Kao i prošle godine magazin “The Economist” je ponovo objavio zanimljivu naslovnicu za 2016. godinu

No što se krije iza ovogodišnje naslovnice?

Da li je Economist glasnik elite koji samo na prikriveni način želi prikazati planove za slijedeću godinu?

Naravno, to ne znamo, ali znamo da elite ima planove za male građane, i da se svi planovi, naravno, ne mogu ispuniti, ali to njih nije briga.

Riječ je o The Economistu, najjačem svjetskom ekonomskom magazinu čija je ciljana publika zapravo svjetska elita. The Economist je u vlasništvu mračne hazarske obitelji Rothschild i malim djelom u vlasništvu također hazarskog Židova John Micklethwaita koji je ujedno i glavni urednik magazina, stoga je njegova važnost na svjetskoj sceni izuzetna.

Oni točno znaju s kim komuniciraju preko svog magazina i to je zapravo ono što je u ovoj priči strašno. Svake godine Rothschildov list na naslovnici donese ‘proročka’ zbivanja koja su nam pripremili za narednu godinu. Tako je naslovnica The Econimista u 2015. predvidjela sve od terorističkog napada u Parizu do bombice u Sjevernoj Koreji, a zabilježen je čak i naziv kluba u kojem se napad dogodio kojeg simbolizira Batman (šišmiš je naziv kluba) a ispod njega su i brojevi 13.11.15 čime je obilježen i sam datum napada.

Na naslovnici je prikazan i bijes istoka kao i zbunjeni,  nepripremljeni zapad, pad aviona … itd. Sve to prikazano je kroz okultnu simboliku i kabalistička učenja o čemu govori i sam urednik magazina.

Naslovnica The Economista koja se pojavila krajem prošle godine i ovaj put je uzvitlala prašinu u javnosti. The Economist je tjednik kojeg izdaje kuća Rothschild i već par godina unazad ima običaj na svojim naslovnicama pod kraj godine najavljivati događaje za slijedeću godinu, tj. plasirati urbi et orbi svoju iluminatsku – izokrenutu sliku svijeta.

The Economist je tjednik elite koji kroz kriptične, zakučaste simbole, koje ta mračna, vampirska vrhuška tako voli i dobro razumije, daje smjernice i uvid u neku višu stvarnost koju su njihovi osobni demoni zamislili za našu planetu.

I ove godine je ta njihova “viša” stvarnost mračna i zatrašujuća kao i lani unatoč velikom nasmijanom suncu i mahom dobroćudnim izrazima lica.

Svijet iluminata je izokrenut i stoga ne čudi da je u tom svijetu sunce simbol žrtvenog boga Ra ili Ozirisa čiji se dolazak najavljuje u društvu leptirića monarha.  Nije nam za cilj ulaziti u njihov svijet simbolike koja je toliko smiješna i bolesno izopačena da se ni ne može shvatiti ozbiljno. Pa ipak, i kao takva, simboli su postali naša svakodnevica pa se ni ne propituju, međutim ekipa koja radi na ovom projektu komunicira pomoću simbola, upravo onih koje susrećemo svugdje svaki dan.  

Umjesto skrivenog oka boga Ra kojeg uobičajeno viđamo u okultnoj simbolici, RA je sada objavljen u punoj snazi, i veličini. Likovi ispod ‘crnog sunca’  su se za razliku od lanjske ilustracije malo zarotirali kao figure na šahovskoj ploči pa je u prvom planu Angela Merkl kao predvodnica novog vrlog svijeta, Obama je na izlazu i nije baš zadovoljan ali, još će poslužiti, Hillary Clinton, koja jako gleda u lijevo, je iluminatska pobjednica na američkim izborima.

Iza Merkel desno je Janet Jelen, predsjednica FEDA , dakle, banke i virtualni novac bez pokrića mogao bi i dalje, uz Merkl, biti najmoćnije oružje elite.

Novi “vožd” Putin, namirisan i svjež, tek je iza indijskog premijera. Njegov lik je ove godine bez naočala, jasan i u prirodnoj boji za razliku od mnogih. Mnoge intrigrira ta boja likova na naslovnici,  neki su crno-bijeli a neki u prirodnoj boji.

Ako znamo da je crno- bijeli svijet svijet iluminata onda ih lako možemo pozicionirati. Onih u prirodnoj boji je jako malo a ti likovi koji su u prirodnoj boji po svemu sudeći, ne pripadaju, za  sad, posvećenom krugu MARIONETA unutar piramide iako i to može biti kriptična varka. Npr. tu je papa Franjo u društvu arhieskopa ortodoksne crkve Kyrila. Papa Franjo nam maše ispod “crnog sunca” kao na odlasku, tako je na lanjskom Coveru mahao Obama, u društvu je arhieskopa ortodoksne crkve.

Maše nam i obojana Marine la Pen,  najvjerojatnije i ona na odlasku, po želji iluminata. Još je jedna žena prirodne boje a to je šefica MMF-a, Cristine Lagard. Promijenila je, izgleda ‘društvo’ od lani i sada igra po svojim pravilima. Ali, to je u tom svijetu crnih loža  nedopustivo, zato ne čudi vijest iz prosinca da joj već prijete tužbe i novi skandali koji će ju srušiti.

Najzanimljiviji i neočekivani lik je lik robota u sredini slike koji se neprimjetno umiješao u masu ljudi, očito transhumano biće čije vrijeme tek dolazi li koji je već i sad prisutan ali neprimjetan.

Na ilustraciji vidimo dijete koje puže prema kugli zemaljskoj što bi moglo simbolizirati novi svijet, novo rođenje novog poretka. Po prvi puta na naslovnici je posebno istaknut i papa Franjo i to kao suprotnost Antikristu odnosno Maitreji koji je strateški postavljen u sredinu ove ilustracije. Desno je i nepoznati lik s brčićima Hitlera i naočalama H. Poterra što bi označavalo magiju i diktaturu u bezličnom, birokratkom licu – u jednom. Kao da govori – znanje je moć.

Osim Antikrista kojeg su mnogi odmah prepoznali na naslovnici, jako je upečatljiva i zastava duginih boja kao i bankar s jarećim nogama, čovjek u kupoli itd. a sve to opisuje narav novog poretka. Od homo vlasti, preko oduzimanja svih prava do đavla koji se skriva u bankarskom odjelu.

