Houston kao “povijesna svemirska baza” će napokon izgubiti svoju važnost za misije na Mjesec

Ravnatelj NASA-e Jim Bridenstine rekao je da će sjedište agencijine misije na Mjesec u kojoj bi astronauti trebali sletjeti na Zemljin prirodni satelit do 2024., biti u Marshall Space Flight Centru u Alabami, što predstavlja lošu vijest za Teksas koji je figurirao kao moguće sjedište novog svemirskog programa.

Bridenstine je u pratnji zastupnika u Kongresu iz Alabame, u postrojenju Huntsville pred 45 metara visokom testnom verzijom spremnika za gorivo teške rakete nosača Space Launch System, objavio informacije o programu istraživanja Mjeseca Artemis.

Nova radna mjesta za Alabamu

Ta objava donosi nova radna mjesta i prestiž Alabami, a razočaranje teksaškim zastupnicima koji su lobirali da program bude smješten u Johnson Space Centru u Houstonu, koji će prema objavi NASA-e, imati sekundarnu ulogu.

“Ovo nije bila odluka koja je lako donesena”, rekao je Bridenstine. Kazao je da će trebati popuniti 363 nova radna mjesta, od kojih će 140 biti u Huntsvilleu i 87 u Houstonu.

Johnson Space Center, koji je bio sjedište programa Apollo i drugih svemirskih programa NASA-e u prošlosti, pomoći će astronautima da se upoznaju s letjelicom kojom će sletjeti na Mjesec te će upravljati svim Artemisovim misijama koje započinju 2020., kada se očekuje prvi bespilotni let u sklopu programa, rekla je NASA.

Bridenstine je u svibnju zatražio od Kongresa da poveća predloženi proračun NASA-e za fiskalnu godinu 2020., koja nastupa 1. listopada, za 1,6 milijardi dolara, a od tih bi se sredstava dobar dio izdvojio za razvoj letova u komercijalne svrhe.

Petogodišnja misija Artemis vjerojatno će koštati od 20 do 30 milijardi dolara.

(rtl.hr)

Prije nekoliko godina, NASA-in rover Curiosity snimio je niz fotografija s površine Marsa. Nova provokativna studija protumačila je te slike kao dokaz da gljive rastu na marsovskom tlu

Istraživači su istakli značajke na 15 slika koje nalikuju algama, lišajevima i gljivama na Zemlji. Dodali su da je oblike bilo nemoguće kopirati neživim silama poput geoloških pokreta.

“Ne postoje geološke ili druge abiogene sile na Zemlji koje bi mogle proizvesti stotine sedimentnih struktura koji imaju oblik gljiva, stabljika, lijšajeva i algi kao ono što izgleda površini Marsa”, tvrdi istraživačica sa sveučilišta Pondicherry, dr. Regina Dass.

“Zapravo, petnaest uzoraka je NASA fotografirala kako rastu iz zemlje u samo tri dana.”

Dass i njezine kolege objavili su svoja otkrića u časopisu Journal of Astrobiology and Space Science Reviews. Zbog njihovih hrabrih tvrdnji da su pronašli žive gljive na Marsu, a njihov je istraživački rad temeljito preispitan od strane drugih istraživača.

Neki su akademici sugerirali da su “gljive s Marsa” koje su pronašli istraživači najvjerojatnije hematit, oblik željeznog oksida koji se obilno pojavljuje na Marsu.

Časopis je sam naglasio razliku između pretpostavki i dokaza, te je nalaz svrstao u okviru prvih.

Potraga za više dokaza o životu na Marsu

Istraživači ne znaju zašto se na Marsu možda razvio život. Neki od njih teoretiziraju kako se uvjeti pod zemljom gostoljubiviji od života na površini.

Dok filmovi prikazuju vanzemaljski život na razne uzbudljive i zastrašujuće načine, stvarni vanzemaljski život bi se vjerojatno pokazao ukroćenijim. Stručnjaci smatraju da su takav oblik života na Marsu zapravo fosili bakterija koje su davno umrle.

Najjači dokazi života na Marsu uključuju vodu, meteorite, metan i stvarne znakove života.

Crvena planeta trenutno je kamenita i neplodna. Većina vode na njoj je zarobljeno u ledenim kapama u polarnim regijama.

