“Veći broj migranata je ozlijeđen a u napadu su ozlijeđena i tri policijska službenika. Oštećeno je jedno policijsko vozilo”, izjavio je glasnogovornik policije Ale Šiljdedić

Najmanje dvadeset osoba uhićeno je u srijedu nakon što su u prihvatnom centru za smještaj migranata u Velikoj Kladuši izbili sukobi u kojima su napadnuti i policajci, a u kojima je bilo i ozlijeđenih, objavile su vlasti Unsko-sanske županije u Bosni i Hercegovini i policija.

Kako su prenijeli lokalni mediji, u centru za prihvat došlo je do tučnjave u kojoj je sudjelovalo najmanje stotinu migranata.

Zaštitari angažirani na osiguranju objekta nisu mogli svladati nasilnike pa su pozvali policiju no sudionici sukoba napali su i policajce koji su došli intervenirati, bacajući na njih kamenje i boce, te udarajući ih metalnim šipkama. Nakon toga policajcima je poslano pojačanje iz Velike Kladuše i Bihaća pa je nakon intervencije nasilje zaustavljeno u ranim jutarnjim satima.

“Veći broj migranata je ozlijeđen a u napadu su ozlijeđena i tri policijska službenika. Oštećeno je jedno policijsko vozilo”, izjavio je glasnogovornik policije Ale Šiljdedić.

Nakon izgreda pozvani su i pripadnici Službe za poslove sa strancima BiH. Oni su donijeli odluku da šest od dvadeset uhićenih nasilnika bude izolirano i deportirano iz BiH.

Šiljdedić je upozorio kako je stanje među migrantima i dalje napeto te da se ne može isključiti mogućnost izbijanja novih izgreda.

U prihvatnom centru “Miral” prošlog vikenda izbio je požar u kojemu je izgorio jedan od smještajnih objekata a potpuno je uništen inventar koji je tamo bio postavljen.

Na području Velike Kladuše i Bihaća i dalje boravi najveći broj ilegalnih migranata koji pristižu u BiH.

Prema informacijama sigurnosnih agencija u tu je zemlju od početka godine ušlo više od sedam tisuća migranata.

(vecernji.hr)

Zapadne su vlasti zainteresirane za produljenje sukoba u Africi, jer žude za resursima kontinenta, izjavio je osnivač privatne vojske

Većina afričkih vojnih snaga je “osuđena na propast” od strane stranih savjetnika, dodao je.

Zapadne nacije vide dugotrajne afričke ratove i kaos samo kao sredstvo da stave svoju ruku na afrička bogatstva, rekao je Eeben Barlow, osnivač tvrtke “Executive Outcomes” u Južnoafričkoj republici koja je započela trend osnivanja plaćeničkih odreda.

“Sve dok postoji sukob koji se trenutno događa, neke sporazume je moguće prihvatiti od strane vlada”, koje dopuštaju stranim silama da “dobiju vlasništvo nad tim resursima za vlastitu upotrebu” – kazao je.

Barlow je rekao da strane, a posebno zapadne sile se često odlučuju za podupiranje oružanih skupina ili različitih snaga koje zapravo destabiliziraju situaciju u regiji. Anti-vladine skupine također se žestoko koriste kao sredstvo “smjenjivanja određene vlade koja nije dovoljno usklađena sa željama onih koji su izvan tih sukoba”.

Što se tiče inozemnih savjetnika vladinih snaga, kvalitete obuke i savjeta koju pružaju afričkim vlastima, ona je obično “siromašna”, požalio se bivši pukovnik južnoafričkih obrambenih snaga. “Većina afričke vojske je osuđena na propast … od strane stranih plaćenika ili stranih savjetnika koji od sukoba imaju koristi” – rekao je.

Inozemna privatna vojna poduzeća (PMC) obično su na terenu kako bi “vidjeli koliko dugo oni mogu produžiti sukob ili rat, jer što se više može produžiti, to više novca oni mogu zaraditi”, rekao je Barlow, dodajući kako on “vjeruje” da mnoge “strane snage u Africi ovdje ne riješavaju probleme, već su tu da osiguraju da se ti problemi nastave”.

Kada afričke vlade pokušavaju iskoristiti lokalne snage, uključujući i afričke PMC-ove, da im pomognu u rješavanju sukoba, terorističkih skupina ili pobune, “stalno im se prijeti da će … to biti njihov nedostatak”.

“To su prijetnje koje dolaze izvan Afrike. I to je zapravo samo dokaz da stabilna i sigurna Afrika izgleda da je u interesu vrlo malo moćnih ljudi sa Zapada” – rekao je Barlow.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Šest osoba ubijeno je u petak u najkrvavijem izraelsko-palestinskom nasilju proteklih godina, izazvanom novim sigurnosnim mjerama na najvažnijem jeruzalemskom svetom mjestu

Troje Izraelaca nasmrt je izbodeno u židovskom naselju na Zapadnoj obali pod izraelskom okupacijom, nekoliko sati nakon što je troje Palestinaca ubijeno u nasilju nakon izraelskog uvođenja metalnih detektora na ulaznim točkama na prostor Brda hrama – Platoa džamija u ograđenom jeruzalemskom Starom gradu.

