Planeri politike i nastupa male Grete su napokon razotkrili svoj plan djelovanja…

Mlada švedska klimatska aktivistkinja Greta Thunberg, koja je podjednako pronašla publiku među zapadnjačkim elitama i medijima, zgrozila je njemačke političare i policiju slikajući se zajedno sa maskiranim “ljevičarskim ekološkim ekstremistima”.

Thunberg koja ima 16 godina, koja se proslavila prošle godine nakon što je organizirala školske prosvjede protiv klimatskih promjena i otada je prisustvovala nizu sastanaka i konferencija na visokoj razini, neočekivano je posjetila njemačku drevnu šumu Hambach na putu za dvije klimatske konferencije u Americi – upravo uoči njezina putovanja preko Atlantika na višemilijunskoj trkaćoj jahti.

No, političare i medije je privukla pozornost ne samo još jednog od Thunberginih elokventnih govora ispunjenih porukama Sudnjeg dana.

Smještena u zapadnoj Njemačkoj, šuma Hambach je arena dugogodišnje bitke između ekoloških skvotera i drugog najvećeg njemačkog proizvođača električne energije, RWE, koja upravlja lokalnim rudnikom ugljena.

Na opće zgražanje lokalnih političara i policijskih dužnosnika, sada istaknuta klimatska aktivistkinja je naizgled stala na stranu onih koje su njemačke sigurnosne službe već dugo vremena obilježile ekstremistima.

Fotografije snimljene na mjestu događaja prikazuju da Thunberg pozira pored maskirane osobe koja je lokalni ekolog. Od kada se ekolozi maskiraju kao teroristi?

Maskirana osoba je žena, jedna je od aktivistkinja koja je okupirala 12.000 godina staru šumu u pokušaju da spriječi rušenje zemlju radi širenja rudnika.

Lokalni eko-aktivisti imaju dugu i mučnu povijest s vlastima jer su zauzimali razne šume i čak gradili kuće na drveću, te blokirali ceste i željeznice koje vode do rudnika.

Pokušaji policije da ih prisilno uklone iz tog područja često su završavali sukobima i nasiljem. Njemačka sigurnosna služba BfV označila ih je kao “ljevičarske ekstremiste.”

Thunbergova navodna podrška tim ekstremistima uznemirila je lokalne vlasti

“Fotografije pokazuju zabrinjavajući nedostatak udaljenosti između moralizujućih navodnih klimatskih govora i nasilnih maskiranih ekstremista i antidemokrata” – rekao je Gregor Golland, član Kršćansko-demokratske stranke kancelarke Angele Merkel i zamjenik šefa frakcije stranke u regionalnom parlamentu za njemački tabloid Bild.

“Greta Thunberg se u blizini maskirane osobe osjećala krivom”, rekao je Michael Mertens, šef regionalnog ureda njemačke policijske udruge.

No aktivisti Thunbergovog pokreta nisu vidjeli nikakav problem. “Žena je jedna od aktivista u šumi Hambach, koja je pokazivala Greti okolicu” – objasnila je Carla Reemtsma, glasnogovornica njemačke podružnice ‘Petkom za budućnost’ na pitanje o maskiranoj osobi.

“Većina aktivista u šumi Hambach pokriva lica jer ne žele da ih prepoznaju” – rekla je i dodala da su “slobodni” da to učine ako žele.

I sama Thunberg izrazila je potporu „građanskom neposlušnosti“ – to je način na koji skvoteri šume opravdavaju svoje metode. Ipak, brzo je razjasnila da su takve radnje prihvatljive samo ako “ništa drugo ne pomaže” i ako “nitko se nitko ne ozlijedi i ništa nije oštećeno” u procesu.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Gotovo tri desetljeća s nikim nije razgovarao, nikoga nije vidio, a većinu vremena nije radio ništa

Goddine 1986., tada 20-godišnji Christopher Knight odvezao se u jednu šumu u ruralnom dijelu američke države Maine.

Ostavio je svoj auto, sa sobom je ponio samo osnovne stvari za kampiranje, ušetao u šumu i iz nje nije izašao 27 godina.

Nakon što se namjerno zagubio u šumi našao je dio koji će postati njegov dom – mala čistina u gustoj šumi oko jezera North Pond. Raširio je ceradu između drveća, namjestio mali najlonski šator i smjestio se.

Bio je skroz skriven od svijeta, unatoč činjenici da je zapravo boravio sam nekoliko minuta hoda od jedne od stotina ostalih malih ljetnih kućica koje su bile razbacane uz jezero.

Raširio je ceradu između drveća, namjestio mali najlonski šator i smjestio se. Bio je skroz skriven od svijeta, unatoč činjenici da je zapravo boravio sam nekoliko minuta hoda od jedne od stotina ostalih malih ljetnih kućica koje su bile razbacane uz jezero.

Knight je preživljavao tako što je provaljivao u kućice i lokalne centre iz kojih je krao zalihe. Uvijek je uzimao samo ono što mu je trebalo – hranu, plin za kuhanje, baterije i knjige.

Pokušavao je stalno raditi što manje štete, ali veliki broj provala – više od tisuću tijekom svih tih godina – uznemirio je vlasnike kućica, pa su alarmirali policiju, koja je postavila zamku i uhvatila Knighta na djelu.

Pisac Mike Finkel posjetio je Knighta u zatvoru kada je pisao knjigu o njemu i njegovom bijegu od svijeta, “The Stranger in the Woods: The Extraordinary Story of the Last True Hermit”. Prvo ga je pitao najočitije – zašto je okrenuo leđa svijeta i otišao kako bi živio potpuno sam.

“Chris Knight je rekao da se osjećao jako neugodno stalno okružen ljudima. Mislio sam da mu se nešto dogodilo što je izazvalo taj osjećaj.”

Pitao sam ga je li počinio neki zločin, je li ga bilo nečega sram, ali uporno je tvrdio da se ništa nije dogodilo, već je naprosto osjetio jaku želju da bude sam, kao da mu je cijelo tijelo govorilo da će mu biti ugodnije ako živi odvojen od svijeta”, rekao je Finkel za BBC.

