Teologinja Ann Heberlein upozorava u švedskom listu Nyheter Idag na opasnosti islamizma

“Zlo”, napisala je Hannah Arendt, kao i da nas odgovornost i prosudba tjeraju na razmišljanje “da se to nije trebalo dogoditi”.

“Usred priprema za Božić, zlo se objavljuje – prvi čin terora na božićnoj tržnici u Strasbourgu. Čovjek iracionalno puca ravno u skupinu ljudi koji piju Gluhwein i kupuju božićne darove. Pet ljudi umire, a deset je ozlijeđeno. To se nije smjelo dogoditi”, prenosi Nynheteridag.

Jedva tjedan dana nakon masakra u Strasbourgu, dvije mlade žene, Norvežanka Maren (28) i 24-godišnja dankinja Louisa, ubijene su u Maroku.

Dvije prijateljice su htjele provesti svoje božićne blagdane u planinarenju na planinama Atlasa. Ono što je trebala biti avantura, sjećanje na život, završilo je njihovom smrću. Nekoliko muškaraca je uhićeno i osumnjičeno za ubojstvo dviju žena. To se nije smjelo dogoditi.

Zajednički nazivnik ovih djela je islamizam. Počinitelji u Strasbourgu, kao i ubojice u Maroku, navodno su islamski teroristi.

Zaslijepljeni vjerskim fanatizmom i mržnjom prema zapadnjačkom načinu života koji smatraju grešnim, napadaju nedužne ljude. Mi smo njihovi neprijatelji!

Danas je Švedska za teroriste ISIS-a ono što su Argentina i Brazil bili za naciste nakon Drugog svjetskog rata.

Utočište u kojem mogu lizati svoje rane i započeti novi život bez snošenja posljedica napada i zločina koje su počinili.

Umjesto da budu zatvoreni, teroristi posjećuju socijalnog radnika. Krajnje je vrijeme da promijenimo naš stav, navodi Ann Heberlein.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Na društvenim mrežama prije skoro mjesec dana povela se rasprava o tome da li muslimanii kršćani vjeruju u istog Boga

Rasprava je pokrenuta nakon što je profesorica političkih znanosti s jednog privatnog koledža u Illinoisu, Larycia Alaine Hawkins, na svom profilu na Facebooku napisala svoje stavove o ove dvije religije i rekla, između ostalog, da ona smatra da kršćani i muslimani vjeruju u istog Boga.

“Religiozno se solidariziram s muslimanima zato što su oni, kao i ja, koja sam kršćanka, narod knjige, a slažem se s izjavom pape Franje da vjerujemo u istog Boga.

“Hawkins je ovom izjavom mislila na govor pape u kom je on rekao da su kršćani i muslimani “braća i sestre”.

Zbog ove izjave, profesorica Larycia bi mogla dobiti otkaz, a sa koledža na kojem radi su rekli da su donijeli odluku da je za sada suspendiraju iz teoloških razloga jer je njena izjava narušila vjeru ove ustanove.

“Iako su islam i kršćanstvo monoteističke vjere, mi smatramo da postoje fundamentalne razlike među njima, uključujući njihov stav o bogu i njegovom odnosu prema čovječanstvu, putu spasa i molitvama”, napisali su čelnici koledža u svojoj službenoj izjavi.

Međutim, zbog svega toga su se oglasili i drugi teolozi, koji pak tvrde da kršćanstvo i islam imaju slična vjerovanja, uključujući i zajedničko vjerovanje u istog Boga.

Što vi mislite?
 

 
(b92.net/uredio:NSP)

SUVREMENI TERORIZAM JE ODGOVOR NA DJELOVANJE SUVREMENOG ZAPADNOG IMPERIJALIZMA

U ovom tekstu ne prosuđujem o postupcima različitih zemalja, računajući i Rusiju, u borbi s grupacijom (ili kvazi-državom) Islamskom državom, kao i sa drugim terorističkim grupacijama, bilo u Siriji bilo u drugim zemljama i da li su ti postupci ispravni ili ne , učinkoviti ili bez izgleda. Ipak, sve je to taktika.

