stola, sve to ponesite. Neka na stolu ostanu samo ove pepeljare, votku, eno je, prebacite na sto, i te dvije čaše, tako. Čim ga uvedete, poslije pozdravljanja, idite. Zvat ću vas kada mi budete potrebni.

(Staljin ispraća oficirku, taman malo pogleda po prostoriji, oficirka se vraća, uvodi Tita. Na njemu je lijepa, nova uniforma. Nosi mali kovčeg.)

STALJIN: Joška, ​​zdravstvuj! (Pozdravljaju se. Staljin je opušten, Tito malo stegnut) Izvoli, sjedi. Kako si putovao?

TITO: Dobro. Vrlo dobro, druže Staljine.

STALJIN: Kako si, kako zdravlje?

TITO: Dobro, druže Staljine.

STALJIN: Kakvo je u državi stanje? Isto dobro?

TITO: Radimo, borimo se. Bilo je teško, ali sad, prošao rat, gradimo socijalizam …

STALJIN: Jeste li se konsolidirali?

TITO: Bilo je teškoća, ali računali smo s tim. Onda reakcija, i to rješavamo. Tu je i vaša bratska pomoć – idemo naprijed! Vaš drugarski pozdrav učvrstio je u nama vjeru da nismo zaboravljeni ni prepušteni sudbini.

Dozvolite mi da u prvom redu izrazim u ime Narodnooslobodilačke vojske i naroda Jugoslavije naše divljenje i čestitke … (Malo se nakašlje) … Mnogo je krupnih stvari i izazova je bilo raznih koje sam, srećom, ovaj, imao čast da rješavam vođen , navođen s vaše strane, uz kažem vašu veliku, bratsku pomoć … Trudit ću se da svom svojom snagom i ubuduće držim čvrsto u svojim djelima vaše misli i ideje, koje će i dalje u našim budućim pohodima da se vijore visoko kao slavna zastava novog doba !!

STALJIN: Odlično, samo tako. Gledaj, situacija se kod tebe popravlja, i to je dobro … upamti. Tek sad, s oslobođenjem, za nas nastaje posao i rad! … Mnogo je njih koji će nam se naći na putu, sve ćemo to trebati eliminirati, da ih se riješimo, bilo kako, njih treba nema! … Dobro, bit će vremena za to sve, nego da se vratimo na situaciju kod tebe. Što tu ima? … Kralj je eliminiran, eno ga kod Engleza. Te unutarnje reakcionare si pohapsio. Možda ima i kod tebe nešto tih kulaka i industrijalaca, ali to nije bitno. Lako ćeš to pozatvarati. Nema ih mnogo. Ah, lako je tebi. Mala država, mala briga! Nađe se tih problema, nije da nije, ali riješe se … Velika država, velika briga! I kad imaš jedan problem, ne možeš zaspati. Ma što jedan. I kad ih nema, ne valja, jer nikad ne znaš što će doći. Ali što (odmahne rukom za sebe) … Dakle, organizirati državu, za to imate sve uvjete, a tu je i naša bratska pomoć … Da, da, samo se sila poštuje … Zato, ne brini … I još jedno, da znaš … metkom se može ubiti čovjek, ali – riječ za sobom odvodi pukove. Ne samo pukovnije, nego i brigade, čitave armije za sobom vodi … upamti to.

TITO: Razumijem, druže Staljine !!

STALJIN: Vidiš, zato ovu pjesmicu svi kod tebe treba da znaju, a ti ćeš ih naučiti … Reći ćeš im … ko je bio ništa, taj će postati sve! Tako će posljednji biti prvi, a prvi – posljednji! … A!? … Nije li to genijalno, divno?

(Tito ga gleda i šuti, a Staljin nastavlja) … Ideološki rad je neprocjenjivo važan … Od svake se sitnice može napraviti problem, a od problema – sitnicu. Zato ni jedan društveni proces ne smijemo pustiti da teče sam. Da, ovo je jako bitno i važno, na ovome uvijek treba raditi, danonoćno … Nego, nešto sam htio da te priupitam. Ti si onda išao u Napulj da se vidiš s Churchillom. Možeš li se sjetiti teme o kojoj ste razgovarali?

TITO: U Napulju? Mogu.

STALJIN: Pa reci onda kad se sjećaš.

TITO: Prva je tema bila da ga odvratim od iskrcavanja na Jadranskoj obali. Bio je tvrd, ali sam uspio – po vašoj instrukciji. Zatim sam tražio pomoć u streljivu i sanitetu, pristao je. Pokušao sam da nam da i pomoć u zrakoplovstvu, ali o tome nije htio ni razgovarati. To su bile najvažnije teme.

STALJIN: Ima li još nešto? Bilo je prije par godina, znam, ako se sjećaš ….

TITO: A, da. Poslije te avijacije, da ga iskušam, tražio sam njegov stav o izbjegličkoj vladi u Londonu i kralju Petru. Tu mi je odgovorio diplomatski. Izbjegao se izjasniti. Ali o ovome smo pričali u četiri oka, to za kralja.

STALJIN: A, da, slušam.

TITO: Onda, dok smo se osvježavao, ponudio me tompusom. Novinari su bili baš daleko. Pred konferenciju, tu je pokušao biti duhovit oko tog tompusa, kao i komunisti to koriste i tako to. Prljavi engleski trikovi. To bi bilo sve što je bitno.

STALJIN: Slušaj, to tvoje mišljenje o trikovima, to zadrži za sebe.

(Tito se lecnu i ušuti. Staljin ga ni ne gleda, nego polako povlači iz lule. Tek tada ga pogleda, malko ispod oka.)

