Agencija za lijekove i medicinske proizvode (HALMED) primila je lani 3112 prijava na nuspojave nekog lijeka, cjepiva i dodatka prehrani, čime je broj prijava porastao u odnosu na 2013. za 25 posto, navodi se u redovitom godišnjem izvješću Agencije. Koliko je tek neprijavljenih slučajeva?

28 prijava zbog sumnje na smrt bolesnika

U ukupnom broju prijava 29 posto nuspojava ispunjavalo je kriterije za ozbiljnu nuspojavu, pri čemu je 28 slučajeva prijavljeno zbog sumnje da su izazvale smrt bolesnika. Te su se sumnje uglavnom odnosile na bolesnike s teškom osnovnom bolešću, a tek je jedna prijava stigla od obitelji umrloga.

Lani je u odnosu na 2013. zabilježeno manje prijava da je nuspojava nekog lijeka izazvala invalidnost kod osobe koja ga je koristila, ali je zato zaprimljeno stotinu prijava više (376) u kojima se sumnjalo da su nuspojave dovele do hospitalizacije bolesnika.

Prijave su se najviše odnosile na nuspojave lijekova za kardiovaskularne bolesti te onih za liječenje sustavnih infekcija i cjepiva, dok su se na trećem mjestu po prvi puta našli citostatici, koji se koriste u liječenju malignih bolesti.

Taj podatak u HALMED-u objašnjavaju povećanim prijavljivanjem nuspojava liječnika iz nekoliko bolničkih centara, prije svega iz KBC-a Rijeka i KBC-a Sestre milosrdnice, koji su prepoznali važnost praćenja sigurnosti primjene lijekova. Ističu pritom kako povećani broj prijava nije utjecao na omjer koristi i rizika ni za jedan citostatik.

Najčešće nuspojave bile su mučnina, osip, proljev, svrbež, omaglica, glavobolja i povraćanje, što je karakteristično za klasične sintetske lijekove. Riječ je o nuspojavama koje su vidljive i vremenski su povezane s uzimanjem lijeka, a nakon prestanka korištenja lijeka najčešće nestaju.

Nuspojave najviše prijavljuju liječnici

Nuspojave i dalje najviše prijavljuju liječnici (53 posto), iako je taj broj u 2014. bio nešto manji nego u 2013. godini, dok su u 187 slučajeva prijave podnijeli pacijenti. Nastavljen je trend rasta broja prijava od ljekarnika (37 posto), su u HALMED-u nezadovoljni brojem prijava nuspojava koji dolazi iz bolničkih ustanova.

Najviše prijava, njih 2658, odnosilo se na lijekove, 276 na cjepiva, a 20 na dodatke prehrani, dok se 158 prijava odnosilo na neočekivanu nuspojavu nekog lijeka iz kliničkih ispitivanja koja se provode u Hrvatskoj.

Predsjednik Hrvatskog društva za kliničku farmakologiju i terapiju Dinko Vitezić kaže kako se praćenju nuspojava lijekova danas posvećuje daleko više pozornosti nego prije desetak godina, te ističe važnost educiranja i poticanja zdravstvenih radnika, ali i pacijenata, na prijavljivanje.

“Smisao je prijavljivanja nuspojava da se primjenom nekog lijeka kod velikog broja pacijenata, kada ga uzimaju stotine tisuća ljudi, utvrde moguće nuspojave kojih nije bilo tijekom kliničkog ispitivanja lijeka, kada ga je koristio ograničeni broj pacijenata, te da se na temelju toga procjeni treba li ostati u kliničkoj primjeni ili ga treba povući s tržišta”, kaže Vitezić.

Svaki liječnik ocjenjuje koja je terapija najbolja za njegova pacijenta, no neočekivane nuspojave su moguće, kao u situacijima istodobnog uzimanja veće količine lijekova, što je uglavnom slučaj kod starijih osoba, ali i u interakcijama s bezreceptnim lijekovima, hranom i sl.

Hrvatska na 16. mjestu među 115 zemalja

HALMED navodi da se Hrvatska lani po kvaliteti praćenja nuspojava svrstala na 16. mjesto među 115 zemalja koje sudjeluju u programu praćenja sigurnosti lijekova Svjetske zdravstvene organizacije, iako smo u odnosu na 2013. pali za dva mjesta.