Želja je bilo toliko jaka da je proveo gotovo tri desetljeća, a da s nikim nije progovorio nijednu jedinu riječ. Samo jednom je u tih skoro 30 godina pozdravio jednog planinara na kojeg je slučajno jedan dan naletio, negdje devedesetih godina.

Unatoč tomu što su zime u Maineu jake, temperature se znaju spustiti i do 20 ispod nule, Knight kaže da nikad nije zapalio vatru, jer se bojao da bi dim mogao privući nečiju pažnju.

“Puno je toga u njegovoj priči zanimljivo. Da usred zime idete kampirati u neku šumu u Maineu i cijelu noć provedete u šatoru bez vatrice, bio bih impresioniran. Knight je to radio 27 zima”, kaže Finkel.

Knight mu je ispričao da je umjesto grijanja uz vatru išao jako rano spavati, već oko sedam navečer, namjestio bi budilicu u tri ujutro, najhladnije doba noći. U tri sata bi se ustao i hodao do jutra, kako bi ostao ugrijan.

Finkela je zanimalo i kako je provodio vrijeme.

“Malo bi čitao knjige, malo rješavao križaljke, ali te stvari nije radio većinu vremena. Ono što je većinu vremena radio je ‘ništa’, nije radio ništa.” Finkel je pitao Knighta da objasni to ništavilo, to njegovo ‘nečinjenje ničega’.

Finkel je pitao Knighta da objasni to ništavilo, to njegovo ‘nečinjenje ničega’.

“Zanimljivo je da mi je rekao da mu nikada nije bilo dosadno. Da nikada nije bio usamljen. Kaže da je bilo upravo suprotno, da se osjećao totalno povezan s cijelim svijetom.”

vuči kao nekakvo mistično iskustvo, ali ne ono koje doživite na psihodeličnim drogama, već zbog samoće.

Nakon što je uhićen 4. travnja 2013 godine osuđen je na sedam mjeseci zatvora. U zatvoru ga je posjećivao Finkel, koji je dobio dozvolu da ga može intervjuirati devet sati, ali morao je dolaziti svaki dan po sat vremena. Iz tih razgovora je i nastala njegova knjiga.

Kada su uhvatili nije bio baš siguran koliko ima godina, jer je kroz godine izgubio pojam o vremenu, nije ni znao koja je točno godina. Na pitanje policije, koja ga je uhvatila tako što je na području gdje je krao postavila kamere, što radi u šumi, rekao je da je u šumi od katastrofe u Černobilu. Taj događaj mu je bio vremenska referenca.

Knight je rođen u Maineu, a nakon uhićenja je ispričao da je njegova obitelj bila dobra, ali bez emocija, pa je kao tinejdžer puno vremena provodio sam. Ispričao je policiji da nije imao nikakvih planova kada je ušao u šumu. S nikim se nije pozdravio i nikoga nije obavijestio da odlazi. Samo je otišao.

Nakon izlaska iz zatvora Knight se vratio u roditeljski dom i živi s majkom. Radi u bratovom automehaničarskom servisu. Otada više nije bio zainteresiran za razgovor s Finkelom, ali on se jedan dan pojavio u kući. Knight je bio sam, a Finkel je za Atlantic rekao kako mu se činilo da je Knight depresivan.

“Zamolio me da ga više nikad ne kontaktiram, a njegova zadnja rečenica dok sam odlazio bila je: Nedostaje mi šuma”, rekao je Finkel.
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

(express.hr)

Isti ti znanstvenici zagovaraju klimatsku agendu smanjenja plina CO2 u atmosferi, da bi se time smanjio utjecaj “globalnog zatopljenja”, sada potiču sadnju šuma kojima treba taj isti CO2 iz atmosfere za rast i razvoj

Najbolji način da se klimatske promjene zadrže pod kontrolom jest sadnja stabala na uništenim šumskim područjima veličine Sjedinjenih Država, tvrde znanstvenici, jer bi se tako neutralizirale dvije trećine emisije plinova koji zagrijavaju planet, a za koje je odgovoran čovjek.

Tom Crowther, profesor u Crowther Labu, istraživačkoj skupini na Sveučilištu ETH Zürich, pozvao je stotine tisuća ljudi koji su ove godine izostajali iz škole ili s posla kako bi se pridružili rastućem pokretu za borbu protiv klimatskih promjena da počnu saditi stabla ili financirati takve akcije.

“Svako drugo rješenje za klimatske promjene zahtijeva od svih nas da promijenimo svoje ponašanje ili nam treba odluka političara koji možda vjeruje, a možda i ne vjeruje u klimatske promjene, ili je to znanstveno otkriće koje još nemamo”, izjavio je za Reuters.

“Ovo nije samo naše najmoćnije rješenje – ovo je rješenje u kojemu svi možemo sudjelovati”, istaknuo je.

Studija Crowther Laba

Sadnja drveća kako bi se upila četvrtina ugljikovog dioksida ambiciozan je cilj, kazao je Crowther dodavši da se to može postići ako se uključe svi oni koji su zabrinuti zbog globalnog zatopljenja.

Znanstvenici Crowther Laba objavili su u četvrtak prvu studiju o tome. Studija objavljena u stručnom časopisu Science analizirala je maksimalnu količinu ugljikovog dioksida koja se može upiti ako se na sva dostupna degradirana šumska područja ponovno posadi drveće.

Najbolja mjesta za obnovu šuma nalaze se u tropima zbog brzine kojom drveće ondje raste.

Na internetskoj stranici Crowther Laba nalazi se globalna karta sa savjetima o tome koju vrstu drveća saditi i koliko ih se može uzgajati u vrtovima.

Aktivizam za zaštitu okoliša

Tropi su izgubili 12 milijuna hektara šumskog pokrova 2018. većinom zbog požara i krčenja kako bi se napravile poljoprivredne površine, što je četvrti najviši godišnji gubitak od 2001., otkako se vodi evidencija, objavio je Global Forest Watch.

