Mirovinski fondovi svojim su ponašanjem prema Ivici Todoriću, odnosno ulaganjem u njegove financijske akrobacije, teško narušili povjerenje svojih članova

No kako u svakom zlu ima barem zrnce dobroga, tako je i u ovom slučaju dobro da je (ne)rad mirovinskih fondova došao u središte pozornosti javnosti.

Kao što smo već ranije pisali, mirovinci su novcem svojih članova dokapitalizirali Ledo, kako bi Ledo vašim novcem mogao od Agrokora kupiti srpski Frikom, i crnogorski Ledo Podgorica. U toj operaciji Agrokor je dobio stotine milijuna kuna gotovine, a opet je sve ostalo pod njegovom kontrolom. Osim toga, mirovinci su Todoriću dozvolili da Ledo jamči za čak 19 milijardi kuna kredita koje je dobio Agrokor i tako izložili riziku novac svojih članova.

Ideja dobra – realizacija katastrofalna

Vratimo se sada na početak, u 2002. godinu, kada je krenula mirovinska reforma i uveden tzv. drugi stup.

Ideja za uvođenje drugog mirovinskog stupa, odnosno kapitalizirane štednje u osnovi je bila dobra. Loši demografski trendovi upućivali su na to da će se broj umirovljenika i radnika izjednačiti, što se na kraju i dogodilo. Naravno, ako imamo isključivo solidarni sustav, a za jednog umirovljenika od svoje plaće izdvaja jedan radnik, mirovine će biti mizerne.

Zbog toga se išlo na formiranje drugog stupa, u koji bi radnik izdvajao dio novca iz plaće – 5 posto – koji bi bio isključivo njegova imovina, povjerena na upravljanje mirovinskim fondovima koja bi kroz više desetljeća, osim uplatama, trebala rasti i od povrata na investicije te osigurati da budući umirovljenik ne ovisi samo o solidarnosti budućih radnika, odnosno o njihovim uplatama u prvi stup.

Država odglumila mirovinsku reformu

Gdje je krenulo krivo? Država je preusmjeravanjem dijela uplata u drugi stup smanjila dotok novca u državni mirovinski fond. Državi je i dalje trebao novac, pa ga je kroz izdanja obveznica počela posuđivati od novonastalih mirovinskih fondova.

Novoosnovani mirovinski fondovi koji upravljaju drugim stupom, umjesto da novac plasiraju u kvalitetne vrijednosne papire – dionice ili obveznice renomiranih kompanija u zemlji, ali i inozemstvu, kako bi sačuvali i povećali imovinu svojih članova, počeli su kupovati obveznice Hrvatske i zapravo prosljeđivali novac državi.

Time smo, umjesto prave reforme mirovinskog sustava, dobili zapravo odglumljenu reformu, u kojoj se iz perspektive građana, članova mirovinskih fondova, odnosno budućih umirovljenika, malo toga promijenilo, osim što su banke dobile dobru priliku za zaradu kroz “upravljanje” tim fondovima.

Glavnina imovine u obveznicama koje spadaju u kategoriju “smeće”

Mirovinski fondovi trenutno raspolažu s oko 86 milijardi kuna, od čega je najveći dio uložen u državne obveznice. Najveći broj budućih umirovljenika novac drži u fondovima “kategorije B” koji imaju imovinu od 82 milijarde kuna, a čak 60 milijardi su u državnim obveznicama.

Znači, građani uplaćuju novac u fondove, oni ga prosljeđuju državi, i za to “upravljanje” naplaćuju milijunske naknade.

Osim što građani na neki način preko mirovinskih fondova posuđuju novac državi koji će na kraju kao porezni obveznici ti isti građani i vraćati, problem je i rizičnost tih ulaganja.

Zbog relativno visokog javnog duga i slabe ekonomije, hrvatske obveznice spadaju u kategoriju “smeća”, nemaju investicijski rejting, tako da je glavnina novca za mirovine u drugom stupu zapravo vrlo rizično uložena.

Spašavanje propalih tajkuna

Nisu problem samo visokorizične državne obveznice, već i ostala “ulaganja”. Kao što smo već spomenuli, novac članova mirovinskih fondova kroz dokapitalizaciju Leda koristio se za pomaganje propalom privatizacijskom tajkunu Todoriću, a sličnih primjera bilo je i ranije.

Tako su prije sedam godina mirovinski fondovi novcem svojih članova pokušali spasiti Nexe grupu. U tu su kompaniju, za koju je bilo jasno da je u ogromnim financijskim problemima, kupnjom obveznica ulupali ukupno 24 milijuna eura.

Slična “ulaganja” imali su i u propali fond Quaestus Borislava Škegre, u koji su ubacili 100 milijuna kuna te u građevinsku firmu Ingra koja je završila u predstečajnoj nagodbi.

Ako mirovinski fondovi ne prestanu glumiti upravljanje imovinom, a zapravo se baviti financiranjem države i pomaganjem propalim tajkunima, buduće umirovljenike čeka vrlo neizvjesna budućnost i kopanje po kontejnerima.
 
(index.hr)

Mađarska je usvojila amandman na Ustav kojim je zabranila strancima kupnju poljoprivrednog zemljišta, ocijenivši tu odluku ‘povijesnom’ iako će ona izazvati sukob s Europskom unijom

Novi ustavni amandman kaže da stranci ne smiju kupovati poljoprivedno zemljište u Mađarskoj po privremenoj odredbi Ugovora o pristupanju Mađarske Europskoj uniji iz 2003.

Ta mjera trebala je po prvim planovima isteći 2011., a produžena je do kraja 2014.

Mađarski zastupnici odluku su je usvojili 17. prosinca.

‘Ustav će čuvati mađarsku zemlju kao nacionalno blago, naše zajedničko nasljeđe i temelj za život i štititi je od domaćih i stranih tajkuna’, priopćilo je mađarsko ministarstvo ruralnog razvoja.

Dodaju kako je riječ o povijesnoj odluci i početku nove ere za poljoprivredu.
 
(hrt.hr/uredio:NSP)

Od dolaska Vladimira Vladimiroviča Putina na vlast, u Rusiji su se stvari počele drastično mijenjati. Rusija je krenula uoporavak i jača na svim poljima, a prije svega ekonomski

Godinama prije toga Rusiju su pljačkali činovnici, funkcioneri, a najviše tajkuni.

Tajkuni su tih godina postali zaštitni znak Rusije. Oni su odlučivali o svemu. Vodili su Rusiju i od nje uzimali bogatstvo.

Dolaskom Putina na vlast, stvari su se drastično promijenile. On je ruske tajkune spustio na zemlju, pokazao kako jedan predsjednik treba razgovarati s tajkunima.

Onemogućio im je dalje bogaćenje, a to bogatstvo upotrijebio za ekonomski oporavak Rusije i ruskog naroda.