Ovo su moje teze – o strateškom rješenju problema, odnosno, o njegovom potpunom rješenju.

Odmah ću istaknuti da je interpretiranje mojih teza kao opravdanja međunarodnog terorizma glupost na koju nemam namjeru reagirati, ali takvu mogućnost očekujem.

#1. To što se sada naziva međunarodnim terorizmom u svakom slučaju ima korijene i izvore na islamskom Istoku, prije svega – na sjeveru Afrike i na Bliskom Istoku.

#2. Kakav je stav tog terorizma prema pravom islamu, onom koji je izložen u Kuranu, nema značaja. Teološke i teološko – političke diskusije su zanimljive i važne, ali se minimalno odnose na rješenje problema, makar zbog toga što u političkom smislu nije važno ono što propisuje Kuran i kako te propise tumače pravovjerni islamski teolozi. Politike se tiče to što se lideri i oni koji rukovode terorističkim organizacijama oslanjaju na svoju religiju onako kako je oni shvaćaju i prezentiraju svom društvu. A to što je oni po nečijem mišljenju shvaćaju izopačeno – ne smanjuje opasnost od takvog terorizma.

#3. Vrijeme je da odbacimo tumačenje suvremenog međunarodnog terorizma kao djelovanje luđaka, običnih kriminalaca, suvremenih barbara ili boraca protiv slobode, ali organiziranih u skupine i odrede. Neosporno je da je taj terorizam, kao prvo, politički pravac i pokret, kao drugo – vjerski pokret, treće – pokret koji ima dalekosežne političke ciljeve koji prelaze okvire svrgavanja pojedinih režima ili vladara i osvajanje nekih teritorija ili zemalja. Odnosno, prije svega, taj “terorizam” (koji očito koristi terorističke metode) nije borba protiv nečega, nego za nešto. Za što? Za svoje vrijednosti, čak i ako se one nekome ne dopadaju izvan njegove civilizacije i izvan njegove religije.

#4. Po mom mišljenju, to što mi nazivamo međunarodnim terorizmom, osim taktičkih (dijelom sam ih naveo u tezi br. 3), ima sljedeće ciljeve:

a) da ukine izravnu i neizravnu vlast neislamskih, u prvom redu – zapadnih, odnosno, američkih i zapadnoeuropskih zemalja i trans-nacionalnih korporacija koje ih predstavljaju u zemljama koje danas pripadaju onome što može da se smatra kanonskim teritorijem islamske civilizacije;

b) budući da zapadne vlade i TNK ne namjeravaju dobrovoljno odlaziti sa kanonskih teritorija današnje islamske civilizacije, štoviše – u posljednje vrijeme zapadne vlade provode politiku najenergičnijeg čak i vojnog miješanja u poslove tih zemalja i svrgavanja aktuelnih režima i vladara, onda je najnepomirljiviji, pasionarni i radikalni dio islamske zajednice se odlučio za borbu za svoju civilizaciju prenesti na teritorij protivnika, odnosno u SAD i Europu.

U ovom smislu mora se priznati da je suvremeni međunarodni terorizam odgovor na djelovanje suvremenog zapadnog imperijalizma;

c) vrlo je moguće da su se neki predstavnici suvremenog “međunarodnog terorizma” odlučili za povijesni revanš za vjekove europskog i američkog kolonijalizma i osvajanje teritorija bivše metropole, odnosno Europe. To izgleda još više logično i lako jer se Europa (to jest sekularna Europska unija) u suštini sama odrekla od svoje kršćanske ideologije, od svojih kršćanskih vrijednosti i sama idejno razoružala.