STALJIN: A da ti nije nudio poslije rata, onako u četiri oka, pola Jugoslavije? Jesi li to zaboravio?

TITO: Da, nudio je.

STALJIN: I što si mu ti onda na to odgovorio, ako nisi dosad i to zaboravio?

TITO: Rekao sam … da ću razmisliti. Ali računam – što meni taj Englez nuditi? Pomučit ću se, izdržat ću, i imat ću čitavu zemlju. Što da mi on nudi samo polovicu, kako je rekao da je dogovoreno u Jalti. Pošto od vas nisam čuo ni da se priča o tome, nisam ni smatrao da je to imalo ozbiljno. Rekoh onda, pomučiću se, proći će rat.

STALJIN (nasmije se, malko raširi ruke): Fino! Ma šta fino, sjajno! Pomučit ću se i imati ću sve! Sjajno Valter, sjajno! Dobro si to uradio. Jako dobro. A te njegove ponude ne bi prošle ni kod neke tetke na pijaci, ha, ha. Pomučiću se, baš sjajno … (Gleda prema čaši koja je ispred Tita) … Slušaj, Valter, pa ti slabo piješ. Da te ponudim vodom? Da je voda dobra, žabe bi bile kao volovi. Zato uzmi ti malo ove moje percovke. To ti je votka sa ljutom papričicom. Strašno izgleda, ali tko želi umrijeti zdrav. (Piju votku, nazdravljaju.)

Gledaj, poslao sam po tebe ovaj tajni avion, jer sam za tebe pripremio jedan veliki zadatak. O tome ćeš već čuti poslije, imamo vremena … Prije nego što počnemo o tome, nešto ću malo još priupitati … Zašto si ti uopće poslat u Srbiju, po kom zadatku?

TITO: … Da budem na čelu pokreta otpora, da objedinim lijeve snage u ratu, pa poslije gradimo socijalizam i da ja budem na čelu obnove.

STALJIN: Dobro. To si napravio dobro i dalje tako radiš. Ali, vidiš, Valter, treba druže malo da imaš i sam te … drugarske – samokritike. To koferče koje stalno nosiš samo je za stani-pani. A ti si barem pet puta tijekom tih tamo tvojih ofanziva tražio evakuaciju. Ne ide to tako, znaš … eto, i sad ga nosiš. Kao da si trgovački putnik, tako to izgleda … Ti si sad predsjednik, šta će ti sad? Da se sad kod tebe počnu buniti i larmati, šta će ti to koferče? Da dođeš kod mene u Moskvu? Nisi ga za to dobio, burazeru moj, nego bi ti bolje onda bilo da s policijom rastjeruješ bandu. To ti više ne treba. Sad si glavni u državi. Pa ako imaš negdje nemire, sam to riješi. Što si zapržio, pokusaj. Imaš vlast. Ako te izbace, sam si kriv. Koferče ti tek onda neće pomoći.

(Tito gleda u pod, pa pored Staljina, pa u svoje ruke. Nigdje ne može zadržati pogled. Staljin ga ni ne gleda i nastavlja)

STALJIN: Dosta si zadataka do sad obavio bolje od ostalih, Valter … još si se u Moskvi isticao. Zato si i dobio onako odgovorno mjesto dok smo se borili u Španjolskoj. Odlično si to radio, to prebacivanje drugova koji su dolazili preko Francuske, ali …

(Staljin sa stola uzima papir, prstom prelazi po njemu, kao konobar kod zaboravljenog računa koji je preostao.)

STALJIN: Trebalo je dati nešto i francuskim carinicima, šefovima policijskim … Čudno, svi su tražili mnogo, više od ostalih.

(Tito se uhvatiti za stolicu, trzne se, ali ipak gleda u pravcu Staljina)

STALJIN: Sve se mislim, a da nisu računi malo, kako bi se reklo, napumpani? Što ovdje još ima? … Školjke u Antibu … kavijar i šampanjac u Mentonu … čak, i do Italije se, vidim, išlo, San Remo, dva dana, kratak izlet … Što ima u tom gradu, šta ljudi traže tamo, da ne gledaju kako se njišu palme?

(Lagano pogleda u Tita i nastavlja.)

Putuje se, jedu se školjke, a Kominterna to plaća? Može se, neće Staljin sve   saznati? Puno je računa, teško se snaći u njima, neće Staljin sve da gleda … A Staljin saznao? … Mućni malo glavom, Valter … Tako je moglo ranije! Neće moći više … Druga vremena dolaze. Neće više biti toga kao što je bilo u Španjolskoj. Gotovo je s tim. Tražit će se još i nešto više, a ne samo učiniti kako traži partijska direktiva. Zato, pamet u glavu, da ostane glava na ramenima.

(Staljin se blago iskezi i pogleda prema Titu, koji se blago drži za naslon stolice ali ipak gleda prema Staljinu)

STALJIN: Onda, i ta tvoja armija. Imaš više generala od mene. Praviš s njom parade svakih deset dana. Na svakoj paradi dodelis sebi viši čin. Prikoči Valter malo! Mada, znam da narod voli parade, ali, kažem ti, prikoči! Gledaj, ratovali smo, ginulo se mnogo. Sada i mi koji smo na čelu ove bitke za izgradnju socijalizma, žrtvujemo se i odričemo, danonoćno. I ne samo mi, nego svi u našem socijalističkom bloku. Žrtvovanje i odricanje. A meni javili da ti u Beogradu, pored svih obveza, tučeš samo konjak i viski. Zatim, tompus ne ispuštaš. Javljaju i da žene, čak ni generalice ne štediš. I njih napadaš! Što još … biljar, pa i klavir zasviraš! Dobro je malo se opustiti poslije obveza, državničkih obveza i problema, sastanaka, ali … tu ga malo pretjera, znaš!

