Pomnost je stanje aktivne, otvorene, namjerne pažnje usmjerene na sadašnjost

Postajući pomnim, shvaćate da vi niste svoje misli, te postajete promatrač svojih misli iz trenutka u trenutak bez da ih osuđujete.

Prakticirati pomnost znači prihvaćati svoje misli onakvima kakve jesu, ne prianjati uz njih, ali ih ni odbacivati. Na taj način, umjesto da vaš život da proleti kraj vas bez da ga proživite, probuđujete iskustvo življenja.

Kultiviranje takve neosuđujuće svjesnosti sadašnjeg trenutka pruža niz pogodnosti. Pomnost smanjuje stres, pojačava funkcioniranje imunološkog sustava, smanjuje kronične bolove, snižava krvni tlak, te pomaže pacijentima da se lakše nose s bolestima kao što je rak.

Provedemo li nekoliko minuta dnevno aktivno usredotočujući se na život u trenutku ublažavamo stres i smanjujemo rizik od srčanih bolesti. Pomnost može čak i usporiti progresiju HIV-a.

Pomni ljudi su sretniji, živahniji, suosjećajniji, i sigurniji u sebe. Oni imaju više samopouzdanja i prihvaćaju svoje slabosti. Utemeljenje svijesti u ovdje i sada smanjuje razne vrste impulzivnosti i reaktivnosti koje su temelj depresija, prejedanja i problema s koncentracijom.

Pomni ljudi mogu prihvatiti negativan odgovor bez osjećaja ugroženosti. Manje se svađaju sa svojim partnerima, ljubazniji su i pristupačniji, u vezi ne zauzimaju samo obrambeni stav. Kao rezultat toga, pomni parovi imaju skladniji odnos.

Pomnost je u korijenu budizma, daoizma, mnogih američkih domorodačkih tradicija, te naravno yoge. To je razlog zašto je Thoreau otišao na jezero Walden, to je ono o čemu su Emerson i Whitman pisali u svojim esejima i pjesmama.

Budisti kažu da je naš um poput divljeg slona koji je zalutao u staklarsku radnju. Svojim ljutitim ispadima, stalnim analiziranjem ili kritičnošću, um može povrijediti nas i one oko nas. Um je neprestano zatrpan kaotičnim mislima koje su najčešće negativne. Ono si što misliš, a naše misli su konstantno ili u prošlosti ili u budućnosti. Uporno se vraćamo na trenutke koji su prošli, beskonačno analizirajući svaki detalj. Ako ne radimo to onda se panično brinemo što će biti ili neće sutra. Ali život se odvija SADA, u ovom trenutku, dok ovo čitate.

Sada i ovdje je jedino mjesto gdje trebate biti. Unatoč svakodnevnoj rastresenosti, paradoks je da vaša budućnost ovisi o sposobnosti da obratite pažnju na ono što se događa upravo sada.

Uvijek smo nečim zauzeti i zbog toga često dopuštamo našoj sadašnjosti da nam izmakne, dopuštajući vremenu da proleti kraj nas, neprimijećeno i neuhvaćeno, rasipajući dragocjene sekunde našeg života. Nemamo vremena za prakticiranje mirnoće i smirenosti.

Kada smo na poslu sanjarimo o tome da smo na odmoru. Na odmoru brinemo o nakupljenom poslu koji nas čeka kad se vratimo s odmora. Umjesto da mi kontroliramo misli, one kontroliraju nas. Naši umovi skaču s jedne misli na drugu, poput majmuna koji skaču sa stabla na stablo. Trebamo naučiti živjeti u sadašnjem trenutku. Življenje u trenutku se naziva pomnost.

To je stanje aktivne, otvorene, namjerne pažnje usmjerene na sadašnjost. Trebamo naučiti promatrati svoje misli bez da ih zadržavamo ili analiziramo. Tako, prihvaćajući svoje misli onakve kakve jesu, pobuđujemo iskustvo življenja i ne dopuštamo da život prođe kraj nas a da ga ne proživimo.

Ova disciplina nam donosi mnoge koristi; smanjuje stres, pojačava funkcioniranje imunološkog sustava, smanjuje kronične bolove, snižava krvni tlak, te pomaže pacijentima da se lakše nose s bolestima kao što je rak.

Pomni ljudi su sretniji, živahniji, suosjećajniji, sigurniji u sebe, imaju više samopouzdanja i prihvaćaju svoje slabosti. Oni mogu prihvatiti negativan odgovor bez osjećaja ugroženosti.

Svi se slažemo da je važno živjeti u trenutku. Ali kako? Na koji način? Postoje mnogi načini vježbanja pomnosti i ironično, otpuštanje onog što želite je jedini način da ga dobijete.

Kako biste poboljšali izvedbu, prestanite razmišljati o njoj!!!

Previše razmišljanja o onome što radite zapravo pogoršava to što radite. Ako ste u situaciji koja vas čini zabrinutim ( trebate održati govor, upoznati se sa strancem, plesati) fokusiranje na zabrinutost povećava tjeskobu.

Trebate više pažnje posvetiti onome što se događa oko vas, u sobi gdje se nalazite, a manje na ono što se odvija u vašem umu. Utišajte mentalno brbljanje i doživite sebe kao dio nečega.

Smanjenjem samosvijesti, pomnost vam omogućuje da svjedočite prolazećoj drami osjećaja, društvenih pritisaka, pa čak i da vas ocjenjuju i podcjenjuju, a da ne uzimate njihova mišljenja osobno. Usredotočenje na sadašnji trenutak vas tjera i da prestanete previše razmišljati. Umjesto zapinjanja u mislima i zabrinutosti, možete se samo opustiti.

Usredotočite se na sadašnjost i izbjegnite brigu za budućnost

Koliko puta vam se dogodilo da se sunčate na plaži i umjesto da uživate u suncu vi se zamarate s tim kako sljedeći tjedan više nećete biti tu? Često, zar ne? Dok jedemo omiljenu hranu u glavi nam se roje opsesivna sjećanja iz prošlosti. Uopće ne posvećujemo pozornost tom predivnom okusu.

Mark Twain je rekao, “Imao sam mnogo velikih problema, ali većina ih se nikad nije dogodila.” Ljudi gotovo uvijek brinu o nečemu što se nije dogodilo i što se možda uopće neće ni dogoditi. Ako postanemo svjesni sadašnjeg trenutka nećemo moći biti zabrinuti oko budućnosti i tad se brige tope. Druga strana zabrinutosti je preispitivanje, razmišljanje o događajima iz prošlosti.

Prisilite se da budete u sadašnjosti tako da ne možete brinuti o stvarima koje ne postoje. Ne dozvolite da budete poput prijateljice Elizabeth Gilbert iz knjige ”Eat, Pray, Love” koja kad god ugleda prekrasno mjesto, skoro panično viče: “Ovdje je tako lijepo! Želim se vratiti ovamo jednog dana!” “Potrebne su sve moje snage da ju pokušam uvjeriti da je već ovdje”, kaže Gilbert.
 
(ladylike.hr,2012-transformacijasvijesti.com/uredio:NSP)

Obrana nacionalnih interesa objavljena na naslovnici koja je slikoviti prikaz stvarnosti koju mainstream mediji pokušavaju sakriti

Mediji Europe naslovnicu poljskog magazina wSieci, na kojoj više tamnoputih ruku pokušava strgnuti zastavu Europske unije kojom je ogrnuta žena bijele puti prenose kao skandaloznu i šokantnu, nečuvenu i nedopustivu.

