AMERIKANCI SU VEĆ USTUKNULI, OD SADA ĆE SE NJIHOVI PROBLEMI SAMO – UMNOŽAVATI!

Prije godinu dana, na samom početku 2015. godine, u jednom od komentara, napisao sam da će 2015. godina postati godina korjenitog preokreta.

Pritom sam napravio analogiju sa 1943-om godinom. A ta analogija može biti primijenjena i za 2016. godinu.

U Velikom ratu korjenit preokret se dogodio baš 1943. godine.

Poslije razbijanja i uništenja 6.-te Paulus armije kod Staljingrada, najboljem strategu Reicha, general-feldmaršalu Erich von Mansteinu, pošlo je za rukom da izvuče s Kavkaza poluokružene jedinice grupe armija “A”, stabilizirati front i nanesti sovjetskoj grupaciji, koja je nastupala na Dnjepropetrovsk i Zaporožje, osjetan protivudarac koji se završio ponovnim osvajanjem Harkova od strane nacista.

On je pripremio planove nove strateške ofenzive, koja je prvotno bila planirana za kraj travnja-početak svibnja 1943. godine u regiji kurske izbočine, a poznata je kao Bitka kod Kurska.

Ali, Mansteinovi planovi su bili osujećeni.

Ofanziva njemačke vojske je počela tek 5-og srpnja i brzo je zaustavljena. Sovjetska armija je prešla u kontraofanzivu i uspjela do kraja godine osloboditi Ukrajinu s lijeve obale Dnjepra, da u širokom frontu prijeđe Dnipar u njegovom srednjem i donjem toku i stvoriti strateške placdarme na desnoj obali i stvori uvjete za oslobođenje 1944. godine, cijelog teritorija Sovjetskog Saveza (osim blokiranog do posljednjeg dana rata Kurlandskog placdarma).

Poslije sloma ofanzive kod Kurska, njemačka armija do samog kraja rata, čak nije ni pokušavala preuzeti stratešku inicijativu i jednostavno je nastojala dobiti na vremenu, pošto se rukovodstvo Reicha, koje je bilo u agoniji, trudilo da igrajući na prouvrječnostima između saveznika u antihitlerovskoj koaliciji, postigne za sebe prihvatljive uvjete mira.

Neizbježnost poraza je za njemačke stratege bila očita još početkom 1943. godine. Poslije uništenja 6-e armije, Njemačka nije imala šanse da popuni gubitke u ljudstvu i vojnoj tehnici.

Činjenično, i kašnjenje s pripremom ofanzive kod Kurska bilo je izazvano isključivo nesposobnošću Berlina da na vrijeme (do svibnja) popuni divizije, koje su imale ogromne gubitke na južnom krilu fronte, ljudstvom i vojnom tehnikom.

Na strateškom i ekonomskom planu, rezultat rata je također bio jasan već u proljeće 1943. godine i nikakvi napori političkog rukovodstva i vojne komande Reicha nisu mogli zaustaviti ili promijeniti tijek stvari. U tome je suština glavnog preokreta – krajnji rezultat poslije toga je bio predodređen. Međutim, agonija je trajala još dvije godine.

Smatram da se očekivani korjeniti preokret u globalnom suprotstavljanju Rusije i SAD 2015. godine, već dogodio. On se materijalizirao u otvorenom miješanju Rusije u sirijski konflikt.

Zato je SAD već u prosincu 2015. godine bila prisiljena povući zahtjev za ostavku Assada, kao preliminarni uvjet za početak pregovora između sirijske vlasti i onih koji se skrivaju iza eufemizma “umjerena oporba”.

Imajući u vidu da je taj zahtjev bio ključni od početka sirijske krize – SAD su faktički priznale nemogućnost realizacije deklariranog cilja, odnosno – svoj poraz.

Osim toga, miješanje Rusije u sirijski konflikt, ogolilo je strateške proturječnosti između SAD i njihovog saveznika Turske.

Ranije su Washington i Ankara namjeravali te proturječnost razriješiti na račun Assada i Sirije.

Sada jedini teren na kome mogu igrati manje-više samostalno ostaju Kurdi Sirije i Iraka (i to privremeno).

Uzimajući u obzir dijametralno suprotne pozicije Washingtona i Ankare u vezi s kurdskim pitanjem, proturječnosti će jačati, a pozicije obje zemlje na Bliskom Istoku će slabiti.

Najzad, obveze Washingtona, preuzete na prijedlog Rusije u okviru rezolucije UN-a, u suprotnosti su s interesima i djelovanjem njihovih saveznika iz zemalja Zaljeva (Saudijska Arabija, Katar …), koje su već pristupile formiranju samostalne “islamske koalicije”.

Ovaj faktor također slabi kontrolu SAD nad procesima u regiji.

Glavno je to što je još tijekom ljeta monolitni antisirijski front, sastavljen od SAD, EU, Turske i monarhija zaljeva, razbijen na četiri komponente, čiji se interesi sve više razilaze. Rusija je dobila veći prostor za političko-diplomatsko manevriranje i svakog dana pojačava igru, na temelju proturječnosti.

O povlačenju SAD sa sporednih frontova već sam pisao, ali ću istaknuti da deblokiranje reformi MMF-a i izražen javni zahtjev potpredsjednika SAD Joseph Bidena ukrajinskim vlastima da “ispunjavaju Minsk” i da otpočnu s federalizacijom – krajnje je važno odstupanje od njihove politike vođene tijekom posljednjih pet godina.

Štoviše, ako situaciju u vezi sa MMF široka publika nije u stanju ocjeniti, zato što rijetko tko može samostalno shvatiti mehanizam funkcioniranja Fonda, nova politika prema Ukrajini je očigledna.

Jer, upravo taj isti Biden, u okvirima tradicionalne za SAD politike potpore unitarnosti ukrajinske države, dao je odobrenje za početak kaznene operacije u Donbas koja se izlila u dugotrajni krvavi građanski rat koji je uništio ukrajinsku ekonomiku i državnost.

Svima je u sjećanju prvo zasjedanje ukrajinskog rukovodstva (koje čak nije do kraja podijelilo položaje i dužnosti) 2014. godine u Vrhovnoj Radi, na kom je Biden zauzimao predsjedavajuće mjesto, poslije čega su otpočele žestoke borbe u Donbas.

Kroz godinu i pol dana, taj isti Biden, u toj istoj Radi, tim istim ljudima s govornice govori da regijama Ukrajine (ne samo Donbas) treba dati daleko više samostalnosti, nego što je zahtijevao Donbas u proljeće 2014. godine (tada nije ni bilo DNR / LNR, postojale su samo donjecka i luganska oblast).

Postavlja se pitanje: zašto je ratovala Ukrajina uz podršku SAD godinu i pol dana i kako se mogu ocjeniti rezultati tog ratovanja ako sada treba ustupiti kud i kamo više punomoći i većem broju subjekata nego što je bilo prvobitno potrebno?

Faktički, na svim vojnim, političkim i diplomatskim – čak i na financijskim – frontovima, SAD skidaju prvobitne zahtjeve (zbog kojih su i počeli ratovi) i pokušavaju ući u režim pregovaračkog procesa.