#5. U tom smislu sama Europa (zemlje Europske unije) izgleda i predstavlja najlakši plijen od sva tri (Europa, Sjeverna Amerika i Rusija) subjekta euro-atlantske (kršćanske) civilizacije, budući da je ona postala sekularnija, odnosno, besprincipijelna i izvan morala (ili poli-moralna) dio te civilizacije. Jednostavnije rečeno, upravo je u Europi nastao onaj ideološki i moralni vakuum koji je najlakše napuniti nečim drugim i koji će prije ili kasnije biti napunjen nečim drugim. Zašto ne islamom?

#6. Osim toga Europa (zemlje Europske unije) geografski je najbliže Sjeveru Afrike i Bliskom Istoku.

#7. Zemlje Europske unije same su osigurale masovno prisustvo došljaka iz islamskih zemalja na svojoj teritoriji. Razumije se da svi imigranti iz tih zemalja uopće nisu realni, čak ni potencijalni aktivni borci za islamsku Europu. Ali, isto tako je neosporno da će se u slučaju odlučujućih uspjeha u realizaciji politike osvajanja Europe ti imigranti vrlo brzo pretvoriti u svjesne građane islamske civilizacije koja se proširila do Skandinavije.

#8. Na kraju, ne može ostati nezapaženo da u vojnom pogledu Europska unija u cjelini i sve njene zemlje pojedinačno ne predstavljaju silu koju treba ozbiljno razmatrati. I ako jednom zbog nečeg SAD budu računale da nemaju razloga da oružanim putem brane ranije gospodare Europe, već da treba pregovarati s novim, onda će se Europa poslušno predati na milost pobjednika, što je, inače, apsolutna većina njezinih zemalja uvijek i činila.

#9. Bespilotne letjelice, borbeni roboti i ostale suvremene borbene strojevi mogu voditi više ili manje učinkovitu borbu s borcima islamske civilizacije u pustinjama i planinskim masivima, ali su apsolutno beskorisne u europskim megapolisima.

#10. Mogu se poraziti bojovnici ID i drugih sličnih grupacija u Siriji ili u bilo kojoj drugoj zemlji, ali Islamsku državu ili bilo koje druge forme borbene i kvazi-državne organizacije pristaša za oslobođenje islamskog Istoka od vlasti Zapada nije moguće uništiti. U narednim desetljećima ID će biti realni subjekt svjetske i svakako subregionalne politike (Bliski Istok i Sredozemlje).

#11. Zapadni vojni stručnjaci i eksperti iz obavještajnih službi rado razmišljaju o podijeljenosti islamističkog pokreta i sukobima unutar njegovih redova. Sve to jeste tako. Ali, pri tom treba priznati da nema nikakvog jedinstva (bez obzira na glasno deklariranje i patetičnu retoriku) između europskih država i između Europske unije i SAD, da i ne govorimo o tome da tijekom svih posljednjih godina, čak i desetljeća, SAD i što je poražavajuće, Europska unija, troše značajan dio svojih ekonomskih, političkih i informativnih kapaciteta za borbu, ne sa “islamskim terorizmom”, već s Rusijom koja je dio upravo euro-atlantske civilizacije. Prema tome, još nije izvjesno koja je od civilizacija danas više podijeljena i manje konsolidirana.

#12. Potpuna zbunjenost Europske unije pred migracionom krizom 2015., realna nemoć specijalnih službi zemalja EU, kao i politička reakcija čelnika tih zemalja, na primjer, na teroristički napad na Pariz (šetnje bulevarima, “namjera” o oduzimanju francuskog državljanstva teroristima i sl. u isto takvom duhu) – očigledni su dokazi da Europa (EU) nema nikakvu drugu strategiju za spašavanje svoje civilizacije osim “strategije političke korektnosti koju je bolje nazvati “Nojevom strategijom”.