TITO: Druže Staljine, ja … ja sam spreman … ovaj … u svakom trenutku stati pred sud naše partije. Hoću reći da ni u jednom trenutku ja ne bježim od odgovornosti …

STALJIN (Polako podiže obrve i pogleda malo iznenađen prema Titu): Stani Valter, stani! Ti mene uopće ne pratiš … Ti nisi ovdje na suđenju. Nemoj se pravdati. Nema za to razloga … Da sam htio nešto ti napraviti, mogao sam to učiniti u Beogradu. Ne bih slao avion po tebe … Opusti se … Nešto drugo je u pitanju. Stigao si ovdje tajnim letom. Znači nitko nikada, niti jedan jedini povjesničar neće čuti jedno slovo ovoga o čemu budemo ovdje razgovarali. Ovo što sam ti govorio, bilo je zato da ti ukažem na neke stvari … Znači, radi kako si radio i do sad, ali nemoj da se to baš toliko vidi. Da li me sad pratiš?

TITO: Da, druže Staljine, razumio sam.

STALJIN: Opusti se. Ustani.

(Tito ustaje, malko nesigurno, tako i gleda prema Staljinu.)

STALJIN: Otiđi do bifea i uzmi tu kutiju.

(Tito odlazi po kutiju, uzima je i gleda u Staljina, ne zna što bi s njom)

STALJIN: Što me gledaš? Nije bomba unutra. Otvoreno.

(Tito otvara kutiju i čudi se.)

STALJIN: To su ti kubanske cigare. Znam da ih voliš, pa sam pripremio poklon za tebe. Sada zapali ako hoćeš i sjedi. Slušaj dalje što trebaš raditi …
 
(fakti.org/uredio:NSP)

U Beogradu se 1. prosinca održava novo ročište u maratonskoj ostavinskoj raspravi

Ni 33 godine od početka rasprave o nasljedstvu Josip Broz Tita ne zna se što ulazi u ostavinsku masu, niti gdje se uopće ti predmeti nalaze.

Titovi nasljednici i njihovi pravni zastupnici nadaju se da će i to konačno biti poznato 1. prosinca, kada se pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu održava novo ročište u ovom maratonskom procesu, piše B92.

“Još se skuplja dokumentacija koja se odnosi na to što će uopće predstavljati ostavinsku masu”, kaže Violeta Kočić Mitaček, zastupnica Titovog sina Miše i unuke Zlatice, koja očekuje da sud donese privremenu mjeru o zabrani raspolaganja predmetima iz Titove ostavštine.

Ona dodaje da se ne raspravlja samo o onome što je bilo u depozitu 555 u NBS-u (Narodna banka Srbije), poznatom kao “Titov sef”, već i o drugim pokretnim stvarima.

“Nemamo ni informaciju gdje se sve te stvari nalaze”, kaže ona, te je izrazila skepsu da se neće saznati ni što je bilo u depou NBS-a.

Odvjetnik Joške Broza, Goran Petronijević, uvjeren je da su najveća prepreka predstavnici administracije iz perioda Titove smrti i da oni cijelo vrijeme opstruiraju slučaj.

“Puno toga je nestalo. Mislim da su to ukrali oni koji su bili u doticaju s tim, a to je vojna, politička i policijska vrhuška iz tog vremena”, kaže Petronijević.

Na popisu nasljednika su Titov sin Miša, unuci Joška, Edvard, Zlatica i Svetlana, kao i sestre Jovanke Broz, Nada i Zora.

Titovi nasljednici potražuju, između ostalog, i Staljinovu sablju, orden Suvorova, kao i još tridesetak komada ordenja, umjetničke slike iz doma Brozovih, satove, kao i Titove lovačke puške, kojih je bilo 167. Na jednoj od posljednjih izložbi, međutim, izbrojano je samo 67 komada oružja, koje je uglavnom unikatno, rađeno osobno za Tita.
 
(express.hr/uredio:nsp)

U svjetlu velike krize koja potresa Grčku, pa samim tim i Balkan i Europu, nije zgoreg podsjetiti se jedne plemenite ideje koja je dugo dominirala naprednim intelektualcima našeg poluotoka

Ideje koja je zamrla posljednjih desetljeća, ali koju nije nemoguće oživjeti.

Od sredine 14. stoljeća, kada je praktično čitav Balkan bio ujedinjen u multikulturalno carstvo, pa potom kroz stoljeća Osmanlijskog jarma, naše poluotok (vjerojatno najljepši u Europi) bilo je jedinstvena politička cjelina bez ikakvih unutarnjih granica.

Sve se to mijenja u 19. stoljeću kada pod utjecajem ideja Francuske revolucije nastaje suvremeni nacionalizam koji naciju shvaća kao etnokulturnu zajednicu od kojih svaka, ali baš svaka, želi objediniti svoj “životni prostor” na koji ima “povijesno pravo”.

Na taj način, umjesto ujedinjenog Balkana, jedinog koji bi imao moć da se odupre silnima i izbori za bolji život svih bez obzira na jezik, vjeru i narodnost, nastaju snovi o Velikoj Hrvatskoj, Velikoj Bugarskoj, Velikoj Srbiji, Velikoj Grčkoj, Velikoj Albaniji. Već u 19. stoljeću počinju etnička čišćenja i genocidi, koji se prelijevaju i u naredno stoljeće (nadajmo se, ne i u ovo).

