Dok birokratske debele guzice sjede u svojim luksuznim uredima koji su financirani od strane poreznih obveznika u ogromnim mramornim zgradama i raspravljaju o tome hoće li ili ne slati još vojnika na Bliski istok, kriza se ignorira

Prošli tjedan, Ministarstvo obrane (DoD) je objavilo izvještaj o samoubojstvima za 2014. kalendarsku godinu (DoDSER), koje detaljizira broj pokušaja samoubojstava i smrtnih slučajeva za članove američke vojne službe.

Brojke su zapanjujuće.

U 2014., ukupno je 55 američka vojnika, u obje, neprijateljske i ne-neprijateljske situacije, izgubilo je živote u stranim zemljama. Broj vojnika koji su se ubili je gotovo 5 puta veći od tog iznosa

Prema DoD izvješću, u 2014. godini bilo je 269 smrtnih slučajeva samoubojstva među aktivnim članovima vojne službe (u odnosu na 259 umrlih od samoubojstva u 2013.).

Vodeći uzrok smrti aktivnih članova vojske nisu ubojstva od strane neprijatelja već smrt od njih samih.

Za vladajuću elitu u Washingtonu, riječ “četa” ili “vojnik” su sinonim za riječi poput “tenk” ili “zrakoplov”. Oni su samo brojevi koji se sele iz jednog mjesta na drugo u beskrajne bitke za carstvo.

U ratu, ljudski životi je postao jedinica kojom se trguje kao roba za pomoć u širenju države. Kada ih više ne smatrate korisnim, ti ljudski životi se tada izbacuju poput jučerašnjeg smeća na ulicu.

Postupanje prema ljudskim bićima na takav brutalan i nečovječan postupao ne prolazi bez posljedica.

Ne samo da djelatni vojnici tragično završavaju svoj život uz povećanje stope samoubojstava, već nakon što odrade svoju vojnu službu. ti brojevi polete uvis.

U izvješću iz 2012., procijenjeno je da se do 22 veterana dnevno ubije. To je 8.000 života godišnje; gotovo svaki sat po jedan.

Ako gledamo na pokušaj suicida, taj broj je otišao u nebo na čak 19.000 pokušaja, od čega 8.000 ipak uspije u svojoj namjeri.

Rat je stanje čovječanstva kojeg neprestano vode kukavice koje se previše boje poslati sebe ili svoju djecu u rat, ali koji se ne ustručavajte poslati siromašne ili ‘domoljubne’ u rat.

Naša braća, sestre, sinovi, kćeri i majke i očevi su unajmljeni od strane države i koriste se kao topovsko meso za posebne interese i širenje imperijalizma. Oni koji se odbijaju pridružiti robovima u redovima regrutacije, ostatak društva ih proziva kukavicama.

Kada ih je država iskoristila kao svoje pijune carstva, ona se ponaša prema njima poput iznošene vojne opreme. Oni tada ne mogu dobiti odgovarajuću skrb koja im je potrebna za bolesti i ozljede vezane za njihovo služenje.

Odjel stambenog i urbanog razvoja procjenjuje da je gotovo 50.000 veterana beskućnika. Drugih 140.000 su trenutno u zatvoru, mnogi od njih radi zločina poput posjedovanja droge.

Kao da taj broj nije dovoljno loš, veterani su često meta nepravednoe pozornosti snaga za provođenje zakona. U više navrata je Ministarstvo domovinske sigurnosti označilo veterane kao potencijalne teroriste istaknuvši da oni predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti.

Dakle, što je rješenje? Kako SAD može obuzdati ovu epidemiju samoubojstava i beskućnika među djelatnim vojnicima i veteranima?

Odgovor na to pitanje je jednostavan – zaustaviti njihovo stvaranje!

Ako stvarno želite “podržati trupe” prestanite podržavati ratne agresije u dalekim zemljama u kojima su Amerikanci prisiljeni ubijati ljude koji ne predstavlja prijetnju SAD-u.

Ako stvarno “podržavate trupe” prestanite slijepo stajati iza vaše vlade koja dokazano pokazuje da oni rade sve osim da podržavaju vojnike.

Ako zaista želite podržati vojnike, educirajte se o tome tko stoji iza tih ratova, zašto se vode i kako vanjsku politiku SAD zapravo stvara neprijatelje.

Ne smijemo dopustiti huškanje ratne propagande koja je prislonjenom na naše glavne medije. Moramo povratiti našu ljudskost i empatiju za druge ljude. Moramo biti hrabri u lice popularnog neznanja, i tražiti da se smanji ovo neznanje postavši informirani i aktivni.