Jedan od najpoznatijih tajkuna, milijarder, Oleg Deripaska, sa još nekoliko tajkuna kupio je jednu tvornicu za simboličnu cijenu. Što je poznato zemljama Balkana. Cilj im je bio da se ta tvornica ugasi da bi oni iz svega toga mogli izvući korist.

Ali, malo su se preračunali!

Radnici tvornice su pisali Putinu i zamolili ga za pomoć. Predsjednik Putin se hitno uputio u tvornicu i pozvao vlasnike također da dođu na sastanak.

Bijesan, Putin je sastanak s tajkunima započeo riječima: “Zašto ovo niste riješili prije? Razbježali ste se kao žohari kad ste čuli da dolazim!”.

Olega Deripasku je pred svima doslovno natjerao da potpiše ugovor po kome tvornica počinje s radom onako kako je to vlada Rusije predvidjela!

Pogledajte snimku tog događaja:
 

 
(intermagazin.rs,youtube/uredio:nsp)

Hrvatski novinar-istraživač i bivši političar Domagoj Margetić, povodom proslave 20. godišnjice operacije Oluje uputio je otvoreno pismo “pobjednicima” u kojem im je poručio samo jednu riječ – FUJ!

Pismo Domagoja Margetića prenosimo u cijelosti:

“A dok slavimo ratove, o kakvom to miru govorimo? Dok su nam zločini državni praznici, a zločinci nacionalni junaci, o kakvom mi pomirenju i s kim govorimo?

Pobjednici slave pobjede. A slobodni ljudi su jednostavno – slobodni. Slobodnima ne trebaju ni pobjede niti pobjednici, ne trebaju im masovne pompozne, bahate proslave tuđe nesreće. Ne razumiju pobjednici taj stav kontra njihove pobjede. Jer pobjednici su nekako, po definiciji, taoci svojih pobjeda. Ili su pobjednici – ili nisu ništa. Zato ta potreba veličanja njihovih pobjeda. Jer ako im uzmeš tu njihovu „pobjedu“, ne ostaje im više ništa.

I nisu više ništa, ako nisu pobjednici. A slobodnima ne trebaju pobjede da bi bili nešto, ne treba im ta iskompleksiranost pobjedonosnim sindromom. Dok gledam te njihove perverzne pripreme za slavljenje još jednog od tolikih, nebrojenih, balkanskih pobjedničkih mitova, prisjetio sam se jedne moje kolumne iz 2010. godine: „Diferencijacija pameti – Odričem se Hrvatske!“.

A u ovih se pet godina, nažalost, nije promijenilo ništa zbog čega bih požalio što sam se tada odrekao zemlje, koju mi eto nameću kao domovinu. Kao što mi žele nametnuti svoju pobjedu. Kao što mi žele nametnuti, žele mi narediti zahvalnost što su nas „oslobodili“. Kakva ultimativna glupost! Tko uopće koga može ičega ili ikoga osloboditi?! Ne razumiju pobjednici da nas nisu „oslobodili“, nego su nas raspametili, razbaštinili ono malo ljudskosti koja nam je bila preostala, razbaštinili su nas one tri vrijednosti kroz koje smo odrastali i odgajani – sloboda, bratstvo i jedinstvo. Nije mi jasno kako ti naši suvremeni pobjednici misle da eto smiju paušalno to vrijednosti proglašavati jugonostalgičarskim floskulama! Jer kakve su tek floskule njihove priče o pobjedama, o oslobođenju, o nekakvoj nacionalnoj i apsurdnoj državnoj slobodi, kako nama tek neprihvatljivo zvuče te njihove floskule o domovinskom ratu, o svemu tome na čemu oni inzistiraju da im tko zna kako budemo zahvalni.

A ja, ovako slobodan, i oslobođen od svega, jednostavno ne razumijem na čemu i kome to bih trebao biti zahvalan. Nemaju što za jesti, nemaju čime školovati djecu, rade za crkavicu kojom ne mogu platiti niti osnovne mjesečne troškove života, rade a ne primaju plaću, oduzimaju im domove, blokirani su, nezaposleni, ali slave ratove! Još uvijek ih je moguće manipulirati i natjerati da mašu zastavama, da se kunu u grbove, da slave ratove za tamo nekakve „nacionalne interese“. Podilaziti tom njihovom kolektivnom ludilu za mene bi bila izdaja tog mojeg disidentstva kao osobnog životnog opredjeljenja, kao mojeg izbjeglištva savijesti pred njihovom pobjedničkom histerijom. Zamislite rulju koja slavi tamo nekakav „dan zahvalnosti“, a da pritom kao hipnotizirani nisu u stanju razmisliti na čemu to imaju biti zahvalni?

Na čemu biti zahvalan u zemlji u kojoj su ratni zločinci – heroji; u kojoj su ustaški kapelani – sveci; u kojoj su pljačkaši i ratni profiteri – ugledni tajkuni i biznismeni. Zar da demonstracijom ludog naroda pokazujemo koliko smo zahvalni ratnoprofiterskoj eliti što nas je opljačkala i otela nam sve, a mi još pjevamo, mašemo zastavama i plješćemo onima koji su nam to učinili? A ljuti ih kada im kažem – lud narod. No, ne vidim kako bih drugačije sam sebi mogao racionalizirati i argumentirati to njihovo ponašanje.

Oni su nas kao „oslobodili“, a žele mi uskratiti slobodu da kažem što mislim o tom njihovom „oslobođenju“, o toj njihovoj pobjedi. Ako vi imate pravo slaviti, imam vam pravo i moralnu obvezu reći – za mene ta vaša pobjeda, za mene Oluja, i proslava te vaše „pobjede“ i rata nije ništa drugo nego proslava ratnih zločina i ratnog profiterstva. I ništa više. Želite nam zabraniti da i nakon dvadeset godina stvari nazovemo pravim imenom. Zločine zločinima! Pljačku pljačkom! Želite nas kolektivno, prisilom na šutnju, u ovim dvadeset godina pretvoriti u svoje suučesnike u tom ratnom zločinu, pljački, kriminalu i ratnom profiterstvu.

Priznanje te vaše pobjede, za mene bi bio jedini konačni poraz.

Jer ako je to što vi ovih dana slavite – sloboda, onda ću glasno vikati – JEBEŠ SLOBODU! JEBEŠ SLOBODU! Ali vama ne dopire do mozga, niti nakon svih ovih godina, da sloboda i pobjeda nemaju baš puno toga zajedničkog. I upravo ta suštinska suprotstavljenost pobjede i slobode, ta sukobljenost slobode sa svakom pobjedom i svakim pobjednikom, otkriva o kakvom se ovdje ludilu radi. To je ta točka diferencijacije na kojoj se razilazimo – razlika između pobjednika i slobodnih. Vama toliko nejasna i neprimjetna. Vaša se pobjeda toliko razlikuje od moje slobode, upravo po tome što ćete vi zauvijek ostati zarobljenici svojih pobjeda. U jednom ste doduše, u pravu. Ta vaša pobjeda ima ime. Štoviše, više imena. Ta vaša pobjeda ima upravo onoliko imena – koliko je pobijenih i protjeranih u ime te vaše pobjede. Gadi mi se to vaše krvavo slavlje. Neka slave oni koji su na krvi, leševima i ruševinama profitirali. A vi koji im na paradama mašete zastavama i euforično kičete iz svojih gladnih usta, obični ste suučesnici tog njihovog gotovo neprekinutog krvavog, lešinarskog pohoda.