Na naslovnici Rothschildova magazina može se naći još mnoštvo okultne simbolike koju su predstavili čitavom svijetu kao i plan za ovu godinu koji će po svemu sudeći biti ključna godina u kojoj bi se Novi svjetski poredak konačno mogao i službeno oformiti, na propast svijeta kakvog poznajemo.
 
Pogledajte analizu detalja sa naslovnice:
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Kada se na našim prostorima spomene Jugoslavija ili, bolje rečeno, državna zajednica naroda poznata kao Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, svatko od nas ima subjektivan pristup koji mnoge priječi da objektivno analiziraju povijesnu tvorevinu koja je obilježila dvadeseto stoljeće, čak i na globalnoj razini

Devedesete su bile godine kada se u nas povijest pisala iznova. Bez razlike, od Triglava pa sve do Đevđelije, a činjenice su zanemarivane do te mjere da je nova “historiografija” poprimila oblik groteske. Prije nekoliko dana je hrvatski povjesničar Tvrtko Jakovina rekao da je historiografija znanost koja ne poznaje apsolutnu istinu i da ona uvijek iznova interpretira i reinterpretira povijesno dokazive i dokazane činjenice kako bi se što bliže približila istini. U suprotnom historiografija ne bi bila znanost nego dogma.

Točno, ali da bi se koliko toliko približili istini o SFRJ, ili “drugoj Jugoslaviji”, kako su je znali zvati, mi kao da moramo čitati strane stručnjake, jer su naši još uvijek mamurni nakon nacionalističke terevenke koja je trajala više od deset godina. Prije nekoliko dana je profesor filozofije Marco Costa sa Sveučilišta u Genovi za Mediteranski centar za euroazijska studije (CESE) napisao članak o neprestanim povijesnim gibanjima na Balkanu i ekonomskoj originalnosti jugoslavenskog samoupravnog socijalizma. Sadržaj njegovog uratka će starijim čitateljima biti poznat, djelomično ili u potpunosti, ali je za pretpostaviti da će mlađima neki dijelovi sigurno biti novost.

Marco Costa: Balkan – Povijest u pokretu, ali s kojim posljedicama po Europu?

I danas je još uvijek zanimljivo napomenuti specifičnosti jugoslavenskog socijalističkog modela koji je, čak i sada kada je dvadeset godina “u ropotarnici povijesti”, više od četiri desetljeća prošlog stoljeća karakterizirao gospodarstvo i geopolitički okvir važnog naroda na našim istočnim granicama.

U usporedbi s taborom socijalističkih zemalja dvadesetog stoljeća, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je zapravo držala rekord (dostojan ili nesretni, ovisno o različitim i legitimnim gledištima) jer se predstavila kao prva “hereza” u zemljama takozvanog “realnog socijalizma”.

Da biste razumjeli velike i česte transformacije jugoslavenskog ekonomskog sustava utemeljenog na samoupravljanju i otkrili njegove korijene, potrebno se vratiti u vrijeme prekida sa Sovjetskim Savezom. Ovo nije mjesto na kojem treba detaljno ispitati okolnosti koje su dovele do odluke koju je u lipnju 1948. donio Informbiro, međutim, moramo se ukratko osvrnuti na neke od uzroka sukoba koji je doveo do razilaženja dviju zemalja.

Ovi uzroci se sežu još u 1937. u vrijeme izgnanstva komunista Jugoslavije u Moskvi i razdoblja takozvanih staljinističkih “čistki”. Tada iz nekih govora Josipa Broza Tita sja jaka želja za autonomijom, već ukorijenjena u vodstvu KPJ u godinama prije Narodno-oslobodilačke borbe, koja se jest vodila u ime internacionalizma i koja je još uvijek priznavala vodstvo Sovjetskog Saveza “koji je, kao jedina socijalistička zemlja, sve učinio da taj internacionalizam obrani od napada imperijalizma”.

No, prvo pravo neslaganje se pojavilo tijekom oslobodilačkog rata, a naglašeno je tijekom ulaska Crvene armije na teritoriji Jugoslavije i neposredno nakon rata, tijekom organizacije tajne policije.

Onda je došla polemika oko federacije s Bugarskom, moguće balkanske socijalističke alternative centru u Moskvi, te zbog autentičnosti revolucije i jugoslavenskog modela socijalističke izgradnje.

U lipnju 1949. godine je Komunist, glasilo Komunističke partije Jugoslavije koji se bavio marksističkom teorijom i praksom, objavio članak Milentija Popovića, jednog od vodećih nositelja ideološkog smjera zemlje, pod naslovom “Gospodarski odnosi između socijalističkih zemalja”, koji nam možda omogućuje da saznamo razlog odlučujuće pauze između Jugoslavije i država Informbiroa ili Kominforma.

U članku se osuđuje ekonomska eksploatacija drugih zemalja istočne Europe od strane Sovjetskog Saveza kroz međunarodnu trgovinu na štetu Jugoslavije. Već u studenom 1948. u govoru u Ljubljani Tito je rekao da “se gospodarski odnosi između socijalističkih zemalja temelje na načelima kapitalističke razmjene roba”, područje na kojem Popović temelji svoju analizu, tvrdeći “da postoji prosječni svjetski profit koji u međunarodnoj razmjeni regulira raspodjelu dobiti pogodujući većini razvijenih zemalja koje posjeduju organski sastav kapitala već iznad svjetskog prosjeka”.

U zaostalim zemljama razina produktivnosti i intenzitet rada je niži od svjetskog prosjeka, koje su također, bez konkurentne industrije, prisiljene ući na međunarodno tržište poljoprivrednih proizvoda i rudarstva, te s robom iz sektora općenito manje produktivnim dodatno pogoršavaju svoje trgovačke uvjete. Jugoslavija, koja je prema podacima koje je iznosi Popović bila najmanje razvijena zemlja komunističkog bloka u gotovo svim sektorima proizvodnje, odbija prihvatiti predloženi model trgovine, cijene i nametnute zajedničke projekte, pozivajući se na načela solidarnosti i pomoć socijalističkog svijeta.

