NASA je objavila da će se prvi put u 99 godina ukupna pomrčina Sunca dogoditi na cijelom području kontinentalnih Sjedinjenih Američkih Država. NASA više ne može sletjeti na Mjesec, no može napraviti superspektakl od pomračine Sunca

Dana 21. kolovoza, više od gotovo dva sata, američki građani će doživjeti potpuni mrak usred dana.

Gledateljima širom svijeta će se osigurati bogatstvo slika snimljenih prije, za vrijeme i nakon pomrčine uz pomoć 11 letjelica, najmanje tri NASA-inih zrakoplova, više od 50 velikih visinskih balona, a i astronauti na Međunarodnoj svemirskoj postaji – će svaki nuditi jedinstven pogled ovog nebeskog događaja.

Televizija NASA-e će emitirati više-satni show, Eklipsa Diljem Amerike: kroz oči NASA-e, sa live videom nebeskog događaja, uz direktne prijenose aktivnosti u parkovima, knjižnicama, stadionima, festivalima i muzejima širom nacije, a i na društvenim medijima.

Od obale do obale, od Oregona do Južne Karoline, 14 država će – pratiti svaki pedalj gotovo dva sata – i iskusiti više od dvije minute tame usred dana. Kada Mjesec potpuno blokira sunce, dan će se pretvoriti u noć i učiniti vidljivom inače skrivenu solarnu koronu, sunčevu atmosferu.

Svijetle zvijezde i planeti će postati vidljivi. Koristeći specijalne naočale za gledanje pomračine ili neku drugu opremu, čitava Sjeverna Amerika će moći vidjeti barem djelomičnu pomrčinu u trajanju dva do četiri sata.

„Nikada prije nije niti jedan nebeski događaj bio toliko praćem i istraživan sa toliko strana – iz svemira, iz zraka i sa zemlje” – rekao je Thomas Zurbuchen, suradnik administrator Uprave NASA Science Mission u Washingtonu.

„Sa našim prijateljskim agencijama i sa nizom znanstvenih organizacija, NASA će poslati jednu ključnu poruku: Uzmite si vremena da osjetite pomračinu 21. kolovoza, ali iskusite ga na taj način da budete sigurni.”

Sigurnost kod pomračine

Jedini siguran način da gledate izravno u potpuno ili djelomično pomračenje Sunca je kroz posebne solarne filtere, jesu Eclipse naočale ili ručne solarne aparate za gledanje. Domaći filteri ili obične sunčane naočale, čak i one vrlo tamne, nisu sigurne za gledanje u sunce.

U kružnom području promjera 100 kilometara će se najbolje vidjeti potpuna pomračina, to je sigurno, pogledajte potpunu pomrčinu svojim golim očima samo tijekom kratkog razdoblja trajanja, koje će trajati oko dvije minuta, ovisno o lokaciji.

Alternativne metoda za sigurno gledanje djelomične pomračine Sunca je rupičasti projektor. S ovom metodom, sunčeva svjetlost struji kroz mali otvor – na improvizirani zaslon, kao što je komad papira ili na tlo. Važno je gledati na zaslon, a ne u sunce.

NASA i druge agencije će osigurati vitalne informacije i ažurirati na svojim web-stranicama informacije koje uključuju sigurnost gledanja, aktivnosti u cijeloj zemlji, uključujući u nacionalnim parkovima, pored prometnih čvorišta.

Istraživanje našeg Sunca

Mnogi istraživači i znanstvenici će iskoristiti ovu jedinstvenu priliku za proučavanje našeg sunca, solarnog sustava, i Zemlje u ovim rijetkim okolnostima. Naglo blokiranje sunca za vrijeme pomrčine smanjuje svjetlost i mijenja temperaturu na Zemlji, stvarajući uvjete koji mogu utjecati na lokalne vremenske prilike i ponašanje životinja.

Razumijevanje Sunca je uvijek bio prioritet svemirskih znanstvenika. Ti znanstvenici proučavaju kako sunce utječe na svemir i svemirski okoliš planeta – polje znanosti poznato kao heliofizika. Kao izvor svjetlosti i topline za život na Zemlji, znanstvenici žele razumjeti kako naše Sunce funkcionira, zašto se mijenja, i kako utječe na promjene u životu na Zemlji.

Sunčev konstantan tok solarnog materijala i zračenja može utjecati na letjelicu, komunikacijske sustave i orbitiranje astronauta.

„Eclipse 2017 pruža nevjerojatnu priliku da se uključi cijela naciju i svijet, inspirajući učenike svih dobnih skupina da gledaju u nebo sa znatiželjom i čuđenjem”, rekao je Steven Clarke, direktor NASA-inog dojela heliofizike u Washingtonu.

NASA će 21. kolovoz na svojem NASA TV Eclipse emitirati interaktivne web sadržaje i pogled na pomrčinu sa više od 60 teleskopa, zrakoplova i balona.
 

 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Kroz svoju povijest, američka svemirska agencija NASA mnoge stvari je sakrila od javnosti

Teoretičari zavjera često spekuliraju o brojnim tajnama NASA u 60 godina njezine povijesti, a optuživali su agenciju za razne stvari – od lažiranja slijetanja na Mjesec do prikrivanja dokaza postojanja izvanzemaljskog života.

NASA ima tim stručnjaka i ogromnu PR agenciju koja sustavno opovrgava to kao mitove, ali su se tijekom godina pojavile brojne tajne i činjenice koje zahtijevaju odgovor, ako ne i objašnjenje.

1. Prekid emitiranja uživo

Postoji nešto vrlo sumnjivo u vezi s NASA što je zaintrigiralo veliki broj ljudi. Naime, u listopadu 2016. NASA je naprasno prekinula svoj “live feed”, a prije nego je to učinila, moglo se vidjeti bizarno misteriozno biće koje je uhvatila satelitska kamera.

Bilo je to vrlo neobično. Iako je NASA objavila fotografije, očito je da potajno radi na nečemu o čemu šuti pred svijetom. Kad se zatražilo objašnjenje, stigao je odgovor da je riječ o normalnom meteoru kakav se može vidjeti skoro svakog dana, uz tvrdnju da nema ničeg posebnog na tom snimku.

2. Izbrisani snimci slijetanja na Mjesec

Od dana prikazivanja slijetanja na Mjesec uživo na televiziji, NASA je optuživana za lažiranje cijelog događaja uz niz argumenata – na snimci se ne vide zvijezde, zastava se vijori, otkuda na Mjesecu stijena sa slovom “C”, kako su na Mjesecu sjene različitih duljina … nametala su se i brojna druga pitanja.

Kada je agencija 2006. priznala da ne može pronaći originalne snimke tog slijetanja iz 1969., sumnje da je sve bila jedna velika muljaža opet su se pojačale. NASA ipak ne odstupa od svoje priče, a kasnije su iz te agencije objavili da su pronašli neke izgubljene video-zapise, ali da su ih, ljudskom greškom i zbog kresanja proračuna – presnimili.

3. Teleskop “James Webb”

Običaj bilo koje supersile je da financira istraživanje svemira, sviđalo joj se to ili ne – jer to je demonstracija moći, tehnologije i povoljnih financija koje je uzdižu iznad drugih. Međutim, izgleda da takvi projekti ne idu baš uvijek po planu, kao što je situacija s izgradnjom “James Webb” teleskopa, s kojim se započelo prije oko 20 godina i koji je trebao biti spreman za lansiranje 2007.

Međutim, dovršen je tek 2017. Projekt je u početku trebao koštati pola milijarde dolara, ali je na kraju koštao čak 17 puta više – oko 8,8 milijardi. Sada, kad je teleskop spreman, opet ostaje pitanje koliko će još vremena proteći prije nego ga stvarno lansiraju. Lansiranje se, navodno, planira za listopad 2018.

4. Nuklearna testiranja na Mjesecu

Sovjeti su oduvijek bili ogromna konkurencija Sjedinjenim Američkim Državama, a razdoblje napetosti je trajalo duže vrijeme. SAD su pokušavale dokazati svoju superiornost ne samo na području strojarstva već i kroz upoznavanje drugih svemirskih tijela i objekata.

Književnik koji radi biografiju astronoma Carla Sagana je u svom istraživanju naišao na nevjerojatne stvari, poput projekta A-119 koji je, navodno, izgledao kao plan SAD da se mjesec pretvori u mjesto za testiranje nuklearnog oružja. Jesu li stvarno gore nešto testirali ili ne, nemoguće je znati.

5. Operacija “Spajalica”

Drugi svjetski rat bio je veliki izazov za svijet, ali i za SAD. Svaki bolji poznavatelj povijesti zna da je međunarodno ponašanje nakon Drugog svjetskog rata bilo, blago rečeno, mutno. Usred cijelog kaosa, CIA je u svojoj “Operaciji spajalica” regrutirala najbolje nacističke umove. Cilj je bio domoći se znanstvenika iz poražene nacističke Njemačke.

To su bili najveći stručnjaci iz nacističke ratne industrije, medicine i odjela kemijskog oružja. Pretpostavka je bila – ako ih ne uzmemo mi, uzet će ih Rusi. Skoro 1.600 talentiranih i uspješnih nacističkih znanstvenika, liječnika i inženjera dobilo je vize, postali su američki državljani i do kraja života ugodno živjeli.

Neki od znanstvenika koji su na taj način regrutirani su raketni inženjeri – esesovac Werner von Braun (tvorac slavnog nacističkog dalekometnog projektila V-1 i V-2) i Arthur Rudolf, direktor koncentracijskog logora, gdje je 20.000 židovskih i poljskih radnika umrlo od premlaćivanja, gladi i ovjesa. Obojica su dobila američko državljanstvo.

Pod vodstvom Wernera von Brauna izgrađeno je u SAD nekoliko novih tipova raketa-nosača za svemirske letove, a upravo on je glavni konstruktor “Saturna 5″, rakete korištene u misijama “Apollo” za odlazak na Mjesec s ljudskom posadom.

U Ameriku je stigao liječnik i istaknuti medicinski istraživač Hubertus Strughold. Na Nurnberškom sudu izvukao se bez kazne svjedočeći protiv svojih kolega, a već 1947. godine prebačen je u SAD, gdje je nakon nekoliko godina dobio i američko državljanstvo. Za vrijeme rata bio je nadležan za obuku liječnika koji su izvodili eksperimente nad Židovima u Dachau.