Aktivisti za zaštitu okoliša kažu da vođenje brige o postojećim šumama i obnova degradiranih šuma sprječava poplave, skladišti ugljikov dioksid, ograničava klimatske promjene i štiti bioraznolikost.

Diljem svijeta prostire se 5,5 milijardi hektara šume.

Mnoge države već su se obavezale na pošumljavanje u skladu s programom Bonn Challenge dogovorenim u Njemačkoj 2011.

Ovaj program predstavlja napor na globalnoj razini da se do 2020. obnovi 150 milijuna hektara iskrčenog i uništenog zemljišta, a do 2030. trebalo bi se obnoviti 350 milijuna hektara.

Program Bonn Challenge odobren je i proširen u tzv. njujorškoj Deklaraciji o šumama na UN-ovom sastanku o klimi 2014. godine.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Ako živite u blizini šume i zabrinuti ste zbog visokog krvnog tlaka, razmislite o šetnjama po šumi

Rezultati japanskog istrraživanja su pokazali antihipertenzivne učinke Shinrin-yoku(a), drevne prakse “šumskog kupanja”.

Šumsko kupanje nedavno je uhvatilo znatiželju istraživača preventivne medicine. Nekoliko je studija zabilježilo vezu između izloženosti prirodi i poboljšanje zdravlja. Drugi su izvijestili da šetnje šumom, sjedenje u njoj i / ili gledanje sa daljine u šumu imaju fiziološke učinke na ljude.

Uočeno je da ove radnje snižavaju krvni tlak, broj otkucaja srca i hormone stresa. Ta sposobnost smanjenja krvnog tlaka može zauzvrat spriječiti hipertenziju.

Postojeće studije uključivale su premalo uzoraka. Također su se usredotočili na stres ili opuštanje umjesto na moguće terapeutske prednosti. Prema tome, literatura o antihipertenzivnoj primjeni Shinrin-yoku-a je vrlo rijetka.

Japanski znanstvenici vjeruju da šumski okoliš utječe na krvni tlak

Istraživači Sveučilišta Gunma procijenili su preventivne i terapeutske učinke šume na krvni tlak. Prošli su kroz postojeću medicinsku literaturu i napravili svoju meta-analizu.

Uključene su sve studije ili pokusi koji su pokrili učinke šumskog okoliša na sistolički krvni tlak (SBP), dijastolički krvni tlak (DBP), srčani udar i puls. Također su tražili razlike u učincima na sudionike s obzirom na njihovu dob, krvnom tlaku, spol i druge karakteristike prije nego su započeli Shinrin-yoku.

Studije su izvučene iz elektroničkih baza podataka PubMed, Cochrane Library, CINAHL i Japan Medical Abstracts Society Database.

Istraživači su pretražili materijale 15 studija sa preko 20 ispitivanja i ukupno 732 sudionika. Sva su se istraživanja koristila šumskim okolišom, jedna grupa sudionika je hodala šumskim područjem, a druge su sjedile i uživale u pogledu.

Usporedili su ishode tih metoda intervencije s istim aktivnostima koja su se održavala u gradovima i drugim ne-šumskim sredinama.

Istraživači su izvijestili da šumski okoliš pokazuje značajne učinke na krvni tlak sudionika. Sistolički krvni tlak kod ljudi u šumskom okruženju bio je znatno niži od njihovih ne-šumskih kolega.

Ovi su rezultati podijeljeni na svije skupine, one koji su hodali u šumi i one koji nisu hodali kako bi se utvrdilo je li razlika u aktivnosti utjecala na promjenu krvnog tlaka. Nije bilo velikih razlika među krupama, tako da učinak nije bio povezan s tjelesnom aktivnošću.

Diastolički krvni tlak i puls sudionika u šumskom okruženju pokazali su snižavanje i normalizaciju. U kombinaciji s ranijim nalazima, rezultati upućuju na to da šumoviti uvjeti imaju antihipertenzivni učinak na sudionike.

Smanjenje krvnog tlaka bilo je izraženije kod osoba s hipertenzijom. Nadalje, iako je učinak bio veći kod starijih ljudi, krvni tlak se povećava s godinama. Znanstvenici upućuju na to da blagotvorni učinak šume više djeluje na višu razinu krvnog tlaka umjesto na dob.

Mehanizam kojim šumski okoliš smanjuje krvni tlak je nepoznat. Pokazalo se da se broj otkucaja srca smanjuje tijekom boravka u šumi. Ti su mehanizmi povezani s autonomnim živčanim sustavom.

Zato istraživači vjeruju da šumski okoliš smanjuje simpatičku aktivnost živaca – koja uključuje reakcije borbe ili bijega – dok povećava aktivnost parasimpatičkih živaca koji su uključeni opuštanje. To podupiru i studije koje pokazuju da šumski okoliš smanjuje adrenalin i noradrenalin.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Ako ste u prirodi i oko nje, uvijek se možete osjećati dobro – to nije nikakva raketna znanost

No, prema izvješću Daily Maila, njemački znanstvenici su otkrili fizički dokaz čuda koje priroda može učiniti na psihčko zdravlje osobe.

Istraživači su proveli istraživanje kako bi procijenili regije obrade stresa u mozgu i kako se one razvijaju prilikom izloženosti življenju na rubu šume.

Znanstvenici Sveučilišnog medicinskog centra Hamburg-Eppendorf otkrili su da življenje u blizini obilja drveća smanjuje stres jačanjem područja mozga koji kontrolira obradu emocija, poznatu kao amigdala.

Amigdala je područje sive tvari u mozgu koja obrađuje pamćenje, emocionalne reakcije, odlučivanje i instinkte opstanka.

Ona također igra ulogu u seksualnoj aktivnosti i libidu ili seksualnom nagonu kod ljudi. A to je od vitalnog značaja za riješavanje anksioznosti, a za ljude koji su bili uključeni u studiju je utvrđeno da su robusniji od onih koji žive u blizini otvorenih zelenih površina, pustoši ili rijeka u urbanim područjima.

