Njemačka bi trebala pokazati tražiteljima azila da nema “tolerancije” prema seksualnim napadima, priopćila je vladina povjerenica za integraciju, te pozvala na ciljano seksualno obrazovanje za izbjeglice, uslijed porasta slučeva silovanja

“Svi tražitelji azila trebali bi dobiti upute o životu u Njemačkoj odmah nakon dolaska u Njemačku kada su još uvijek u primarnim centrima za prijem azilanata” – rekla je Annette Widmann-Mauz, članica Povjerenstva za integraciju savezne vlade i članica Kršćansko-demokratskog saveza Angele Merkel ( CDU).

Tečajevi, koji bi osobito trebali uključivati “sveobuhvatno seksualno obrazovanje”, imaju za cilj jasno navesti da “nema tolerancije prema seksualnom zlostavljanju i drugim nasilnim zločinima” u Njemačkoj, dodala je.

Kao dio tečajeva, muškarci s imigrantskim podrijetlom koji “već dugo žive” u Njemačkoj trebali bi “jasno pokazati novim pridošlicama” kako izgleda situacija sa seksualnošću i jednakošću muškaraca i žena u Njemačkoj, objasnila je Widmann-Mauz, dodajući kako bi se takva pitanja trebala raspravljati “na materinjem jeziku” tražitelja azila “ako je potrebno”.

Njezini su komentari došli nakon vijesti o silovanju 18-godišnje djevojke u zapadnom njemačkom gradu Freiburgu od strane sedam izbjeglica iz Sirije i jednog njemačkog državljanina.

Prvoosumnjičeni u ovom slučaju pokazao se da je “ponovni počinitelj kaznenih djela” koji je smatran “neposrednom opasnošću” i koji je dobio nalog za uhićenje.

Komentirajući incident koji je šokirao njemačko društvo i izazvao još jedan val kritika protiv migracijske politike njemačke vlade, Widmann-Mauz je rekla da “počinitelji trebaju biti izvedeni pred sud i ozbiljno kažnjeni”.

“Imamo posla s odvratnim zločinom. Svatko tko dolazi u našu zemlju i počini takve zločine, mora se deportirati” – rekla je.

Banda je počinila silovanje sredinom listopada. Glavni osumnjičeni, koji je identificiran kao sirijski tražitelja azila, upoznao svoju žrtvu u noćnom klubu i stavio joj u piće „drogu za silovanje”.

Čovjek je tada odvukao ženu u obližnje grmlje i silovao je. Počinitelj se također vratio u klub i “pozvao svoje prijatelje”, koji su također potom silovali djevojku. Do sada je policija uhitila osam osumnjičenika u vezi s tim slučajem, međutim, taj broj bi mogao dosegnuti 15, prema njemačkim medijima.

Incident je izazvao val javnoga gnjeva, jer su ljudi osobito osudili neaktivnost vlasti u svjetlu sve većeg broja zločina koje su navodno počinili imigranti; mnogi tvrde da je “multikulturalna” politika vlade kriva za ono što se dogodilo.

U međuvremenu, nije prvi put da Njemačka nastoji uvesti tečajeve usmjerene na podučavanje izbjeglica i migranata kako pravilno postupati prema ženama. Godine 2016. pokrenut je tečaj koji je učio migrante kako se približiti i upoznati sa lokalnim ženama.

Kao dio tečaja, od izbjeglica se očekivalo da nauče da je “ne stvarno ne” i da se razumiju neka osnovna pravila higijene.

Međutim, iskustvo nekih drugih europskih zemalja koje su uvele slične tečajeve kažu da takvi tečajevi nisu osobito učinkoviti.

U Belgiji je 16-godišnji afganistanski imigrant optužen za silovanje ženskog zaposlenika u izbjegličkom centru 2016. samo nekoliko tjedana nakon što je pohađao tečaj o tome kako se ponašati prema ženama.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Broj tražitelja azila koji ulaze u zemlju će biti oko 600.000 u 2016.

Njemačka vlada će izdvojiti gotovo 94 MILIJARDE eura za dolazne imigrante u narednih pet godina. To uključuje stanovanje, integracija, tečajeve njemačkog jezika i socijalna davanja, i financiranje temeljnih uzroka imigrantskog vala.

Njemački Der Spiegel navodi da je Federalno ministarstvo financija (BMF) dalo izjavu kojom se procjenjuje da će broj tražitelja azila koji ulaze u zemlju biti oko 600.000 u 2016. godini, oko 400.000 u 2017. i oko 300.000 svake sljedeće godine.

U 2016. je BMF planira potrošiti oko 16,1 milijarde € na migranate; do 2020. godine godišnji izdaci se očekuju da će biti negdje u regiji 20.400.000.000 eura.

93,6 milijarde eura će biti izdaci za imigrante koje će doći iz saveznog proračuna, što znači da bi troškovi za savezne regije mogli biti relativno visoki.

U veljači, Der Spiegel je izvijestio je njemačka vlada očekuje 3,6 milijuna imigranata za ulazak u zemlju do 2020. godine, uključujući i 1,1 milijuna koji su stigli 2015. godine.

Da bi dobili perspektivu, njemački vojni proračun za 2015. je bio 36,6 milijarde eura. Sa svim prognozama, njemačka vlada je bila iskrena, ističući da se priliv izbjeglica ne može predvidjeti točno, i da je službena prognoza približna.

Točnije, benificije za tražitelja azila će biti 25,7 milijarde eura za socijalnu skrb i najam stanovanja, 4,6 milijardi eura za integraciju i pomoć u zapošljavanju, plus 5,7 milijardi eura za jezične tečajeve.

Početkom 2016. godine, njemački ministar financija Wolfgang Schäuble, član konzervativne Kršćanske demokratske unije (CDU) kancelarke Angele Merkel, jasno je dao do znanja da će priliv imigranata prisiliti Berlin da posudi novac. On je obećao da će zadržati svoj trenutni uravnoteženi proračun sve do 2020. godine.

Nova studija predstavljena krajem travnja od Mannheim Centra za europska ekonomska istraživanja (ZEW), predložila je da bi financijski utjecaj imigrantske krize na njemačko gospodarstvo mogao biti 398 milijarde eura.

Studija je provedena isključivo za list Zeit tvrdi da su troškovi u velikoj mjeri ovisni o stupnju ekonomske integracije izbjeglica i koliko brzo će biti integrirani.

Studija iz Instituta Kölnu za ekonomska istraživanja početkom 2016. godine je procjenila se će dolazni tražitelji azila koštati njemački savezni proračun oko 50 milijardi eura (US 54.300.000.000 dolara) u razdoblju2016-2017.

Do 2017, razhodi za prihvat imigranata bi mogao narasti na 22,6 milijardi eura, dok je će broj migranata doći do 2,2 milijuna, predvidjeli su ekonomisti iz Kölna. Kada se tome doda trošak jezika i integracijskih tečajeva konačni obračun mogao bi iznositi 27,6 milijarde eura u 2017.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

AMERIČKA I MNOGE DRUGE EKONOMIJE MORAT ĆE PROĆI I KROZ POŽAR DEFLACIJE

Slabljenje rublje je posljedica širih događaja koji se događaju u svjetskom financijskom sustavu.

Oluja počinje, previranja koja su do sada bila skrivena od očiju šire publike iza papirnatih paravana bankarskih izvještaja počinju izbijati na površinu.

Jučer se obistinila treća točka prosinačkog predviđanja: indeks S & P nije se jednostavno spustio ispod minimuma iz kolovoza, već čak niže i od minimuma iz jeseni 2014. godine, kada je u svjetlu širenja Ebole groznica počela zahvatati još i financijska tržišta.

S&P se zatvorio na razini 1.859 bodova – posljednji put indeks je bio toliko nisko u travnju 2014-te. Štoviše, tijekom trgovanja indeks je padao još niže: da je burza prestala sa radom sredinom dana, bilo bi probijeno i travanjsko dno.

Nećemo trošiti vaše vrijeme na nabrajanje svježih naslovnih stranica zapadanih medija, radoznali će ih lako naći i pročitati sami. Samo ukratko: svi predviđaju daljnji pad i “medvjeđe tržište”, i to ne samo u SAD, već i u cijelom svijetu, počevši od Europe.