#13. U čemu se vidi izlaz iz tog civilizacijskog i političkog mrtvog kuta europske civilizacije koja se u društvenoj svijesti tradicionalno povezuje s Europom, odnosno, faktički s Europskom unijom? Samo ću navesti osnovne komponente tog izlaza bez analize i argumenata.

a) Civilizacijski, odnosno, politički i vojni savez Europske unije s Rusijom. Razumije se, uz odustajanje EU od svih pretenzija (da i ne govorimo o apsurdnim sankcijama) prema Rusiji, a Rusija prema EU njih realno nema.

c) Priznavanje Sredozemnog mora (putem službenih diplomatskih pregovora) za granicu islamske i europske civilizacije.

d) Službeno proglašavanje međusobnog nemiješanja u unutarnje stvari civilizacija i pojedinačnih država tih civilizacija. Zvanično odustajanje europskih zemalja od svakog političkog, informativnog, tim prije, vojnog pritiska na zemlje koje pripadaju islamskoj civilizaciji. Isto tako i obrnuto. Diplomatsko utvrđivanje uvjeta i ograničenja življenja muslimana u Europi i kršćana na Bliskom Istoku iu zemljama Sjeverne Afrike.

e) Povlačenje SAD kao subjekta uzajamnih odnosa između Europe, s jedne strane i Sjevera Afrike i Bliskog Istoka, s druge.

f) Odustajanje zemalja EU od bilo kakve ekonomske dominacije izvan granica svoje teritorije.

g) Realiziranje prelaska na novo uređenje rukovodećih organa UN-a, prije svega Vijeća Sigurnosti na temelju civilizacijskog principa (načela multi-komponenata svjetske civilizacije).

#14. Ako se to ne desi, Rusija je dužna – u interesu vlastite nacionalne sigurnosti – odustati od bilo kakve suradnje sa zemljama EU u sub-regiji Sjever Afrike-Bliski Istok.

#15. Ovo što je zabilježeno u navedenim tezama najvjerojatnije neće biti primljeno, ne k znanju, nego čak neće biti udostojeno pažnje od strane većine eksperata (kako europsko-unijskih, tako ruskih) za bliskoistočnu politiku i uopće, politiku.

Ali, nakon što se na teritoriju Europske unije u narednim godinama desi još nekoliko terorističkih napada nalik na nedavni u Parizu, čak i većih po razmjerima, onda će principi navedeni u ovim tezama biti prihvaćeni kao instrukcija za postupanje.

Nadajmo se da se do tada europska civilizacija u cjelini, prije svega Europska unija, neće iscrpsti do te mjere da će biti kasno za spašavanje.
 
(sputniknews.com/uredio:nsp)

Tvrdnja hollywoodskog redatelja Jamesa Camerona da je u Jeruzalemu pronađena grobnica u kojoj su sahranjeni Isus Krist i njegova obitelj mogla bi se pokazati istinitom.

U dokumentarcu koji nosi naziv “Izgubljena Isusova grobnica”, navodi se da je Isus Krist bio oženjen Marijom Magdalenom i da su njih dvoje imali potomstvo.

Kao dokaz, prikazana je grobnica otkrivena 1980. godine u istočnom Jeruzalemu, u koju su bili smješteni mali sanduci s ostacima kostiju, na kojima su bila ispisana imena “Isusa, sina Josipova”, “Marije”, “Jude, sina Isusovog” i brojnih drugih ličnosti koje se spominju u Novom zavjetu.

Ukoliko se pokaže istinitim, ovo otkriće moglo bi iz temelja promijeniti neka od osnovnih kršćanskih uvjerenja, poput onog da se uskrsnuće doista dogodilo.

Doktor Craig Evans, stručnjak za Novi zavjet sa Bogoslovskog fakulteta “Akadija” upozorio je, međutim, da odluka suda ne mora nužno značiti da su navodi iz dokumentarca točni.

Nekoliko biblijskih arheologija i stručnjaka su nazvali tvrdnje senzacionalističkima, i rekli da nema dokaza da vjeruju da grobnica doista drže ostatke Isusa.

“Izuzetno mali broj arheologa i učenjaka – zapravo gotovo nitko – nije suglasan s ovom interpretacijom”, kaže Evans.