SAD su same stvorile krize, to su uradile u izabrano vrijeme iu izabranim mjestima, iskoristile su za rješavanje tih kriza u svoju korist, odranije određene snage i sredstva. A sada same priznaju da je njihova procjena bila netočna, da snaga i sredstava nema dovoljno, da krize sve više izlaze ispod američke kontrole i da je Washingtonu potrebna bar operativna pauza (primirje) da bi pokušao ili da povrati izgubljeno na bojnom polju, za pregovaračkim stolom ili, ponovnim grupiranjem snaga i angažiranjem pozadine, za novi rat.

Ako sve ovo nije priznanje vlastitog poraza, što je onda?

SAD su priznale da je nemoguće razriješiti tekuće krize bez izravnih pregovora s Rusijom.

Supersila, koja je pretendirala na ulogu jedinog svjetskog hegemona i pristala da vodi pregovore pod jednakim uvjetima i bez prethodnih uvjetovanja, s drugom državom, automatski i njoj priznaje status jednake supersile.

To je ono što su SAD pokušavale izbjeći od vremena raspada SSSR. Uostalom, to je postalo osnova njihove vanjskopolitičke doktrine – ne dopustiti stvaranje države koja je sposobna izazvati SAD. Rusija ih je izazvala, SAD su pokušale se obuzdati, ignorirati njezine interese. Ali, krajem 2015. godine SAD su bile prisiljene priznati svoju nesposobnost da realiziraju vlastitu vanjskopolitičku doktrinu dostupnim instrumentima, pomoću snaga i sredstava, kojima raspolažu.

Ipak, stvar je u tome što – kad hegemon prizna nesposobnost da ostvaruje kontrolu nad svijetom – to vodi brzom, gotovo momentalnom izlasku vazala iz potčinjenosti. Zašto izvršavati zahtjeve jednog od centara moći, ako postoje dva centra, a među njima se može manevrirati. Takva situacija vodi rapidnom smanjenju raspoloživih resursa.

Za sve što su ranije SAD dobivale besplatno (uključujući lojalnost vazala) sada će morati platiti. Svaki put sve više i više. A ranije uvrede i nepažnja, grube osobne ucjene političara i ignoriranje interesa saveznika, vrlo brzo će početi isplivavavati na površinu, a potom se ispostavljati Washingtonu kao računi za prošlost.

Hegemon koji je računao na grubu silu, zbog toga i ne može odstupiti, jer kad jednom pokaže svoju nesposobnost da rješava probleme silom, on otvara vrata za nekontrolirane procese, koji, poput lavine koja se survava nizbrdo, vode ka brzoj propasti mogućnosti hegemona.

SAD su ustuknule. Sada će se njihovi problemi umnožavati

Snježna lavina se također ispočetka čini bezopasnom i naivnom. Ali, vrijeme u današnjem svijetu protječe brže nego prije sedamdeset godina.

Da li će se SAD odlučiti za otvoreni vojni okršaj s Rusijom, da li će izabrati taktiku ekonomskog uništenja suvremenog svijeta (prema principu “nikome nećeš pripasti”) ili kod američke elite ima dovoljno zdravog razuma da se zadovolje ulogom jednog od mnogih centara moći (daleko od najutjecajnijeg) u suvremenom svijetu?

Ali, ne treba sumnjati u to da će 2016. postati godina teških, ali pobjedonosnih za Rusiju političko-diplomatskih okršaja, a svaki od njih će, jednostavno, približiti neizbježnu pobjedu i činiti je sve očiglednijom.

Pri tome, neovisno od toga, kako će se razvijati događaji na frontovima globalnog suprotstavljanja, najteže će biti već razrušenim (i nepotpuno razrušenim) tjedna globalnog konflikta, zemljama (Libiji, Siriji, Iraku, Ukrajini …) i njihovom stanovništvu.

Na kraju krajeva, 1944. nije bila samo godina velikih pobjeda antihitlerovske koalicije, već i godina velikih gubitaka svih sudionika Drugog svjetskog rata.

Neprijatelj u agoniji je opasan. Shvaćajući da umire, on pokušava smrtno otrovati svog pobjednika posljednjim ujedom.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Rukovodstvo SAD u svjetlu ukrajinske krize odlučilo je očitati lekciju Rusiji prije nego što se počne dogovarati, izjavio je u intervjuu tjedniku “Handelsblatt” bivši američki državni tajnik, filantrop i dobitnik Nobelove nagrade Henry Kissinger

“Angela Merkel je odigrala središnju i veoma važnu ulogu (u rješavanju ukrajinske krize), dok je ona (Bijela kuća) više željela očitati lekciju Putinu prije nego što se počne dogovarati”, rekao je Henry Kissinger.

“Zapad treba razumjeti da bez pristanka Rusije konsenzus ne može biti postignut. Mirno rješavanje tih ili drugih problema bez sudjelovanja Rusije će biti nemoguće”, smatra bivši državni tajnik SAD.

Prema njegovim riječima, Rusija u ovom trenutku “pokušava povratiti identitet u neuobičajenom okružju”.

Kissinger je te pokušaje nazvao “problematičnim za zapadni svijet”, koji za sada ne može “formulirati dugoročnu strategiju vlastitog razvoja”.

“Europa pokušava označiti novi tip jedinstva, ali tu želju još ne može izraziti političkim putem”, dodao je bivši državni tajnik.
 
(fakti.org/uredio:nsp)

Vrijeme je da se stvari nazovu svojim imenom. Zapad je – mjesto u koje se stropoštao đavo. To je centar globalne kapitalističke hobotnice

Zamislimo da smo prilično objektivno ocijenili i odmjerili rizike i da je naša analiza točna. Što činiti u takvoj situaciji?

Ulazeći u rat ili, bar prilazeći mu sasvim blizu, moramo ne samo da reagiramo prema situaciji, nego i da imamo neki plan – kako upravljanja, tako i pobjede.

Željeti pobjedu – sasvim je logično, zar ne? Ostaje samo da osmislimo put kako da je ostvarimo, čak samo u teoretskoj perspektivi.

Sasvim je očito da se učinkovit rat sa vanjskim protivnikom može voditi samo ako društvo bude dovoljno konsolidirano i iznutra mobilizirano. Bilo bi poželjno da ono i moralno bude spremno za rat. Radi toga društvo mora razumjeti tko je neprijatelj, a tko prijatelj, i osnovno – zašto je to baš tako, a ne drugačije.

Ne smije se započinjati demonizacija protivnika u trenutku početka borbenih djelovanja. Neophodno je da lik neprijatelja bude formiran ranije i očito.

Zbog toga bi prvi zadatak pripremanja za pobjedu bila prava, kompletna kampanja za stvaranje potpuno negativnog, monstruoznog, sotonskog (to jest, istinskog) lika SAD i Zapada u cjelini.

Vrijeme je da se stvari nazovu svojim imenom. Zapad je – mjesto u koje se stropoštao đavo. To je centar globalne kapitalističke hobotnice. To je matrica istrunule kulture izopačenosti i poroka, laži i cinizma, nasilja i licemjerja.

U suvremenoj Rusiji to se već djelomično odvija, ali pošto je taj posao povjeren “šestoj koloni”, umjesto raskrinkavanja prave demonske biti suvremenog Zapada mi imamo karikaturu, nešto mizerno i malo uvjerljivo. U tome se izražava ona sabotaža koja čini suštinu Fronta № 6. Njegovi borci ne odbijaju izvršiti naloge vlasti, naprotiv, sve više i više traže, ali njihovu realizaciju pretvaraju u farsu, svjesno je čine glupom i neprimjetno diskredituju svaki pothvat.