Međutim, odmah nakon prekida, Jugoslaveni su nastojali povratiti prijateljstvo socijalističke braće. Dok su isticali svoju neovisnost na Petom kongresu KPJ, održanom u listopadu 1948. godine, tvrdili su da su, unatoč nepravednim optužbama i neslaganjima, “da je vodstvo i članstvo KPJ u potpunosti ostalo vjerno načelima međunarodne proleterske solidarnosti i anti-imperijalističkog demokratskog jedinstva”. Oni su samo ponovili specifične uvjete u kojima se nalazi zemlja i da oni uvjetuju oblik izgradnje socijalizma.

Jedna od najkontroverznijih točaka polemike između sovjetskog komunističkog vrha i KPJ bio je problem seljaka. U poznatim pismima razmijenjenim između središnjih odbora dviju partija 1948. su jugoslavenski komunisti nazvani “strankom kulaka” i Boris Kidrič se branio protiv ovih optužbi rekavši: “Tijek naše revolucije ne samo da je dozvolio, nego je trebao i znao ostvariti trajni savez sa srednjim seljakom, unatoč njegovim različitim oklijevanjima, dok je u ruskoj revoluciji, tijekom borbe protiv građanske vlasti, većina srednjih seljaka oklijevala i protivila se revoluciji, pa je u to vrijeme bilo potrebno voditi politiku savezništva sa siromašnim seljakom, a srednjeg seljaka neutralizirati.”

Napetost sa Sovjetskim Savezom brzo je rasla, a kongres 1952. godine bio je kongres konačnog prekida. Zvučnici jugoslavenskog vodstva su na terenu prenosili vatrene govore protiv Staljina. Emotivni mediteranac Đilas je u nezaboravnom govoru opći duh trenutka protumačio kao “raspad iluzija”. Od polemike sa Sovjetskim Savezom se prešlo na stogu kritiku istog modela kojeg je usvojila Jugoslavija, zemlja koja je vodila takvu vanjsku politiku da je u svoj sustav morala uključiti uzroke takvog ponašanja kojeg je sama smatrala neoimperijalističkim. To je bio trenutak “herojskog” jugoslavenskog socijalizma, koji je pokušavao razbiti kalup u kojem se fosiliziralo socijalističko društvo.

U svjetlu reinterpretacije marksizma su Jugoslaveni napravili analizu sovjetskog sustava koji je definiran kao oblik državnog kapitalizma, te osudili državni oblik vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, eksproprijaciju od strane birokrata na štetu radničke klase i teški državni intervencionizam.

Glavne točke kritike starog modela i novog jugoslavenskog socijalističkog puta mogu se opisati u nekoliko točaka. Promjene u obliku vlasništva nad sredstvima za proizvodnju ne uključuju promjene materijalnih uvjeta proizvodnje i društvenih organizacija rada. Na temelju postojećih proizvodnih snaga, naslijeđenih od prethodnog kapitalističkog načina proizvodnje, stvorena je određena struktura društvene podjele rada koja dovodi do stvaranja velikog broja poduzeća koje obavljaju razne gospodarske aktivnosti.

Ova produktivna baza se ne može transformirati administrativnom odlukom. Zapravo, samo se mijenja uloga i mjesto proizvodnih jedinica. Poduzeća su postala relativno autonomne organizacije u tehničkom i proizvodnom smislu, te ulaze u odnos jedna s drugima putem prirodnih oblika gospodarskih veza.

Kroz ove proizvodne organizacije se sustav gura prema tipu razvoja kojem je cilj doseći tehnološki razvijene kapitalističke zemlje. Također se navodi da je upravni socijalizam prirodni oblik dolaska na vlast radničke klase, koji je potreban za uspostavu novog društva, ali to mora biti prijelazno razdoblje kratkog vijeka.

Alternativa se mora sastojati u pronalaženju rješenja koja će osigurati brz i uravnotežen gospodarski razvoj, ali u skladu sa sljedećim načelima:

1. Radnička klasa je temeljna društvena snaga koja gradi socijalizam.

2. Socijalistički odnosi se razvijaju kroz radničko samoupravljanje.

3. Država se postupno gasi.

Ekonomskoj reformi iz 1965. je prethodila neprekidna političko-ekonomska rasprava od. 1961 do. 1965. godine, tijekom koje su intervenirali profesionalni ekonomisti i profesionalni političari kao što je bio Vukmanović-Tempo, tada zadužen za sindikate i zagovornik reformi. Reforma se nije dogodila iznenada, nego su joj prethodile ranije nametnute mjere. Jedna od njih je bila ukidanje socijalnih investicijskih fondova 1963.godine, čija su sredstva prebačena u banke koje su tim novcem trebale upravljati držeći se kriterija ekonomičnosti.

Federacija je tada mogla upravljati samo specifičnim fondovima, kao što je bio onaj za pomoć manje razvijenim regijama koji je s radom započeo 1965. godine. Ukidanjem tih sredstava, uključujući i opći investicijski fond, planiranje se pretvorilo u jednostavnu adresu, dok su investicije realizirane samo u poduzećima i kroz bankarski sustav. Paralelno s ovim suzbijanjem investicijskih fondova su uvedene porezne olakšice i transformacija bankarskog sustava, a reforme su provedene u strogo ekonomskom smislu.

Ukinuti su ili smanjeni razni porezi nametnuti poduzećima, porez na poslovnu dobit tvrtki je potpuno ukinut, kao i porez na ukupan iznos prometa od proizvodnje do maloprodaje, te onaj na cijene usluga. Kamatna stopa na fiksne fondove poduzeća je pala sa 6 na 4 %; udio dodane vrijednosti, što je bila odgovornost tvrtki, napredovao je s prosjeka od 47%, koliko je iznosio na kraju razdoblja 1960. – 1963. godine, na 58% krajem šezdesetih godina.

Preobrazba uloge banaka bila je još značajnija. Do 1965. godine su banke bile institucije dizajnirane da upravljaju društvenim sredstvima pod kontrolom “društveno-političkih zajednica” i to u okviru općeg plana. Na radničkim vijećima su dominirali političari. Reformom su se razdijelile banke po poslovanju prema logici koja je učinjena u Francuskoj i Italiji šezdesetih godina. Dakle, na trgovačke banke za dugoročne investicije i na banke za potrošačke kredite. Banke su mogli osnivati poduzeća ili “društveno-političke zajednice”, ali u načelu nisu mogli posjedovati više od 20% kapitala. Zaposlenici nisu imali pravo kontrolirati kreditne politike svojih banaka, čak ni kroz svoja radnička vijeća.

