Prije 6000 godina mozgovi su nam postali kadri čitati, sada je u opasnosti više nego što možemo i zamisliti

To je pojava posvuda oko vas kada bilo kamo putujete. Roditeljima iPad služi kao novi oblik smirivanja djece. Prvašići čitaju priče na pametnim telefonima, stariji dečki ne čitaju uopće, ali vise nad videoigrama.

Roditelji i uopće putnici surfaju ili prebiru po beskonačnim e-mailovima i vijestima.

Maryanne Wolf u Guardianu primjećuje da se svi uklapaju u tu priču, a to onda znači da se neuronske veze svih tih ljudi tako mijenjaju da to utječe na sposobnost čitanja, od predškolskog djeteta do odraslih.

Neuroznanstvenici u svojim radovima navode da se ustrojstvo mozga kako bismo bili kadri čitati, razvilo prije više od 6000 godina.

Taj sklop nastao je iz vrlo jednostavnog mehanizma za dekodiranje osnovnih informacija poput broja koza u nečijem stadu.

Istraživanje Wolf opisuje kako sadašnje sposobnosti mozga da čita obuhvaćaju neke od naših najvažnijih intelektualnih i emocionalnih procesa; nakupljeno znanje, zaključivanje, empatiju, kritičku analizu…

Diljem svijeta pojavljuju se istraživanja koja upozoravaju da je možda svaki od tih procesa neophodnih za “duboko čitanje” po prijetnjom kako sve više odmičemo u svijet čitanja na digitalnoj osnovi. Znanstvenica s MIT-a Sherry Turkle napisala je da mi ne griješimo kad kao društvo razvijamo inovacije, nego kad zanemarujemo što remetimo ili smanjujemo dok radimo inovacije.

U tom prijelaznom trenutku između tiskane i digitalne kulture društvo se treba suočiti s onim što smanjuje u dijelu sustava specijaliziranom za čitanje, u onome što naša djeca i stariji učenici ne razvijaju i s onime što oko toga možemo učiniti. Iz istraživanja znamo da sklop za čitanje nije dan ljudima kroz genetski nacrt poput vida ili jezika.

Ono za razvoj treba određeno okruženje. Usto, ono će se prilagoditi zahtjevima okruženja, od različitih sustava pisanja do osobitosti svakog pojedinog medija koji koristimo.

Ako su dominantni mediji razvili procese koji su brzi, višezadaćni i okrenuti velikoj količini informacija, kao što naši digitalni mediji sada, takvi će biti i sklopovi za čitanje.

Psihologinja s UCLA-e Patricia Greenfield piše da ćemo manje pažnje i vremena izdvajati za sporije, vremenski zahtjevnije procese dubokog čitanja, poput zaključivanja, kritične analize i empatije, što je sve neophodno za učenje u bilo kojoj dobi.

Stručnjak za književnost iz Engleske Mark Edmundson opisuje kako je puno studenata na fakultetima izbjegavalo klasičnu literaturu 19. i 20. stoljeća jer više nisu imali strpljenja čitati duže, gušće i zahtjevnije tekstove.

Nije toliko problem niti s “kognitivnom nestrpljivošću” studenata koliko ono što stoji ispod toga; potencijalna nesposobnost velikog broja studenata da čita s razine kritičke analize dovoljne za obuhvaćanje kompleksnosti misli i argumentacije koji se nalaze u zahtjevnim tekstovima, bilo u književnosti ili iz znanosti na fakultetu.

Ili u oporukama, ugovorima, referendumskim pitanjima, namjerno tako uobličenima na zbune glasače. Psihologinja Anne Mangen iz Stavangera u Norveškoj i njeni kolege proučavali su kako studenti usvajaju isti materijal iz različitih medija. Njena grupa obrađivala je klasičnu kratku priču o ljubavi, i to tako da je polovica čitala na Kindleu, a druga polovica na papiru.