Ne pišem ovo da bih išta promijenio. Svjestan sam da je to nemoguće. Ali u vremenu dominantnih luđaka, možemo se barem distancirati i diferencirati od gomile koja im skandira.

Zato si uzimam lobodu javno reći – Oluja je zločin u kojem su jednu pobijeni, drugi protjerani, treći popljačkani. A vi mi sad pokušajte racionalno objasniti što se tu točno ima slaviti?

A dok slavimo ratove, o kakvom to miru govorimo? Dok su nam zločini državni praznici, a zločinci nacionalni junaci, o kakvom mi pomirenju i s kim govorimo? Protjerali ste organizirano oko 380 tisuća građana ove zemlje i to nazivate pobjedom? I nisu li te militantne proslave vaših pobjeda upravo jasna poruka onima koje ste protjerali da im slučajno ne padne na pamet vraćati se, da za njih ovdje više nema mjesta, da ovo nije njihova zemlja? Jer tko bi se normalan vratio u zemlju u kojoj je dan tog etničkog čišćenja državni praznik?

A tko ste vi, bijedo, da govorite i određujete što je čija zemlja, i što je kome domovina? Fuj!

Svojim ratnim pobjedama pokušavate nadomjestiti umrlu savijest, ako ste je ikada imali. Samo onima bez savijesti može biti tako lako pobjeđivati. I samo onima bez savijesti može biti tako lako slaviti takve pobjede i pobjednike.

Gadi mi se i ova država, i ovo društvo, i ova masa. Ne mogu vam dovoljno uopće uprizoriti koliko vas iskreno prezirem ovako kolektivno lude. Negdje u podsvijesti očito vam je jasno da ne postoji kolektivna sloboda, pa ste možda zato pobjegli u svoje kolektivno ludilo i proglasili ga slobodom, poput onih luđaka zatvorenih po ludnicama koji se proglase isusima, i tko zna kakvim povijesnim, stvarnim ili izmišljenim likovima.

Eto – to je ta vaša sloboda. Jedna velika masovna ludnica koju ste proglasili državom, i kolektivno ludilo koje ste proglasili nacionalnom slobodom. Zato se još jednom mogu samo odreći Hrvatske i uz sav taj prijezir i gađenje viknuti s ulice: Fuj! Vi ćete ionako nastaviti uživati u svojem ludilu, jer kao i svakom luđaku, vama samima sa sobom, tako ludima je baš savršeno dobro. Bez obzira što vas pljačkaju, bez obzira što nemate za život.

Samo, eto, ostaju žrtve te vaše pobjede. Žrtve kojima još uvijek nismo rekli obično, ljudsko, od srca – oprosti. Žrtve kojima ne dopuštamo niti da budu obilježena imena, jer se bojite ako negdje ispišemo imena tih žrtava ta će vaša pobjeda dobiti taj krvavi, lešinarski, prljavi identitet ratnog zločina. I ma koliko bježali od toga, vašu će pobjedu tada proganjati imena kojima ste ispisali taj svoj pobjednički pohod.

Zato za kraj samo mogu reći Oprosti, molim te – svakoj žrtvi tih pobjeda, ako su pobjeđivane i u moje ime. Oprosti. I moje je krivnje puno u tome. Jer kao mnogi, možda, nisam učinio dovoljno da pružim otpor toj njihovoj pobjedi. Oprosti. I samo se mogu bez riječi nakloniti onima koje ste pobijedili.

Nemate pojma koliko ste nas porazili tom svojom pobjedom”, napisao je Margetić.
 
(Domagoj Margetić,telegraf,sbperiskop.net/uredio:nsp)

Iako se nafta danas smatra najvažnijim starteški energentom, a biznis s naftom najprofitabilnijim, trgovina hranom – kao vitalnim energentom živih bića od suštinskog je značaja za vladarsku elitu.

Samo onaj tko kontrolira proizvodnju i promet životnih nammirnica za svoje podanike može imati apspolutnu kontrolu nad živom radnom snagom odnosno nad svojim robovima.

Naravno, to su znali još drevni vladari, a njihovo znanje i vještinu kontrole prometa namirnica preuzela je današnja oligarhija. Održavanje monopola u trgovini hranom koje se vrši preko nekoliko trgovačkih kartela se zato uopće nije promijenilo, iako se neupućnima stalno preko medija serviraju velike priče o demokraciji i slobodnom tržištu. Ali, to su samo iluzije.

Malo je poznato da su čak tisućama godina stari trgovački putevi kojima je vršena razmjena prehrambenih dobara sa Istoka i Zapada i danas gotovo na isti način pod kontrolom trgovačkih kartela onako kako su to bili u drevnom Babilonu, Egiptu, Grčkoj, Rimu …

Trgovački karteli koji su se još u srednjem vijeku u Europi bavili ovim poslom i koje su sačinjavale neke od starih europskih trgovačkih obitelji i danas funkcioniraju i to na istom principu. Promijenjena su samo poslovna sjedišta kartela i njihovih kompanija, i danas je glavno sjedište svih svjetskih najvećih trgovaca u Londonu (u staroj jezgri grada nazvanom City of London).

Formalno su oni pod okriljem Kuće Windsor, ali suštinski britanska kraljica kao ni britanska kraljevaka obitelj ne donose odluke kojima se karteli povlađuju. Ova trgovačka struktura (nama robovskoj javnosti uglavnom je nepoznata), iznad je kraljice koja ih samo reprezentira u javnosti i mora tražiti dozvolu prilikom ulaska u njihovu gradsku jezgru koje se posjećuje u građanskom odijelu. Na čelu trgovačkog dijela Londona se nalazi Gradonačelnik Londona koga oni postavljaju i sami se nazivaju Krunom.

