Bаrаck Оbаmа dоbiо је krајnjе nеаdеkvаtаn trеtmаn prilikоm dоlаskа nа Summit G20, kојi sе оdržаvа u kinеskоm Hangzhou, tvrdе аmеrički mеdiјi

„New York Times“ оsuо је drvlје i kаmеnjе nа zvаnični Pеking zbоg, kаkо pišе, оmаlоvаžаvаnjа prеdsеdnikа SАD. Оvаkvа rеаkciја Аmеrikаnаcа dоšlа је nаkоn „incidеntа“ nа аеrоdrоmu u Hangzhou.

Nаimе, Bаrаck Оbаmа је, zа rаzliku оd vеćinе lidеrа, dоčеkаn bеz uоbičајеnоg prоtоkоlа: crvеnоg tеpihа, krаtkоg pоzirаnjа zа оkuplјеnе nоvinаrе i оstаlih dеtаlја kојi оdlikuјu јеdnu pоsjеtu оvаkve razine.

Ipаk, оnо štо је nајvišе iznеrvirаlо Аmеrikаncе је činjеnicа dа је njihоv prеdsеdnik biо primоrаn dа izаđе krоz dоnjа, pоmоćnа vrаtа аviоnа.

„Тimes“ smаtrа dа је u pitаnju klаsičnо „diplоmаtskо pоnižаvаnjе SАD“.

„Оbаmа izlаzаk krоz pоmоćnа vrаtа аviоnа kоristi isklјučivо kаdа putuје u zеmlје u kојimа mu је sigurnost izuzеtnо ugrоžеnа, rеcimо u Аfgаnistаn. Kinа niје tај slučај, tе оvај pоtеz spаdа isklјučivо pоd prоvоkаciјu“, nаvоdi „Тimes“.

U prilog tvrdnjama uglednog lista ide i činjenica da je Susan Rice, Obamina savjetnica za sigurnost, koja se pobunila zbog toga što američkim reporterima nije dozvoljeno da fotografiraju Obamin dolazak, razmijenila teške riječi s kineskim dužnosnicima.

“Kada je vidjela skandalozan tretman prema predsjedniku Obami, Rice je izgledala bijesno.”

Prošla je ispod plave trake kako bi se približila Obami, kada su je kineski redari zgrabili i izgurali izvan ograđenog prostora.

“Predstavnik Ministarstva diplomacije Kine upozorio ih je da ‘ublaže stav’, jer okolo ‘ima novinara’”, piše američki list.

S druge strane, kineski list “Global Times” navodi da su “zapadni mediji napuhali priču i pokušali izazvati incident, ali da je Obama spustio loptu”.

Shen Dingli, kineski stručnjak za međunarodne odnose, smatra da ovakvo ponašanje prema Obami nije slučajno.

SAD odlično znaju zbog čega su naljutile Kinu. Ovakav stav Pekinga uzrokovan je američkim miješanjem u unutarnje stvari Kine, prije svega u aktivnosti u Južnokineskom moru.

Čak i ove sitne provokacije su odgovor na to ponašanje – tvrdi Dingli.
 
(vestinet.rs)

Prilikom dolaska američke delegacije na kinesku zračnu luku, kineski dužnosnik pokušao je udalji novinare i dužnosnike Bijele kuće od predsjednika Kine Xi Jinpinga

Kad je dužnosnik Bijele kuće rekao kineskom kolegi da je novinarima dopušteno snimati dolazak američkog predsjednika Baracka Obame, on je povikao: “Ovo je naša zemlja. Ovo je naš aerodrom”.

Američki predsjednik Barack Obama izjavio je danas da su njegovi razgovori s kineskim predsjednikom Xi Jinping bili “izuzetno produktivni” i da ne treba preuveličavati značaj sitnih nesuglasica između SAD i kineskih dužnosnika na aerodromu po dolasku delegacije.

“Ne bih pridavao značaj sitnim tenzijama na aerodromu”, rekao je Obama na konferenciji za novinare u okviru summita G20, prenosi Reuters.

Pri slijetanju američkog zrakoplova, Obama se rukovao sa skupinom kineskih dužnosnika, kada je jedan povikao na američke novinare i američke dužnosnike da se povuku, prenijela je agencija Reuters.

Kineski dužnosnik je pokušao natjerati novinare, pa čak i neke dužnosnike Bijele kuće, da se odmaknu od predsjednika.

U incidentu se zatekla i savjetnica američkog predsjednika za sigurnost Susan Rice i njezin zamjenik Ben Rhodes, kojeg je kineski dužnosnik također pokušao udalji.

