Kineski istraživači rade na otkrivanju izvora energije u obliku umjetnog sunca koje može doseći temperature od 100 milijuna stupnjeva celzijusa – toplina tako intenzivna da čini pravo Sunce mlakim

Zemaljski “solarni simulator” bi mogao dosegnuti temperature od nezamislivih 100 milijuna stupnjeva Celzijusa, objavio je istraživački tim u utorak.

Ono je jako vruće. Za usporedbu, stvarna sunčeva jezgra ima temperaturu od oko 15 milijuna stupnjeva Celzijusa.

Institut za fiziku plazme, povezan s kineskom akademijom znanosti, izjavio je da se provode testiranja “umjetnog sunca”, poznatog pod nazivom “Experimental Advanced Superconducting Tokamak (EAST)”.

Poput onoga u znanstveno fantastičnim filmovima, ovaj uređaj je dizajniran tako da replicira način na koji zvijezda u središtu našeg Sunčevog sustava stvara ogromnu energiju.

EAST je veliki stroj u obliku američke krafne (donut) koji se nalazi unutar okrugle kutije.

Smještena na otoku Science Islandu u pokrajini Anhui u Istočnoj Kini, projekt koristi nuklearnu fuziju kako bi stvorio ogromnu toplinu. To košta ogromnih 15.000 dolara dnevno – samo za uključivanje stroja.

Cilj EAST-a je razumijevanje nuklearne fuzije s ciljem da bi ju jednog dana koristili kao alternativni izvor energije na Zemlji.

To bi moglo otvoriti put za korištenje čiste energije – trenutna nuklearna energija stvorena kroz fiziju ostavlja dugotrajan otrovni otpad.

Ova znanstvena vijest je došla ubrzo nakon što je Kina priopćila da će proizvesti serije umjetnih Mjeseca kako bi osvijetlila gradske ulice noću. “Mjeseci” će zapravo biti sateliti, i nadaju se da mogu zamijeniti standardnu uličnu​rasvjetu i uštedjeti energiju.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Sve je spremno za pokretanje prve naprave na svijetu za čišćenje mora kojom se znanstvenici nadaju počistiti veliku nakupinu plastičnog otpada koja pluta Tihim oceanom

Sistem za čišćenje, koji je osmislio jedan tinejdžer hrvatskog porijekla Boyan Slat, odvući će brodom ovoga ljeta prema gomili smeća u kojoj se prema procjenama nalazi čak 1,8 trilijuna komada plastičnog otpada.

To će biti prvi pokušaj čišćenja otkako je nakupina smeća otkrivena 1997. godine.

Stručnjaci vjeruju da će mašina za čišćenje sakupiti otprilike pola ukupne količine otpada – oko 40.000 tona – unutar pet godina.

Posljednjih nekoliko tjedana užurbano se radilo na spajanju ogromnih cijevi koje plutaju na površini mora i predstavljaju najveću barijeru ikada napravljenu.

Velika nakupina otpada u Tihom oceanu (The Great Pacific Garbage Patch – GPGP) prostire se na skoro milijun četvornih kilometara – dvostruko je veća od površine Francuske i sadrži najmanje 79.000 tona plastike, objavili su znanstvenici prošli mjesec.

Većina tog otpada je izgubljena ribarska i nautička oprema poput komada mreža, užadi, šlapa i sličnih stvari.

Takvi predmeti godišnje ubiju i do 100.000 kitova, dupina i tuljana koji plastiku progutaju misleći da je hrana. U posljednje vrijeme pronalazi se i sve više uginulih ptica čiji su želuci ispunjeni plastikom.

Morska stvorenja i ptice često jedu odbačenu plastiku no na koncu umru od gladi jer se nisu zapravo najeli. Druga se zapetljaju u mreže iz kojih ne mogu pobjeći pa se često uguše.

Svake godine u svjetska se mora baci oko 8 milijuna tona plastike, objavila je organizacija Plastic Oceans Foundation.