Upravnim odborima banaka su trebale dominirati tvrtke, od kojih niti jedna nije imao udio veći od 10% kapitala. No, promatrači tog sustava se slažu da je došlo do naglašene osmoze ili gužve između direktora tvrtke, te banke i lokalne zajednice.

S druge strane, radom novog kreditnog fonda su osnivači banke mogli imati prihod od zarade banke koji se ravnao prema njihovom početnom doprinosu, a dividende su se mogle koristiti samo za prikupljanje sredstava investicijskog fonda društva. To je bio prvi zakon kojim se omogućilo da tvrtke imaju prihode od ulaganja u drugu tvrtku.

Reforma nije mogla ne utjecati na cijene i vanjsku trgovinu. Domaće cijene su retuširane uzimajući u obzir svjetske cijene, što je rezultiralo njihovim znatnim povećanjem (1970. godine je 2/3 cijena bilo slobodno). Sve to je popraćeno oštrom devalvacijom dinara (dolar je porastao sa 7,5 na 12,50 dinara). Između 1965. i 1971. godine su snižene carinske tarife i prosječna carina koja se izračunava prema ukupnom uvozu je pala sa 14 na 12%, dok je carina na opremu pala s 24 na 18%. Količinska ograničenja su izblijedjela i na kraju 1971. su se kvote i dozvole za uvoz odnosile na samo 1/5 uvoza i to opreme, da bi porasle na 37% uvoza, ali robe široke potrošnje. One su u teoretski bile dostupne samo tvrtkama koje su poslovale s profitom ili su mogle uzeti kredit.

Jedna od najznačajnijih inovacija je bila otvaranje granica stranom kapitalu. Godine 1967. je dozvoljeno pokretanje zajedničkih projekata koji će uključivati 51% jugoslavenskog kapitala. No, druga ograničenja, kao što su 33% poreza na dobit ili obveza reinvestiranja 20% dobiti na lokalnoj razini, ta ulaganja nisu činila atraktivnim za strani kapital.

Socioekonomske posljedice reforme su se osjetile vrlo brzo i već 1965. je došlo do usporavanja gospodarskog rasta i investicija, porasta nezaposlenosti i iseljavanja kojeg vlast nije ni pokušala spriječiti.

Po popisu iz 1971. godine je u SFRJ bilo preko 300 000 nezaposlenih (koliko trenutno ima Hrvatska) i 700 000 radnika migranata, uglavnom u Njemačkoj. Drugim riječima, možemo reći da je proizvodnost rada između 1961. i 1971. godine povećana za 80%.

Dvije druge očite posljedice su povećanje deficita i inflacija, dvije pojave koje su Jugoslaviji Josipa Broza Tita bile jedva poznate. Najpoznatiji jugoslavenski ekonomist, Branko Horvat, naveo je da je porast cijena na malo između 1955. i 1964. godine iznosila 5,5% godišnje, što je brojka koja bi tih godina bila previsoka i za europske zemlje, ali je još viša bila za zemlju planske privrede. Reforma je rezultirala daljnjim povećanjem cijena od 30% u 1965. i 14% u prosjeku na kraju šezdesetih. Povećanje deficita, što je tipično za bilo koje drugo nerazvijeno gospodarstvo, raste, dok su potrošnja i investicije bili vrlo slabi. Dug koji je uslijedio je doveo do duboke krize titoizma i ometao autonomiju politike Trećeg svijeta koju je Tito toliko imao na srcu.

Jugoslavenska inflacija je bila je predmetom brojnih analiza. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) je u brojnim godišnjim izvješćima kao izvor visoke inflacije u Jugoslaviji navela – samoupravljanje. Godišnje izvješće iz 1970. izričito tvrdi: “Institucionalni sustav koji radničkom vijeću u isto vrijeme omogućuje da utječe i na prodajne cijene proizvoda i na plaće osoblja tvrtke je strukturni element inflacije.”

S druge, utjecaj tvrtki na banke, koji se ogledao u uskraćivanju kreditiranja iz financijskih razloga, bilo je inflatoran do te mjere da je narušio bilo kakvu kreditnu recesivnu politiku. Čak i važnost potpore lokalnih političkih vlasti na banke je proizveo sličan učinak.

No, razdoblje 1965. – 1971. još je bilo takvo da su banke u Titovoj Jugoslaviji pratile ekonomski ispravno ponašanje na tržištu kapitala, iako je bilo naglašeno nepovjerenje prema privatnoj imovini proizašlo iz ideoloških temelja.

Izvješće Svjetske banke iz 1975. godine kaže “kako su, koristeći svoj utjecaj, društveno-političke zajednice dobivale kredite za financiranje svojih projekata, a zauzvrat su štitili banke od mogućih kazni zbog povreda pravila o likvidnosti i drugih aspekata kreditne politike koju nisu poštovale”. Porast broja štrajkova i postupno jačanje upravljačkih skupina otkrivaju sve proturječnosti društvene reforme. Jačanje upravljačkih skupina je omogućio amandman 15 na ustav SFRJ usvojen iz 1968. godine, koji je dopustio radničkom vijeću da osniva izvršne organe koji će odgovarati vijeću samom, te su radnička vijeća, ukratko, postala tijelo upravljanja i njihov udio u odlučivanju je između 1960. i 1970. iznosio od 76% do 67%.

Direktori sve više vjeruju da samoupravljanje više nije primjereno naprednom tržišnom socijalizmu, ali su radnička vijeća, iako se je njihova ekonomska funkcija “obuzdana” ili neutralizirana, zadržala pravo veta, posebno na mogućnost otpuštanja.

Kao što je Bakarić izjavio 1969. godine: “Nijedno radničko vijeće nikada neće pristati na otpuštanje viška radnika. “

Drugim riječima, ne mogu se uvoditi ili provoditi suvremene tehnologije, osim po cijenu značajnih novih investicija koje premašuju sredstva fondova zainteresiranih poduzeća.