Neumesna i neiskrena propaganda u koju ne vjeruju oni koji propagiraju, često daje suprotan efekt.

Zato bi bilo logično da se formiranje lika američkog neprijatelja i njegovih satelita (sa kojima nas, zapravo, čeka rat) povjeri onima koji baš tako i misle, koji shvaćaju sotonizam Zapada i koji su sposobni da to saopće na maksimalno razumljiv i uvjerljiv način tako da to dopre do masa koje spavaju.

Za sada je kritiziranje Zapada povjereno utjecajnim agentima samog Zapada. Sa predvidivim rezultatima. Takav pristup je nespojiv sa “strategijom pobjede” i neophodno je da se revidira (ako želimo imati makar šansu da pobijedimo u nastupajućem ratu).

Iz prethodnog, logički proizlazi sljedeće. Neophodno je da se u najkraćem roku demontirati strukture “šeste kolone” uklanjanjem liberala i zapadnjaka sa svih ključnih funkcija. Zajedno s njima bit će ukinut i liberalizam u ekonomiji, što će omogućiti:

- Da se uspostavi nacionalna kontrola nad Centralnom bankom,

- Da se odustane od dolara i u vanjskotrgovinskoj djelatnosti prijeđe na drugu, rezervnu valutu (primjerice, na juan),

- Da se postigne potpuni financijski suverenitet,

- Da se prijeđe na mobilizacijsku ekonomiju prema logici uvjeta ratnog vremena.

Neophodno je da se usporedo formira Nacionalni Odbor za medije koji će reorganizirati informativni rad u skladu sa izvanrednim uvjetima.

Učinkovitost čisto destruktivnog djelovanja “pete kolone” u mnogo čemu je povezana s učinkovitošću sabotaže “šeste kolone”. Front №5 i front №6 neraskidivo su povezani. Zato će demontaža šeste kolone unutar vlasti izrazito oslabiti “petu kolonu”, čiji bi predvodnici u izvanrednim uvjetima mogli biti ili internirani (inače, već se poduzimaju mjere unutarnjeg uhićenja pojedinih glavešina), ili deportirani.

Podrazumijeva se da sva legalna sredstva širenja liberalne ili destruktivne nacionalističke propagande moraju biti stavljena izvan zakona.

Front №4 predstavlja problem još i zbog toga što u Državi ne postoji bilo kakva etno-nacionalna politika. U ovom momentu tim pitanjem se bavi ona ista “šesta kolona”, ili kognitivno neadekvatni birokrate. Upravo zbog toga se službena birokracija izbavlja od realnih izazova nekontrolirane migracije i međunacionalnih trvenja besmislenim i za naše uvjete ispraznim parolama o “civilnom društvu” i “toleranciji”.

Bez skladnog sustava etno-nacionalne strategije u Rusiji se ne može riješiti pitanje islamskog ekstremizma i terorizma. Nisu dovoljne samo mjere sile, neophodno je ukloniti ili nepovratno promijeniti samu socijalnu sredinu. Neophodno je da se uspostavi korelacija između operacija organa sile u borbi s terorističkim fundamentalizmom i skale etno-nacionalne politike uključujući i idejnu.

Pobjednička strategija: vanjski neprijatelj

U Ukrajini – Front №3 – treba biti spreman za oružane provokacije od strane Kijeva i da im pruži adekvatan otpor. Ranije ili kasnije Rusija će morati radikalno riješiti pitanje Novorusije, jer je donekle neodgovorno pouzdati se u to da će Kijev pasti sam ili odustati od svoje proameričke i antiruske politike.

Za učinkovitu zaštitu Krima i rješenje pitanja s Donbas neophodno je da se oslobodi sav prostor Novorusije, a ako rat bude neizbježan, Moskva će imati samo jedan zadatak – da u tom ratu pobijedi što je moguće brže i učinkovitije. Formiranje zone prijateljske prema Rusiji od Odese do Harkova – ili kao odvojene Države, ili uključivanjem tih iskonski ruskih zemalja u sastav Rusije – to je cilj čije bi postizanje moglo se smatra za pobjedu. Nije manje važna sudbina Centralne Ukrajine.

Za rusku samosvijest Kijev je stožer povijesnog bića. Bez obzira što su se u njemu privremeno utvrdili predstavnici prozapadne oligarhijske vrhuške koja se oslanja na rusofobsku ideologiju “zapadenaca” – ukr. (“Zapadnjaka”), Kijev je neodvojivi dio Ruskog svijeta. Mi ne možemo se borimo za istinu, a njega ostaviti neprijatelju. On mora biti oslobođen i vraćen narodu.

Sudbina Zapadne Ukrajine bez Istoka i Kijeva više neće imati veliki značaj. Te zemlje su veoma davno otpale od Ruskog svijeta i teško da se možemo nadati da ćemo ih u skorije vrijeme vratiti u kontekst pravoslavne civilizacije. Inače, što budu veći naši uspjesi u borbi za Ruski svijet, time je i više šansi da se situacija promijeni iu zapadnim područjima Ukrajine.

Turski Front №2. Osim razvijanja vojnih operacija koje spadaju u zadatke vojnog rukovodstva zemlje i ne mogu biti stvar analitičara, ovdje treba obratiti pozornost na dva glavna faktora: na političku oporbu Erdoganovom režimu, koja u današnjim okolnostima postaje prirodni saveznik Rusije i na Kurde koji za Ankaru predstavljaju fundamentalni problem .

Oba faktora su ključ za uspjeh u rusko-turskom konfliktu. Treba izuzetno promišljeno voditi anti-tursku propagandu u ruskom društvu konstantno naglašavajući da su za eskalaciju odnosa odgovorni SAD i njihov suučesnik Erdogan i da Moskva ne gleda na Turke kao na povijesnog neprijatelja.

Stoga će bilo koje paralele s rusko-turskim ratovima – čak i za internu upotrebu – samo zbijati Turke oko Erdogana i učvršćivati ​​protivnika. Naprotiv, pružena ruka prijateljstva onim političarima Turske koji ne dijele poglede Erdogana i neosmanizam Davutoglua mogla bi biti odlučujuća. Usporedo treba aktivirati uzajamne odnose s Kurdima, budući da je to impresivna snaga u samoj Turskoj.

Na kraju, Front №1 – Sirija. Nismo ga slučajno stavili na kraj “pobjedničke strategije”. Najoštrija forma konfrontacije uvijek je najpraktičnija i ispunjena tehničkim i vojnim detaljima. Ipak, sve osobno uvijek ovisi od društva, a lokalni uspjesi – od vanjskih, često globalnih uvjeta.

Vidjeli smo da tu imamo važnog regionalnog saveznika – šiitski svijet, koji prije svega predstavljaju Iran i libanonski Hezbolah. To su naša braća po oružju i mi moramo na sve načine da produbljujemo tu savez. Važno je da podržimo šiite u Jemenu, Iraku, Bahreinu i samoj Saudijskoj Arabiji. Očigledno je da smisao rusko-šiitske strateške saveza ne shvaćamo samo mi i da će se zato proameričke snage kako u Rusiji, tako iu samom Iranu potruditi da učine sve što je moguće da bi unijele razdor između saveznika. To treba u korijenu sasjeći – barem u Rusiji, i konkretno, o tom pitanju u pregovorima sa šiitima sve precizirati, ništa ne ostavljati nedorečeno.