Michael Bear, bivši gradonačelnik Londona (inače rođen u Keniji) koji je ovako pozdravio britansku kraljicu Elizabetu II stojeći na stepenštu tako da je i simbolično bio viši od nje. Kraljica je u građanskom odijelu, a gradonačelnik u svečanoj odori. Za posjetu trovačkoj jezgri Londona, kraljica mora traži i dobije odobrenje Gradonačelnika. Način izbora gradonačelnika Londona je tajna, a imenovanje se vrši svake godine na jednoj specifičnoj zatvorenoj ceremoniji u tišini i bez mogućnosti prigovora. Tipično jezuitski

Kuća Windsor, također, samo je formalno na čelu svih masonskih društava i ostalih tajnih struktura i mreža koje su razapete po čitavom svijetu i praktično kontroliraju globalno tržište i sve strateški važne poslove za opstanak KRUNE koju opslužuje čitava britanska imperija. KRUNA je praktično nasljednik svih trgovačkih poslova srednjovjekovnih venecijanskih trgovaca.

O tome kako rade ovi karteli koji između ostalog kontroliraju trgovinu hranom u čitavom svijetu (ostavljajući pojedina područija godinama bez hrane) pokušao je sagledati Richard Freeman koji je svoju obavještajnu studiju publicirao još krajem 1995. godine u članku “Executive Intelligence Review”. Nazvao je tekst: “Globalni prehrambeni kartel Windsor-a: Instrument za ubijanje glađu”.

Iz ovog izvješća predočićemo neke zanimljivosti koje pokazuju tko zaista stoji iza EU i tko kroji njeno zakonodavstvo, zašto balkanske zemlje kao i mnoge druge poljoprivrdene zemlje u Europi moraju uvoziti (uglavnom nekvalitetnu) i skupu hranu (iako Hrvatska može hranu izvoziti) i vidjet ćete za koga zapravo rade “veliki” balkanski tajkuni poput Kostića, Miškovića ili Ivice Todorića.

Freeman je tako otkrio da deset do dvanaest kompanija, kojima pomaže još nekoliko desetaka manjih drži danas čvrsto monopol u svjetskoj trgovini hranom. Oni dominiraju u opskrbi skoro svih žitarica – od pšenice, kukuruza, zobi, ječma do šećerne trske i raži. Oni kontroliraju i trgovinu mesom, mlijekom (posebno mlijekom u prahu koje je praktičnije za skladištenje i čuvanje), jestivim uljima, mastima, voćem i povrćem i svim drugim vrstama hrane.

Sve tvrtke su povezane preko kartela, a njima se upravlja iz Kuće Windsor-a u Londonu, tvrdi Freeman. I svi karteli rade u interesu europske oligarhije odnosno nekoliko starih europskih obitelji koje su stoljećima poslovno i rodbinski povezivale. Oni upravljaju tržištem svim energentima (uključujući hranu), sirovinama i mineralima.

Kao glavni operativni ogranak Kuće Windsor nalazi “World Wide Fund for Nature” (Svjetski fond za prirodu) kojim formalno upravlja vojvoda od Edinburgha, princ Filip. Njegov djed Georg I je bio grčki kralj danskog podrijetla koga je Britanska imperija namjestila Grcima kao kralja koga je “izabrao” grčki parlament.

Zbog svog njemačkog porijekla i rodbinske veze s nekim nacistima, princa Filipa mnogi Englezi ne vole i vide ovako

Freeman, međutim otvoreno kaže da se ovaj Fond u stvari bavi orkestracijom etničkih sukoba ili implementiranjem terorističkih akcija bilo gdje u svijetu gdje postoje interesi oligarhije uspostaviti kontrolu nad nekim prirodnim resursima ili u regiji gdje prolazi neki važan trgovački put. Princip koji koriste je oproban: podjeli, zavadi i pošalji do zuba naoružane “mirovne snage” – pa vladaj!

Svjetski fond za prirodu ima kao svoj logo – pandu. Vrlo simpatično. Čitav fond se formalno bavi zaštitom divljih životinja, posebno ugroženih vrsta diljem svijeta. U tom cilju Fond šalje često naoružene plaćenike u Afriku i druge dijelove svijeta da se bore protiv “lokalnih krijumčara” i “trgovaca divljim životinjama” ili “pomorskih pirata”, što je samo maska ​​za ubijanje lokalnih čelnika, i plemenskih poglavica koji neće da surađuju s Londonom i zaštitnika nacionalnih interesa afričkih plemena. Ova perfidna prevarantska predstava tipična je izmišljotina jezuitskih mozgova.

Veliki broj ovakvih orkestriranih sukoba izveden je nakon Drugog svetsklog rata u Africi i Aziji, a kronična nestašica hrane u pojedinim regijama je upravo njihova politika. Periodično poskupljenje hrane na svjetskom tržištu ili obaranje cijena ako se na tržištu pojave drugi ponuđači iste robe, posebice sirovina, glavna je poluga kojom ovi karteli drže monopol u trgovini hranom. Istina je da hrane na planeti ima dovoljno za sve.

Firme u okviru svakog kartela su navedene na slici. One samo odražavaju sliku različitosti i “slobodnog tržišta”, ali su u stvari sve članice jednog zatvorenog sindikata sa istim poslovnim ciljem – održavanje trgovačkog monopola. Skicu je napravio Freeman.

Kod mnogih članova upravnih odbora u raznim tvrtkama koje su navadeni na skici fukcije se preklapaju, pa neki sjede u upravnim odborima tvrtki koje su tobože veliki konkurenti na tršištu. U stvari, njihova uloga je da nadziru sve. Njihov vjekovni primarni zadatak je razaranje svih nacionalnih interesa i slabljenje nacionalnih ekonomija (gospodarstava) kako niti jedna ne bi mogla ostvariti potpunu suverenost. Države koje su same sebi dovoljne su najveći neprijatelji ovih trgovačkih kartela.

Korištenje hrane kao oružja staro je tisućama godina i poznato još iz Babilona, ​​Rimske imperije, Grčke … Istu tehniku ​​nadzora u prometu hane imali su venecijanski trgovci i razni njihovi familijarni izdanci uključujući obiteljske grane koje su živjele u Antwerpenu, moćne burgundski vojvode, nizozemske i britanske Levant tvrtke (turske trgovce koji su u srednjem vijeku radili za engleske i nizozemske interese) , Istočno-indijsku i Zapadno-indijsku kompaniju.

Drevni vlastelini kontrolirali su svaki tarnsport žitarica i drugih prehrambenih namirnica na cestama, lukama, mostovima, gradskim kapijama. Smišljani su i bogovi žetve i plodnosti (primjerice Demeter u Grčkoj ili Sibela) u čije ime je vlastela uzimala seljacima zemljišne prinose. Praktično je sve bilo “u božijim rukama” i “po božijoj volji”. I narod se toj sili, u strahu i neukosti, potpuno povinuo.

U drevnom Rimu kontrola žitarica je bila osnova imperijalne politike. Rim je bio centar trgovine hranom, a okupirane kolonije-Galija, Britanija, Španjolska, Sicilija, Egipat, Sjeverna Afrika i Mediteranska obala morale su slati u Rim sve svoje zemljišne prinose. Sve je prvo išlo u Rim. I Rim je to prodavao kome je htio. Potražnja za žitaricama koju je nametala rimska uprava bila je često mnogo veća nego što je zemlja mogla podnijeti, pa su mnoga obradiva zemljišta u Sjevernoj Africi postala neiskorištena.