U SAD je bio visoko pozicioniran i u američkom ratnom zrakoplovstvu i u NASA-i, izgradio je sjajnu znanstvenu karijeru, a poznat je i kao “otac svemirske medicine”.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(sputniknews.com)

Astronomi NASA-e koji upravljaju svemirskim teleskopom Kepler uspjeli su otkriti više od 200 mogućih novih egzoplaneta, uključujući 10 svjetova s uvjetima kao na Zemlji

Znanstvenici NASA su objavili da su otkrili 219 novih egzoplaneta-kandidata, uključujući 10 planeta otprilike Zemljine veličine koje orbitiraju oko svoje zvijezde u zoni povoljnoj za život.

Priopćenje je objavljeno na brifingu u istraživačkom centru “Ames” u kalifornijskoj Silicijskoj dolini, gdje su članovi Keplerovog programa NASA otkrili najnovije rezultate svojih napora u potrazi za planetima.

Znanstvenici smatraju da najviše obećava egzoplaneta slična Zemlji nazvana KOI (Keplerov predmet interesiranosti) 7711 – planeta koja je oko 30 posto šira od Zemlje.

Susan Thompson sa SETI instituta istaknula je da iako izgleda da je KOI -7711 “najbliža Zemlji” u smislu veličine i blizine svog sunca, još je rano da se kaže “da li je ona zaista Zemljina bliznakinja”.

Keplerov tim predstavio je još jedno otkriće, jer očigledno sve relativno male planete koje su otkrivene ovim teleskopom mogu podijeliti u dvije različite kategorije: stjenovite svjetove do 1,75 puta veće od Zemlje i plinovite mini-neptunske planete.

Benjamin Fulton sa Sveučilišta na Havajima i Kalifornijskog instituta za tehnologiju opisao je ovo otkriće kao “glavnu novu podjelu u obiteljskom stablu egzoplaneta, što je donekle slično otkriću da su sisavci i gmazovi odvojene grane na drvetu života”.

Keplerov svemirski opservatorij lansiran je u orbitu 2009. godine u sklopu NASA Discovery programa. Dosad je teleskop otkrio više od 4.000 novih kandidata egzoplaneta, od kojih je više od polovice potvrđeno naknadnim promatranjima.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(sputniknews.com)

Kina je završila s izgradnjom najvećeg na svijetu radio teleskopa, što je zahtijevalo preseljenje više od 9.000 ljudi

Teleskop će se koristiti u potrazi za znakovima izvanzemaljskog života u svemiru.

Jedinstveni sferni radio teleskop je sastavljen od 4.450 panela, ukupnog promjera pola kilometra i prostora veličine oko 30 nogometnih terena, prema podacima novinske agencije Xinhua.

Teleskop je igrađena u jugozapadnoj kineskoj provinciji Guizou, a posljednji panel postavljen je danas.

Teleskop ima zadatak tražiti vanzemaljski život u dubokom svemiru.

Kada bude pušten u rad, on će biti u stanju detektirati radiosignale na daljini od tisuću svjetlosnih godina.
 

 
Rad na ovom projektu je počeo u ožujku 2011. godine i koštao je 700 milijuna yuana (oko 106 milijuna dolara). Izgradnja je završena prije roka, odnosno rujna 2016. godine.

Promjer radio teleskopa je 500 metara i sa ovom veličinom on je najveći pojedinačni teleskop na svijetu. Drugi po veličini je teleskop u Portoriku promjera 300 metara.

Teleskop je izgrađen u kraškoj depresiji koja će ga štititi od elektromagnetskih smetnji.
 

via GIPHY
 
(vestinet.rs,RT)

Povjesničari su nedavno dekodirali tajanstveni trapezoid drevne babilonske astronomske ploče

Nakon analize ploča, zaključeno je da su babilonski astronomi izračunali kretanje Jupitera koristeći drevni oblik geometrijskog računa.

Imajte na umu da je to oko 1500 godina prije nego što smo mislili da su ovu vrstu matematike izumili Europljani.

Ploča je prevedena od strane astroareheologa Matthieu Ossendrijvera sa Sveučilišta Humbolt u Berlinu.

“To znači da su ti drevni mezopotamski astronomi ne samo shvatili kako predvidjeti putanju Jupitera više od 1000 godina prije nego što je postojao prvi teleskop, već su su koristili matematičke tehnike koje će formirati temelje modernih kalkulacija kakve danas poznajemo.”

To je veliko otkriće, a ploča je jedna od stotinu koje su iskopane tijekom 19. stoljeća. Antropolozi i arheolozi su radili više od sto godina pokušavajući ih dekodirati. Njihovo porijeklo je 100 ili 200 godina prije Krista.

Ploče pokazuju da su drevni astronomi koristili vrijeme da izračunaju brzinu i udaljenost nebeskog objekta.

Ispostavilo se da su Babilonci pratili putanju Jupitera u određenom vremenskom razdoblju. To su učinili mjerenjem brzine svaki dan, a pomoću vrlo naprednog geometrijskog ‘prečaca’ koji im je omogućilo mjerenje brzine planeta na prvom i 60. danu ciklusa mjerenja, koji im je dao udaljenost koju je proputovao.

“Ovo će otvoriti nove načine računanja gibanja koji bi se mogli primijeniti i na druge planete, i na ostale dijelove Jupiterove putanje za koje nemamo informacije. Imamo samo ove četiri ploče i sve one opisuju Jupiter – i sve one se bave istim segmentom od 60 dana. To je prilično čudno.”

Izračunavanjem površine unutar trapeza, drevni astronomi su mogli saznati gdje će planet će biti na nebu. To je ista veza između brzine i pomaka koja se uči na uvodnim satovima matematke.

Popularni časopis New Scientist ističe da su znanstvenici na oxfordskom Merton Collegeu te u Parizu u 14. stoljeću “obično pripisivali isti uvid brzini i putanji. Oni su čak povezivali sa oblikom trapeza. Ove ideje su razvili preci matematike Newton i Leibniz  – ali Babilonci su imali to znanje mnogo ranije”.

Nevjerojatno je koliko malo zapravo znamo o drevnim civilizacijama koje su nekad lutale našim planetom.

Iz onoga što znamo do sada, bili su izuzetno napredni, možda čak i napredniji od modernih ljudi.

Što je još zanimljivije je da mnoge od tih starih kultura govore o ‘bogovima’ koji su došli iz svemira i dijelili tu vrstu informacija. Postoje čak i dokazi o visoko sofisticiranoj tehnologiji, no to je neka druga tema.

Uvijek je zanimljivo kada razmišljate o znanjima drevnih civilizacija, i otkrićima poput ovog koje uvijek odbacuje naše prijašnje pretpostavke o povijesti.

Jer, većina prapovijesti je nabacana gomila izmišljenih činjenica, koje se nikada neće moći dokazati.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Tradicionalni videocast Davida Ickea dotaknuo se prilično kontroverzne teme koja se proteklih mjeseci prilično brzo proširila društvenim mrežama. Je li Zemlja ravna ploča?

Dokazi po kojima je Zemlja ravna! Možda bismo se svi zajedno ipak trebali zapitati je li je teorija zavjere tvrdnja da je Zemlja ravna, ili je teorija zavjere da je Zemlja kugla?

U današnje vrijeme jedna od najbizarnijih teorija zavjere jest ona koja kaže da je Zemlja ravna ploča, a ne kugla blago spljoštena na polovima zbog planetarne rotacije. U srednjem vijeku svatko je ”znao” kako je Zemlja ravna ploča, i mnogi smatraju da je tek pojavom Kopernika, Galilea i Keplera došlo do novih otkrića koja su dokazivala kako Zemlja nije ravna ploča već kugla, i kako nije u središtu svemira, i kako se Sunce ne okreće oko Zemlje.

Ipak to nije posve točno; o tome se govorilo i pisalo stoljećima prije njih. Srednjevjekovno doba zovemo mračnim dobom, dobom u kojem su mnoga znanja zaboravljena i koja su tek renesansom ponovno ”otkrivena”. Potvrdu tome ćemo naći još u vremenu Pitagore i Platona, koji su tvrdili da je Zemlja okrugla, a još i prije njih tvrdio je Anaksimandar: ”Zemlja je okrugla i kruži oko Sunca.”

Kako Icke godinama govori o percepciji svijeta i života, ova tema mu zaista nije pretjerano strana.

Polje, vibracijska stvarnost, primopredaja signala, dekodiranje nula i jedinica – riječ je o informaciji koja za nas predstavlja stvarnost.

Pritisneš ‘Enter’ – Zemlja postaje okrugla.

Pritisneš ‘Enter’ – Zemlja postaje ravna.

To je po Ickeu čitava forma naše stvarnosti i odgovori su toliko jednostavni:
 

 

Nema čvrstih dokaza da je zemlja okrugla! Zemlja (ni)je ravna ploča!

Prvi koji je izračunao opseg Zemlje bio je grčki mudrac Erastoten koji je radio u Egiptu, i temeljem poznatog eksperimenta sa štapovima zabijenim u zemlju na 800 km udaljenosti i njihovim sjenama izračunao opseg Zemlje koji je bio toliko precizan da i od ovih današnjih izračuna ne odstupa niti stotinu kilometara.

Temeljem svojih istraživanja zaključio je da opseg Zemlje iznosi 40 tisuća kilometara, i naravno, nitko mu punih 15 stoljeća nije vjerovao jer je takav opseg značio da je Zemlja daleko veća negoli je bio poznati svijet, i mnogo stoljeća vjerovalo se da je Zemlja, bila ona okrugla ili ravna, tri puta manja negoli je izračunao Erastoten.

U Indiji je također bilo onih koji su sferičnost Zemlje uzimali kao činjenicu. Drevni astronomski tekst Surya Siddhanta iz bramanske Indije utvrđuje promjer Zemlje na 12617 km, promašivši broj za svega 60 km, a udaljenost Mjeseca od Zemlje na 407.198 km, što je također brojka vrlo blizu današnjim mjerenjima. Staroindijski kralj Marya još je 302. godine prije Krista rekao grčkom astronomu Megastenu da njegovi ”bramani vjeruju da je Zemlja okrugla”.