Dalje, neophodna nam je politička, bilo bi poželjno, vojna i ekonomska podrška zemalja koje ulaze u naznačeni multipolarni klub – BRIKS. Ovdje posebnu ulogu igra Kina koja radije ne izlazi na prvu liniju u konfrontaciji sa SAD, ali je spremna u tome podrži Moskvu i igra sporednu ulogu. Tim prije što Kina počinje aktivnije djelovati u vojno-strateškom području na Afričkom kontinentu i počinje tamo osnivati ​​prve vojne baze.

Mi nemamo šanse da europske zemlje učinimo našim potpunim saveznicima u Siriji; suviše je jak utjecaj SAD na njih. Ipak, Moskvi će ići na ruku svako distanciranje europskih država od Washingtona (prije svega, Francuske, Njemačke i Italije) i neslaganja u NATO. Ako u Europi i dalje bude jačao val desničarsko-konzervativnih partija i pokreta, koje su generalno lojalne prema Rusiji, to će značajno učvrstiti naše pozicije u samoj Siriji. Ruska propaganda u Europi u okolnostima ratnog vremena dobiva posebno značenje.

Budući da se mi u Siriji sukobljavamo s onim silama koje otvoreno podupiru Saudijska Arabija i Katar i utoliko prije što je Katar imao udjela u obaranju zrakoplova s ​​ruskim turistima nad Sinaja, potrebno je obratiti posebnu pozornost na maksimalnu destabilizaciju takvih ražima.

Pod određenim okolnostima ne treba isključiti nanošenje izravnih udara po Kataru i vojnu podršku Hutima u Jemenu, kao i šiitima Bahreina. Strateški odlučujući mogao bi biti poziv ruskim trupama od strane vlada Iraka i Libanona: to će omogućiti da se u punoj mjeri razvije rat protiv glavnih baza islamskih terorista iz Islamske države i prekinu njihove infrastrukturne veze s Turskom i zemljama Zaljeva.

Generalno, Rusija je već u ratu na Bliskom Istoku, zato to treba priznati kao svršen čin i hitno reanimirati čitav arsenal postojećih sredstava – prvenstveno intelektualnih i sredstava suvremene komunikacije, koja imaju za cilj da na razne načine promoviraju ruske interese u toj regiji – u oblasti informiranja, ekonomije, ideologije itd.

Posljednji argument u ovom ratu biće prisutnost našeg nuklearnog oružja koje, hvala Bogu, nisu stigli uništiti liberalni reformatori tijekom devedesetih. Njegov smisao je u tome da se nikada ne primijeni. Ali, to znači da to nameće čvrsta ograničenja i našem glavnom protivniku Sjedinjenim Državama Amerike. Pod strahom potpunog uništenja SAD će biti obvezne da protiv nas igraju po određenim pravilima.

Front № 7. Amerikanci protiv Federalne vlade

Osim toga, u odnosu na SAD treba otvoriti Front № 7. Radi se o tome da u samoj SAD postoji mnoštvo nezadovoljnih vladavinom vrhuške koja propagira globalistički ideologiju, uvlači SAD u krvave ratove i razara tradicionalni europski kršćanski identitet.

Nova Amerika, u kojoj nije ostalo ništa baš američko i koja služi interese svjetske financijske oligarhije koja nema ni kulturu ni identitet, uništava Staru Ameriku.

Stoga je podrška američkog tradicionalizma i konzervativizma i američkog identiteta – važan zadatak Rusije. Naš saveznik u SAD je američki narod.

Sem toga, nakupilo se mnogo proturječnosti u socijalnoj sferi i međuetničkim odnosima. Značajan dio američkog društva ne prihvaća potpuno moralno izrođavanja. Federalna vlada koristi svaki zgodan povod da počne proces ukidanja drugog amandmana na Ustav koji Amerikancima dozvoljava da nose oružje.

Konstantan proporcionalan porast latino-stanovništva, pretežno katoličkog, unosi u američko društvo novi identitet koji uopće nije neprijateljski prema Rusiji. Rusija treba aktivno uključiti u borbu za utjecajno američko društvo, da intenzivno objašnjava duhovnu poziciju Rusije u ovom ratu, da pokaže da Rusi i Amerikanci imaju zajedničkog neprijatelja – to je manijakalna sotonistička elita koja je uzurpirala vlast i koja vodi u neminovnu katastrofu čitavo čovječanstvo , uključujući i same Amerikance.

Plodovi dijela te elite očiti su – čitav Bliski Istok već je zaliven krvlju i više ne uspijeva uspostaviti bilo kakav poredak. Globalistička vrhuška (CFR, neokonzervativci, predstavnici svjetske financijske oligarhije, Wall Street) svuda nameću kaos, rasulo, smrt i bol. Uništenje tog malignog tumora čovječanstva stvar je svih nas uključujući same Amerikance koji su ne samo njegov instrument, nego i žrtva.

Gdje je Grad?

Pobijediti u ovoj igri, uopće neće biti lako. Zato što je ime ove igre Veliki Rat. Ali, bez obzira na to, kad je Veliki Rat došao, on se može izbjeći samo po cijenu ropstva i otvorenog priznavanja vlastitog neuspjeha. Tako nešto u ruskoj povijesti nikada nije bilo. Koliko god da nam je bilo teško svaki put smo savladali teškoće.

Ne radi se samo o geopolitičkoj konfrontaciji, o preraspoedeli sfera utjecaja ili o osiguravanju nacionalnih interesa. Radi se o nečem mnogo dubljem i važnijem.

Svaka religija ima poglavlje posvećeno kraju vremena i finalnoj borbi. Kršćani, a također Židovi i muslimani, povezuju događaje tog ciklusa upravo s Velikim Ratom. Pri tom je uvijek, u sve tri ove religije mjesto tog Velikog Rata – Bliski Istok, polje Armagedon, a dalje, susjedne teritorije. Za muslimane je Damask – džamija Omajada – mjesto na kojem će se desiti Drugi Kristov Dolazak.

Stoga rat u Siriji ima očigledan eshatološki smisao.

Zato što je Sirija – dio Svete Zemlje na koju je stupala noga Spasitelja. Eskalacija nasilja na granicama, u zonama kritičnim za samo postojanje Države Izraela, također mora imati eshatološko značenje i za Judeje koji očekuju skori dolazak Mešijaha.

Američki protestanti-dispenzacionalisti vide scenarij Posljednje Bitke kao invaziju armije sjeverne zemlje Goga (identificiraju je kao Rusiju) na Svetu Zemlju. Na kraju, Atonski redovnici i grčki Sveci – kao što je Kozma Etolski ili starac Pajsije Svetogorski- više puta su predskazivali oslobađanje Konstantinopola od strane ruske vojske i raspad Turske. Na primjer, Sveti Arsenije Kapadokijski govorio je vjernicima u Farasidi da će izgubiti svoju domovinu, ali će je ubrzo opet steći: “Bit će još jedna tuđinska vojska. Ona neće znati grčki, ali će vjerovati u Krista. Oni će također pitati: gdje je Grad? “

To se nesumnjivo razumijevali kao ukazivanje na rusku vojsku koja prilazi Konstantinopolu. U jednoj besedi starac Paisije je govorio:

- Upamti, Turska će se raspasti. Biće rat koji će se odvijati u dva dijela. Mi ćemo biti pobjednici zato što smo pravoslavci.

- Starče, da li ćemo imati gubitke u ratu?