Nakon križarskih ratova 1202-1204, venecijanski trgovci preuzeli sve žitne transportne puteve. U trinaestom stoljeću glavni venecijanski putevi su imali dva sabirna centra za hranu na istoku i to su bili Konstantinopolis (Istanbul) i Aleksandrija u Egiptu. Sva roba je stizala iz tih luka u Veneciju i onda je duž rijeke Po išla dalje u Lombardiju, pa preko Alpa je prevožena u Francusku. Venecijanski trgovci su onda svoj utjecaj proširili i na mongolsko carstvo i kasnije dalje na istok.

Od petnaestog stoljeća moćni venecijanski trgovački kartel (udružene obitelji) ustupili su veliki dio svoje trgovačke imperije moćnom burgundski vojvodstvu, čiji je poslovni centar bio Antwerpen. Trgovačka venecijanska imperija se tako proširila i obuhvatila je Francusku, Amsterdam, Belgiju i veliki dio današnje Švicarske.

Od ove venecijansko-lombardsko-burgundske poslovne veze potiče svaki od šest spomenutih trgovačkih prehrambenih kartela koji i danas funkcioniraju i praktički je svaki od njih na neki način naslijeđen kao obiteljski biznis.

Sve današnje prehrambene kompanije napravljene su tako po istoj strukturi poslovanja kako su ih imale drevne tvrtke iz Mezopotamije, antičkog Rima, Venecije i Britanije. Bolje reći, njihova drevna infrastruktura je preslikana u strukturu današnjih transnacionalnih kompanija. Iako je nekada sustav njihovog rada počivao na robovlasništvu, gdje je vlastela imala svoje posjede i svoje robove koje je hranila i opskrbljivala tako da su oni apsolutno i vitalno bili ovisni o vlastelinu, ništa se ni danas nije promijenilo. I danas vitalne potrebe svakog pojedinca u EU ili SAD ovise od ovih kompanije koje određuju i količine hrane na tržištu i njihovu cijenu.

Freeman navodi da je pet današnjih kompanija bukvalno preuzelo baš tu venecijansku poslovnu mrežu. To su tvrtke: Cargill, Continental, Louis Dreyfus, Bunge and Born i André.

Venecijanski trgovci su u literaturi opisni kao bezdušne i nemilosrdne sjecikese i derikože.

Od osamnaasetog i devetnaestog stoljeća Britanski Levant (Turska kompanija) i Istočno-indijska tvrtka preuzele su mnoge od tih venecijanskih trgovačkih putova. U 19. stoljeću tvrtke Baltic Mercantile i Shipping Exchange sa centralama u Londonu postale su glavni instrument za ugovaranje poslova u transportu žitarica iz svih regiona.

Povjesničar Lyndon Hermyle LaRouche je s timom svojih suradnika, povjesničara, također napravio jednu zanimljivu studiju nastojeći otkriti gdje su nestale moćne srednjovjekovne venecijanske trgovačke obitelji i otkrio je da su u razdoblju od oko 300 godina sve diskretno migrirale u London. Engleska je tako porobljena i stavljena u službu ovih međunarodnih trgovaca. I danas Englezi služe njihovim interesima.

Oligarhija danas ima četiri globalne regije preko kojih se obavlja izvoz svih vrsta hrane i oni kontroliraju sve četiri. Te globalne regije su: SAD, EU (posebno Francuska i Njemačka), države britanskog Commonwealtha (Australija, Kanada, Južna Afrika, Novi Zeland, Indija, Pakistan), Argentina i Brazil u Južnoj Americi.

Stoljećima su karteli radili na preuzimanje kontrole tržišta preko ova četiri regije koji imaju oko 15 % posto svjetske populacije. Ostatak svijeta, preko 6 milijardi, ovisi od izvoza hrane iz ovih regija

Evo, šta je Freeman još otkrio o ovim kompanijama.

Kompaniju “The Continental Grain” danas vodi milijarder Michael Freiburg sa svojim sinom Paulom. Freiburg je kompaniju osnovao 1813 u Arlonu, u Belgiji. Preselio je sjedište u Antwerpen, a zatim 1920. u Pariz i London. Danas imaju ured u New Yorku i jaku francusko-švicarsku bazu.

Léopold Louis Dreyfus koji je rođen u Francuskoj, 1852. osnovao je trgovački posao sa žitom u Baselu, u Švicarskoj. Izuzev za vrijeme Drugog svjetskog rata, u 20. stoljeću Dreyfus-ovo je sjedište bilo u Parizu i radio je na trgovačkim poslovima (koji su uključivali stare lombardske i burgundske puteve). Oni su praktički naslijedili biznis ovih srednjovjekovnih trgovačkih monopolista.

Bunge i Born su nastavili poslove Bunge obitelji iz Amsterdama 1752. Tvrtka je konačno preseljena u Antwerpen (danas je sjedište tehnički smješteno u Sao Paolo u Brazilu i na Nizozemskim Antilima).

Kompaniju “André” osnovao je Georges André u Nionu u Švicarskoj i danas joj je sjedište u Lausanni.

Cargill tvrtka je najveća žitna kompanija na svijetu sa sjedištem u Minneapolisu u Minnesoti. Osnovao ju je Škot William Kargil u Iowi 1865 i od 1920-tih je vodi obitelj McMillan. Ali, istinska poslovna poveznica je u Europi gdje je Kargil medjunarodna trgovačka izvršna kompanija, Tradax Inc. koja ima sjedište u Ženevi.

Tradax je osnovan 1956. i registriran je u Panami. Obitelj McMillan je uvijek bila u službi Britanije. John Hugh McMilan, predsjednik Kargila od 1936 do 1957 imao je titulu “nasljednog Viteza komandera Pravde u suverenom redu Svetog Johna (Malteških vitezova)”, što je jedan od najmoćnijih redova britanske Krune i Vatikana.

Tradax ima odjeljke po čitavom svijetu uključujući Argentinu, Njemačku, Japan. Ona je glavni izvršitelj trgovačke operative za “američki” Cargill sa čijim novcem najviše i radi, dok glavni profit ide Cargill-u. Osnovni financijski izvor Tradax-a, kako to otkriva Freeman, je banka Crédit Suisse, sa sjedištem u Ženevi i koja se vodi kao najveći svjetski perač novca.

Izvjesni Dan Morgan je 1979 napisao knjigu “Trgovci žitaricama”. Tu je otkrio da Kargil izvršna tvrtka Tradax sa sjedištem u Ženevi nije tu samo da bi Cargill izbjegao plaćanje poreza u SAD i ostalim zemljama (vlastela ne uzima danak sama od sebe) već i zato da bi zbunila svakoga tko pokuša prati poslovne transakcije koje vodi Cargill.