Prema istraživanju kojeg je vodila dr. Simone Kuhn: “Istraživanja o plastičnosti mozga podupiru pretpostavku da okoliš može oblikovati strukturu i funkciju mozga. Zato smo zainteresirani za uvjete okoliša koji mogu imati pozitivan učinak na razvoj mozga.”

Neke bolesti kao što su depresija, anksiozni poremećaji i šizofrenija prevladavaju u gradskim područjima kod ljudi koji su stalno izloženi buci, zagađenosti i velikom broju ljudi u već prepunim malim prostorima. Ti čimbenici doprinose pogoršanju mentalnog zdravlja i ukupnoj kvaliteti života.

Nadalje je napravljena lista od strane Zipjet.co.uk, najmanje stresnih i najstresnijih gradova 2017. godine:

Najmanje stresni gradovi

1. Stuttgart, Njemačka
2. Luxembourg City, Luksemburg
3. Hannover, Njemačka
4. Bern, Švicarska
5. München, Njemačka
6. Bordeaux, Francuska
7. Edinburgh, Velika Britanija
8. Sydney, Australija
9. Graz, Austrija
10. Hamburg, Njemačka

Najstresniji gradovi

1. Bagdad, Irak
2. Kabul, Afganistan
3. Lagos, Nigerija
4. Dakar, Senegal
5. Kairo, Egipat
6. Tehran, Iran
7. Dhaka, Bangladeš
8. Karachi, Pakistan
9. New Delhi, Indija
10. Manila, Filipini

“Istraživanja ljudi na selu pokazala su da je život blizu prirode dobra za njihovo mentalno zdravlje i dobrobit. Stoga smo odlučili istražiti gradske stanovnike” – rekla je Kuhn.

Koautor studije Ulman Lindenberger sa Instituta Max Planck za ljudski razvoj u Berlinu izjavio je: “Naše istraživanje po prvi put istražuje vezu između značajki urbanog planiranja i zdravlja mozga”.

U istraživanju su bile uključene 341 odrasle osobe u dobi između 61 i 82 godine koji su napravili testove pamćenja i razmišljanja i podvrgnuli se skeniranju mozga. Podaci su zatim kombinirani s podacima o vrsti okruženja u kojem žive sudionici.

Nalazi pokazuju da su gradski stanovnici koji su živjeli blizu ruba šume imali veću vjerojatnost da se bolje suočavaju sa stresom zbog amigdale koja pokazuju opće fiziološko zdravlje.

Utvrđeni su drugi čimbenici kao što su obrazovanje i razine dohotka koji nisu imali značajan utjecaj na rezultate.

NoviSvjetskiPoredak.com

Začuđeni znanstvenici su gledali kao majmuni žvaču lišće dok ne dobiju pjenu, a zatim sustavno utrljavaju to u svoje noge i nadlaktice

Kada želimo koristiti prirodni lijek, mnogi od nas traže proizvode tradicionalne medicine. Dok su lijekovi koje su koristili drevni narodi širom svijeta često dokaz da su zlata vrijedni alati za iscjeljenje, no postoji još jedan jedan potencijalni izvor biljnih lijekova na kojeg smo zaboravili: životinje.

Orangutani kada su bili promatrani u divljini su proizvodili vlastitu mast i koristili ju za liječenje bolnih udova, u onome što se vjeruje da je prvi put da su ljudi svjedoci životinjskog samoliječenja uz pomoć anti-upalnih sredstava.

U istraživanju su životinje u divljini snimane više od 20.000 sati od strane fondacije Borneo Nature Foundation. Čovjekoliki majmuni koji su snimani kako izrađuju vlastite biljne lijekove i koristili ih u Sabangau šumi na Borneu, koja se nalazi u srednjem Kalimantanu.

Začuđeni znanstvenici su gledali kao majmuni žvaču lišće dok ne dobiju pjenu, a zatim sustavno utrljavaju to u svoje noge i nadlaktice u vremenu od 45 minuta.

Oni su ispljunuli ostatke pulpe radije nego da ju progutaju, što ukazuje na to da oni te biljke ne jedu nego vjerojatno samo žvaču u svrhu dobivanja ljekovitih sokova. To dodatno potkrepljuje činjenicu da su listovi biljke poznati po tome što su vrlo gorki.

Štoviše, nakon proučavanja 50 orangutana, pet od sedam orangutana koji su to radili su bile majke koje su nosile djecu, a koje su sigurno imale bolove u rukama i na taj način uz pomoć bilja olakšavale bolove.

Istraživači su analizirali biljke i otkrili da je jedna, koja je korištena od strane majmuna, biljka Dracaena cantleyi, koja je doista poznata među mještanima da liječi bolove u ekstremitetima.

Zanimljivo je da su neka istraživanja starih metoda liječenja pokazala da su određene autohtone zajednice mogle dobiti neka od svojih znanja o ljekovitim biljakama promatranjem ponašanja bolesnih životinja, tako da je moguće da su mještani prvi put dobili ideju o tom lijeku promatranjem majmuna prije mnogo godina.

Kad majmuni žvaču lišća, ona oslobađaju saponine, koji tvore pjenu koju majmuni zatim primijenjuju na sebi.

Kemijska analiza je pokazala da lišće ove biljke posjeduje protuupalna svojstva, inhibira produkciju upalnih citokina koji uzrokuju nelagodu u mišićima i zglobovima. Njihova otkrića su objavljena u časopisu Nature.

Čimpanze, gorile i bonobo majmuni su snimljeni kako gutaju neke gorke biljne sokove u prošlosti da bi riješili infekcije parazitima, no stvaranje vlastite masti je sasvim nova razina samospoznaje liječenja kod majmuna.

Samostalna izrada lijekova je iznenađujuće česta među životinjama

Prema portalu Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, puno životinja se koristi samoizliječenjem. Iako je inteligencija majmuna dobro dokumentirana, čak i životinje sa mozgom veličine graška znaju da konzumiranje određene biljke pomaže kada se ne osjećaju dobro.

Na primjer, neki gušteri su poznati po tome da jedu određeni korijen u borbi protiv otrova kada ih ugrize zmija otrovnica. Papige i druge životinje jedu glinu kako bi pomogli svojoj probavi i ubili bakterije, dok ženke dlakavog pauk majmuna u Brazilu dodaju biljke u svoju prehranu da bi promijenile svoju razinu plodnosti.