Čak 90 posto plastičnih predmeta na svijetu se ne reciklira, a znanstvenici misle da skoro svi komadi plastike ikad proizvedeni još uvijek negdje postoje, najčešće u nekom moru ili odbačeni na divljem odlagalištu. Plastici za jednokratnu upotrebu (boce za vodu, pribor za jelo, vrećice i slično) treba i do 450 godina da se raspadne.

Sistem za čišćenje plastike iz mora dizajnirala je neprofitna organizacija The Ocean Cleanup koju je pokrenuo nizozemski izumitelj porijeklom iz Hrvatske, Boyan Slat (23), inače student aeronautike.

‘Problem plastičnog otpada oduvijek se prikazuje kao nerješiv. Priča je uvijek bila: ‘Ok, mi to ne možemo počistiti već je jedino što možemo ne pogoršavati problem. Ta poruka me nikad nije zadovoljavala’, kaže Boyan.

‘Doista se nadam da će čišćenje oceana biti jedan od onih primjera u kojem nam je tehnologija pomogla da stvari promijenimo nabolje.’

Sistem koji je osmislio Boyan sastoji se od dugih plastičnih cijevi koje su spojene tako da čine zmiju.

Kad se napune zrakom, one plutaju na površini mora pri čemu bi se plastika duž barijera gibala prema središtu barijere gdje bi se prikupljala dok morske životinje neometano mogu proći ispod.

Ima samo jedan problem: ovaj sistem ipak ne može prikupiti i mikroplastiku koja je velik problem.

Prva testiranja obavljena su u zaljevu San Francisco. Planira se u more porinuti 60 velikih barijera od kojih bi svaka bila duga više od kilometar. Brodovi bi dolazili i odvozili prikupljeni otpad svakih šest do osam tjedana.

Ovaj projekt primio je priličan broj donacija od strane velikih ulagača koji su shvatili važnost očuvanja mora, tako da kompanija Boyana Slata trenutno ima 65 zaposlenih.

Boyan kaže kako će sljedeći veliki trenutak biti kad prti brod s otpadom pristane uz obalu.

‘Ljudi su stvorili ovaj problem, pa mislim da je u redu da ga mi i riješimo’, kaže mladi inovator.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(jutarnji.hr)

Odakle Sjevernoj Koreji novac za razvijanje nuklearnog programa?

Na to pitanje nitko ne može dati pouzdan odgovor, ali postoji legenda o tome kako je ova hermetički zatvorena država svojevremeno započela “proizvodnju američkih dolara”. I to ne lažnih, nego pravih.

Povijesni “nadimak” nekadašnje ujedinjene Koreje, “Zatvoreno kraljevstvo”, danas bi mogao vrijediti za sjeverni dio zemlje poznat kao Demokratska Narodna Republika Koreja.

Informacije koje stižu iz ove države kontrolirane su u tolikoj mjeri da nitko sa sigurnošću ne može reći kako zaista izgleda život u njoj. Jedna od najvećih zagonetki za analitičare i obavještajce je odakle sjevernokorejskom rukovodstvu novac za ambiciozne projekte kao što je nuklearni program, jer zemlja se već desetljećima nalazi pod gospodarskim sankcijama.

Krijumčarenje pod državnom kontrolom, od robe široke potrošnje do narkotika, jedna je od mogućnosti koju spominju zapadni mediji i analitičari.

Druga mogućnost koja se spominje je da je Sjeverna Koreja, ni manje ni više, nego tiskala svoje američke dolare. Već je poznata priča o “superdolaru”, krivotvorenim novčanicama od sto dolara toliko visoke kvalitete da se gotovo ni ne razlikuju od originala.

Cirkulirala je velika količina “superdolara”, kako su tvrdili američki dužnosnici. Azijom je tijekom osamdesetih godina cirkuliralo na stotine milijuna superdolara i bila je plodno tlo za rasturanje lažnih američkih novčanica jer na tom kontinentu dolar vrijedi za najsigurnije sredstvo plaćanja.