Teško se s time složiti, jer naslovnica je slikoviti prikaz stvarnosti – istine u kojoj se nalazimo i koju nikako ne smijemo ignorirati ako i želimo stvarati ‘suživot’.

Naslovnica je tako razbjesnila tolerantne i sve one koji se pokušavaju ne pomiriti s činjenicom da je ‘silovanje’ dio kulture nacija koje preplavljuju naš kontinent. A s obzirom na to da se žene Europe ne mogu zaštiti o čemu govore naprosto brojevi i statistike, ali i sustavni izvještaji o zataškavanim silovanjima, ubojstvima i kriminalu unutar Europe, ovo se čini kao dobar potez. Naslovnica nosi ime: ‘Islamsko silovanje Europe’ i postala je top tema društvenih mreža koje doslovno gore.

Međutim, Poljaci nas nisu iznenadili prvi put svojim odrješitim nastupom kada je u pitanju očuvanje nacionalnih interesa. Nedavno je 50 tisuća Poljaka zapalilo zastavu Europske unije nazvavši je ‘robovlasničkom’, a možemo se prisjetiti i poljskog zastupnika, Janusza Korwin-Mikkea u EU parlamentu koji je sve prisutne jednostavno šokirao riječima obrane vlastite države i suvereniteta:

‘Poljska nema problem s imigrantima. Poljska ima problem s imigrantima, koji, zahvaljujući apsurdnom dublinskom režimu, bivaju prisiljeni da ostanu u koncentracijskim logorima iako žele pobjeći iz Poljske u Njemačku i ostale zemlje EU. Zašto? Jer Poljska ima puno manju socijalnu pomoć! Kad bi potpuno maknuli socijalne programe, nitko ne bi dolazio u Poljsku ili bilo gdje u Europu živjeti na milostinji i novčanoj pomoći.

Ljudi voljni raditi, oni nešto i vrijede, ali ih se šalje natrag u njihove zemlje podrijetla. Umjesto njih, mi uzimamo one koji ne žele raditi. To je suluda politika, a rezultat takve politike je da Europa polako postaje preplavljena ljudskim smećem. Još jednom ću ponoviti, ljudskim smećem koje ne želi raditi!

Amerika je sagradila svoju moć jer je uzimala imigrante koji su bili voljni raditi i koji nisu htjeli živjeti od socijalnih davanja. Uništavamo Europu ovakvom politikom i to će biti razlog pada Europe. Hvala vam”.
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Godina je 2050. i superinteligentni roboti preuzeli su planetu

S tim što vi nemate pojma što se zaista događa jer živite u kompjuterskoj simulaciji koja vam predstavlja život u 2016. godini!

“Sve što vidite i dodirujete u ovom trenutku stvorili su roboti gospodari, koji se igraju čovječanstva u svojom zabavnom programu.” Ovako glasi radikalna teorija koju zastupa sve više znanstvenika tijekom proteklih godina. Oni tvrde da postoji velika mogućnost da živimo u paralelnoj stvarnosti i da je svijet kakav poznajemo u stvari – lažan.

Možda zvuči suludo, ali ova “simulacija argumenata” uzima se za ozbiljno u krugovima fizičara koji kažu da su na putu da pronađu dokaze koji će potvrditi ovu teoriju. Robert Lawrence Kuhn, pisac i voditelj emisije “Bliže istini”, nedavno je otkrio ovu teoriju u detaljnom izvještaju objavljenom na sajtu space.com.

On je istakao da bi, prema filozofu sa Sveučilišta Oxford Nick Bostromu, scenarij filma Matriks mogao biti stvaran. Ali umjesto da imate nepregledna polja tegli u kojima se pohranjuju moždane stanice, u ovom programu će i mozgovi biti dio simulacije.

“Postojao bi veliki kompjuter koji bi simulirao bukvalno sve, uključujući i ljudske mozgove – do neurona i sinapsi” – kaže Bostrom.

Kuhn također ukazuje da su zakoni fizike poput računalnih procesa, s modelima u prirodi, s obrascima koji, poput prirode, formiraju takozvane namjerne modele.

Marvin Minsky, začetnik umjetne inteligencije, rekao je gostujući u Kuhnovoj emisiji da će biti teško ustanoviti da li doista živimo u paralelnoj realnosti, točnije kompjuterskoj simulaciji. Ovo je slučaj, kako kaže Minski, sve dok programer ne napravi nekoliko pogrešaka, odnosno “ako ustanovite da se neki zakoni fizike i ne odvijaju kako bi trebalo, ili ako pronađete očite pogreške”.

Prije nekoliko godina Silas Bin sa Sveučilišta u Bonnu sugerirao je, poput Minskog, da bi možda mogli postoje znaci da živimo u simulaciji. Sve što trebate napraviti je da otkrijemo koja su nam ograničenja, tako što ćemo sami napraviti simulaciju svemira. To je cilj rada brojnih znanstvenika, na znatno manjem razini.

On vjeruje da je simulacija zakona fizike manje ili više ekvivalent simulaciji procesa u univerzumu. U takvoj simulaciji zakoni fizike morali bi biti nametnuti na diskretnim trodimenzionalnim rešetkama, koje napreduju kroz vrijeme.

Profesor Bin i njegove kolege otkrili su da takve rešetke nameću ograničenje svakoj materiji i energiji, budući da u simuliranom univerzumu ne bi postojalo ništa manje od tih rešetki. U prijevodu, ovo otkriće moglo bi sugerirati da je svemir kakav poznajemo zapravo kompjuterska simulacija, koja ne bi smjelo ima energetska ograničenja.

A to se upravo događa kad je riječ o kozmičkim zrakama, čije je ograničenje poznato kao Grajsen – Zacepin – Kuzminpvp (gzk) ograničenje. Ova dobro proučena studija otkrila je da se ograničenje događa kada čestice visoke energije u interakciji s kozmičkom mikrovalnom pozadinom gube energiju dok putuju velikim razdaljinama.

Istraživači su izračunali da bi prostorne sile ovih rešetki u spektru svjetlosti praktično usmjerile kozmičke zrake da putuju duž njihovih osi i da tada ne bi gubili energiju. Dokazujući ovu teoriju, znanstvenici bi mogli otkriti da u univerzumu nije baš sve kao što izgleda i da su greške u simulaciji moguće.

Odustao 
ZAŠTO SE UOPĆE MUČITI

Prvi ozbiljan pokušaj da se sazna istina o univerzumu desio se 2001, kada je pokušano izračunati količinu neophodnih resursa za mjerenje svemira. Ustanovljeno je da je to u praksi nemoguće.

Seth Lloyd, inženjer kvantne mehanike, procjenjivao je broj računalnih operacija u našem univerzumu od Velikog praska, u osnovi svaki događaj koji se ikad desio.

“Kompjuter bi trebao biti veći od svemira, a vrijeme bi moralo otkucavati sporije u programu nego u realnosti. Zašto se onda uopće mučiti, praviti takav kompjuter” – ustanovio je Lloyd.

