Zapravo je namjera uvesti potpuno novu vrstu valute koja će biti globalna, koja će zamijeniti sve papirnate valute i potpuno promijeniti tj. centralizirati ekonomski sustav, a već ima i ime: “karbonska valuta”. Bit će potporni stup novom ekonomskom sustavu koji se neće zasnivati na cijeni, već na energiji – njezinoj proizvodnji i potrošnji

Posljedice tkanja velikih planova koji obuhvaćaju cijeli planet i imaju utjecaj na sve ljude u pravilu su najvidljivije i ljudi ih najviše osjete na svojoj koži, kroz velike ratove i globalne ekonomske krize koje imaju posljedice na velik broj ljudi, ponekad i na čitave generacije. No, dio velikih planova je i sitno tkanje, daleko manje dramatično i ponekad neprimjetno.

U kontekstu današnje teme, koja će se protegnuti na slijedeći broj, to mi uvijek pada na pamet kad vidim one uređaje na radijatorima i zgradama koji će, prema zakonima Europske unije kojima smo nažalost i mi podložni, biti obavezni od 2016. godine. Kao i obično, stvar se predstavlja kao pozitivan pomak, barem na dvije razine.

S jedne strane tako će se pridonositi navodnoj borbi protiv navodnog globalnog zatopljenja, a s druge strane, svaki stanar će plaćati koliko se grije, pa će tako moći i štedjeti. Kao što će ovaj tekst pokazati, namjera koja se krije iza takvih zakona Europske komisije, kao i uvijek, nije ni najmanje usmjerena prema ikakvoj dobrobiti za ljude ili prirodu (također će biti jasno zbog čega je ideja globalnog zatopljenja toliko važna upravljačkim strukturama svijeta), ali ih, kao i uvijek, ti dečki majstorski znaju upakirati. Ponekad svijet doista izgleda kao divovski luna-park – ništa nije takvo kakvim se predstavlja.

S razdjelnicima skuplje grijanje!

Spomenuo bih i svoja iskustva vezana uz razdjelnike na radijatorima, s obzirom da mi je pripala sumnjiva čast da živim u jednoj od prvih zgrada u Zagrebu u kojima se to ugrađivalo, još prije nekoliko godina, pa sam ih i ja o svom popriličnom trošku ugradio, kako ne bih bio opozicija, mada sam već tada znao o čemu je riječ. A možda se doista isplati, razmišljao sam.

No, nije se isplatilo – nikome u zgradi, koliko god smanjivali grijanje u radijatorima, računi se nisu smanjili. Zato sam savjetovao poznanici, kad je njena zgrada došla na red ove jeseni, da nipošto ne ugrađuje te razdjelnike jer nikakva dobra od njih, osim što imaš nekoliko dodatnih izvora zračenja u stanu. Poslušala me i jedina ih u novozagrebačkoj zgradi od šesnaest katova nije ugradila.

Evo kakav je bio rezultat – s početkom zime, s radijatorima “odvrnutim” na najjače, za stan od 80-ak kvadrata, stigao joj je račun od nekih 380 kuna. U isto vrijeme u svim ostalim stanovima u cijelom neboderu računi su narasli, koliko god ljudi ograničavali grijanje u vlastitim radijatorima – stanovi od 60-ak kvadrata dobili su račune od oko 450-ak kuna, na opće veselje svih stanovnika. Ne znam u čemu je štos, ali zaključio sam da je te razdjelnike svakako poželjno izbjegavati. Drugo je pitanje koliko je to moguće zbog zakonske diktature kojoj smo podvrgnuti.

Treće je pak pitanje – koje šire slike su ti razdjelnici dio? Jer formula je uvijek ista i jednostavna: ako nešto stiže od Europske komisije, tada je na neki način dio šireg plana za porobljavanje ljudi.

Prvi korak – elektronska valuta

Dublju razinu plana prvi put sam prije nekoliko godina pročitao u časopisu Nexus, u tekstu “Tehnokracija, karbonska valuta i pametne mreže” Patricka M. Woorda. Kasnije sam i na mnogim drugim mjestima oko sebe imao prilike testirati tezu o vezi između nasilnog implementiranja ideje o globalnom zatopljenju (koja zapravo u sebi sadrži ideju da je svatko od nas neprijatelj Planeta i da je trošenje energije neka vrst zločina) i nečeg što s razdjelnicima na radijatorima (samo) naizgled doista nema nikakve veze, a to je – globalna elektronička valuta.

Naravno da je plan o postupnom prelasku na neku svjetsku elektronsku valutu bio poznat već i prije onima koje je zanimala tema radnog naziva – “Što se to, dovraga, zbiva sa svijetom” – ali novi moment je bio njena veza s ugljikom, a to znači i s idejom globalnog zatopljenja. Woord je pisao da oni koji smatraju da će američki dolar zamijeniti neka nova svjetska valuta, možda razmišljaju u preuskim okvirima. Zapravo je namjera uvesti potpuno novu vrst valute, rekao je, koja će biti globalna, koja će zamijeniti sve papirnate valute i potpuno promijeniti tj. centralizirati ekonomski sustav, a već ima i ime: “karbonska valuta”. Bit će potporni stup novom ekonomskom sustavu koji se neće zasnivati na cijeni, već na energiji (njezinoj proizvodnji i potrošnji).