Međutim, istraživači su otkrili dokaze da je tekuća voda nekoć tekla po površini Marsa. 2000. godine, NASA-in Mars Global Surveyor fotografirao je jarke koje je tekuća voda iskopala u površini Marsa.

Također su procijenili nekoliko meteorita podrijetlom s Marsa koji su se srušili na Zemlju. Ti dijelovi metala i stijena pružaju pogled na Mars u ranijim razdobljima.

Pronađen na Antarktici 1996. godine, meteorit ALH 84001 ima obilježja koja podsjećaju na fosilizirane bakterije. Iako su studije iz 2012. godine formaciji pripisale vulkansko porijeklo umjesto biološkog života.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Svatko tko želi ići u svemir mora znati o zdravstvenim rizicima koji nastaju kada napuste atmosferu i gravitaciju Zemlje

Studija podržana od NASA-e upozorava da su astronauti bili mnogo skloniji razvoju slučaja herpesa dok su bili u svemiru i nakon povratka kući.

Istraživači su otkrili da je sedam posto astronauta koji su u prošlosti imali herpes pretrpjeli su novu epidemiju dok su bili u svemiru.

Nadalje, 57 posto sudionika pokazalo je mnogo više razine virusa tijekom misija u svemir nego na Zemlji.

Herpes virusi uzrokuju čireve, žljezdanu groznicu i herpes zoster. Kad je domaćin zdrav, patogeni prelaze u uspavano stanje i čekaju svoje vrijeme. Jednom kada se domaćin iscrpi ili je pod stresom, virusi se probude kako bi iskoristili prednost smanjenog imuniteta.

Nalazi su izazvali zabrinutost za zdravlje astronauta tijekom budućih dugotrajnih svemirskih putivanja, poput planirane misije na Mars 2020. godine.

Ako bi ljudski imunološki sustav postao tako slab tijekom kratkih putovanja, da bi neaktivni virusi prešli u aktivno stanje iz stanja mirovanja, duga putovanja bi mogla predstavljati ozbiljan rizik.

Astronauti imaju veću vjerojatnost da će doživjeti novu epidemiju herpesa

U istraživanju je sudjelovalo 89 astronauta. Sudionici su ili služili u svemirskim brodovima, boravili na Međunarodnoj svemirskoj stanici (ISS) ili obavljali obje misije.

Istraživači su uzimali uzorke sline i tražili znakove virusa herpes simpleksa 1 (HSV-1). Odgovoran za pojavu herpesa, ovaj soj herpesa zarazio je mnoge dijelove tijela, posebno genitalije.

Analiza je otkrila da je 53 posto posade svemirskog šatla i 61 posto astronauta koji su služili na Međunarodnoj postaji ISS doživjelo širenje virusa HSV-1. Širenje je način na koji se virus množi i širi tijelom svog domaćina.

Ljudi koji su proveli više vremena usvemiru pokazali su veću razinu virusne aktivnosti u svojoj slini. Oni su također sadržavali veće količine virusa HSV-1 u svojim tijelima. Nekoliko astronauta čak je razvilo slučajeve herpes zostera tijekom svoje svemirske misije.

Uz virus HSV-1, astronauti koji su sudjelovali u istraživanju su pokazali povećanu razinu virusa Epstein-Barr, varicella-zoster i citomegalovirus. To su također i sojevi herpesa.

Ova četiri virusa sadrže polovicu sojeva herpesa za koje se zna da inficiraju ljude. Oni su se širili kontaktom s kožom i zahvatili su milijarde ljudi širom svijeta.

Dulji svemirski letovi mogu oslabiti imunološki sustav astronauta čak i gore nego što se očekivalo

“NASA-ini astronauti izdržali su tjedne ili čak mjesece izloženi mikrogravitaciji i kozmičkom zračenju – a da ne spominjemo ekstremne G sile uzlijetanja i ponovnog slijetanja” – objašnjava istraživač Jes Tech-a dr. Satish Mehta.

“Ovaj fizički izazov prati više poznatih stresora poput socijalne razdvojenosti, zatočenosti i izmijenjenog ciklusa spavanja ibudnosti.”