“Natpisi jesu originalni, ali to ne objašnjava njihovo podrijetlo, što znači da će rasprava biti nastavljena”, zaključio je.

“Bio sam na Talpiotovoj grobnici i razgovarali s jednim od arheologa koji su ga iskopanih 1980. Nema dokaza da su Isus ili članovi njegove obitelji bili pokopani tamo, sigurno ne svoju navodnu ženu i sina. Takve najnovije vijesti su senzacionalizam, a ne arheologija.” izjavio je Scott Stripling, predsjednik za humanističke znanosti i strane jezike Odjela u Wharton County Junior College, i pomoćni profesor na Sveučilištu Belhaven (biblijska arheologija i engleski) i Biblijskog sjemeništa (crkvene povijesti), izjavio je za The Christian Post u travnju.

Drugi znanstvenici poput Gary R. Habermas, ugledni istraživački profesor i predsjedavajući na Odsjeka za filozofiju na sveučilištu Liberty i Teološkom fakultetu, također je izjavio za The Christian Post da bi bilo pogrešno pretpostaviti da je Isus stvarno pokopan u Talpiot grobnici.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(christianpost.com,vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)

Teško je pronaći riječi za ono što se dogodilo na 7. siječnja u Parizu, kada su teroristi upali u redakciju časopisa «Charlie Hebdo», ali, pošto su odmah poslije toga najavili «oštru borbu protiv terorizma» i Martin Schulz i Francois Hollande, trebalo bi se zabrinuti? Naravno, Schulz i Hollande su ovdje samo ilustrativni primjeri, nikako pojedinci koji presudno utječu na pojave i procese o kojima će biti riječi

Krvavi pir radikalnih islamista jeste «kukavički čin» i «pucanj u poslanika Muhameda», kako to objašnjava reis islamske zajednice Crne Gore Rifat Fejzić, jer niti ovo što se dogodilo ima veze s izvornim principima islama, niti će na bilo koji način pomoći muslimanskoj populaciji, ali, hajde da, kako to mudro savjetuje beogradski muftija Muhamed Jusufspahić, pogledamo malo i što su uzroci ovakvih dešavanja, da se ne bavimo samo posljedicama.

Na kraju, ponajviše bi se trebali zabaviti analiziranjem uzroka na samom Zapadu, na isti onaj način, na koji to čine kada sličan teroristički akt naprave dagestanski ili čečenski teroristi u Moskvi ili Volgogradu. «Charlie Hebdo» se proslavio u tome. Za njih su, bez ikakve sumnje, Putin i njegova politika bili uzroci napada radikalnih islamista na moskovski metro (karikature u nastavku su iz časopisa «Charlie Hebdo»).

Dakle, uzroke ne treba samo tražiti u frustriranom dijelu islamske zajednice, već prije svega u odlukama zapadnih političara i «političkom kretanju» zapadnog sustava. Točno, ubojstvo novinara francuskog satiričnog časopisa jeste i pucanj u slobodu govora, jer kako to opisuje jedan novinar «naša civilizacija počiva na kritici svih autoriteta», samo bi prije toga morali jasnije se odrediti oko dva pitanja: što su vrijednosti «naše civilizacije» i kako nas predstavnici drugih civilizacija promatraju?

Ovdje se pod pojmom «naša civilizacija» misli na onaj dio svijeta koji je Samuel Huntington označio kao «zapadna civilizacija».

Ne treba puno analitičkog iskustva niti političkog dara pa da se u traženju odgovora na prvo pitanje napravi izravna veza između nesretnih postupaka političara, poput Schulza i Hollandea, i onoga što nam se danas događa. Europski političari su na početku XXI stoljeća i definitivno odbacili sve «okove» vlastitog povijesnog nasljeđa i «ograničavajuće» moralne vrijednosti tradicionalnog društva.