U kineskoj knjizi Husi Nan Tzu u davnašnjem prvom stoljeću nakon Krista, navedeno kako je ”Zemlja jaje vrhom okrenuto prema polarnoj zvijezdi”. Katolička crkva stoljećima je takva učenja nazivala herezom i heretike proganjala, a nije bila rijetkost da su ih zbog njihovih, za tadašnja vremena revolucionarnih stavova stavljali na muke ne bi li ih natjerali da se odreknu svojih naprednih stavova, pa i spaljivali na lomačama čak i nakon što su se mnogi, ne izdržavši mučenja, odrekli svojih uvjerenja, vjerojatno ”za svaki slučaj” kako ne bi herezu potajno širili dalje.

U današnje vrijeme opće prihvaćeno mišljenje je da Zemlja jest gotovo savršena kugla, ali unatoč svemu to mišljenje prema nekim procjenama nikako ne može prihvatiti otprilike 3% stanovništva naše planete. Kako je moguće da toliki broj ljudi nikako ne može prihvatiti mišljenja i dokaze da Zemlja jest takvog oblika?

Postoji čak i organizacija ”The International Flat Earth Society” koja je službeno osnovana 1956. godine sa svrhom promicanja ideje ravne Zemlje i potiču svojim djelovanjem rasprave o tome je li Zemlja okrugla ili je pak ravna ploča. Naravno da je tijekom svih tih godina bilo to neobično udruženje metom ismijavanja gotovo svih koji nisu u skupini od 3% ljudi koji još uvijek vjeruju da je Zemlja ravna ploča.

Sreća je što današnja crkva više nema moć da te moderne heretike baci na muke, ali da jesu na mukama pobrinuli su se brojni znanstvenici i naravno mediji koji ih predstavljaju kao bezumnike, ekscentrike, ili kao najobičnije cirkusante i varalice, i naravno teoretičare zavjere, pa stoga danas na njih rijetko tko reagira bilo kako drugačije nego smiješkom i odmahivanjem ruke, i nakon 3 sekunde izbrišu bilo kakvu misao o uvjerenjima tih ljudi. To je posve prirodna reakcija čovjeka, jer naravno – ”svi znaju da je Zemlja okrugla” – osim tih rijetkih ljudi koji tvrde suprotno. Nitko se čak niti ne zapita temeljem čega oni tvrde da je Zemlja ravna ploča?

Vjerovali ili ne, svoje tvrdnje temelje na dokazima koji su čak i eksperimentalno potvrđeni, i sežu još u 19. stoljeće.

Postoje i dokazi iz modernog doba koji postavljaju ozbiljne izazove pred one koji ih pokušavaju osporiti a kojima ćemo se također pozabaviti. I zbog toga, najmanje što možemo učiniti je zauzeti poziciju neutralnog promatrača i proučiti koji su to dokazi i tvrdnje koje neki koriste u svojoj argumentaciji kako je Zemlja ravna ploča.

Možemo li ih potvrditi ponavljanjem njihovih eksperimenata ili ih možemo odbaciti bez trunke sumnje da nisu točni, kako bismo izvan svake sumnje potvrdili da NIJE teorija zavjere baš uobičajeno vjerovanje da je Zemlja okrugla? Idemo proučiti neke od tih prvih eksperimenata prije nego odbacimo mogućnost da bi Zemlja zaista mogla biti ravna ploča.

Najpoznatiji eksperimenti koji su za svrhu imali dokazati kako je Zemlja ravna ploča odvijali su se na kanalu Old Bedford tijekom krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Old Bedford kanal

proteže se duljinom od 20 milja, od kojih je 6 u ravnoj liniji, i kao takav bio je idealan za eksperiment koji je uključivao veslača koji se udaljava prema krajnjoj točci točno 6 milja od početne točke promatranja. Prvi, jednostavan eksperiment proveo je engleski izumitelj Samuel Rowbotham. Na čamac je pričvrstio zastavu, tako da je bila točno 5 stopa iznad razine vode. Samuel je ušao u vodu, i držeći teleskop 20 cm iznad površine vode promatrao čamac kako se udaljava.

Pod pretpostavkom da je Zemlja sferična, opsega 25 tisuća milja, izračunao je da bi teleskop postavljen na visini 20 cm od površine vode, već nakon jedne milje kao tangenta vidnog polja dotakao vršak sfere, te da bi nakon te točke zastavica trebala ”tonuti” ispod vidnog polja. Ipak, mogao je vidjeti čamac i nakon čitavih 6 milja i temeljem toga je zaključio da zakrivljenje ne postoji, te da Zemlja mora biti ravna ploča.
 

 
Nakon ovog eksperimenta proveo je još jedan sličan, postavivši u kanal 6 zastavica na štapove jednake visine koje je učvrstio na podlogu u razmacima od jedne milje. Zatim je teleskop postavio na istu visinu na koju su bile postavljene zastavice i kroza nj je gledao vrhove zastavica. Sve su bile poravnate u savršenoj liniji, nijedna nije ”zaronila” dolje kako bi očekivali zagovornici sferične Zemlje, što bi se neizostavno moralo dogoditi kada bi površina Zemlje bila zakrivljena.

Na tragu istraživanja Samuela Rowbothama, lady Blount je 1904. godine provela još jedan eksperiment na Old Bedford kanalu. Unajmila je profesionalnog fotografa koji je u ondašnje vrijeme imao zadnju riječ tehnike, foto-teleskopsku kameru, kako bi na udaljenosti istih tih 6 milja fotografirao bijelu zastavu površine 15 kvadratnih stopa, sa crnim rubovima od kojih je donji bio tik na razini vode.

Fotografija je pokazala zastavu u punoj veličini, potvrdivši tim eksperimentom zaključak Samuela Rowbothama, da voda kanala čitavom tom duljinom nije zakrivljena već ravna, te stoga i Zemlja nije zakrivljena – već je ravna ploča. Uzevši u obzir da ondašnja tehnologija nije uključivala photoshop, ta fotografija uzrokovala je buru rasprava na temu ravne Zemlje! Ravnozemljaši tvrde da naš planet zapravo izgleda kao tanjur, iznenađujuće slično logotipu UN-a. Je li vođa kreatorskog tima tog logotipa, američki arhitekt Donal McLaughlin, bio također zagovornik ideje kako je Zemlja ravna ploča?

Što kaže znanost u prilog teoriji da je Zemlja ravna ploča a ne kugla?

Općenito, znanost je danas gotovo u potpunosti upravljana financijskim interesima onih koji istraživanja znanstvenika žele komercijalizirati, i brojni znanstvenici prisiljeni su raditi na zadanim projektima korporativnih ili državnih financijera, ili ne raditi uopće. Čest je slučaj da oni koji odluče dići glas protiv neke ”pa to svi znaju” teorije, poput primjerice one o globalnom zatopljenju ili Darvinovoj teoriji evolucije, bivaju žestoko napadani i protivno načelima znanstvene metode diskreditirani, pa često ostaju bez svojih poslova u laboratorijima i univerzitetima koje financiraju korporacije ili vlade.

Na taj način brojni znanstvenici pa i čitava njihova zajednica učinkovito je ušutkana i stavljena pod kontrolu. Oni koji se kontrolirati ne daju, danas su u sličnoj poziciji u kojoj se i Tesla našao na kraju svog života – sam i siromašan, dok su vlasnici korporacija zgrtali bogatstva na njegovim otkrićima, posebice oni koju su stavili brojilo za električnu energiju u naše domove, prije mnogo godina učinkovito spriječivši Teslinu želju da svijetu da besplatnu energiju u neograničenim količinama.

Stoga treba biti svjestan da nije sve uvijek onako kako se čini, samo zato jer nam je netko u ulozi autoritativne figure rekao da je to tako, pa podsvjesno čovjek pomisli da taj zna više od njega, jer zaboga, pa on je ZNANSTVENIK! Mora da je u pravu!

Budući da su oni koji su uništili ili spriječili rad Nikole Tesle isti oni koji su osmislili obrazovni sustav u kojem se danas uči kako je Zemlja kugla, dopustimo makar zbog te činjenice crvu sumnje u to učenje pristup našem umu, i pogledajmo dokaze modernog doba, koji upućuju nepristranog promatrača da Zemlja jest ravna dokazima koje nije moguće opovrgnuti.

Kako nama običnim ljudima nisu dostupna čudesa tehnologije u modernim laboratorijama niti možemo nekim čudom postati astronauti pa da se svojim očima uvjerimo kakva je Zemlja uistinu, morat ćemo se pouzdati u zdrav razum i matematiku osnovne škole kako bismo saznali kako stvari stoje po ovom pitanju zakrivljenosti – ili možda ravnine površine naše planete.

Uz pretpostavku da je Zemlja kugla polumjera 6340 km, zakrivljenost površine lako se da izračunati matematičkim formulama. U praksi to znači da kada plivate u moru i gledate prema pučini, već nakon nakon kilometar ili dva, zbog zakrivljenosti površine završava vaše vidno polje i predmeti bi trebali ”tonuti” ispod horizonta. I u školi se uči da se to događa, govoreći da bismo prvo vidjeli vrh jarbola dok bi nam se brod postepeno približavao, a tek kasnije čitav brod – samo se zaboravlja spomenuti da u tom slučaju nikako ne bismo mogli vidjeti plivajući u moru gotovo ništa što se nalazi primjerice 5 kilometra od nas a da nije višlje od metra ili dva, recimo gliser kojim netko s dubljim džepom juri na pučini.

A ipak ga vidimo, što svatko od nas može lako provjeriti ukoliko će ovo ljeto imati novca za otići na more. Provjerite na mapi udaljenost do nekog otoka koji ćete uzeti kao orijentir, pa gledajte što se događa i na 10 kilometara od vas u ranim jutarnjim satima kada je more još uvijek mirno. Svakako obratite pažnju i na liniju horizonta, jer bi nakon manje od dva kilometra, ako je Zemlja zakrivljena, predmeti morali ”tonuti” ispod horizonta. To između ostalog znači da biste kada zamijetite neki veliki brod lijevo od vas, a to su već desetine kilometara lijevo na liniji horizonta, on bi morao biti golim okom vidljivo nagnut prema lijevoj strani.

Eksperimentalni dokaz o savršeno ravnom horizontu možemo i sami dobiti ukoliko savršeno ravnu gredu od 5-6 metara postavimo u vagu na metar visine, udobno sjednemo na stolac nekoliko metara od grede tako da okom poravnamo njezin gornji rub s linijom horizonta. Nećemo vidjeti niti najmanje zakrivljenje na rubovima greda, iako bi se na toj udaljenosti zakrivljenost morala vidjeti pod pretpostavkom da je Zemlja kugla, jer linija horizonta obuhvaćena našim pogledom poravnatim s ravnom gredom bila bi u tom slučaju dugačka desetine kilometara, na kojima se mora vidjeti zakrivljenje ako ono postoji.