Kad je dužnosnik Bijele kuće rekao kineskom kolegi da je novinarima dopušteno snimati dolazak Obame, on je povikao:

“Ovo je naša zemlja. Ovo je naš aerodrom”. Ovo je posljednja posjeta američkog predsjednika Kini prije napuštanja funkcije.
 

Government official was not happy that reporters were under the wing of AF1. WH press aide would not back down. pic.twitter.com/C3JRVIe37K

— Roberta Rampton (@robertarampton) 3. rujna 2016.

 
(sputniknews.com)

Susan Rice, američka savjetnica za nacionalnu sigurnost, je obećala  Izraelu da će novi sporazum vojne pomoći između dviju zemalja predstavljati “jednu od najvećih vojnih paketa pomoći s bilo kojom zemljom, u američkoj povijesti”

Očekuje se da će paket pomoći biti između 37,5 i 40 milijardi dolara u narednih deset godina, na što je Rice izjavila da će se pokazati kao “trajni američki interes.”

Obraćajući se Američkom Židovskom Globalnom forumu u Washingtonu, Rice je najavila novo desetljeće paketa pomoći, za kojeg se očekuje da će osigurati Izraelu negdje između 37,5 milijarde i 40 milijardi dolara oružja što će “predstavljati značajan porast podrške” pružajući sredstva za obnavljanje izraelske flote i jačanje raketne obrane.

Aludirajući na polarizirane pogleda izraelske politike među predsjedničkim kandidatima u SAD, Rice je izjavila je da “izraelska sigurnost nije demokratski interes ili republikanski interes već trajni američki interes.”

U isto vrijeme, Rice je napala aktivnosti Izraela tvrdeći da je jedini put da se “održi sigurnost Izraela, dostojanstvo i samoodređenje za Palestinace – dvije države za dva naroda”.

“Baš kao što se protivimo kontraproduktivnim palestinskim akcijama i snažno osuđujemo nasilje, napad na naselja nagriza dobre izglede ovih dviju država”, rekla je. “To seli Izrael prema stvarnosti jedne države”.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Jedan 90-godišnji “ratni zločinac” sudjeluje u formuliranju vanjske politike Obamine administracije. To je možda pomalo neobično. Naravno, dok ne shvatite da je taj starac Henry Kissinger, i savjetuje Bijelu kuću po pitanju koje dobro poznaje – Rusima.

Činjenica da su Amerikanci aktivno surađivali s Putinom u sirijskoj krizi i uništavanju Assadova kemijskog naoružanja predstavlja iznenađenje i dobrodošao preokret, a Kissinger je kako saznajemo bio vodeći strateg iza kulisa.

Kada su ga nedavno upitali da li Amerika može postići novi detant sa Rusijom poput onog koji je on isposlovao početkom 70-ih, Kissinger je odgovorio da će to biti “izuzetno teško, ali ako bude uspjelo, svi će imati koristi. Rusija će steći ugled, pokazati će se da je Obama bio u pravu, a Assad će biti uklonjen, što bi bio najbolji mogući ishod”. Znači, oštar kao i uvijek.

Iako ova dešavanja nisu ni približno značajna kao Kissinger-ovi pregovori o ograničenju naoružanja i sporazumi između SAD i Sovjetskog Saveza prije četrdeset godina – prvo hladnoratovsko zatopljavanje i prva značajna ograničenja nuklearne utrke – ovakav razvoj događaja daje nadu.

Pri tome se nagovještava da dvije velesile ponovno shvaćaju značaj doktrine s kojom se Kissinger povezuje – “realpolitika”, to jest shvaćanja da je tamo gdje se goli nacionalni interesi spoje kroz diplomaciju, rezultat je trajna dobit.

Kulminacija ove doktrine je Pariški mirovni sporazum iz 1973. Njime je formalno okončan rat u Vijetnamu, za koji su predsjednik Nixon i Kissinger zaključili da se ne može dobiti. Kissinger je za taj uspjeh dobio zajedničku Nobelovu nagradu. Njegov vijetnamski kolega Le Duc Tho odbio je nagradu, rekavši da sporazum ne predstavlja pravi mir – što je bilo točno.

Američki humorist Tom Lerer rekao je da Kissinger-ova nagrada predstavlja “smrt satire”. Ali ona je omogućila Americi da se počne izvlačiti iz agonije .