Za svaki slučaj, podsjećamo glavno predviđanje:

1. Američke Federalne rezerve će povećavati stopu (dogodilo se, 16. prosinca Federalne rezerve su povećale stopu).

2. Na burzama počinju panika i previranje (tako je i bilo).

3. Burze padaju niže od minimuma iz kolovoza (prije neki dan su burze probile dno).

4. Federalne rezerve prebacuju u rikverc i vraćaju stopu natrag (čekamo).

Sada, kada je svima postalo jasno da američko gospodarstvo nije bilo spremno za povećanje referentne stope, Federalne rezerve nemaju neki izbor. Ili da ostave sve onako kako jeste – i da osude gospodarstvo na deflacijsko stezanje – ili uključe NIRP (Negative Interest Rate Policy), kako bi dolarskom financijskom sustavu dali još nekoliko mjeseci života.

Naravno, za sada o negativnim stopama tek počinje stidljivo da se priča naglas, jer su Federalne rezerve sasvim nedavno tvrdile da će u 2016. godini referentna stopa samo rasti … međutim, analitičari daju toliko mračna predviđanja budućnosti, da će činovnicima iz Federalnih rezervi biti veoma teško preuzeti odgovornost za deflacijski kolaps.

Za ilustraciju, pozvat ću se na kanadskog ekonomistu William Whitea, koji je poznat po tome što je uspio predvidjeti krizu iz 2008. godine. Mister White smatra da se planeta u posljednjih osam godina tako zaglibila u dugovima, da poslije pucanja kreditnih mjehura nikome neće biti do smijeha.

A kako se razvijaju dužničke krize te vrste?

Tvrtke koje se nakupe nenaplativih dugova počinju bankrotirati. Organizacije povezane s takvim tvrtkama također počinju trpiti gubitke: netko ne dobiva već plaćenu robu, neko ne dobiva novac za isporučeni materijal, nekome ne vraćaju novac koji je posudio.

Jedan veliki bankrot povlači za sobom cijeli lanac drugih – isto kao kad jedna domina počne rušiti susjednu. Uskoro se ispostavi da je svima potreban novac da bi vratili kredite, i svi su spremni jeftino dati svoju robu, samo da bi dobili malo keša odmah.

Počinje deflacija: cijene padaju, pošto nitko nema novac da bi kupovao bilo što čak ni po niskim deflacijskim cijenama. Naglo raste potražnja za valutom u kojoj su nominirani dugovi, to jest, u našem slučaju, za dolarima.

Tijekom posljednje godine, prilično se odmaklo u podvodnom dijelu deflacijske spirale, jeftina nafta i skupi dolar su jasni pokazatelji početka pada. Međutim, sve je to za sada cvijeće, pravo veselje će početi tek nakon što se svjetski burzovni indeksi stropoštaju i planetu zapljusne val velikih stečajeva, kao što je bilo 2008. godine.

Da li će Rusija imati dovoljno čvrstine proći kroz tu oluju s razumnim gubicima?

Mislim da hoće. Kao prvo, pretpostavljam da će Federalne rezerve SAD pokušati izbjeći deflacijski pad pomoću uključivanja NIRP, politike negativnih kamatnih stopa.

NIRP će dati i Rusiji još nekoliko mjeseci da se pripremi za neizbježno, tijekom tog razdoblja ćemo uživati ​​u jačoj rublji i skupljoj nafti. Na izlasku iz NIRP ćemo, vjerojatno, vidjeti dolarsku hiperinflaciju, koju će svjetska trgovina preživjeti relativno lako.

Međutim, čak i ako Federalne rezerve budu sjedile skrštenih ruku i šutke promatrale buktanje plamena deflacijskog požara, položaj Rusije će još uvijek biti prilično stabilan.

Imamo značajne rezerve, naša ovisnost o uvozu se ozbiljno smanjila u posljednjih 15 godina – imamo sve resurse pričekati da prođe tih nekoliko mjeseci tijekom kojih će dolar biti deficitarna i izuzetno skupa valuta.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Prezadužena Hrvatska država, uništenog gospodarstva, napokon se predala u ruke bankera i “investitora”, te je rekla DA, netom prije sastavljanja nove Vlade

“Nakon dan i pol razgovora s mandatarom hrvatske Vlade (i guvernerom Hrvatske narodne banke) mogu reći da vrijedi imati na oku Hrvatsku.

Strani investitiori i banke žele održavanje jakog dosadašnjeg tečaja kune i nepromjenjenost monetarne politike.

Prioriteti gospodina Oreškovića i njegova predanost tim ciljevima su izvan svake sumnje, pa će u slučaju da uspije sastaviti Vladu koja će donijeti prikladni reformski program to predstavljati mjerljiv napredak za ovu lijepu državu koja je bila u krizi dugi niz godina i koja zaslužuje bolju budućnost”, ustvrdio je Erik F. Nielsen, glavni ekonomist UniCredita, u povjerljivom investicijskom izvješću poslanom na stotine adresa financijskih investitora, a u kojem se, između ostalog, navode i zapažanja s konferencije u Kitzbühelu.

Nielsen navodi da je konferencija – na kojoj su bili 20 predstavnika središnjih banaka iz Srednje i Istočne Europe, hrvatski premijer, rumunjski ministar financija i ukupno 100 predstavnika financijske industrije iz cijelog svijeta – rezultirala iznimno kvalitetnim i zanimljivim diskusijama i prezentacijama.

Počašćeni Oreškovićem
“Naravno, bilo smo počašćeni sudjelovanjem Tihomira Oreškovića na ovoj konferenciji. Kao što možda znate, gospodin Orešković je imenovan mandatarom hrvatske Vlade, kao prva nestranačka osoba na toj dužnosti, kako bi formirao Vladu koja će pokrenuti hrvatsku ekonomiju.

On dolazi s besprijekornom poslovnom biografijom iz međunarodnog poslovnog svijeta. Stoga nam laska što je došao na našu konferenciju kako bi doznao gledišta najznačajnijih tržišnih sudionika i njihove stavove o bitnim izazovima koji se nalaze ispred Vlade koju će formirati.

Moje glavne preporuke gospodinu Oreškoviću, a to su stavovi i većine sudionika konferencije, odnosile su se na to da Hrvatska mora zaustaviti rast javnog duga, jamčiti nastavak neovisnosti monetarne vlasti, odnosno nastavak monetarne i tečajne politike koje su bile jamac stabilnosti u godinama krize te sam predložio da se u potpunosti odustane od najave ‘monetarne reforme’”, istaknuo je glavni ekonomist UniCredita u svom izvješću.

Privrženost EU

“Također smatram da Hrvatska mora inzistirati na privrženosti Europskoj uniji. Kada su u pitanju konkretne ekonomske preporuke kako bi se postiglo smanjenje udjela javnog duga u BDP-u, naznačio sam da Hrvatska mora provesti fiskalnu prilagodbu od 1,5 posto BDP-a (4,5 milijardi kuna) kako bi proizvela primarni fiskalni suficit od jedan posto BDP-a.

Ta bi prilagodba trebala biti napravljena prvenstveno na rashodovnoj strani, prije nego putem podizanja poreza, a bilo bi dobro da se ta prilagodba napravi u dvije godine. Trebalo nastaviti privatizaciju i reforme u javnom sektoru i pravosuđu te nastaviti mjere kojima se diže konkurentnost”, naglasio je Erik F. Nielsen.

S precijenjenom kunom gube svi

Vezano uz to, nameće se logično pitanje. Kako to da Hrvatska 20-ak godina uporno i uspješno vodi politiku precijenjene kune? I tu je odgovor jednostavan. Zato što bi to glavnim dionicima naše gospodarske scene odgovaralo. Uvoznicima, jasno po sebi.

Također državi i bankama. A i velikom broju kućanstava kojima je, ponudom relativno jeftine uvozne robe, omogućen viši standard od objektivno mogućeg, što je pak pogodovalo političarima. I tako, mnogo je bilo zainteresiranih da HNB vodi politiku kakvu vodi.

Naravno, kako (i) u ekonomiji nema besplatnog ručka, netko i gubi. Očito to su izvoznici i domaći proizvođači kojima jeftini uvoz uništava domaću proizvodnju. (Koliko smo puta proteklih godina čuli da se u Hrvatskoj ništa ne isplati poizvoditi.) Ali na dulji rok gubitnici su svi.

Jer performanse ekonomije se pogoršavaju, raste javni dug, povećava se nezaposlenost, raste siromaštvo i sve je više onih koji su svoju sreću prisiljeni tražiti u inozemstvu, spominje se i bankrot. Tu je šest godina recesije, tu su kontrole EU (fiskalna održivost, makroekonomke neravnoteže). A to se tiče baš svih.

Imperij uzvraća udarac

Zanimljivo je tijekom vremena bilo pratiti prisutnost pitanja realnosti tečaja. Od polovine 90-ih kada je fiksiran 15-ak godina o tome se gotovo i nije govorilo. Tek tu i tamo glas ponekog starog znalca i pokojeg izvoznika. No na njih se gledalo s podsmijehom.