- E, najviše, jedno – dva otoka uzeće, a nama će dati i Konstantinopol. Vidjet ćete, vidjet ćete! “

Ne tako davno, prije godinu-dvije, sva ova predskazivanja izazvala bi samo smeteno slijeganje ramenima – bajke. Ali … danas: velika krv se lije na čitavom Bliskom Istoku: oko Damaska ​​se vode borbe; Rusi ne samo da prisustvuju, nego se bore na Svetoj Zemlji; konflikt s Turskom plamti i ne može se isključiti da neće dovesti do pravog rata.

Sa stanovišta eshatologije, dolazi vrijeme za vraćanje naših svetinja – Svete Zemlje, Konstantinopola, Kijeva. Tvrdnja da ne živimo u “Zadnjim Vremenima”, danas izgleda antinaučno. Kao što je govorio starac Pajsije – “Vidjet ćete, vidjet ćete!” I vidjet ćemo.

Dakle, gdje je Grad?
 
(fakti.org/uredio:nsp)

Mnogi se čude odlučnosti s kojom se ruski predsjednik Vladimir Putin bori protiv terorista Siriji

Poenta je u glavnom “pravilu” Putina u vanjskoj politici, koje je uspostavio još u djetinjstvu na ulicama Lenjingrada: “Ako je borba neizbježna, udari prvi”, piše komentator talijanskog lista “Il Giornale”.

Bez obzira na to što na teritoriju Rusije žive predstavnici raznih vjeroispovijesti, uključujući muslimane, ruski predsjednik vješto pronalazi ravnotežu koja isključuje mogućnost religioznih sukoba u zemlji, piše analitičar.

“To je pravi Putin – s jedne strane se bori protiv terorista Islamse države, a s druge otvara najveću džamiju u Europi.”

U jednom od svojih govora Putin je istaknuo razlike umjerenog islama i terorizma, izjavivši da ISIS kompromitira islamsku religiju ideologijom zasnovanom na lažima, piše analitičar.

On također naglašava da ruski predsjednik poštuje povijest i tradiciju u kojima je kršćanska religija zauzimala centralno mjesto u “srcu ruskog čovjeka”, zbog čega podržava Rusku pravoslavnu crkvu.

“Ne treba podcjenjivati ​​ni savez Putina i rimskog pape Franje – oni su se susreli dva puta, čime su izazvali ozbiljnu zabrinutost (predsjednika SAD-a) Obame”, piše analitičar.

Ipak, u borbi protiv džihadizma Putin nastupa odlučno.

“Pravilo ruskog predsjednika da treba biti ‘prvi ako je borba neizbježna’ čini ga pouzdanim saveznikom u očima (predsjednika Sirije) Bashara el Assada i doprinosi dijalogu s oporbenim snagama u Siriji”, smatra analitičar.

“Svojim kretanjem po šahovskoj ploči Sirije Putin je zbunio Zapad, neizbježno vraćajući Rusiju u red ključnih sugovornika SAD i Europe.

Ako postigne uspjeh u borbi protiv Islamske države, ruski lider bi mogao računati na ukidanje apsurdnih sankcija Zapada”, piše analitičar i dodaje: “Igrajući na kartu ‘prvog’, Putin je uspio, svidjelo se to nekom ili ne, da vrati Rusiji zvanje velike imperije”.
 
(sputniknews.com/uredio:nsp)

Sugovornika o tim aspektima krize Glas Koncila pronašao je u admiralu Davoru Domazetu Loši, jednom od ključnih ljudi u Domovinskom ratu, koji je prerastao u uspješnoga publicista, a ovdje govori kao stručnjak koji se već 40 godina bavi geostrategijom i vojnim umijećem.

Programirana seoba dio je upravljane krize

Ratovi u Iraku i Afganistanu traju već godinama, u Siriji više od četiri godine, a i od značajnih ISIL-ovih osvajanja u Iraku i Siriji i masovnoga protjerivanja pučanstva prošlo je više od godine dana. Kako to da je ovakav nezapamćeni val imigranata barem kad je riječ o takozvanoj »balkanskoj ruti«, krenuo u Europu tek u posljednje vrijeme? Je li to slučajno?

ADMIRAL DOMAZET LOŠO: Ništa što se u politici događa nije slučajno, rekao je još američki predsjednik Theodore Roosevelt. Sve što se događa – a ovdje je riječ o geopolitičkom pitanju – to je negdje i planirano. Ovakva programirana seoba naroda nastala je prije desetak, a možda i više godina. U geopolitici se, naime, govori o trojim vratima Euroazije. Prva su područje od Hrvatske do Izraela, druga su Perzijski zaljev i Indijski ocean, i treća su Koreja i Vijetnam. Onaj tko u 21. stoljeću bude kontrolirao ta vrata, bit će gospodar svijeta. Ključna su prva vrata Euroazije, uz koja je vezan jugoistok Europe, Crno more, Kavkaz, Kaspijsko jezero, Kazahstan – sve do Filipina. Tu se nalazi 60 posto pričuva fosilnih energenata, dvije trećine pitke vode i – ono o čemu se još puno ne govori – tu započinje te se proteže na cijelu sjevernu Afriku područje gdje ima najviše Sunčeve energije na zemlji, a sutra će ta energija zamijeniti fosilna goriva. Zato se želi ovladati tim prostorom.

To se radi takozvanim upravljanim krizama. Po toj je teoriji kriza nešto poželjno, jer što kriza dulje traje, zarada je veća. Zato se ni jedna kriza brzo ne rješava jer to omogućuje što dulju kontrolu. Konkretno, kad govorimo o Islamskoj državi, ta skupina kontrolira naftna polja Iraka i Sirije, a to je između 10 i 12 posto svjetskih pričuva nafte. Svjedoci smo da izbjeglice imaju novca. Otkud im novac? Od nafte koja se dijelom izvozi preko Saudijske Arabije. Sve upućuje na to da čitava operacija ima dva cilja: isprazniti prostor na kojemu se vode sukobi kako bi se on lakše nadzirao i eksploatirao te ugroziti Europu dodatnim urušavanjem njezina kršćanskoga identiteta.

Asimetrični ili iregularni rat

Govorite o identitetu. Zar je i to u geopolitičkom smislu važna riječ?

ADMIRAL DOMAZET LOŠO: Identitet je vrlo važan. Kad pogledamo što ISIL uništava, dolazimo do zaključka da, osim što stvara nemoguće uvjete za normalan život ljudi, uništava memoriju triju civilizacija: babilonske, helenističke i konačno istrebljuje – u doslovnom smislu te riječi – posljednje kršćane na tom području. Dakle, uništava kulturni i duhovni identitet toga područja. S druge strane stoji pitanje kršćanskoga identiteta Europe. On je sustavno uništavan počevši od Francuske revolucije, preko Buržujske revolucije 1848. godine, Oktobarske revolucije, nacizma, komunizma pa sve do današnjega militantnoga liberalizma. Sada planeri sele taj narod na duhovno, a dobrim dijelom i populacijski ispražnjen sjever Europe, ponajprije da bi oslobodili prostor o kojem govorimo, a ujedno destabilizirali Europu kao potencijalnu silu na svjetskoj geopolitičkoj pozornici. Upravo ovaj migracijski val pokazuje nedostatak europskoga identiteta. Opažamo, naime, da je mnogima svejedno kako će sutra izgledati Europa. Kao da je svejedno što je bilo jučer i što će biti sutra. Oni koji su planirali ovu seobu na to su računali. Jednako kao što su računali na ljudsku samilost, na humanizam kao možda jedini relikt kršćanstva u mnogim europskim sredinama.