“Hrvatska se zadnjih deset godina prema broju i kvaliteti prijava nuspojava nalazi među prvih 20 zemalja svijeta ali nastavljamo unapređivati sustav kako bi pacijentima lijekovi bili dostupni na najsigurniji način”, kaže Darko Krnić, glavni koordinator Nacionalnog centra i farmakoepidemiologije pri HALMED-u.

Svaka spontana prijava, dodaje Krnić, važna je za stalnu sigurnosnu procjenu lijekova i cjepiva pa se stoga uvijek iznova naglašava važnost prijave svake sumnje na nuspojavu lijeka i cjepiva zdravstvenih radnika i pacijenata.
 

 
(index.hr,youtube.com/uredio:nsp)

Psihički poremećaji su najčešći zdravstveni poremećaji. Svaka treća osoba ispunjava kriterije za barem jedan od brojnih psihičkih poremećaja. Nešto manje od polovice građana Sjedinjenih Američkih Država tijekom života pobolijeva od jednog ili više psihičkih poremećaja, bilo da je riječ o nikotinskoj ovisnosti ili shizofreniji.

Ispitivanje velikog uzorka odraslog pučanstva Sjedinjenih Američkih Država, koje je od 2001. do 2003. godine provodio njihov Nacionalni institut za mentalno zdravlje (NIMH), pokazao je da začuđujuće visokih 46% ispitanika zadovoljava kriterije sukladno svjetski najpriznatijem i najpoznatijem Psihijatrijskom dijagnostičkom priručniku (DSM) Američke psihijatrijske asocijacije (APA), za pobolijevanje od barem jednog, a većina njih i od većeg broja psihičkih poremećaja.

Od toga 28,8% otpada na anksiozne poremećaje, 20,8% na poremećaje raspoloženja, 24,8% na poremećaje kontrole pulzija te 14,6% na različite ovisnosti. A prema izvještaju iz 2005. godine provedenom u 16 europskih država, proizlazi da je 27% Europljana odrasle životne dobi u posljednjih godinu dana patilo od nekog psihičkog poremećaja.

Navedeni postoci očito ukazuju na to da se nalazimo usred epidemije psihičkih poremećaja. No tek mali broj stručnjaka smatra da je epidemija psihijatrijskih poremećaja koja je desila unazad posljednja tri desetljeća u državama razvijenog Zapada zapravo posljedica odranije postojećih poremećaja, koji su eto uslijed nerazvijenosti struke ostali neprepoznati i poddijagnosticirani.

Praktički nitko od relevantnih stručnjaka ne drži da smo tako naglo, kao ljudstvo Zapada, poludjeli, postali depresivni i psihotični. Isto tako nitko relevantan ne drži da je riječ o pojavi nekog novog okolinskog agenta-virusa, koji bi mogao objasniti toliki, praktički epidemijski porast psihičkih poremećaja među pučanstvom zemalja razvijenog Zapada.

Kao najčešća objašnjenja ove psihijatrijske epidemije navode se tri procesa:

a) proces dijagnostičke hiperinflacije (sniženje dijagnostičkog praga pojedinih psihijatrijskih poremećaja)

b) proces dijagnostičkog ekspanzionizma (umnožavanje novih i “novootkrivenih” psihijatrijskih poremećaja)

c) psihijatrizacija normalnosti (uvlačenje sve većeg dijela pučanstva unutar zabrana psihičkih poremećaja).

Dio stručnjaka navodi kao još jedan dodatni uzročni čimbenik zaslužan za epidemiju psihijatrijskih poremećaja – a to je učinak psihofarmaka, koji dugoročno izazivaju pogoršanje poremećaja koje kratkoročno liječe. Uz brojne izravne dokaze te teze da je liječenje gore od bolesti, postoji i onaj neizravni: s epidemijskim rastom propisivanja psihofarmaka koincidira i epidemijski rast psihijatrijskih poremećaja.