Upravo je Kissinger pripremio teren za Nixonovu posjetu Kini 1972. Amerika je od dolaska komunista na vlast 1949. Peking tretirala kao pariju; Nixon je otvorio diplomatske kanale i postavio temelje da se Kina ponovno priključi svjetskoj zajednici, a rezultate toga vidimo svuda oko sebe danas.

Međutim, za Kissinger-ove kritičare, njegova realpolitika predstavlja čisto zlo. Christopher Hitchens je 2001. tvrdio da je prikupio dovoljno dokaza za pokretanje suđenja za “ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i druge primjere kršenja običajnog ili međunarodnog prava, uključujući zavjeru za ubojstvo, otmicu i torturu”. Ovo je više od hiperbole: zbog iskustva generala Pinocheta, putovanja dr. Kissingera su sada bila malo rizičnija .

Optužnica je prilično obimna, imajući u vidu osam burnih godina kada je Kissinger vodio američku vanjsku politiku: on i CIA su sudjelovali u organiziranju puča protiv izabranog predsjednika Čilea, Salvador Allende-a, i njegovog ubojstva 1973; on i Nixon su naredili invaziju na neutralnu Kambodžu 1970; nasumično su bombardirali civile tijekom ovog dugog rata; pomagali su indonežansku brutalnu represiju u Istočnom Timoru; prepustili su Kurde njihovoj sudbini u rukama Sadam Huseina još 1972.; popis se nastavlja… “Ratni zločinac” i dobitnik Nobelove nagrade za mir; jedinstvena genijalnost Henry Kissinger-a.

U američkom političkom establišmentu, nema sumnje, on uživa strahopoštovanje

Početkom godine, proslava njegovog 90-og rođendana bila je glamurozan događaj, a nazočili su mu Bill i Hillary Clinton, John Kerry, James Baker, John McCai, Condoleezza Rice, George Schultz, Susan Rice, Donald Rumsfeld, Michael Bloomberg, bivši predsjednik Francuske Valery Giscard d’Estaing, David Petraeus, Barbara Walters, Vendi Deng, kao i Tina Brown i Harold Evans.

Senator McCain je to ovako prokomentirao: “Njegova ostavština je upravljanje našom zemljom u najteže vrijeme i njegov važan glas u pitanjima naše nacionalne sigurnosti. On je čovjek na jedinstvenom položaju u svijetu. Ne znam nijednog čovjeka koji je više uvažavan u svijetu od Henry Kissinger-a.”

Kissinger je neka vrsta talismana, ne vanjske politike kakvu bi Amerika voljela voditi, što ponekad pokušava – u smislu idealizma jednog Woodrow Wilsona ili Jimmy Cartera – nego onakve kakvu Amerikanci smatraju da moraju voditi, tvrdoglavu i realističnu.

Kissinger-ov doktorat – “Mir, legitimitet i ravnoteža” – bavio se politikom Meternih i Kaslrija. Ova dvojica su prakticirali politiku velikih sila kakvu će Kissinger oponašati – odnos s velikim silama toga doba u cilju dobivanja stabilne ravnoteže moći. Tada u Europi; u Henryjevo vrijeme u svijetu. Kissinger je to radio vrhunski; njegovi nasljednici s manje uspjeha.

Kissinger uživa popularnost i zato što predstavlja ostvarenje američkog sna.

Ne toliko unatoč svom njemačko-židovskom podrijetlu, nego baš zbog njega. Rođen je kao Heinz Alfred Kissinger u Bavarskoj 1923., oko 160 kilometara od mjesta gdje je Adolf Hitler pokušao izvesti “Pivnički puč”.

Prema odredbama američkog ustava, Henry nikada nije mogao postati predsjednik, ali mogao je sve drugo. Njegova obitelj je pobjegla od nacističkog progona 1938 – kao dijete u New York-u je prelazio na drugu stranu ulice čim bi vidio da se približava skupina djece, jer je u svojoj zemlji toliko puta bio pretučen.

Obitelj se doselila u New York i on je počeo živjeti američki san.

“Kada razmišljam o svom životu, tko je mogao zamisliti da ću završiti kao državni tajnik najbolje zemlje na svijetu?”, Rekao je jednom prilikom, “Mislim, nisam mogao pohađati njemačku školu … Kad pomislim da sam bio kurir u New York-u”. Onaj oštri njemački naglasak podsjetnik je na taj san. Jedini trag njegovih bavarskih korijena, osim naglaska, jeste navijanje za nogometni tim iz Firta, njegovog rodnog grada .