Europa uopće nije očekivala ovakav razvoj

Negdje ste već govorili o novom obliku rata…

ADMIRAL DOMAZET LOŠO: Da, govorim o ratu zato što je riječ o zauzimanju teritorija. No nije riječ o klasičnom ratu dviju strana za teritorij, nego se taj oblik rata naziva asimetričnim ili iregularnim ratom. Taj rat nema ni početka ni kraja, ni vojnika, ni bojišnice ni odlučujuće bitke. A ipak je rat jer se, kao što sam rekao, zauzima teritorij, što je bitni cilj svakoga rata.

Ako je ipak rat, kako se onda boriti? Koliko god se riječ rat ne rabila u klasičnom smislu, ipak su pred nama nenaoružani ljudi, žene, djeca, pa sama ta riječ ružno zvuči…

ADMIRAL DOMAZET LOŠO: Jasno, velika većina tih ljudi uopće nije svjesna da su manipulirani, misle da idu za boljim životom i vjeruju u sve ono čime im je netko očito dugo punio glave. Dakle, u asimetričnom ratu nije se moguće suprotstaviti simetrijom, nego također asimetrijom. Koliko ja vidim, stanje su razumjeli jedino Vladimir Putin i njegovi stratezi, a od političara EU-a shvatio ga je Viktor Orban. Ostali političari – u ovom slučaju ne može se govoriti o državnicima – nisu ga razumjeli. Tu je razlog svoj ovoj zatečenosti, neslozi i zbrci. Poglavito se u teškom stanju našla Njemačka.

U prilog ovomu što govorim ide još jedno obilježje koje se dade zapaziti kod migranata – ne govorim o izbjeglicama, jer oni to nisu, bili su to do trenutka kad su napustili svoje sigurne logore u Turskoj, Jordanu ili Libanonu – a koje također upućuje na to da je riječ o dobro pripremljenom scenariju. Oni nastupaju kao moduli. Kreću se u skupinama, naprijed idu žene i djeca, ili muškarac koji na ramenima nosi dijete – ide se, dakle, na osjećaje, na humanost – a iza njih idu muškarci od 20 do 40 godina, dakle u najboljoj životnoj dobi. Moduli među sobom imaju vezu, a neki u njima zacijelo i vezu prema vani, s nekim tko upravlja. I svi govore isto. Većina želi u Njemačku. A ta je Njemačka najjača gospodarska sila Europe, odnosno EU-a. Ili žele u sjever Europe. Bojim se da je riječ o smišljenom popunjavanju prostora i da je ovo tek prvi val. Gotovo pet milijuna ljudi već je spremno u izbjegličkim logorima u Libanonu, Turskoj, Jordanu. Tu su i milijuni onih koji žele otići iz Afrike, i to ne samo sa sjevera, nego iz središnje Afrike. Moglo bi se raditi i o 50 milijuna ljudi, a to Europa jednostavno ne može izdržati. Ako imamo na umu da je riječ o modularnoj strukturi te da ti ljudi dolaze iz jedne civilizacije u posve drugu civilizaciju, ne vidim baš nikakav način i metodu da oni prihvate tekovine civilizacije u koju dolaze. Sjetimo se da je nedavno Saudijska Arabija licemjerno ponudila Njemačkoj da će joj izgraditi stotinjak džamija. A migrante, kao, ne može primiti.

Dojma sam, dakle, da Europa uopće nije očekivala ovakav razvoj događaja i time je u asimetričnom ratovanju izgubila prvi dio bitke. Očito da nitko, primjerice, nije pročitao ili ozbiljno shvatio tursku strategiju pod nazivom »Strateška dubina – 2071«, koju je objavio sadašnji predsjednik vlade Ahmed Davutoglu. Dokument predstavlja strategiju Turske do 2071. godine, dakle tisuću godina od nastanka Otomanskoga Carstva. Riječ je o projektu neoosmanizma, tj. širenja utjecaja na području nekadašnjega carstva. Na Zapadu bi taj projekt sezao do Beča odnosno južnih dijelova Slovačke. Sve bi to područje trebalo biti pod turskim utjecajem. Sadašnji egzodus velikoga broja muslimana u Europu uklapa se u tu strategiju.

Nedavno, kad je Angela Merkel došla kod turskoga predsjednika Erdogana, moglo se zapaziti da on, kao nekada sultan, sjedi u svojoj zlatnoj stolici. A raspravljaju navodno o milosti EU-a da primi Tursku. Stvarnost je pak takva da sada Turska vodi igru.

Svaka država treba postati modul

Kako bi, po Vašem mišljenju, trebala izgledati europska strategija?

ADMIRAL DOMAZET LOŠO: U ovom bi slučaju svaka država – jer svaka je slučaj za sebe, ima svoje posebnosti, s obzirom na položaj, oblik, ustroj i drugo – trebala pronaći rješenje i braniti svoje granice. Drugim riječima, svaka država također treba postati modul. A uzajamno se sve moraju koordinirati, a ne ovako kao što se u Hrvatskoj vodi politika svađanja sa svima. Državne se granice – kad je o Hrvatskoj riječ – moraju poštivati. To zahtijeva Ustav Republike Hrvatske, ali i normalan odnos prema ostalim članicama Unije. Mi nismo schengenska granica, ali jesmo vanjska granica EU-a te stoga moramo na granici poštivati sve njezine zakone. U poduzimanju potrebnih mjera sigurnosti od samoga je početka trebala sudjelovati Hrvatska vojska – ne da bi pucala u ljude, nego da bi pomogla policiji u izvanrednom stanju za koje policijske snage nemaju dovoljno kapaciteta.

Kad je riječ o Europi, EU se kasno sjetila da je glavni problem Turska, tj. Grčka kao propusni ventil i njezina vrlo zločesta politika. Grčka se osvećuje Njemačkoj zbog financijske krize. Osim toga Grčka je politika pod utjecajem Anglosaksonaca. Mislim da je dosadašnja politika EU-a za sada izgubljena i da je potreban oštar i zajednički zaokret svih europskih država – Europske unije i ostalih – u vidu pritiska na Grčku. Tu je jedini odgovor.

Iza projekta Wall Street i londonski City

Je li Angela Merkel pogriješila kad je pozvala imigrante na masovni ulazak u Njemačku? Poznato je da je Njemačkoj kao industrijskoj velesili potrebna radna snaga, no je li se kancelarka nadala ovomu?

ADMIRAL DOMAZET LOŠO: Tko govori o argumentu radne snage, taj ne želi dobro Europi. Kako se može govoriti o radnoj snazi ako će to promijeniti civilizacijsku sliku Europe? Mora se, međutim, još nešto razumjeti. Europa je nakon Drugoga svjetskoga rata u rukama Anglosaksonaca. NATO je vojna snaga u njihovim rukama. Na teritoriju Njemačke nalazi se NATO-ovo zapovjedništvo za Europu i sama ta činjenica već po sebi mnogo toga govori. Njemačka je gospodarski div, ali je politički i vojni patuljak. Nju je uvijek kad digne glavu lako tući hipotekom nacizma i to se svako malo i čini.