Glavni ekonomisti banaka, koji dominantno utječu na ekonomsko javno mnijenje nacije skupa s HNB-om, poduprti komentatorima u vodećim medijima, pobrinuli su se da takva ekscentrična i kontroverzna razmišljanja budu bagatelizirana. No budući da se posljednjih godina ekonomska situacija u zemlji ozbiljno pogoršala, pitanje precijenjenog tečaja sve jasnije dolazi na tapet.

Što će se dalje događati? Hoće li onaj tko dobije vlast imati snage temeljito promijeniti paradigmu ekonomske politike, u kojoj će temeljni ciljevi biti povećanje broja radnih mjesta u zemlji i rast BDP-a, a ne čvrsta, precijenjena kuna?

Politike koja će značiti kraj pogodovanja interesima onih kojima precijenjeni tečaj konvenira, a uvažavanje interesa ukupne nacionalne ekonomije i društva. Hoće li biti volje da se kaže car je gol i znanja da se osmisle, doziraju i provedu takve mjere, uključivo i rješenje pitanje kredita s valutnom klauzulom? Iskustvo nas uči da neće.

No pitanje tečaja kad-tad će neizbježno doći na red. Ako se sami time ne pozabavimo, učinit će to drugi, MMF recimo.
 

 
(jutarnji.hr,lider.hr/uredio:NSP)

ZA AMERIKANCE JE GLOBALNA DOMINACIJA VEĆ DESETLJEĆIMA – IMPERATIV DRŽAVNOG TEČAJA

Tijekom posljednjih desetljeća, čelnici SAD više puta su proklamirali globalnu dominaciju kao imperativ svog vanjskopolitičkog kursa.

Cilj održavanja svjetskog liderstva, na koje se u SAD gleda kao na dobrobit za druge zemlje, jasno je utvrđen u državnim dokumentima, posebno u Strategiji nacionalne sigurnosti SAD iz veljače 2015. godine.

U preambuli tog dokumenta ukazano je da “pitanje nije u tome da li Amerika treba biti vodeća, nego u tome – kako da budemo vodeći”.

Težnja za svjetskom hegemonijom umnogome proizlazi iz mentalnog sklopa američkog establišmenta, preciznije, iz predstave svojstvene njegovom većem dijelu o vlastitom mesijanizma i “američkoj izuzeznosti”, kako je o tome pisao krajem XX. stoljeća jedan od omraženih vanjskopolitičkih ideologa SAD Zbigniew Brzezinski.

“Ja svom dušom vjerujem u američku izuzetnost” – izjavio je i predsjednik SAD Barak Obama u svibnju 2014., u govoru o osnovama vanjske politike SAD pred pitomcima Vojne akademije u West-Pointu, dodajući da Sjedinjene Države smatra “jedinom nezamjenjivom nacijom”.

Uvjerenost u jedinstvenost svoje civilizacijske uloge dovela je do toga da je u vanjskopolitičkoj praksi Washingtona uplitanje u unutarnje stvari drugih država de facto priznato kao dozvoljeno, a u mnogim slučajevima i kao nužan uvjet na putu ka globalnom liderstvu.

Ubrzo po završetku Drugog svjetskog rata, u okviru konfrontacije sa sovjetskim utjecajem, Sjedinjene Države počele su zamašno da se miješaju u izgradnju cijelih država i u društveno-politički život drugih zemalja: Kine, Italije, Grčke, Koreje, a 1953. – i naftonosnog Irana, gdje je po mišljenju poznatog američkog istraživača CIA-e, Tim Weinera, Centralna obavještajna služba u suradnji s Velikom Britanijom uspješno realizirala državni prevrat, prvi u povijesti te američke obavještajne službe.

Mada, ako ćemo precizno, Bijela kuća je na tom poprištu i ranije isprobavala snagu, na primjer, iskrcavanjem nekoliko tisuća vojnika na Sjeveru i Dalekom Istoku Rusije u vrijeme Građanskog rata koji je zahvatio Rusiju nakon revolucije 1917. godine.

Prema ocjenama vašingtonskog povjesničara William Bluma, tijekom godina Hladnog rata, Sjedinjene Države ukupno su izvele više od pedeset krupnih javnih i tajnih intervencija u kojima je njihova uloga više ili manje poznata.

U te intervencije on je ubrojao operacije promjena vlada, suzbijanja narodno-patriotskih pokreta koji su se borili protiv diktatorskih režima-saveznika Bijele kuće, kao i bombardiranje nepodobnih zemalja. Po svoj prilici, popis je nepotpun i stalno se dopunjava u mjeri u kojoj se čine dostupnim vladine arhive SAD.

Nakon raspada socijalističkog bloka i unatoč iluzijama o “kraju povijesti”, koje su se pojavile u zapadnoj politikologiji, kao i sveopćem trijumfu liberalne demokracije, Sjedinjene Države nisu odustale od nasilja kao metode za učvršćivanje svojih interesa na međunarodnoj sceni. U novije vrijeme one su imale odlučujući doprinos u raspadu Jugoslavije, okupirale Afganistan (2001.) i Irak (2003.), razorile državnost Libije (2011.) i realizirale niz drugih manje javnih uplitanja diljem zemaljske kugle.

Uz podršku SAD-a, na postsovjetskom prostoru prošao je val takozvanih “obojenih revolucija”: “revolucija ruža” u Gruziji (2003.), “narančasta revolucija” (2004.) i “Euromajdan” (2014.) u Ukrajini, a također prvi uspješan prevrat u Centralnoj Aziji – takozvana “revolucija tulipana” u Kirgistanu 2005.

Imajući u osnovi ideološke motive, američka vlada u svom djelovanju ipak, slijedi i potpuno pragmatične ciljeve. Oni joj omogućuju da ključne regije svijeta “zasiti” marionetskim režimima i da u njima učvrsti utjecaj Washingtona, da granice vanjskopolitičkih suparnika SAD okruži žarištima napetosti koja usporavaju njihov normalan razvoj, proširiti prostor za djelatnost američkih biznis-imperija, kao i da u svoju korist prekrši strateški nuklearni paritet itd.

Budući da se nalaze odvojeno od Euroazije, američki stratezi u mnogim slučajevima, ili ne računaju, ili svjesno ignoriraju katastrofalne posljedice svojih intervencija u odnosu na udaljene zemlje, koje se iskazuju u rasprostiranju terorističke agresije, u porastu obujma proizvodnje narkotika, u valovima izbjeglica, pogoršanju etničkih konflikata i drugim bolnim procesima.

Takav stav prema međunarodnim odnosima bio je razlog da se u znanstvenoj teoriji politikologije pojavi “upravljanje kaosom”.

Kaos pred našim očima prelazi granice Bliskog Istoka i nadvija se nad uspješnom Europom.

Sam vanjskopolitički sustav SAD izgrađen je za prisilnu ekspanziju sa uvježbanim algoritmima nametanja svoje volje. Na primjer, kao što su više puta isticali stručnjaci koji su upoznati s načinom rada specijalnih službi, CIA se ne treba smatrati klasičnom obavještajnom službom.

Prikupljanje i analiza vanjskih povjerljivih informacija nalaze se na kraju popisa njezinih zadataka, a na prvom mjestu, kako potvrđuje direktor Ruskog instituta za strateške studije, ranije general pukovnik Vanjske obavještajne službe, Leonid Rešetnjikov, nalazi se – “uklanjanje, uključujući i fizičko, političkih aktivista i organiziranje prevrata”.

Zapravo, “organizirani politički rat”, kako se izrazio autor američke “politike obuzdavanja” i veleposlanik u SSSR-u, George Kenan, formuliran je kao prioritet agencija još prilikom njenog osnivanja i fiksiran u tada zatvorenim direktivama Vijeća za nacionalnu sigurnost SAD.

U skladu s jednom od direktiva koja je prethodila zakonu o CIA-i, a datirana je s 18. lipnja 1948. pod brojem 10/2, SNB nalaže da “otvoreno inozemno djelovanje američke vlade trebaju pratiti tajne operacije koje su planirane i izvedene tako da sudjelovanje u njima američke vlade nije očigledno za neupućene osoba, a u slučaju otkrivanja, da američka vlada može odbiti bilo kakvu odgovornost za njih”.

U “tajne operacije” ubrojeni su propaganda, ekonomski rat, sabotaže, anti-sabotaže, diverzije i evakuacije, podrivačko djelovanje, pomoć ilegalnim pokretima i sl.