Mali korak prema tom cilju su vijesti poput ove od prije nekoliko godina: “Švedska šalje gotovinski novac u povijest”. Pisalo je da “Švedska ne misli uvesti euro, nego u potpunosti ukinuti papirnati novac i uvesti virtualnu valutu.” Ukidanje valute, pisalo je, potaknuto je i izrazitim porastom pljački i krađa, a ”averzija prema gotovini počela se intenzivnije osjećati prošle jeseni kada se dogodila jedna od najspektakularnijih pljački u našoj zemlji uopće. Lopovi su se helikopterom spustili na krov vozila koje je transportiralo novac i odnijeli kruna u milijunskom iznosu. Od tada se u javnosti sve češće čuju glasovi za uvođenjem tzv. ‘virtualne valute”’, objasnio je Jonas Milton iz Središnje banke u Stockholmu. Mo’š mislit! Puca ljudima ona stvar za banku. Drugi stručnjak je rekao da „oni koji isključivo plaćaju gotovinom, najčešće imaju razloga i nešto skrivaju.”

Uobičajeni argumenti za ukidanje fizičkog novca su – da je nespretan za rukovati, težak, prljav, da ne ostavlja trag kad se njime rade financijske transakcije. Dok u SAD-u novčanice i kovanice još uvijek predstavljaju 7 posto ukupne ekonomije, u Švedskoj – koja je, prema Svjetskom ekonomskom forumu, prošle godine bila najuspješnija u Izvještaju o globalnoj informatičkoj tehnologiji – gotovina je još rijeđa. Švedska je bila i prva zemlja koja je uvela novčanice, još daleke 1661., a sad će biti prva koja će ih ukinuti. Baš zanimljivo kako se povijest vrti u krugu. U mnogim švedskim gradovima javni autobusi ne primaju gotovinu; mali, ali rastući broj poslova prima samo kartice; neki bankovni uredi u potpunosti su se prestali koristiti gotovinom; čak se u nekim crkvama prilozi mogu davati karticom.

Budućnost bez gotovine

Svijet bez gotovine dovodi nas u pravu ovisnost o kontrolnom sustavu. Znate o čemu pričam ako vam barem jednom uređaj na blagajni nije htio prihvatiti karticu. Tada ste imali alternativu. A u budućnosti bez gotovine? Da ne spominjemo da će društvo bez gotovine imati ozbiljnih problema s privatnošću. No, što je privatnost i bivanje pod stalnim nadzorom uz takve beneficije kao što su povećanje sigurnosti, pad korupcije, pad sive ekonomije i pad kriminala, pitam vas ja? Da ne spominjem propast džepara. Što je još jedan mit koji se bez razmišljanja koristi kad se spominju, recimo, navodne prednosti ne nošenja gotovine i plaćanja s karticama.

Ako ste imali taj peh da sretnete nekoga uličnog razbojnika koji bi vas htio orobiti, nekad davno on bi vam mogao opljačkati samo onih stotinjak kuna koliko ste možda imali u džepu. Danas je stvar daleko gora – gubitak je veći, a trauma dublja, jer će vas razbojnik prisiliti da odete do bankomata gdje će mu biti dostupan sav vaš novac s računa, a pritom ćete duže vremena biti izloženi maltretiranju. No, postoji “rješenje” i za takvu situaciju – potpuni prelazak na elektronički novac, knjižen kroz mikročip ugrađen u ruku. Tada ćemo napokon biti potpuno sigurni i zaštićeni od sitnih uličnih lopova. Pritom potpuno izloženi velikim svjetskim lopovima.

No, i takva elektronska valuta samo je prijelazna stepenica. Vrli novi svijet bit će zasnovan na ugljičnom dioksidu tj. laži da čovjek (proizvodnjom energije za život) proizvodi CO2 koji uzrokuje klimatske promjene. U bliskoj budućnosti predviđam brojne pokušaje da se nova karbonska valuta predstavi kao konačan odgovor na globalne pozive za smanjenje siromaštva, kontrolu populacije, kontrolu nad okolišem, globalno zatopljenje, raspodjelu energije i sveobuhvatnu raspodjelu ekonomskog bogatstva. Nekom čudnom slučajnosti, ona će zahtijevati i autoritarnu središnju kontrolu nad svim aspektima naših života, od kolijevke do groba.

Karbonska valuta, piše Woord, temeljit će se na redovitoj raspodjeli raspoložive energije ljudima u svijetu. Ne upotrijebi li se u određenom vremenskom periodu, valuta će isteći (poput mjesečnih minuta u vašoj pretplati za mobitel), tako da isti ljudi mogu primiti novu raspodjelu na temelju novih kvota za proizvodnju energije za sljedeće razdoblje. Budući da lancem opskrbe energijom već dominira svjetska elita, uspostavljanje kvota za proizvodnju energije ograničit će količinu karbonske valute u bilo kojem danom trenutku. Također, prirodno će ograničiti proizvodnju, proizvodnju hrane i kretanje ljudi. Lokalne valute će neko vrijeme ostati u igri, međutim, s vremenom će nestati i biti potpuno zamijenjene karbonskom valutom, slično kao što je euro tijekom vremena zamijenio pojedinačne europske valute.

Ideja tehnokracije

Obračunski sustav koji se temelji na energiji neodvojivi je dio društvenog pokreta zvanog tehnokracija. Ideje obračuna temeljenog na energiji mogu se pronaći još u 1930-ima, kada ga je skupina inženjera i znanstvenika ponudila kao rješenje za Veliku depresiju. Glavni znanstvenik u pozadini tehnokracije bio je M. King Hubbert, geolog koji će kasnije (1948.-1956.) iznijeti sada slavnu teoriju vršne proizvodnje nafte. Hubbert je ustvrdio da će otkriće novih rezervi energije i proizvodnja energenata u jednom trenutku biti nadmašeni potrošnjom i stoga naposljetku uzrokovati ekonomski i društveni kaos. Zvuči baš kao netko tko bi mogao poučavati geofiziku na Sveučilištu Columbia i primiti mnoge počasti poput Rockefellerove nagrade za javnu službu 1977. godine. (U iluminatskom novogovoru to znači: za službu Eliti). Gle, sve se to doista i zbilo!