Sada će netko pomisliti – a što ako se popnem na brdo visoko sto metara? Sigurno ću vidjeti zakrivljenje. Ili bih se, za svaki slučaj, mogao popeti balonom na vrući zrak na visinu od 3 kilometra. Što se događa u tom slučaju? Baš ništa. Samo smo proširili vidno polje i horizont vidimo dalje nego s površine mora – ali i dalje je ravan. Letači balonom su dobro opisali svoja iskustva, kazavši da kada gledaju Zemlju dolje iz košare, ova izgleda konkavna, poput zdjele, i da je to vrlo zbunjujuće jer očekuju konveksnost, a kada pogledaju prema gore dobivaju dojam kako je horizont konveksan.

Međutim, bez iznimke, kada poravnaju pogled s horizontom, ovaj je savršeno ravan na kojoj god visini se nalazili. Netko će sada pomisliti – a što je sa svim onim filmovima i fotografijama iz svemira na kojima se vidi kako je Zemlje kugla? Ne biste bili prvi koji su to pomislili. Neki od ljudi koji su prije vas pomislili da će sa veće visine vidjeti zaobljenost Zemlje, poslali su balone s kamerama na velike visine, gotovo do one s koje je Felix Baumgartner, financiran od Red Bull-a, izveo onaj fantastični skok padobranom. Gomilu tih snimaka možete pronaći na youtube-u i na njima se jasno vidi da je na bilo kojoj visini – horizont potpuno ravan.

Kada smo već kod Felixa Baumgartnera, pogledajte još jednom snimku njegovog skoka.
 

 
(nexus-svjetlost.com,dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)

Nedavno objavljena priča NASA-e o Novoj Zemlji privukla je pažnju svih medija, ne samo onih koji redovno prate znanstvenu problematiku. Novo otkriće je svakako važno, ali iskreno govoreći – nije baš senzacionalno

Međutim, ova tiskovna konferencija dobar je povod da ispričamo priču o jednom od najzanimljivijih poslova kojima se čovječanstvo bavi zadnjih 20-tak godina: istraživanjem ekstrasolarnih planeta, ili kako se na engleskom kaže – exoplaneta.

Znanstvena revolucija u zadnjih 20-tak godina

Ideja o svjetovima koji postoje izvan Sunčevog sustava postoji već stoljećima – no donedavno nije bilo mogućnosti provjeriti što se nalazi oko zvijezda koje nas okružuju. O Sunčevom sustavu, u kojemu živimo, znamo dosta – međutim do prije 20-tak godina postojanje planeta oko drugih svjetova bila je samo ideja.

Da li postoje drugi planeti oko bliskih i dalekih zvijezda, koliki su, kakve su im orbite – bila je stvar teorije i pisaca SF-a. Tehnološki, znanost na to nije mogla dati odgovore. Teleskopi su jednostavno bili preslabi da bi uhvatili svjetlo planeta čak i oko najbližih zvijezda.

Početak naše priče ide u 1952. godinu, kada je Otto Struve iznio ideju da planeti mogu biti puno bliži matičnoj zvijezdi nego što je to slučaj u Sunčevom sustavu, te da se mogu detektirati posredno, pomoću Doplerovog efekta i tranzitne metode, naravno ako su dovoljno veliki (takve velike planete nazivamo super-Jupiteri, makar opsegom ne moraju biti puno veći od našeg Jupitera, već samo bitno veće mase).

Prvo priznato otkriće planeta izvan Sunčevog sustava (neka istraživanja su bila i prije, ali nisu mogla biti znanstveno potvrđena) dogodilo se 1992. godine, kada su radio-astronomi otkrili dva planeta oko pulsara  PSR 1257+12.

Tri godine kasnije, 6. listopada 1995. godine, Michel Mayor i Didier Queloz, obojica sa Sveučilišta u Ženevi, objavili su prvo otkriće planeta oko neke zvijezde, to zvijezde 51 Pegasi, kako ime kaže – u sazviježđu Pegaza. Ova zvijezda, veličine Sunca, nalazi se 50,9 svjetlosnih godina od Zemlje. Planet koji je otkriven ima masu negdje pola Jupitera i orbita mu je blizu njegovoj zvijezdi – stoga je temperatura na površini 1200 stupnjeva.

Ovo otkriće (a i kasnija, kada je otkriveno više tih „vrućih Jupitera“) uzdrmalo je dotadašnje izračune po kojima se takvi veliki planeti ne bi trebali nalaziti blizu svojoj zvijezdi – izgleda da su se znanstvenici previše ograničili na izgled našeg Sunčevog sustava, gdje veliki planeti imaju udaljene orbite. Ovakva kombinacija koju mi imamo u našem Sustavu je prilično zgodna za nastajanje života, jer veliki vanjski planeti svojom masom štite unutarnje planete od velikog broja asteroida i kometa koji bi mogli ugroziti život.

Do danas je potvrđeno ukupno 1935 ekstrasolarnih planeta, u ukupno 1225 planetarnih sustava, dakle neki od njih se sastoje od više planeta. Otkriveni su i planeti u (u našoj Galaksiji čestim) binarnim zvjezdanim sustavima.

Nastanjivo područje

Tražiti ekstrasolarne planete sa Zemlje je iznimno teško, čak i uz najsuvremeniju tehnologiju. Treperenje atmosfere ometa promatranja. Ono što je n početku nađeno – uglavnom su plinoviti divovi tipa Jupitera ili čak veći. Znanstvenike je naravno zanimalo traženje manjih planeta, posebno onih sličnih Zemlji. Jer, općenito nemamo pojma koliko je takvih sustava i koliko su česti.

Nakon što se ustvrdilo da postoje planete i oko drugih zvijezda (ne zaboravite, do 1995. nismo znali ni to!) željelo se dobiti nove odgovore – kako izgledaju cijeli planetarni sustavi, ali i da li ima i koliko planeta sličnih Zemlji, na kojima bi možda mogao postojati život.

Pretpostavke u životu u Svemiru, preciznije njegovoj gustoći, razvijene cijelo prošlo stoljeće pokazale su se – pogrešnima. Života izvan Zemlje, čini se ima bitno manje nego što smo mislili, a posebno života koji je dosegao neku tehnološku razinu. Mi već preko 100 godina radijski odašiljemo signale u Svemir, usputno i slušamo i to sve osjetljivijim uređajima – no nema naznake nekog vanzemaljskog života u smislu tehnološke civilizacije. Sada se počelo pratiti i šire od radijskih frekvencija, jer razvijena civilizacija ne mora koristiti radio, već komunicirati primjerice laserskim bljeskovima (kao što se uostalom jaki radijski signali i u našoj civilizaciji koriste manje nego prije 50 godina).

Naravno, civilizacija može postojati i da nije tehnološka – čak i ako je vrlo razvijena. Dosta je pogledati delfine i kitove – neosporno su razvili inteligenciju, imaju složenu zajednicu, imaju jezik koji čak i rudimentalno razumijemo, ali ne grade tehnologiju. Nemaju ni rakete ni odašiljače, a jezik im služi zašto im u moru treba: „Iza ono rta ima/nema srdela!“ Ako negdje postoji takva civilizacija – slušanjem ne možemo znati za nju.

Zato se u istraživanju ekstrasolarnih planeta počelo posebnu pažnju predavati nečemu što je nazvano „habitable zone“, dakle nastanjivo područje, područje u kojemu mogu postojati planeti s atmosferom i koji podržavaju tekuću vodu – jer bez tekuće vode nema života, barem ne onoga kakvoga mi možemo predočiti.

Gdje je nastanjivo područje? Pa, ovisi o samoj zvijezdi. Ako govorimo o našem sustavu, to je naravno udaljenost bliska udaljenost Sunca od Zemlje. Ako je u pitanju sustav koji se vrti oko crvenog patuljka, zvijezde koja je manja i hladnija od našeg Sunca, to može biti i upola manja udaljenost. Ako govorimo o velikoj i vrućoj zvijezdi – nastanjivo područje može biti iza udaljenosti Marsa.

Kako tražiti ekstrasolarne planete?

Nekoliko je modela traženja ekstrasolarnih planeta – naime, osim samo iznimno i one najveće i najvruće, ne mogu se izravno vidjeti teleskopom. Na enormnim svemirskim udaljenostima ta točkica dalekog planeta je premala da bi je teleskopi mogli uhvatiti uz sjajnu zvijezdu ili čak više zvijezda nekog sustava. Planeti se zato u pravilu otkrivaju posredno.

Jedna metoda je metoda tranzita. Ukoliko planet prolazi ispred svoje zvijezde, onda će za to vrijeme prolaza svjetlost te zvijezde biti nešto slabija. Ako znamo veličinu zvijezde i postotak koliko je slabija, možemo izračunati dosta toga – metoda je neprecizna, no za početak dosta dobra. Naravno, štos vrijedi samo ako je planet u nekoj ravnini između svoje zvijezde i nas koji ga gledamo, inače ne vidimo prijelaz ispred njegove zvijezde.

Druga metoda je korištenje Doplerovog efekta (sjećamo se iz škole: zašto sirena vlaka koji dolazi ili odlazi ima drugačiju frekvenciju) – kako se planet okreće oko zvijezde, tako i sama zvijezda mijenja položaj oko centra mase cijelog sustava. Ove kretanja naprijed-natrag mogu se detektirati spektralnim linijama i izračunati da li postoji planet u tom sustavu.

Postoje i druge metode – primjerice varijacije u tranzitu mogu pokazati da postoji i drugi planet, koji se sam ne može vidjeti metodom tranzita način. Ponekad pomaže i gravitacijska leća – gravitacijsko polje jedne zvijezde služi kao leća koja pomaže da se vidi druga udalje zvijezda. Osim što potvrđuje Einsteinovu teoriju, pomaže u traženju ekstrasolarnih planeta, naravno ako imamo sreće da s sustavi „poklope“ i da možemo dovoljno dugo pratiti.

U svim tim promatranjima veliki problem je upravo ono što omogućuje život na Zemlji – naša atmosfera. Zemljina atmosfera titra i traženja ovako malih objekata je vrlo teško odraditi sa Zemlje. NASA je zato poslala specijaliziranu letjelicu u Svemir.