Tako je Morgan zapisao: “Kada Cargill prodaje tovar žita nizozemskom proizvođaču hrane za životinje, žito prvo transportira Misissipi rijekom, stavlja ga na brodove u luci Baton Rouge (u Louisiani) i šalje u Rotterdam (Nizozemska). Na papiru … trgovačka ruta je kompleksnija.

Cargill prvo prodaje žito Tradax International-u u Panami, koji će onda “iznajmiti” Tradax iz Ženeve kao svog europskog agenta. Tradax iz Ženeve onda aranžira prodaju nizozemskom mlinaru preko svoje pomoćne tvrtke Tradax u Nizozemskoj. Sav profit će biti uknjižen Tradax -u u Panami, a to je luka bez poreza. Tradax iz Ženeve će zaraditi samo “nadoknadu za uslužne poslove” i za poslove carinskog posredovanja na temelju sporazuma između Tradax-a u Panami i Tradax-a u Nizozemskoj “.

Tako izbjegavajući poreze i inspekciju, Cargill koristi mrežu kompanija prenijeti velike isporuke robe bilo gdje na svijetu u trenu. (Ali isporuku robe mogu i spriječiti u trenu).

Oni imaju unutarnju obavještajnu strukturu kao što je ima CIA. Koriste za svoje privatne poslove komunikacijske satelite, satelite za promatranje vremenskih prilika, koriste podatke koje primaju od 7000 obavještajnih izvora diljem svijeta, iz nekoliko stotina ured itd. .. Očigledno, one državice koje nazivamo porezni raj izmislila je vlastela zbog sebe i svog biznisa. I sve tvrtke koje se tamo registriraju su njihove. A mogu se formalno voditi i na “Petra Petrovića” iz Srbije ili Hrvatske. Svi ti “Petrovići” su samo njihovi službenici.

Britanski kartel za kontrolu trgovine hranom ojačao je svoj utjecaj nakon Drugog svjetskog rata. Ova kontrola je posebno išla preko SAD, gdje je Minneapolis, pod kontrolom obitelji Pillsbury i Peavey, zamijenio Mađarsku kao najvećeg svjetskog mlinara.

Prije Drugog svjetskog rata količina žitarica koje su išle u izvoz ili prelazile ocean rijetko je prelazila 30 milijuna tona godišnje. Američki udio je tada obično bio 10 milijuna tona ili manje.

Drugi svjetski rat je opustošio svijet i stvorena je masovna glad posebno u Europi i danas se održava i Trećem svijetu. (Afrikanci praktično moraju raditi i izvozi sve svoje sirovine zbog hrane). Američkim programom “Hrana za mir”, svjetska trgovina žitaricama je porasla, a samo SAD su izvezle 1979. godine 160 milijuna tona. Već 1995. to je bilo 215 tona žitarica. Ovome treba dotati desetine milijuna tona mliječnih proizvoda, mesnih proizvoda i druge vrste hrane. Ne zaboravimo da su SAD bile i ostale najveća kolonija britanske krune.

Tako danas imamo “Velikih Šest” žitnih kompanija koje čine glavni žitni trgovački kartel. To su: Cargill (sa sjedištem u Minneapolisu i Ženevi); Continental (iz Njujorka); Louis Dreyfus (iz Pariza); Bunge and Born (sa sjedištima u Brazilu, Nizozemskoj, i Holandskim Antilima) André (Švicarska) i Archer Daniels Midland / Töpfer (Ilinois – Hamburg).

Archer Daniels Midland je kupnjom Töpfer-a, hamburške njemačke žitne tvrtke, značajno povećao svoju prisutnost u svjetskoj trgovini žitaricama. Topher trgovački poslovi su bili u regiji Venecija-Švicarska-Amsterdam-Pariz uz jako partnerstvo Rothschild banke, najmoćnije banke londonske Krune i Vatikana.

Prvih pet su potpuno privatne tvrtke koje vode obitelji koje su vlasnici. One ne iznose u javnost veličinu kapitala kojim raspolažu, ne objavljuju svoj godišnji financijski izvještaj. Njih nema na raznim popularnim top-listama najbogatijih ljudi svijeta, baš kao što na njima nema Rothschilda, ni Rockefeller-a, Morgan-a …

Na tim popisima se nalaze samo njihovi uspješni djelatnici, poput Bill Gates-a, ruskih tajkuna i raznih egzotičnih “okrunjenih” glava kojima je na glavu krunu stavio upravo neki od ovih kartela. Njihovo poslovanje je tajna. Freeman vjeruje da samo Cargill i Continental kontroliraju čak 50 posto svjetske trgovine žitaricama.

Cargill je predstavnik svih žitnih kompanija i makar mali uvid u njegovo poslovanje otkriva i način rada drugih. Cargill je tvrtka broj jedan i u trgovini pamukom, najveći je američki vlasnik žitnih silosa (ima ih oko 340) broj jedan američki proizvođač kukuruzne baze, visoko proteinske hrane za životinje (preko svoje pomoćne tvrtke Nutrena Mills), pakira meso, najveći je proizvođač puretine itd. . .

Cargill ima vlastitu flotu od oko 420 barži za prijevoz žitarica 11 šlepera (remorkera), 2 velika broda koji plove Velikim Jezerima, 12 prekooceanskih brodova, 2000 željezničkih teretnih vagona i 2000 tankera.

Cargill stavlja svoje ljude na razne utjecajne pozicije u političke institucije diljem svijeta.

Daniel Amstutz koji je 25 godina radio za Cargill, bio je podtajnik SAD za poljoprivrdeu i izvoz poljoprivrdenih dobara i sa tog mjesta je odlučivao o američkoj eksportnoj politici žitarica. Kasnije je postao šef američke komisije za trgovinu u GATT-u (General Agreement on Tariffs and Trade). U međuvremenu, Nestor Rampaneli, bivši menadžer u tvrtki “Bunge i Born” postao je argentinski ministar za gospodarstvo kod predsjednika Karlos Menem-a 1989. On je inicirao tranziiju argentinske ekonomije od državnog nadzora ka “slobodnom” tržištu gdje vladaju moćne monopolističke “ajkule”. To se danas događa i sa zemljama bivše SFRJ. To je suština tranzicije. Sve postaje neovisno od države.

Iz ovoga jasno možete zaključiti zašto je tržište u Hrvatskoj uvijek puno, primjerice južnog voća, čiji uvoz vazalna država mora plaćati, iako nekim ljudima nije u stanju ni krumpir, ni brašno osigurati besplatno. Oni danas hrane i Srbiju i Hrvatsku i BiH i u tome im posao obavljaju lokalni tajkuni koje kontrolira i instruira masonerija.