Na samom kraju ljestvice, vinske mušice će polagati jaja u postrojenjima sa visokom razinom etanola za bi zaštitile svoje potomstvo od osa. Mravi u međuvremenu su poznati po tome da traže određene tvari koje su inače štetne za njih kad su izloženi smrtonosnoj gljivici da bi povećali svoje šanse za preživljavanje. Oni čak znaju i koja je doza štetnih tvari potrebna, navodi se u istraživanjima.

Mi svi možemo naučiti stvar ili dvije slijedeći primjer životinja u divljini. Ponovo se pokazalo da su znanstveni dokazi pokazali i ilustrirali ogromnu moć iscjeljivanja biljaka koje nam je priroda dala.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

U gradu Uttar Pradesh u Indiji građani su pokušali nedavno razbiti Guinnessov svjetski rekord, kada se više od tri četvrtine milijuna ljudi okupilo i posadilo 50 milijuna stabala u samo 24 sata

Studenti, dužnosnici, volonteri, i mnogi drugi – više od 800,00 ljudi, prema Associated Pressu – okupljeni uz autoceste, ceste, šumsko zemljište i željezničke pruge, bili su u velikom nastojanju da obore prethodni rekord Guinnessove knjige iz Pakistana 2013. godine.

“Pročitao sam u knjizi da je ovo drvo oslobađa najviše kisika”, AP je citirao učenika 8. razreda Shashwat Raija koji je opisao svoj izbor za sadnju u izboru biljke Ficus religiosa. “Postoji toliko koliko zagađenje u gradovima, trebamo više stabla koja proizvode kisik.”

Raijeva je želja boriti se protiv prekomjernog zagađenja na koje je reagirao i glavni ministar Akhilesh Yadav, visoki dužnosnik u Uttar Pradeshu, koji se nada da će ovaj trud povećati svijest o očuvanju okoliša i pošumljavanju.

On je kazao volonterima: “Svijet je shvatio da su potrebni ozbiljni napori kako bi se smanjila emisija ugljičnog dioksida radi ublažavanja posljedica globalnih klimatskih promjena. Uttar Pradesh je napravio svoj korak u tom pogledu.”

Da bi osigurao opstanak svojeg drveta, učenik Rai je planirao navratiti često, te je rekao: “Ne želim da ova biljka umre.”

U sklopu svog zalaganja na summitu o klimi u Parizu prošle godine, Vlada Indije će tjerati svih 29 država da planira projekte sadnje za koje su dužnosnici namijenili 6,2 milijarde dolara financijske pomoći.

Indija je obećala da će povećati svoje šume za 95 milijuna hektara (235 milijuna jutara – 19 površina Hrvatske) do 2030. godine – i masovne poticati sadnje stabala.

Prema višem šumskom službeniku Sanjeev Saranu, tek oko 60 posto mladice obično prežive, jer mnoge obolijevaju ili umiru zbog nedostatka vode. Sadnja se provodi planski, a napredak mladica će se pratiti kroz niz zračnih fotografija.

“Preživljavanje takvih masovnih zasada ostaje briga za dužnosnike”, rekao je AP.

Još jedna pokrajna u Indiji ima drugačiji Guinnessov rekord u sadnji drveća. Dana 30. listopada prošle godine, 5,928 sudionika u gradu Mansa, Punjab, posadilo je 208,751 stabala istovremeno.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Gljive ne samo da su vrhunska poslastica, one u narodu slove kao zamjena za meso. Bogat su izvor mineralnih tvari, vlakana, aromatskih spojeva, vitamina B kompleksa, te bjelančevina koje sadrže gotovo sve bitne aminokiseline

Također sadrže vrlo malo masti, bez kolesterola su, kao i kalorija i glutena. Osim toga, one su veliki izvor vitamina D. No njihova funkcija nije samo prehrambena, njihova moguća namjena ide iznad svih naših očekivanja. Mnoge od njih imaju mogućnost velikog utjecaja u liječenju, ali i djelovanju na okoliš, pa i na planete na kojima je potencijalno moguć život ljudi.
Tako, naime, tvrdi Paul Stamets, mikolog koji proučava svijet gljiva već više od trideset godina.

On je i autor mnogih knjiga i radova, te smatra da gljive, između ostalog, mogu itekako pomoći:

• u filtraciji otpadnih voda čisteći nitrate, endokrine disruptore i ostatke farmaceustkih lijekova,
• u rješavanju problema s insektima kao ciljani, neškodljivi pesticid,
• u pošumljavanju, jer sadnja simbiotskih gljiva ubrzava rast mlade šume,
• u poljoprivredi, gdje dodavanje mikoriznih gljiva na tlo može poboljšati prinose, bez potrebe za toksičnim kemijskim gnojivima,
• u prehrani u izbjegličkim kampovima, zbog svog lakog uzgoja i brzog rasta,
• kao biogorivo, jer uzgoj gljiva zahtijeva daleko manje tla i drugih resursa od najčešće uzgajanih usjeva za ovu svrhu,
• u čišćenju zona zahvaćenih radijacijom, jer gljive imaju veliku sposobnost upijanja teških metala,
• u liječenju, jer gljive zbog svojih svojstava mogu pružiti nove lijekove za liječenje bakterijskih, virusnih i kancerogenih oboljenja.

Stames ne pripada niti jednoj akademskoj zajednici ili instituciji, pa sva svoja istraživanja financira sam, a novac prikuplja putem svoje kompanije “Fungi Perfecti”, koja se bavi prodajom ljekovitih i gurmanskih gljiva kao i priborom za uzgoj te svime što ide uz to.

No, ovog entuzijastu nitko ne smatra čudakom, dapače, njegove ideje su naišle na odobravanje kod znanstvenika, ekologa, inženjera i državnih dužnosnika. Surađuje kao urednik u časopisu za ljekovite gljive, kao savjetnik na Sveučilištu u Tusconu, Arizona, a također je i uključen u razne kliničke studije koje proučavaju ljekovite učinke gljiva na rak i HIV.