Opovrgao 
U ČEMU JE RAZLIKA KOMPJUTERA I ČOVJEKA

Neki znanstvenici su sumnjičavi kada je riječ o teoriji Matrixa. Profesor Peter Miliken, koji predaje filozofiju i računalne znanosti na Sveučilištu Oxford, vjeruje da bi teorija na kraju se mogla ispostaviti kao pogrešna.

“Teorija je zasnovana na pretpostavci supermozgova, koji čine stvari koje i mi sami u velikoj mjeri činimo. Ako neki misle da je svijet simulacija, zašto onda razmišljaju o supermozgovima koji nisu u stanju smisliti ništa novo u odnosu na ono što mi već znamo” – pita se Miliken.

Alegorija pećine 
PLATON PIONIR TEORIJE

Pitanje da li smo zaista svjesni svijeta koji nas okružuje prvi put je postavljeno u antičkoj Grčkoj, među njihovim filozofima. Najranije spominjanje je u debati koja se može pronaći u Platonovoj Republici, gdje se u alegorijama pećine opisuje iluzornost postojanja kakvu predstavljaju nemisleći ljudi. 

Platon je sugerirao da je jedini put da se shvati stvaran svijet udubljivanje u proučavanje matematike i geometrije, što je i podučavao studente u pokušaju da otkriju svemir koji nas okružuje.

Descartesov rad 
MISLIM, DAKLE, POSTOJIM

Francuski filozof Rene Descartes pozabavio se ovim problemom kroz eksperiment, koji je doveo čitatelje u sumnju kad je riječ o realnosti koju poznajemo. 

Njegova filozofija je zasnovana na ideji da ništa što pretpostavljamo ili osjećamo ne mora nužno biti i istina. Jedina stvar koja je istinita je svijest, koja dovodi u sumnju sve što doživljavamo. To je i dovelo do čuvene rečenice “Mislim, dakle, postojim”.

Kritičari njegovog rada, međutim, često ističu da postojanje misli ne čini osobu misliocem.
 
(kurir.rs/uredio:NSP)

Kroz cijelu našu povijest mnogi veliki i pametni ljudi, profesori, filozofi, proroci su se oko mnogo stvari sporili ili su se slagali, ali oko jedne stvari, oko jednog zakona prirode, zakona univerzuma su se jednoglasno složili: postajemo ono o čemu razmišljamo

To je najčudnija tajna. Zašto je, uopće, nazivamo čudnom i zašto tajnom, kada to, u stvari, i nije nekakva tajna? Prvi put je ovaj zakon proglašen od strane nekih mudraca koji su odavno hodali po ovom planetu, a kasnije se ova ista tajna pojavila i u Bibliji.

Paradoksalno, ali svega mali, zanemariv broj ljudi je naučilo i razumjelo tu tajnu. Zato je čudna i zato iz nekog čudnog razloga ovaj zakon i dalje je za najveći broj ljudi ostao tajna.

Marcus Aurelius, veliki rimski imperator je rekao: “Čovjekov život je ono što njegove misli naprave od njega”.

Benjamin Disraeli, jedan od najpoznatijih primjera u povijesti Velike Britanije je rekao: “Sve će doći ukoliko se čovjek može strpiti. Čovjek ako ima svoj cilj, on će ga i ostvariti. Ništa se ne može oduprijeti želji koja postoji za ispunjenje njegovog cilja”.

William James, veliki američki filozof i psiholog je rekao:

“Trebamo se potpuno hladnokrvno ponašati, osjećati i raditi kad da se naš cilj već ostvario. To stanje svijesti će nepogrešivo točno napraviti konekciju, vezu, sa onime što želimo postići i mi ćemo to postati. To osjećanje da smo već uspješni, da smo već ostvarili svoj cilj, će nam preći u svakodnevnu naviku, zbog koje ćemo se osjećati bolje i biti daleko sigurniji u sebe i to što radimo. Ali, zaista, moramo jako željeti ostvariti svoj isključivi cilj, pri čemu je jako važno da, u isto vrijeme, ne želimo i sto drugih stvari, nevezanih za naš trenutni cilj.”

Još jedan veliki um, Norman Vincent Peale, je ovako formulirao stvari: “Ukoliko mislite negativno, rezultati će biti negativni, ukoliko mislite pozitivno, postići ćete pozitivne rezultate”.

George Bernard Shaw je rekao:

“Ljudi uvijek krive vanjske okolnosti za ono što su postali. Ja ne vjerujem u sticaj okolnosti. Ljudi koji uspijevaju u današnjem svijetu su oni koji traže okolnosti koje oni žele, okolnosti koje njima odgovoraju, a ukoliko ih ne uspiju pronaći, oni ih stvore”.

Prilično očigledno, zar ne? Postajemo ono o čemu razmišljamo.

Osoba koja razmišlja o konktretnom i vrijednom cilju prije ili kasnije će ga ostvariti, zato što aktivno razmišlja o tom cilju. Obrnuto, osoba bez jasnog cilja, osoba koja ne zna gdje se zaputila, čije su misli samim tim konfuzne, osobe koje žive pod stresom, u svakodnevnom strahu i zabrinutosti, samim tim će kreirati život pun furstracija, strahova, stresa i brige. I ako ne razmišlja ni o čemu, postat će ništa. Kako sijemo tako ćemo i žnjeti.

Ljudski um, u velikoj mjeri, možemo usporediti sa njivom nekog seljaka. Zemlja seljaku pruža mnogo izbora. Na toj zemlji može posijati šta god poželi. Sama zemlja, uopće, ne mari šta je seljak na njoj zasijao. Seljak o tome odlučuje.

Naš um, poput njive seljaka, će nam vratiti ono što smo posijali. Briga njega šta smo mi to posijali. Ako seljak posije dva sjemena, na primjer, jedno sjeme kukuruza i jedno sjeme bunike, uredno obje biljke zalijeva, gnoji, brine o njima. Šta mislite šta će se dogoditi?

Njivu, uopće, nije briga šta je seljak zasijao. Kada dođe vrijeme, vratit će mu prelijepu otrovnu buniku, jednako lijepu kao i kukuruz. Imat će dvije prelijepe biljke, jednu hranljivu, ali i jednu otrovnu. Znači, ono što što smo posijali, to ćemo i da požnjeti. To je činjenica. Mi taj zakon ne možemo promijeniti i nemamo što sumnjati u zakon, jer je to jednostavno, zakon. Protiv njega ne možemo. Isto kao i zakon gravitacije. Pokušajte se popeti na 10-ti kat nekog nebodera i provjerite znate li letjeti.

Ljudski um je daleko plodniji, daleko nevjerovatniji i misteriozniji od njive seljaka, ali funkcionira na apsolutno isti način. Njemu je potpuno svejedno šta smo u njega zasadili: uspjeh ili neuspjeh, jesmo u njega zasadili konkretan, vrijedan cilj dostojan naših ideala i naših vrijednosti ili, pak, konfuziju, nerazumijevanje, strahove, stres, depresiju i sve ostale negativne stvari. Ono što smo u naš um zasadili to će nam se vratiti.

Po rođenju naš um dolazi uz paket ostale dodatne opreme kojom nas je Bog opremio za život i to gratis. Besplatno! A stvari koje dobijemo besplatno, mi ne umijemo cijeniti. Mi vrednujemo samo one stvari za koje platimo. To je istina. Mi jednostavno tako funkcioniramo. Paradoksalno je da je sve ono što, zaista, vrijedi, u našem životu besplatno, naš um, naše tijelo, naša duša, naše nade, naši snovi, naše ambicije, naša inteligencija, ljubav prema našoj porodici, našoj djeci, našim najbližima, našim prijateljima, ljubav prema zemlji u kojoj živimo.