“Njihove” (tajkunske) firme su zato i registrirane na raznim dalekim otocima. Na istim lokacji su registriranje njihove skupe jahte, koje moraju da kupuju jer na taj način vraćaju novac gazdama, kada “kupuju” basnoslovno skupe stanove, oni se obično nalaze u Londonu ili Monaco-u, gdje u stvari prenose ogroman novac svojim gazdama. Koji bi pravi biznismen iz hrvatske svoj novac ulagao u londonske nekretnine, kada na njihovu cijenu ni na koji način ne može utjecati.

Izgradnja silosa za žito u Ukrajni, koju je sebi pripisao MK Komerc je jedan takav posao koji je izvela ova oligarhija kako bi seljacima u Ukrajni preuzela žitarice i stavila ih pod svoju kontrolu. Naši “veliki” tajkuni su samo sitni pilićari ove stare oligarhije, a mnogi zapravo i ne znaju za koga uu velikoj piramidi rade. Njihov rad kontrolira i osigurava lokalna takozvana služba “državne sigurnosti” (u stvari vlastelinske sigurnosti) dok savjetodavnu funkciju i financijsku i drugu operativu obavlja lokalna masonerija. O velikom pranju novaca MK Komerca dosta toga je istražio i objelodanio pokojni Otporaš, Branimir Nikolić. I, naravno robovske (takozvane demokratske) pravosudne i sigurnosne institucije su sve morale zataškaju.

Normalno bi bilo da sve zemlje koje imaju viškove hrane svoje proizvode izvoze. I to bi cijenu hrane na svjetskom tržištu drastično smanjilo. Zato ovi moćni karteli raznim smicalicama čine sve da ih u tom poslu marginaliziraju.Tako se nameću razni standardi u korištenju određene vrste sjemena, pakiranju hrane, težini pojedinih artkala kako bi se dobila dozvola za prodaju na primjer na EU tržištu.

Sad shvaćate zašto Hrvatska koja može hraniti pola Europe, hranu mora uvoziti. Tako su sve male zemlje u stvari vazalne zemlje. One moraju uvoziti hranu preko ovih kartela po njihovoj cijeni ili mogu gladovati. Individualna mala poljoprivredna gospodarstva su u Srbiji posljednjih deset godina najviše uništena.

I tu Hrvatska nije usamljena.

Freeman navodi da su za dvadeset godina (do 1995) milijuni poljoprivrednika u SAD, Kanadi, Australiji i Argentini zbrisani. Isto je urađeno u Indiji. Primjerice 1982., SAD je imala 600 tisuća nezavisnih farmera. Već 1995. taj broj je bio manji od 225 000. Tržište hrane je skoro potpuno monopolizirano. Poljoprivrednici su plaćeni ispod paritetne cijene, a to je cijena koja pokriva troškove proizvodnje plus višak dovoljan za investiciju u sljedećem pozvodnom procesu.

Koliko državnici u SAD o ovome ništa ne znaju i ne pitaju se govori podatak da je 1983. Robert Bergland, američki ministar za poljoprivredu (kod Jimmyja Cartera 1976 – 1980) u jednom intervju izjavio:

“Cargill ima stav da SAD tretiraju kao svoju žitnu koloniju … Kada su 1970. Rusi okupirali Afganistan i kada je Jimmy Carter tražio informale koliko je žitarica Rusija kupila od SAD … mi nismo mogli da mu kažemo, jer nismo znali “.

Ali Cargill i druge kompanije iz kartela to su znale. Kada su 1976. Cargill, Continental i drugi prodali Rusima rekordnih 12,4 milijuna tona američkog i kanadskog žita (i tako stvorili nestašicu u SAD) administracija predsjednika Gerald Ford-a saznala je o toj prodaji tek nakon što je posao završen. Ove žitaice se očito uzgajaju u SAD, ali Anglo-nizozemsko-švicarski kartel na čijem čelu je britanska Kruna raspolaže s tim kako njemu odgovara.
 
 
(ivonazivkovic.net/uredio:nsp)

banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata, osiguranje

Kada je nedavno njemački tjednik “Der Spiegel” ekluzivno otkrio “Titove tajne ubojice”, nitko se u Hrvatskoj i Srbiji nije posebno uzbudio, jer je to otkriće ličilo na ponalaženje rupe u saksiji. Naravno, zahtjev Gojka Bošnjaka, ustaše koji je 1973. godine bio žrtva pokušaja ubojstva u Njemačkoj, a čiji je likvidator u Karlsruheu osuđen na 10 deset godina robije, prihvaćen je kao medijska senzacija. Bošnjak od njemačkog ministra unutarnjih poslova traži da se Josipu Brozu posthumno, zbog ubojstava emigranata, oduzme orden Izvanrednog saveznog križa, koji mu je 1974. dodijelio njemački predsjednik Gustav Heinemann.

Tito i njegove državne ubojice su od 1970. do 1989. godine u Njemačkoj ubijena 22 hrvatska iseljenika, u Europi i SAD 16 srpska emigranata. Ono što Gojko Bošnjak zna, a neće da kaže, jest činjenica da su državne ubojice iz Udbe likvidirale političke emigrante porijeklom iz Jugoslavije uz suglasnost vlasti u Njemačkoj i Americi. Naime, uvijek kada je Broz odlazio u službene posjete ovim državama, zahtijevao je od vlasti u Bonnu i Washingtonu da pohapse ili njegova tajna policija Udba pobije Titine političke protivnike. I zato Nijemci neće Titu oduzeti orden koji su mu dali, upravo za “čišćenje” njihovog prostora od “jugoslovenskih terorista”.

Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća Tito i Udba su imali 11 državnih ubojica iz svih republika. Ključ za ubijanje emigranata je bio nacionalni, pa su Hrvati ubijali ustaše, Slovenci bijelu gardu, Bosanci balije, a Srbi su ubijali četnike i Šiptare po svijetu. Konobar iz Niša, izvjesni B. Panajotović je u Chicagu ubio četnika D. Kašikovića, ali i devetogodišnju Ivanku, koja je vidjela zlikovca. FBI je taj zločin zataškao, a likvidator je operirao lice i skriva se danas u Coloradu.

U Njemačkoj je hrvatska Udba trebao ubiti Stjepana Đurekovića, odbjeglog direktora u INA-i, ali kako su to udbaški egzekutori iz Zagreba odbili, angažirani su Crnogorci. U tom masakru Đurekovića sudjelovali su Božović, Malešević i M – čije ime ne smijem izgovoriti. Prva dvojica su pokojnici, a treći živi i vrlo je utjecajan u Crnoj Gori. Uostalom, Njemačka nije uspjela dobiti Josipa Perkovića, šefa Udbe u Hrvatskoj, koji je osuđen za likvidaciju Stjepana Đurekovića. Niti se Njemačka zbog toga mnogo buni, jer ona i danas uvažava političke zločine komunista i maksimalno ih skriva.