Prelazimo iz moderne u postmodernu, i ako se «prvi slom paradigmi» koji se ticao prelaska iz tradicionalnog društva u modernu temeljio na posttradicionalizmu i razvijao «sustav kriterija u kome su nauka, iskustvo, tehnički razvoj, racionalizam, kriticizam i individualizam zamijenili teologiju, kolektivnost, vjeru, dogmatiku, holizam, intuiciju, ontologizam tradicionalnog svijeta», onda se «drugi slom paradigmi» temelji na antitradicionalizmu.

Postmoderna se ne zadovoljava relativizacijom i marginalizacijom teologije, kolektivnosti, vjere, dogmatike, holizmom, intuicije i ontologizma tradicionalnog svijeta, već zahtijeva da se protiv njih bori. «Charlie Hebdo», iako daleko od bilo kakvog centra, bio je na periferiji ove borbene linije, i mnogo prije nego što što su se pojavile karikature koje nedolično prikazuju proroka Muhameda, satiričari su se pozabavili i kršćanskim vrijednostima.

Kroz modernu, Europa se odrekla Krista. Ulaskom u postmodernu, ona ga je ponovno ubila. Zato djeluje potpuno logično kada Angela Merkel na posljednjem summitu G-20, kako to predstavljaju zapadni mediji – održi lekciju Vladimiru Putinu o pravima homoseksualaca u Rusiji. Da bude jasnije, to «držanje lekcije» se zapravo tiče pitanja legalizacije homoseksualnih brakova i Putinove nepospustljivosti oko toga.

A za bolji ilustrativni prikaz dešavanja u europskoj politici na početku razdoblja postmoderne, treba još podvući da je Merkel na čelu stranke koja se zove Kršćansko-demokratska unija. Antitradicionalistički diskurs mora sve ismijati i obesmisliti. Zato su «kršćanske vrijednosti» postmoderne Europe i «homoseksualni brakovi» i «politička korektnost» koja promovira stavljanje Krista u nedoličan kontekst (jer to je sloboda mišljenja svih autoriteta).

Ono što se u posljednjem desetljeću događa u Europi, a tiče se pokušaja nametanja novih vrijednosnih sadržaja muslimanskom društvu i stavljanja proroka Muhameda u nedoličan kontekst, samo je logična posljedica razvoja okolnosti i odnosa u posljednja tri desetljeća.

Dotle su nas doveli Schulz i Hollande. Međutim, razlika je u tome, što kršćanski dio Europe nije imao ni snage ni prostora da «brani Krista», dok se muslimansko društvo homogenizira i spremno je da «brani Muhameda» (kada pišem o spremnosti muslimana da brane Muhameda, ne mislim na terorizam, već na političku homogenizaciju i socijalno komešanje koje svaki napad ovakve vrste izazove, kao i potrebu da se polemizira o tome).

Ovo je važno i zbog traženja odgovora na drugo pitanje. Jer, s jedne strane, antitradicionalistička Europa je postala uvjerena da je samo njen put ispravan, da ona drži monopol nad pravom na istinu, pa da zbog toga drugima može držati lekcije (kao što je Merkel dala sebi za pravo da održi lekciju Putinu) .

Ono što je «zapadno», treba postati i «globalno», općeprihvaćeno. Svako drugačije mišljenje ili postavljanje se unaprijed proglašava atavizmom, «političkim nekorektnim» i diskvalifikujuća za sudjelovanje u raspravi o budućnosti svijeta.

Ne znam na čemu se temelji uvjerenje europskih političara da ovakav pristup može biti uspješan, osim ako u cijelu računicu nije uključena i američka vojna sila, ali to onda izravno vodi ka zaključku da će Europa biti puki izvođač američkih radova u pojedinim dijelovima svijeta, ali nikada više i sila svjetskog značaja.

Tek, zbog ovoga Europa sve manje razumije druge civilizacije i sve je udaljenija od drugih. Europa ne razumije muslimane, njihove frustracije, njihov život u «kulturi poniženja» (kako to opisuje Diminik Mojsije u «geopolitici emocija»), njihove nade i strahove.