Godine 1933., Hubbert i Howard Scott ustanovili su organizaciju zvanu Tehnokracija d.d. (od grčkih riječi techne, što znači “vještina”, i kratos, što znači “vladavina” – prema tome, to je vladavina vještih inženjera, znanstvenika i tehničara, za razliku od vladavine izabranih dužnosnika). Njih dvojica su 1934. objavili knjigu Tečaj o tehnokraciji (Technocracy Study Course), od koje potječe većina modernih tehnokratskih razmišljanja. Integralni dio tehnokracije bio je implementiranje ekonomskog sustava zasnovanog na raspodjeli energije, umjesto na cijeni. Predložili su zamjenu tradicionalnog novca energetskim kreditima. Bio je to prvi nagovještaj pokreta za očuvanje okoliša u SAD-u (stvorenog i kojim su od samog početka manipulirali Rockefeller i škvadra), a ideja o smanjivanju potrošnje karbonskih goriva, zbog navodnog globalnog zatopljenja, u stvari je proizvod rane tehnokratske misli.

Novac traje, a certifikati istječu

Tehnokratsko rješenje djelotvornosti društva jest raspodjela raspoložive energije mjerenjem potrošnje, kako bi se pronašlo stanje “ravnoteže”. Ideja je bila da građani dobiju energetske certifikate kako bi sudjelovali u ekonomiji: “…(energetski certifikati) izdaju se individualno cjelokupnom odraslom stanovništvu…”; “Podaci o prihodu pojedinca i njegovoj stopi potrošnje čuvat će se u Distribucijskoj sekvenci, tako da Distribucijskoj sekvenci bude jednostavno u svakom trenutku utvrditi saldo određenog potrošača…”; “Prilikom kupnje, bilo dobara ili usluga, pojedinac predaje energetske certifikate koji glase na njegovo ime i ispravno su ovjereni i potpisani…”; “Jedna jedina organizacija upravlja i vodi čitav društveni mehanizam. Ista organizacija, ne samo da proizvodi, nego i distribuira sva dobra i usluge…”

Jedna, jedina organizacija? Zvuči nekako… suvremeno.

Dvije glavne razlike između novca zasnovanog na cijeni i energetskih certifikata su u tome što novac pripada njegovom nositelju, dok su certifikati individualno registrirani na svakog građanina ali mu ne pripadaju. Novac traje, a certifikati istječu. Ovo drugo bi, očito je, potpuno spriječilo bilo kakav oblik štednje ljudi i, vjerojatno, kao posljedicu potpuno ukinulo privatno vlasništvo.

Pokret tehnokracije je i danas vrlo živ (njihove ideje još i življe) pa je 2005. utemeljena Mreža europskih tehnokrata (Network of European Technocrats, NET) kao “autonomni istraživački i društveni pokret čiji je cilj istraživati i razvijati kako teoriju, tako i izgradnju tehnokracije”, te implementirati globalnu energetsku politiku. S obzirom na vezu između pokreta za očuvanje okoliša, globalnog zatopljenja i tehnokratskog koncepta energetskih certifikata, moglo bi se očekivati da će ta zajednica predložiti karbonsku valutu.

Baš to se i dogodilo.

Karbonska valuta je već u medijima

Judith Hanna je 1995., u članku “Prema globalnoj karbonskoj valuti” u znanstvenom časopisu New Scientist napisala: “Predlažem da se postavi globalna kvota za godišnje sagorijevanje fosilnih goriva te da se ravnomjerno raspodijeli na sve odrasle osobe u svijetu.”

Prestižni Harvard International Review objavio je 2006. članak “Nova valuta” u kojem je pisalo: “Onima koji žele usporiti globalno zatopljavanje najbolje bi bilo da krenu smjerom stvaranja jakih nacionalnih karbonskih valuta. (…) Globalno zatopljenje smatra se pitanjem očuvanja okoliša, međutim najbolje upute neće se pronaći u kanonu zakona očuvanja okoliša. Sveprisutnost ugljika u svjetskom gospodarstvu zahtijeva da svaki režim koji želi ograničiti emisije uzme u obzir trošak. Doista, trgovanje emisijama bilo je bog i batina jer je najviše reagiralo na trošak. A budući da je trgovanje karbonskim emisijama sličnije trgovanju valutama nego eliminiranju zagađenja, kreatori politika povezanih s trgovinom i financijama trebali bi paziti na način upravljanja tržištem karbonskim emisijama.” Autori su zaključili da je “nakon sedam godina pričanja priča i pogrešnih analogija, međunarodni sustav kontrole nad ugljikom krenuo, iako pokusno, produktivnim putem.”

Godine 2006., tadašnji britanski ministar za okoliš je na godišnjem predavanju i debati britanske Komisije za reviziju, bez ustezanja rekao: “Zamislite zemlju u kojoj je ugljik postao nova valuta. U kojoj sa sobom nosimo bankovne kartice koje na sebi imaju pohranjene i funte i karbonske bodove. Kada kupujemo električnu energiju, plin i gorivo, koristimo svoje karbonske bodove, jednako kao i funte. Kako bi pomogla u smanjivanju karbonskih emisija, vlada mora ograničiti količine ugljika koji se može koristiti.”