Sve ove neprocjenjive vrijednosti su besplatne, a stvari za koje dajemo novac su vrlo jeftine i u svakom trenutku ih možemo zamijeniti. Pametan čovjek moći će u jednom trenutku sve izgubiti, i da ponovo stvoriti bogatstvo, kakva god ga sreća zadesila, kakvi god ga vjetrovi na putu do njegovog cilja budu lomili. Ako nam kuća izgori do temelja, mi je možemo ponovo sagraditi.

Ali, sve ove divne stvari koje smo dobili besplatno, ničim ne možemo zamijeniti.

Odlučite sada!

Naš um je sposoban obaviti bilo koji posao koji smo mu zadali, ali u praksi mi, umjesto da ga koristimo za velike poslove, za postizanje velikih životnih ciljeva, mi ga koristimo za neke male bezvezne poslove, koji pomažu da tamo neki drugi ljudi ostvare svoj cilj, neki koji znaju gdje su se zaputili, neki koji znaju što će od svog života.

Odlučite sada, što je to što, zaista, želite? Stavite sve na papir i zasadite tu klicu u svoj um. To će biti najvažnija odluka koju ćete u svom životu donijeti. Želite li uspjeti u određenom poslu, želite li napredovati u firmi za koju radite, u vašem društvu, u vašoj zajednici, ili organizaciji, želite li se obogatiti…? Sve što trebate uraditi je da zasadite taj cilj, tu klicu u vaš um, dobro brinuti o njoj da ne uvene, biti istrajni i raditi uporno u pravcu tog cilja kojeg ste sebi zacrtali i vi ćete na taj cilj, prije ili kasnije, stići. To će postati stvarnost.

Ne samo da će sigurno postati stvarnost, nego nema šanse da se taj cilj ne ostvari. To je zakon! Kao zakon gravitacije. Uvijek se možete popeti na zgradu i skočiti dole, ali ne možete gore. I tako je sa svim ostalim zakonima prirode. Oni jednostavno uvijek rade, nisu fleksibilni da malo rade, pa malo ne rade. Uvijek rade!

Razmišljajte o svom cilju, u pozitivnom i opuštenom smislu. Zamislite u svojoj glavi da ste već ostvarili taj cilj. Opustite mozak na tren i zamislite, vidite i doživite, vidite sebe kako radite stvari koje ćete raditi kada ostvarite svoj cilj.
 
(atma.hr,zakonprivlacnosti.com,youtube/uredio:nsp)

Većina ljudi nije u stanju prihvatiti da nekoliko ljudi uspijeva manipulirati milijardama života, djelujući kroz sve institucije i u svim zemljama.

Ja to razumijem; međutim, jednom kada imate piramide i znate na koji način uvjetovati umove i stvarnost stanovništva, to postaje relativno jednostavno.

Kada nekolicina ljudi želi nadzirati i upravljati mnoštvom čovječanstva, na licu mjesta moraju postojati određene strukture. One su uvijek iste, bilo da pokušavate manipulirati osobom, obitelji, plemenom, gradom, zemljom, kontinentom ili planetom.

Najprije morate nametnuti ‘pravila’, što se smatra ispravnim, a što pogrešnim, što je moguće, a što nemoguće, što je zdravo, a što bolesno, što je dobro, a što loše.

Većina će ljudi bespogovorno poštivati ​​ta ‘pravila’ zbog “me-ee, me-ee mentaliteta” stada koje u kolektivnom ljudskom umu prevladava barem posljednjih tisuću godina.

Kao drugo, malobrojnima koji osporavaju vaša nametnuta ‘pravila’, život morate učiniti krajnje neugodnim. ‘Pravila’ ili ‘konsenzusna stvarnost’ preko su potreban element naše kontrole.

Najučinkovitiji način da se osigura pokoravanje tim pravilima jest zagorčati život onima koji se razlikuju. Pojedince koji iznose drugačije poglede, verzije ‘istine’, stilove života, držite podalje kao crne ovce u ljudskom stadu.

Već ste uvjetovali stado da prihvati vaša pravila kao vlastitu stvarnost, pa ono svojom osornošću i neznanjem ismijava ili osuđuje one s različitim stilom života.

Time se na crnu ovcu stvara pritisak da se pokori, što ujedno služi za upozorenje drugim pojedincima u stadu koji također razmišljaju o odvajanju ili osporavanju prevladavajuće stvarnosti.

Kao što sam ranije istakao, taj strah da budemo različiti, kao i iskazivanje stajališta koja pobijaju ‘pravila’, nadmoćan je strah od onoga što će drugi ljudi misliti o nama.

U stvari, riječ je o strahu od toga što će ovce koje nas okružuju reći i učiniti ukoliko pokušamo napustiti stado i preispitati njegove uvjetovane pretpostavke. Takav mentalitet znači da mase same nad sobom provode red i poredak, držeći jedni druge na liniji.

Ovca ostatku stada postaje ovčarski pas. Nije to ništa drugo nego psihološki fašizam – Policija misli sa svojim agentima u svakom domu, svuda. Postoje agenti koji su do te mjere uvjetovani da uglavnom nemaju pojma da su neplaćeni kontrolori umova.

Govore mi: ‘Samo radim ono što je najbolje za moju djecu’. Ne, nego ono za što si programiran da vjeruješ da je najbolje za njih, kao što je programirano i uvjerenje da samo ti znaš što je najbolje. Sve je to dio ‘podijeli pa vladaj’ strategije, presudne kada nekolicina nadzire mnoštvo.

Svatko igra ulogu u mentalnom, emocionalnom i fizičkom zatvoru svih drugih. Kontrolori samo moraju odrediti ‘pravila’ i povući pravi konopac u pravo vrijeme kako bi njihove ljudske marionete plesale u odgovarajućem ritmu.

Postižu to propisivanjem onoga što će se podučavati u sustavu koji smjelo nazivamo ‘obrazovanjem’, te nadziranjem onoga što prolazi pod ‘vijesti’ u medijima u vlasništvu Iluminata.

Na taj način, nemislećem stadu koje ne postavlja nikakva pitanja, mogu propisivati ​​što bi trebalo misliti o samom sebi, drugim ljudima, životu, povijesti i aktualnim zbivanjima.

Jednom kada definirate ‘pravila’ nema više potrebe da kontrolirate svakog pojedinog novinara ili reportera ili vladinog službenika. Mediji i institucije preuzimaju svoju ‘istinu’ iz tih istih ‘pravila’ i službenih priopćenja, refleksivno ismijavajući i osuđujući svakoga tko nudi drugačije viđenje stvarnosti.

Ovo što slijedi izvrsna je simbolična priča o načinu na koji ‘norme’ postaju prihvaćene bez pitanja, pa čak i bez znanja o tome odakle potječu.

Počnite s kavezom u kojem je pet majmuna. Unutar kaveza objesite bananu za konopac i pod nju stavite ljestve. Uskoro će neki od majmuna doći do ljestava i početi se penjati prema banani.