Mehta i njegove kolege vjeruju da bi dugotrajni boravak u svemiru mogao ugroziti zdravlje astronauta. Ova mogućnost čini višegodišnju misiju na Mars još više zabrinjavajućom.

“Tijekom svemirskog leta dolazi do porasta izlučivanja hormona stresa poput kortizola i adrenalina, za koji se zna da potiskuju imunološki sustav” – upozorava on.

“U skladu s tim, otkrivamo da imunološke stanice astronauta – posebno one koje normalno suzbijaju i uklanjaju viruse – postaju manje učinkovite tijekom svemirskog leta, a ponekad i do 60 dana nakon toga.”

Nadalje, astronauti bi također mogli zaraziti druge ljude svojim reaktiviranim herpes virusima po dolasku na Zemlju.

Astronauti stavljaju svoje zdravlje na kocku kad god odu u svemir. Njihove kosti i mišići atrofiraju zbog nedostatka gravitacije, srce im kuca nepravilno i češće razvijaju rak i Alzheimerovu bolest.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Već pola stoljeća nitko nije pomišljao da bi bilo moguće iz starog materijala izvući snimke tih trenutaka, ali njemu je uspjelo

TA fotografija obilježila je epohu, možda čak cijelo 20. stoljeće. Ali, netko je morao stajati iza tog fotoaparata i baš je šteta što osim Aldrina u tim povijesnim trenucima nije zabilježen i Armstrong. Ili?

(Riječ je o ovome, ali teško da ćete shvatiti o čemu je riječ dok ne pročitate cijelu priču)

Vrata na lunarnom modulu otvorila su se u ponedjeljak 21. srpnja 1969. u 2 sata 39 minuta i 33 sekunde iza ponoći. Neil Armstrong imao je problema provući se kroz otvor zbog sve one u to vrijeme još nezgrapne opreme za održavanje života po sebi. Tek u 2.51 krenuo je sa spuštanjem prema ljestvama i niz ljestve.

A niti tu nije išlo lako, jer mu je kamera na prsima smetala da jasno vidi na što staje. Konačno, u 2 sata 56 minuta i 15 sekundi, otprilike u to vrijeme, točan trenutak u sekundu ostalo je otvoreno pitanje sve do danas, Armstrong je izgovorio ono svoje: “Ovo je mali korak za čovjeka…”, a najmanje 600 milijuna ljudi diljem svijeta nije treptalo, duboko je uzdahnulo ili čak i klicalo.

Nikome nije smetalo to što je slika bila crno bijela, što je kvaliteta slike u direktnom televizijskom prijenosu bila narušena prvo korištenjem SSTV sustava u Apollu 11, a onda dodatno i pretvaranjem slike u format za TV prijenos na Zemlji, te smetnjama. Vidjela se silueta, bilo je jasno što znače oni obrisi i to je bilo čudesno, spektakularno, povijesno.

“Ček’ tren! Što je ono tamo?”

Ipak, kad su se po novinama diljem svijeta počele na naslovnicama počele objavljivati savršeno oštre i detaljne fotografije Buzza Aldrina na Mjesecu u boji, a slikao ga je Armstrong, čovječanstvo je bilo opčinjeno. U bojama, sve se vidjelo, ljudsko oko nije se moglo do kraja nagledati stvarnih boja Mjeseca i stvarnog čovjeka koji po prvi put pozira na Mjesecu.

I desetljećima poslije kao urednik nisi mogao pogriješiti ako si uz dobar povod objavio takvu fotografiju Aldrina na glossy papiru svog magazina. Vremenom su se ljudi pitali gdje bio, što je radio, gdje je stajao Armstrong dok je fotografirao Aldrina?

Međutim, originalne snimke s Apolla 11 nisu bile od koristi jer su kontrasti na Mjesecu bili ekstremno oštri i ona mjesta u kojima se nalazio Aldrin, bila su u predubokoj sjeni za vidjeti na istoj snimci u tim trenucima i jednog i drugog. Pola stoljeća smatralo se da je trenutak zauvijek izgubljen.