New York Times je 2007. godine objavio članak Hannah Fairfield pod naslovom “Kada ugljik postane valuta”. Ona je otvoreno napisala: “Da bi izgradili tržište ugljikom, njegovi začetnici moraju stvoriti valutu karbonskih bodova kojima će sudionici moći trgovati.”

Britanski Telegraph je pak 9. studenoga 2009. godine objavio članak pod naslovom: “Svima u Britaniji mogla bi biti dodijeljena osobna ‘karbonska kvota’”: “…uvođenje individualnih karbonskih kvota za svaku osobu bit će najdjelotvorniji način za ostvarivanje ciljeva smanjenja emisija stakleničkih plinova. U sklopu toga, ljudima bi se dodijelio jedinstveni broj koji bi pokazali prilikom kupnje proizvoda koji pridonose njihovom ugljičnom otisku, kao što su, na primjer, gorivo, zrakoplovne karte i električna struja. Kao kod bankovnog računa, izvod s računa slao bi im se svakog mjeseca kako bi im se pomoglo da prate što troše. Kada bi njihov ‘karbonski račun’ došao do nule, morali bi plaćati da dobiju nove bodove.”

I u naš medijski prostor prodiru iste ideje, mada skoro ispod radara, jer o sljedećem događaju nije bilo nikakvih novinskih izvještaja. Naime, u Splitu je u srpnju 2012. najavljen i (valjda) održan događaj pod naslovom: “Energetska Valuta – Prva Međunarodna konferencija o društvenoj transformaciji” na temu, rečeno je, monetarne reforme i alternativne valute. Zanimljivo, pomislio sam, i upalio svoje naočale za čitanje između, ispod i iza redaka.

Evo teksta kojim je konferencija najavljivana, uz pokoji skromni komentar ovog pisca:
“Sve je više ljudi kojima je kristalno jasno da je nepošten i zastarjeli monetarni sustav, baziran na dugu, primarni uzrok većine problema na ovoj planeti. (To je svakako točno, a dok ovo čitam sve mi se čini da je i sam spomenuti monetarni sustav dio igre ‘problem-reakcija-rješenje’. Prvi korak, ‘stvaranje problema’, je iza nas, op. K.M.). Sasvim je očigledno da čovječanstvo mora promijeniti novac kojim se koristi, novac je logični ključ cijele ekonomije. (Ovdje smo u drugom koraku koji traži reakciju na stvoreni problem, op. K.M.).

Monetarna reforma koja će uskoro nastupiti, (Eto nas i u trećem koraku, ‘rješenju’, op. K.M.), trenutno se zasniva na istraživanju i eksperimentiranju u potrazi za izvedivim projektima boljih, poštenijih i prije svega održivih valutnih sustava. ‘Energetska valuta – Prva Međunarodna konferencija o društvenoj transformaciji’, inicijativa je koju pokreću organizacije The 40 Foundation, New Economics Foundation i Global Round Table (sve su to dobro poznati tzv. ‘trustovi umova’, kojima elita akademski plasira svoje ideje i daje im legitimitet, op. K.M.). Cilj održavanja događaja je – proučavanje alternativnih monetarnih sustava plasirati unutar glavne struje ekonomskih razmišljanja i ubaciti globalnu monetarnu reformu u politički dnevni red.

Aktualna svjetska financijska kriza probudila je interes za globalnom monetarnom reformom. Evolucija prema održivom i socijalno pravednom globalnom gospodarstvu postat će moguća tek nakon što se eliminiraju temeljni uzroci sustavnih ekonomskih neuspjeha. No, na koji način bi trebalo reformirati monetarni sustav? Kakav bi trebao biti novi novac, u koju svrhu bi trebao služiti i koje funkcije bi trebao ispunjavati? Ova i slična pitanja čine potragu za boljim monetarnim sustavom ključnom zadaćom današnje ekonomije. ‘Prva Međunarodna konferencija o društvenoj transformaciji – Energetska Valuta’, susret je kojem će u Splitu prisustvovati neki nobelovci, predsjednik Opće skupštine Unesca i mnogi utjecajni europski političari.”

Jasno vam je, pitanja su samo retoričke naravi. Ti dečki već imaju spreman odgovor. Čak su ga stavili u naslov svoje konferencije. Energetska valuta.

Općenito govoreći, kad čujete pojam “društvena transformacija”, dobro je odmah biti na oprezu jer ta se fraza, uglavnom, pokazuje kao novoorvelovski izraz za centralizaciju kontrole ili dehumanizaciju ljudskog društva.

U sljedećem broju više o funkcioniranju karbonske valute i tehnološkim preduvjetima za njeno uvođenje, koji već postoje…
 
Noam Chomsky: Totalitarna Kultura u slobodnom društvu

 
(dnevno.rs,youtube.com/uredio:nsp)

Alexander Dugin – RAT PROTIV RUSIJE I NJEGOVA IDEOLOŠKA DIMENZIJA – u svjetlu Četvrte političke teorije - Nadolazeći rat kao koncept

Rat protiv Rusije danas je pitanje o kojemu se na Zapadu najviše raspravlja. Zasad je on još namisao i mogućnost. No, on može postati stvarnost ovisno o odlukama koje će donijeti sve strane uključene u ukrajinski sukob – Moskva, Washington, Kijev i Bruxelles.

Ne želim ovdje raspravljati o svim aspektima tog sukoba niti o njegovoj povijesti. Umjesto toga predlažem analizu njegovih dubokih ideoloških korijena. Moje viđenje glavnih događaja zasniva se na Četvrtoj političkoj teoriji, a njezina načela opisao sam u svojoj knjizi istog naslova koju je na engleskome jeziku objavila izdavačka kuća Arktos prije nekoliko godina.