Ako su američke optužbe za proizvodnju lažnih dolara na račun Sjeverne Koreje točne, otvara se pitanje kako su se Korejci tako izvještili u njihovoj proizvodnji? Sjeverna Koreja bila je zatvorena zemlja i nije održavala diplomatske odnose sa Zapadom još od pedesetih godina.

Odgovor na to pitanje, možda, daje jedna legenda, u kojoj, doduše, ima puno nerazjašnjenih momenata. Međutim, da je u priči koja slijedi sve jasno, onda se ne bi radilo o legendi.

Priča počinje u Drugom svjetskom ratu. Milijuni američkih vojnika nalaze se u Europi. Neki se bore na sjevernoafričkom, potom i na talijanskom ratištu, drugi u Britaniji čekaju na iskrcavanje u Francusku.

Svima njima potrebno je isplatiti dnevnice. Američka vlada također novčano pomaže i vlade koje se nalaze u izbjeglištvu i vojnike iz tih država koji su pred njemačkom najezdom našli utočište na slobodnim teritorijima u Europi i Sjevernoj Africi. Pomoć u gotovini Amerikanci pružaju i britanskoj vladi.

U jednom trenutku američki dužnosnici zaključuju da prebacivanje velikih količina gotovog novca preko Atlantika nije dovoljno sigurno. Njemačke podmornice u to doba još uvijek su predstavljale opasnost po savezničke brodove. Brodove je također valjalo koristiti za prebacivanje ljudstva i tehnike, a ne paketa novca.

Stoga su, kaže legenda, odlučili u Europu prebaciti strojevi za tiskanje dolara. Strojevi su radili i poslije kraja rata, jer je veliki broj američkih vojnika ostao u Europi, a otpočeo je i Marshallov plan, program ekonomske pomoći europskim zemljama uništenih ratom.

U jednom trenutku, američka vlada odlučila je da joj strojevi za tiskanje dolara u Europi nisu više potrebne i da trebaju biti rashodovani. Jednom od njih to se i dogodilo, ali je drugi, zbog početka Korejskog rata i koncentracije velikog broja vojnika na tom poluotoku tamo i prebačen.

Međutim, u jednom od napredovanja na jug, korejski komunisti zapljenjuju stroj. Prebacuju ga na sjever i tako u Sjevernoj Koreji počinje proizvodnja, ne krivotvorenih, već pravih američkih novčanica.

Sumnje da se nešto čudno događa pojavljivale su se kada se u svijetu, sedamdesetih, pojavilo više američkih dolara iz pedesetih godina nego što bi to bilo uobičajeno. Međutim, američka vlada nikada nije priznala da je premjestila stroj za tiskanje novca u Koreju.

Kao što rekosmo, mnogo je otvorenih pitanja u ovoj priči, ali ponavljamo da se radi o teoriji zavjere. Međutim, nema ni odgovora na pitanje odakle Sjevernoj Koreji sredstva za razvoj skupog nuklearnog programa.

Američke novčanice iz pedesetih godina vrijede i danas. Treba podsjetiti da su se dolari tiskani još u vrijeme američkog građanskog rata, takozvani greenbacksi, nalazili u optjecaju i sto godina pošto su tiskani.

Tako je moguće da, iako je Amerika u opticaj izbacila nove novčanice s izuzetnom zaštitom, Sjeverna Koreja ima dovoljno američkih dolara tiskanih pedesetih godina.
 
(sputniknews.com)

Bivši NASA-in astronaut i profesor na sveučilištu Princeton je priznao pred kamerama da je su uređaji na slobodnu energiju realni i da na stotine znanstvenika zna za njih

Dr. Brian O’Leary je intervjuiran kratko prije svoje smrti, te navodi da su uređaji na slobodnu energiju dokazani u stotinama laboratorijima širom svijeta, a i da su mediji odbili govoriti o njima.

Radi se o dobro obrazovanoj osobi koja je radila i koja je bila uključena u znanost i tehnologiju na najvišim poznatim razinama. On je držao više pozicija na raznim sveučilištima i radio sa poznatim znanstvenikom Carl Saganom, među mnogim drugima.