Vlasnik je mnogih patenata za antivirusna, pesticidna i ljekovita svojstva micelija gljiva, a njegov rad je prozvan pionirskim i vizionarskim. Zagovornik je i permakulture i smatra da se gljive ne koriste dovoljno u ovom uzgoju. Njegova česta uzrečica je: “Put u budućnost je put micelija“.

Evolucijska uloga gljiva

Stametsova ideja je i da su naša tijela i naša okolina, staništa s imunološkim sustavom, a gljive su most između njih, a to mišljenje ima čvrsto uporište u biologiji. Na evolucijskom stablu, životinje i carstvo gljiva niču iz iste grane, dijeleći se jedni od drugih dugo nakon što su se odijelili od biljaka. Gljive udružuju živote biljaka, životinja i same Zemlje na neke vrlo konkretne načine.

Od oko 1,5 milijuna vrsta gljiva, svi ovi organizmi dijele neke osnovne zajedničke crte sa životinjama: oni udišu kisik i izdišu ugljični dioksid, kao i mi, i osjetljivi su na mnoge iste bakterije. Poput nas, oni dobivaju svoju energiju konzumirajući druge oblike života, umjesto fotosintezom. No tijelo gljiva se radikalno razlikuje od životinja.

Kvasci su jednostanični, dok plijesni i makrofungi poprimaju oblik micelija, mreže poput končane membrane, od kojih svaka ima debljinu jedne stanice a koja može nastaniti trulu naranču, infiltrirati hektare šume ili se udružiti s drugima kako bi nastala gljiva. Miceliji apsorbiraju hranjive tvari iz okoline i mogu brzo promijeniti svoje obrasce rasta i druga ponašanja kao odgovor na okoliš, stoga on smatra da gljive posjeduju staničnu inteligenciju.

Njihova uloga u nastajanju tla je neizmjerna, kada su gljive nastanile tlo prije više milijardi godina, neke su postale ključ za stvaranje tla. Njihovi miceliji su izlučivali enzime i kiseline koji su pretvarali stijene u biološki dostupne minerale i dugolančane molekule organskih tvari u probavljivi oblik.

Miceliji su držali tlo zajedno, pomogli su da ono zadrži vodu i da svoje hranjive tvari stavi na raspolaganje vegetaciji. Udruženi rad biljaka, životinja, gljiva i tla traje i dalje, neke gljivice doprinose biljkama tako da prodiru u korijene te donose dušik i mineralne soli, u zamjenu za šećere iz biljke. Životinje jedu gljive, a zauzvrat šire njihove spore. Za obranu od patogena, gljive su razvile spojeve s antibakterijskim i antivirusnim svojstvima, što koristi ljudima u liječenju, odličan primjer je Alexander Fleming i njegov penicilin. Također, neke gljive mogu uništiti insekte, uključujući i one koji su štetni za nas.

Tisućama godina, ljudi su se koristili mikrogljivicama (plijesni i kvasci) za stvaranje jestive hrane poput kruha, sira ili vina, no Stamets smatra da su makrogljivice nepravedno zapostavljene iako doista mogu promijeniti svijet.

Kako je Paul Stamets krenuo na put micelija

Rođen je 1955. u Salemu, Ohio. Već u djetinjstvu je eksperimentirao u podrumu svoje kuće gdje je imao mali laboratorij. Zbog sramežljivosti i mucanja, oduvijek se osjećao kao da ne pripada među ostalu djecu i često se izolirao.

Tijekom mladosti, dok je pohađao koledž, često je lutao po šumi van kampusa. Tu je i po prvi put probao halucinogenu gljivu, te se popeo na drvo, no zbog omamljenosti nije uspio sići. Započela je snažna oluja, a on je sjedio u krošnji i kada je grom udario sasvim blizu shvatio je da može umrijeti u svakom trenutku, no prizor je bio nevjerojatan i osjetio se dijelom šume i svemira kao nikada prije. Razmišljao je o svom životu i kako da ga promijeni, i tada je sam sebi kao mantru ponavljao – Paul, prestani mucati.

Nevrijeme se smirilo, krenuo je kući i putem je u razgovoru s djevojkom, čija je privlačnost izazivala mucanje, progovorio sasvim razgovjetno i tečno. Tada se zainteresirao za gljive, te ih je počeo proučavati, odlučio je postati mikolog i upisao se na državni koledž Evergreen u Olimpiji, Washington. Iako Evergreen nije imao odjel mikologije, Michael Beug, kemičar za okoliš, ponudio je tečaj o gljivama, i Stamets ga je nagovorio da mu postane savjetnik. Beug je morao intezivirati svoja mikološka istraživanja kao bi održao korak sa svojim studentom. Diplomirao je i ostao raditi na Evergreenu kao pomoćni profesor te je pokrenuo vlastiti posao – Fungi Perfecti. Tu je započeo s laboratorijskim istraživanjima i kultiviranjem gljiva, kupio je komad zemlje u blizini i počeo je otkrivati snagu i mogućnosti svijeta makrogljiva.

Na vrlo zapušteno zemljište s nekoliko ruševnih kuća i par krava, ubrzo je stiglo šerifovo upozorenje da mora izgraditi novi sustav kanalizacije budući da njegova loša kanalizacija kontaminira obližnje uzgajalište kamenica bakterijom E.Coli. Kako nije imao novaca za novi sustav, pomislio je da milceliji gljiva mogu funkcionirati kao prirodni filter, to je mislio još od kada je prvi put vidio njegovu mikroskopsku strukturu.

Potvrdio je svoju teoriju testiranjem micelija različitih vrsta za upijanje na fakultetu, sve su vrste bile učinkovitije od pamuka, a također je znao da miceliji luče antibakterijske spojeve te je odlučio provesti test na terenu. Pokus je uspio savršeno – u udubinu gdje se stvarala kontaminirana močvara, ubacio je nekoliko trupaca, prekrio ih supstratom s micelijem i uskoro je imao prvu berbu ukusnih Ferijevih vitičarki, a godinu dana nakon sadnje, septički sustav više nije bio izvor onečišćenja; razina fekalnih bakterija je bila sto puta manja.