Pošto se nađu u orbiti vanjskopolitičkih interesa SAD zemlje svijeta su prisiljene na ovaj ili onaj način na sebi osjećati tu neugodnu specifičnost američke vanjskopolitičke doktrine, koja se često prikriva paravanom retorike o ljudskim pravima i demokraciji.

Neophodno je da se to pamti i u Rusiji da bi se adekvatno procjenjivalo s kim se mora imati posla.
 
(fakti.org/uredio:nsp)

Očekuju oko 25.000 prihvaćenih zahtjeva za azilom samo ove godine. Imati će predavanje u trajanju od 8 sati o austrijskim vrijednostima kao što su demokracija i jednaka prava muškaraca i žena

Austrijski ministar vanjskih poslova Sebastian Kurz predstavit će idućeg tjedna veliki plan za integraciju “izbjeglica”, tvrdi Local.

Austrijska vlast očekuju da će zaprimiti oko 80.000 zahtjeva za azilom ove godine, a očekuju da će prihvatiti između 20 i 25 tisuća tih zahtjeva. Iduće godine broj prihvaćenih zahtjeva za azilom mogao bi dosegnuti i 40.000. Zbog tako velikog broja azilanata, austrijske vlasti izradile su program integracije.

Prilagođen program

Kurz tvrdi da će svaki azilant i izbjeglica dobiti posebno prilagođeni integracijski program, a između ostaloga će imati tečaj njemačkog, pet tjedana radionica tijekom kojih će izbjeglice moći pokazati svoje radne sposobnosti kako bi mogli što prije početi s radom.

Možda i najzanimljivije je da će imati predavanje u trajanju od 8 sati o austrijskim vrijednostima kao što su demokracija i jednaka prava muškaraca i žena.

Međutim, izbjeglice će na tim predavanjima moći naučiti o obaveznom obrazovanju, recikliranju i odlaganju smeća te vremenu kada ne smiju ometati susjede bukom.

Ljudi nisu zli

“Ljudi koji dolaze u našu zemlju nisu zli, ali imaju različite sustave vrijednosti, a možda nisu ni upoznati s našom kulturom. Naša dužnost je da ih upoznamo s našim načinom života”, rekao je Kurz.

Očekuje se da će oko 23.000 osoba pohađati tečajeve austrijskih vrijednosti i to samo u prvom krugu predavanja.

Bilo kako bilo oni imigranti sa istoka su Austrijance već unaprijed upoznali sa svojom kulturom.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(telegram.hr,youtube/uredio:nsp)

SAD je svjetski lider u području financija, ali su Kinezi već prestigli Amerikance po obimu BDP. Broj dolarskih novčanica koje izlaze iz tiskarskog stroja višetruko premašuje sve što stvara ekonomija SAD. Njihove zlatne rezerve pokrivaju samo dio postotka ukupne mase “zelenih”

Pobjedom u trećem svjetskom ratu, SAD bi se oslobodile dugova: jednostavno bi iz svoje bilance otpisale kredite zemalja koje odrede kao krivce za otpočinjanje rata.

Štoviše, Amerika može okrivljene “oglobiti” reparacijama i kontribucijama. Postoje i drugi načini: emitiranje novih dolara i obvezivanje vlasnika starih dolara da dokažu njihovo legalno porijeklo

Postoji još jedna varijanta: pošto likvidiraju financijska tržišta – Amerikanci mogu devalvirati dolar i svu njegovu masu pustiti na tržišta robe.

Nastati će hiperinflacija, dolari će se pretvoriti u otpad koji će ostati u Kini, Japanu i kod drugih kreditora SAD, a oni će emitirati novu valutu, primjerice “amero” (njegovo uvođenje razmatra se već nekoliko godina)

Dolar formalno sada ima dobru poziciju. Udio američkog dolara u operacijama na deviznom tržištu iznosi oko 87 posto, dok je udio eura znatno manji.

Problem je u tome što SAD kao svjetski lider u području financija više nije lider u području realne ekonomije. Udio SAD u svjetskom BDP iznosi oko 20%. Kinezi su već prestigli Amerikance po obimu BDP, a pri tom u operacijama na deviznom tržištu juan sudjeluje nešto malo više od 2%.

Disproporcija bila je primjetna već krajem XIX – početkom XX stoljeća. Prema obimu industrijske i poljoprivredne proizvodnje, tada je SAD dospio na prvo mjesto i potisnuo Veliku Britaniju. Ali, funta sterlinga ostala je, kao i ranije, svjetska valuta i da bi je svrgnuli s prijestolja i na njega postavili dolar svjetski bankari su priredili dva svjetska rata.

Nije isključeno da će vlasnicima tiskarskih strojeve Sustava federalnih rezervi SAD radi očuvanja vladajućeg položaja “zelenog” biti potrebni i dioničari Sustava federalnih rezervi imaju nekoliko razloga za otpočinjanje rata.

Više nema racionalnih ekonomskih stimulansa za dobivanje američke valute. Broj dolarskih novčanica koje izlaze iz tiskarskog stroja višetruko premašuje sve što stvara ekonomija SAD. Njihove zlatne rezerve pokrivaju samo dio postotka ukupne mase “zelenih”.

Takva “roba” može se plasirati samo na jedan način – silom i glavno pokriće dolara postale su Oružane snage SAD

Libijski lider Moamer Gaddafi ubijen je samo zbog toga što je u obračunima za naftu prešao s dolara na euro i planirao prijeći na zlatni dinar. SAD se uopće nije okomio na Iran zbog nuklearnog programa, već zbog odustajanja od korištenja dolara.

Vlasnicima tiskarskih strojeva potrebne su operacije za destabilizaciju situacije u različitim dijelovima svjeta radi učvršćivanja tečaja dolara. Kada se i u Europi i u Aziji odvijaju ratna djelovanja onda se, bez obzira na ekonomsku degradaciju, Sjeverna Amerika pretvara u umjetni “otok stabilnosti”.

Novac iz čitavog svijeta “juri” u SAD povećavajući tečaj dolara. Skupi dolar osigurava Sjedinjenim Državama jeftin uvoz i omogućuje da po čitavom svijetu jeftino kupuju prirodne resurse, poduzeća, nekretnine.

Na kraju, veliki rat pomoći će SAD-u riješiti vlastite ekonomske probleme od kojih je jedan od najakutnijih – sve veći državni dug. U kolovozu 2014. taj dug je iznosio 107% BDP. Dok je u SAD punim kapacitetom radio tiskarskim strojem i kamatne stope bile niske, njegovo servisiranje nije stvaralo teškoće.

Međutim, emisija dolara se smanjuje, stope će rasti, a troškovi za servisiranje državnog duga mogu dostići polovicu proračuna te zemlje. U takvoj situaciji, vladajući krugovi SAD mogu se prisjetiti povijesti. Uoči Prvog svjetskog rata Amerika je imala gigantski vanjski dug.

Međutim, poslije rata SAD je postala najveći kreditor, a poslije Drugog svjetskog rata skoncentrirala su 70% svjetskih rezervi zlata. Pobjedom u trećem svjetskom ratu SAD se također može osloboditi dugova: jednostavno iz svog bilance otpiše kredite zemalja koje odrede da su krive zbog otpočinjanja rata.

Štoviše, Amerika može okrivljene “oglobiti” reparacijama i kontribucijama. Postoje i drugi načini za anuliranje dugova, na primjer, emitiranje novih dolara i obvezivanje vlasnika starih dokazati njihovo legalno porijeklo.

Postoji još jedna varijanta: pošto likvidiraju financijska tržišta – Amerikanci mogu devalvirati dolar i svu njegovu masu pustiti na tržišta robe.

Nastati će hiperinflacija, dolari će se pretvoriti u otpad koji će ostati u Kini, Japanu i kod drugih kreditora SAD, a oni će emitirati novu valutu, primjerice “amero” (njegovo uvođenje razmatra se već nekoliko godina). Ne treba zaboraviti da između dioničara nema SFR nema uzajamne suglasnosti.

Tu se bore dva moćna klana – Rockefelleri i Rothschildi, od kojih su prvi naftni magnati, upravo ona partija rata pomoću koje se želi na sve načine očuvati dominaciju dolara. Nasljeđe drugih je – zlato. Oni su izgubili dio svojih pozicija tijekom 1970-ih godina kada je nafta povezana s dolarom i žele se revanširati.

Rothschildi žele vratiti zlatni standard i da juan postane “zlatan”. Ali, njima bi sasvim odgovarala i varijanta multivalutnih zona koje su postojale do Drugog svjetskog rata. Kao jedinica za razmjenu između zona najvjerojatnije bi se koristilo zlato.
 