Brzo Google pretraživanje će vam dosta pokazati ako tražite više informacija o njegovoj akademskoj pozadini. Bio je (očito) vrlo strastven u svezi promjene svijeta i možemo vidjeti da je strast jasno izražena u ovom videu, koji je predstavljen u Ujedinjenim narodima, neposredno prije njegove smrti.

O’Leary je posveto značajnu količinu vremena proučavanju i istraživanju novih energetskih tehnologija, putujući svijetom i posjećujući laboratorije kako bi ih i sam vidio.

“Sve uočljiva stvar dolazi iz primarne tvari ili slabosti izvan poimanja, punjenje svih prostora, akasha luminifernog etera, koji djeluje na život dajući nam Pranu ili kreativnu snagu, pozivajući u postojanje, u beskrajne cikluse svih stvari i fenomena.” – Nikola Tesla, “Čovjekov najveći uspjeh”, 1907.

“Nakon što mnoge generacije prođu, naši strojevi će biti pogonjeni snagom koja se može dobiti u bilo kojem trenutku u svemiru. Ta ideja nije nova … Mi ju pronalazimo u divnim mitovima Atene, koja izvlači snagu iz zemlje; možemo ju ga naći među suptilnim nagađanjima jednog od svojih sjajnih matematičara … U prostoru se nalazi energija.” – Nikola Tesla.

Implikacije ove tehnologije su ogromne. Kao što je dr O’Leary naveo u videu dolje:

“Ako se nove tehnologije energija oslobode u svijetu, promjena će biti duboka, to će utjecati na svakoga, to će biti primjenjivo svugdje. Te tehnologije su apsolutno najvažnija stvar koja se dogodila u povijesti svijeta.”

Zamislite da svi u svijetu imaju pristup čistoj, zelenoj energiji. Zamislite za što bi se sve ova tehnologija mogla koristiti. To bi značilo kraj svih postojećih metoda generiranja energije.

To bi također igralo veliku ulogu u ublažavanju siromaštva u svijetu, s obzirom da pristup energiji igra tako veliku ulogu u bogatstvu naroda. Mogućnosti su beskrajne.

Ukoliko ove tehnologije postanu javno priznate i pristupačne, jedan od najznačajnijih posljedica će biti, možda, najavljivanje potpuno novog razumijevanja prirode naše stvarnosti.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Međutim, to nije prava namjena ovih strojeva. Oni su dizajnirani kako bi otvorili portal u drugu dimenziju

Dr. Edward Mantil, fizičar iz CERN-a u Ženevi u Švicarskoj, koji se specijalizirao za istraživanja o subatomskim česticama i njihovom međusobnom djelovanju, rekao je da CERN ne služi za ono za što mnogi vjeruju da služi.

Sigurno znate da se u CERN-u nalazi Veliki sudarač čestica (LHC), ogromni znanstveni instrument promjera 30 kilometara koji se navodno koristi za istraživanje postanka svemira. Međutim, to nije prava namjena ovog stroja. On je dizajniran kako bi otvorio portal u drugu dimenziju.

Zamislite naš svemir kao stranicu knjige, kao dio mnogo većeg skupa svemira povezanih koricama, odnosno dimenzijama. Svaka od stranica krije svoju posebnu priču i nijedna nije u kontaktu s drugom stranicom kao što tintu s papira ne prelazi na narednu niti bilo koju drugu stranicu. Dakle, svaka stranica je univerzum za sebe.

Istraživanja ovakvog fenomena su započela još šezdesetih godina prošlog stoljeća, a mislilo se da univerzumi ne mogu ostvariti kontakt jedan s drugim sve do osamdesetih godina. Tada je uloženo nekoliko milijardi dolara u istraživanje ideje da dovoljno velika količina energije u malom prostoru može probiti stranicu i omogući nam da virnemo u drugi univerzum.