Čim dodirne ljestve, poprskajte sve majmune hladnom vodom. Nakon nekog vremena, pokušat neki drugi majmun, uz isti rezultat – svi drugi majmuni biće poprskani hladnom vodom.

Uskoro, kada se neki majmun bude pokušao popeti po ljestvama, drugi majmuni pokušat ga spriječiti.

Sada izbacite hladnu vodu. Izvadite jednog majmuna iz kaveza i zamijenite ga novim. Novi majmun će vidjet bananu i pokušat će se popeti ljestvama.

Na njegovo iznenađenje i užas, napast će ga svi drugi majmuni. Nakon još kojeg pokušaja i napada, znat će da će ga, pokuša li se popeti po ljestvama, drugi majmuni napasti.

Nakon toga, uklonite još jednog od izvornih pet majmuna i zamijenite ga novim. Pridošlica će krenuti prema ljestvama i biće napadnuta.

Prethodni novajlija će entuzijastično sudjelovati u kažnjavanju! Isto tako, zamijenite trećeg izvornog majmuna novim, zatim četvrtog, na kraju petog.

Svaki put kada najnoviji majmun krene prema stepenicama, biti će napadnut. Većina majmuna koji ga tuku nemaju pojma zašto im nije bilo dopušteno da se popnu ljestvama ili zašto sudjeluju u udaranju najnovijeg majmuna.

Nakon što zamijenite sve izvorne majmune, i niti jedan od preostalih majmuna nikada nije bio poprskan hladnom vodom. Unatoč tome, nijedan majmun nikada se više neće približiti ljestvama kako bi pokušao uzeti bananu.

Zašto ne smiju? Jer koliko oni znaju, oduvijek je bio takav običaj!
 
(David Ike: “Efekt Stada”)

Malo ću vam pisati o svojoj knjizi “Sve piše u novinama…(a ponešto i ne)” čiju naslovnicu već par mjeseci vidite sa strane. Baš se jučer nekako dogodilo da sam je punih pet minuta predstavljao u emisiji ‘Hrvatska uživo’, što je bio početak moje velike propaganda kampanje, a ujedno i njezin kraj (kampanje, ne knjige).

Pa prije nego kampanja završi, evo par riječi o (a i iz) knjige.

Naime, malo ljudi se neće složiti s tvrdnjama da je život sve teži i neizvjesniji, hrana sve nekvalitetnija, svijet sve nesigurniji, centralizacija globalne vlasti i kontrole u porastu. Pitanje oko čijeg odgovora se neće svi složiti jest je li takav trend događaja posljedica neke namjere ili tek nekog unutrašnjeg, sustavu prirođenog mehanizma.

Moja razmišljanja već se par godina kreću se u smjeru ove prve mogućnosti. Gorivo za takva razmišljanja predstavlja barem desetak tisuća stranica knjiga koje se bave raznim temama, pa tekstova poput onih iz časopisa Nexus, pa informativnih i zanimljivih razgovora i dijeljenja mišljenja tijekom druženja s ljudima koji imaju slični pogled na stvari ili smo ga čak zajedno stvarali tijekom višegodišnjeg druženja.

Dakle, pričam o nekom dugoročnom totalitarističkom planu za sticanje apsolutne kontrole nad resursima i ljudima ovog planeta, nad njihovim životima i financijama, kao i nad njihovim mislima i uvjerenjima. Jer totalitarizam upravo to i jest, sustav u kojem se (pomoću programiranja i staha) potpuno vlada ljudskim životima i, po mogućnosti, ljudskim mislima. Svaki totalitaristički sustav tijekom povijesti bio je takav. Ili se barem trudio biti.

Misao da se upravo nešto takvo zbiva sada, i to na globalnoj razini, a da mi to i ne primjećujemo, zvuču fantastično, prefantastično štoviše. Ali postoje podaci da je upravo tako. Nećete ih spaziti ako ste tek prosječno informirani iz novina ili s televizije, pa čak niti ako ste obrazovaniji od prosjeka, ali nikad niste naučeno propitkivali iz samog korijena, koji se, kao i svaki, nalazi pod zemljom i nevidljiv je, ali ipak hrani cijelo stablo.

Taj plan nadilazi dnevnu politiku, pa i mjesečnu i godišnju. Iz te je perspektive poprilično nevidljiv, kako je i zamišljeno da bude. Njegove dvije glavne taktike odlično je sažeo David Icke. Prva je ‚problem-reakcija-rješenje’. Stvori neki problem, da uslijedi reakcija ljudi da se nešto mora učiniti po tom pitanju, i onda, na njihov zahtjev,  uvedi rješenje koje već otprije čeka u ladici, a koje ti daje veću moć, zbog čega ga nitko ne bi prihvatio u normalnim okolnostima. Druga taktika je ‚metoda malih koraka’. Ako želiš stići od točke A do točke B, zadrži to za sebe i neprekidno radi sićušne korake u tom smjeru. Svaki od tih malih koraka podrži nekim objašnjenjem koje zvuči logično i kao da je usmjereno u dobrobit ljudi. I tako stvori povijest po svom ukusu.

Kombinacija tih dviju taktika vrlo je moćna.

Kako bih mogao sam provjeriti te tvrdnje, neovisno o podacima koji su mi do tad predočeni? Nisam tajni agent pa da se šuljam do sefova s tajnim dokumentima, prelijen sam i s previše svakodnevnih obaveza da bih se bacio na višemjesečni terenski rad da bih razotkrio neku pojedinu temu, a osim toga, da bih  potvrdio ove teze, bilo bi potrebno razotkriti desetke tema i pronaći im međusobne veze. I još osim toga, to su razni autori već napravili. Neki su se bavili samo jednim područjem, a neki su povezivali više područja u novu sliku. Svima sma ih vrlo zahvalan zbog toga. Pa sam odlučio okrenuti se nečemu što mi je često pri ruci i što ne zahtijeva nikakav dodatni napor.

Novinama.

Nemojte misliti da sam postao redoviti čitatelj koji opsesivno traži nešto što je zamislio da će naći. Uopće ne. Novine zapravo uopće ne čitam, a još manje kupujem. No, svakih par dana, a ponekad bi prošao i cijeli tjedan ili više, listao bih ih u kafićima uz kavu. Zapravo, isprva ih nisam uzimao u ruke s nekom posebnom namjerom. Ali sam, i ne htijući, neke vijesti odjednom počeo vidjeti drugim očima. Sad sam u njima uočavao pozadinu događaja i što se njima želi, spin koji su mnoge vijesti sadržavale ukazivao mi se kristalnom bistrinom, a ono što je u njima bilo neizrečeno, što bi bacilo potpuno drugo svjetlo, zvonilo je glasnije o onoga što je bio rečeno. Potom bih izvadio svoj švicarski nož i kriomice od konobara u dva poteza izrezao tekst koji mi je privukao pažnju. Koliko je samo izrezanih novina ostalo iza mene u kafićima!   

Knjigu “Sve piše u novinama” možete shvatiti i kao mentalni eksperiment. Više od svega bih volio da zaista sve zaključeno predstavlja moju utvaru. Uostalom, neki koji čitaju ove retke već će sada zaključiti da je to baš tako, da je riječ samo o još jednoj paranoičnoj teoriji urote.

Neka i jest.

Ali ipak postoji postoji mogućnost da svi ti podaci i posljedični zaključci točni. Sve ovisi o tome koliko si dopustite duboko ući u materiju.