Moramo prestati provoditi ovu paradigmu samo-destruktivnosti i tvrdoglavosti. Snaga, promijena ovog svijeta je u svim našim rukama, oni na vlasti nisu ništa bez vašeg pristanka i financiranja.

Hoćemo li financirati vlastitu smrt ili se probuditi na činjenicu da se kazne ludi psihopati koji vode narod prema provaliji? Tvoj izbor. (izvor)

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Siječanj. Osvrt na godinu za nama, u kojoj se loše stvari uglavnom vide bolje od dobrih. Prolaze praznici, rodbina nas je iscrpila, novčanik je prazan, ponovo se mora raditi – za male pare, pristiže rata kredita, ponovo se vrtimo u krug bez jasne vizije sretnog kraja

Blagdanska depresija, tako su ovo stanje nazvali skandinavski psiholozi.

Dakle, nije depresivan samo siromašni Balkan, depresija se iz godine u godinu povećava u cijelom svijetu.

Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da će 2020. godine depresija kao faktor onesposobljenosti za rad biti čak na drugom mjestu, poslije kardiovaskularnih bolesti.

Danas je na četvrtom mjestu, a njeni razlozi su, pored genetske predispozicije, čitav niz traumatičnih situacija, među kojima posebno mjesto imaju nezaposlenost, razvod, smrt bliske osobe, svi socijalni agensi koji atakuju na dušu čovjeka, a kojih, nažalost, u našem društvu ima mnogo.

Život čak petnaest posto depresivnih osoba završi se samoubojstvom.

Prof. dr Slavica Đukić Dejanović, direktorica Klinike za psihijatrijske bolesti “Dr Laza Lazarević”, koja svakog četvrtka otvara vrata za sve koji imaju probleme, bez uputa, a nije obavezno ni zdravstveno osiguranje. Među njima su vrlo često suicidalne osobe, koje dolaskom najčešće započinju terapiju.

Dr Đukić Dejanović za Sputnjik napominje da ljudi mogu pomoći jedni drugima, ali samo u najranijem stadiju bolesti.

“Kada se osoba počne osamljivati, izoliravati, kada netko tko je bio sklon komunikaciji izostaje iz uobičajenih druženja, to je prvi znak. Primjetna je i ‘omega’ na čelu, nabor jako zamišljene osobe, koju kada pitate što joj je, kaže: ‘Ništa, ništa’. Simptom može biti i loš san, neuredno uzimanje hrane, kada netko gubi prijatelje bez razloga, zapravo se povlači u svoj svijet, to je alarm da treba da se potraži pomoć stručnjaka. To je sve što netko tko nije liječnik može učiniti”.

Ona objašnjava da depresija može biti blaga, umjerena ili teška. Blaga se liječi psihoterapijom, umjerena i teška obavezno lijekovima. Pacijenti koji, pored toga što su tužni, čuju glasove i imaju dojam da je netko protiv njih, moraju koristiti ozbiljne lijekove i njima mogu pomoći samo stručni timovi.

Većina ljudi prve simptome depresije i ne registrira, jer to je ciklički bolest, traje neko vrijeme, pa osoba uđe u dobru fazu. Primijeti se tek treći ili četvrti napad depresije i tako se izgubi dragocjeno vrijeme za liječenje.

Novo doba i nove generacije sklone su potezanju za jednostavnim rješenjima. Internet savjeti samopomoći – ustanite, vidi kroz prozor u vedar dan, budite i vi vedri, vidi ljepotu oko sebe, mogu biti opasni, ovakvi savjeti zapravo mogu pojačati gubitak želje i nagona za životom.

“Nekompetentna pomoć, izuzev dobronamjernosti, u sebi ne krije ništa dobro. Kada depresivnoj osobi ili nekome tko je sklon depresiji kažete da je vedar dan, a ona je ispunjena mračnim, tužnim osjećajima, vi joj zapravo pojačavate muku.

Nekada i najdobronamerniji nestručna rečenica može biti kontraproduktivna. Depresivnoj osobi valja reći: ‘Vi ste već bili u mraku, pa ste izlazili na svjetlost, ovo stanje je prolazno, hajde zajednički da se potrudimo da što kraće traje’. To može biti slamka spasa ili most da se prijeđe na drugu stranu obale”, objašnjava ona.

Krajnji stadij – samoubojstvo

Iako se često predstavljaju kao “jake”, žene su sklonije depresiji. Svaka peta žena i svaki deseti muškarac bar jednom u životu bili su u emotivnom problemu koji se može karakterizirati kao bolest raspoloženja. Međutim, samoubojstava izazvanih depresijom ima više među muškarcima.