Sanstefanski granice Velike Bugarske

Balkanski poluotok je mozaik od različitih naroda. Najveći brojem su Bugari; zatim dolaze Srbi i Grci skoro podjednako, zatim Turci, Arnauti i Cincari.

Kasnije se u Ateni se formirala “Orijentalna Federacija” koja je zagovarala demokraciju i umjereni nacionalizam. Potom, u Solunu 1893. godine, formira se VMRO čiji je prvobitni cilj bilo oslobođenje s ciljem postajanja integralnim dijelom Balkanske Federacije.

Godinu dana kasnije u Parizu je osnovana “Liga za Balkansku Konfederaciju”, u kojoj su bili hrvatski, grčki, bugarski, srpski, rumunjski i armenski socijalisti. Predsjednik Lige, Pavlos Argirijades, podržao je makedonsku autonomiju unutar takve države kao jedino održivo rješenje makedonskog problema zbog kojeg su se sporile Srbija, Bugarska i Grčka.

Početkom prošlog stoljeća skoro sve ljevičarske stranke Balkana zagovaraju političko ujedinjenje poluotoka, a ideja stječe masovnu podršku svih naroda.

Siječnja 1910. godine u Beogradu, na prvom kongresu socijaldemokratskih partija Balkana, delegati iz Hrvatskih i Slovenskih zemalja Austro-Ugarske, Srbije, Bugarske, Rumunjske, Turske, Crne Gore, Makedonije, složili su se da su granice nasilno nacrtane i da njihovo brisanje mora dovesti do ostvarenja zajedničkog suživota različitih kultura i nacija, koje su u suštini vrlo bliske, slične i srodne. U svoj toj zemljopisnoj izmješanosti, jedino je federacija, smatrali su, moguće rješenje svih nacionalnih pitanja naroda balkana u zajedničkoj federalnoj državi.

Traženo je da federacija balkanskih država bude zajednička carinska unija, ukazivao da prošupljeni gospodarski prostor koji sputava dalji razvoj, upozoravano je da nitko neće biti zadovoljan novim granicama i da svaki rat vodi samo u novi rat, dodajući:

“Dijeleći Balkan na pojedine male zemlje vi ćete stvoriti izvore za novu netrpeljivost među balkanskim narodima i balkanskim državicama.”

Neprirodne pretpostavke dovode nas u neprirodan položaj. Svaka balkanska državica htjela bi sve ono što samo u zajednici može dobiti. I mjesto jedne logične težnje da se putem zajednice i ide, balkanska buržoazija koja stvara ratne situacije i gura u propast narode, zbog svoje strahovite nesposobnosti da se uzdigne na visinu smjelih pregnuća koja Povijest iziskuje.

Nikada jedna klasa nije bila kratkovidija! Svi hoće pristaništa, svi dovoljno teritorija, svi Solun, svi Vardarsku dolinu, jer je sve to tako važno – a ne vide da to svi mogu imati samo u zajednici – govoreno je tada.

Ljeta 1915. godine, po izbijanju Prvog svjetskog rata, u Bukureštu na drugoj balkanskoj socijaldemokratskoj konferenciji nastaje “Balkanska radnička socijaldemokratska federacija” vođena načelima revolucionarnog socijalizma i željom za uspostavom Balkanske Federativne Republike. Georgi Dimitrov, bugarski ljevičarski prvak, ocijenio je ovo kao prvi značajan korak ja ujedinjenju balkanskih naroda.

Nakon Velikog rata a pod utjecajem Oktobarske revolucije u Rusiji, počinju jačaju i komunističke snage na Balkanu, pa tako komunisti pobjeđuju na izborima u Beogradu, Zagrebu i mnogim drugim gradovima i postaju treća najmoćnija stranka u novoformiranoj Kraljevini SHS. Kominterna proklamira BF kao svoj glavni cilj na našem poluotoku.

U časopisu “La fédération balkanique” pišu sljedeće, koje je jednako istinito i danas:

“Savez balkanskih naroda značio bi ekonomsku i političku emancipaciju Balkana iz ropstva zapadno-europskog imperijalizma … zapadno-europski imperijalizam javlja se kao najveći neprijatelj i najveća smetnja sporazumu i ujedinjenju balkanskih naroda.”

Međutim, nakon što se Staljin okreće od svjetske revolucije ka izgradnji socijalizma u jednoj zemlji, zamire aktivnost na ovom planu.

U Drugom svjetskom ratu komunisti i socijalisti diljem Balkana zajedno se bore protiv fašizma, a nakon ovog sukoba primičemo se ostvarenju vjekovne težnje.

Komunistički projekt Balkanske federacije

Oktobarska revolucija u Rusiji, koja je stvorila državu bez nacionalnog predznaka, ojačala je revolucionarni internacionalizam na Balkanu. Novo osnovana Treća Internacionala (poznatija kao Komunistička Internacionala ili skraćeno Kominterna) je okupila u svojim redovima revolucionarne socijaliste sa svih krajeva Balkana. Kominterna je prihvatila stvaranje balkanske federacije kao osnovu svoje politike prema Balkanu. Balkanska komunistička federacija je podređena interesima Sovjetskog Saveza, sve do njenog raspuštanja 1939.

Tijkom Drugog svjetskog rata postojala je inicijativa da se povežu narodno-oslobodilačke borbe jugoslovenskih, albanskih, bugarskih i grčkih partizana. Svetozar Vukmanović Tempo je kao delegat CK KPJ i Vrhovnog štaba NOVJ 1943. u Makedoniji radio na formiranju Balkanskog štaba, u cilju zajedničke narodno-oslobodilačke borbe balkanskih naroda i budućeg udruživanja u Balkansku federaciju.

U razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata komunistički vođe Josip Broz Tito i Georgi Dimitrov radili su na projektu spajanja dviju zemalja u balkanski Federativne Republike. Kao ustupak jugoslavenskoj strani bugarske su vlasti pristale na priznanje različitosti bugarske nacionalnosti i jezika od makedonaca i makedonskog jezika.

To je bio jedan od uvjeta za Bledski sporazum potpisanog između Jugoslavije i Bugarske 1. kolovoza 1947. U studenom 1947, pod pritiskom i Jugoslaveni i Sovjeti, Bugarska također su potpisali sporazum o prijateljstvu s Jugoslavijom. Nakon rezolucije Informbiroa u lipnju 1948. godine, kojom je osuđeno Titovo političko djelovanje, dolazi do prekida odnosa FNR Jugoslavije sa ostalim socijalističkim zemljama Balkana, i prekida pregovora o savezu.

Rukovodstva Jugoslavije i Bugarske rade na stvaranju Velike Jugoslavije, a tu su i vlasti Albanije i Rumunjske, kao i grčki komunisti, koji svi aktivno djeluju na totalnom ujedinjenju. Sve, međutim, propada: Staljin se okomljuje na Beograd tijekom krize s Informbiroom, vjerojatno zbog straha da će Tito staviti Albaniju, Grčku i Bugarsku pod svoju kontrolu u slučaju stvaranja BF.

Iz ove perspektive, to možda i nije bilo tako loše, imajući u vidu krvavi raspad Jugoslavije, ali je to već naknadna pamet.

Danas je ideja o Balkanskoj Federaciji živa samo kod starijih generacija, i često se među njima može čuti da će Balkan biti slobodan samo ako se bude držao zajedno.

U epohi u kojoj cijeli region postaje dio jedne šire zajednice, paneuropske, možda nije loše razmisliti o mogućnosti nekakvog grupiranja u reformiranoj Europskoj uniji: baš kao što će Balkan biti slobodan ako bude ujedinjen, i Europa će biti slobodna ako bude ujedinjena.
 
(hr.wikipedia.org,vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)

Državna vlast u SFRJ, uključujući i vlast u SR Hrvatskoj, imale su detaljan uvid u ono što je Katolička crkva u Hrvatskoj radila u zemlji

Evo zašto nitko nije reagirao:

Najpoznatiji hrvatski novinar Darko Hudelist upravo je završio svoju knjigu “Rim, a ne Beograd”, koja će u listopadu izaći iz tiska.

To je knjiga – Hudelist je naziva “integralnom historiografijom” – koja će uzdrmati javnost na eksjugoslovenskim prostorima čak i više nego Hudelist tekstovi ili knjiga razgovora s Dobricom Ćosićem, i koja po prvi put objašnjava ulogu Vatikana, Katoličke crkve, pape Wojtyle, Zbigniew Brzezinskog, hrvatske i srpske elite i generala, u raspadu Jugoslavije i krvavom ratu koji će ga obilježiti.

Ekskluzivno za novi broj “Nedeljnika”, Darko Hudelist objašnjava do kojih je saznanja došao i kako je projekt “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” (1975-1984), zajedno sa skupom u Mariji Bistrici pred 400.000 katoličkih vjernika, predstavljao predigru referenduma 1991. godine.

U čitavom spletu događaja koji je obilježio “ulazak čovječanstva iz starog u novo doba” i veliki prevrat veliku ulogu odigrao je papa Wojtyla. Nisu ga bez razloga mnogi nazivali “papom globalne komunikacije”. Ali, nije to bilo lišeno određenih proturječnosti …

Papa Wojtyla je, posebno kroz svoju vrlo blisku suradnju, pa i savezništvo, sa SAD (najprije s Brzezinskim, a onda is Ronaldom Reaganom, s kojim se sastao čak četiri puta; prvi put, u lipnju 1982, u najstrožoj tajnosti u Vatikanu), sudjelovao u procesu koji je na kraju rezultirao stvaranjem globalnog kapitalizma, sa svim njegovim unutarnjim kontradikcijama i negativnim stranama.

Kontradikcijama s kojima se danas otvoreno suočava papa Franja. Papa Ivan Pavao II bio je aktivan sudionik Hladnog rata, djelujući, naravno, na strani i u korist Zapada – a protiv komunizma i ateizma kakav je postojao u Istočnoj Europi, uključujući i njegovu zavičajnu Poljsku.

Jedna od njegovih misija bila je odbacivanje sporazuma u Jalti 1945. i stvaranje jedne nove, ujedinjene Europe (to je današnja Europska unija) koja će biti utemeljena na kršćanskim tradicijama (uključujući i katoličanstvo i pravoslavlje) – govori Hudelist.

Brzezinski se s Wojtylom upoznao i zbližio na Harvardu 26. srpnja 1976, nakon čega se njih dvojica počinju i dopisivati ​​(i to na poljskom jeziku). Vrlo je plauzibilna interpretacija – koju sasvim otvoreno podržava i vatikanski biograf pape Wojtyle, talijanski sveučilišni profesor i povjesničar Andrea Rikarda, da je Brzezinski, zajedno s philadephijskim nadbiskupom John Krolom (također dijelom Poljak po porijeklu), lobirao za Wojtylin izbor za papu u jesen 1978.

Brzezinski je “igrao” na nekoliko razina. S jedne strane, bio je ideolog informatičke revolucije, s druge je zastupao tezu – i u tome je u Wojtyli našao svog istomišljenika i suradnika – da komunistički, Istočni blok, predvođen SSSR-om, treba “napasti” pospješivanjem nacionalnih / nacionalističkih pokreta u katoličkim zemljama istočne Europe, s naglaskom, naravno, na Poljsku.