U dodatku datiranom 16. studenog 1968. The Economist je govorio o Jugoslaviji kao zemlji “prikrivenog kapitalizma”. Autor je također naglasio mogućnost zaobilaženja sustava: “Jugoslavenska poduzeća se sada mogu povezivati u realizaciji projekata u kojima dijele odgovornost i prihode, ali je upitno mogu li radnici utjecati na njihovo poslovanje. Čak i najjednostavniji sporazum o ulaganju jednog poduzeća u drugo slabi radničku kontrolu više nego što se čini u ugovoru, te je ograničava. Ovaj sustav u kojem nema ulagača koji bi riskirali kapital očito ima slabosti.”

Drugim riječima, to je bio kapitalizam bez kapitalista kojem nedostaje racionalnost i primjereni socijalni motor.

Novi sustav je pogoršao antagonizam u čemu su prednjačili studenti ideološki nadahnuti novom ljevicom povezanom s heterodoksnim marksističkim časopisom Praxis. Tada su se pak ozakonile najviše pozicije vlasti kojih su se dokopali novi tehnokratski i birokratski slojevi društva.

Kao što je naglasio Duncan Wilson, na Devetom kongresu je došlo do obnove mnogih članova centralnih republičkih komiteta. Od 300 izabranih, 70% su bili novi članovi. Među njima je 60% bilo u dobi do 54 godine, a čak 15% je imalo manje od 30 godina. 90% delegata na republičkoj razini nikada prije nije vidjelo tako veliku konferenciju. Šezdesetih i sedamdesetih godina, koje čine povijesno sjećanje titoizma, ozbiljno se riskiralo da se izgubi kontrolu nad političkom situacijom u zemlji.

Iz tih proturječja i krize u Hrvatskoj 1971. godine su proistekle reforme 1974. – 1976. Ustavom od 21. veljače 1974. godine i Zakonom o udruženom radu, oba akta izuzetno dugačka u usporedbi s uobičajenom praksom zemlje, navodno se htjelo pobjeći od birokracije i utjecati na razvoj tržišnog gospodarstva, ali se nije htjelo vratiti na stari model upravnog gospodarstva. Sumnjalo se da je tehnokracija, koja se protivila samoupravnom socijalizmu, našla utočište u prekomjernoj moći banaka.

Kako bi se sve ispravilo, nastavilo se sa svojevrsnom re-nacionalizacijom bankarskog sustava. Modificirano je pravo glasa poduzeća koja su bili “članovi” banaka i svako poduzeće je dobilo pravo na jedan glas, bez obzira na obim uloženih sredstava. Nisu više dopušteni stalni depoziti i sredstva su se morala unaprijed predodrediti uzevši u obzir specifične ciljeve prema planu kojeg je donosila skupština tvrtki članica. Drugim riječima, autonomija banaka je dodatno smanjena u ime marksističkog industrijalizma.

U industrijskim poduzećima je volja da se osigura učinkovito samoupravljanjem je rezultirala stvaranjem “Osnovnih organizacija udruženog rada” (OOUR), odnosno laboratorija koji su trebali formirati novu osnovnu ćeliju socijalističkog samoupravljanja.

OOUR-i su slobodni mogli osnivati “Organizaciju udruženog rada” (OUR), odnosno poduzeće. Na razini OUR-a su poduzeti koraci za uvođenje zakona kojim bi se zabranila birokratizacija članova radničkih vijeća, kao što je bilo ograničenje mandata od dvije godine, nije moglo biti profesionalizacije članstva u vijeću ili reizbora. “Osnovna organizacija udruženog rada” je bila slobodna povezati se s drugim organizacijama, međutim, mogla se i razdružiti, ali pod uvjetom da ne prekine proizvodni proces.

Zakon iz 1976. je stvoren da bi onemogućio sve akcije usmjerene ka podržavljenju, grupnom vlasništvu i restauraciji kapitalizma. Kako bi se izbjegle ove opasnosti, iako je Kardelj prihvatio ideju uvođenja obveznica, zabranjene su dionice i tržište kapitala.

U teoriji je to bilo ponovno uvođenje planiranja, ali prema formuli “planskog samoupravljanja”. Planirane smjernice iz razdoblja 1965. -1974. su zamijenili ugovori sklopljeni između planirane samouprave, koji su potpisivani kad su postali obavezni. No, nepostojanje sankcija u nedostatku sporazuma ili centralizirano upravljanje fondovima bi ove mjere učinilo nedjelotvornima.

Više od svih prethodnih verzija samoupravljanja, reformom iz 1974. -1976. se pokušalo generalizirati samoupravljanje izvan komercijalnog sektora. Tijelo poznao kao “Samoupravna interesna zajednica” (SIZ) postalo je obvezno u području kolektivne potrošnje (socijalne usluge, školstvo, dječji vrtići, bolnice, kultura). Djelatnike tih sektora i korisnike tih usluga su u SIZ-ovima zastupali delegati koji su mogli biti opozvani, a zajedno su odlučivali o resursima potrebnim za njihovo upravljanje. Doprinosima iz komercijalnog sektora su se punili fondovi zajednice i teoretiziralo se da je slobodna razmjena rada zamijenila tržište. Ukupni interpretacija ovog sustava je još uvijek sporna.

Opravdanje za takve reforme, djelomično u suprotnosti s prethodnom iz 1965. godine, bilo je da je njihovim provođenjem autentično samoupravljanje izbjeglo tehnokratski udar i da se uspostavom nove društveno-ekonomske organizacije i politike spriječilo uskrsnuće nacionalizma. I dok je službeni cilj reformi bila borba protiv “liberalne tehnokracije”, generaliziran je sustav koji je izbrisao političku i društvenu zastupljenost.

Ono što se zapravo postiglo i što se bez sumnje tražilo je svrgavanje oligarhije koja je u međuvremenu nastala zbog tehničke i ekonomske opravdanosti. S druge strane, monopol Komunističke partije je imao čisto politički legitimitet.

Osim tehničke složenosti, što je čini teškom za protumačiti, reforma je favorizirala autonomiju osnovnih jedinica u ekonomskom i političkom smislu, ali je ta autonomija bila pod kontrolom Komunističke partije, a u slučaju krize i vojske. Njihova je zadaća “paralizirati pojavu elitnih autonomnih i drugostupanjskih tijela”.

Isto tako moramo priznati da su u to vrijeme i izazovi rastućeg nacionalizma, koji su prijetili opstanku savezne države, obeshrabrivali tada već osamdesetogodišnjeg maršala Tita i da je on bio svjestan autonomaških ustupaka separatističkim inicijativama.