Palestinski predsjednik Mahmud Abas naredio je obustavu svakog službenog kontakta dok se ne uklone detektori za metal. Nije dao detalje, no sadašnji kontakti uvelike su ograničeni u sigurnosnoj suradnji.

“Proglašavam obustavu svih kontakata s izraelskom stranom na svim razinama dok se ne ponište mjere u džamiji Al Aksa te očuva status quo”, rekao je Abas u kratku televizijskom govoru.

Arapski zastupnik u izraelskom parlamentu Osama Saadi kazao je kako se izraelski premijer Benjamin Netanyahu ‘igra s vatrom’ i kako će ‘cijeli arapski svijet ustati’ ako se detektori metala postavljeni na ulaz na Brdo hrama 14. srpnja, nakon terorističkog napada, ne uklone.

Troje Izraelaca izbodeno je nasmrt, a četvrta je ranjena i svi su iz ograđenog naselja Neve Tsuf na Zapadnoj obali.

Izraelski mediji navode da je troje ubijenih iz iste obitelji, dvojica muškaraca u dobi 60 i 40 godina i žena u dobi 40 godina. Ranjena žena, 68, hospitalizirana je s ubodnim ranama u leđa, prenose izraelski mediji koji dodaju da je napadač napad izveo dok je obitelj bila za večerom.
 
(jutarnji.hr)

Što se to događa na Balkanu? Balkan ponovno postaje pozornica na kojoj se prelamaju interesi globalne elite i establišmenta

Na Balkanu su stvari dosta komplicirane, a prema nekim najavama, mogli bi postati poligon za političko sukobljavanje Zapada i Rusije, piše Jutarnji.

Istočni dijelovi nekadašnje jugoslavenske države jedini su “slobodni” teritorij Europe na koji još može reflektirati Rusija (koja je praktički istisnuta iz Europe), jer su izvan domašaja i EU i NATO-a. Svelo se doduše samo na Srbiju i BiH, ali dovoljno da se rasplamsaju strasti.

Rusija i Zapad svakako imaju interes i utjecaj na ovim prostorima. Hrvatska i Srbija su se istakle kao zemlje preko kojih se “projicira” ta politika.

Trenutno je Zapad u krizi, a Bruxelles nema jasnu viziju politike prema zapadnobalkanskom prostoru osim načelnog stava o pridruženju i formalnom nastojanju da onemogući Rusiju da se tu ukotvi. Rusija pak, trenutno prelazi s politike stalne destabilizacije “infiltriranja krize” na tom prostoru, na ipak sve smisleniju politiku opstanka na Balkanu, posebno u Srbiji te kroz, makar prešutnu, podršku Dodikovim secesijskim eskapadama, kojima se opasno priključio i Tomislav Nikolić.

Rusija se u ovom trenutku čini nadmoćnijom. Naime, mnogo joj je toga u 2016. godini išlo na ruku i više nego li je sama očekivala. Kremlj je na krilima Brexita i još nekih najavljenih europskih “exita” (mnogi zapadni političari spominju 2017. godinu kao ključnu za opstanak EU), značajne (trenutne) političko-vojne pobjede u Siriji i time što je Tursku, nekadašnjeg najstabilnijeg američkog NATO saveznika prigrlio u svoje krilo. Angela Merkel suočena je s problemima te u (ne)izvjesnosti što donosi Donald Trump u međunarodne odnose te Vladimir Putin, kao pobjednik u 2016. godini, nastoji zgrabiti prednost pred ošamućenim protivnikom prije nego dođe k sebi, a Balkan, prije svega Srbija, zalogaj je koji se želi što prije apsolvirati.

Mreža iznad Srbije

I Bruxelles i Moskva bacile su mrežu na Srbiju i ona se sada zapetljala u obje, ali strpljenje obaju “bacača”, polako je ne izmaku, iako je Rusija, barem se tako čini, u maloj prednosti. No, pritisak će biti sve veći jer i jedni i drugi imaju u rukavu dovoljno aduta na raspolaganju.

EU smatra Vučića svojim igračem, otvorio je pregovore i na riječima to je strateški cilj Srbije, ali EU baulja te se u Beogradu sve više pitaju je li ta integracija više uopće sposobni i poželjni partner, pogotovo što je ruski sirenski zov sve jači i primamljiviji.

No, kako bilo, Aleksandra Vučića ne čeka nimalo laka godina i bez obzira na to koliko će on te teške odluke maskirati “preko” ruženja Hrvatske, morat će se svrstati jasnije na jednu od strana. Naime, od njega se očekuju da konačno presiječe i donese definitivnu odluku – EU ili Rusija, a tu su mu još, kao uteg – predsjednički, a možda i prijevremeni parlamentarni izbori.