U tom slučaju, stvar postaje preozbiljna da bismo je odbacili bez razmatranja, samo zato jer se nekome čini glupa.

Samo zato jer netko neinformiran tako misli, netko tko govori napamet ili s pozicije autoriteta ili na temelju unaprijed stvorenih zaključaka i predrasuda, a ne na temelju upućenosti Takve misli doista ne vrijede ništa. Također, ako je priča točna, onda se ista grupacija potrudila zamaskirati svoje korake i napraviti da plan ne bude vidljiv na prvi pogled.

Smatram da bi svaki čovjek trebao biti upoznat sa svim tim informacijama i sam razmotriti što sve to znači. Ili neka se o toj temi povede javna rasprava (što je samo hipotetski prijedlog, u ovom svijetu dirigiranih medija i programiranih ili unovačenih ljudi) i tako dođe do zaključka.

Ako se sve te teorije o uroti pokažu netočnima, bit ću prvi koji će ih zgužvati i s veseljem šutnuti u najbliži kontejner.

Uostalom, malo drugačijeg razmišljanja o svijetu svakako ne može naškoditi.

Što se tiče knjiga koje otkrivaju globalnu urotu, u svojoj glavi sam ih podijelio na dvije vrste. U prvu sam stavio one koje se obično nazivaju ‘teorijama urote’, mada je to bezveze, to su jednostavno knjige koje iznose pozadinu nekih događaja, ukazujući na skrivenu ruku svjetske elite koja je upravljala događajima. Spomenuo bih autora i istraživača Williama Engdahla koji je u tri knjige obradio tri poluge moći globalne elite – naftu, GMO i novac. To su knjige Stoljeće rata, Sjeme uništenja i Bogovi novca . Daniel Estulin bavio se skupinom o kojoj je napisao knjigu pod naslovom Istinita priča o družbi Bilderberg. Vrlo kvalitetni autor je i Jim Marrs, koji je napisao kod nas neobjavljene knjige Rule by Secrecy i The Rise of Fourth Riech. Među ove knjige spada i po pitanju mnogih detalja vrlo informativna  knjiga Nevidljiva ruka Ralpha Eppersona. Pa onda fenomenalni Jeffrey Grupp s knjigom Korporatizam. Od svih tih autora, najdalje u istraživanju, a to znači najbliže istine, po mojoj je procjeni stigao David Icke, čijih je pet odličnih knjiga do sad objavljeno kod nas. Njega je  istraživanje odvelo i dalje od granica koje neki od gornjih autora nisu mogli preći pa tako niti suvislo odgovoriti na neka pitanja, sve do pitanja što je prava priroda stvarnosti, u čemu se po svemu sudeći krije ključ rješenja kako stati uroti na kraj.

Icke je predstavio skoro zastrašujuću gomilu podataka, koji se pred čitateljem povezuju sami od sebe, a nije ga bilo strah uhvatiti se u koštac čak i s onim naizgled fantastičnim. Sjećam se kad je jedan čovjek, koji se smatra vrlo racionalnim i inteligentim, na preporuku počeo čitati jednu Ickeovu knjigu i odustao u trenutku kad je pročitao da je ovaj, dokazujući neke svoje navode,  napisao da George Bush direktni potomak krvoločnog vladara Vlada Tepeša Drakule. U tom trenutku je taj čovjek odustao od daljnjeg čitanja, zgrožen nevjerojatnošću tog podatka. Icke je za njega bio potpuna budala.

No, nekom igrom sudbine, samo tjedan dana nakon njegova odustajanja, neki su naši portali prenijeli vijest-zanimljivost iz New York Timesa koja je govorila da je… Bush  potomak Vlada Tepeša Drakule! Koliko god to nevjerojatno zvučalo. Podatak je pribavljen iz službene institucije koja se bavi genealoških istraživanjima američkih predsjednika. Ne treba reći da to svejedno nije vratilo kredibilitet Davoda Ickea u očima onog nesuđenog čitatelja, no to zaista nije ni važno. Istina je koja je, bez obzira što bilo tko, uključujući i mene, vjerovao.

Knjigu sam napisao najviše inspiran upravo knjigama Davida Ickea, kao i njegovim kolumnama u časopisu Nexus. U kojem sam, usput rečeno, čitao i odlične tekstove puno autora o raznim temama, od mikročipiranja, nadzornih kamera i codexa alimentarius do tekstova o manipulacijama farmaceutske ili vojne industrije, koje su bacale dodatno svjetlo na mehanizme urote.

U drugu vrstu knjiga u svojoj mentalnoj podjeli stavljam one koje su detaljno razotkrile neki određeni segment, ponekad bez razmišljanja o širem kontekstu ili bez traganja za vrhom piramide. Te knjige se u općem poimanju ne svrstavaju u žanr ‘teorije urote’.  O manipulacijama GMO-om nezaobilaznu, vrlo detaljnu i informativnu knjigu napisao je Jeff Smith, pod naslovom Sjeme obmane, a isto su učinili i dr.sc. Marijan Jošt i Thomas S. Cox u knjizi Intelektualni izazov tehnologije samouništenja. Pod naslovom Velika obmana- tajna povijest Europske Unije britanski su novinari Christopher Booker i Richard North napisali zapanjujuće detaljan prikaz svih koraka koji su doveli do stvaranja Europske Unije i rasvijetlili uloge nekih ljude za koje jedva da ste i čuli, a koji su manipulirali tim procesom otpočetka s namjerom da bez znanja i dozvole ljudi navedu države da se odreknu suvereniteta u korist neizabrane europske birokratske diktature.  U knjizi Lijekovi ili priča o obmani zagrebačka je liječnica Lidija Gajski dala neoboriv prikaz laži i manipulacija farmaceutske industrije vezanih uz statistike, podmićivanje liječnika, insrumentaliziranje udruga pacijenata, reklamiranje lijekova i stvaranje novih ‘bolesti’ mijenjanjem kriterija i parametara toga što je zdravlje. Richard S. Hoagland i Mike Barra pokazali su pravo lice američke svemirske agencije, njenu obrambenu (a ne civilnu, kako se obično smatra, mada njen statut tvrdi drugačije) prirodu, način kako je nastala, kako je ustrojena, koje grupacije njome vladaju i njenu ulogu u zataškavanju mnogih otkrića u knjizi Tajna misija – skrivena povijest NASA-e.

Profesor Jeffrey Grupp, kojega sam već spomenuo kao autora odlične knjigu Korporatizam – tajna vlada Novog svjetskog poretka, u kojoj je napisao da će doći trenutak kad ćemo se svi morati ispričati istraživačima urote što ih se toliko dugo ismijavalo, a istaknuo je i istraživanje Davida Ickea.    

Sve se ove knjige (kao i one iz brojnih drugih područja, koje nisam sad spomenuo) i istraživanja napravljena neovisno jedna od drugih preklapaju i potvrđuju. U mojoj svijesti sve te knjige su tek jedna velika knjiga.  

Nakon što sam se za svoju knjigu inspirirao novinama, mogu savjetovati  slijedeće: nemojte čitati novine, ako ne možete iz njih iščitavati što se doista zbiva i što od nas žele ti reklamni bilteni zvani dnevni tisak. Nije zdravo. Samo ćete se dezinformirati i živcirati, a one će vam zarobiti misli i uvući vas tamo gdje uopće ne želite biti. Do točnijih zaključaka možda ćete doći intuicijom, jasnija slika neke situacije ukazat će vam se ispred očiju pogledom izdaleka, a ne izbliza.