S ovim procesom “pospješivanja nacionalizma” bio je apsolutno kompatibilan jubilejski pokret Katoličke crkve u Hrvatskoj, “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” (1975-1984).

Treba imati u vidu da je Crkva u Hrvatskoj krenula s njim već u jesen 1975, dakle pune tri godine prije Wojtylinog izbora za papu. I tu se vidi koliko su hrvatski biskupi, “odgojeni” i formirani na temeljima Drugoga vatikanskog koncila, bili napredni i dalekovidni, a na kraju krajeva, i prilično hrabri.

Jedna mala digresija: pokret ‘Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata’ inicirao je, još sredinom 1930-ih, tadašnji zagrebački nadbiskup-koadjutor Alojzije Stepinac, zajedno sa svojim glavnim savjetnikom, jezuitom Stjepanom Krizinom Sakačem.

To je zbog Drugog svjetskog rata silom moralo biti prekinuto, da bi cijelu tu priču nastavio, sredinom 1970-ih, zagrebački nadbiskup i prvi biskup Crkve u Hrvata Franjo Kuharić, zajedno sa svojim suradnicima (među kojima je najvažniji bio tadašnji glavni urednik Glasa Koncila don Živko Kustić) – objašnjava Hudelist.

Istodobno, 1975. na 1976, Jugoslaviju je zahvatila teška sustavna ekonomska kriza, za koju, kako se pokazalo, pravog rješenja i lijeka nije bilo.

Štoviše, Jugoslavija u gospodarskom smislu kao da počinje prkositi svijetu i Zapadu (naravno, na svoju vlastitu štetu) u isto vrijeme dok se u svjetskim okvirima rađa globalni kapitalizam, Jugoslavija 1976. prelazi na ZUR i – dogovornu ekonomiju. “Katastrofalna strategija!” – Napominje on.

Već krajem 1978. najviši politički organ u Jugoslaviji, Predsjedništvo, na jednoj svojoj zatvorenoj sjednici konstatira da u blagajni više nema dovoljno novca (deviza) za kupovanje viskija, kojim je dotad častio najuvaženiji goste – državnike iz inozemstva.

Državne vlasti u SFRJ, uključujući i vlast u SR Hrvatskoj, imale su detaljan uvid u ono što je Katolička crkva u Hrvatskoj radila u tom ključnom i prijelomnom razdoblju. Između ostalog, i zahvaljujući tome što su sva zasjedanja Biskupske konferencije Jugoslavije (BKJ) na zagrebačkom Kaptolu bila tajno snimana od UDBE, a bio je ozvučen i ured nadbiskupa Kuharića. Ali, što je o svemu mislio Tito?

Za sve se znalo, čak do najsitnijeg detalja (jedan od biskupa, tj. jedan od članova BKJ, znam koji, bio je čitavo to vrijeme vrlo lojalan i prilično ‘profesionalan’ suradnik Službe državne sigurnosti), ali svejedno – nikakve represije u odnosu na Crkvu nije bilo.

Ni 1975-1976 (akcija Solin, sa 100.000 okupljenih vjernika), ni 1979 (proslava Branimirove godine u Ninu, sa 200.000 prisutnih), ni Nacionalni ekumenski kongres u Mariji Bistrici 1984 – sa 400.000 prisutnih vjernika … To je pitanje, sve do smrti, mučilo i Živka Kustića (često mi ga je ponavljao): zašto nas Tito nije zabranio, a znao je što sve radimo? Ima vrlo mnogo, i stvarnih i potencijalnih, razloga – objašnjava Hudelist.

Darko Hudelist

Darko Hudelist (Zagreb, 27. veljače 1959.), novinar, publicist i istraživač suvremene povijesti.Rođen je u Zagrebu, osnovnu školu i gimnaziju polazio je u Đurđevcu. God. 1982. diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Novinarstvom se počeo baviti 1979., u omladinskom tjedniku “Polet”, kao rock-kritičar. Od 1982. do 1991. stalni je suradnik i član redakcije magazina “Start”. Potkraj 1980-ih sustavno je pratio i analizirao događaje što su prethodili raspadu SFR Jugoslavije, rezultat čega je bila njegova prva knjiga “Kosovo – bitka bez iluzija” (iz 1989.). U tom je razdoblju nastala i njegova legendarna istraživačka reportaža “Split vražji otok” (“Start”, ožujak 1988.). God. 1989. surađivao je s francuskim časopisom “Les Temps Modernes”, koji je prenio njegove analitičke članke o sukobima Albanaca i Makedonaca u SR Makedoniji, prvotno objavljene u “Startu”, u proljeće 1988.
 
(webtribune.rs/uredio:nsp)

Poslije Staljinove smrti, u njegovoj blagajni je pronađena cedulja na kojoj mu je Tito napisao da su ga Staljinovi agenti pokušali ukloniti: ​​vatrenim oružjem, otrovom i bodežom. Sa upozorenjem: “Ja ću poslati samo jednog, a taj neće pogriješiti”.

Kako svjedoče dokumenti iz arhive CIA u Washingtonu, Staljin je 1947. godine preko maršala Tolbuhina tražio za svoju mornaricu četiri jugoslovenske luke na Jadranu. Tito je bio svjestan da će to biti kraj njegove neovisnosti, ako bi prihvatio prisutnost sovjetskih baza na istarskoj, dalmatinskoj i crnogorskoj obali i stoga je odgovorio “njet”.

“Tito i drugovi” dvotomna studija uglednog slovenskog povjesničara Jože Pirjeveca je do sada najkompletnija studija o Titu nastala na temelju višedesetljetnog istraživanja dosad neotvorenih arhiva.