Naime, odluka kome se prikloniti – EU ili Rusiji – mogla bi postati ključna i odlučujuća ne samo za Srbiju nego i ukupne odnose na našem prostoru, jer svaka zainteresirana strana ima sve manje strpljenja s ekvilibriranjem Aleksandra Vučića – EU i Rusiji više ne odgovara njegova politika balansiranja i kompromisa.

Velika obećanja

Obje strane pozvale su Srbiju da se urazumi i konačno i definitivno odredi, a neće u tome izbjeći ni prijetnje, kaže ruski balkanolog Nikita Dedkov, koji navodi kako je “srpsko društvo tradicionalno prorusko te da je pred Vučićem odluka koja bi mogla imati dalekosežne posljedice”.

Naravno, sve pod pretpostavkom da Vučić i dalje želi u Uniju jer je EU na dugom štapu (neodlučna oko prijema, traži nemoguće – priznanje Kosova i konačno nesigurna u vlastiti opstanak), ali ipak primamljiva ponuda jer Vučić je svjestan da bi u suprotnom Srbija mogla ostati izdvojeni otok usred Europe.

S druge strane, Rusija obećava sve, i to odmah. Vučić je dakle u sve delikatnijem položaju. Neki doduše kažu da bi mogao ostati u poziciji onog neodlučnog magarca koji se nije mogao odlučiti između dviju bala sjena. Rusije je Vučića snažno zagrlila i ne namjerava ga, tek tako, pustiti. U tom paketu je i famozno “poklanjanje” MiG-ova.

Nakon što je Aleksandra Vučić na sva zvona razglasio kako Srbija dobiva ruske MiG-ove 29, a sve kao odgovor na, kako se kaže u Beogradu, “hrvatske prijetnje” te da spriječi ponavljanje Bljeska i Oluje, što otvara i pitanje njegova odnosa prema osvajačkoj politici Slobodana Miloševića i rata u Hrvatskoj i moguća poruke da će se s vojnim jačanjem te Rusijom iza leđa, opet takvoj politici i vratiti. Naime, ta njegova izjava može se protumačiti i kao ratoborna predizborna retorika, ali i u skladu s bujajućom revizijom povijesti koja je na djelu u Srbiji.

U Rusiji su vrlo ozbiljno shvatili ovaj srbijanski pristanak na MiG-ove i ne smatraju to tek Vučićevim predizbornim trikom da utješi i uzbudi Srbe kako su utjerali strah u kosti Hrvatima, o čemu već tjednima pišu mediji pod Vučićevom kontrolom.

Rusi ovo ne smatraju tek formalnim činom. Kremlju se žuri, on želi što prije (posve logično s njihove točke gledišta jer kakva si to velesila bez europske baze) i što više vezati Srbiju uz sebe, kako bi sačuvala makar mali utjecaj na Balkanu, a time i u Europi.

Mihail Aleksandrov, analitičar moskovskog sveučilišnog Centra za vojno-političku analizu, koji savjetuje Kremlj, smatra da je prodaja MiG-ova “stigla u pravi čas” jer EU i NATO nastoje pritisnuti Srbiju da se odluči za njih.

Ako Srbiju ostavimo bez naše podrške, ona može skliznuti u NATO, a to bi bilo ravno nacionalnom porazu Srbije – kaže Aleksandrov koji u tome vidi i poraz Rusije koja gubi utjecaj na Balkanu nakon dva puna stoljeća. Rusija tako opet razmatra mogućnost ideje o “vojnom savezu dviju zemalja”. Ta je ideja bila aktualna krajem 90-ih, ali Aleksandrov napominje da je tada Jeljcinova Rusija bila preslaba da je Milošević prihvati.

Sada su se stvari stubokom promijenile i Rusija i Srbija imaju za to svoj interes – kaže on. Naime, Rusija ne želi propustiti šansu da se “ugura” u Srbiju, pa tako i Aleksandrov smatra da bi vojna baza u Srbiji, uz Tartus u Siriji, bila pun pogodak jer bi ona, kaže, “zakomplicirala eventualne operacije NATO-a na Balkanu i Sredozemlju, a Rusija bi imala kontrolu”.

Kremlj ionako već dugo zahtijeva od Srbije da djelatnicima njihove “humanitarne”, zapravo vojne, baze u Nišu daju diplomatski status i slobodu kretanja po Srbiji kakvu je Vučić nedavno omogućio djelatnicima NATO-a. Upravo je odugovlačenje Vučića u vezi s tim i jedan od razloga zašto se već pola godine, mjesec po mjesec, odgađa najavljeni posjet ruskog premijera Dmitrija Medvedeva Beogradu.

Medvedev će doći ako se sporazum za bazu potpiše, a podebljat će to i ruskim ulaganjima i povoljnim kreditima, pa i onima za kupnju ruskog naoružanja.

Stiže i “BUK”?