Sa druge strane, postavljanje vodećih europskih država se u svim ostalim dijelovima svijeta smatra licemjernim.

Drugi gledaju na zapadnu civilizaciju kao na nasilnu, licemjernu, okrenutu samo izvlačenju materijalne dobiti kroz razne vidove pljačkanja prirodnih dobara u drugim dijelovima svijeta. U moru karikatura koje su objavljene u danima nakon napada na redakciju «Charlie Hebdoa» izdvojila se jedna, na kojoj su Francois Hollande i Bashar Assad.

Hollande govori kako je napad «čin izuzetnog barbarstva», dok mu sirijski predsjednik odgovara: «ne pričaš tako kad ih šalješ kod mene». Braća Said i Sheriff Kuasa su povratnici iz Sirije, gdje su njihovu borbu oružjem, financijama i neophodnom logistikom pomagali i SAD i Francuska, mada su u prvom redu to činili bliskoistočni saveznici Zapada – Saudijska Arabija i Katar.

Ruski obavještajni analitičari čak navode i kako se ovakva regrutacija u muslimanskom korpusu u Francuskoj vrši još od 1979, kada se od strane SAD počelo s formiranjem «Al Qaide» i prikupljanjem dobrovoljaca koji će ratovati protiv sovjetskih trupa u Afganistanu.

Dok su islamski fundamentalisti predstavljali «korisne idiote» zapadnih država sve je bilo u redu. Sada, kada je stvar izmakla kontroli, nastao je problem. Ili možda stvar i nije izmakla kontroli !? Možda je ovo način da se Europa još čvršće veže za SAD i uključi odlučnije u «borbu protiv terorizma» i «ljudska prava» od Sirije, preko Irana, do Ukrajine. Jačanje radikalnog islama je američki projekt.

Što će biti konkretne mjere koje će se poduzimati nakon napada u Parizu još uvijek nije poznato, ali one ne mogu biti izvan dosadašnje matrice koja nas je i dovela dovde. Zato treba strahovati od najava Schulza i Hollandea o jačoj «borbi protiv terorizma».

Što Zapad, a sada će to biti združene snage SAD i Europe, budu više dodavali gas u «borbi protiv terorizma», to će se muslimani osjećati ugroženijim, njihovi strahovi će se povećavati, a poniženje će biti sve veće. Da li će nam to pomoći u rješavanju problema? Neće, niti na Bliskom istoku, niti u Europi.

Kako je predstavio britanski «Economist» (grafički prikaz u nastavku teksta je preuzet sa internet stranice ovog časopisa) danas je percepcija Francuza kako u njihovoj zemlji živi čak 31% posto muslimana, iako ih je tamo svega 8% posto, u Njemačkoj je taj odnos 19,6% , u Velikoj Britaniji 21,5%, a u Belgiji čak 29,6%.

Nevjerojatan je podatak da u Poljskoj, gdje muslimani čine svega 0,1 posto stanovništva, građani misle kako ih je 5 posto!? Kako ovo drugačije tumačiti, nego antimuslimanskom histerijom koju proizvode vodeći europski (samim tim i poljski) mediji!?

U strahu su velike oči, pa se zato Europljanima pričinjava da je muslimana tri do pet puta više nego što ih je zaista. A straha je puno jer se u postmodernoj, antitradicionalističkoj paradigmi muslimanska zajednica predstavlja kao društvo s «okovima» vlastitog povijesnog nasljeđa i «ograničavajućim» moralnim vrijednostima tradicionalizma (samim tim, ove vrijednosti postaju-nemoralne).

Ne treba ni sumnjati da će ovi trendovi postati još izraženiji nakon pokolja u Parizu. Prvi rezultati već su vidljivi u Njemačkoj, u kojoj je «Bertelsmann» obavio ekspres-anketu: 61% posto ispitanika smatra da se islam ne uklapa u europski sustav vrijednosti; njih 40% posto je priznalo da se osjećaju «strancima u vlastitoj zemlji zbog povećanja broja muslimana»; a 24% posto misli da bi muslimanima trebalo potpuno zabraniti useljavanje u Njemačku.