Zapravo je ironija sudbine što sam napisao knjigu na temelju novina (i vijesti generalno). Još sam u srednjoj školi bio vlasnik slave sumnjive kvalitete, glasovit po tome što nisam čitao novine, nisam gledao Dnevnik, nisam slušao vijesti na radiju (uglavnom sam slušao ploče) pa nisam imao pojma ni o čemu što se zbiva. Sjećam se neke grozne nesreće u u nekom rudniku, još tamo krajem osamdesetih, o kojoj su tog dana baš svi pričali u autobusu do škole. Riječ je bila o tragediji i baš svi su suosjećali i bili upućeni. Osim mene. Ja nisam ni čuo za to, a bih bio izvrgnut i puno većem ruglu da moji prijatelji nisu već bili naučeni na stupanj moje medijske lobotomije. I kasnije sam, i za vrijeme faksa i poslije,  nebrojeno puta ispao vrlo neuk kad su se spominjala imena poznatih političara, sportaša, manifestacija, politike, uopće bilo kakvih događaja o kojima je informiran čovjek koji sluša radio u autu ili samo prolista novine ili jednim uhom čuje dnevnik iz druge sobe. Moj je ponor bio tako dubok da mi je, tamo negdje sredinom devedesetih, urednica na radiju na kojem sam radio zapovijedila da svaki dan izvolim pročitati novine, a ne da sramotim struku.

Pa sam ih počeo čitati i bilo je zabavno. Kad novine čitaš svaki dan,  postaje napeto, kao da čekaš novi nastavak nekog krimića. Uđeš u priču, poistovjećuješ se s likovima i uživljavaš u fabulu. Sad kad razmišljam, shvaćam da se događa i slijedeće: počneš živjeti tuđe misli i situacije. To znam jer se sjećam onog vremena kad nisam imao pojma što se zbiva po novinama, niti sam ikada osjetio ikakve posljedice toga u svom svakodnevnom životu, imajući neke svoje prioritete i interese.

A ovako, kad sam se svaki dan izlagao vijestima, one su na mene počele imati emocionalni učinak. Novinski naslovi bi me razljutili, razveselili, rastužili…najčešće bi me ipak ispunili nekim strahom ili nemoćnom ljutnjom, a bez ikakvog stvarnog razloga. A od svega toga ništa korisnoga za mene. Ako se i zbivalo išta vrijedno ikakvog pamćenja, zbivalo bi se i bez da sam se ja živcirao zbog toga. O onom nebitnom da i ne pričam.

Par godina kasnije vratio sam se u prvobitno stanje amebe i prestao pratiti vijesti. I opet mi se ništa nije dogodilo. Ponekad sam imao priliku uvidjeti očiglednu besmislenost uvučenosti u vijesti, kad bih u prolazu čuo umirovljenike na ulici kako raspravljaju o tezama koje mi nikako nisu zvučale njihove, već je bilo lako prepoznati otisak glavne novinske teze toga dana. Naravno, sve informacije koje su imali nisu nadilazile ono što je pisalo u vijesti, pa tako niti zaključci nisu bili drugačiji od onih koje su mediji plasirali.

A zaključci bi trebali biti drugačiji. Ali onda ste već na opasnom terenu, neusklađeni s okolinom. Primjerice, prije nekog vremena neki mi je prijatelj proslijedio kritiku nekog čovjeka na to što sam dao u par emisija dao prostora Davidu Ickeu, „bolesnom čovjeku koji vidi gmazolike izvanzemaljce”. Ne znam otkud mu to da je bolestan, jer ja sam Ickea sreo par puta i činio mi se potpuno normalan i vrlo pristojan čovjek. Ne znam ni otkud mu to da Icke “vidi gmazolike izvanzemaljce”, jer on nikada nije rekao da ih je vidio. No, više desetaka ljudi, neovisno jedni o drugima, opisivali su mu čudnu pojavu da se neki čovjek pred njihovim očima preobratio u gmaza i natrag u čovjeka, a Icke je prenio te priče i zaključio da tu nečeg mora biti, otkuda inače svim tim ljudima baš to iskustvo (u ono vrijeme kad još nitko nije ni čuo ni spominjao gmazove). Pa je njihove tragove pronašao i u prošlosti, i u predajama afričkih šamana itd.        

No, korisno je dati prostora Ickeu i drugim istraživačima urote. U proteklih par godina po novinama sam pratio što su o nekoj temi, recimo,  globalnom zatopljenju, pričale novine, a što Icke i drugi. Razvoj događaja je pokazao da je taj „bolestan čovjek“, a i drugi ‘bolesni’ ljudi, sve točno rekao, a da su novine i drugi mediji sustavno i strastveno prenosili njima servirane neistine. Pa sam onda čitao što je taj „bolestan čovjek“ pisao o lažnoj epidemiji gripe, a čitao sam i što se izjavljivalo po  novinama. Pa se opet pokazalo da je on govorio istinu, a one ne. I tako dalje, i tako dalje. Novinama je obično trebalo par godina da se tu i tamo pojavi neka vijest koja je govorila istinu, ali obično u vrijeme kad to više i nije bilo važno. U isto vrijeme, često sam u novinama viđao kako se netko, suočen s nezgodnim pitanjima o nekoj temi, izvlači da je to ‘teorija urote’.

Razmišljao sam i o tom pojmu, zapravo besmislenoj etiketi, pa sam i sam smislio jedna pojam, da bih stvari stavio na svoje mjesto. Već sam ga spominjao. Taj pojam je: ‘teorija spontanog razvoja događaja’.

Jer pozicija s koje se odbacuje teorija urote (pri tom mislim na točno određenu urotu jedne globalne elite koja za cilj ima uvođenje svjetske jednostranačke države, svjetske vlade, svjetske vojske, svjetske središnje banke i elektroničkog novca te mikročipiranje stanovništva) je isto samo teorija, temeljena na određenim interpretacijama jednog dijela podataka. Ta teorija (spontanog razvoja događaja) tvrdi da se stvari zbivaju kaotično i spontano, zbog neke svoje unutarnje logike te da nisu manipulirane, a pogotovo ne s tako dramatičnim krajnjim ciljem.

Ta druga teorija, teorija spontanog razvoja događaja, stalno se pravi da predstavlja realan i razuman prikaz stvari, dok teoriju urotu otpisuje kao tek psihološki fenomen. S obzirom da je većina nas  neinformirana o većini stvari, najčešće kao ‚normalno’ ili ‚istinito’ uzimamo ono što je dio općeg znanja, zapravo, ono što (naizgled) predstavlja koncenzus. U stvarnosti koncenzusa nikad nema, ali se stvari predstavljaju kao da on postoji oko puno pitanja. I zato svi znaju isto, i zato svi misle isto i zato istina o mnogim stvarima dobiva žig ‚teorije urote’. Općeprihvaćeni pogled na povijest i događaje oko nas, kao i prirodu svijeta u kojem živimo, isto je samo teorija. On nije stvarnost, već samo nečija stvarnost, možda i nametnuta stvarnost, koja ne predstavlja pravo stanje stvari, već samo predstavljeno stanje stvari.