Smatram da je poziv gospođe Merkel imigrantima s geopolitičkoga stajališta velika pogrješka. Možemo dvojiti ili razmišljati zbog kojih je razloga to napravila. Moguće je da nije prosudila da će taj val biti toliki, u što sumnjam jer Njemačka ima jaku obavještajnu službu i ima informacije. Moguće da je kancelarka bila pod nekim političkim pritiskom zbog kojega je to izjavila. No kad je vidjela kamo to vodi, pokušala je korigirati svoju politiku. Sada je to, međutim, teško. Ako smo rekli da je riječ o novoj vrsti rata, onda je teško korigirati strategiju kad je operacija već krenula. Zato je došlo do prijepora između službenoga Berlina i Bavarske, koja zajedno s Austrijom pokušava poduzeti određene mjere. Da je gospođa Merkel pogrješno postupila, pokazuje njezin susret s Erdoganom. To je bila njezina Canossa.

Zanimljivo je da se Sjedinjene Države, a poglavito Velika Britanija, drže po strani kad je riječ o migracijskoj krizi…

ADMIRAL DOMAZET LOŠO: Naravno kad to i jest njihov plan. Iza cijeloga ovoga projekta stoji Wall Street u New Yorku i londonski City, tj. multinacionalne kompanije koje imaju od toga profit. Oni, tj. njihovi politički eksponenti, i jesu osmislili upravljene krize gdje se god može zaraditi.

Rusija više nije na koljenima

Sada je u Siriji na scenu snažno istupila Rusija. Kad je o njezinoj ulozi riječ, zanimljivo je također da se već dulje ima dojam da je Ukrajina zaboravljena…

ADMIRAL DOMAZET LOŠO: Krize su se mogle proizvoditi – tada je s time i počelo – nakon pada Berlinskoga zida, kad je George Bush stariji rekao da dolazi novi svjetski poredak, a on podrazumijeva apsolutnu dominaciju SAD-a, u savezništvu poglavito s Velikom Britanijom. Prva upravljana kriza bila je kod nas. Oni su pustili Miloševića da radi ono što je radio. Sjetimo se samo lorda Carringtona: Brzo i bez mnogo prolijevanja krvi. Ili Jamesa Bakera koji je Miloševiću dao zeleno svjetlo da ide stvarati veliku Srbiju. Ta je kriza završila tako da su Srbiji oteli Kosovo, ali su joj kao nadomjestak dali Republiku Srpsku, koja je, usput rečeno, nastala na genocidu. Potom je slijedila Pustinjska oluja, tj. prvi rat u Iraku, nakon toga Afganistan, pa ponovno Irak, pa obojene revolucije, pa Arapsko proljeće. Željeli su uzeti i Ukrajinu, ali to više nije moguće. Rusija više nije na koljenima, nego je svjetska velesila. Ona je i bila svemirska, nuklearna i energetska velesila. Još je samo trebala konsolidirati gospodarstvo, a i to joj je dobrim dijelom uspjelo. Tu je i Kina koja je sa 1,3 milijarde stanovnika, s velikim iseljeništvom i sa silnim gospodarskim rastom također postala globalni igrač. Već je s pojavom tih dviju sila osporena moć SAD-a.

Spomenuli ste Ukrajinu. Nama je ona po mnogočemu bliska i simpatična. No što bi bilo da Ukrajina prijeđe u NATO-ov blok? Tri baltičke zemlje već su u NATO-u, a s Ukrajinom bi taj savez, u kojemu, kao što sam rekao, dominiraju Anglosaksonci, izišao na Crno more. Moćna Rusija jednostavno ne može dopustiti da bude opkoljena. Ukrajinska je politika bila nerealna, a Putin je jedva čekao da Zapadu pokaže zube. I u slučaju Sirije, svojega saveznika, Putin je pustio da se situacija razvija do određene točke, a onda je rekao dosta. Koliko ja razumijem stvari, ruska intervencija je poruka SAD-u da to više ne može raditi. Osim toga, Rusija je sada pokazala da se ne odriče političkoga testamenta Petra Velikoga, a to je izlazak na topla mora. Sirija je i Rusiji bitna jer joj otvara put u dubinu Euroazije. Zato su tamo Rusi smjestili svoju pomorsku bazu. Odgovor na tu rusku strategiju jest ovaj val migranata u Europu.

Ovdje nije naodmet spomenuti još jednu geopolitičku konstantu. Sankcije zbog Ukrajine Anglosaksonci su nametnuli Europi kako bi je gurnuli u konflikt s Rusijom. A Prvi i Drugi svjetski rat bio je, globalno gledano, samo sukob, krvarenje osmišljeno da se iscrpe Njemačka i Rusija da bi Anglosaksonci mogli vladati Europom u 20. stoljeću. Vjerojatno su i Europa i Rusija shvatile: Nećemo se valjda sada po treći put sukobljavati. Od sankcija, uostalom, više trpi Europa nego Rusija. Geopolitički gledano, potrebnija je Rusija Europi nego što je Europa potrebna Rusiji.

U političkom smislu ništa ne može biti istovjetno, ali ove geopolitičke prilike sliče na vremena prije Prvoga svjetskoga rata, u kojemu se srušila geopolitička slika padom četiriju velikih carstava, austrougarskoga, njemačkoga, ruskoga i turskoga.

Ne vidim mogućnost brzoga smirivanja

Nakon geopolitičkoga prikaza možda bi bilo dobro osvrnuti se na još neka pitanja. Jedno pitanje koje je Glasu Koncila kao katoličkom tjedniku osobito na srcu. Vidite li u doglednom vremenu mogućnost mira na Bliskom istoku, kako bi se ovi ljudi koje gledamo, a s njima i tamošnji protjerani kršćani, vratili u zemlje koje su njihove te tamo mogli dostojanstveno živjeti?

ADMIRAL DOMAZET LOŠO: Teško je to. Imamo mi svoju pouku, koja je po obujmu i potencijama daleko ispod ove krize. Koliko se Hrvata vratilo u Bosnu i Hercegovinu, posebno u Republiku Srpsku? Pa ni u oslobođene hrvatske krajeve mnogi se nisu vratili. A u sadašnjoj krizi ne vidim mogućnost brzoga smirivanja stanja. Moramo biti svjesni da je ovo upravljana kriza i da je upravo stvorena s ciljem da što dulje traje. Ne može se nešto što se stvaralo najmanje deset godina smiriti u roku od nekoliko mjeseci, nego je za stabilizaciju potrebno najmanje dvostruko vremena, dakle 20 godina.

Postoji još jedan plan za destabilizaciju regije, a to je stvoriti veliku kurdsku državu. No to bi značilo srušiti, odnosno prekrojiti četiri velike države, Siriju, Irak, Iran i Tursku. To bi pak značilo nove sukobe. U sadašnjoj situaciji najjednostavnije je krenuti od stabilizacije Sirije, gdje je kriza i kulminirala. Mora doći do stabilizacije država u međunarodno priznatim granicama – a ne proizvoljno ih rušiti u ime pseudoljudskih prava, za što je tipičan primjer i Libija. Sve drugo vodi u remećenje geopolitičke ravnoteže i u nove sukobe. Žao mi je pritom Kurda, jednoga od najstarijih naroda, koji nemaju svoju državu. No treba znati da se ovdje hrvaju veliki, a kad se veliki hrvaju, u pravilu stradavaju maleni.

Policentrični svijet – mirniji svijet

Ovaj vaš prikaz doimlje se vrlo zaokruženim, plauzibilnim. No ostavlja gorak okus u ustima. Ima li ipak nade u neki mirniji svijet?