I muškarci i žene skloni su “kroničnom suicidu” korištenjem psihoaktivnih supstanci, alkohola i droge, koji neminovno vode ka mentalnom i fizičkom propadanju.

Iako su novine pune naslova kojima se tvrdi da zemlje Balkana prednjači po broju samoubojstava, statistike zapravo kaže da svakog dana četvero ljudi sebi oduzme život, što u usporedbi s regijom ne predstavlja nikakvo odstupanje – ni gore, ni dolje.

Moderna medicina prepoznaje dvije kategorije samoubojica, potpuno zdrave ljude i one koji sebi “presuđuju” zbog mentalnih problema, koji dižu ruku na sebe pod utjecajem raznih patoloških sadržaja.

Zdravi ljudi ubijaju se zbog velikih razočaranja ili teške socijalne situacije. Njihov čin samoubojstva se ne događa preko noći. Prvo se javlja suicidalna ideja, kada čovjek počne razmišljati o tome da ne vrijedi živjeti, zatim tendencije (najčešće ostavljaju pisma, obilaze mjesta na kojima bi mogli da odu s ovog svijeta), a sljedeća faza su pokušaji samoubojstva. Svaka od ovih faza je svojevrsni apel za obitelj, društvo i za struku.

“Kada osoba digne ruku na sebe zato što joj je nepostojeći glas rekao da tako treba ili bolesno vjeruje da je netko proganja, truje i nema snage da se s tim bori, takvu osobu treba liječiti. Međutim, među ljudima s mentalnim smetnjama najčešće su depresivni pacijenti oni koji podignu ruku na sebe i odluče pobjede nagon života. To je jedan od najvećih poraza za obitelj, ali i za terapeute koji su ulagali znanje i trud da to spriječe”, objašnjava ona.

Na sprječavanju depresije i suicida u radi niz državnih institucija, ali i nevladinih organizacija. Dostupni su telefoni servisa za pomoć, ima više načina komunikacije s građanima koji najčešće nisu imali dijagnozu, niti imaju smjelosti sebi priznati da imaju mentalni ili problem nagona za životom.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)

Njome započinje tekst o depresiji jednog od naših vodećih stručnjaka, te se nastavlja konstataciju da je depresija četvrti po redu globalni zdravstveni problem. Riječ je o stvarnoj bolesti koja se mora liječiti jer se u protivnom pogoršava i ima značajnu smrtnost. Depresija često ostaje neprepoznata, a najčešće zablude su da će brzo proći i da se depresivan čovjek može sam izliječiti. Osnovu terapije predstavljaju lijekovi – antidepresivi.

Autorica članka upozorava da njihovo djelovanje nastupa s latencijom od više tjedana i da je jedan od čestih uzroka terapijskog neuspjeha nedovoljna doza ili prerano prekidanje. U liječenju može pomoći biljni preparat, a svoje mjesto ima i psihoterapija. Bitna je podrška okoline, pri čemu je najvažnije pomoći depresivnoj osobi da dobije liječničku pomoć, pratiti uzima li redovito propisanu terapiju, ohrabrivati je da je ne prekida, te da zatraži njezinu korekciju ako nema poboljšanja; treba uvjeriti bolesnika da će se uz adekvatno liječenje s vremenom početi osjećati znatno bolje.

Tekstovi poput ovog česti su u časopisima i rubrikama koji se bave zdravljem, a na sličan način o depresiji se govori u radijskim i TV emisijama. Dio je to promišljene kampanje osvještavanja javnosti, odnosno promicanja bolesti, koju su za potrebe farmaceutske industrije osmislile i na globalnoj razini provode PR (public relations) agencije. Kampanja je usmjerena i liječnicima. Osim promidžbe same bolesti, odnosno isticanja da se radi o vrlo čestom, opasnom i nedovoljno prepoznatom poremećaju, cilj joj je bio izbrisati razliku između onoga što se ranije nazivalo endogenom, teškom depresijom, i onoga što smo označavali kao depresivni ili anksiozno-depresivni sindrom, pod kojim se podrazumijevao reaktivni, prolazni poremećaj izazvan događajima iz okoline. U tumačenju patofiziologije bolesti, afirmiran je i u središte pozornosti stavljen neurotransmiter serotonin, odnosno njegov manjak.

Navedene aktivnosti imale su za posljedicu da je u razdoblju od tek desetak godina, klinički problem razmjerno ograničenog značaja prerastao u globalnu epidemiju, a u nekim sredinama poput SAD-a od njega je stvorena neka vrsta pomodne, čak i prestižne bolesti. Iza spomenute kampanje stajali su proizvođači novostvorene klase antidepresiva – selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (SSRI). U SAD-u, gdje je 1987. registriran prvi pripravak iz te skupine – fluoksetin, u kratkom su se razdoblju ovi lijekovi popeli na vrh ljestvice najpropisivanijih.