Za one koji nisu upoznati sa sadržajem teze o uroti, evo ukratko opisa na temelju istraživanja Davida Ickea koja su trajala više od dvadeset godina, jer je on dao najcjelovitiju priču, koja zapravo sadrži sve ostale. Postoji mreža obitelji, krvnih loza, koje tisućljećima manipuliraju svijetom kroz mrežu tajnih društava, a cilj im je uvesti totalitarnu diktaturu. Ima ih vrlo malo pa to čine tajno. Oni uvijek stoje iza svih strana u sukobima i politici, kojima manipuliraju da bi se stigli do svog cilja. Prije su njihovi predstavnici bili kraljevi raznih monarhija, ali kad su se ljudi počeli buniti protiv tih vidljivih diktatura, stvorili su ‘demokraciju’ kako ljudi više ne bi bili očigledno svjesni diktature. Danas ta mreža obitelji stoje iza ‘demokratski’ izabranih vlasti, zahvaljujući raznim društvima i organizacijama kao što su Vijeće za vanjske odnose, družba Bilderberg, Trilateralna komisijca, Malteški vitezovi, Rimski klub, ali i UN, WHO, NATO…popis ide unedogled. Veliki događaji koji su bili prekretnice, kao i mnoge velike ideje tijekom povijesti, bili su aranžirani iz pozadine. No, čini se da urota ima i svoj metafizičku stranu (ako gledamo iz perspektive današnjeg redukcionističkog i mehanicističkog pogleda na svijet). Prema Ickeu, čini se da su neki od svjetskih manipulatora križanci s određenim gmazovima, koji se hrane ljudskim emocijama, poglavito strahom. Iza zemaljske piramide moći stoje gmazovski entiteti iz neke druge dimenzije (potpuno freaky,zar ne? Bar na temelju onog što smo o svijetu naučili kroz obrazovanje i na temelju toga kako mainstream suvremene znanstvene misli interpretira svijet), a s našim svijetom i ljudsko-gmazovskim hibridima povezuju se kroz razne sotonističke rituale i žrtvovanja. To je, dakle, ta urota na kojoj se radi već vrlo dugo, vjerojatno i tisućljećima, a posebno intenzivno u ovo današnje vrijeme, kad bi njihov veliki projekt trebao stići do kraja.

Radi slikovitosti, evo citata bivšeg CIA-inog operativca Victora Marchettija koji je i sam iskusio ono što Icke naziva svjetski sotonistički kult, kojega su, prema Ickeu,  stvorili gmazovski križanci i njihovi gospodari s drugih dimenzija, a koji djeluje kroz međusobno povezana tajna društva i skupine koje djeluju u svakoj zemlji, a odgovorne su samo jednom zapovjednom središtu. Prema Ickeu, na taj način koordiniraju djelovanja između raznih država, rasa, religija, političkih stranaka i korporacija. Marchetti je i sam sve to iskusio te dio toga iznio na vidjelo u svojoj knjizi objavljenoj 1973. godine pod naslovom CIA i kult obavještajne agencije te napisao ovo: „U našem današnjem svijetu postoji jedan moćan i opasan kult. Taj kult podupiru i štite najviši državni dužnosnici u svijetu. Njegovo se članstvo sastoji od osoba iz centara moći u strukturama vlasti, industriji, trgovini, financijama i radništvu. On manipulira pojedincima u važnim sferama javnog utjecaja, uključujući intelektualni svijet i masovne medije. Taj tajni kult je svjetsko bratstvo političke aristokracije čija je svrha ostvarivanje političkih namjera nepoznatih osoba ili organizacija. Djeluje nezakonito, u tajnosti.“   

U knjizi sam obradio i nezaobilazne teme kao što su subliminalne poruke, kronologiju razotkrivanja climategate, a posebnu količinu prostora dao sam chemtrailovima, od kojih do sada već imam stotine slika koje sam sam uslikao iznad raznih hrvatskig gradova, a najviše, naravno (jer tu živim), iznad Zagreba. Zaprepašćujuć je intenzitet zaprašivanja kojem smo izloženi. Mada najvidljivi dio djelovanja korporatista, to je ujedno i dio kojega je možda najteže prihvatiti kao realnog. Ali gledajte nebo i sami, imate oči.

Do sad ste već shvatili, ovu sam knjigu pisao kao razgovor s onima koji su već upoznati s podacima, principima i tezama o postojanju spomenute globane urote. Zapravo, kad sam je dovršio, ispalo je ona zapravo govori o programiranju i da sam u njoj predstavio vlastito uočavanje programiranja stvarnosti i koraka urote u novinama i generalno kroz vijesti, ali ne samo to, već i svoja razmišljanja, događaje i susrete koji su mi se za to vrijeme dogodili, na temelju kojih sam zaključio da je ključ igre sustavno programiranje umova. Mislite da je teško programirati umove ljudi? Ne baš toliko. Dapače, jednom kad se stroj zahukta, stvari idu same od sebe. Mediji u tome igraju jednu od ključnih uloga.

Putovanje kroz vijesti je okosnica, kičma knjige, od koje se živci granaju na razne strane. Možemo reći da knjiga predstavlja moje osobno putovanje kroz temu urote. No, pretpostavljam da može imati smisla i onima koji prvi put čuju za sve to, jer se u najvećoj mjeri bavi stvarima koje svakodnevno vidimo oko sebe, tu u Hrvatskoj, a ne u Americi ili Velikoj Britaniji ili Aziji, i koje se tiču našeg svakodnevnog života. Uostalom, i Europska Unija nam je sve bliža, a i mnogi segmenti društva već direktno ili indirektno počinju osjećati utjecaj uvođenja ‘pravne stečevine EU’.

Prije sam rekao da sam počeo testirati tu fantastičnu priču o uroti i promatrajući svijet oko sebe vidjeti zbiva li se doista. Što sam ustanovio?

Odgovor naslućujete.

Da je bio negativan, to bih vam javio SMS-om sadržaja ‘all clear’. Ovako, svoje sam dojmove nabacao u ovoj knjizi. Ona predstavlja tek djelić djelića slagalice, većim dijelom baš onaj koji se tiče nas u Hrvatskoj, ali sam se potrudio biti što informativniji. Jer, kao što pokazuje debljine Ickeovih knjiga, slaganje cjelovite slike o uroti je baš poput slaganja puzzlei. Na svakom djeliću slagalice nalazi se nacrtano nešto što jasno vidite. Ali u isto vrijeme svaki djelić puzzle je izrezan tako da pruža pipke u raznim smjerovima, pipke za koje postoje točno određeni djelić slagalice u koji savršeno liježu. Možete reći da djelići puzzli i sami predstavljaju sličice, jer na jednom djeliću je oko, na drugom se jasno vidi noga, na trećoj se bez svake sumnje nalazi oblak, a četvrta prikazuje kamenčić na tlu. Ali iz svakog pojedinačnog djelića ne možete saznati ništa o cijeloj slici. Tek kad ih sve ili bar veći dio spojite, počet ćete naslućivati što ona prikazuje. A tih puzzli ima taaako puno…  

Ja sam neke od njih potražio u novinama. Novine su zapravo odličan izvor informacija. Sve piše u njima, kad stavite prave naočale. Kupujte knjige

autor NSP.com, preneseno sa 4dportal.com