(vestinet.rs,/uredio:nsp)

Švicarska Nacionalna banka (SNB) poslala je val panike kroz financijsko tržište 15. siječnja 2015. godine, kada je najavila da se švicarski franak više neće podešavati prema euru

Šok je porastao još više kada su najavili da, ne samo što će nastaviti s politikom NIRP (Politika negativne kamatne stope), već će zapravo krasti više novca od štediša spuštanjem negativne kamatne stope s -0,25 na -0,75. To recimo znači da ćete, ako ste imali 100.000 dolara u SNB dan prije, sutradan ćete izgubiti 750 dolara!

Od 2008. godine, čitav financijski svijet se okrenuo naopačke. Krajem 2011. godine, Švicarska je odlučila podešava valutu u odnosu na euro, poklanjajući svoju nacionalnu valutu za dužničke eksperimente EU. Nedavno je SNB ukinuo trogodišnje ograničenje tečaja franka prema euru od 1,20 franaka za euro, uvedeno kako bi se zakočilo jačanje švicarske valute u razdoblju dužničke krize u eurozoni i potrage ulagača za sigurnim utočištem za kapital

Uzmite u obzir da Engleska, odnosno Banka Engleske, nije u Europskoj uniji i da ne postavlja svoju valutu u odnosu na euro. Jasno vam je da je Švicarska u stvari pokradena!

Kada su Švicarci počeli podešavati franak u odnosu na euro, oni su prodali svoj suverenitet Europskoj uniji. Otprilike 22% ljudi je željelo svoj suverenitet natrag i zato su 30. studenog 2014. godine glasali da žele svoje zlato i naciju natrag.

Međutim, ostatak od 78% je rekao da je savršeno zadovoljan dužničkim ropstvom Centralnoj europskoj banci. Čak i predsjednik, Thomas Jordan, bio je protiv povrata zlata, što je upravo suprotno potezu koji je sada napravio. Zašto bi prvo glasao protiv povrata zlata, a onda zaokrenuo politiku za 180 stupnjeva?

Craig Hemko je objasnio kakvi se sve zapleti ovdje dešavaju, zašto on smatra da su se desili i kakve će biti posljedice.

Kakvu li će ulogu Šangajska organizacija za suradnju igrati u promjenama koje slijede? Koliko je Zapad u stvari svjestan ekonomskog tsunamija koji ide u njegovom smjeru?

Tisuće Švicaraca zbog franka pohrlilo u kupovinu u Njemačku

Njemački supermarketi uz švicarsku granicu proživljavaju “drugi Božić” nakon što su u njih pohrlili švicarski kupci pogođeni naglim skokom vrijednosti švicarskog franka u odnosu na euro, piše dpa.

Njemačka se već duže vrijeme nalazi pod pritiskom da poveća potrošnju kako bi poduprla euro, a čini se da su tu poruku dobro shvatili u području uz švicarsku granicu na jugu Njemačke. No, malo bolji pogled otkriva da to nije nužno bajka sa sretnim završetkom – kupci nisu Nijemci a motivacija nije slabi euro, nego osnaženi franak.

Zbog naglog skoka švicarske valute kupci prelaze njemačku granicu kako bi se opskrbili kućnim potrepštinama.

“Bila bih idiot da to ne radim”, rekla je jedna Švicarka dok je sa suprugom u supermarketu punila kolica.

Račun na blagajni iznosio je oko 150 eura, a ista količina robe u Švicarskoj bi stajala 300 franaka (293 eura).

Par iz Basela prešao je granicu u Weilu am Rhein, gradu na tromeđi Njemačke, Švicarske i Francuske.

Kako Švicarci koriste valutni kaos?

Švicarci uz granicu već godinama odlaze u kupnju u Njemačku, ali je prošlotjedna odluka Švicarske središnje banke (SNB) da ne brani tečaj franka učinila taj put puno isplativijim. Sada granicu svakodnevno prelaze tisuće Švicaraca.

Švicarci mjenjaju CHF u EURO, prije kupovine u Njemačkoj

Guenther Merz, direktor shopping centra u gradu od oko 29.000 stanovnika, kaže da u centar dnevno dolazi oko 34.000 ljudi. Vjeruje da su sada 60 posto njih Švicarci, a ostatak Nijemci i Francuzi.

Guverner SNB-a Thomas Jordan izjavio je da banka više nije mogla braniti minimalni tečaj franka prema euru jer bi to zahtijevalo velike intervencije i da više ne može preuzimati na svoju bilancu rizike za gospodarstvo.

Prošlog je tjedna SNB ukinuo trogodišnje ograničenje tečaja franka prema euru od 1,20 franaka za euro, uvedeno kako bi se zakočilo jačanje švicarske valute u razdoblju dužničke krize u eurozoni i potrage ulagača za sigurnim utočištem za kapital.

Ta je odluka iznenadila tržišta i neposredno nakon objave te odluke franak je poskočio čak 30 posto prema euru da bi se u međuvremenu stabilizirao.

Prokletstvo vlastitog stana: Najzadovoljniji životom su oni koji ne posjeduju nekretnine

Zeleni kvadratić je Hrvatska. Crvene oznake su ostale ex-socijalističke zemlje – jasno vidimo da je fetiš nekretnina socijalističko naslijeđe.

Najljevija točka je Njemačka, oni imaju najmanje nekretnina u EU. Švicarci imaju još manje.

Što se tiče zadovoljstva životom, kako su podaci iz početka 2012., mislim da su u međuvremenu Hrvati podosta skrahirali, a ostali nisu (BDP raste svuda osim u RH).

Izvor je European Quality of Life Survey (Eurofound).

Ako izbacimo outlayerea Njemačku s gornje ilustracije, slika postaje još jasnija.

 

 

 
 
(webtribune,index,youtube.com/preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19776"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

U Rusiji se bilježi nezapamćeni pad rublje, inflacija galopira, a stanovništvo se u panici ubrzano snabdeva i pravi zalihe hrane. Domaći novac vade iz banaka i kupuju sve u trgovinama, a neki su dizali kredite u rubljima

U Rusiji nikad nije dosadno. Pa, mi smo na ovakve krize, udarce i kaos već navikli. Nije ovo prvi put. Naravno da su se ljudi uznemirili, ali ne toliko koliko bi se možda očekivalo – kaže kolega novinar Maksim Jusin iz Moskve.

Mnogo se ljudi, naglašava Jusin, pripremilo za ovakvu situaciju jer se već prije najmanje mjesec, dva mogao iščitati ovakav ishod. Rusi su snalažljivi pa je većina podigla svoje dolare i eure u strahu da se ne zabrani njihovo podizanje s računa, kao što je to u Ukrajini. Jusin napominje da je posljednjih tjedana zabilježen i povećan broj nenamjenskih kredita koji su podizani u rubljima. Neki snalažljiviji su podizali kredite i od deset tisuća dolara u rubljima – za taj iznos kupili bi dolare ili eure i sada bez panike vraćaju te kredite koji su se obezvrijedili. Neki su, pak, kupovali automobile i stanove na kredit u rubljima.

No, Jusin napominje kako sada svi čekaju da se tečaj stabilizira. Čini se da oni koji sada mahnito kupuju dolare i eure možda griješe jer se čeka da država ubrizga svoje devizne rezerve kako bi stabilizirala tečaj na razumnoj mjeri.

Krim je koštao

Kriza i ova situacija s Ukrajinom odavno su natjerale Ruse da se snalaze i vrte, pa je samo naivne romantičare dočekala nespremne – dodaje Jusin. Napominje da sada mnogi oporbenjaci likuju i kažu kako “Krim ipak nije pao – besplatno”.

Vraćamo se u 90-e. Konačno smo postali banana-republika – komentira, pak, stanovnik Moskve Jevgenij kojega smo dobili na mobitel dok je nervozno stajao u redu pred mjenjačnicom na Trgu Majakovskog u središtu ruske metropole.

Jevgenij je pokupio sve rublje koje je imao kod kuće – od žene, brata, šogora i bake koju je trebalo nagovarati da podigne s računa “ono nešto umirovljeničke ušteđevine koju ima” – i sada ih želi promijeniti u dolare ili eure kako bi “spasio što se spasiti dade”. U redu, otkriva, nema velike gužve, ali pred svim moskovskim mjenjačnicama i bankama ljudi čekaju. – Odvikli smo se od redova, ali sada nas ponovno vraćaju u prošlost – ljuti se Jevgenij. Dodaje kako je, srećom, uplatio doček Nove godine u Španjolskoj, u Barceloni, po starim, prihvatljivim cijenama pa je barem za to miran, “ali ako sada ne kupim eure, ne znam kako ću se tamo provesti”.