Neću, dakle, ovdje proučavati rat Zapada s Rusijom procjenjujući njegove rizike, opasnosti, probleme, troškove ni posljedice, nego ću proučiti njegovo ideološko značenje na globalnoj razini. Promišljat ću o smislu takvog rata, a ne o samome ratu (stvarnom ili virtualnom).

Srž liberalizma

Na modernome Zapadu postoji jedna glavna i vladajuća ideologija – liberalizam. On ima mnogo tipova,verzija i oblika, mnogo nijansi, no srž je uvijek jedna te ista. Liberalizam u svojoj unutrašnjoj fundamentalnoj strukturi sadrži sljedeća aksiomatska načela:

• antropološki individualizam (individuum je mjera svih stvari);
• progresizam (svijet se kreće prema boljoj budućnosti, prošlost je uvijek gora od sadašnjosti);
• tehnokracija (tehnološki razvitak i učinkovitost izvedbe smatraju se najvažnijima u prosudbi naravi nekog društva);
• eurocentrizam (euro-američka društva uzima se kao mjerilo i standard za ostatak čovječanstva);
• ekonomija je presudna (ekonomija slobodnog tržišta jedini je oblik normativnog ekonomskog sustava – sve ostale tipove ekonomije potrebno je ili reformirati ili uništiti);
• demokracija je vladavina manjina (njihova obrana protiv većine, uvijek sklona izroditi se u totalitarizam, ”populizam”);
• srednja klasa je jedini stvarno postojeći društveni akter i univerzalna norma (neovisno o činjenici je li neka osoba već dosegnula taj status ili je tek na putu postati stvarnom srednjom klasom, pa trenutno predstavlja srednju klasu koja to tek želi postati);
• jedan svijet, globalizam (ljudska bića u svojoj osnovi su ista, samo s jednom razlikom – onom individualnom – pa stoga svijet treba biti integriran na individualnoj osnovi, kozmopolitizam – građanin svijeta);

To su sržne vrijednosti liberalizma, koji je manifestacija jedne od triju tendencija što potječu iz prosvjetiteljstva, skupa s komunizmom i fašizmom, a koje predstavljaju alternativne interpretacije samog duha moderne. Tijekom XX. st. liberalizam je pobijedio svoje suparnike i nakon 1991. g. postao je jedinom i prevladavajućom ideologijom na svjetskoj razini.

Jedina sloboda izbora u carstvu globalnog liberalizma bila je između desnog liberalizma, lijevog liberalizma i radikalnog liberalizma, uključujući i ultradesni liberalizam, ultralijevi liberalizam te vrlo radikalni liberalizam. Dakle, liberalizam je bio instaliran kao operativni sustav zapadnih društava i svih drugih društava koja su se našla u zapadnoj zoni utjecaja. U jednom trenutku postao je zajedničkim nazivnikom za svaki politički korektan govor, oznaka onih koje glavna politička struja prihvaća, odnosno odbacuje kao marginalne. Liberalnom je postala i sama konvencionalna mudrost.

Geopolitički, liberalizam je ucrtan u model kojemu je SAD središte, etnička jezgra su anglosaksonci, a atlantističko euroameričko partnerstvo, NATO, predstavlja stratešku jezgru svjetskog sustava sigurnosti. Svjetska sigurnost izjednačena je sa sigurnošću Zapada te, u krajnjoj liniji, sa sigurnošću Amerike. Liberalizam, dakle, nije samo ideološka sila nego je i politička, vojna i streteška sila. NATO je liberalan u svojim korijenima. On brani liberalna društva, boreći se za libralizam.

Liberalizam kao nihilizam

U liberalnoj ideologiji ima jedna točka koja je odgovorna za njegovu današnju krizu. Liberalizam je u svom središtu duboko niholistički. Sklop vrijednosti koje liberalizam brani bitno je povezan s glavnom tezom – sloboda, oslobođenje. No, sloboda je u liberalnom viđenju u biti negativna kategorija: ona želi biti slobodna od (J.S. Mill) a ne biti slobodna za. To nije tek sekundarno, to je srž problema.

Liberalizam se bori protiv svih oblika kolektivnog identiteta, protiv bilo kojeg tipa vrijednosti, projekata, strategija, ciljeva, svrha, itd., koje bi bile kolektivne, odnosno barem ne-individualističke. To je i razlog što jedan među najvažnijim teoretičarima liberalizma, Karl Popper (na tragu F. v. Hayeka) u svojoj knjizi Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji ( a koju G. Soros smatra svojom osobnom Biblijom) tvrdi da se liberali trebaju boriti protiv svake idologije ili političke filozofije (od Platona i Aristotela pa do Marxa i Hegela) koja bi ljudskom društvu postavljala neki zajednički cilj, zajedničku vrijednost, zajednički smisao. Bilo koji cilj, vrijednost, smisao, u liberalnom društvu (‘otvorenom društvu’) trebaju biti strogo individualni.

Tako su neprijatelji otvorenog društva (a upravo je taj liberalni model otvorenoga društva na snazi u zapadnome društvu nakon 1991. g te se smatra globalnom normom za ostatak svijeta) vrlo konkretni. Glavni neprijatelji su komunizam i fašizam ( oba potječu iz iste filozofije prosvjetiteljstva i središnji su im ne-individualni koncepti – klase u marksizmu, rase u nacionalsocijalizmu te nacionalna država u fašizmu). Stoga je smisao borbe liberalizma na frontu postojeće moderne alternative (fašizam ili komunizam) posve očigledan. Liberali tvrde da osobađaju društvo od fašizma i komunizma, od dvije glavne moderne verzije izričito ne-individualističkog totalitarizma.