Ruski mediji navode da će nakon MiG-ova Srbija nabaviti i raketne sustave BUK, a Aleksandrov čak ide tako daleko da smatra kako bi Srbija mogla biti zemlja gdje bi Rusija instalirala svoj proturaketni štit kao odgovor na NATO-ov proturaketni štit. Aleksandrov dalje smatra kako ne treba “isključiti mogući novog srpsko-hrvatskog sukoba”. Jelena Guskova iz Centra za proučavanje suvremenih kriznih situacija na Balkanu pak sumnja u srpsko-hrvatski konflikt jer, kaže ona, “ovaj put za razliku iz 90-ih iza Srbije stoji Rusija kojoj Balkan sada ulazi u sferu interesa”.

No, kako i Hrvatska najavljuje kupnju američkog naoružanja, dvije bi zemlje mogle postati poligon preko čijih će se leđa prelamati zapadno-ruski suparnički odnosi. No, da Srbi zasad vraćaju dug Moskvi govori i glasovanje Srbije u UN-u protiv rezolucije o Krimu, a podsjetimo, još su protiv glasovali Iran, Venezuela, Angola, Sjeverna Koreja, Kuba, Sirija i Kazahstan.

Breme Kosova

No, nije pitanje samo NATO, čini se da i Rusija preispituje i članstvo Srbije u EU. Tako je prilikom otvaranja počasnog srbijanskog konzulata u Sankt Peterburgu na kojem je bio Tomislav Nikolić, Genadij Timčenko, oligarh kojeg zovu “Putinovim bankarom” poručio kako “Srbija neće ništa dobiti ulaskom u EU”, kako će “srbijanska poduzeća i tvornice propasti”, pa čak je poručio da će Srbija proći “isto kao i Ukrajina”.

U vezi pregovora s EU, i dobro upućeni moskovski Komersant donosi zanimljivu opservaciju, kao usputno upozorenje Vučiću. I Hrvatska, kažu, u toj igri na liniji Bruxelles – Moskva – Beograd – ima svoju ulogu. Kada neke druge, ozbiljnije zemlje blokiraju Srbiji pregovore s EU (Njemačka, Nizozemska, Francuska), tamošnji političari i mediji navezani na Aleksandra Vučića zanijeme, ali se zato kada je u pitanju blokada iz Hrvatske ne birajući riječi.

Komersant iznosi tezu da Andrej Plenković ne blokira Srbiju na svoju ruku nego po naputku Bruxellesa, a s porukom Vučiću da se uvijek može naći način onemogućavanja ako se nastavi očijukanje s Rusijom i produlji politika sjedenja na dva stolca.

I konačno, Rusija ima još jedan adut, a to je Kosovo. Iz Rusije sve češće poručuju da će Srbija na kraju bruxelleske balade morati priznati Kosovo te da su im oni jedini koji im tu mogu pomoći. U Srbiji se stalno stvara atmosfera da će to biti ključni i konačni uvjet Srbije za EU. Iako Srbija nema nikakvog utjecaja na Kosovo i u postupku pregovora praktički je Vučić prihvatio tu realnost i poraz, to još nitko nije javno izgovorio.

Kosovo nećemo mijenjati na EU – kaže pak Nikolić, premda vjerojatno i on i većina srbijanske javnosti shvaća da je Kosovo gotovo priča. No, s obzirom na to da se najavljuje kako bi 2017. godine na red moglo doći i članstvo Kosova u UN-u, Srbija smatra da je Rusija kao zemlje stalna članica Vijeća sigurnosti u mogućnosti da to spriječi.

I proljetni predsjednički izbori dolaze Vučiću u nezgodno vrijeme. Ne zato jer on ne kontrolira situaciju u zemlji, nego upravo zbog tih pritisaka kojima je izložen s jedne i druge strane. Naime, on ne bi ponovno u fotelji šefa države vidio svog stranačkog kolegu Tomislava Nikolića, među ostalim i zato što mu je on praktički jedina oporba, a drugo, važnije – može izgubiti izbore što bi bila napuklina u Vučićevu vlastodržačkom monolitu te otežalo kontrolu nad Srbijom.

Ali ono što mu možda zadaje najviše glavobolje – Vladimir Putin ga je zamolio da Nikolić bude kandidat. To mu je poručio preko svog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova koji je nedavno pohodio Beograd. Naime, Nikolić je otvoreno “ruski čovjek u Beogradu” i kremaljski glavni adut.

U slučaju njegove pobjede u konstelaciji snaga Vučić bi svoj neupitni položaj vladara mogao ugroziti jačanjem Nikolića, a time bi osnažila ne samo proruska struja na političkoj sceni Srbije, nego ona, za Vučića, opasnija – unutar vlastite stranke. I zato Vučić sada razmatra da uz predsjedničke organizira i parlamentarne izbore, kako bi na svoje ime dobio i njegov predsjednički kandidat te dodatno ojačao svoj autoritarni položaj.