Mnogi znanstvenici su bili zabrinuti zbog tog projekta, ali su odlučili ustraati s tom idejom u ime znanosti. Tako je nastao CERN, a glavni zadatak je bio da se portal otvori i zatvori čisto da bi se dokazalo da je to moguće.

Pojavila se pohlepa za saznanjem o tome čega sve ima u novom univerzumu i uložene su ogromne sume novca u ovaj projekt. Javnosti je izložena službena priča o “razumijevanju svemira”, dok je prava istina sakrivena.

Skupina znanstvenika koja radi u CERN-u se naziva “obitelj” i mijenja se s vremena na vrijeme pošto neki članovi umiru ili odlaze u mirovinu. Dr. Mantil je član Obitelji i ispričao je što se dogodilo prošlog četvrtka:

“Bio je to običan dan. Bila su zakazana dva sudara u LHC-u, jedan u 9 ujutro i drugi u pola 7 popodne. Oba su prošla odlično i eksperimenti su označeni kao uspješni.”

“Oko 7 popodne, tim je napustio sobu za promatranje, a stroj je stavljena u mod čekanja. Zatim sam dobio poruku na svom pageru u kojoj je pisalo “dnevna soba”. Primijetio sam da je i dr Selin De Akor također dobila poruku. Uputili smo se u ovu posebnu prostoriju u kojoj su se donosile ozbiljnije odluke.”

U sobi je bio čitav tim, a na čelu stola je sjedio Otac, mlada ambiciozna fizičarka po imenu Sandra O Riley. Nju zovemo Otac zato što ona zadaje naređenja čitavom timu Obitelji. Raspoloženje je bilo prilično napeto. Ona je u jednom trenutku rekla “Danas ćemo probati sa 40 tera elektron volti”.

Njene riječi su izazvale potpunu tišinu, a zatim su se uzbunili dr Akava i dr De Akor, rekavši kako stroj ne bi mogla podnijeti toliku energiju. Svi prosvjedi su ignorirani. Otac je rekla: “Sastajemo se u kontrolnoj sobi u 22h”. Napustili smo dnevnu sobu u potpunoj tišini.

Ukoliko stroj ne bude mogao podnijeti toliku energiju, uništit će stroj vrijedan nekoliko milijardi dolara, dok ćemo inače možda konačno uspjeti otvoriti portal. U 22h smo se okupili u kontrolnoj sobi i započeli eksperiment.

Puštena je prva čestica, a zatim i druga. Energija je sve više rasla dok u jednom trenutku nije dosegla 40 TeV. Kada su se oblaci čestica mimoišli, prvo smo primijetili da je temperatura u prostoriji porasla i počeli smo paničariti. Netko je uzviknuo “Zaustavite stroj! Doći će do eksplozije! “. Međutim, Otac je rekla “Čekaj!”. Ona je pokazala na temperaturu jezgre, koja je bila sasvim normalna.

Zatim smo se svi okrenuli i pogledali u termostat prostorije na kom je sada pisalo 35C, iako smo započeli sa 20C. “Započnite sudaranje”, uzviknula je. U trenutku sudara, zasljepljujuća svjetlost je obasjala sobu, a temperatura se vratila na 20C. Nismo mogli vidjeti čak ni prst pred okom. Odjednom smo čuli stravičan vrisak. “Jeste li svi dobro?”, pitala je Selin. Ja sam uzvratio da sam dobro. Svi članovi Obitelji su se počeli javljati dok su se naše oči pokušavale priviknuti na svjetlost.

Uz zvuk pritiska gumba za izvanredne situacije, prostoriju je obasjala crvena svjetlost. Mogli smo razaznavali sjene, ali ne i odlike osobe. Prošlo je 2 minute, a Otac se nije oglasila. Nije joj bilo ni traga ni glasa. Otvorio sam izlaz za izvanredne situacije i izašao do kutije s osiguračima da isključim svjetlo i vratim normalno osvjetljenje.