Borba liberalizma u procesu likvidacije ne-liberalnih društava posve je smislena: svoje značenje ona zadobiva iz same činjenice postojanja ideologija koje izričito ne prihvaćaju i niječu individuuma kao najvišu vrijednost. Posve je jasno protiv čega se vodi bitka. Oslobođenje od onog što je označeno kao meta. No, činjenica da je sloboda (onako kako je shvaćaju liberali) u biti negativna kategorija, ovdje nije jasno zapaženo. Neprijatelj je ovdje i on je konkretan. Upravo ta činjenica daje liberalizmu konkretan sadržaj. Činjenica da postoji društvo koje nije otvoreno – dovoljna je da opravda proces oslobađanja.

Unipolarno razdoblje: prijetnja od implozije

Kada je 1991. g. pao Sovjetski Savez koji je bio posljednji protivnik zapadnjačkom liberalimu, neki zapadnjaci (npr. F. Fukuyama) proglasili su kraj povijesti. Posve logično: više nije bilo eksplicitnog neprijatelja otvorenog društva – pa tako ni povijesti koja je tijekom moderne bila upravo bitka između tri političke ideologije (liberalizma, komunizma i fašizma) za naslijeđe prosvjetiteljstva. Strateški rečeno, bio je to unipolarni trenutak (Ch. Krauthammer). To razdoblje od 1991. – 2014. godine usred kojega se dogodio napad Bin Ladena na WTC – bilo je doista razdoblje globalne dominacije liberalizma. Aksiome liberalizma prihvatili su glavni geopolitički akteri – uključujući Kinu (u ekonomiji) i Rusiju (( u ideologiji, ekonomiji, političkom sustavu). Postojali su liberali i oni koji bi to željeli biti, zatim još-ne-liberali, ne – dostatno-liberali, i tako dalje. Pravih i istinskih iznimaka bilo je tek nekoliko (Iran, Sjeverna Koreja). Svijet je postao liberalnim po ideološkoj aksiomatici.

Upravo to je bio najvažniji trenutak u povijesti liberalizma. On je pobijedio svoje neprijatelje ali ih je u isto vrijeme i izgubio. Liberalizam je u svojoj biti oslobađanje, borba protiv onoga što nije liberalno (još nije ili nije uopće). Stoga upravo od neprijatelja liberalizam zadobiva svoje stvarno značenje, svoj sadržaj. Dokle god postoji ne-liberalno društvo, liberalizam je pozitivan. On počinje pokazivati svoju negativnu bit tek nakon pobjede.

Nakon pobjede 1991. g. liberalizam je stupio u svoju implozivnu fazu. Nakon što je porazio i komunizam i fašizam, liberalizam je ostao sam. Bez neprijatelja i bez borbe. I to je bio trenutak za početak unutrašnje borbe, liberalno čišćenje liberalnih društava u nastojanju da se zatru posljednji neliberalni elementi – seksizam, politička nekorektnost, nejednakost spolova, ma koji ostatci neindividualne dimenzije institucija poput države, crkve, itd. Liberalizam, dakle, treba neprijatelja kojega će osloboditi. Inače on gubi svoj sadržaj, njegov implicitni nihilizam postaje preupadljiv. Apsolutni trijumf liberalizma je njegova smrt.

To je ideološko značenje financijske krize početkom 2000.-te u 2008. godini. Upravo uspjesi, a ne neuspjesi nove, čisto financijske ekonomije (turbokapitalizma, prema G. Lytwaku), odgovorni su za njegov kolaps. Sloboda da svatko čini što god hoće, ali samo na individualnoj razini, izazvat će imploziju osobnosti. Čovjek prelazi u područje ispod –ljudskog, u sub-individualne domene. I tu se on suočava s virtualnim. Poput sub-individualnog sna, sloboda od bilo čega. To je iščezavanje čovjeka. Carstvo ničega kao posljednja riječ totalne pobjede liberalizma. Postmodernizam priprema teren za to poslije-povijesno, samo sebi upućeno, recikliranje besmisla.

Zapad u potrebi za neprijateljem

Možda ćete ovdje upitati: pa kakve veze ima to sve s (pretpostavljenim) ratom do kojega će doći s Rusijom? Odmah ću na to odgovoriti.

Liberalizam je dobio na globalnoj razini. To je činjenica 1991. godine. Neposredno potom on je počeo implodirati. Stigao je do posljednje točke i počeo je sam sebe likvidirati. Masovne migracije, sudari kultura i civilizacija, financijske krize, stvarni terorizam, porast etnizma, znaci su nadolazećeg kaosa. A taj kaos ugrožava Poredak. Bilo koji poredak uključujući i sam liberalni poredak. Što je liberalizam uspješniji to je bliže svome kraju. I kraju današnjega svijeta. Tu imamo posla s nihilističkom srži liberalne filozofije, s Ništa kao unutrašnjim ontološkim načelom ”slobode od”. Arnold Gehlen, njemački antropolog s pravom je definirao čovjeka kao ”biće nedostatka” (Mangelwesen).

Čovjek sam u sebi je ništa. Sve što čini njegov identitet on uzima iz društva, povijesti, naroda, politike. Stoga ako se okrene svojoj čistoj biti tamo će prepoznati ništa. Taj ponor skriven je iza raspršenih krhotina osjećaja, nejasnih misli, mutnih želja. Virtualnost podljudskih emocija tanki je veo iza kojega se nalazi čista tama. Razotkrivanje te nihilističke osnove ljudske naravi posljednje je postignuće liberalizma. No, to je kraj. A kraj je isto tako i za one koji upotrebljavaju liberalizam za vlastite svrhe, koji imaju koristi od liberalne ekspanzije, za gospodare globalizacije. Svaki poredak pada u takvoj krajnjoj nužnosti nihilizma. I liberalni poredak također.