Ispalo je da su oni koji su čitali s papira, bili bolji u shvaćanju priče, posebno u sposobnosti uočavanja detalja i rekonstruiranju radnje u kronološkom poretku.

Serija istraživanja sa Sveučilišta San Jose uočila je da je nova norma čitanja “skeniranje” kroz uočavanje riječi i prelijetanja kroz tekst. Mnogi čitatelji sada koriste obrasce skeniranja u obliku “F” ili “Z” tako da pročitaju prvi red, a potom lete preko riječi kroz tekst.

Kad se mozak ponaša na takav način, on smanjuje vrijeme za duboko čitanje i procese povezane s njim. Odnosno, nema vremena za uočavanje kompleksnosti, razumijevanje tuđih osjećaja, ljepote i stvaranje vlastitih misli.

Karin Littau i Andrew Pipe uočili su važnost dodirivanja u tiskanim medijima, što je važno za osjećaj geometrije riječi, prostornog oblikovanja teksta. Piper piše da ljudi trebaju znanje o tome gdje u prostoru i vremenu, što im omogućuje da se vraćaju stvarima i uče iz ponavljanja.

To je važno i za mlade i za stare čitatelje, da se mogu vratiti, provjeriti i ocijeniti nečije razumijevanje teksta. A onda se otvara pitanje što se događa s mladima čije skeniranje teksta preko ekrana odvlači čitatelja od “gledanja unazad” samim time što nedostaje osjećaj prostora.

Negativne posljedice čitanja, uočio je niz znanstvenika, primjećuju se već u četvrtom ili petom razredu, što za posljedicu ima ne samo sposobnost shvaćanja, nego i razvoj suosjećanja, empatije.

Kritička analiza, empatije i drugi procesi dubokog čitanja postaju kolateralna šteta digitalne kulture. Nije to tek puki sukob digitalnog protiv tiskanog. To znači da se uopće mijenja svrha našeg čitanja. Nije to niti samo do mladih, posljedice se uočavaju i kod odraslih.

Više nismo kritični, ne analiziramo, ostajemo otvoreni za lažne informacije i demagogiju. Moramo stoga razviti takav mozak koji će biti u stanju duboko čitati i u tiskanim i u digitalnim medijima.

(express.hr)

Današnja djeca imaju više tehnologije na raspolaganju nego bilo koja generacija prije njih, i to je pomalo dvosjekli mač

Neki bi se roditelji mogli iznenaditi koliko je širok raspon dostupnih obrazovnih aplikacija koje tvrde da će u djeci potaknuti akademske vještine, ali to se neće dogoditi ako djeca ne usavrše vještine pisanja… rukom, naravno.

Studija koju je provela Zaklada “Heart of England Foundation NHS Trust” utvrdila je da se mala djeca upisuju u školu bez snage ruku i spretnosti koja je potrebna za držanje olovke zbog rasprostranjenog prekomjernog korištenja tableta i telefona osjetljivih na dodir.

Mogućnost držanja i pomicanja olovke zahtijeva snažnu kontrolu nad finim mišićima u prstima, a djeca koja neprekidno koriste zaslone uređaja osjetljivih na dodir nemaju priliku razviti te osnovne vještine.

Roditelji nemogu nikoga kriviti već sami sebe, prema britanskim pedijatarima. Mnogim roditeljima lakše je “parkirati” svoju djecu ispred iPad-a nego da ih potaknu da se igraju igračkama i grade nešto ili da sudjeluju u drugim aktivnostima koje izgrađuju mišiće ruku poput bojanja.

Jedna je majka ispričala Guardianu kako ju je sinova škola kontaktirala jer je njezin sin “uhvatio svoju olovku kako špiljski čovjek koji drži štap”.

Nije bio u mogućnosti da dobije privilan stisak prstiju ruke, i šestogodišnjak sada pohađa tjedni radni tretman da razvije snagu u prstima da bi napokon mogao držati olovku i potpisati se.