Uzimanje antidepresiva postalo je ne samo društveno prihvatljivo, već, u današnjem svijetu punom stresa i frustracije, gotovo neophodno, na neki način i popularno. Zbog velike potrošnje fluoksetina Amerikanci su dobili epitet Prozac-nacije. Isti se trend proširio diljem razvijenog svijeta. Antidepresivi, nekad davani samo za jedno stanje – tešku depresiju, danas imaju i do dvanaest indikacija (paroksetin), koje između ostalog uključuju obuzeto prisilni poremećaj, panični poremećaj, socijalnu fobiju, depresivno-anksiozni poremećaj, PTSP, bulimiju i premenstruacijski disforični poremećaj. Pri tom su SSRI praktički istisnuli stariju, jednako djelotvornu, ali znatno jeftiniju skupinu tricikličkih antidepresiva.

Pa kakva je djelotvornost antidepresiva SSRI klase koje prema preporukama kliničkih smjernica i stručnih autoriteta široko propisujemo, kako za ublažavanje simptoma depresije, tako za prevenciju relapsa bolesti, a premda to nije službena indikacija, stvorena je i predodžba da mogu zaštititi od samoubojstva.

Ako krenemo od „čvrstih“ kliničkih ishoda, a takav je svakako suicid, niti za SSRI, niti za tricikličke antidepresive nema dokaza da smanjuju stopu samoubojstva. Analiza američkog psihijatra Arifa Khana i suradnika iz 2003. godine, koja je uključila kliničke pokuse s više od 48 000 bolesnika s depresivnim poremećajem iz baze podataka FDA, a ona se smatra pouzdanijom od drugih jer sadrži i neobjavljena istraživanja, nije pokazala razliku u stopi suicida između skupine na SSRI, skupine na drugim antidepresivima i skupine na placebu. Do istog zaključka došla su i europska istraživanja. Također nema znanstvene osnove za stavove nekih psihijatara koji pad stope samoubojstava u nekim zapadnim zemljama povezuju s rastućom uporabom antidepresiva.

Kad je riječ o ublažavanju simptoma depresije, učinkovitost lijekova evaluira se uz pomoć standardiziranih upitnika, odnosno ljestvica procjene depresije. Brojna istraživanja na tu temu objedinili su sustavni pregledi efikasnosti najpopularnijih antidepresiva koje je 2002. i 2008. objavio Irving Kirsch sa suradnicima. I tu su analizirani klinički pokusi priloženi zahtjevima za registraciju regulacijskoj agenciji FDA, a u potonjoj studiji primijenjeni su kriteriji poznatog britanskog instituta za kvalitetu u kliničkoj medicini NICE. U prvoj meta-analizi, koja je uključila bolesnike s težom slikom depresije, SSRI su bili oko 20% bolji od placeba, što je po mišljenju istraživača i stručnjaka FDA proglašeno razlikom od upitnog kliničkog značaja. Druga analiza pokazala je da su antidepresivi nedjelotvorni, odnosno bezvrijedni u svim slučajevima depresije osim onih najtežih. „Uzevši u obzir ove podatke, čini se da je malo dokaza koji podupiru propisivanje antidepresiva bilo kome, osim najteže depresivnim bolesnicima“, stoji u izvještaju te studije.

Najnoviju i najsveobuhvatniju analizu učinkovitosti antidepresiva naći ćemo u ove godine objavljenom prikazu Edmunda Pigotta i suradnika, koji je uz ranije sustavne preglede uključio i do sada najveću studiju s antidepresivima STAR*D. Nalaz je, u smislu marginalnog efekta lijekova bio toliko porazan, da su si autori članka dozvolili ironiju („bilo bi dobro ponovo razmotriti termin “depresija rezistentna na terapiju” kad je riječ o bolesnicima koji ne reagiraju na liječenje. Ne bi li bilo bolje usmjeriti pažnju na to što ne valja s našim liječenjem?“). U zaključku su zatražili reviziju aktualnih preporuka i standarda za liječenje depresije.

Istražujući dugoročne učinke antidepresiva, koji se mjere učestalošću relapsa ili kvalitetom kontinuiranog odgovora na terapiju, znanstvenici su došli do sličnih rezultata kao za kratkoročne, isključujući time mogućnost da su efekti antidepresiva veći tijekom duljeg uzimanja. Istraživači studije STAR*D ukazuju da bi dugotrajno uzimanje antidepresiva moglo čak pogoršati tijek depresije, a upozoravaju i na nuspojave poput dijabetesa.