Mladi Henry – izbrisao je “Heinz” – ubrzo se počeo akademski isticati: njegov napredak ka Harvardu prekinulo je služenje vojnog roka: proveo je 1945. loveći pripadnike Gestapo-a. Krajem pedesetih, počeo je dugi pohod ka gornjim ešalonima akademskog svijet .

Iako je prepoznatljiv po dugogodišnjoj suradnji s Richard Nixon-om, Kissinger je zapravo bio konzultant Nacionalnog savjeta za sigurnost pod predsjednikom Kennedy, ali nije se dugo zadržao na tom položaju. Rekao je: “Ne bih prepoznao problem sa Beludžistanom ni kada bi me pogodio posred čela”, tijekom službenog posjeta Pakistanu. (Neobično za takvog diplomata, Kissinger često ne umije da se suzdrži; Bangladeš je opisao kao “ludnicu” i rekao je “šteta što ne mogu i jedni i drugi izgubiti “rekao je za iransko-irački rat ) .

Henry i Dick su se upoznali 1967. godine na glamuroznoj zabavi u New Yorku kod Claire But Lus, dramske spisateljice, političarke i bivše američke amasadorke u Italiji, u njenom stanu na Petoj aveniji. Nixona je impresionirala Kissinger-ova knjiga o politici velikih sila, “Nuclear Weapons and Foreign Policy”, što mu je i rekao.

Kissinger nije bio toliko impresioniran Nixonom: “Nije dobar predsjednički materijal”. Međutim, Kissinger je izabran da vodi Nixonovu vanjsku politiku i tako je počelo zanimljivo partnerstvo, koje se okončalo Nixonovom ostavkom 1974. U noći prije nego što je Nixon podnio ostavku, Kissinger mu se pridružio u uplakanoj molitvi. “Henry”, rekao je on, “ti nisi naročito pobožan Židov, a ja nisam pobožan kveker, ali trebamo se pomoliti.”

Pored reputacije zavodnika, Kissinger se dvaput ženio. Njegov prvi brak sa Ann Fleischer bio je buran i završio razvodom nakon 15 godina, 1964. Njegovo dvoje djece su iz tog braka. Deset godina kasnije, afrodizijak je upalio kod naočite Nancy, s kojom je još uvijek u braku. U međuvremenu je navodno bilo mnogo djevojaka.

Kako neki tvrde , njegov “zavodnički” imidž je rezultat svjesnog truda da se on humanizira i da mu se osigura mjesto u estradnm tisku. Rekao je: “Vlast je najjači afrodizijak … To su žene koje privlači isključivo moja vlast. Ali što se događa kad vlasti više ne bude? Sigurno neće sjediti sa mnom i igrati šah”. Nekim čudom, još uvijek su tu, a on je još uvijek igrač u velikoj igri.

Život u kratkim crtama

Heinz Alfred Kisinger, rođen 21. svibnja 1923, Firth , Bavarska , Njemačka. Sin učitelja i domacice, ima mlađeg brata Waltera. Prva žena Ann Fleischer, razveli su se 1964 imaju dvoje djece, Elizabeth i Davida. Trenutno je u braku s Nancy Magines.

Obrazovanje: City College u New Yorku i Harvard (magistratura i doktorat).

Karijera: Po povratku u SAD iz Drugog dolaska svjetskog rata, upisuje studij na sveučilištu Harvard, planira postati profesor. Postaje učitelj na Odjelu za državnu upravu, izabran u zvanje redovnog profesora 1959.

Njegova knjiga iz 1957. “Nuklearno oružje i vanjska politika” postala je važan udžbenik. Postaje savjetnik za nacionalnu sigurnost u Nixonovoj administraciji.

Godine 1973. dobiva Nobelovu nagradu za mir, za sporazum o prekidu vatre u Vijetnamskom ratu; nagradu dijeli s Le Duc Thoom. Imenovan za predsjednika Nacionalnog dvostranačkog odbora za Centralnu Ameriku, a zatim za šefa predsjedničkog vanjskopolitičkog odbora pod Reagan-om i Bush-om.

Njegovi memoari su visoko ocijenjeni, a prva knjiga iz trilogije, “Godine u Bijeloj kući”, dobiva Nacionalnu književnu nagradu za povijest 1980.

Napisao je 13 knjiga o vanjskoj politici. Rekao je: “Mi ne možemo biti svjetski policajac, ali možemo biti posljednja šansa svijeta”. Rekao je o njemu (Robert Kaplan, The Atlantic): “On je najveći 19.-stoljetni političar 20. stoljeća.”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(pescanik/uredio: nsp)