No, što ako mu se ponovi scenarij Borisa Tadića koji je izgubio dobivene izbore baš od Nikolića. Takvi izbori su mu istodobno i rizični jer time ponovno u Srbiji stvara napetost, ali i drži sve svoje “pajace” Vulina, Nikolića, Dačića i ostale koji o njemu ovise u pokornosti jer znaju da bez Vučića oni samostalno nemaju nikakvih šansi za opstanak. Upravo zato njih i šalje u operacije uzburkavanja situacije u regiji.

Osim toga, međusobni odnosi postjugoslavenskih zemlja nisu bili ovako loši još od okončanja ratova u 90-ima, a nedavni intervju srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića ogolio ih je do kraja. Naime, iako Aleksandra Vučić stalno ponavlja već zamornu mantru kako je Srbija “faktor stabilnosti” na Balkanu, kako pruža ruke prema svima, njena stvarna politika u regiji u potpunoj je suprotnosti s tim deklarativnim stavom.

Vjetar na bokovima

Osim već tradicionalnog ruženja po Hrvatskoj i Kosovu, sada je dodatno, iz nekog razloga, odlučio pustiti propuh i na bokovima – zaoštravanjem odnosa s Makedonijom i Crnom Gorom. Dačije za Makedoniju čak utvrdio kako mu je žao što su je priznali pod njenim imenom te time izdali braću Grke.

Je li ovo groteskno i nediplomatsko napuhivanje tek dio početne predizborne igre za unutarnje potrebe ili možda, kako čak neki i u Srbiji smatraju, odrađivanje posla za “velikog brata”. A kako Vučić kao čovjek koji jedini vuče sve poteze na srbijanskoj političkoj sceni nije reagirao na Dačićevu eskapadu, može se zaključiti da je to zapravo Vučićeva poruka regiji preko svog megafona, kojeg ionako stalno drži na kratkoj uzici.

Koliko je Vučić frustriran i opterećen Hrvatskom govori i bizaran detalj s njegova puta u Indiju gdje je stanovnike grada Gujarata pozvao da posjete Beograd, što smo po sebi nije ništa loše, da nije rekao kako ne bi trebali ići u Dubrovnik! Vučić čak ni u ovakvim protokolarnim prilikama ne može, a da se ne okrzne o Hrvatsku, kao što su hrvatski desničari zapjenjeni oko Srbije i kada je u pitanju vremenska prognoza. To je na neki način njegova Kolindina “čokoladica”.
 
(jutarnji.hr)

Pentagon tvrdi da će Kina najkasnije za devet godina postati jača vojna i ekonomska sila od Amerike i savjetuje Bijelu kuću da prije toga zarati s protivnikom kako bi spriječila uništenje SAD

Amerika mora napasti Kinu do 2025. ili će inače biti uništena, smatra Pentagon.

Prema navodima studije američke vojske, Kina će za devet godina postati jača vojna i ekonomska sila od SAD, a ako Washington to želi spriječiti, najbolji način je da zarati s protivnikom.

Dug i krvav rat

RAND korporacija, američka organizacija za vojna istraživanja i analize, po narudžbi Pentagona uradila je detaljnu studiju o posljedicama rata između dvije velike sile.

U dokumentu koji je objavila i američki tisak ocjenjuje se da je Kina postala prijetnja SAD zbog svoje rastuće vojne i ekonomske moći i da je “bolje napasti neprijatelja prije nego što on napadne tebe”.

Američki vojni analitičari procjenjuju da bi najbolje bilo napasti Kinu što prije, prije 2025, jer bi poslije toga SAD pretrpjele mnogo veće gubitke.

Dodaje se da bi rat bio vođen na teritoriju Kine, i to konvencionalnim metodama, a ne nuklearnim oružjem.

Konflikt bi počeo i ostao samo u istočnoj Aziji. Bez obzira na to što Kina ima suvremeno oružje, ona ne bi proširila rat na teritoriju SAD.

Sukob bi se vodio najviše brodovima i podmornicama, kao i avionima i raketama svih vrsta, osim nuklearnih.

Ni jedna ni druga sila ne bi se usudila iskoristiti atomsku bombu jer bi posljedice bile nesagledive.

Osim toga, bojište bi bilo i u svemiru, gdje bi dvije strane pokušale jedna drugoj uništiti satelite, ali bi se rat vodio i računalnim sustavima – navodi se u studiji američke vojske.

Eksperti dalje dodaju da bi i SAD i Kina mogle izdržati gubitke u duljem razdoblju, pa bi rat trajao vjerojatno veoma dugo. Na kraju ne bi vojni faktori odlučili pobjednika u sukobu već ekonomski.

Rat bi naškodio objema ekonomijama, međutim Kina bi pretrpjela katastrofalne posljedice, koje bi dugo trajale. Bruto domaći proizvod (BDP) Kine bi se za samo godinu dana rata smanjio za 25 do 35 posto, a američki pet do deset posto – ocjenjuju američki stručnjaci.

Osim toga, u dokumentu se navodi da bi dug rat izazvao podjele u Kini i potpuno uništio tu zemlju.