Depresija se smatra čimbenikom rizika za nastanak i prognozu koronarne bolesti. Međutim, u pokusima i opservacijskim istraživanjima antidepresivi nisu smanjili koronarni morbiditet i mortalitet. Prema tome, sugestiju da bi ih u koronarnih bolesnika trebalo primjenjivati, a nju ćemo naći i u Europskim smjernicama za prevenciju kardiovaskularnih bolesti, trebalo bi zanemariti.

Iako u literaturi ima meta-analiza, preglednih članaka i smjernica koje nalaze da su SSRI učinkoviti i korisni lijekovi, težina dokaza i uvjerljivost na drugoj je strani. O tome svjedoči činjenica da spomenuti ugledni institut NICE u blažim depresijama ne preporučuje primjenu antidepresiva, da autori sustavnog pregleda iz najcjenjenije baze podataka Cochrane Collaboration smatraju da su efekti antidepresiva precijenjeni, a uvodničari British Medical Journal-a uzimaju u obzir mogućnost da SSRI ne djeluju mnogo bolje od placeba. U svakom slučaju, ako i imaju učinka, on je, kako pokazuju istraživanja, ekvivalentan onome puno jeftinijih tricikličkih antidepresiva, a usporedive su i nuspojave, barem kad je riječ o novoj generaciji ovih preparata, još uvijek značajno jeftinijoj od SSRI.

Ono što su, povrh neučinkovitosti, primijetili svi objektivni evaluatori antidepresiva, velike su metodološke slabosti istraživanja s ovim lijekovima. To njihovu ionako skromnu djelotvornost dodatno dovodi u pitanje. Američki psihijatar Peter Breggin, autor knjige „Talking back to Prozac“ iz 1994. godine, te irski psihijatar i psihofarmakolog David Healy čija je knjiga „Let them eat Prozac“ objavljena 2004. godine, otkrivaju čitav niz nevjerojatnih manipulacija u kliničkim pokusima s fluoksetinom. Iz istraživanja su, primjerice, isključivani suicidalni i hospitalizirani bolesnici, te oni starije dobi i djeca.

Suicid uopće nije postavljan kao pitanje, odnosno ishod studija, kao niti izlječenje bolesti, kako se ne bi, tvrdi Breggin, otkrilo da lijekovi u tom smislu ne djeluju. U testiranju su primjenjivani postupci koji su povećavali učinak preparata, primjerice tzv. wash-out, a blinding je često bio neadekvatan. Pokusi su trajali tek nekoliko tjedana, a istraživanje je prekinulo nedopustivo mnogo ispitanika, pa je, u suprotnosti s tvrdnjom proizvođača da je u istraživanjima sudjelovalo 11 000 ispitanika, fluoksetin primjereno testiran na njih svega 286 (!). Dokazana je i snažna publikacijska pristranost; velik broj studija s negativnim nalazom nije objavljen. Činjenica da je fluoksetin uopće odobren za tržište teško je shvatljiva jer velika većina pokusa koji su prezentirani regulacijskoj agenciji (FDA) nije uspjela demonstrirati njegovu prednost nad placebom.

Objašnjenje zašto se, i na koji način to ipak dogodilo, naći ćemo u knjizi Johna Virapena „Nuspojava: smrt“, nedavno objavljenoj i u nas. Autor knjige desetljećima je radio za farmaceutsku industriju, a u kompaniji Eli Lilly, proizvođaču fluoksetina, bio je glavni direktor za Švedsku. Sam sebe nazivajući „stručnjakom za psihotropne lijekove i podmićivanje“, među gomilom prljavog rublja iznosi i priču o tome kako je, u ozračju apsolutne nesklonosti registraciji fluoksetina u Švedskoj, podmitio tamošnjeg ključnog psihijatra.

Fluoksetin je, ponegdje uz otpore (njemačka regulacijska agencija) ipak ubrzo odobren širom svijeta. Za njim su slijedili drugi pripravci SSRI klase, na temelju sličnih istraživanja i „dokaza“ o efikasnosti (tvrtka GlaxoSmithKline kasnije je kažnjena zbog skrivanja pokusa s negativnim nalazima za paroksetin).

Uzevši u obzir upitne pokazatelje učinkovitosti antidepresiva, nameće se pitanje zašto se ti pripravci toliko propisuju. Jedan od odgovora, odnosno razloga je u tome da se naprosto koristi njihov placebo efekt. Nekoliko pojava govori tome u prilog. Kad se u studijama primijeni placebo s nuspojavama, razlika između antidepresiva i placeba nestaje. S povećanjem doze lijeka ne dobiva se veći učinak, što govori protiv kemijskog, a u prilog psihološkom efektu. U skladu s placebo učinkom bilo bi i zapažanje da stopa općenitog terapijskog odgovora na SSRI u populaciji tijekom godina raste. Obzirom da se sastav lijekova nije bitno promijenio, moguće je da se to dogodilo zbog širenja informacija o čudesnom učinku novih antidepresiva.