Sve dok se toga nije dohvatio 61-godišnji Britanac Robert Godwin, čuven kao autor niza knjiga o rock muzici i svemirskim letovima. Sve do svibnja ove godine niti on nije mogao sanjati da će baš njemu to poći za rukom. U svibnju je u sklopu priprema za obilježavanje 50. obljetnice spuštanja posade Apolla 11 na Mjesec pregledavao snimke što ih je od NASA-e primio nekoliko godina ranije.

Jedna od snimki bila je internegativ što su ga u NASA-i izradili na osnovi 16 milimetarskog filma iz jedne od kamera na Apollu 11 na Mjesecu. Na jednom mjestu Godwin je uočio nešto što nitko nikada nije opazio od svih tih milijarda ljudi koji su tu snimku gledali i po stotine puta do danas. Godwin je zaustavio film i malo ga vratio unazad.

Polako ga je stao pregledavati i… tu su na trenutak bila obojica! Jasno je u istom kadru vidio oba astronauta kako se muvaju u trenucima u kojima se Aldrin i Armstrong pripremaju za prvo fotografiranje. Prvo su se nešto dogovarali, da bi Aldrin otišao pozirati, a Armstrong ga fotografirati.

Što se Godwina tiče, dalje je sve bila stvar tehničke obrade i ono što je dobio na kraju, bila je jasna, normalna snimka na kojoj se vide obojica.

Ovako su se osjećali ljudi 1969.

Godwin je na ovogodišnjem okupljanju avijacijskih entuzijasta EAA AirVenture u Wisconsinu u SAD-u prezentirao što je napravio. U videu njegovog izlaganja možete vidjeti na YouTubeu, namješten je da počinje od tog trenutka.

To je sažet prikaz njegovog otkrića, njegov rad na internegativu, zatim konačno obrađena snimka, te na kraju snimka s objašnjenim trenucima koja je povijesna fotografija nastala u točno kojem trenutku.

Iz današnje perspektive prve fotografije s Mjeseca u boji još uvijek su jako ugodne oku, ali su već pola stoljeća i u kolektivnoj svijesti čovječanstva i dijelom i opće i popularne kulture da je osjećaj spektakla odavno nestao, onaj osjećaj što su ga morali iskusiti ljudi koji su u ljeto 1969. prvi put vidjeli te fotografije.

Na snimci s Godwinove prezentacije, ako se obrati pažnja, na 55:44 u publici se može čuti jedno skupno: “Aaaaaah…” u trenutku kad se po prvi put otkriva sasvim obrađen prikaz i Aldrina i Armstronga. Poput pola stoljeća starog odjeka one čarolije što ju je iskusila publika iz 1969.

(express.hr)

Tri rovera, šest američkih zastava, deseci sonda koje su uspješno sletjele na Mjesec ili su ondje pale, razni alati, kamere i smeće

Na Mjesecu su, kao rezultat brojnih istraživanja ostale stotine artefakata.

Neki stručnjaci smatraju da bi im trebalo dodijeliti status kulturne baštine kako bi ih se zaštitilo od predstojeće ljudske aktivnosti i najezde svemirskih turista.

Sve je počelo 13. rujna 1959. godine, kada se sovjetska sonda Luna 2 srušila u dijelu Mjeseca nazvanom Mare Imbrium.

Nakon toga je u sklopu svemirskog programa “Luna” Sovjetski Savez u pravcu Mjeseca poslao niz međuplanetarnih svemirskih sondi, a potom su Amerikanci krenuli s programima Ranger i Surveyor.

A 20. srpnja 1969. na Mjesec stižu prvi ljudi Neil Armstrong i Buzz Aldrin. Improvizirajući i ručno upravljajući lunarnim modulom Eagle, Armstrong ga je spustio u području nazvanom More mira, izbjegavajući pritom brojno stijenje.

Ondje su američki astronauti proveli 22 sata, ostavivši iza sebe sve što im nije trebalo pri povratku na Zemlju: ljestve kojima su se spustili s lunarnog modula, kamere, posebne čizme, zastave i četiri “uređaja za fekalije”.

Posade još pet uspješnih Apollo misija za sobom su na Mjesecu ostavile na stotine raznih predmeta.

Po podacima neprofitne organizacije “For All Moonkind”, koja nastoji očuvati ljudsku baštinu u svemiru, ondje je danas stotinjak mjesta na kojima su ljudi ostavili trag. Preciznije oko 167 tona materijala.