Otrčao sam natrag u kontrolnu sobu i primijetio sam da ništa u prostoriji ne fali, osim što Otac nije sjedila na svom mjestu. Tamo gdje je sjedila su ostali samo njen nakit i njena odjeća, ali njoj nije bilo ni traga ni glasa. Nestala je”.

Ova priča možda prikazuje realno stanje u kakvom se mogu naći zaposlenici čestičnog ubrzivača CERN u Švicarskoj, no najbitnije je napomenuti da oni NEMAJU POJMA ŠTO RADE!
 
(webtribune.rs/uredio:NSP)

Niti jedna tehnologija nije imala toliko utjecaja na ishod Drugog svjetskog rata kao Enigma – stroj koji se čuvao u strogoj tajnosti čak i 30 godina nakon završetka rata

Zahvaljujući Enigmi, saveznički pomorski uspjesi na Sredozemnom moru i Atlanskom oceanu uveliko su ubrzali promjenu ravnoteže moći, a također su doprinjeli i iskrcavanju na Normandiju. Na sjevernom frontu, Rusi su dobivali obavještajne poslastice od Britanca koje su odavale položaje i planove Njemaca, a neki stručnjaci vjeruju da je upravo Enigma, samim time što je skratila trajanje rata za par godina, spriječila i mogući katastrofalni nuklearni rat.

Iako su Enigmu napravili i koristili Njemci, ona se ipak okrenula protiv njih i počela raditi u korist ljutog neprijatelja – Britanaca.

Šta je Enigma?

Enigma je ime za njemačku mašinu koja se koristila za šifriranje i dešifriranje poruka za vojne i diplomatske svrhe u Drugom svjetskom ratu. Izumio ju je njemački inženjer Arthur Scherbius krajem Prvog svjetskog rata, a rani modeli su se koristili komercijalno još od ranih 1920-ih u nekoliko zemalja.

Enigma je elektromehanički stroj koja je koristila principe spojenih rotora i razvodne ploče, a imala je samo jednu svrhu – šifrirati informaciju, odnosno, prikazati je na način nerazumljiv neovlaštenim osobama.

Tijekom Drugog svjetskog rata, kada su se Njemci u potpunosti oslanjali na Engimu, Britanski matematičari su uspjeli dešifrovati zamršene poruke, te na taj način promjeniti ishode na mnogim frontovima. Jedan od najpoznatijih bio je u afričkoj pustinji.

Predovđeni Erwin Rommelom, Pustinjskom lisicom, nacistički tenkovski pohodi su bili gotovo nezaustavljivi – ali i oni su imali Ahilovu petu koju je Enigma otkrila. Tenkovi i posada su ovisili o gorivu i vojnim zalihama koje su iz Italije (koja je tada bila dio Osovine) stizali putem brodova – i ukoliko bi se ove zalihe zaustavile, Rommel bi se napokon suočio sa porazom.

Britanci su uskoro otkrili koliko je važno da se brodovi zaustave, pa su tako, uz pomoć Enigme, saznali za položaj sve i jednog broda – i bez većih poteškoća ih i potopili. Njemci nisu ni posumnjali da je za ovaj katastrofalan ishod odgovorna njihova Enigma, pa su tako izračunali da Britanci imaju flotu od najmanje 400 podmornica koje patroliraju vodama, a koje navodi ogroman broj izviđačkih aviona. U stvarnosti, ogroman broj izviđačkih aviona svodio se na tek 3 aviona, a samo je 25 podmornica pokrivalo površinu od 2,5 miliona kvadratnih kilometara.

Britanski zapovjednici su samo morali dešifrovati koliko će brodova u kojem trenutku proći kojom lokacijom, usmjeriti mali broj podmornica na njih, i potopiti ih kao mete za vježbanje. No, ni ovo nije bio toliko jednostavan zadatak, s obzirom da bi neopreznost mogla Njemcima odati da Britanci imaju uvid u njihove tajne poruke. Tako su Britanci uvijek prije napada slali jedan izviđački avion koji bi ‘slučajno’ opazio konvoj i poslao signal za napad, i to signal koji su Njemci s lakoćom mogli presresti.