Zbog svega, najvjerojatnije nam slijedi zaoštravanje odnosa između Europe i muslimana. To će se manifestirati kako u odnosu EU prema pojedinim islamskim državama, tako i unutar EU, u narušavanju ionako loših odnosa između većinskih naroda i muslimanske manjine.

Na kraju, sva ta pogoršanja mogu uzrokovati nova krvoprolića, terorizam i destabilizaciju. Kako konstatira Željko Cvijanović:

«Umjesto da zločin, koji je otvorio još jedna vrata pakla svijeta u kojem živimo, bude poziv na duboko razmišljanje i suočavanje s istinom, još jednom je pobijedila potreba da ostanemo budale». Budalaštine će se nastaviti i mnogo će nas koštati.

Europa se ne može braniti slijepim praćenjem Amerike, imitiranjem njezinih mjera i prihvaćanjem njezinih vrijednosti. Europa je i postala to što jeste zahvaljujući strpljivoj izgradnji vlastite matrice, njegovanju tradicije i kršćanskih vrijednosti.

Ona može razumjeti muslimane samo ako se vrati Kristu, kroz preispitivanje antitradicionalizma i zaustavljanje štetnih učinaka «drugog sloma paradigmi». Ona može opstati samo ako se distancira od Amerike. Ukoliko ne bude imala snage za to, današnja Europa će nestati.

Jer, kada se radi o europskim narodima, trećina stanovnika EU je starija od 55 godina, a u 2014. se broj stanovnika povećao za svega 0,22% posto. Prosječna starost stanovnika EU je 37,7 godina, a ukoliko se nastave postojeći trendovi, do 2050. godine će se povećati na čak 52,3 godine.

Europa sebi ne smije dozvoliti ulazak u oštar sukob s islamom, jer je to može koštati teškog, civilizacijskog poraza. Možda je to u interesu SAD, koje bi u islamskoj kontinentalnoj Europi dobile solidnog saveznika u razračunavanju s Rusijom i nizom drugih regionalnih sila, ali nije u interesu Europe.

Zbog toga se i vlast u Hrvatskoj ne smije zaljetati. Svašta će se narednih godina «prodavati» uvijeno u oblandu «borbe protiv terorizma» i obrane «europskih vrijednosti» (svakako, antitradicionalističkih vrijednosti). Hrvatskoj je, naravno, u interesu da donekle surađuje u ovim poslovima sa Zapadom, jer je prijetnja od terorizma realna opasnost za naše građane, ali tu se mora naći određena mjera.

Jer, treba podvući, da «ubijanje Muhameda» na koje će pozivati ​​Zapad nije naša misija. To nije naš rat! U njemu ne smijemo sudjelovati. Na kraju, Hrvatska i nema problem koji imaju zapadne zemlje. «Naši» muslimani nisu imigranti, već staro, domaće stanovništvo koje je primilo islam.

To su ljudi koji govore istim jezikom, s kojima se možemo razumjeti i dogovoriti. Da, između «nas» ​​i «njih» je mnogo otvorenih pitanja, teških tema iz dalje i bliže prošlosti, ali je možda ovo i prava šansa da se sva ta pitanja postupno otvaraju i o njima razgovara.

Naša budućnost nije u Hantingtonovoj pretpostavci o «sukobu civilizacija». Na to se ne smijemo upecati. Naša budućnost je u «susretu civilizacija».

Zato moramo znati i gdje su korijeni naše civilizacija, gdje su temelji na kojima smo zidali kuću. Europa, ako to bude volja Shultza i Hollandea, i ako ih u tome podrži većina građana u njihovim zemljama, neka ide svojim putem. Mi moramo tražiti svoj.
 
 
(vestinet.rs/uredio i preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19733"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]