Za njegov uspjeh su saznali tehničari iz tvrtke za bioobnovu, Enviros, pa su zamolili za savjet kako da očiste tlo onečišćeno naftom. U to vrijeme, mnogi stručnjaci su polagali nade u bakteriju koja se hrani ugljikovodicima, no one nisu djelovale baš savršeno. Nekoliko znanstvenika je umjesto toga eksperimentiralo s gljivama, jer se znalo da određene gljive i plijesni mogu jesti lignin iz drva te pomoću enzima pretvarati složene ugljikovodike u hranjivih ugljikohidrate.

Plijesni također ponekad koloniziraju spremnike za gorivo, gdje koriste te iste enzime za konzumaciju naftnih derivata. U laboratoriju, plijesan Phanerochaete chrysoporium pokazala se dobrom u probavljanju nafte, no pod vanjskim uvjetima nije baš učinkovita, stoga je Stamets predložio da pokušaju s bukovačom (Pleurotus ostreatus), koja može rasti gotovo bilo gdje. Poslao im je plodišta bukovače, koja su tehničari zalili s naftom, i ona je većinom konzumirana kroz tri tjedna, a gljive su nesmetano rasle. Na žalost, Enviros je bankrotirao prije nego li se posao mogao nastaviti dalje.

U međuvremenu, Stamets je počelo instalirati eksperimentalne micelijske sustave za filtriranje otpadnih voda i za ostale poljoprivrednike, te je svoju metodu poučavao i u časopisima za zaštitu okoliša, a 1996. je započeo suradnju s Battelle Memorijalnim institutom, poznatom po tehnološkim rješenjima energije i zaštiti okoliša. Započeli su laboratorijski rad kako povećali učinkovitost gljiva u čišćenju od naftnih zagađenja, testirajući razne sojeve bukovača. 1998., započeli su terenski eksperiment gdje su koristili tlo zagađeno dizelskim gorivom u koncentraciji sličnoj onoj kakva se dogodila na plažama Aljaske nakon izlijevanja nafte.

Postojale su 4 naftne mrlje, jedna je tretirana micelijem, dvije s bakterijskim kulturama, a jedna je ostavljena kao kontrolna. Nakon četiri tjedna, uzorak s micelijem je postao svijetlo smeđ, slatkog mirisa i bio je pun gljiva. Insekti su se hranili tim gljivama, što je privuklo ptice, koje su vjerojatno ispustile razno sjeme te je nakon devet tjedana ovaj uzorak bio prepun biljaka u cvatu. Ugljikovodik je pao na manje od 200 ppm, a ostali uzorci su ostali tamni, smrdljivi i bez života. Ovo je bio neupitan dokaz o mogućnostima gljiva u čišćenju zagađenja iz okoliša.

Od tada, Stamets je postao opsjednut mogućnostima “miko-obnove“, kako on to naziva, što obuhvaća radove drugih istraživača, kao i njegove vlastite u područjima filtracije, sanacije, šumarstva i biopesticidne zaštite (mycofiltration, mycoremediation, mycoforestry i mycopesticides – njegove vlastite kovanice). Počeo je gomilati genetsku knjižnicu stotina sojeva gljiva koje bi se mogle koristiti za liječenje ljudi i okoliša.

Uspjesi su se i dalje nizali, na zahtjev EPA-e izumio je jutenu cijev punjenu bukovačama koja pluta, za uklanjanje naftnih mrlja s površine mora. Istraživači s Battellea su također testirali njegove gljivične sojeve protiv neurotoksina i našli su da je jedna sorta psilocibina vrlo učinkovita u poništavanju učinaka VX nervnog plina. Odlične uspjehe je postigao i u pošumljavanju dodavanjem mikoriznih gljiva u tlo te u sprječavanju stvaranja mulja i zagađenja zbog začepljenih potoka na starim šumskim putovima.

Veliki odjek postigao je sa svojom “Life Box” kartonskom kutijom koja je impregnirana sa sjemenjem drveća i mikoriznim gljivama. Ova jednostavna, a genijalna ideja ima namjenu pošumljavanja planete u svrhu poboljšanja kvalitete života. Kutija se pokida na manje komade, koji se smoče vodom, ostave neko vrijeme da odstoje, te se stave u zemlju i kroz kratko vrijeme pojavit će se mlade sadnice drveća.

Suočen s pojavom mrava u svojoj staroj kući, odlučio je izraditi biopesticid, naravno na bazi gljiva. Znao je da je nekoliko vrsta plijesni može zaraziti insekte svojim sporama, ubijajući ih u tom procesu, no postojeći mikopesticidi nisu bili učinkoviti protiv društvenih kukaca, koji su mogli nanjušiti miris spora te ih zbog toga nisu unosili u gnijezdo.

Razmišljao je o plijesni Metarhizium anisopliae, poznatoj po tome da može ubiti termite i mrave kada se njezine spore izravno rasprše po njima. Njegova je ideja bila da nauči tu plijesan, koja inače stalno proizvodi spore, da ih proizvede s odgodom, odnosno tek kada ih se unese u gnijezdo, jer je mislio da bi ih ova plijesan u svojem pre-sporulirajućem obliku mogla privući kao izvor prehrane. Uspješno je uzgojio ovakav soj plijesni s odgodom razvoja spora i to na riži te je isprobao ideju, a već nakon dva tjedna kuća je bila bez mrava.

Gljive za zdravlje

Poznata je činjenica da su gljive izvor vitamina D, koji je neophodan za naš imunitet, stoga će konzumacija gljiva u doba godine kada smo bez sunčeve svjetlosti znatno pomoći u održavanju zdravlja. No njihova razina vitamina D se može znatno podići, i to jednostavnim sunčanjem. Stamets preporuča da se gljive koje smo ubrali i uzgojili, izrežu na šnite, te se izlože suncu tijekom dana od 10 do 16 sati. Predvečer se pokriju kartonom kako bi se izbjeglo upijanje vlage.