Rekla je kako žali što mu je pružila toliko tehnologije za igru, a nedovoljno tradicionalnih igračaka, i ona kaže da je sada postala vrlo stroga prema pristupu tehnologiji kod kuće.

To je priča koja se počela prečesto događati, dok pedijatrijski profesionalni terapeut Mellissa Prunty izvještava da je broj djece koja kasni u pisanju porastao zbog velike upotrebe tehnologije.

Ograničavanje vremena pred zaslonom ima mnoge prednosti

Čak i ako vaše dijete uspije držati olovku pravilno, postoje i drugi razlozi da mu se ograniči vrijeme ispred zaslona.

Razvojni stručnjaci upozoravaju da eksplozija upotrebe tableta (iPad) i mobilnih telefona šteti društvenom i tjelesnom razvoju djece.

Raste broj djece – uključujući i neke mlađe od četiri godine starosti – koja se tretiraju zbog kompulzivno ovisničkog ponašanja nakon izlaganja internetu i digitalnim uređajima od rođenja. Osim toga, vrijeme ispred zaslona povezano je s odgodom početka govora kod djece.

Korištenje mobilnih uređaja također je čimbenik epidemije dječje pretilosti. Broj djece koja su pretila, deset je puta veći nego prije samo četiri desetljeća, a broj pretile djece diljem planete sada prelazi 124 milijuna.

Iako je loša prehrana dio jednadžbe, nedovoljna vježba također igra važnu ulogu, jer djeca troše više vremena zalijepljena svojim tabletima nego što to provode vani u igri.

Porast kratkovidnosti posljednjih godina pripisuje se i djeci koja troše previše vremena gledajući u ekrane i ne provode dovoljno vremena na otvorenom.

Istraživanja pokazuju da djeca koja žive u urbanim sredinama imaju dvostruko veću vjerojatnost da će biti miopijska kao i ona koja žive u ruralnim područjima.

Američka akademija oftalmologa kaže da provođenje više vremena na otvorenom može smanjiti šanse za razvoj kratkovidnosti kod djece. U jednoj studiji, svaki dodatni sat kojeg je dijete provelo na otvorenom svaki tjedan smanjilo je rizik od kratkovidnosti za 2 posto.

Ne samo da današnjoj tehnološki-opsjednutoj djeci nedostaju fine motoričke vještine i vrrijeme provedeno na otvorenom, oni su također izloženi opasnim Wi-Fi zračenju i propuštaju priliku za stvaranje društvenih veza.

Govoreći na godišnjoj konferenciji Udruge učitelja i predavača, profesor Colin Kinney izjavio je: “Razgovarao sam s brojnim učiteljima koji su zabrinuti zbog sve većeg broja mladih učenika koji mogu raditi na zaslonu, ali nemaju nikakvih manipulativnih sposobnosti da se igraju sa građevnim blokovima ili slično, ili učenika koji se ne mogu družiti s drugim učenicima, ali čiji roditelji ponosno govore o njihovoj sposobnosti da koriste tablet ili smartphone.”
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Od Facebooka do porna, ljudi zamjenjuju stvarna, opipljiva životna iskustva sa svijetom mašte

Zašto sve više ljudi sada gledaju sport i pornografiju umjesto da se druže sa ženama?

Zašto se muškarci i žene “tekstaju” više preko mibitela, nego da razgovaraju češće licem u lice?

Zašto sve više ljudi sudjeluju kao glumci u fikcijskim svjetovima, umjesto da iskuse realnost života?

Evo zašto sve više i više ljudi sada vole biti samo gledatelji u životu, igrajući se sa svojim pametnim telefonima i tabletima, umjesto da aktivno doživljava stvarnost za sebe.

Pogledajte video i razmislite:
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(NoviSvjetskiPoredak.com)

Sjećate li se da su do nedavno oni koji su lijepili ljepljivu traku preko web kamere bili nazivani teoretičarima zavjere. Sada glavni direktor FBI-a radi to isto

Hakeri, bez obzira da li imali dobre ili loše namjere, do savršenstva su razvili sposobnost upada u računala, smartphone, tablete i druge slične uređaje i sustave.