Slaba ekonomija izazvala bi potrese na političkoj sceni i ohrabrila separatiste. Režim u Pekingu izgubio bi kontrolu nad zemljom.

S druge strane, u Americi bi protivnici rata uzdrmali političku scenu, ali ne bi mogli narušiti socijalnu stabilnost – objašnjeno je u studiji Pentagona.

Sukob NATO-Rusija

Američki vojni stručnjaci iz RAND korporacije smatraju da bi međunarodni odgovor na rat također išao na ruku Washingtonu.

Najveći američki saveznik bio bi Japan. Ta zemlja bi mogla promijeniti tijek sukoba. Ujedno, i podrška drugih saveznika SAD u istočnoj Aziji, poput Južne Koreje, nanijela bi velike gubitke kineskoj vojsci.

Odgovor Indije, Rusije i NATO ne bi imao mnogo utjecaja na konflikt. Bila bi to i prilika da NATO neutralizira rusku prijetnju Europi – smatraju američki vojni stručnjaci.

Na kraju studije se naglašava da bi rat između SAD i Kine bilo teško kontrolirati, da bi trajao godinama, da bi žrtava bilo mnogo na obje strane, kao i da bi bio vrlo skup.

Međutim, stručnjaci zaključuju da svi parametri ne ukazuju na to da bi Kina odnijela pobjedu.
 
(informer.rs)

Čelnica francuske krajnje desničarske stranke Nacionalni front Marine Le Pen podržala je republikanskog kandidata na predsjedničkim izborima u SAD Donalda Trumpa, upozorivši da bi njegova demokratska protivnica Hillary Clinton donijela rat i nedaće svijetu

“Sve, samo ne Hillary Clinton – to je ono što je u najboljem interesu Francuske”, rekla je sinoć Le Pen CNN-u, odgovarajući na pitanje kojeg američkog predsjedničkog kandidata podržava.

Le Pen je izrazila uvjerenje da “Hillary Clinton znači rat, pustošenje, destabiliziranje svijeta, ekonomske izbore koji bi bili pogubni po francuski narod, geostrateške izbore koji bi doveli do globalnih sukoba”.

Čelnica francuske krajnje desnice s Trumpom dijeli strategiju koja se zasniva na predstavljanju sebe kao “antisustava”, navodi britanska agencija.

“Nama je zajedničko to što nismo insajderi, nismo dio sustava, ne ovisimo ni od koga i ne primamo naloge ni od jedne financijske institucije”, rekla je ona, govoreći o Trumpu i sebi.

Marine Le Pen je kandidat na francuskim predsjedničkim izborima koji će biti održani travnja 2017. Iako njezina sve popularnija stranka ima uspjeha kod glasača zbog antiimigrantskih stavova, Le Pen je u svojim govorima obazrivija od Trumpa, primjećuje Reuters.
 
(sputniknews.com)

Međunarodni sud presudio je protiv kineskih težnji za kontrolom nad Južnokineskim morem, donijevši odluku u korist Filipina

Stalni arbitražni sud smatra kako ne postoje dokazi da je Kina kroz povijest imala ekskluzivnu kontrolu nad tamošnjim vodama i resursima. Podsjetimo se da je ruski predsjednik Vladimir Putin također proglasio presude suda u Haagu također nevažećim, kao i sve odluke međunarodnih sudova.

Energetski bogato područje

Kina svojata gotovo cijelo Južnokinesko more, uključujući grebene i otoke koje i drugi smatraju svojima. Riječ je o energetski bogatom području kojim svake godine morskim putem prođe 5 bilijardi dolara prometa.

Sud u Haagu rekao je kako je Kina prekršila filipinsku suverenost, te da čini “veliku štetu okolišu koraljnih grebena” gradeći umjetne otoke.

“Pošto ta komisija nema jurisdikciju, njihova odluka je prirodno ništavna i nevažeća”, smatra Kina, koja ne priznaje Stalni arbitražni sud.

Kina ne priznaje odluku suda

Kina je već ranije najavila kako neće priznati odluku tog suda. Američki diplomatski, vojni i obavještajni dužnosnici istaknuli su kako će kineska reakcija na odluku suda znatno utjecati na odgovor drugih država, kao i SAD-a.

Ako primjerice kinesko naoružavanje na tom području ubrza ili eskalira, SAD i ostale države neće imati izbora, te će morati odgovoriti s novim i većim međunarodnim misijama za slobodu morskog i zračnog prostora, rekao je anonimni američki dužnosnik.

More kao vojni poligon

SAD i Kina često održavaju vojne vježbe na tamošnjem području, te se međusobno optužuju za njezinu militarizaciju.

Filipini su pozdravili odluku suda, ali su pozvali na “suzdržanost i trezvenost”, dok je Kina odmah priopćila da ne “priznaje i ne prihvaća” tu odluku.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(net.hr)

Peking trebao biti spreman da “Amerika plati troškove koje ne može podnijeti ako intervenira u Južnom kineskom moru”, upozorio je uvodnik u kineskom državnim novinama

Manje od tjedan dana pred Međunarodnim sudom u Haagu (ICH) je postavljena odluka o teritorijalnom neslaganju između Kine i Filipina.