Kroz dijagnostičku hiperinflaciju psihijatrijska struka počela je i naše svakodnevne životne reakcije i teža razdoblja sagledavati kao neprepoznate psihičke poremećaje, čime je počeo proces psihijatrizacije ljudi.

Činjenicu da između normalnog i psihopatološkog ne postoji jasna već zamagljena granica kontinuuma, psihijatrijska dijagnostika je zlorabila u korist patološkog, odnosno podvodeći sve veći broj osoba pod odredbu “potrebe za tretmanom“. Time je u žižu stručnog interesa ušao značajan broj nesretnih, no temeljno zdravih a svakako normalnih ljudi, koji naprosto teško žive.

S druge strane, to je istodobno podrazumijevalo da se resursima uvijek ograničeni sustav mentalnog zdravlja prestao u dotadašnjoj i dovoljnoj mjeri posvećivati onoj manjini ozbiljnije poremećenih osoba. To je pogodovalo trendu transformacije psihijatara u psihofarmakologe, jer dok su oni jučer još manjini ozbiljnije bolesnih osoba mogli pružiti sve, to jest cjelinu psihijatrijske zdravstvene skrbi, sada se predijagnosticiranjem i psihijatrizacijom društva proizvodi epidemiološki golema masa osoba koje sustav tretmana može pokriti tek djelomično, površno, što zapravo znači omasovljenjem propisivanja i uzimanja psihofarmaka.

Kao psihijatri preolako smo zaboravili da izvorna nakana naše struke nije bila da sve proglasimo psihički poremećenima, koliko da onoj manjini koja to doista jeste na učinkovit način pomognemo. A izgleda da smo podlegli, tako tipičnom stručnom umišljaju, da entitete kojima se bavimo uvelike prenaglašavamo: vidimo ih gdje ih i nema i u izraženosti koju nemaju.

Stručnjaci za pojedini segment stvarnosti nerijetko precjenjuju svoje ideje i skloni su vidjeti taj segment kako se prelama kroz cjelokupnu stvarnost. Tako da se stručnjacima za droge svi drogiraju, za alkohol svi piju, za depresiju su svi depresivni itd. Imaju li od toga kakvu korist ljudi koji su potpali pod odredbe ove novonastale dijagnostičke psihijatrizacije njihovih života, ili ih se time samo zbunjuje i ograničava njihova sloboda i spontanost?

Nikakvu korist nema ni sama psihijatrijska struka od pridavanja sebi na važnosti umjetnim pumpanjem dijagnoza, jer se onda bavi onima koji nisu u jakom smislu psihički poremećeni, a uvijek ograničeni resursi zaobilaze osobe koje istinski pate.

U tom smislu došlo je i do proširenja definicije zdravlja. Ono se sada ne definira kao odsutnost bolesti nego i odsutnost predznakova bolesti i/ili čimbenika rizika za razvoj pojedinih bolesti. Navedeno je imalo za posljedicu da se “mentalno zdravlje“ počelo definirati i odsutnošću predznakova psihičkih poremećaja, čime je nastavljen proces psihijatrizacije pučanstva. Naime, odjednom se unutar spektra psihijatrijskog djelovanja našao značajan udio općeg pučanstva.

Nakon objavljivanja posljednja tri izdanja našeg Dijagnostičkog priručnika sve je teže bilo ostati “normalan”, i “normalni“ ljudi su postali manjina unutar pučanstva.

Javnozdravstvene akcije počele su uvjeravati manje-više normalne a nesretne i smućene ljude da je njihova egzistencijalna patnja zapravo bolest. Psihijatri su za njih već spremili dijagnostičke kategorije novih, do jučer nepoznatih psihičkih poremećaja, a farmaceutske tvrtke su pak spremile lijekove koji te poremećaje učinkovito otklanjaju.

Suludo nakaznu tezu da su brojni psihički poremećaji izmišljeni unazad dvadesetak godina samo kako bi se stvorilo tržište za novije generacije psihofarmaka moglo bi se pred stručnom javnošću braniti dosta dugo, a tezu bi se, istina ne tako čvrsto, nažalost moglo argumentacijski i obraniti.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(Robert Torre, ugledni psihijatar iz KBC-a Sestre milosrdnica,jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)