Ovdje je nužno reći par završnih misli. Prije svega, vrijedno je podsjetiti koliko je Titov samostalni jugoslavenski model bio originalan s geopolitičkog stajališta. Etničke skupine, nacije i religije su, iako teško i problematično, neprekidno u jednoj federaciji živjele oko pola stoljeća i pokušale su ostvariti jedinstveni politički model kojeg je povijest na brzinu i nasilno uništila u nekoliko godina.

Drugo, s ekonomske točke gledišta neobičnoj i primitivnoj kombinacija – po formuli samoupravljanja – bilo je potrebno centralizirano socijalističko planiranje uz prve naznake privatnog i lokalnog sektora. Bilo bi zanimljivo, u tom smislu, dodatno istražiti i predložiti moguće kombinacije Titovog modela i drugih nacionalnih putova socijalizma, prije svega kineskog iskustva iz vremena Deng Xiaopinga.

Konačno, geopolitički gledano, od rata pa nadalje su se Jugoslavija i Balkan (sjetite se epizode propalih ambicija udruženja na cijelom području, propuštene prilike u svjetlu bugarskog odricanja pod direktivom Moskve) počeli ukopavati u duboke rovove, baš kao i druge zemlje u slavenskom svijetu, dok se godinama, unatoč politici pomirenja između Beograda i Moskve ostvarene još sedamdesetih u vrijeme Brežnjeva, odnos prema Moskvi temeljio isključivo na ideološkim i kulturološkim sklonostima, dok im se strateške koordinate rijetko podudaraju. Budući da je povijest Balkana u stalnom pokretu, nužno se zapitati po koje posljedice za Europu?

Marco Costa je doktor filozofije na Sveučilištu u Genovi, suradnik časopisa “Scenari Internazionali” i “Eurasia”. Objavio je brojne knjige i radove, među kojima “Duhovni tokovi u sovjetskoj i post-sovjetskoj Rusiji” (2011.), “Izgradnja socijalizma u Rumunjskoj” (2012.) , “Ideološka tvrđava – Enver Hoxha i albanski komunizam (2013.), “Etika, religija i korijeni socijalizma” (2014.), “Tibet – Na raskrižju između prošlosti i budućnosti” (2014.). Suautor je djela “Veliki zid – Politička misao, teorija i strategija Narodne Republike Kine (2012.) i “Put svile – Stare i nove globalne strategije Kine i Mediterana” (2014.).
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Nevjerojatno okultna simbolika koju je predstavila obitelj Rothschild čitavom svijetu preko najnovije naslovnice magazina The Economist!

Inače se zaista nebi posvetili tekst naslovnici nekog magazina ali ovaj puta to ne možemo zaobići, jer ipak riječ je o The Economistu, najjačem svjetskom ekonomskom magazinu čija je ciljana publika zapravo svjetska elita. The Economist je u vlasništvu mračne hazarske obitelji Rothschild i malim djelom u vlasništvu također hazarskog Židova Johna Micklethwaita koji je ujedno i glavni urednik magazina, stoga je njegova važnost na svjetskoj sceni izuzetna.

Oni točno znaju s kim komuniciraju preko svog magazina i to je zapravo ono što je u ovoj priči strašno. Ovi ljudi zajedno sudjeluju u tajnovitoj Bilderberg skupini i na tajnim sastancima ove elite, ljudi iz svih društveno-političkih sfera u strogoj tajnosti raspravljaju o budućnosti svijeta.

Rezultat tih sastanaka je oduvijek potpuna tajna, jer ti ljudi kroje događaje, ti ljudi kroje našu stvarnost. Stoga se slobodno može reči kako ljudi koji rade u The Economistu znaju ono što svijet ne zna. Iz tog razloga, predviđanja Rothschildova magazina za 2015. godinu su poprilično zastrašujuća.

Naime, na surovoj i mračnoj ali i podosta zagonetnoj naslovnici The Economista objavljeni su politčari, ljudi iz pop kulture ali i događaji koji će obilježiti 2015. godinu. No, ono što je najvažnije objavljeni su i neki crteži koji simbolično aludiraju na dnevni red elite danas koji možemo očekivati do kraja godine.

The Economist
Na prvi pogled svaki čovjek vidi Obamu, Putina, ragbi na šalici i najavu za Spiderman – novi film, no ako malo dublje pogledamo ovu ilustraciju vidjet ćemo mnoštvo uznemirujućih elemenata. Mi ćemo pokušati analizirati samo neke

Simbolično ali strašno prikazan svijet pokazuje nam ono što će se dogoditi. Lice okrenuto prema zapadu stoičko je i tupo, dok lice okrenuto prema istoku bjesni. Je li elita svijetu za 2015. godinu obznanila konačan raskol istoka i zapada? Ono što je zaista alarmantno je vrlo realan prikaz atomske eksplozije a koju su simbolično smjestili odmah ispod istočne strane. Je li moguće da je Rothchild obitelj cijelom svijetu dala do znanja da će 2015. doći do atomskog rata i da svi  o tome šute. Ne zaboravite, oni znaju ono što svijet ne zna!

Ono što je na ovoj naslovnici zanimljivo je i način na koji oni (elita) promatraju svijet. Ako bolje pogledate naslovnici, primjetiti ćete da su neka lica na naslovnici u boji a neka su crno-bijela. Među onima koji  su u crnom – bijeloj boji su; Putin, Merkel, Obama, Hilary Clinton i David Camerona. Među onima u boji su David Blaine, mlada i slučajni momak  koji nosi opremu virtualne stvarnosti.

Lagana kompilacija tih podataka otkriva da su oni u crno-bijeloj boji, dio elite (uključujući i čovjeka iz ISIS – koji radi za njih) i one u boji koji su “izvana” elitne skupine. Obratite pažnju i na masonsku simboliku Angele Merkel koja zaisgurno nije slučajno postavljena na ovoj naslovnici. A ako je vjerovati da su crno-bijeli elita onda je jasno što su željeli pokazati; Putin je zajedno s njima i svi zajedno rade na istom projektu crno-bijelog svijeta, Novog svjetskog poretka.