Velika zbrka

Priča nam kako mnogi njegovi prijatelji žele otkazati putovanja pa od agencija traže povrat u eurima, no one im nude rublje, i to po “ondašnjem tečaju”. – Vlada velika zbrka – priča nam dok se red relativno brzo pomiče, te dodaje kako se neki pribojavaju da bi, kad oni dođu do šaltera, moglo nestati eura i dolara.

Pad cijena nafte i sankcije, koje su uvedene Rusiji zbog ukrajinske krize, doveli su do neviđene inflacije. Rubalj nezadrživo pada. Još početkom rujna euro je bio 40 rubalja, a sada je već prešao granicu od 100 rubalja, iako je tijekom jučerašnjeg dana tečaj bio 84 rublja za euro.

Moskvom je zavladala blaga panika – kaže Jevgenij, a Jusin napominje da su najveći udarac doživjeli turistički operateri jer će se ove godine osjetiti veliki pad broja ruskih turista u Europi.

Ove će godine svjetske metropole prvi put nakon 2000. ostati bez rastrošnih Rusa koji će 2015. dočekati skromnije u ruskim destinacijama. Moskovski restorani trljaju ruke kao nikada dosad – objašnjava Jusin.

Dokad će ovo, kakav užas – gotovo na rubu plača govori žena u redu pred mjenjačnicom, piše portal Medialeaks. – Dok im ne damo Krim – dešperatno joj odgovara mladić koji s prijateljem preko mobitela pokušava doznati koja mjenjačnica u blizini daje najbolji tečaj za otkup.

Rusi su se bacili i na trošenje. – U IKEA-i i trgovinama bijele tehnike stvaraju se redovi. Ljudi kupuju sve što stignu, trebalo im to ili ne – priča nam Galina Kandaurova koja se također rastrčala po velikim moskovskim šoping-centrima. Prodavači spadaju s nogu, a skladišta se prazne brzinom svjetlosti. – Neki kupe dva-tri televizora ili dvije-tri perilice – prenosi gradski moskovski portal riječi prodavačice Nadje, dok njen kolega Dima, koji prodaje aparate za kavu, nemoćno gleda jer kod njega nema reda. Malo tko hoće male jeftine aparate.

Sada se sve prodaje po starim cijenama, a kad se one usklade s dolarom, to će biti kao ljubav u doba kolere – tvrdi Moskovljanka koja je produljenu pauzu za ručak iskoristila da dođe do šoping-centra i potroši “nepotrebni višak obezvrijeđenih rubalja”.

Potrošiti rublje

No, nisu svi u groznici – priča nam Jevgenij. Oni koji nemaju nikakvu ušteđevinu, samo dolaze pred mjenjačnice i sprdaju se s onima u redu. – Neki za ovu situaciju psuju Putina, a neki Obamu – smije se Jevgenij te dodaje kako se prvi put nakon sovjetskih vremena pojavljuju i redovi pred restoranima. – Ljudi žele potrošiti rublje pa ako ne mogu ni na što drugo, onda si makar priušte neku zabavu.

“U bankama uglavnom umirovljenici, kao da smo došli u ambulantu, a ne u banku”, piše na portalu Moskovskog komsomolca. “Oni još uvijek više vjeruju bankama, a svi bankovni šalteri su u pogonu”, prenose ruski portali i napominju da je ovo prednovogodišnje blagdansko vrijeme ipak unijelo određenu uznemirenost i neizvjesnost u napaćene ruske duše.

Ovako nije bilo od 90-tih

Cijene hrane su skočile za 25 posto u 2014. godini, a vjera stanovništva u stabilnost države ozbiljno je poljuljana, navodi “Business Insider”. Neimenovani stanovnik Moskve izjavio je za BI da su police u samoposlugama glavnog grada Rusije sve češće prazne, jer se stanovnici trude nabaviti što više hrane prije novog pada rublje.

On tvrdi da ovako nije bilo ni u vrijeme krize koja se dogodila prije pet godina. Samo cijene svinjenitine i šećera porasle su za 25 posto, a cijene ribe i morskih plodova za 15 posto, navodi “Nezavisnaja gazeta”. Izvješće državnog zavoda za statistiku također pokazuje da su cijene u prosincu nastavile rasti.

Samo za sedam dana cijene heljde, koja se u velikoj mjeri koristi u Rusiji, porasle su za 5,7 posto, dok su cijene jaja, krastavca i kupusa skočile između 4,3 i 6,2 posto. Prema podacima Ruske središnje banke, zbog skoka cijena hrane inflacija je prošlog mjeseca dosegnula 9,4 posto. Razloge ovakve krize valja tražiti u činjenici da Rusija veći dio hrane uvozi iz inozemstva, što u kombinaciji naglog pada rublje u odnosu na dolar i sankcija koje joj je uvela EU, dovodi do inflacije.

Deset razloga zašto je slabljenje valute put u katastrofu

Deprecijacijom bi najviše bili pogođeni građani jer bi im poskupjeli krediti, a inflacija bi im povećala troškove života.

Slabljenje kune, prevalilo bi se prije svega na teret građana. Većina ih je u kreditima vezanima za euro, pa bi slabljenje kune značilo i istodobno veći iznos kredita koji bi trebali otplaćivati. Isto bi značilo i za državu i njezin dug koji bi se također povisio, što bi pak moglo dovesti do nemogućnosti njegova servisiranja.

I inflacija kao jedna od posljedica također bi se prebacila ponajprije na teret građana. Zato se i druga skupina ekonomista, koji podržavaju politiku HNB-a, pita kome je i zašto u interesu slabljenje kune i preokret u monetarnoj politici koja je jedina godinama ekonomiju održavala stabilnom s obzirom na to da fiskalna politika svoju restriktivnost kroz smanjenje državnih rashoda i štednju nije provodila.

Zalaganjem za deprecijaciju mogla bi se nepotrebno stvoriti panika među građanima koji bi mogli pohitati u mjenjačnice da pretvore kune u eure, što bi dodatno oslabilo kunu. Takav scenarij već je viđen. Zasad panike nema, tečaj je upravo na razini od 7,7 kune za euro, no i to je najveća razine eura naspram kune u zadnjih 10 godina.

Mnogo je negativnih učinaka dvoznamenkaste ubrzane deprecijacije sa 7,7 na 8 i više kuna za euro u kratkom razdoblju za Hrvatsku kao malu i otvorenu ekonomiju. Evo najvažnijih deset razloga protiv:

1. Povećava otplatu kredita stanovništva i poduzeća

Ovaj razlog osjećaju svi oni građani i poduzeća koji su podigli kredit uz valutnu klauzulu (u velikoj su većini) kojima iz mjeseca u mjesec raste vrijednost anuiteta koji otplaćuju. Primjerice, mlada obitelj koja je podigla dugoročni stambeni kredit s mjesečnim anuitetom od 500 eura morala bi zbog deprecijacije od 10% platiti 380 kuna više za ratu stambenog kredita.

2. Povećava uvozne cijene, što uzrokuje inflaciju i povećanje troškova poduzeća

Slabljenje domaće valute izravno utječe na porast uvoznih cijena jer je Hrvatska uvozno ovisna (pokrivenost je robnog uvoza izvozom samo 46 %). To znači više cijene na policama trgovina, više troškove repromaterijala za proizvođače, više cijene benzina… scenarij koji nas vodi u spiralu inflacije iz koje je Hrvatska izišla prije 15 godina.

3. Smanjuje 
štednju u kunama

Kuna je u kratkom razdoblju ponovno neatraktivna valuta. Samo je posljednja deprecijacija od 5% u posljednja tri mjeseca donijela ogromnu konverziju štednje stanovništva iz kune u euro. Jedno je od važnih svojstava novca da ga se koristi kao sredstvo štednje, u ovom slučaju kuna je to prestala biti, a pri još bržoj deprecijaciji ponovno bi trebalo čekati deset godina da se vrati povjerenje u kunu (do tada ćemo vjerojatno već uvesti euro).

5. Povećava porezni teret i vodi u inflacijski porez

Kroz povećanu vrijednost uvoza zbog višeg tečaja eura PDV koji se obračunava pri uvozu automatski je veći pa prema tome deprecijacija oporezivanjem dodatno povećava cijene i ubrzava inflacijsku spiralu.