Kepler svemirski teleskop

Ako ne ide sa Zemlje – idemo lansirati teleskop! NASA 2009. godine lansira svemirski teleskop Kepler, dosta zanimljivu letjelicu koja među ostalim sadrži 42 CCD senzora rezolucije 2200×1024 piksela. Kepler je u vlastitoj orbiti oko Sunca, kreće se nešto sporije od Zemlje, pa mu godina traje 372 dana i postavljen je tako da se otvor teleskopa nikada ne usmjeri u Sunce – osjetljivi sustav bi od toga izgorio. Nadalje, Kepler promatra uvijek isto područje naše Galaksije. Zanimljivost: trebalo bi ih ukupno 400 da bi obuhvatili cijelo nebo.

Kepler se pokazao izvrsnim – broj pronađenih planeta gotovo eksponencijalno raste! Predviđeno je da misija traje negdje tri i pol godine – i baš 2013. NASA objavljuje kako ima sve veće probleme sa žiroskopima na Kepleru.

Kod ovakvih letjelica, veliki žiroskopi (sjetim se: žiroskop je rotirajući predmet, najčešće disk, obješen u jednom ili dva okvira koji se nalaze u posebnom nosaču, a rotacija diska proizvodi inerciju koja os rotacije diska u nedostatku nekih vanjskih smetnji zadržava usmjerenu u fiksnom pravcu u prostor) služe preciznom usmjeravanju same letjelice. Dakle, ne za navigaciju, već za stvarno usmjeravanje i stabilizaciju – raketni motori za fina podešavanja nisu praktični. A keplerovi diskovi su doživjeli boljku koju često imaju pokretni dijelovi u svemiru – vrlo teško je podmazivati osovine tamo gdje nema gravitacije.

Unatoč problemu, Kepler je, iznimnim zalaganjem inženjera, koristeći čak i usmjeravanje pomoću Sunčevog vjetra, nastavio svoju funkciju do danas, u nešto smanjenom obimu. Antenski sustavi na Zemlju i dalje šalju podatke njegovih promatranja.

Planet Kepler-452b

NASA je 23. srpnja objavila kako je napokon, na 20-tu godišnjicu pronalaska prvog ekstrasolarnog planeta, napokon pronađen planet veličine Zemlje u „nastanjivom području“. Planet se kreće oko zvijezde veličine našeg Sunca u sazviježđu Labuda, nekih 1400 svjetlosnih godina od Zemlje. Dobio je ime Kepler-452b, prema njegovom zvjezdanom sustavu – Kepler-452.

Ovaj planet je nekih 60% veći od Zemlje, nekih 5% je udaljeniji od svoje zvijezde nego što je Zemlja od Sunca i godina mu traje 385 dana. Velika je mogućnost da je u pitanju stjenoviti planet. Definitivno je u pitanju planet koji je na neki način najsličniji Zemlji od svih do sada otkrivenih. Kako je zvijezda oko kojega se nalazi slična našem Suncu, vjerojatno su mnogi već posložili u glavi oblike života slične zemaljskima – osim što bi bili nešto niži i zdepastiji – gravitacija je dvostruko veća od Zemljine.

Međutim, nije sve tako sanjalački. Planetarni sustav Kepler-452 je star. Ima 6 milijardi godina, dakle milijardu i pol je starije od našeg. Rekli smo kako je zvijezda Kepler-452 bliska našem Suncu, jednake temperature, ali je 20% svjetlija i 10% većeg promjera od našeg Sunca. U pitanju je star zvjezdani sustav, u kojemu zvijezda već emitira jače, a voda s planeta je vrlo vjerojatno već nestala. Prije možemo reći da je Kepler-452b nekada mogao podržavati život.

U najboljem slučaju – možda ima atmosferu tipa Venere i snažno izražen efekt staklenika. Naš poznati astronom i edukator, Korado Korlević kaže: “To nikako nije ‘nova Zemlja’. To je, u najboljem slučaju, nova Venera. Naime, tamo je temperatura toliko velika, najvjerojatnije nije ispod 450 stupnjeva Celzijevih, tako da, ako je nešto i postojalo, to je sve mrtvo. Mi ustvari, kada pričamo o toj Zemlji 2.0, gledamo u budućnost našeg planeta. Tako će Zemlja izgledati za milijardu godina, povećat će se drastično temperatura, izgubit ćemo oceane…“

Dakle, ovo je optimistično predviđanje o Kepler-452b, jer još uopće nismo sigurni da je u pitanju stjenovit planet! Koliko je teško ovakva predviđanja raditi – pa vidimo uostalom po drugom iznimno važnom istraživanju ovog ljeta – prvim snimkama planeta Plutona u visokoj rezoluciji. Ni u najluđim snovima astronomi nisu sanjali tako geološki zanimljiv svijet. A Pluton je udaljen 4 i pol svjetlosna sata. Ovdje govorimo o planetu udaljenom 1400 svjetlosnih godina, do kojega bi sadašnjim letjelicama trebalo brat-bratu 25 milijuna godina leta…

Odrađen je velik posao

Posao koji je odrađen i koji je doveo do otkrića Planeta Kepler-452b je ogroman. Do prije par desetaka godina nitko nije ni sanjao da će tako nešto biti moguće (ako imate kakvu stariju knjigu o astronomiji – provjerite). Ovo otkriće govori da postoje planete slične Zemlji u naseljivom području, govori da je moguće da takve planete imaju tekuću vodu i da se na njima možda i razvio život.

Buduća istraživanja će zasigurno ići u smjeru pronalaženja novih sličnih planeta, a onda i prema tome da se pokušaju detektirati plinovi koji bi mogli značiti postojanje života. Planet, na kojem postoje živi organizmi, trebao bi imati u svojoj atmosferi specifične plinove i omjere plinova.

U nekoj dalekoj budućnosti, prema ovim planetima, barem onim bližim, poletjeti će robotske sonde – pogonjene novim pogonskim sustavima koje će im omogućiti dolazak do drugih planetarnih sustava u roku od par stotina godina. A ako naša civilizacija ne uništi samu sebe – jednom će tamo krenuti i višegeneracijski brodovi. Ljudska civilizacija, ako bude dovoljno pametna, prvo će se širiti unutar Sunčevog sustava, a onda i dalje – jer kao i svako dijete, civilizacija da bi opstala mora napustiti kolijevku i krenuti prema novim svjetovima.

No, to je već područje kojim se bave SF-pisci. A mi se vratimo – čemu tako dramatična tiskovna konferencija NASA-e 23. srpnja.

Važni su novci – zato je tu zvučna tiskovna

Ako ste u Americi i još naslonjeni na državni budžet – ne možete kao u Hrvatskoj očekivati da će vam novci beskonačno dolaziti. Za svoje projekte se morate izboriti, firme to rade lobiranjem, a državne agencije tako da uvjere Amerikance kako je njihov rad vrijedan i koristan. Svemirski teleskop Kepler je pri kraju korištenja, cijeli ovaj pogon traženja novih planeta treba lijepe novce kako bi nastavio raditi – stoga je potrebno uvjeriti Amerikance kako se radi velik i važan posao, kako bi Amerikanci tražili od svojih političara da taj posao podrže.

Ukratko – da biste uspješno radili svemirska istraživanja danas je potrebno znati i marketing, a najaviti usred ljeta, doba kada baš i nema vijesti Zemlju 2.0 je odličan marketinški potez. Koji bi na jesen, kada Kongres bude razgovarao o novcu za državne agencije za narednu godinu mogao donijeti koji milijunčić za ovaj projekt. Koji će možda zaista naći potencijalnu Zemlju 2.0, oko nekog drugog sunca.

Ukratko – otkriće je važno, iznimno će pomoći budućim istraživanjima, pomoći će razumijevanju razvijanja planetarnih sustava, ali nije previše spektakularno.
 
 
(index.hr/uredio:nsp)

Znanstvenici koji traže život izvan naše planete, upozorili su da bismo trebali dobro razmisliti prije nego što odgovorimo na potencijalni izvanzemaljski signal

Profesor Matthew Bailes sa sveučilišta Swinburne University of Technology iz Melbournea je vodeći australski načnik kada je u pitanju potraga za životom izvan Zemlje.

On upozorava da bi kontakt s potencijalnim vanzemaljcima koji su u stanju s udaljenosti od više desetaka svjetlosnih godina poslati signal na Zemlju, mogao biti koban za čovječanstvo.

On to upozorenje bazira prije svega na činjenici da bi vanzemaljci bili mnogo napredniji od čovjeka.

“Sudbina manje napredne civilizacije koju kontaktira napredna – nije baš svjetla” kaže Bailes.

Profesor Bailes je nedavno postavljen na čelo zaklade Breagthrough Prize čiji je cilj pronalazak izvanzemaljskog života.

Fondacja ima proračun od sto milijuna dolara, a glavni financijer je ruski milijarder Yuri Milner, a u projekt je uključen i Stephen Hawking (i sam Hawking je prije izvjesnog vremena na sličan način pričao o opasnosti potencijalnog kontakta sa vanzemaljskim oblikom života).

Ovaj tim će skenirati svemir uz pomoć Parksovog radio teleskopa, jednog od najvećih na svijetu. Plan je da na ovaj način čovjek pretražuje prostor koji je 10 puta veći od onog koji smo do nedavno pretraživali.

“Glavni problem kada je ovaj projekt u pitanju jeste što ne znamo kakve točno signale tražimo. Ne postoji priručnik ‘kako pronaći izvanzemaljce’. Moramo pretpostaviti kakvi su to signali koje bi vanzemaljci slali “kaže profesor Bailes.

Kompjuteri koji će se koristiti u ovom pothvatu biće napravljeni za godinu dana, a plan je da cijeli projekt traje pet godina.

Bailes pretpostavlja da i ukoliko “uhvatimo” signal, on neće biti jakog intenziteta, jer vjeruje da će prijeći ogroman put.

Ukoliko čovjek otkrije postojanje izvanzemaljskog života, Bailes upozorava da bismo trebali dobro razmisliti da li ćemo i na koji način odgovoriti.