Ipak, ni najsposobniji cyber provalnik ne može zaobići jednu prepreku – komad samoljepljive trake.

Ova činjenica došla je u fokus javnosti nakon što je sam direktor američkog Federalnog biroa za istrage (FBI) James Comey priznao da preko svoje web kamere stavlja crnu samoljepljivu traku kako bi spriječio potencijalne hakere u špijuniranju njegovog doma.

Prirodno, u online svijetu je uslijedila burna rasprava oko toga je li Comey paranoičan ili jednostavno ima pravo.

Još od kada je Edward Snowden objavio dokumente koji navodno potvrđuju da FBI ima sposobnost upada u privatne računala i korištenja web kamera, strah od Velikog brata dobio je utemeljenje.

S druge strane, s narcisoidnošću graniči ideja kako državnu vlast zanima izgled doma prosječnog građanina ili da neki službenik agencija za istrage potajno upražnjava svoj voajerski duh.

Sam Comey smatra kako društvo mora pristati na određeni stupanj nadzora kako bi država bila sigurna, ali podsjeća da čini određene radnje kako bi spriječio potencijal invazivnog nadzora putem web kamere na laptopu.
 

Comey admits he puts a piece of tape over the webcam lens on his laptop #KenyonCSAD

— The Kenyon Collegian (@KenyonCollegian) 7. travnja 2016.

 
(vestinet.rs/uredio:NSP)

Svjedoci smo različitih situacija s istovjetnom poveznicom – obitelj sjedi za stolom pri objedu, a barem polovica članova bulji u mobitele

Ista scena na ulici, svaki drugi prolaznik je zadubljen u neki ekran, a slična se priča odvija prilikom vožnje bilo kojim prijevoznim sredstvom, u kino dvorani, kazalištu, na klizalištu, kod liječnika, u parku prirode.

Bilo gdje, pod bilo kojim uvjetima, hoda ili sjedi horda pravih zombija opčinjenih svojim mobitelima ili tabletima.

Ako ste jedan od onih koji nisu podlegli ovoj ovisnosti, onda vas ove scene sigurno užasno nerviraju. I to s pravom. Ne samo da nije pristojno u društvu prčkati po mobitelu dok vam sugovornici nešto pričaju, kao i u kinu ili kazalištu, to također predstavlja i veliku opasnost u prometu, bez obzira radi li se o prometu pješaka, biciklista ili vozača automobila.

Sjetite se samo koliko se puta netko s mobitelom pod nosom zabubao u vas na ulici, ili, koliko je prometnih nesreća počinjeno zbog nedostatka koncentracije na promet zbog okupiranosti mobitelom.

Nekada su ljudi ograničavali vrijeme koje se provodi uz televizor, pogotovo djeci, no ipak, statistike koje su navodile koliko se prosječno provodi pred televizorom su bile zastrašujuće.

Sada još tome možemo pribrojati pametne telefone i tablete, a statistike užasavaju. Na primjer, istraživanje koje je provelo Sveučilište Nottingham Trent je ukazalo na činjenicu da prosječna osoba provjerava svoj pametni telefon čak 85 puta na dan.

Mnogi toga nisu ni svjesni, ne uviđaju da je prva stvar koju naprave nakon buđenja upravo to – uzimanje mobitela u ruku, isto to će biti i posljednja stvar koju će napraviti prije spavanja, a u međuvremenu mobitele imaju u rukama čak pet sati, dva puta više od onoga što su mislili.

Istraživanje se provodilo kroz dva tjedna, na ispitanicima u dobi od 18 do 33 godine, uz pomoć aplikacije instalirane na pametne telefone koja je pratila aktivnosti poput provjere vremena, obavijesti na društvenim mrežama, poruka i telefonskih poziva te slušanja glazbe.