Zakonski, “sva ta mjesta nisu uopće zaštićena”, kaže Michelle Hanlon, profesorica na pravnom fakultetu Sveučilišta Mississippi i suosnivačica organizacije “For All Moonkind”. Reagirala je na šalu voditelja Europske svemirske agencije Jana Wornera koji je svojedobno kazao kako želi da se američka zastava dopremi natrag na Zemlju.

“Dakle, svi ti vrlo važni tragovi, tragovi svemirskih čizama, tragovi rovera, koji su ostali ondje, s arheološkog stajališta zapravo nemaju nikakve zaštite”, smatra Hanlon.

Znanstvenica strahuje da bi jednog dana mjesta na koja su slijetale sonde mogla biti vrlo zanimljiva turistima, koji će vjerojatno ‘podići’ lunarnu prašinu, a ona “reže poput stakla i može biti vrlo štetna”.

“Međunarodnim pravom nije određeno da ne smijete roverom stići do mjesta na Mjesecu koje vas zanima i malo ‘prošvrljati uokolo’. Mislim da bismo se trebali zaštititi od svih potencijalnih nenamjernih i namjernih poteza”, smatra prof. Hanlon.

Centri za otpad

NASA je usvojila preporuku o tomu da nijedna buduća ekspedicija ne bi smjela slijetati unutar dva kilometra od mjesta misije Apollo.

Ugovor o svemiru iz 1967. vrlo je jasan: “U skladu s člankom 2 Ugovora o svemiru, u koji spadaju Mjesec i nebeska tijela, svemir nije predmet nacionalnog prisvajanja tvrdnjom o suverenitetu, a ni na način da se koristi ili okupira”.

Spomenuti ugovor jedan je od temelja međunarodnoga svemirskog prava te jedno od najvećih pravnih postignuća nastalih u sklopu UN-a.

Država koja lansira svemirski objekt zadržava jurisdikciju i kontrolu nad tim objektom. Država je odgovorna i za štetu počinjenu svojim svemirskim objektom.

Po temeljnim načelima svemirskog prava, a to su istraživanje i upotreba svemira, uključujući nebeska tijela, oni se moraju obavljati na dobrobit i u interesu svih država, bez obzira na stupanj njihova ekonomskog i znanstvenog razvoja. Cijeli je svemir slobodan za istraživanje i upotrebu svim državama bez diskriminacije i sve države imaju pravo na slobodan pristup svim njegovim dijelovima.

Svemir, uključujući nebeska tijela, ne može biti predmet ičijeg prisvajanja; sve svemirske aktivnosti moraju se odvijati u skladu s međunarodnim pravom, uključujući Povelju UN-a, u interesu održanja međunarodnog mira i sigurnosti te unapređenja međunarodne suradnje.

Ugovor o svemiru predstavlja osnovni legalni okvir za međunarodni svemirski zakon. Svojim načelima sprečava države potpisnice da u orbitu Zemlje postave oružje za masovnu destrukciju ili da se na Mjesecu ili bilo kojem drugom nebeskom tijelu stacioniraju.

Sporazumom se jasno zabranjuje da bilo koja vlada smatra svojim bilo koje nebesko tijelo, uz obašnjenje da su oni zajedničko nasljeđe čovječanstva. U Ugovoru stoji i da svaki objekt mora biti registriran u određenoj državi jer se na taj način ona štiti od neodgovornog ponašanja privatnih subjekata.

Artefakti ostaju u vlasništvu entiteta koji ih je ondje stavio, čime se se na učinkovit način zabranjuje njihova krađa.

Putovanja na Mjesec vrlo su vjerojatna u predstojećih nekoliko desetljeća, a načela o suradnji na tom području u Ugovoru su zasad potpuno nejasna i ne čine se dovoljnima kad je regulativa posrijedi.

A kad je riječ o opasnosti od toga da bi Mjesec mogao postati poput odlagališta smeća, profesorica svemirskog prava na Sveučilištu Leiden, Tanja Masson kaže: “Možda bismo na Mjesecu trebali početi graditi centre za otpad.”