Ako se djelovanje antidepresiva doista većinom može svesti na placebo, treba ipak priznati da je i taj učinak vrijedan, da antidepresivi time ne gube svoja ljekovita obilježja i da ih treba primjenjivati. Problem je, međutim, u tome da postoji mnogo jeftiniji placebo. To je gospina trava, ali i druge jeftine supstancije koje se mogu pripremiti na način da im je cijena značajno niža od SSRI.

Ipak, nije sve u vezi s antidepresivima placebo. Teže depresivni bolesnici od ovih pripravaka, čini se, imaju i objektivnu korist. A postoje i bolesnici koji su od njih doživjeli objektivnu štetu.

Još od početka devedesetih godina javljaju se istraživanja, kao i anegdotalni podaci koji antidepresive povezuju s ozbiljnim nuspojavama. Breggin i Healy u svojim su knjigama i na drugim mjestima, u prvom redu na sudu, uvjerljivo izložili ta istraživanja, kao i užasne priče žrtava onoga što se još uvijek prikazuje kao čudotvorno efikasno liječenje. Fluoksetin, a to je pokazano i za paroksetin, u rijetkim slučajevima može stvoriti izraziti nemir, agresivnost ili autoagresivnost. U slučaju kad je primjena masovna, rijetko postaje značajno; u SAD-u se žrtve samoubojstava i ubojstava koja se povezuju s antidepresivima broje u tisućama.

Činjenica da u relevantnim znanstvenim studijama nema porasta suicida, kao i činjenica da još nijedna žrtva nije dobila sudski proces protiv proizvođača, ne umanjuje uvjerljivost priče o naličju antidepresiva. Istraživanja su gotovo u cijelosti financirana od proizvođača antidepresiva i kao takva izvedena i interpretirana pristrano – ispitanici koji su reagirali agitacijom isključeni su kao non-responderi, većina ispitanika uz fluoksetin je uzimala i sedativ, „statistički izvještaji se dotjeruju dok se smrti uzrokovane nuspojavama u njima više ne mogu naći“ (John Virapen).

Osim toga, klinički je pokus slabo osjetljiv za otkrivanje nuspojava; on bilježi samo grubu štetu, dok mu rijetke stvari lako promaknu. Što se pak tiče sudskih postupaka, kompanije ih svim sredstvima nastoje spriječiti jer su okrivljujuće presude za njih pogubne. Stoga tužiteljima nude golem novac u izvansudskoj nagodbi, a ovi to, svjesni da su šanse da dobiju postupak minimalne (tvrtke korumpiraju pravosuđe), gotovo bez iznimke prihvaćaju. O nuspojavama antidepresiva ne zna se i stoga što psihijatri o tome šute, ili još gore, kad se uznemirujuće informacije pojave, umanjuju i zataškavaju problem. U dva navrata, 2005. i 2008. naši su psihijatri požurili u svim medijima osporiti i demantirati istraživanja koja su povezala antidepresive i samoubojstva. „Nastavite uzimati antidepresive, ne prekidajte terapiju“, poručivali su s malih ekrana.

Kolikogod pristrana i insuficijentna da dokažu povećanje samoubojstava, znanstvena su istraživanja ipak demonstrirala porast sucidalnih misli i ponašanja, poglavito u djece i mladih do 25 godina na antidepresivima – fluoksetinu, sertalinu, paroksetinu, citalopramu i drugima, a i u odraslih u slučaju paroksetina. Na temelju toga FDA je 2004. izdala upozorenje, kasnije dopunjavano, u kojem potvrđuje spomenutu vezu, te od proizvođača traži uključivanje te informacije u uputu o lijeku, a od propisivača i bolesnika oprez.

John Virapen svjedoči da su odgovorni ljudi u kompaniji Eli Lilly još od 1978. znali za vezu fluoksetina i samoubojstva i da do dan-danas rade na zataškavanju tog problema. To nije ništa novo; mnogo se puta pokazalo da su farmaceutske tvrtke spremne štetiti bolesnicima radi vlastita profita. Ne čude onda niti drugi njihovi neetični postupci i projekti – lažno prikazivanje patofiziologije bolesti, primjerice. Znanost financirana od proizvođača antidepresiva svela je tumačenje depresije na manjak serotonina u mozgu (i onda ponudila SSRI za korekciju tog nedostatka). No valja znati da je serotonin tek jedan od stotina neurotransmitera i neuromodulatora koji su kompleksno međusobno povezani.