4. Deprecijacija smanjuje realni dohodak stanovništva jer je većina troškova i obveza indeksirana u stranoj valuti

Stanovništvo ima ugovorenu plaću u kunama (najčešće nije indeksirana na promjenu tečaja), a automatski je posljedica manja količina robe i usluga koja se može kupiti zbog deprecijacije jer će većina trgovaca povećati svoje cijene – raste im uvozna cijena. Smanjivanje realnog dohotka znači smanjenje standarda i siromašnije građane.

6. Utječe na neatraktivnost kunskih vrijednosnih papira (dionice/obveznice/komercijalni zapisi) i usporava oporavak burze

Svi vrijednosni papiri koji kotiraju na burzi denominirani su u kunama. Uza znatan pad cijene dionica u posljednjih godinu dana njihova bi vrijednost bila još manja zbog deprecijacije kune.

7. Povećava kunsku protuvrijednost vanjskog duga kao udjela u BDP-u

Vanjski je dug dosegnuo 45 milijardi eura, što bi uz deprecijaciju na 8 kuna pridonijelo povećanju za 31,4 milijarde kuna. Kada se to podijeli s BDP-om, dobivamo vanjski dug veći 9,4%, mjereno udjelom u BDP-u.

8. Deprecijacija smanjuje vrijednost potraživanja poduzeća

Poduzeće koje izda račun u kunama, a neka mu velika kompanija jednostavno ne želi platiti ili ugovori valutu plaćanja za šest mjeseci, ima sve manju realnu vrijednost potraživanja zbog deprecijacije i posljedično inflacije. To se posebno odnosi na mala i srednja poduzeća koja imaju potraživanja od velikih tvrtki i koja sebi zbog svog snažnijeg tržišnog položaja mogu priuštiti da ne plate na vrijeme, odnosno da ugovore valutu plaćanja od šest mjeseci i dulje.

9. Pridonosi nepovjerenju investitora u sposobnost otplate dugova

Inozemni investitori i vjerovnici zbog smanjenja realne vrijednosti domaćeg proizvoda povećat će nepovjerenje u domaću ekonomiju jer je realni domaći proizvod nužan za otplatu dugova.

10. Deprecijacijom svi u konačnici gube i ona vodi u još dublju recesiju

Deprecijacijom se otvara spirala međuovisnosti inflacije, troškova i tečaja, što prema hrvatskom višegodišnjem iskustvu iz 80-ih i 90-ih vodi u recesiju koja bi u ovim međunarodnim okolnostima bila najdublja dosad, a to u konačnici vodi u neželjenu višegodišnju depresiju.
 

 
 
(jutarnji,youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19501"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Imidž burzovnih špekulanata se kreće između divljenja i prezira. Oni traže slabe točke država te ih napadaju. To načelo je prije dva desetljeća spektakularno primjenio George Soros napadom na britansku Nacionalnu banku.

Georga Sorosa danas jedni u svijetu slave kao propovjednika slobodnog tržišta, dok ga drugi napadaju kao bezobzirnog burzovnog žonglera. On sam sebe vidi kao filantropa koji se zalaže za slobodu na svim razinama društva – kako u ekonomiji tako i u politici. U Hrvatskoj, jednako kao i i čitavoj regiji jugoistočne i istočne Europe, Soros je najpoznatiji kao osnivač Zaklade Otvoreno društvo (Open Society Foundations), koja znatnim financijskim sredstvima pomaže rad brojnih nevladinih organizacija, prije svega onih koje se zalažu za uspostavu slobodnog i demokratskog društva. Što se financijskih sredstava tiče to mu nije problem – ekonomski magazin Forbes procjenjuje bogatstvo ovog 82-godišnjaka na oko 14 milijardi američkih dolara.

Trenutno je pod velikim pritiskom burza u Madridu

Taj novac Sorosu nije pao s neba. On ga je zaradio – burzovnom špekulacijom. Kako mu je to uspjelo? Vratimo se u 1992. godinu. Tada je Europska Unija, mjereno brojem zemalja članica – 12 – bila još mini-unija. Njemačka je upravo politički bila ponovno ujedinjena, što ju je koštalo ogromne sume novca. Njemačko ujedinjenje je tadašnji politički i ekonomski ustroj u Europi poprilično promijenilo, zemlja se ozbiljno zadužila što je dovelo do rasta inflacije. Kako bi spriječila daljnji rast cijena Njemačka savezna banka (Bundesbank) je povećala svoju osnovnu kamatu – iznos kamate za zajmove koje ta banka daje drugim bankama. Time je njemačka marka postala skuplja.

Cijena ujedinjenja Njemačke

To je tada bilo moguće, budući da još nije postojala zajednička valuta euro i nacionalne banke su bile samostalne u svojim odlukama. Ali zemlje Europske Unije su ipak bile usko povezane i u monetarnom smislu i to u okviru Europskog deviznog sustava (EWS). Ključni element tog sustava je bilo stabiliziranje međusobnog tečaja pojedinih valuta unutar jednog unaprijed zadanog okvira.

Spekulant i filantrop – Ameriöki investor i milijarder George Soros

Povećanje njemačke osnovne kamate prisililo je međutim i druge zemlje na sličan korak, kako bi spriječile prevelik pad vrijednosti vlastite nacionalne valute. U to vrijeme je prije svih britanska funta bila znatno precijenjena. U to vrijeme je i američki dolar počeo gubiti na vrijednosti, što je pritisak na Europu samo još povećalo.

Krimić u Londonu

Tu slabost sustava je George Soros znao iskoristiti. On je 1930. rođen u Mađarskoj, obitelj je usprkos židovskom porijeklu uspjela preživjeti nacistički režim. Nakon rata se obitelj seli u Veliku Britaniju, gdje Soros završava studij ekonomskih znanosti, a 1956. odlazi u Sjedinjene Američke Države. Soros tamo dolazi s 5000 dolaza u džepu, ali se zahvaljujući uspješnim poslovima na burzi ubrzo pretvara u bogataša. Te 1992. godine on je vidio pod kakvim se pritiskom nalazi britanska vlada, djelomično i zbog vrlo lošeg stanja državne blagajne, te je došao do zaključka da će London ili morati

1992. je u Velikoj Britaniji na vlasti bila vlada Johna Majora

znatno smanjiti vrijednost funte, ili će morati istupiti iz EWS-a. On je zajedno s nekolicinom drugih investitora prikupio velike količine novca kako bi ciljano oslabio britansku funtu. U tu svrhu je velike količine funti s kojima je raspolagao počeo mijenjati u njemačku marku i francuski franak.

Britanska Nacionalna banka je reagirala i počela je u velikom stilu kupovati funte, kako bi stabiliziala kurs, ali bez uspjeha. Zbog toga je 16. rujna 1992. britanska osnovna kamata povećana s 10 na 12 posto, kako bi se privukli investitori da ulažu u funtu, a samo nekoliko sati kasnije je kamata povećana čak na 15 posto. Ali Soros i drugi spekulanti na tu ponudu nisu pristali i nastavili su čekati. U 19 sati tog dana je britanski ministar financija objavio da zemlja istupa iz sustava EWS-a. Taj dan je u povijest Velike Britanije ušao kao “crna srijeda”. A Soros je u jednom danu zaradio milijardu dolara i postao legendom.

Špekuliranje bez granica

Do svog odlaska u mirovinu prošle godine, dakle kao 81-godišnjak, Soroš je cijelo vrijeme bio aktivan u traženju slabih točaka pojedinih država i u špekuliranju protiv njih. A istovremeno je postao i uzor brojnim “učenicima”.

Danas se u sekundama pokreću milijarde eura širom svijeta

Pogotovo u vrijeme financijske i dužničke krize njih se često proglašava glavnim krivcima. Političari rado upiru prstom u njih i navode ih kao glavne krivce za lihvarske kamate koje prezadužene države moraju plaćati na financijskom tržištu. Ti političari međutim pritom rado zaboravljaju da nisu špekulanti uzročnici krize, već samo tu krizu koriste za ostvarivanje profita. A zadatak je politike da žonglerima na burzama, koji u sekundi “okreću” milijarde eura, postave jasna pravila igre.

U posljednja dva desetljeća se ukupan obim burzovnih špekulacija umnogostručio – uz pomoć specijalnih financijskih konstrukata je moguće klađenje kako na rastuće tako i na padajuće tečajeve pojedinih valuta, ili cijena sirovina, prehrambenih proizvoda ili državnih obveznica. Jednako kao i prije 20 godina tako ni danas ne postoje dostatni mehanizmi koji bi to spriječili. I tako državama preostaje samo da dovedu u red svoj državni proračun – inače će se na kraju veseliti samo burzovni špekulanti i mešetari.