Mada, on ne isključuje ni mogućnost da će oni biti toliko napredniji od čovjeka, što bi po njemu značilo “da možemo biti mrtvi mnogo prije nego što uopće budemo u prilici smisliti način da im odgovorimo”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(b92.net,independent.co.uk,youtube/uredio:nsp)

NASA je na konferenciji za medije potvrdila da je otkriven planet sličan Zemlji. Teleskop Kepler lansiran je u ožujku 2009. godine, a dosad je otkrio više od 1000 planeta u svemiru
“Danas, tisućama otkrića kasnije astronomi su na pragu pronalaska nečega o čemu su ljudi sanjali tisućama godina – druge Zemlje“, napisala je NASA u priopćenju uoči konferencije.

Na konferenciji se javnosti obraćaju bivši astronaut i suradnik u NASA-inoj Upravi za znanstvene misije John Grunsfeld, analitičar podataka sa super-teleskopa Kepler u NASA-inom centru Ames Jon Jenkins, znanstvenik s instituta SETI Jeff Coughlin i profesor astrofizike s Cambridgea Didier Queloz.

“Otkriće pogađa u samo središte onog što mi u NASA-i radimo. Jesmo li sami u svemiru? Danas ćemo napraviti mali korak u odgovaranju na to pitanje. Zadaća teleskopa Kepler je otkriti planet unutar naseljive zone na kojem postoji voda”, rekao je John Grunsfeld.

“Kepler radi tako da prati svjetlost zvijezda. Kad planet prođe ispred zvijezde, nastane tamna točka u svjetlosti. Tako on primjećuje i otkriva nove planete. Današnja objava ne temelji se samo na otkrićima Keplera, već ju je potvrdio i Hubbleov teleskop i drugi napredni opservatoriji na Zemlji”, pojasnio je.

“Druga Keplerova misija bit će lansirana 2017. godine, a fokusirat će se na susjedne zvijezde i planete koji bi mogli biti naseljivi”, dodao je.

Kepler 452B je star šest milijardi godina

“Danas objavljujemo pronalazak planeta koji je jako blizak rođak Zemlje. Zasad najbliži. To je Zemlja 2.0″, rekao je.

Nakon njega riječ je preuzeo Jon Jenkins.

“Sa zadovoljstvom otkrivamo Kepler 452B. On je 1,5 puta veći od Zemlje pa je vjerojatno stjenovit. Osim toga, idealne je udaljenosti od svoje zvijezde pa je vjerojatno naseljiv. Veličina njegove orbite jako je slična Zemljinoj, a njegov sunčev sustav vrlo je sličan našem. Kepler 452B je star šest milijardi godina te prima deset posto više energije od svoje zvijezde nego Zemlja od Sunca”, rekao je.

“Proveo je milijarde godina u naseljivoj zoni svoje zvijezde, što znači da na svojoj površini može održavati život, ili je to mogao u nekom trenutku u svojoj povijesti. Godina na Kepleru 452B iste je duljine kao ona na Zemlji. Planeti slični Kepleru 452B su česti u galaksiji”, dodao je.

Sljedeći se javnosti obratio Jeff Coughlin, koji je govorio o kompleksnim analizama podataka sa super-teleskopa Kepler.

U 20 godina otkrivene tisuće planeta

“U ovoj misiji mogli smo analizirati mnogo više podataka nego prije, zahvaljujući razvoju računala”, rekao je.

“Je li ovo kraj otkrića? Ne, dovraga”, rekao je tijekom dijela govora kojeg je posvetio dosadašnjim Keplerovim otkrićima.

Didier Queloz prisjetio se da se ove godine obilježava 20 godina od otkrića prvog planeta izvan Sunčeva sustava. “U samo dva desetljeća otkrili smo tisuće planeta”, naglasio je.

Nakon toga došao je red na pitanja javnosti, a prvo je bilo kako je NASA surađivala s geolozima u otkrivanju svojstava novog planeta.

“Geolozi su promatrali podatke i utvrdili da postoji mogućnost da na površini planeta postoje aktivni vulkani. Kepler 452B je prvi stjenoviti možda naseljivi planet uz zvijezdu sličnu Suncu”, rekao je Coughlin.

Moguća je i fotosinteza

“Svjetlost s Keplerove zvijezde vrlo je slična onoj sa Sunca pa bi biljke mogle održavati fotosintezu na isti način”, dodao je Jenkins.

Sljedeće pitanje bilo je bismo li mogli preživjeti gravitaciju na planetu.

“Mogli bismo se prilagoditi i tijekom generacija postati jači. Ljudi se mogu prilagoditi na jaču silu, napravljeni su tako da to mogu. Ljudsko tijelo ima nevjerojatno sposobnost da samo sebe popravi, tako da bi se s vremenom ljudi mogli prilagoditi”. istaknuo je Jenkins.

“Ovaj planet je najsličniji Zemlji od svih koje smo pronašli. Sav život na Zemlji ovisi o fotosintezi biljaka, a Kepler 452B prima više energije od zvijezde, pa je moguće da biljke mogu opstati. On je najbliža stvar nečemu što bi netko mogao zvati domom.”, dodao je.

Otkrio je i da se nalazi 1400 svjetlosnih godina od nas te da prijeđe put oko zvijezde za 385 dana.

Znači znanstvenici vide ono što se događalo na planeti prije 1400 godina!

Coughlin je dodao da počinju uviđati da 25 posto zvijezda u našoj galaksiji ima planete oko sebe, a mali stjenoviti planeti poput Zemlje vrlo su česti. Trenutno postoji 12 planeta na kojima možda postoje uvjeti u kojima bi Zemljani mogli živjeti. Na Kepleru možda postoji i voda, aktivni vulkani i biljke koje obavljaju fotosintezu.

Publiku je zanimalo možemo li otputovati na Kepler 542B.

“To je prvi korak čovječanstva, vi i ja možda nećemo putovati na te planete, ali naša djeca i unuci hoće. To nam pruža nešto čemu možemo stremiti. Generacija iza nas možda će doći tamo”, rekao je Coughlin.

Kad ćemo moći poslati sondu ili kameru na novi planet sljedeće je postavljeno pitanje.

“To je teško pitanje. To ćemo učiniti čim na to tehnologija bude dopuštala. Letjelici bi, čak i da putuje brzinom svjetlosti, do tamo trebala desetljeća (do nove Zemlje 2.0 1400 godina putovanja). No možemo mnogo toga vidjeti putem teleskopa, koji su bliže Zemlji. Mogli bismo napraviti prve primitivne karte tog planeta sličnog Zemlji”, naglasio je Jenkins.

Postoje li dokazi da postoji život na tom planetu bilo je sljedeće pitanje.

“Ne, ne postoje. Keplerov posao je stvaranje slika planeta, on ne može toliko temeljito pregledavati planet. Za to je potrebna napredna tehnologija i instrumenti koji bi vjerojatno morali biti u orbiti. Kepler nam otkriva postoje li drugi svjetovi, a mi potom možemo tražiti biološke tragove i znakove života drugim oruđima”, rekao je.

Sve što trebate znati o NASA-inom otkriću nove Zemlje

NASA-ini znanstvenici ovog su objavili otkriće Keplera 452b, od jučer poznatog i kao “Zemlja 2.0″, zemljolikog planeta u našoj galaksiji.

Nakon godina analiziranja podataka skupljenih s teleskopa Kepler i još više analiza i rada ovdje na Zemlji, znanstvenici su potvrdili postojanje ovog udaljenog egzoplaneta, koji je najsličniji Zemlji od svih dosad otkrivenih, piše Independent. Iako je on predaleko da bi ga se snimilo, napredna NASA-ina tehnologija omogućila nam se da saznamo iznenađujuće veliku količinu informacija o ovoj “novoj Zemlji”. Evo što sve trebate znati, sažeto na jednom mjestu.

To je najsličniji planet Zemlji dosad otkriven

Na početku konferencije John Grunsfeld iz NASA-e kazao je: “Danas objavljujemo otkriće egzoplaneta koji je, koliko mi to možemo zaključiti, daleki Zemljin rođak. Dosad najsličniji. To je Zemlja 2.0″. Sve kod Keplera 452b, od veličine, dužine godina, procijenjenih uvjeta na površini, vrlo je slično Zemlji.

Godine na Kepleru 452b gotovo su iste dužine kao i na Zemlji

Godina na novootkrivenom planetu, vrijeme koje joj je potrebno da se okrene oko svoje zvijezde Kepler 452, traje 385 dana, samo 20 dana duže nego kod nas na Zemlji.

To ju uvelike razlikuje od godina na drugim planetima, bližima Zemlji. Godina na Veneri traje 88 zemaljskih dana. Godina na Neptunu, najdaljem u našem solarnom sustavu, traje 185 zemaljskih dana.

Proveo je milijarde godina na optimalnoj nastanjivoj udaljenosti od svoje zvijezde

Kepler 452, zvijezda planete, otprilike je 1,5 milijardi godina starija od Sunca. Ako je planet preblizu svojoj zvijezdi, na njemu će biti prevruće za život. Ako je predaleko, bit će prehladno. Kepler 452b je na savršenoj udaljenosti od svoje zvijezde već milijardama godina. Prema Jonu Jenkinsu, analitičaru podataka s Keplera, to znači da je moguće da na njegovoj površini postoji život ili da je on postojao u nekom trenutku u povijesti.Mogao bi imati vulkane i vodu na površini

Kepler 452b moguće je temperature koja dozvoljava tekućoj vodi da postoji na površini, a koliko je poznato ljudskoj rasi, to je ključno za razvoj života. Prema tvrdnjama Johna Coughlina, istraživača iz SETI Instituta, tim za Kepler surađivao je s geolozima kako bi se otkrio izgled planeta. S obzirom na veličinu i starost, velika je mogućnost da je planet stjenovit, što znači da možda ima i sustav vulkana ispod površine.

Ljudi bi potencijalno mogli preživjeti jaču gravitaciju Keplera 452b

Novi planet je nešto veći od Zemlje, a procjenjuje se da ima dvostruko veću gravitacijsku silu od Zemlje. Ipak, prema tvrdnjama znanstvenika, to ne znači da tamo ne može postojati život. Jon Jenkins kazao da je bi se ljudi mogli “prilagoditi” gravitaciji te postati “zdepastiji za nekoliko generacija”.

“Ljudi se već prilagođavaju velikim teretima. Ljudsko tijelo ima nevjerojatnu mogućnost ‘popraviti’ sebe, tako da bi se s vremenom definitivno mogli prilagoditi”.