Još jedan uznemirujući detalj je prisutnost “Lovca na štakore iz Hamelina”, a riječ je o prastaroj njemačkoj legendi o lovcu na štakore koji je flautom mamio djecu k sebi. Ovaj folklorni lik datira iz Srednjeg vijeka a predstavljao je kugu, masovnu smrt ili katastrofu. Zanimljivo je kako i na plakatu on svira odmah iznad ilustracije malenog dječaka.

Ispred Putina naslikan je mali helikopter na kojem je simbolično ispisano “Crop-o-dust”. Za one koji ne znaju riječ je o pojmu koji se koristi za zaprašivanje usjeva insekticidima i pesticidima a ono što je još bolje ispod helikoptera naslikan je dječak koji jede “plod” usjeva.

Je li elita javnosti i ovim putem rekla istinu. Vi jedete otrovnu hranu!

Idemo dalje. Jedan od uznemirujućih simbola je i duh koji drži u rukama novine s naslovom “Holiday”. Ovo se može protumačiti svakako. Je li obitelj Rothchild željela poručiti da će u 2015 duh, odnosno duhovnost nestati, otići na neko vrijeme ili su pak htjeli reći da “praznici” od njihove vladavine kreću tek kada “duh” napusti tijelo, ili će pak ljudi biti siromašni toliko da će tek u duhu naći odmor, za praznike neće imati. No, možda su nas željeli spomenuti svih nesreća poput onih s Germanwingsom gdje su ludi umrli dok su išli na odmor.

Uz mnoštvo prikrivenih detalja tu je i ona najstrašnija koja otkriva sve oni što nam se sprema,  a riječ je o ljutoj kornjači koja je zapravo simbol moćne organizacije pod nazivom Fabian Society a koja više od jednog stoljeća mukotrpno radi na stvaranju jedne svjetske vlade odnosno Novog svjetskog poretka.

Logo Fabijanskog društva

Fabian Society –  je vrlo staro i izuzetno moćno društvo podrijetlom iz Engleske  1884. godine, osnovano s ciljem formiranja jedinstvene, globalne socijalističke države. Oni su dobili svoje ime od rimskog generala Fabiusa, koji je koristio pomno planirane strategije kojim je iznimno polako, malim koracima a da nitko ne zna o čemu se radi izvšavao svoje ciljeve protiv neprijatelja kako bi naposlijetku  dobili pobjedu, odnosno ono što su si zamislili. 

“Fabian Socijalizam” koristi postupne promjene tijekom dugog vremenskog razdoblja koje se polako pretvaraju u  zamišljeno stanje pomoću manipuliranja javnosti i psihologije javnosti.  To je u biti socijalizam, ali  krišom.

Njihov međunarodni znak je ljuta kornjača a njihova ideja je ono čemu danas svjedočimo. Sa svih strana malim “kornjača” koracima ta elita koja nam se smije s ovog plakata kroji svijet po svojoj volji i sve u svrhu novog socijalističkog društva i jedne svjetske vlade. Vjerovali ili ne, to nismo rekli mi nego The economist, samo treba otvoriti oči.

Na naslovnici Rothschildova magazina može se naći još mnoštvo okultne simbolike koju su predstavili čitavom svijetu kao i plan za ovu godinu koji će po svemu sudeći biti ključna godina u kojoj će osim rata niknuti čitavo jedno novo globalističko i centralizirano društvo, bez duše i kako se čini s puno krvi.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dnevno.rs,youtube.com/uredio:nsp)

Kraj “Novog svjetskog poretka”, naslov je članka Seumas Milnea, uvaženog kolumnista britanskog The Guardiana. Milne je godinama izvještavao za The Guardian iz Bliskog istoka, Istočne Europe, Rusije, Južne Azije i Latinske Amerike. Prije toga je radio za The Economist, a autor je i bestselera “The Enemy Within: The Secret War Against the Miners”.

Seumas Milne, svoju analizu započinje povratkom u kasno ljeto 2008. godine, kada su dva događaja u brzom slijedu signalizirala kraj Novog svjetskog poretka. U kolovozu je Gruzija, američki saveznik na Kavkazu, slomljena u kratkom, ali krvavom ratu, nakon što je napala ruske trupe u spornoj pokrajini Južnoj Osetiji. Bivša sovjetska republika bila je miljenik američkih neokonzervativaca. Njezin autoritativni predsjednik bio je glasan zagovornik ulaska Gruzije u NATO.

Usprkos američkoj invaziji na Irak, George Bush tvrdio je, da je neprihvatljiv ovakav napad na suverenu državu u 21. stoljeću. Dvostruki standardi Sjedinjenih Američkih Država postajali su sve bolje vidljivi. Kad je sukob završio, George Bush upozorio je Rusiju da ne priznaje Abhaziju i Južnu Osetiju. Rusija je učinila suprotno i priznala ih.

Milne smatra da taj sukob predstavlja prekretnicu u međunarodnim odnosima. Američko obmanjivanje je završilo, njezin vojni utjecaj potkopan je u ratu protiv terorizma, u Iraku i Afganistanu. Nakon dva desetljeća u kojima je opkoračila svijet poput Kolosusa, godine neosporne američke moći su završene.

Tri tjedna nakon rata, drugi, dalekosežniji događaj, zaprijetio je središtu dominantno američkom globalnom financijskom sustavu. Sredinom rujna izbila je kreditna kriza kolapsom četvrte najveće američke investicijske banke Lehman Brothers, što je bacilo zapadni svijet u najdublju ekonomsku krizu još od 1930-tih.

Milne zaključuje da je prvo desetljeće 21. stoljeća uzdrmalo međunarodni poredak, dok je 2008. godina bila prekretnica. Sa završetkom hladnog rata, rečeno nam je da su sva velika politička i gospodarska pitanja riješena. Liberalna demokracija i slobodno tržište su trijumfirali, te su predodređeni čovječanstvo odvesti u novu eru mira, slobode i prosperiteta.
Proročanstvo se nije ispunilo. Govorili su da je socijalizam poslan u ropotarnicu povijesti, no niti to se nije dogodilo.