Anglosaksonska rješenja za eurokrizu

George Soros se obogatio burzovnim mešetarenjima. On smatra da je krizna politka EU-a potpuno pogrešna. Prije svega, politika Njemačke vlade, koja će, smatra on, Europu odvesti u novu depresiju.

Konferencija Instituta za novo ekonomsko razmišljanje (INET) kojeg financiraju George Soros i drugi američki multimilijunaši, bila je najavljena vrlo ambicioznim ciljem. U Berlinu se želio predstaviti novi ekonomski pristup nacionalnim gospodarstvima, a koji će u većoj mjeri u obzir uzimati kompleksnost stvarnog stanja. Predstavljene su mogućnosti djelovanja koje bi politika mogla primijeniti, a gotovo se sve temelji na teoriji Johna Maynarda Keynesa po kojoj država treba imati veći upliv na gospodarstvo.

Europa štedi do vlastitog istrebljenja

George Soros nudi svoja rješenja za krizu eura

Konferenciju je započeo osobno George Soros, koji je iskoristio priliku za promidžbu vlastite knjige koja je objavljena i na njemačkom. Svoju aktualnu misiju ovaj milijarder, koji je svoje bogatstvo stekao burzovnim špekulacijama, vidi u spašavanju eura. On najveću opasnost za euro vidi u Njemačkoj saveznoj banci, odnosno kancelarki Angeli Merkel. Njene ideje o politici štednje odvest će Europu u depresiju sličnu onoj iz 1930, tvrdi Soros. Zapravo, smatra on, europski bi fiskalni aparat, zajedno sa sustavom koji koči daljnje zaduživanje, trebao biti promijenjen a Njemačka bi se trebala usmjeriti na isplate novca zemljama EU-a koje su u krizi.

Stoga ne čudi što njemačka kancelarka Merkel i njen ministar financija Wolfgang Schäuble nisu prihvatili poziv da sudjeluju na ovoj konferenciji i tako osobno saslušaju primjedbe na svoju politiku. A primjedbe dolaze prije svega iz anglosaksonskog ugla. Sudionici konferencije s kontitentalnog dijela Europe bili su u manjini.

Neomerkantilizmom za rast u “PIIGS”u

Jedan od njih, nekadašnji čelnik Njemačke banke Norbert Walter ustrajao je na merkantilizmu i obrani njemačke politike tgovinskog viška. Ipak, a to je opisao kao “neomerkantilizam”, ovaj bi višak trebalo investirati u inozemstvu, posebno u visoko zaduženim europskim zemljama poput Grčke. Zauzvrat bi se te zemlje trebale obvezati da će uz veliku pomoć stručnjaka iz inozemstva modernizirati svoju gospodarsku i upravnu strukturu.

Anglosaksonskim ekonomistima se ne sviđa njihova poliitka – Duo Merkel/Schäuble

Iz jedne od tzv. PIIGS zemalja (Portugal, Irska, Italija, Grčka i Španjolska) dolazi i atenski profesor ekonomije Yanis Veroufakis. Slično kao i Walter on je pozvao na, kako ih je sam nazvao, “produktivne investicije” zemalja EU-a s trgovinskim suficitom u zemlje koje su se našle u krizi. Time bi se stimulirao rast gospodarstva, stvorila radna mjesta a državi omogućilo da skuplja nove poreze. Sadašnja politika štednje guši primjerice bilo kakav gospodarski rast. Umjesto da se Grčkoj daju krediti za vraćanje dugova, njoj bi trebalo dati novac za refinanciranje kreditnih instituta. Veroufakis polazi od toga da od navedenih prezaduženih europskih zemalja, Grčka u svakom slučaju neće nikad biti u stanju vratiti novac koji je dužna.

Jedna od posljedica depresije u rubnim europskim zemljama bit će i sve veća polarizacija među stanovništva zemalja zajmodavaca i stanovnika zaduženih zemalja. U tom je kontekstu na konfereniciji spominjana i dezintegracija EU-a.

Demokratski deficit u krizi EU-a

Isto je tako europskim političarima više puta predbacivano da svojim građanima ne prikazuju dovljno vjerno stanje u kojem je gospodarastvo. Umjeto toga, stalno si novim kreditnim paketima kupuju vrijeme. Alternativa bi zapravo bila ili odlučnije kročiti putem europske federacije, čime bi se prava pojedinih zemalja morala u velikoj mjeri predati u ruke središnjih europsklih institucija, a u to bi ulazili i financijski transferi. IIi pak treba ozbiljno računati s propašću eurozone.

Špekulanti poput Sorosa izgladnjuju svijet

Suša u SAD i Indiji izazvala je izostajanje žetve, a strah od nove krize s namirnicama raste. Kako cijene ne bi još više divljale, nekoliko banaka u Njemačkoj obustavilo je burzovne špekulacije životnim namirnicama.

Kada je u Obali Bjelokosti sezona dobra i urod kakaa bogat, njegova cjena je niska jer ga ima dovoljno. Tada ga špekulanti masovno otkupljuju po toj niskoj cijeni i nadaju se lošoj žetvi sljedeće godine. Ako su u pravu, cijena kakaa raste i oni ostvaruju veliku zaradu. To se desilo kada je u Obali Bjelokosti izbio građanski rat – u svijetu je došlo do nestašice kakaa, glavne sirovine za proizvodnju čokolade i na scenu su stupili špekulanti.

Banke mijenjaju politiku

Suša pogoduje špekulantima

Od velike krize hrane 2008. špekulanti se nalaze pod pojačanom prismotrom kritičara. Iako pravno gledano oni djeluju sasvim legalno, kao i svi trgovci pokušavaju po što nižoj cijeni kupiti neku robu i po što višoj ju potom prodati, špekulacije prehrambenim sirovinama imaju i jednu drugu dimenziju: dizanjem cijene hrane oni potiču pojavu gladi širom svjeta, jer siromašni sebi više ne mogu priuštiti ni osnovne živežne namirnice. To prelazi granice običnog poslovanja i ulazi u sferu moralnog djelovanja.

Upravo zbog te moralne dimenzije je njemačka Commerzbank odlučila obustaviti do daljnjeg špekulacije cijenama životnih namirnica. Ovu odluku je pozdravila nevladina organizacija Foodwatch te istakla da bi i druge banke trebale slijediti njen primer.

Ipak pohvala Commerzbanci čini se da baš i nije ugodna, zbog čega odgovorni nisu bili spremni za razgovor s novinarima Deutsche Wellea. Martin Ricker iz Foodwatcha objašnjava razloge šutnje: „U interesu je banke očito da ne preplaši svoje mušterije, koje i nadalje žele investirati na tom polju. Zato banka tu svoju odluku ne ističa u javnosti. Ali u našem interesu je da navedemo primjere u kojima se banke opraštaju od jedne poslovne oblasti iz preventivnih razloga.“ U međuvremenu ni Dekabank ni Landesbank Baden-Württenberg više ne nude finansijske investicije na bazi osnovnih životnih namirnica.

Pri tom je to bio unosan posao. Jer mnogim se investitorima isplati ulaganje novca u namirnice. Potražnja širom svijeta raste uslijed rasta stanovništva, a to znači i rast cijena te ma kraju rast profita. Uz to su za sadnju biljaka koje se koriste za proizvodnju biogoriva potrebne obradive površine koje onda nedostaju za sadnju biljaka za proizvodnju hrane.

Za hranu 80 posto zarade

Aktuelna suša u SAD i Indiji samo je još više podigla cene. Soja je od lipnja poskupjela za 30 posto, a kukuruz za 50 posto. I u Indiji su zbog slabih monsunskih kiša izostale žetve. A što je manje žetvi i što je njihov prinos manji, to su više cijene.

Pritom zarada na jednoj strani znači glad na drugoj. „U najsiromašnijim zemljama svijeta ljudi moraju izdvojiti 80 posto prihoda za hranu. Otuda i najmanji porast cijena vodi ka tome da ljudi sebi ne mogu priuštiti hranu“, kaže Ricker.

15 posto rasta cijena hrane dešava se zbog špekulacija

Od 2008., kada je započela aktualna kriza hrane, došlo je do nemira u više od 30 država širom svijeta zbog povećanja cijene hrane. Bankama prebacuje da špekulacijama još više dižu cijene namirnica. Mada među ekonomistima ne postoji jedinstveno mišljenje o tome, u kojoj mjeri špekulacije utječu na cijenu hrane, nesumnjivo je da taj negativan utjecaj postoji. Po mišljenju Rafeale Schneidera, stručnjaka iz nevladine organizacije Foodwatch „oko 15 posto rasta cijena hrane dešava se zbog špekulacija“.
 
izvor: dw.de
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10691"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]