Biljkama atmosfera pogoduje

Zvijezda planete, Kepler 452, malo je veća od našeg Sunca. Dodatno svjetlo i toplina koje planet prima od zvijezde ne samo da znači da je planet topliji od Zemlje, već i da je biljni svijet vjerojatno razvijeniji. A budući da fotosinteza proizvodi zrak koji udišemo, to znači da temelj za razvoj života postoji. Jon Jenkins kazao je: “Sunce je vrlo slično našem, biljke bi mogle na isti način obavljati fotosintezu. Jako bi sličilo na dom”.

Čak bismo mogli i pocrniti

Dr. Daniel Brown, astronom sa Sveučilišta Nottingham Trent, kazao je: “Kepler 452b prima isti spektar i intenzitet svjetla kao i mi na Zemlji. To znači da bi biljke s našeg planeta mogle tamo rasti ako je stjenovito i ima atmosferu. Čak biste mogli i lijepo pocrniti, kao da ste bili na godišnjem”. (???)

Provodi se još puno istraživanja u kojem će biti potvrđeno bi li išta moglo preživjeti na Kepleru 452b.

Nažalost, trenutno je nemoguće tamo doći

Kepler 452b je topao, moguće vlažan, i mogao bi biti dom biljkama, ali – udaljen je 1400 svjetlosnih godina.

Da se letjelica koja nosi ljude kreće brzinom kao NASA-ini Novi horizonti, da tamo stignu trebalo bi im oko 25,8 milijuna godina. Dakle, ne preostaje nam ništa drugo nego brzo smisliti brže letjelice.

Još samo da sletimo na Mjesec, i avantura može krenuti…

 
 
(index.hryoutube/uredio:nsp)

EU je politički (mentalni) konstrukt, diktatura tehnokrata koja kroz ‘zakone’ ljudima svakoga dana oduzima sve više sloboda. Niti taj sustav ne može bez indoktriniranih skupina ljudi uvjetovanih na točno određeni način ponašanja i razmišljanja, dio čega je i podsvjesno ugrađena ideja da su bolji od drugih

Svaki političko-gospodarski sustav oživljuje se kroz pojedince, žive ljude, jer bez njih niti ne postoji, s obzirom da je svaki sustav zapravo tek mentalni konstrukt. Ako vam takva ideja zvuči preneobično, zapitajte se samo, možete li s bilo kojim sustavom popričati oči u oči, opipati ga, pokazati na kojem se mjestu nalazi, to jest koji prostor zauzima, omirisati ga ili fotografirati, pogledati ga kroz mikroskop ili teleskop?

To nije moguće, jer je riječ mentalnom modelu – koji postaje stvaran kad puno ljudi u njegovu stvarnost počnu vjerovati pa se počnu i ponašati kao da taj sustav doista postoji sam po sebi. Tada ti ljudi počnu animirati mnogobrojne uloge, postaju nesvjesni kotačići u stroju i administratori raznih potreba sustava koje su mu nužne da bi onakav kakav je – nestvaran – počeo imati vrlo stvarni utjecaj na ljudske živote.

Zbog toga su se svi sustavi u povijesti – bez obzira koliko različiti ili možda čak suprotstavljeni naizgled bili – s velikom ozbiljnošću primali zadaće indoktriniranja ljudi tj. usađivanja u umove određenih vrijednosti i svjetonazora na kojima se neki sustav temeljio.

Također, pomno su odgajali buduće povlaštene pojedince dok su nad svojim sunarodnjacima demonstrirali svoju nezasluženu moć. Nisu je stekli poštovanjem i velikim djelima već im ju je sustav dao tj. posudio, zapravo su upravo oni najisprogramiraniji robovi tog istog sustava. Koliko je bio minijaturan njihov pravi značaj, uvijek je postajalo jasno kad bi ustanovili s kakvom ih je lakoćom sustav odbacio ili zgazio kad mu više nisu trebali ili ako su, slučajno, pomislili da mogu malo guditi po svome, u trenu im oduzevši ono što im zapravo nije ni pripadalo, a oni su povjerovali u tu iluziju – da imaju ikakvu moć.

Robotiziranje ponašanja i razmišljanja

Jedan takav sustav, kojem smo i mi izloženi, svjetski je po dosegu i korporatistički po naravi, ali do nas dolazi u svom podobliku koji se naziva “Europska unija”. To je politički (dakle mentalni) konstrukt, diktatura tehnokrata koja kroz pseudolegalizam tj. kroz “zakone” ljudima svakoga dana oduzima sve više sloboda. Kao ni svi prethodni sustavi, niti ovaj ne može postojati bez indoktriniranih skupina ljudi koji su uvjetovani na točno određeni način ponašanja i razmišljanja, dio čega je i podsvjesno ugrađena ideja da su bolji od drugih pa im zato u životu bolje ide. Sljepilo ih sprječava da uvide kakvim ciljevimaa zapravo služe, pa njihov ego jedostavno ne može prihvatiti takvu ideju čak ni u razmatranje. Kad jednom prepoznate taj obrazac, s lakoćom ćete ga potvrditi u beskonačno puno situacija kojima smo svakodnevno izloženi.

Iz svega toga, naravno, slijedi da i sama “Europska unija” kao mentalni konstrukt mora sebi stvarati čvrsti temelj u programiranju i uvjetovanju odabranih pojedinaca. To je isto ono što je radio svaki sustav – kako “totalitaristički” tako i “demokratski” – jer su i jedan i drugi po tom pitanju isti. Razlika je u načinu i eksplicitnosti – totalitarizam umove ljudi osvaja kroz beskonačno i neskriveno ponavljanje istih parola, dok se u demokraciji one nazivaju “novinski naslovi”, pa čak i “sloboda govora” i ponekad malo variraju u izražaju.

Stoga mi je bilo zanimljivo u slučajnom susretu porazgovarati s jednom djevojkom koja je neko vrijeme radila u Europskoj komisiji, a imala je dovoljno otvorenu moć zapažanja da može uočiti kako se oblikuje europskounijski model vladavine nad ljudima i kakav je njegov pravi duh, korporatistički u najširem smislu te riječi koja obuhvaća i oblikovanje stavova i svjetonazora ljudi u smjeru smanjivanja empatije i robotiziranja njihova ponašanja i razmišljanja. Sve je to vidjela u samom središtu paukove mreže, kako bi se na engleskom reklo – „in the belly of the beast” – a s obzirom da je nevidljivo tkanje društva nemoguće vidjeti samo po sebi, bez njegova oživotvorenja u praktičnim situacijama, potrudili smo se u vidu nekoliko crtica zapisati neka od zapažanje te osobe, jer je osobno prenošenje direktnog ljudskog iskustva možda jedan od rijetkih preostalih nenadziranih komunikacijskih kanala.

Što se tiče vremena kad je tek stažirala, djevojka je ispričala ovo:

“Na samom početku stažiranja drže se govori o tome kako u institucijama EU-a stažiraju samo najbolji, najbolji rade u institucijama, stažisti su, citiram – crème de la crème (stažiranje je dvaput godišnje, stažiraju i oni koji još nisu završili fakultet, a i osobe s postdiplomskim); ističe se kako je stažiranje neponovljivo iskustvo koje se pamti cijelog života; napominje se kako je najbitnije družiti se ili ‘to network’, sklapati poznanstva koja će nam osigurati posao.

To govore na uvodnom predavanju, na poslu, to je prvi savjet koji sam čula kada sam došla na posao, a slušala sam ga cijelo vrijeme stažiranja, i od mladih i od zaposlenika: dakle, druži se s ljudima jer ih kasnije možeš iskoristiti.” Dodala je i ovo: “Po dolasku su nam preporučili da se učlanimo u stage committies (nekakvi odbori, zajednice – prvi na listi je LGBT stage committee, a onda razne vrste aktivnosti poput biciklizma, kazališta, učenja jezika…)”

Identičan, isprogramiran način komunikacije

Mnogi rigidni sustavi u bliskoj prošlosti polagali su puno napora u promociju tjelesnih aktivnosti, pa ni EU, kako se čini iz nastavka djevojčinog svjedočanstva, u tome nije iznimka: “Puno sam slušala a i dobila puno preporuka ‘vježbanja’ iliti ‘zdravog života’; u Komisiji imaju teretane, a pod pauzom od dva sata koju smo imali dnevno, većina zaposlenika i stažista ide vježbati. Općenito ‘zdrav život’ je posebna vrsta manipulacije. Sa ‘zdravljem’ i ‘zdravom hranom’ tamo se ne smije šaliti jer vrijedi načelo ‘we are what we eat’, a debele ljude se gleda s prijekorom, kao nižu vrstu jer ‘mi moramo plaćati njihovo zdravstveno’, promiče se kult ljepote, najbitnije je koliko se krećeš i što jedeš.”

Djevojka koja je radila u Europskoj komisiji dalje kaže: “Kroz druženje i upoznavanje velikog broja ljudi, shvatila sam kako više-manje svi imaju gotovo identičan, isprogramiran način komunikacije, slične rečenice, o svjetonazorskim pitanjima gotovo da nema razlike u mišljenjima (to je moje iskustvo u Europskoj komisiji, Europski parlament je barem donekle druga priča); o bilo čemu da pričamo – o stanju u Ukrajini, pobačaju, gayevima, trčanju, feminizmu, umjetnoj oplodnji, globalnom zatopljenju, ista priča, ista razmišljanja, razlike su moguće oko tema poput – vrste sjemenki u sendviču.”

“Iz razgovora s čovjekom koji već duže tamo radi, saznala sam kako je i on primijetio da se na predavanjima, seminarima i sastancima uglavnom priča o stvarima koje su očite već na prvi pogled (pričamo o tome kako se ‘stol’ kaže ‘stol’, može biti crven ili bijel, kako bi zamaglili činjenicu da stolu možda nedostaje jedna ‘nožica’). Jedna gospođa – koja spada u zaposlenike ‘na visokoj poziciji’ – na European Bussiness Summitu rekla je da ‘Europska unija želi mir u svijetu’, a nazočni su se smješkali i kimali glavom.