Fokusiranje samo na serotonin znači grubu simplifikaciju fiziologije negativnog raspoloženja. Niti u jednom mentalnom poremećaju nije utvrđen manjak serotonina, eksperimenti s njegovom deplecijom nisu rezultirali depresivnim raspoloženjem, a oni koji su proizveli njegov porast nisu smanjili depresiju. Protiv serotoninske teorije i hipoteze da SSRI ispravljaju kemijsku neravnotežu u mozgu govori i činjenica da antidepresivi koji djeluju preko različitih mehanizama imaju jednak učinak, da se dobiva isti intenzitet odgovora u različitih pacijenata i da efekt SSRI ne ovisi o dozi. Ipak, serotoninska teorija i dalje se tumači liječnicima i studentima. A tu su i nove obećavajuće hipoteze i spoznaje poput one koja ruši stoljetni mit o tome da se živčane stanice ne mogu obnavljati. Čini se da je regeneracija neurona ipak moguća – uz pomoć antidepresiva.

Kritičari suvremene medicine depresiju danas uzimaju kao primjer fenomena medikalizacije. S jedne strane, područje te bolesti silno se proširilo na način da je obuhvatilo stanja ranije označavana anksioznošću i neurozom, te uključilo svakidašnje, prolazne i blaže psihoemocionalne smetnje. Na taj je način uzurpirano područje zdravlja i izbrisana jasna granica između normalnog i patološkog. S druge strane, problemi koji su nerijetko osobni, međuljudski i društveni, pretvoreni su u patofiziološke. Nezadovoljstvo i jad prevedeni su u kliničke entitete i učinjeni podložnima primjeni kratkoročnih tehničkih rješenja poput savjetovanja i uzimanja tableta. U njihovoj pozadini, barem u blažim oblicima, najčešće su ipak teške okolnosti života.

Proglašavanje depresije jednim od vodećih zdravstvenih problema, kao što je to učinila SZO, ima smisla samo ako iza toga slijede akcije usmjerene smanjenju siromaštva i društvenih razlika, te unaprjeđenju ljudskih prava. U protivnom, radi se o ozbiljnom iskrivljenju koje odvlači pozornost od stvarnih uzroka ljudske nesreće i očaja, ne rješava problem i odgovara tek vlastodršcima i stručnom establišmentu. A liječnike onemogućava ili ograničava da, okrenuvši se prema političarima, zatraže promjene koje istinski i stvarno vode dobrobiti njihovih bolesnika.

Porazni rezultati: Hrvati, najbezosjećajniji narod u regiji

Prema istraživanju instituta Gallup, čini se da su Hrvati najmanje emotivan narod u regiji.

Na listi od151 zemlje zauzeli smo visoko 30. mjesto, a iza nas su se našli Makedonci (35.), Srbi (41:), Bosanci i Hercegovci (44.) Crnogorci (55.) i Albanci (65.), a Slovenci su tek 86, businessweek.com

Neka od pitanja iz istraživanja kojima se došlo do rezultata su: Jeste li se dobro odmorili? Jesu li se prema vama odnosili s poštovanjem? Jeste li se smijali? Jeste li osjetili: užitak, bol, brigu, tugu ili bijes?

Vrh je pripao Singapurcima, a najemotivniji su Filipinci, Salvadorci, Omanci i Kolumbijci.
 

 
 
(skajvok3r.blogspot.com,index.hr/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11560"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Svakih 80 minuta jedan ratni veteran oduzme si život, a američki psiholozi već govore o epidemiji samoubojstava

Samoubojstva su najveći protivnik s kojim se suočavam u 37 godina vojne karijere – tvrdi general Lloyd J. Austin, zamjenik načelnika glavnog stožera američke vojske. Američki vojnik umire u vojnim operacijama svaki dan, a život si svakih 80 minuta oduzme vojni veteran. Ovi šokantni podaci iznenadili su i uznemirili Ameriku, a još više činjenica da broj veterana samoubojica, ali i aktivnih vojnika raste iz godine u godinu brzinom koju nitko u Pentagonu nije mogao zamisliti, a kamoli predvidjeti.