Ovo se ponovi i idući dan, nakon čega se pokupe i ako je potrebno dodatno osuše na uobičajeni način. Suhe gljive se spremaju u staklenku uz dodavanje žlice riže koja će služiti kao upijač vlage, te ovako pripremljene i pohranjene mogu biti dobre godinu dana. Studije su pokazale da ovakvo sušenje gljiva na suncu povećava njihov sadržaj vitamina D sa 100 IU/100 grama na 46.000 IU/100 grama, i to u klobuku, dok stabljika proizvodi znatno manje. Deset grama ovako sušenih gljiva bit će sasvim dovoljno za pokrivanje dnevnih potreba organizma za vitaminom D u mjesecima bez sunca.

Njegova tvrtka Fungi Perfecti između ostalog proizvodi i razne ljekovite pripravke od gljiva, no zbog pravila FDA, oni se ne smiju prodavati kao lijek, već kao pojačivači imuniteta ili antioksidansi. No, poznato je da gljive sadrže niz spojeva koje dokazano pomažu u borbi protiv bolesti što uključuje i polisaharide, glikoproteine, ergosterole i triterpenoide te imaju antimikrobne i antivirusne spojeve, koje se razlikuju prema vrstama i soju.

Do sada je izvedeno nekoliko lijekova od gljiva, antibiotika i kemoterapeutika, no Stamets želi to obogatiti te radi na razvoju lijekova od gljiva koji će djelovati protiv bioloških oružja. Primjerice, nekoliko njegovih sojeva pokazuje izrazitu aktivnost protiv virusa svinjske i ptičje gripe, kao i virusa iz obitelji velikih boginja. Radi na razvoju lijeka na bazi od gljive trametes versicolor (šarena tvrdokoška), koji će pomoći oboljelima od raka dojke čiji je imunološki sustav ugrožen zbog zračenja, a studije dokazuju njegove tvrdnje. Znakovito je i da je njegovoj majci, u dobi od 83 godine dijagnosticiran IV stupanj karcinoma dojke te joj je uz konvencionalnu prepisanu kemoterapiju dodao i ovaj lijek, a nakon šest mjeseci tumor je u potpunosti nestao.

Na žalost, svi njegovi izumi nisu dostigli masovnu proizvodnju, no primjenjuju se većinom od strane neprofitnih organizacija i njihovo doba se tek čeka. Jasno je da učinkovitost gljiva u spašavanju svijeta koče razni propisi koji su doneseni da bi se sačuvao profit raznih korporacija, stoga se čeka da se ljudska svijest probudi i da sami počnemo odlučivati o svojoj sudbini.

U međuvremenu, Stamets ne staje, agitira da se tlo zagađeno radijacijom, poput onog u Fukušimi, očisti uz pomoć gljiva. Naime, malo je poznato da gljive imaju sposobnost apsorpcije teških metala, što uključuje i radioaktivne izotope. Prijedlog je vrlo jednostavan, zagađeno tlo zajedno s trulim drvećem kao i onim koje raste, treba nasaditi s micelijem.

Nakon što gljive narastu, treba ih pokupiti i tretirati kao nuklearni otpad, a ovo treba ponavljati sve dok radijacije ne nestane. Ima smisla, jer druga alternativa tome je prikupiti svo zaraženo tlo i uskladištiti ga kao nuklearni otpad, što bi opet zauzelo ogromne površine inače korisne za ljude. Stamets je uistinu i vizionar, smatra i da se zbog korisnosti gljiva u stvaranju tla i tolerancije mnogih vrsta prema zračenju, gljive mogu uzgajati na međuzvjezdanim putovanjima i koristiti za formiranje tla na drugim svjetovima. Sve su ove njegove ideje sasvim logične i imaju uporišta u znanstvenim činjenicama, pitanje je samo – jesmo li mi spremni za njih?

Um gljiva

Njegove radikalne ideje se testiraju, a on sam kaže: “Znam da neke od mojih hipoteza zvuče prilično nevjerojatno, ja sam za mnoge čudak, no radije sam čudak, a da sam u pravu, nego da sam normalan i u krivu”. Neka njegova razmišljanja su također mnogima preradikalna, poput one da gljive posjeduju inteligenciju. Naime, struktura micelija pod mikroskopom neodoljivo podsjeća na mrežu stanica mozga, što je po njemu dokaz da gljive posjeduju neku vrstu inteligencije. Ali analogija je upečatljiva, i mozak i micelij stvaraju nove veze ili zaustavljaju postojeće kao odgovor na podražaje iz okoline. Oboje koristi niz kemijskih glasnika za prijenos signala diljem stanične mreže.

Po Stametsu, slična struktura gljivičnih i neuralnih mreža odražava činjenicu da su oba sustava evoluirala da bi se bavila sličnim poslovima i da bi ih činili uz maksimalnu učinkovitost. No on se ni tu ne zaustavlja, on obrasce poput micelija vidi u informacijskoj arhitekturi Interneta, u matricama teorije struna, u računalnim modelima tamne materije svemira. Vjeruje da su takva ponavljanja znakovi evolucijske inteligencije i da priroda teži graditi na svojim uspjesima, te u svojoj knjizi “Rad micelija: kako gljive mogu pomoći spasiti svijet” piše: “Arhetip micelija može se vidjeti u cijelom svemiru.”

Iznimno je znakovita jedna misao, zapravo upozorenje ovog naprednog znanstvenika, koja bi nam mogla otvoriti oči i promijeniti smjer našeg življenja: “Iako bismo se mogli nazvati evolucijskim uspjehom, volim misliti da svaki organizam na ovom planetu ima pravo glasa. Kada bi postojala Ujedinjena organizacija organizma i kada bi svaki organizam glasao, bismo li mi ostali ne zemlji ili ne? Mislim da se glasanje upravo događa. Ne posvetimo li pažnju očuvanju biorazličitosti, sami organizmi koji su nam dali život mogli bi nam ga i uzeti.”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(nexus-svjetlost.com,youtube/uredio:nsp)