(jutarnji.hr)

Očekuje se da će se testiranje ove tehnologije obaviti između 2021. i 2025. godine u stratosferi prije nego što će se do 2030. godine u svemir poslati megavatni solarni uređaj

Utrka za kolonizacijom svemira se zahuktava, a tradicionalni igrači poput Sjedinjenih Američkih Država i Rusije stalno su ostavljeni u pozadini od strane novo pridošlih zemalja poput Kine i čitav niz neovisnih tvrtki koje očajnički žele biti na začelju kako bi ispunili svoje planove.

Kineski golemi godišnji proračun od 8 milijardi dolara za istraživanje svemira znači da je on drugi po redu iza SAD-a u smislu sredstava dostupnih za pobjedu u ovoj utrci, a azijska velesila je već postigla neke nevjerojatne podvige u svemiru.

Zemlja je nedavno učvrstila svoj ugled istraživača svemira na koji treba računati jer je prva zemlja koja se uspješno spustila na takozvanoj “tamnoj” strani mjeseca.

Sada je obećala postati prva zemlja koja će izgraditi svemirsku stanicu koja ima praktičnu vrijednost – izgradnjom prve solarne elektrane u svemiru.

Istraživači kompanije China Academy of Space Technology Corporation kažu da bi ova solarna stanica mogla pružiti “neiscrpan izvor čiste energije za ljude.”

Potraga za obnovljivom energijom se diže na nove visine

Kao što je izvijestio britanski Daily Mail, planirana solarna svemirska stanica bila bi u potpunosti pogonjena suncem i pretvarala bi sunčeve zrake u električnu energiju, koju bi zatim proslijedila na Zemlju. To bi osiguralo “gotovo stalnu opskrbu energijom” našeg planeta.

Kina već testira tehnologiju za ovu svemirsku postaju u manjem opsegu.

Kako piše Daily Mail, očekuje se da će se testiranje ove tehnologije obaviti između 2021. i 2025. godine u stratosferi prije nego što će se do 2030. godine u svemir poslati megavatni solarni uređaj, navodi se u izvješću o znanosti i tehnologiji.

Buduće misije bit će veće i učinkovitije, tvrde planovi Kineza.

Eksperimentalna baza za testiranje već je uspostavljena u zapadnom gradu Chongqingu koja radi na projektu.

Međutim, postoje praktična pitanja koja treba prevladati, uključujući težinu predložene solarne svemirske stanice.

Istraživači proučavaju može li tvornica u svemiru pomoću robota i tehnologije 3D printanja izgraditi elektranu u svemiru, izbjegavajući potrebu lansiranja teške konstrukcije sa zemlje.

Međutim, uzvišeni kineski planovi tu ne prestaju. Kina je također najavila namjeru izgradnje baze na Mjesecu uz pomoć tehnologije 3D printanja.

Kineska svemirska agencija se planira vratiti na Mjesec prije kraja ove godine, a daljnje tri misije pobliže će ispitati mogućnost izgradnje baza.

Dok planovi Kine izgledaju uzbudljivo na površini, oni također izazivaju zabrinutost. Zemlja nije baš model tolerancije i otvorenosti, a postoje stvarni strahovi da će kineska vlada iskoristiti svoju solarnu svemirsku stanicu da špijunira Zemlju. Tako tvrde Amerikanci.

Još jedna briga je činjenica da bi se mikrovalna ili laserska zraka koristila za prijenos struje iz stanice natrag na Zemlju. Znanstvenici su izrazili zabrinutost da će naš planet biti podvrgnut konstantnom mikrovalnom zračenju na ovaj način.

Uzimajući sve u obzir, dopuštajući Kini da preuzme kontrolu nad svemirom možda ipak nije tako dobra ideja, navodi američka vlada.

Znači, osuđeni smo na propast zbog nemogućnosti napretka kojeg koče politički sukobi. Što reći?

Novi-Svjetski-Poredak.com

Tijekom trogodišnjeg proučavanja astronomi su skenirali milijarde radio kanala i filtrirali signale

Svi vi koji vjerujete u postojanje neke napredne civilizacije u nebeskim visinama, duboko udahnite, jer ovo što ćete pročitati u nastavku moglo bi vas jako rastužiti.