Govori na sjednicama, summitima ili predavanjima su više-manje na ovoj razini, citiram: Moramo uspostaviti prioritet kako bismo ustanovili sadržaj koji će svima odgovarati; ako smanjimo emisije plinova, priroda i zdravlje će nam odgovoriti; moramo vratiti povjerenje; Europa promiče mir i ekonomski oporavak; postoji prostor za napredovanje; trebamo povećati povezanost. Ispod tih općih izjava guraju svoje programe – lobisti (puno najvećih svjetskih tvrtki imaju svoja sjedišta u Bruxellesu) na sastancima doslovno govore tekstove koji poslije ulaze u zakonodavstvo EU-a, razne direktive, uredbe. Mnogo se raspravlja o nebitnim stvarima, nebitnim člancima uredbi, donose se pravila o ‘detaljima’ – propisuje se kako pašnjak ne smije imati drvo, ili se pak radi na širenju ideologije (spol, klima…)”

Indoktrinacija budućih kadrova Europske komisije

I sad skočimo na pitanje selekcije kandidata za buduće zaposlenike Europske komisije: “Za dobiti posao, potrebno je proći EPSO. Na kraju testa kažu jeste li ili niste podobni za institucije. Pitanja su na prvi pogled banalna – kako reagiraš u stresnim situacijama, jesi li timski radnik, možeš li mijenjati posao unutar EU institucije svake dvije-tri godine, itd.

Onda slijedi intervju, a provjerava se i interakcija s drugim ljudima. Osoba je u sobi s nekoliko ljudi, daju joj da vodi razgovor na neku temu i onda promatraju reakciju (nisam bila osobno, već sam čula od kolege). Radi se o stavljanju potencijalnog radnika u poziciju da se mora svidjeti drugim ljudima. Naravno, ničemu se ne smije usprotiviti, inače nisi ‘timski radnik’, možda si i konfliktan, a netko sa strane promatra jesu li tvoje reakcije ‘korektne’. Izvrstan način gubljenja osobnosti, vlastitog razmišljanja i karaktera kroz ‘što će drugi misliti o meni’.”

Indoktrinacija budućih kadrova Europske komisije usmjeruje se na oblikovanje njihovih emocija, kao što to opisuje naša sugovornica: “Seminari, ‘working lunch’ i treninzi se često održavaju na teme kao što su pregovaranje s emocijama; ocijeni samog sebe; kakav sam s drugim ljudima, u timu; kako držati prezentacije (naravno, i tamo su prepune knjižare literature poput – kako jesti, piti, spavati, voditi ljubav…). Dakle jedina transcendencija, ‘duhovno’ politički korektno polje su seminari na kojima se ljudi odgajaju, potrebno je ‘steći vještine’, izgraditi ‘osobnost’. Brojne su psihoterapeutske ordinacije, a plijeni pozornost reklamiranje ‘terapije sportom’.”

“Zaposlenici su uglavnom ljubazni i smiješe se, međutim, ako malo zaobiđeš pravilo, to jest ako tražiš da ti se izađe u susret ili postupi ljudski, slijedi hladna reakcija, neočekivana strogoća. Osobno poznajem ljude koji tamo rade, imaju suosjećanja i ponašaju se ljudski, ne krše pravila, već samo rade zdravo razumski, humano i izađu u susret. Takvi automatski postaju kršitelji pravila, negativci koji dobiju primjedbe – ‘ako ti radiš tako, onda mi ispadamo loši’.

Taj primjer mi vraća u sjećanje situaciju koja se meni dogodila, a koja je zanimljiva samo radi promatranja tog ‘birokratizma’, držanja pravila izvan svake pameti. Radila sam pet mjeseci u glavnoj zgradi Komisije, gdje su mjere osiguranja na najvišoj razini, barem 5-6 čuvara je na ulazu i prolaze se provjere kao na aerodromu. Znala sam čuvare i uvijek nešto popričala s njima. Završila sam stažiranje i jedan sam dan došla posjetiti stare kolege s posla i prijatelja. Po mene je na recepciju došao kolega, stalni zaposlenik i prilijepila sam značku Komisije kako bih mogla ući. Ušla sam unutra, posjetila kolege i krenula naći se s prijateljem za kojega sam mislila da me čeka na recepciji, dakle izvan samog ulaza. Međutim dogodio se nesporazum – prijatelj me čekao unutra, a ja sam bila na recepciji.

Od unutarnjeg ulaza s čuvarima (postoji i vanjski na kojem su čuvari) do recepcije je svega metar ili dva. Ja sam izašla tih nekoliko koraka, međutim, kad sam htjela ponovno ući, čuvari-znanci rekli su mi kako to nije moguće jer sam maloprije izašla. Budući da u vidjeli kako sam sa ‘značkom’ ušla prije sat vremena, vidjeli me kako izlazim, znali su me, objasnila sam im kako me prijatelj čeka unutra. Rekli su da im je žao, ali pravila su takva, naime, trebam zvati kolegu i proći čitavu proceduru od prije sat vremena. Meni je to izvrstan primjer hladnog birokratizma o kojima bi Kafka napisao još nekoliko romana.”

Obrazovanjem do potrebnog profila ljudi

Nadalje u razgovoru sa sugovornicom saznajemo ponešto i o duhu obrazovanja europskih kadrova: “S Komisijom i drugim institucijama surađuju mnogobrojne ‘Europske škole’ koje ona ili osniva ili ih, pretpostavljam, obilato financira. U tim školama – koje imaju svoje centre diljem Europe, a najveći broj ih je u Belgiji – zapošljavaju se i studiraju pojedinci, po mom dojmu, odani ideji Unije, ne dovodeći ni jedan njen aspekt u pitanje. Tražeći doktorski studij, otkrila sam kako mnoga sveučilišta imaju studije poput ‘gender studies’, ‘globalization’, terorizam, dakle politika Unije ulazi na redovna sveučilišta država članica. Studira se European affairs, European law, Globalization, obrazuju se pojedinci te se kroz to obrazovanje stvara profil ljudi potreban Komisiji i drugim EU institucijama.”

„S tim u vezi, upoznala sam čovjeka kojega zna velik broj ljudi u krugu institucija – mogu tvrditi da se radi o tipičnom primjeru čovjeka kojega odgajaju EU institucije. Za njega kažu da je ‘the real European man’, a profil je otprilike ovakav – govori tečno šest stranih jezika, završio je magisterij (diplomacija ili tako nešto), radi kao profesor u poznatoj europskoj školi, ima više od 40 godina, neoženjen je, bavi se sa tri sporta, u izvrsnoj je formi, jede zdravo, ako mu nešto nije jasno vezano za neku temu nazove odgovarajući Generalni direktorat (DG, ustrojstvena jedinica u Komisiji), smatra kako je problem u vezama muškarca i žena što im, citiram, ‘nisu dovoljna psihološka pomoć’. S njim nisam ulazila u dublje rasprave niti o jednoj temi. Međutim, kada sam samo površno zagrebala po nečemu, iz čega se moglo vidjeti da drukčije razmišljam, dobila sam odgovor kako sam – neprilagođena sustavu.”

“Za stažiste, a i za zaposlenike, održavaju se razna druženja gotovo svakim danom poslije posla, te domjenci tijekom radnog vremena, ne samo u Komisiji već u svim institucijama. Često se spominje pojam ‘European bubble’, za koji nemam definiciju, ali trebao bi pretpotstavljati svijet sam za sebe, odvojen od ostatka, život u institucijama. Zanimljivo je da nisam čula niti jednu kritiku na račun institucija, bilo Komisije ili drugih EU-institucija. Sada radim u Ministarstvu rada i iz dana u dan slušam kritike na račun rada institucija Hrvatske”.

Riječ Bog ne postoji, a ne spominju se ni religije

Pa nekoliko uočavanja o načinu kako se u Europskoj komisiji razmišlja o drugim društvenim temama: “Riječ Bog za njih ne postoji, ne želim tvrditi 100 posto, ali mislim da tu riječ nisam ni jednom čula u Komisiji. Ne spominje se niti jedna religija. Disco-klub kraj katedrale je bivši dio crkve, supermarketi su dijelovi bivše crkve, a u nekima se odvijaju modne revije (Den Haag u Nizozemskoj). Što se tiče zdravlja i hrane, ili se radi o bogatima, zaposlenima u institucijama koji moraju jesti ‘zdravo’, a to im se i dobro naplaćuje, ili se radi o velikoj većini društva koji kupuju u ‘Lidlu’.

Riječ je o specifičnom mentalnom sklopu – sirotinja kupuje što jeftinije i nije bitno što jede radiokativno mljeveno meso iz Bugarske staro dvije godine. Međutim, mislim da fenomen ‘Lidla’ nije isključivo vezan za sirotinju, koja jadna nema pa kupuje, već ima širi značaj koji se može povezati i sa cijelim konceptom ‘zdravog života’ – brojanjem kalorija, mjerenjem kolesterola, hodanja, općenito lišavanjem bilo kakvog užitka u životu, razvijanju umijeća ‘neživljenja’. Oduzeli su ljudima pravo da misle, nameću vlastite pojmove dobra i zla, a u zamjenu daju mjerenje kalorija i testove ‘jesam li dovoljno društvena’. Bitno je što jedeš, koliko vježbaš, moraš se smješkati, uz to ići na edukacije, završiti nekoliko ‘mastera’, raditi i raditi, podržavati apsolutno svako ‘mainstream’ razmišljanje, ne pričati o Bogu, moralu, dostojanstvu, ne biti svoj, pričati općenito, rješavati se stresa trčanjem i putovati.”

I za kraj nekoliko detalja o načinu funkcioniranja EU-a iz iskustva naše sugovornice: “Komisija širi nadležnost na svako područje. I u područja u kojima postoji nadležnost samo država članica, a Komisija može samo nadopunjavati, što je vidljivo iz predmeta Maruko, u kojem je Sud de facto naveo kako ima svoje ovlasti i u području koje pripada iključivo u nadležnost država članica.

Tako je Sud, vezano za pitanje građanskog statusa, čije određivanje pripada isključivoj nadležnosti država članica, rekao: ‘Istina, građanski status i povlastice koje slijede iz njega su pitanja koja pripadaju u nadležnost država članica i pravo Zajednice ne ograničava tu nadležnost. No, mora se imati na umu da se pri korištenju te nadležnosti države članice moraju povinovati pravu Zajednice, a posebno odredbama koje su vezane uz načelo zabrane diskriminacija.’’

Koga zanima još dublja analiza duha Europske unije, sve što treba je (ponovno) pročitati roman „Vrli novi svijet” Aldous Huxleya. Jer on je već ovdje, u doslovnom obliku.
 

 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)