Drugo istraživanje navodi brojku od čak 221 puta na dan, a provedena je na uzorku od 2000 osoba. Brojna su istraživanja na ovu temu, brojke se razlikuju, ali kod svake rezultati navode na zaključak kako ljudi mogu biti ovisni o korištenju mobilne tehnologije i više nego što to shvaćaju ili priznaju sami sebi.

To potvrđuje i studija koja otkriva da što se više koriste mobilni uređaji, to je ovisnost veća, što dovodi do negativnih emocija poput ne raspoloženja, usamljenosti i ljubomore.

Također, psiholozi objašnjavaju kako se definicija narcisoidnosti – definirane kao pretjerani interes ili divljenje prema samom sebi, očituje i u prekomjernom postavljanju fotografija samih sebe, popularnih selfija, kao i brojnom postavljanju statusa na društvenim mrežama u vrlo kratkom vremenskom razdoblju.

Želite li provjeriti koliko ste ovisni, i jeste li uopće ovisni o mobitelima, razmislite – budi li vas budilica ili mobitel, što prvo i posljednje činite kod spavanja, znate li u svakom trenutku gdje vam je mobitel, a također možete probati izbrojati koliko ste ga puta na dan koristili za bilo koju aktivnost.

Odgovor će vas možda iznenaditi, a tada ćete i saznati – jeste li ili niste pripadnik moderne zombi generacije buljitelja u mobitele.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(nexus-svjetlost.com/uredio:NSP)

Da li se vaše dijete često igra s laptopom, tabletom ili smart “pametnim” telefonom?

Istraživanje pokazuje da izlaganje male djece tehnologijama zapravo šteti jer su izloženi kritičnim faktorima za razvoj, ponašanje i učenje. Što nas još treba zabrinjavati?

Tablet utječe na rast mozga
Između rođenja i prvog rođendana, mozak se utrostruči u veličini i nastavlja se ubrzano razvijati dok ne napune 21 godinu.

Ovo zahtijeva širok spektar stimulacije koje ne obuhvaćaju izlaganje spomenutim tehnologijama. U nekim slučajevima, ove tehnologije će izazvati kognitivna kašnjenja, oslabljeno učenje i povećanu impulzivnost.

Odlaže društveni razvoj
Mališani koji koriste stvari kao što je iPod, često odlažu razvoj socijalne vještine za razgovor i akademska postignuća.

Pretilost
Jedno od četvero kanadske djece i jedno od troje američke djece su pretili. Ovi uređaji često čine da naša djeca više žive neaktivni stil života. To je jednako debljanju.

Nedostatak sna
Također ne iznenađuje. Nije neuobičajeno da djeca ostanu do kasno igrajući računalne igre.

“Digitalna demencija.”
Brzi medijski sadržaji doprinosi da pažnja bude u deficitu i smanjuje koncentraciju. Ovo je uzrokovano “odljevanjem znanja” neuronalnih puteva u frontalnom korteksu.

Povećan rizik od ovisnosti
Ove tehnologije često odvoje djecu od roditelja. To je dokazano da kada je roditeljska vezanost odsutna, šanse za bolest ovisnosti raste, posebno za onu tehnologiju koja im je dostupna.

Izlaganje radijaciji
WHO je klasificirao mobilne telefone kao mogući kancerogen zbog zračenja koje emitiraju. U 2013, dr Anthony Miller iz Sveučilišta u Torontu škole za javno zdravlje, preporuča da na temelju istraživanja, da izlaganje radio frekvencijama treba biti reklasificirano kao vjerojatno kancerogeno.

Naprezanje očiju
Trošenja previše vremena ispred ekrana može biti pritisak na oči bilo koga. Na djecu posebno. Djeca mogu razviti Computer Vision sindrom, što je vrsta naprezanja očiju. Ako vaša djeca koristiti ove tehnologije, ograničite ih na 30 minuta odjednom. Što se tiče kratkovidnosti u Japanu je postotak kratkovidne djece nevjerojatnih gotovo 90%.
 
(ifehack.org,webtribune.rs/uredio:nsp)