Pirjevec je rođen u Trstu 1940., gdje je diplomirao povijest. Potom je pohađao Diplomatsku akademiju u Beču. Doktorirao je (1976) na Sveučilištu u Ljubljani. Predavao je (od 1971) povijest Istočne Europe, odnosno slovenskih naroda, na sveučilištima u Pisi, Trstu i Padovi, gdje je izabran za redovitog profesora.

Sada predaje suvremenu povijest na Fakultetu za humanističke znanosti u Kopru. Redovni je član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Jedan je od osnivača nove stranke “Solidarnost”, koja je protiv ekonomske, političke i moralne krize u slovenskom društvu. Živi u Trstu …

‘TITO IN TOVARIŠI’

U svojoj knjizi ‘Tito in tovariši’ slovenski povjesničar specijaliziran za diplomaciju zapadnog Balkana Jože Pirjevec iznio je tvrdnju da je Tito dao otrovati Staljina i to na sličan način na koji je, vjeruje se, Staljin dao otrovati Lenjina.

Iako ova tvrdnja zvuči kao zaplet kakvog špijunskog filma, činjenica je da se Tito i Staljin nisu podnosili još od kraja Drugog svjetskog rata i da je Staljin bezuspješno pokušao ubiti Tita čak 22 puta. Jedan od kreativnijih pokušaja bio je nervnim plinom iz poklonjene kutijice za nakit.

Staljin je Lenjina navodno dao otrovati kalijevim cijanidom. Lenjin je umro od posljedica moždanog udara, a liječnici smatraju da je do njega moglo dovesti upravo trovanje cijanidom. Pirjevec sugerira da je upravo na taj način i Tito dao ubiti Staljina.

28. veljače 1953. Staljin se nakon radnog dana povukao u svoju daču u blizini Moskve. Tamo je sazvao sastanak najbližih suradnika, na kojem je bio i Nikita Hruščov. Povjesničari su utvrdili da je taj sastanak trajao do 4 sata ujutro, nakon čega se Staljin povukao na spavanje. Nitko od prisutnih nije primijetio da se Staljin eventualno loše osjeća. Iako je obično ustajao u 6:30 i tog se jutra nije pojavio u uobičajeno vrijeme, nitko nije ulazio u njegovu sobu sve do oko 10 sati, jer je prije spavanja Staljin naredio da ga se ne budi dok sam ne ustane.

Kad su ga našli, ležao je na podu nepokretan i bez moći govora, no još je uvijek bio živ. Smatra se da su njegovi suradnici namjerno odugovlačili s pozivanjem liječnika, pod izgovorom da za to nemaju ovlasti. Liječnik je pozvan tek nakon što su prethodno nazvani ministar državne sigunosti i šef tajne policije. Staljin je na koncu umro 5. ožujka, od gušenja i nakon višednevne agonije, a medicinski nalazi potvrdili su da je 28. veljače preživio teški moždani udar.

Na dan Staljinove smrti u njegovom kabinetu je pronađeno Titovo pismo upozorenja, što Pirjavec uzima kao jedan od dokaza da je upravo Tito izdao kobno naređenje. U tom je pismu Tito upozorio Staljina da mu prestane slati ubojice, jer su ih već ulovili pet i da će njemu biti dovoljno da Staljinu pošalje samo jednog.

Tijekom svog posjeta Beogradu 1955. Hruščov se čak ispričao Titu zbog svih Staljinovih pokušaja ubojstva te mu odao svojevrsno priznanje na činjenici da je uspio osujetiti sve Staljinove pokušaje.

Pirjevčeva teorija o Titovoj odgovornosti za Staljinovu smrt uvrštena je i u Wikipedijin unos u bivšem sovjetskom vođi.

INTERVJU sa Jože Pirjevecom:

Na kojim se sve dokumentima i istraživanjima temelji vaša knjiga “Tito i drugovi”?

Na Titovoj Jugoslaviji počeo sam raditi još 1979. godine. Tada je već bilo prošlo trideset godina od isključenja KPJ iz Informbiroa, što znači da su postale dostupne zapadne arhive za 1948. godinu. Pošto me je tema rascjepa između Tita i Staljina zanimala, prvo sam otišao do Ureda javnih zapisa u Londonu (sada je to Nacionalni arhiv), gdje sam pregledao izvještaje iz Beograda koje je britanskom Ministarstvu vanjskih poslova poslao veleposlanik sir Charles Pik. Nastavio sam studije u rimskom Ministarstvu vanjskih poslova i u Washingtonu, uz stipendiju Woodrow Wilson centra. U gradić lndependence u blizini Kansas Cityja preselio sam se, gdje je arhiva predsjednika Trumana.

… Proširio sam opseg svog rada na ruske, jugoslavenske, češke i njemačke arhive, bio sam nekoliko mjeseci u Oslu kao “suradnik” lokalnog Nobelovog instituta, istraživao u Kenedijevom arhivu u Bostonu, itd..

Ali najviše od svega moram biti zahvalan Vladimiru Dedijeru koga sam osobno poznavao i koji je, kao što znate o Titu prikupio ogromnu arhivu. Taj materijal, koji obuhvaća oko 200 jedinica (kutija) čuva se u Ljubljani i ja sam ga pored Dedijerevih knjiga o Titu, detaljno proučavao.

Nedavno sam slučajno našao u Veneciji, na otoku San Servolo još jedan dio Dedijera arhive, koja je također dragocjena.