Ta tajnovitost je dio političkog protokola zemalja, koje su provodile vlastiti državni terorizam. Naredbodavci udbašima su bili visoke političke ličnosti, koje su i same bile dužnosnici tajnih službi, pa bilo da se ona zvala NKVD, Ozna, Udba, KOS ili SDB. Prisjetimo se da je rad u tajnoj službi JNA, zatim SID-u i SDB, odnosno Ozni i Udbi, predstavljao često samo jednu od stepenica u političkoj karijeri mnogih naših dužnosnika. Tajni agenti su bili Josip Broz, Mitja Ribičić, Cvijetin Mijatović, Raif Dizdarević i Bora Jović, Nikola Ljubičić, kao i Edvard Kardelj. U novije vrijeme, kada su komunisti postali demokrati sa agenturama su radili Kučan, Janša, Tuđman, Gligorov, Izetbegović ili Milošević.

I svaka nova država koju su stvarali ove vojskovođe je imala svoju Udbu, a ona je pravila svoje ulične i narodne heroje, razne Arkane, Tute i Juke. Ovi momci su bili suradnici Titove agenture, samo su promijenili vladara i nastavili svoj podzemni pohod, a da nikada nisu ratovali između sebe. A i kako bi kada su bili drugari iz podzemlja u Frankfurtu. Milorad Ulemek Legija je bio miljenik mladog političara, koji ga je vodio kod Đinđića kući navečer, da ga upozori da Njemci žele ga likvidiraju. Dragana Vasiljkovića tj.. Kapetana Dragan, stvorila je srpska Udba, jer je po nalogu J. Stanišića doveden iz Australije u Krajinu izigravati srpskog nindžu.

Od 11 državnih ubojica, većina je otišla u prošlost, ali su danas živi i vrlo aktivni njih trojica – u Hrvatskoj i Crnoj Gori. A njihov šef Odsjeka za likvidacije postao je veliki majstor srpski masonerije i živi u Srbiji. Nije problem u tome da su Titove ubojice među nama, [highlight color="yellow"] već u tome da je brozovska Udba preživjela građanski rat i revoluciju i nametnula se kao tajna politička struktura demokracije [/highlight] . Uostalom, u Beogradu, svi udbaši i njeni mafijaši imaju običaj govoriti: “Da nas nije bilo, 5. listopada ne bi uspio. Mi smo narodu donijeli demokraciju! ”

Udbaši i mafijaši, međutim, zaboravljaju, kako već deset godina naplaćuju demokraciju koju su izborili na ovim prostorima. Udbaši koji su bila instrument Titovog režima, agenti Miloševića i Tuđmana, postali su veoma značajni suradnici Đinđića i Mesića, a ostali su u državnim i stranačkim aparatima Tadića i Josipovića. U Srbiji ih najviše ima u Ministarstvu vanjskih poslova, na mjestima konzula, u Ministarstvu obrane na funkcijama za ljudske resurse i vojnu industriju, zatim u medijima, gospodarstvu, mafiji i sportu.

Željko Kekić, bivši jugoslavenski špijun iskreno priznaje:

“Moji kolege udbaši i danas drmaju Hrvatskom. Oni su dobrovoljno radili kao suradnici političkih stranaka. Danas oni obnašaju dužnosti od načelnika općina, gradskih vijećnika, pa sve do zastupnika u Saboru i direktora javnih tvrtki. Oni i danas “drmaju” sustavom, jer su, u odnosu na “obične” političare koji dolaze iz naroda, u povlaštenijoj poziciji zbog informacija kojima barataju “.

 

[highlight color="yellow"] Hvatska Udba je, uostalom, dovela Gojka Šuška iz Kanade i namjestila ga za ministra. A Miroslav Tuđman, kao bivši šef agenture najbolje zna gdje su mu danas instalirani kadrovi. [/highlight] Jer, ako su komunisti postali demokrati, zašto ne bi udbaši postali njihovi savjetnici i suradnici.

Ako se samo površno skicira ta udbaška mimikrija, koja je im je omogućila da se infiltriraju u novu vlast, vidi se da su to učinili tako što su udbašku strukturu prenijeli u politiku i društvo. Glavni tajni posao udbaša danas na na blkanskom prostoru jeste ilegalno financiranje stranaka. Udbaši su stručnjaci za pravljenje “crnih para”. To je ilegalno zarađeni novac, kojim se plaćaju prljavi stranački poslovi. Taj novac je počeo da se stvara od prvih dana demokracije, jer su bivši načelnici tajnih službi, i u Beogradu, i u Zagrebu, pljačkali porušene gradove i banke, potom prvi otvorili poslove oko privatnih banaka i mjenjačnica, agencija za promet nekretnina, zatim agencija za privatne detektivne i osiguravanje. Samo u Srbiji agencije za osiguravanje imaju pod oružjem 30.000 ljudi.

Bivis udbaši su postali savjetnici i suradnici za sigurnost političkih partija, funkcionera, tajkuna, bankara. A u stvari se bave ucjenjivanjem i reketarenjem bogatih ljudi, uzimanjem partijskog postotka za svaki biznis sa državom, [highlight color="yellow"] ugovaranje prodaje državne imovine pod nejasnim okolnostima i uz visoku proviziju. [/highlight] Nerijetko pribjegavaju prijetnjama, batinjanjima i ubojstvima. U Beogradu udbaši su ubili Đinđića, au Zagrebu su ubili Pukanića. Izvršioci su bili članovi Udbine mafije iz zemunskog i zagrebačkog klana.

Najvažnija politička uloga Udbinih nasljednika je korištenje i prodaja tajnih dosjea stranačkih čelnika i simpatizera, sponzora političkih stranaka i stranih špijuna u domaćim gaćama, svim zainteresovao stranama. Cijena dosije sa tajnama običnog bisnismen, kojeg treba “ubijediti” da financira neku malu stranku, je u Beogradu –10.000 eura. A dosjei državnih dužnosnika vrijede već i milijun eura, jer su u njima podaci o zaraznim bolestima, kartonima iz ludnica, o ljubavnicama, prijevarama, ali i fotosi sa homoseksualnih seansi.

Udbaši danas posjeduju liste sa imenima političara, svećenika, javnih ličnosti, koji su homoseksualci, time ih ucjenjuju i ubacuju u razne političke igre. I zato svaki od političara koji se sprema za vrhovnu vlast strepi od ovih udbaša, njeguje ih, plaća i koristi, sve dok ne shvate da su iskorišteni. [highlight color="yellow"] Udba i danas potpuno kontrolira politički vrh Srbije, Hrvatske i Crne Gore. [/highlight] U njenim rukama su gospodarstvo, mediji, mafija i sport, pa zato i nije čudno što smo svi mi tajni suradnici udbaša. A dokle ćemo to biti, to nitko ne zna!?
 

 
preneseno sa serbianna.com
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8388"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]