Kako je Enigma radila?

Enigma je bila stroj nalik na pisaću mašinu, a sastojala se od četiri glavne komponente:

Šifrarnici – Šifrarnici su davali ‘gotove’ nizove slova koji su se  upisivali na početku svakog dana. To znači da je Enigma svaki dan šifrirala drugačije. Bez ovih gotovih šifri, Britanci ne bi mogli otključati poruke.

Svijetleća ploča – Kada bi se neka tipka pritisnula, nakon kratkog vremena na drugoj tipkovnici iznad stroja bi zasvijetlilo jedno slovo. To se slovo bilježilo sve dok cijela poruka nije bila šifrirana i spremna za slanje. Svijetleća ploča je bila ključni dio Enigme, jer se na njoj prikazivala šifrirana poruka.

Prekidač – Enigma je bila dvosmjerni stroj, što znači da operater koji prima šifriranu poruku takvu i unosi u stroj, koji je zatim dešifruje.

Rotori i prespojna ploča – Svaki je rotor u stroju imao svoje ožičenje i okretao se neovisno o ostalima. Svaki put kada bi se jedna tipka pritisnula, rotori bi se okrenuli i šifrirali slovo drugačije. Spajanje prespojnih kablova na prespojnu ploču pružalo je dodatnu razinu zaštite, a svakog se dana drugačije prespajalo – ovisno o ‘gotovim’ šifrarnicima.

Njemačka mornarica, kopnena vojska i podmornice su skoristili različite šifre za Enigmu, a Britanci su presretali na tisuće ovih signala dnevno. Na početku, trebalo im je i po nekoliko tjedana da dešifriraju jednu poruku, ali kada su se domogli gotovih šifrarnika, trebalo im je tek nekoliko sati.

Prva tri slova na poruci nisu nikada bila šifrirana, već su ukazivala na položaj rotora za tu specifičnu poruku.  Zatim dolaze brojke koje se odnose na datum i vrijeme slanja poruke, i na kraju i sam tekst poruke. Početne riječi su često kriptoanalitičarima pružale važne smjernice, a obično su to bila vremenska izvješća ili pozdravi. Unutar poruke nalazile su se koordinate u obliku riječima ispisanih brojki, ili izvješća o stanju na frontovima.

Guske koje su nosile zlatna jaja

Jedna od najbolje čuvanih tajni rata za koju se smatra da je skratila trajanje istog za najmanje 2-3 godine, pa čak i da je odgovorna za savezničku konačnu pobjedu, nije imala veze sa bojištem, vojnicima, zapovijednom strukturom… Zapravo, isti ljudi koji su čuvali ovu tajnu obično su bili ismijavani i nazivani kukavicama koje se boje rata. Ali Winston Churchill ih je zvao “guskama koje su nosile zlatna jaja.”

Pod vodstvom matematičkog genija Alan Turinga, nekoliko ljudi opisanih kao “ljudi profesorskog tipa” su u tajnosti neumorno radili na dešifriranju Nacističkih tajnih poruka u par neprivlačnih koliba smještenih u Bletchley Parku, samo visoko rangiranim vojnim dužnosnicima poznatom kao Postaja X.

“Colossus” – Uređaj koji se danas smatra prvim električnim računalom napravljen je u Bletchley Parku 1943. godine kako bi mogao brže provjeravati moguća rješenja za postavke Enigme – i to brzinom od 5000 slova u sekundi. Colossus je pomagao Britancima da razbiju i najkomplikovanije šifre.

Turing i njegov tim su se prvi put susreli sa tajnim porukama krajem 1942. godine kada su Britanci zaplijenili jedan od šifrarnika sa nespretne njemačke podmornice u istočnom Sredozemlju. Upravo u tom trenutku, Britancima se pružila prilika da pročitaju sve i jednu tajnu poruku koju su Nacisti međusobno razmijenjivali – čak do 90.000 poruka mjesečno.