“Tito i drugovi” nije knjiga samo o Titu već i o njegovim najbližim suradnicima i o tome kako su se vremenom njihovi odnosi mijenjali. Što nam otkrivaju ta Titova prijateljstva?

Prije svega, htio sam da napišem knjigu o Edvard Kardelju, koga smatram posljednjim europskim utopijskim socijalistom. Kada sam počeo raditi na ovoj temi, shvatio sam da je Kardelja nemoguće promatrati bez Tita. Tako je nastala ideja o vrsti grupnog portreta, u kome je trebalo da budu prikazani Titovi ostali najbliži suradnici … Život s Titom i kod Tita nije bio lak zbog njegove požude za vlašću, jer nije podnosio nikakve potpuno neovisne ličnosti pored sebe. Najdalje je istrajao pored njega Edvard Kardelj, ali i on je umro u nemilosti.

U nekom smislu bavili ste se i Titovim fizičkim izgledom, posebno očima. Što nam otkriva njegov izgled?

Tito je bio lijep čovjek. Kipar Augustinčić o njemu je rekao da mu je glava kao stvorena za prikazivanje u zlatnim kovanicama. Fizička privlačnost je nesumnjivo bila dio njegovog šarma, koji mu je bilo teško osporiti. U brojnim svjedočanstvima o susretima s njim, koje sam vidio u arhivama, strani diplomati često ističu upravo to. Iz tog razloga, izgledalo je neophodnim da u moju knjigu ubacim opis njegovih očiju, koje su primijetili brojni suvremenici. Većina je, iako ne uvijek, bila očarana.

Staljin je 1947. godine tražio od Tita da neke luke na Jadranu (Pula, Šibenik, Bokokotorski zaljev …) budu pod izravnom kontrolom sovjetske mornarice. A godinu dana potom došlo je do rezolucije Informbiroa. Ima li uzročno posledničkih veza između ova dva događaja?

Hvala vam na ovom pitanju, jer mi se čini da je od ključnog značaja za pravilno razumijevanje sukoba između Tita i Staljina. Kako svjedoči dokument koji sam našao u arhivi CIA u Washingtonu, Staljin je prethodne godine preko maršala Tolbuhina tražio za svoju mornaricu četiri jugoslovenske luke na Jadranu. Tito je bio svjestan da će to biti kraj njegove neovisnosti, ako bi prihvatio prisutnost sovjetskih baza na istarskoj, dalmatinskoj i crnogorskoj obali i stoga je odgovorio “njet”.

Na taj način, on je izazvao mržnju moskovskog “hazjaina”.

Nakon Staljinove smrti u njegovoj blagajni je pronađena cedulja na kojoj mu je Tito napisao da su ga Staljinovi agenti pokušali ukloniti: ​​vatrenim oružjem, otrovom i bodežom. Tito mu je napisao: “Ja ću poslati samo jednog, a taj neće pogriješiti”.

Da li ta Titova prijetnja ima veze sa Staljinovim infarktom nakon koga je uslijedila i njegova smrt? To je, naravno, samo hipoteza koja vjerojatno nikada neće biti dokazana.

Tito je bio jedini komunistički predsjednik koji je išao u apostolsku palaču, u Vatikan. Dobre odnose je imao s Papom Pavlom VI. Što je uvjetovalo ove njihove dobre odnose?

Nedavno objavljeni memoari Zdenka Roterja, partizana, udbaša i sveučilišnog profesora koji se, prije svega, bavio odnosima između države i katoličke crkve, potvrđuju da je Tito bio u prepisci s Pavlom VI, vjerojatno najliberalnijim papom prošlog stoljeća. Mislim da među njima nisu postojali tajni sporazumi, već su bili vezani srodnim procjenama suvremenih političkih situacija.

U poglavlju o Titovim ženama “Jovanka i ostale” navodite činjenicu da su navodno 1942. godine Tito i Davorjanka Paunović dobili dijete koje je dano na posvojenje. Jesu li to glasine ili …?

Ove informacije sam dobio u Dedijerovu arhivu. U svakom slučaju, čini mi se značajno da je odmah na početku 1942, kada je trebalo da ima dijete, Zdenka postala agresivnija i zahtijevala da vrhovno zapovjedništvo postupa s njom kao s Titovom suprugom. Kao što je poznato, između Tita i “drugova” došlo je do ozbiljne napetosti, jer koliko je puno on bio zaljubljen u Zdenku, drugi su je mrzili zbog nemogućeg karaktera.

Kako objašnjavate današnju Titovu popularnost? Postoji jugo-nostalgija, spominje se socijalizam s ljudskim likom, dobar obrazovni sustav, zdravstvena zaštita, sindikati koji su štitili zaposlenike. A to nam nedostaje. Je li po vama Jugoslavija bila umjetna tvorevina i da li se morala raspasti, i to na krvav način?

Ljudi su razočarani onim što je donijela “demokracija”. Čak i u Sloveniji, gdje nam ide najbolje, stanje je razočaravajuće, jer elite na vlasti posljednjih dvadeset godina nisu stale iza svojih zadataka.

Akritično su usvojile vrijednosti neoliberalizma, koji je trijumfirao na Zapadu i odbacile one elemente ljudske solidarnosti iz Titovog režima, koji su postojali unatoč brojnim smetnjama.

“Rezultat je raširena korupcija, tajkunstvo, oholost političara koji vladaju, sve veći jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju. Ova procjena ne znači da bi željeli povratak Titovog režima. Ta priča se zauvijek završila, jer od samog početka nije bila obećavajuća zbog prevelikih razlika i interesa između jugoslovenskih naroda.”
 

 
(jutarnji.hr, vestinet.rs, youtube.com/uredio:nsp)