George Bush stariji je 1990. godine inaugurirao “Novi svjetski poredak” utemeljen na neprijepornoj američkoj vojnoj supremaciji i zapadnoj ekonomskoj dominaciji. To je trebao biti početak jednopolarnog svijeta bez suparnika. Regionalne sile, trebale su savijati koljena pred novom svjetskom imperijom. Sama povijest, kako su rekli, trebala je doći do kraja. Ništa se od toga nije dogodilo, Sjedinjene Američke Države su proširile svoj utjecaj, no ostale su daleko od ostvarivanja krajnjih ciljeva.

Između napada 11. rujna 2001. i pada Lehman Brothersa, došlo je do raspada globalnog poretka. Milne zaključuje da su dva faktora bila presudna. Tokom desetljeća kontinuiranog ratovanja, Sjedinjene Američke Države uspjele su otkriti svoje limite, a ne snagu svoje vojne moći. Kao drugo, srušio se neoliberalni kapitalistički model koji je vladao generacijama.

Davno prije 2008. model “slobodnog tržišta” bio je pod žestokim napadom: neoliberalizam je predao vlast neodgovornim bankama i korporacijama, protivnici korporacijske globalizacije upozoravali su na rastuće siromaštvo i socijalnu nepravdu, na sustav koji je ekonomski i ekološki neodrživ. Velik broj ekonomista je predviđao kolaps neoliberalnog modela.

Udaljimo se od Milnea, do poznatog američkog geopolitičara Zbigniew Brzezinskog. On je u članku “Nakon Amerike” napisao: “Jer ako Amerika posrne, svijetom vjerojatno neće dominirati jedan nadmoćan nasljednik – čak niti Kina”. Pokušajmo analizirati što to znači.

Nakon dvopolarnog, ideološki suprotstavljenog svijeta od 1945.-1991., te jednopolarnog svijeta koji je uslijedio padom Sovjetskog Saveza, krećemo se prema mnogopolarnosti. Rusija i Kina su još 1997. godine potpisale sporazum o mnogopolarnosti osjećajući se ugrožene američkom snagom. Međunarodna nesigurnost, povećanje tenzija među globalnim konkurentima, učestalost gerilskih i građanskih ratova, nestabilnost, kaos i revolucije – sve su to znaci slabljenja jednopolarnog svijeta.

Američka dominacija nad svjetskim financijskim sustavom, dolar kao rezervna svjetska valuta, te američka kontrola pomorskih putova i dalje drže Sjedinjene Američke Države na poziciji broj jedan. Potezi Rusije i Kine, zatim Indije i Brazila, pa i Irana – potezi su država koje predstavljaju avangardu u uspostavi mnogopolarnog svijeta. Nijedna od ovih država ne može se sama suprotstaviti Sjedinjenim Američkim Državama, pa to rade skupno.

Mogli bismo to nazvati suradnjom civilizacija koje se bore protiv dominantnog američkog imperijalizma. “Trijumf imperijalizma vodi uništenju civilizacija”, kao što je napisala Rosa Luxemburg. To je u isto vrijeme borba za što veću političku nezavisnost, kulturnu posebnost i ekonomski prosperitet tih civilizacija.

I Sjedinjene Američke Države sve više teže svoju strategiju prikazati mnogopolarnom. Oni i Europsku Uniju vide kao zaseban pol, iako u njoj drže razmještene nuklearne bojeve glave. Američki potpredsjednik John Biden, tako je u Ukrajini 2009. godine održao govor u kojem spominje mnogopolarnost: “Sjedinjene Američke Države ne traže sferu utjecaja. Mi se trudimo izgraditi mnogopolaran svijet, u kom nacije s istim mišljenjem stvaraju zajednički povod za naše zajedničke izazove – što su jači naši partneri, učinkovitije je naše partnerstvo.”

U osnovi ovo ne predstavlja istinsku mnogopolarnost, jer je za nju potrebna različitost, a ne istost ili bliskost. Radi se čisto o retoričkoj promjeni, kojom Sjedinjene Američke Države nastoje svoje saveznike od Europe, Turske, Japana ili Australije prikazati kao nezavisne polove, dok bi u stvarnosti te civilizacije služile za suprotstavljanje onim civilizacijama koje istinski teže postati polovima u mnogopolarnom svijetu.

To pokazuju i posljednji trendovi: Europa protiv Arapa u Libiji, Turska protiv Arapa u Siriji, pro-američki blok na Dalekom istoku kao protuteža Kini, Europa i Turska kao protuteža Rusiji. Sukobi civilizacija u interesu Sjedinjenih Američkih Država.

Istinska mnogopolarnost znači istinsku suradnju i izbjegavanje bilo kakvih civilizacijskih sukoba. Recimo na primjeru Europe ovo znači političku nezavisnost, kako od Amerike, tako i od Rusije, ali znači i poštenu suradnju sa Sjevernom Afrikom – a ne eksploataciju. Sama Europa ne slijedi ovu političku liniju, već upravo dijametralno suprotnu – politička ovisnost o SAD-u, suprotstavljanje Rusiji, eksploatacija Sjeverne Afrike.

Jačanje mnogopolarnosti donosi sa sobom mnoge pozitivne i negativne mogućnosti. Od izgradnje paralelnog financijskih sustava, do jačanja kapitalizmu suprotstavljenih ekonomskih teorija, počevši od klasičnog socijalizma do kršćanskih ili islamskih verzija socijalizma ili ograničenog kapitalizma. Mnogopolarnost omogućuje veću nezavisnost civilizacija te sprečavanje destruktivne društvene amerikanizacije, te globalizaciju po sasvim drugačijem modelu.

Da se vratimo opet na Brzezinskog. On je postavio pitanje: “Kako će svijet izgledati u godinama slabljenja američke moći? Veoma opasno” – odgovorio je. Najgore što se svijetu može dogoditi slabljenjem Amerike, su mogući sukobi koje bi to slabljenje moglo uzrokovati. Ova sukobljavanja bi mogla poticati i sama Amerika, da na taj način dokaže nužnost svoje jače prisutnosti. Što je suradnja civilizacija na euroazijskoj kopnenoj masi veća, to je prijetnja američkog hegemonizma manja.

Zaključci Milnea slični su ovima, iako su ovdje prebačeni u jedno drugo područje. Njegov konačni zaključak glasi: “Preokreti u prvim godinama 21.stoljeća otvaraju mogućnost nove vrste globalnog poretka, i istinske društvene i ekonomske promjene”.
 
 
(advance.hr/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11324"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]