Vojska sada grčevito pokušava sve moguće, pa je odobreno i tri milijuna dolara za istraživanja na sveučilištu u Indiani. Profesor neurobiologije Michael Kubik nastoji doći do spreja za nos koji bi sprečavao vojnike da počine samoubojstva. Sprej nade trebao bi tako djelovati na procese u mozgu da se zaustave procesi koji dovode do suicidnih ideja, depresija i bipolarnog ponašanja. Tek će daljnja istraživanja pokazati može li sprej spasiti brojne ljudske živote, ali i znanstvenici su svjesni da to ne može biti jedino rješenje. Ideja je svakako sjajna i vjerujemo u sprej koji bi mogao zamijeniti klasične antidepresive, poručuju znanstvenici dok američku vojsku zapljuskuje novi val samoubojstava.

Tajni dopis

Američki ministar obrane Leon Panetta nedavno je poslao interni dopis vojnim i civilnim liderima zemlje u kojima zaključuje da su samoubojstva jedan od najsloženijih problema s kojima se susreće ministarstvo obrane.

Godišnje 6500 veterana počini samoubojstvo, što je više od ukupnog broja poginulih američkih vojnika u Iraku i Afganistanu. Polja smrti nezaustavljivo se sele iz ratnog vihora, gdje su bili angažirani američki vojnici, u samu Ameriku, a psiholozi kažu da je riječ o pravoj i neobjašnjivoj “epidemiji” samoubojstava.

Stravične brojke

I dok se o patnjama veterana nakon rata u Vijetnamu puno pisalo, snimali su se brojni filmovi, skladale pjesme, danas kao da nije tako. Kraj života američkog veterana rijetko zabilježe i novine. Sve dok alarmantni podaci nisu procurili u javnost, o toj se temi prije nekoliko godina jedva i govorilo na stručnim skupovima.

Ali onda su podaci zgrozili prvo stručnjake pa zatim javnost, a objavljeno je i da znatno raste broj samoubojstava aktivnih vojnika. Vojska je tajila alarmantne brojke, ali sada je i Pentagon priznao da su samoubojstva jedan od najvećih problema s kojima se vojska suočava.

Napad na Ameriku bio je povod mnogim mladićima da se odluče za vojsku i da odu u Irak i Afganistan. Cheryl DeBoy imala je dvojicu sinova, Michaela i Ryana, koji su jedan za drugim otišli u rat protiv al Qa’ide i terorizma. Michael se vratio, a prvi dojam na dočeku bio je strašan.

“Njegovo se tijelo treslo, izgledao je kao prazna ljuska”, zaprepašteno je ispričala majka. Ubrzo se počeo drogirati, a stalno je sa sobom nosio pištolj kakav je imao u Iraku. Onda se vratio i Ryan, deprimiran, stalno spominjući samoubojstvo, a i on je posegnuo za drogom. Htjeli su se liječiti, ali dugo je trebalo da dođu na red. Pritisak veterana na medicinske centre ogroman je i obično prođe šest mjeseci prije nego što počne terapija.

Ryan to nije dočekao. Uzeo je preveliku količinu droge, namjerno. Michael je bio u teškom stanju, ali polako se počeo oporavljati. Psiholozi kažu da se baš kod te populacije rizik od samoubojstava učetverostručuje. “Moj dom postala je noćna mora”, zaključuje Cheryl DeBoy uz suze.

Nezaposlenost, nemogućnost da se liječe, sklonost drogiranju, pojačana agresivnost, samo je dio onog što muči veterane, a američko društvo danas kao da nema strpljenja za bivše vojnike. U vrijeme rata u Vijetnamu, te poslije njega, približno je bila ista stopa samoubojstava među civilnim stanovništvom i vojnicima, ali se taj trend naglo počeo mijenjati nakon intervencija u Iraku i Afganistanu. I psiholozi u američkoj vojsci bili su iznenađeni.

Masovna potreba

Već 2004. statistika je pokazivala veliki porast samoubojstava vojnika i veterana. A četiri godine poslije stanje je postalo naprosto alarmantno. Od aktivnih vojnika najčešće su si uzimali život mladići u dobi od 18 do 24 godine, a dvojica od trojice samoubojica bili su u Iraku ili Afganistanu. Mnogi od njih imali su psihičke probleme, poput depresije ili tjeskobe.
Emocionalni i psihološki ožiljci muče još brojne američke vojnike. Tek ove godine vojska je shvatila da je riječ o ozbiljnoj epidemiji koja se širi i da treba nešto poduzeti, pa je naručeno opširno istraživanje. Poruka je da se više ne smije stavljati glava u pijesak pred gorućim problemom. Brojne povjerljive telefonske linije, nazvane “veteranske”, sve su češće u Americi, a računa se da je pomoć zatražilo 400.000 ljudi. Marinci sada imaju posebnu savjetodavnu službu, a za pomoć se svi mogu obratiti anonimno.
 

 
(jutarnji.hr, infowars.com/uredio:NSP)