Tako, da bi se spasilo vladavinu onih koji imaju koristi od nihilizma, oni moraju načiniti korak unatrag. Liberalizam će svoj smisao zadobiti samo ako se opet bude bavio neliberalim društvom. Korak natrag jedini je način da se spase ostatci tog poretka, da se liberalizam spasi od njega samoga. Pa se tako na obzoru pojavljuje Putinova Rusija. Niti je ona antiliberalna, niti je totalitarna, niti je nacionalistička, niti komunistička. Prije bi se reklo, još ne preliberalna, ne potpuno liberalno-demokratska, još ne dostatno kozmopolitska, ne tako radikalno antikomunistička. Ali na putu da postane liberalnom. Korak po korak. U procesu gramscijevskog prilagođavanja na hegemoniju, transformismo.

No, u globalnoj agendi liberalizma (SAD, NATO), potreban je drugi akter, druga Rusija koja bi opravdala Poredak na polju liberalnog tabora, pomogla mobilizirati Zapad koji se raspada od unutrašnjih problema, koja bi dala neizbježnoj provali unutrašnjeg nihilizma stanovitu odgodu i tako spasila liberalizam od njegovog logičnog sve bližeg kraja. Stoga oni grčevito trebaju Putina, Rusiju, rat. To je jedino rješenje da bi se preduhitilo kaos na Zapadu i spasilo ostatke poretka. Rusija bi u toj ideološkoj igri trebala opravdati samo postojanje liberalizma, jer je neprijatelj taj koji daje značenje borbi otvorenoga društva, koji tom društvu pomaže da se konsolidira i nastavi se globalno potvrđivati.

Radikalni islam (al-Kaida) bio je drugi kanditat za ovu ulogu, ali mu je kao neprijatelju za to nedostajala veličina. Zato je, međutim, bio upotrebljen na lokalnoj razini. Opravdao je intervencije u Afganistanu, okupaciju Iraka, pomogao u svrgavanju Gadafija, u započinjanju građanskog rata u Siriji. No, bio je preslab i ideološki primitivan da bi predstavljao pravi izazov potreban libralima.

Rusija – tradicionalni geopolitički neprijatelj Anglosaksonaca – mnogo je ozbiljnija kao protivnik. Ona odlično odgovara svim zahtjevima – još su živa povijesna sjećanja i uspomene na hladni rat. Mržnju prema Rusiji najlakše je izazvati, s relativno malim sredstvima. Stoga mislim da je rat s Rusijom moguć. On je ideološki nužan kao posljednje sredstvo kako bi se odgodila konačna implozija liberalnog Zapada. Jedan korak unatrag.

Spasiti liberalni poredak

S obzirom na više različitih slojeva koncepta ”rat s Rusijom”, predlažem ovdje nekoliko točaka:

1. Rat s Rusijom pomoći će odgoditi opći nered na globalnoj razini. Većina zemalja koje su uključene u liberalnu ekonomiju, koje imaju udjela u aksiomima i institucijama liberalne ekonomije i koje su ovisne ili su izravno pod kontrolom SAD-a i NATO-a, konsolidirat će se još jednom na strani liberalnog Zapada u njegovoj potjeri protiv neliberalnog Putina. Rat može poslužiti za reafirmaciju liberalizma kao pozitivnog identiteta, u trenutku kada se taj identitet raspada zbog svoje nihilističke biti.

2. Rat s Rusijom ojačao bi NATO, a ponajviše njegove europske dijelove koji bi još jednom bili dužni gledati na američku supermoć kao na nešto pozitivno i korisno, zastarjeli ostatak hladnoga rata. U strahu od dolaska zlih Rusa Europljani bi se ponovno mogli osjetiti lojalnima SAD-u, njihovom spasitelju. Tako bi vodeća uloga SAD-a i NATO bila ponovno potvrđena.

3. Europska unija se raspada. Zajednička prijetnja koja dolazi od Rusa mogla bi spriječiti konačni rascjep, mobilizacijom društva tako što će potaknuti narode još jednom na žestoku obranu njihovih sloboda i vrijednosti pod pritiskom Putinova imperija.

4. Ukrajina i kijevska hunta trebaju rat kako bi opravdali i prikrili sva zlodjela počinjena na Majdanu na pravnoj i ustavnoj razini, kako bi suspendirali demokraciju (koja bi zaustavila njihovu vlast u jugoistočnim pretežno proruskim područjima) i kako bi uspostavili vlast i nacionalistički poredak izvanrednim sredstvima.

Jedina zemlja koja ne želi rat u ovom trenutku je Rusija. No, Putin ne može pustiti jednu radikalnu proturusku vladu da vodi zemlju u kojoj je pola stanovništva rusko i u kojoj postoje mnoge proruske zone. Ako to dopusti gotov je na međunarodnoj i na domaćoj razini. S mnogo oklijevanja, dakle, on prihvaća rat. A jednom kada u njega uđe onda neće biti druge solucije za Rusiju nego da u njemu i pobijedi.

Ne bih se upuštao u spekuliranje o strateškim aspektima toga rata. Prepuštam to drugim kvalificiranim analitičarima. Želio bih, međutim, formulirati neke ideje koje se tiču ideološke dimenzije toga rata.