Nakon detaljnih (kažu najopsežnijih istraživanja do sada) skeniranja nebeskog svoda u potrazi za inteligentnim životom, znanstvenici nisu otkrili ništa, tj. nisu pronašli nikakav znak ni zvuk neke izvanzemaljske vrste.

Istraživači su koristili zemaljske teleskope kako bi ‘prisluškivali’ 1327 zvijezda udaljenih 160 svjetlosnih godina od Zemlje.

Tijekom tri godine promatranja nisu pronašli dokaze o signalima koji su mogli doći od neke izvanzemaljske civilizacije. Jedini signali koje je pronašao teleskop Green Bank u Zapadnoj Virginiji i Parkes teleskop u Australiji imaju zemaljske korijene, dolaze od mobilnih telefona i drugih zemaljskih tehnologija koje pružaju obilje buke i više signala koji dolaze iz satelita, piše The Guardian.

“Jako je tiho gore”, rekao je Danny Price, astronom sa Sveučilišta u Berkeleyu i član projekta Breakthrough Listen, kojem je cilj skenirati milijun obližnjih zvijezda, mliječnu stazu, i 100 susjednih galaksija u potrazi za radio i optičkim signalima.

“Nismo pronašli ništa u podacima, no ja ne odustajem i ne gubim nadu. Imamo još puno zvijezda koje trebamo pregledati i niz pristupa koje bi mogli primijeniti”, rekao je.

Nadaju se kako će primijetiti “technosignatures”, koje bi im mogle otkriti postojanje izvanzemaljskih civilizacija. Ovi snažni elektromagnetski signali razlikuju se od različitih signala prirodnog zračenja koje stalno prolaze galaksijom.

Za razliku od širokih eksplozija koje dolaze iz zvijezda i ostalih kozmičkih objekata, snažne i uske “technosignatures” mogle bi nastati i izvanzemaljskom komunikacijom ili nekim pogonskim sustavom, kažu znanstvenici.

Tijekom trogodišnjeg proučavanja astronomi su skenirali milijarde radio kanala i filtrirali bilo koji signal za koji im se čini da je stigao iz prirode ili neke opreme sa Zemlje.

Na taj su način odbacili milijune signala i ostala im je samo šačica, onoga što su nazvali “događaja”. Nakon pobližeg proučavanja i to je ispalo, kako su otkrili, nešto što se može lako objasniti.

“U tim podacima možda postoji neki podatak kojeg ovaj put nismo detektirali, kojeg smo možda slučajno propustili, a sada nam drugi mogu pomoći i vidjeti je li nam nešto promaklo”, rekao je Price. Njihovo istraživanje javno je objavljeno.

Astronomi će puno više željeti istražiti Teegardenovu zvijezdu, udaljenu oko 12,6 svjetlosnih godina, jednu od Suncu najbližih zvijezda.

U jednoj drugoj studiji međunarodni tim istraživača izvijestio je o otkriću dvaju planeta nalik Zemlji, koji se nalaze o orbiti oko zvijezde, koja svijetli upola manje od sunca.

Čini se kako su oba planeta stjenovita, i u živoj zoni, što znači da je površina najvjerojatnije dovoljno topla za vodu.

Astronomi nisu planete direktno vidjeli no o njihovom postojanju zaključuju prema tragovima gibanja koje ostavljaju na tu zvijezdu. Unutrašnji i vanjski planeti kruže oko zvijezde po pet i 11 dana, i povezani su, tj. poput Mjeseca, stalno pokazuju jedno lice zvijezdi.

Mathias Zechmeister, iz Instituta za astrofiziku Sveučilišta u Göttingenu, rekao je da unutarnji planet ima prosječnu temperaturu od oko 20 stupnjeva, što ga čini potencijalno mogućim za život.

“Mogao bi biti pogodan za život ako ima atmosferu”, rekao je.

Njihov je rad objavljen u časopisu Astronomy and Astrophysics.

Blizina Teegardenove zvijezde, 24 najbliže zvijezde suncu, čini je glavnim kandidatom za proučavanje što će raditi novom generacijom teleskopa, kao što je NASA-in nasljednik Hubblea, svemirski teleskop James Webb koji će biti lansiran 2021. godine.

(express.hr)