“Kina se nada da se sporovi mogu riješiti razgovorima”, napisao je na Global Times , “ali ona mora biti spremna za bilo kakav vojni sukob. To je zdrav razum u međunarodnim odnosima.”

Spor je završen oko otočnog lanca Spratlys u Južnom kineskom moru, i pomorskog prava u vodama koje ih okružuju. Srce problema je suverenitet, ali Kina i Filipini tvrde teritorijalnu kontrolu nad otocima.

U lipnju 2015. godine, Kina je objavila da je umjetni otok u izgradnji u Južnom kineskom moru – sa nepoštivanjem teritorijalnih pretenzija drugih jugoistočnih azijskih zemalja poput Vijetnama, Tajvana i Malezije – i da će biti dovršen u roku od nekoliko dana.

U godini koja je uslijedila, zemlja je izgradila vojne zgrade, luku i aerodrom na spojenom atolu.

U listopadu prošle godine SAD je poslao prvi, od onoga što će postati značajan broj ratnih brodova – i, na kraju, čak i jedan nosač zrakoplova – u Južno kinesko more, kao izravan izazov kineskih zahtjevima u regiji.

Kao povod za uključivanje u ono što je u potpunosti afera jugoistočne Azije, SAD je stalno tvrdio da ima svoje saveznike u regiji – osobito Indiju i Filipine, te su i sami zabrinuti zbog odlučnim kineskim akcijama.

No, Kina jasno se vidi da je angažman SAD-a vojna provokacija.

Puste želje, čini se, od strane SAD-a.

No, tu je još jedan, možda čak i više zabrinjavajućim aspekt ove zapletenosti koja zaslužuje razmatranje.

A taj aspekt može biti upakiran u jednu riječ: Rusija.

“Kina i Rusija su obećale jačanje globalne strateške stabilnosti”, prenosi Daily, “u zajedničkoj izjavi s potpisom kineskog predsjednika Xi Jingping i njegovog ruskog kolege Vladimir Putina 25. lipnja tijekom Putinova posjeta Pekingu.”

Osim toga, Daily ističe da su “Kina i Rusija održale šest zajedničkih pomorskih vježbi od 2005. godine”, te da će u manevrima 2016. godine, “vrlo vjerojatno Južno kinesko more biti u prvom planu”.

A s obzirom na summit NATO-a za nekoliko dana u Varšavi, odobreno je raspoređivanje četiri bojne jedinice uz ruske granice u istočnoj Europi – i s obzirom na sve opasne sukobe između SAD-a i Rusije u Siriji – Washington bi mogao uzeti “podsjetnik” Kine malo više srcu.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Rusija je poslala u Siriju svoje trenutno najsavršenije lovce: Su-35S koji imaju supermanevarske sposobnosti i pripadaju generaciji 4++

Ruska avio-grupa još uvijek je značajno malobrojnija od turskih avio-snaga koje se nalaze pored, ali njen sastav omogućuje da se uspješno djeluje kako protiv provokacija, tako i u ozbiljnijim sukobima.

Prije nekoliko dana Su-35C su poletjeli iz Astrahana preko Kaspijskog mora i kroz zračni prostor Irana i Iraka stigli u avio-bazu “Hmejmim” kod sirijske luke Latakije.

Su-35 (NATO oznaka Flanker-T +) je ruski višenamjenski lovački zrakoplov sa reaktivnim motorima i supermanevarskim sposobnostima generacije 4 ++, konstruiran u eksperimentalno-konstruktorskom birou “Suhoj”, i predstavlja veoma moderniziranu verziju platforme T-10S (Su-27) .

Generacija 4 ++, kojoj pripada Su-35, uvjetna je i samo ukazuje da je po ukupnim karakteristikama Su-35 blizu lovca pete generacije, pošto, osim stealth-tehnologije i aktivne fazirane antenske rešetke, on ispunjava većinu ostalih zahtjeva za zrakoplove pete generacije .

Tvrtka “Suhoj” je 2009. godine zaključila ugovor s Ministarstvom obrane Rusije o isporuci 48 Su-35S do kraja 2015. godine. U prosincu je bio potpisan novi ugovor – o prodaji još 50 zrakoplova do 2020. godine.
 

 
Po mišljenju analitičara, Su-35S nema ravnih po manevarskim sposobnostima među svim lovcima na svijetu.

“Ta mašina je sposobna manevrirati pod takozvanim nadkritičnim kutovima napada. Zrakoplov ima mnogo tehničkih inovacija: novi sustav avionike, novi radar s pasivno faziranom antenskom rešetkom, kao i motore s upravljivim vektorom sile potiska – ističe vojni analitičar Viktor Baranec.