Ali pošto Britanci nisu nipošto željeli odati da posjeduju ovakvu moć, morali su djelovati oprezno. Jer bez ikakve sumnje, najveća prednost savezničke obavještajne službe bilo je uvjerenje Nacista da je njihove šifre 100% nemoguće razbiti. Enigma je stvarala čak 17.576 zamjenskih abeceda i svaki put je mijenjala način šifrovanja kada bi se neka tipka pritisnula, ali britanski genijalni matematičari su razbili ovaj sistem, te uskoro bez većih problema čitali sve poruke.

Kako su Britanci došli do Enigme

Britanski matematičari su unaprijedili sistem za dešifriranje Enigme, ali bez jednog nesretnog incidenta (nesretnog za Njemce) oni nikada ne bi došli do ove tehnologije. 1929. godine jedan paket je greškom poslan iz Njemačke u Poljsku, a sumnjičavi carinski službenik je odlučio da o tome obavijestiti vlast. Kada je paket otvoren, u njemu je pronađena komercijalna izvedba Enigme. Poljaci su odmah svhvatili važnost ovog uređaja, pa su ga pomno proučili, ponovo zapakovali i poslali na prvobitno odredište. Ovaj trik je omogućio Poljacima da izrade kopiju stroja, a da Njemci nisu nikada za to saznali.

Tijekom 1930-tih godina, Poljska je bila okružena neprijateljima – s jedne strane je bila sve snažnija nacistička Njemačka, a s druge ratoborni staljinistički SSSR. Upravo su zbog toga Poljaci pridavali ogromnu važnost obavještajnoj službi, pa su tako uskoro oformili poseban tim koji je imao zadatak da dešifruje poruke Enigme. Tim su činila tri brilijantna matematičara sa Sveučilišta u Poznanu – Marian Rejeweski, Jerzy Rozycki i Henryk Zygalski.

Poteškoće su nastale kada su njemački vojnici počeli koristiti drugačije ožičenje rotora od komercijalne verzije Enigme, ali zahvaljujući matematičkim teorijama, Marian Rejeweski je uspio shvatiti kako je i ovo ožičenje bilo postavljeno.

Zahvaljujući Enigmi, Poljaci su 5 godina imali obavještajnu nadmoć, no već do kraja desetljeća, Njemci su je usavršili – dodali su joj više mogućnosti, te počeli mijenjati postavke svakog dana. Ova promjena je postala previše za poljske resurse, pa su na kraju jednostavno odustali i priznali da je Enigmu nemoguće dešifrovati. Kada je rat već zakucao na njihova vrata, Poljaci su sve svoje modele Enigme predali svojim saveznicima, Britancima i Francuzima (1939), a njihov trud je postavio temelje na kojima su nastavili raditi genijalci iz Bletchley Parka, mali tim matematičara koji je pomogao da se zaustavi vojna sila odgovorna za neke od najstrašnijih zločina koje je svijet ikada vidio.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(pixelizam.com,youtube.com/uredio:NSP)

Ovaj ogromni žuti stroj se zove SLJ900/32, ili stroj za segmentiranu izgradnju mosta

Kreiran je od strane korporacije “Wowjoint Machinery Co” iz Pekinga.

Ovaj stroj težak 580 tona, dugačak skoro 100 metara (91.8 metara), širok 7.4 metara i visok 9 metara, spada u najveće strojeve na svijetu.

Upotrebljava se umjesto krana koji dižei spušta dio po dio mosta.

Stroj može izgraditi vijadukt jako brzo i to tako što izbacuje dio po dio mosta na već postavljenim nosačima.

Posebnim kotačima i vilicom koja se nalazi s prednje strane, ova stroj se pomiče i fiksira dok ne postavi dio mosta, a potom nastavlja dalje.

Naravno, ova stroj nije potpuno samostalan i potrebna mu je ljudska asistencija.

Pogledajte u nastavku uživo stroj u akciji i animirani način na koji ovaj stroj radi:
 

 

 
(vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)