Putina staviti u zadane okvire

Značenje tog rata na Rusiju jest posljednji pokušaj da se spasi liberalizam od implozije. Ako je to tako, onda liberali imaju potrebu definirati Putinovu Rusiju ideološki – očito poistovjećujući je s neprijateljem otvorenoga društva. No, u riznicama modernih ideologija postoje samo tri glavne verzije. Liberalizam, komunizam i fašizam (nacizam). Posve je jasno da liberalizam predstavljaju svi, osim Rusije (SAD, NATO, Euromajdan, kijevska hunta). Ostaju, dakle, komunizam i fašizam. Putin je, tako, sovjet, KGB komunist. Ovu sliku prodavat će se najglupljoj vrsti zapadnjačke publike. No, neki aspekti patriotske reakcije od strane proruskog i protubanderovskog stanovništva (obrana Lenjinovih spomenika, Staljinovih portreta i spomenika iz 2. svjetskog rata) mogli bi potvrditi tu zamisao.

Nacizam i fašizam predaleko su od Putina i suvremene Rusije, no u konstrukciji slike velikog Zla evocirat će se ruski nacionalizam i ruski imperijalizam. Putin, dakle, je nacionalist, fašist i imperijalist. To će djelovati na druge Zapadnjake. Putin može biti oboje – komunist i boljševik u isto vrijeme, dakle, prikazat će ga se kao nacional-boljševika (no, to će biti malo teže prodati posve neupućenoj postmodernoj zapadnjačkoj publici). Očito je da u stvarnosti Putin nije ništa od toga – ni komunist, ni fašist. On je politički realist (u smislu međunarodnih odnosa – zato on voli Kissingera i Kissinger voli njega). On nema nikakve posebne ideologije. No, bit će obavezan slijediti ideološki okvir. To nije njegov izbor. takva su pravila igre. U tijeku rata na Rusiju, Putina će se stavljati u zadane okvire i to je najzanimljiviji i najžešći aspekt te situacije.

Glavna zamisao kojom će liberali nastojati ideološki definirati Putina bit će da je on sjenka iz prošlosti, nešto poput vampira, ”oni se katkad vraćaju”. Pravi, pak, razlog koraka nazad je spriječiti konačnu imploziju liberalizma. Glavna poruka je, liberalizam je živ živcat i pun snage zato što u svijetu postoji nešto od čega svi moramo biti slobodni. Rusija postaje objekt tog oslobađanja. Cilj je osoboditi Ukrajinu (Europu, čovječanstvo) od Rusije, i na koncu osloboditi i samu Rusiju od njezina neliberalnog identiteta. Eto, imamo neprijatelja.

Takav neprijatelj daje liberalizmu razlog za ponovno postojanje. Rusija je izazov predliberalne prošlosti bačen u liberalnu sadašnjost. Bez tog izazova u liberalizmu više nema života, više u svijetu nema Poretka, sve se raspada i implodira. S takvim, pak, izazovom, div globalizma koji se ruši zadobiva novu energiju. Rusija je tu kako bi spasila liberale. No, da bi to učinila, Rusija mora biti ideološki uokvirena kao nešto predliberalno. Mora biti komunistička, fašistička ili barem nacional-boljševička. To je ideološko pravilo. Boriti se s Rusijom ili samo razmatrati boriti se ili ne, ima i dublju zadaću – staviti Rusiju u ideološki okvir. To će se činiti kako iznutra tako i izvana. Oni će pokušati obvezati Rusiju da prihvati bilo komunizam bilo nacionalizam, odnosno, tretirat će Rusiju kao da je komunistička ili nacionalistička. To je ta igra zadavanja okvira.

Poslijeliberalna Rusija: prvi rat u smislu ”četvrte političke teorije” (4PT)

Ono što predlažem kao zaključak je sljedeće:

Potrebno je da svjesno suzbijemo sve pokušaje da se Rusiju stavi u okvire predliberalne sile. Potrebno je da nipošto ne dopustimo da se liberali spase od dolaska sudbonosnog kraja. Ne smijemo to odgađati nego trebamo to ubrzati. Da bismo to učinili potrebno je da predstavimo Rusiju ne kao nešto predliberalno nego kao poslijeliberalnu Revolucionarnu silu koja se bori za alternativnu budućnost za sve narode na planeti. Ruski rat neće biti rat za ruske nacionalne interese nego za pravedan multipolarni svijet , za istinsko dostojanstvo i istinski pozitivnu slobodu – ne slobodu ”od”, nego slobodu ”za”. Rusija će u tom ratu postati primjerom obrane Tradicije, konzervativnih organskih vrijednosti, stvarno oslobođenje upravo od otvorenog društva i njegovih pokrovitelja – globalne financijske oligarhije. Taj rat nije protiv Ukrajine niti protiv dijela Ukrajinaca. Nije ni protiv Europe. On je protiv (ne)reda liberalnoga svijeta i mi nećemo spašavati liberalizam, mi ćemo ga dotući jednom i zauvijek. Modernizam je bio bitno u krivu. Mi se nalazimo na samrtnoj točki modernizma. Za one koji su od modernizma načinili vlastitu sudbinu ili su dopustili da se to dogodi nesvjesno, to će značiti stvarni kraj. Ali za one koji su na strani vječne istine Tradicije, Vjere, duhovne i besmrtne ljudske biti, to će biti novi Početak.

Najvažnija bitka danas je bitka za Četvrtu političku teoriju. To je naše oružje s kojim ćemo spriječiti da se Putinu postave okviri kakve žele liberali te s kojim ćemo reafirmirati Rusiju kao prvu poslijeliberanu ideološku silu koja se bori protiv nihilističkog liberalizma , a u ime otvorene multipolarne i doista slobodne budućnosti.

Prev. na hrv., M.K., Zadruga Eneagram, Zagreb
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=17189"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]