Su-35S može izvoditi na nebu ono što ne može nijedna druga mašina na svijetu: da u horizontalnoj ravnini izvede okret od 360 stupnjeva u letu bez gubitka visine i brzine (na ruskom se ta akrobatska figura zove “palačinkica”), što značajno povećava njegove borbene sposobnosti. Taj stroj nadilazi sve avione iste klase i po brzini leta – 2.400 kilometara na sat”.

Trenutno miješana avio-grupa Zračno-kozmičkih snaga Rusije u avio-bazi “Hmejmim” broji više od 70 zrakoplova i helikoptera. U njenom sastavu nalaze se Su-27SM, Su-30sm, Su-34, Su-24SM i Su-25SM, kao i helikopteri Mi-8 i Mi-24.

Kada su Turci oborili ruski Su-24, a bojovnici pod njihovom kontrolom izrešetali ruskog časnika koji se katapultirao Olega Anatoljevi, Rusija je u Siriji imala samo četiri lovca Su-27SM – zapovjedništvno nije pretpostavljalo da će morati pokrivati ​​jurišnu i bombarderske avijaciju.

Od tada je broj lovaca počeo povećavati (točan broj vojska ne navodi), a osim toga su razmješteni PZO sustavi na vojnim brodovima.

Turska u područjima koje graniče sa Sirijom ima oko 100 lovaca, uglavnom F-16. Poslije napada na ruski zrakoplov 18 turskih lovaca F-16 izvelo je veliku operaciju patroliranja na tursko-sirijskoj granici.

Turska ukupno ima oko 200 različitih lovaca. S jedne strane, to je više od snaga kojima Rusija raspolaže u regiji, ali Turska nije u stanju ratovati s Rusijom, tako da ne treba očekivati ​​sukobe velikih razmjera.

“Ne mislim da će Turci ulaziti u izravne zračne okršaje s našima” – ističe potpredsjednik Akademije za geopolitičke probleme pukovnik Ratnog zrakoplovstva Vladimir Anohin.

Po njegovim riječima, lovci koji se sada nalaze u Siriji dovoljni su da se jurišni avioni i bombarderi zaštite od provokacija: “Mislim da se Turci, uz sve njihove podle naklonosti, neće odvažiti na to. Oni su već pretrpjeli gubitke od više milijardi zbog naših sankcija”.

“Grupacija lovaca pokriva cijela područja. Nije obavezno “visiti” na krilu bombardera. Lovac se može nalazi u zoni očekivanja i kontrolirati ogroman prostor i pokrenuti se pri najmanjoj opasnosti. Imamo višeslojnu zračnu obranu”- naglašava analitičar.

On je istaknuo da turski F-16 u slučaju borbenog kontakta nema nikakve šanse protiv Su-35S “ni po dosegu, ni po brzini, ni po naoružanju, niti po obučenosti pilota”.

A Su-35S može “djelovat” i protiv nekih ciljeva na zemlji.
 

 
(informer.rs,youtube.com/uredio:NSP)

Nemojte ovo upozorenje shvatiti tako olako. Svakih 25 godina na Balkanu izbije rat, teška kriza ili neredi. 1914…..1940….1971….1990….2015.

Njemačka kancelarka Angela Merkel upozorila je na mogućnost izbijanja vojnih sukoba na Balkanu, ako Njemačka odluči zatvoriti svoje granice s Austrijom za izbjeglice

Promatrajući iskustva Mađarske, koja je podigla ogradu na granici sa Srbijom, Merkel je na sastanku svoje stranke izjavila da očekuje da na području Balkana dođe do “poremećaja”.

Napomenula je kako već sada na Balkanu postoji napeta situacija, a izbjeglička kriza mogla bi dodatno zaoštriti tenzije, o čemu je već bilo govora na nedavnoj konferenciji u Bruxellesu.

“Ne želim da tamo opet izbiju vojni sukobi”, kazala je Merkel te napomenula da bi do eskalacije moglo doći i brže nego što se misli, prenosi Bild. “Iz svađe nastaje sukob, a iz toga se može razviti nešto što nitko ne želi”, dodala je. Znači ona je razmišljala ponovo i o vojnim sukobima na Balkanu.

Brza eskalacija napetosti

Iako je priljev izbjeglica u balkanske zemlje bio velik, dosad situacija nije eskalirala, kazala je Merkel, ali i istaknula da bi se to moglo dogoditi ako Njemačka zatvori svoje granice, jer će tada njezin primjer slijediti i ostale europske zemlje.

Istaknula je i kako je zadaća Njemačke, kao jedne od najutjecajnijih članica EU, da predloži zajedničko rješenje za izbjeglice, napominjući da će se ono morati provoditi postupno.

Povijesno gledajući, Njemačka je npodržala rat na Balkanu 1990. godine, što se s vremenom predomislila jer je mislila da će vojska Jugoslavije pregaziti Hrvatsku u par tjedana. Njemačka je nakon toga promjenila mišljenje i priznala Hrvatsku državu nakon par godina.
 
(index.hr/uredio:nsp)