ADMIRAL DOMAZET LOŠO: Rekao sam na početku da je u korijenu ovih sukoba ideja o novom svjetskom poretku, koja podrazumijeva dominaciju jedne svjetske sile. Taj poredak ima i svoju vrlo opasnu ideologiju, ideologiju globalizma koja potire sve razlike, religijske, kulturne, nacionalne, pa i spolne. A znamo da je ljepota svijeta koji je Bog stvorio upravo u njegovim različitostima i u njihovu skladnom uklapanju u cjelinu. Rekao sam također da dominacija jedne svjetske supersile polako opada. Spomenuo sam kao velesile Rusiju i Kinu, a osim njih jačaju i Indija te čitavo područje Latinske Amerike. Tu je i Europa, koju bih trenutačno stavio tek na šesto mjesto. Polako se ipak oblikuje policentrični svijet i kad se on ustabili, mislim da će svijet ući u mirniju fazu.

Europa koja diše s oba plućna krila

Gdje u tim svjetskim geopolitičkim previranjima vidite mjesto Europe? Briga za njezinu budućnost, a onda i za budućnost Hrvatske jest, u konačnici, i povod ovomu razgovoru.

ADMIRAL DOMAZET LOŠO: Za odgovor ću se poslužiti dvjema proročkim porukama sv. Ivana Pavla II. Prva je: Europo, otvori svoja vrata Kristu. Upravo ova kriza pokazuje koliko Europa, pritom poglavito mislim na zapadnu Europu, pati zbog krize identiteta, zbog toga što ne zna tko je i što želi biti pa se onda ne zna na pravi način postaviti prema izazovu. Europa mora biti svjesnija svojih kršćanskih korijena, svoje kršćanske tradicije. Sve vrijedno što Europa ima i što je na njoj čitavomu svijetu privlačno i poželjno – od pojma jednakosti svih ljudi, ljudskoga dostojanstva i ljudskih prava preko organizacije vremena i gospodarstva do znanosti – prošlo je kroz kovačnicu kršćanstva.

No čini mi se da je svojevrsna apostazija zapadne Europe otišla predaleko. Stoga šansu za duhovnu obnovu Europe vidim upravo u zemljama koje su bar donekle očuvale svoj kršćanski, u ovom slučaju pretežno katolički identitet. Nadalje, šansu za duhovni oporavak vidim u većem povezivanju s ruskim pravoslavljem. Mi u Hrvatskoj odveć smo skloni pravoslavlje poistovjetiti sa Srpskom pravoslavnom Crkvom. No ta je Crkva previše zaokupljena svetosavljem, a to nije izvorno pravoslavno kršćanstvo, nego ideologija. Dijalog s ruskim pravoslavljem vodi k onomu što je spomenuti veliki papa nazvao Europom koja diše sa svoja oba plućna krila.

Što se politike tiče, vjerujem da će uskoro morati doći do promjene europske geopolitike. Europska će unija na to jednostavno biti prisiljena. U tom svjetlu vidim prigodu za ono o čemu govori Predsjednica Republike, o povezivanju europskih zemalja od Baltika do Jadrana. Taj potez i mimo političkih implikacija možemo uvjetno nazvati novim, identitetskim »antemuralis christianitatis«, pri čemu treba imati na umu i sve što sam rekao o Rusiji i ruskom pravoslavlju. U tom ću kontekstu podsjetiti i na važnost predstojećih parlamentarnih izbora, čiju važnost, s obzirom na novonastale prilike, uspoređujem s prvim slobodnim višestranačkim izborima u Hrvatskoj 1990. godine.
 
(kamenjar.com/uredio:nsp)

U Hrvatskoj se u posljednje vrijeme govori kako je poljoprivreda neisplativ sektor i da je poljoprivreda u BDP-u razvijenih zemalja poput Sjedinjenih Američkih Država zastupljena zastupljena s jedva nešto više od 1 %, što je istina. Najveći profit u Americi donose usluge (79%), potom proizvodnja (14%), tek onda građevinski sektor (4%) i rudarstvo (2%)

Blagi naglasak se u nas daje na ekološku poljoprivredu za koju postoji i akcijski plan razvoja, ali se svi slažu da su mala obiteljska gospodarstva u ovom obliku neisplativa i da je potrebno revidirati dosadašnju praksu poticaja koja nije dala rezultate.

Hrvatska vlada i Ministarstvo poljoprivrede su stoga usvojili jasna pravila o dodijeli financijskih sredstava i poticaja do 2020. godine, ali je stanje u poljoprivredi i dalje katastrofalno, a nekada najbogatiji krajevi na istoku Hrvatske su se pretvorili u mjesto egzodusa radno sposobnog stanovništva.

Poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo sudjeluju s oko 7.2% u hrvatskom BDP-u. Devedesetih godina 20. stoljeća poljoprivreda je zabilježila značajno opadanje proizvodnje, što je posljedica rata i tranzicije na tržišnu ekonomiju. Od 1995. stalno se povećava biljna proizvodnja, no stočarska je proizvodnja još 30% niža nego 1990. godine.

Ako i uzmemo u obzir da BDP jednih Sjedinjenih Država može i bez poljoprivrede, to ipak ne može biti temeljna odrednica dugoročne ekonomske strategije za zemlju poput Hrvatske.

Ali zato s druge strane imamo Kinu, zemlju koja je prema Forbesu prošle godine izbila na prvo mjesto u svijetu kao gospodarska velesila, koja baš u poljoprivredi vidi sigurnu budućnost.

Za sve je zaslužno novo vodstvo Kine i predsjednik Xi Jinping koji je kao glavni tajnik Komunističke Partije Kine predsjednički ured preuzeo 15. studenog 2012. godine.

Što po stupanju na dužnost čini Xi Jinping? Kao predsjednik i najmoćniji čovjek Kine je mogao odlučiti ojačati industrijsku proizvodnju i druge unosne sektore gospodarstva, a ostvarenim profitom hranu uvoziti iz inozemstva. No, kineski predsjednik nakon godinu dana saziva dvodnevnu Centralnu ruralnu radnu konferenciju koja je završila 23. studenog 2013. Na konferenciji su zacrtani prioriteti za budućnost ruralnih reformi, a Xi Jinping povlači “crvenu liniju” obrane kineskih obradivih površina i proizvodnju hrane nameće kao prioritet u očuvanju društvenog razvoja.

“Hrana u svakom slučaju mora ostati u našim rukama, jer samo kada je zemlja sposobna samostalno proizvesti dovoljne količine hrane, može vladati situacijom i kontrolirati gospodarstvo i društveni razvoj”, kaže se u dijelu izjave za javnost nakon konferencije.

Xi Jinping je na konferenciji istaknuo kako je upravo poljoprivreda najslabija točka u kineskom gospodarskom rastu.

“Kina je najmnogoljudnija zemlja na svijetu, ali ima samo 9% obradivih površina, pa naš cilj mora biti unapređivanje tehnologija u proizvodnji hrane, kako bismo osigurali dovoljne zalihe. Ako Kina želi ostati snažna i poljoprivreda nam mora biti jaka. Ako Kina želi biti lijepa i krajolik mora biti lijep. Ako Kina želi biti bogata, poljoprivrednici moraju biti bogati”, kaže se u izjavi.

Godišnja proizvodnja žitarica u ukupnom iznosu od 601,9 milijarde kilograma je u 2013. porasla 2,1 posto na godišnjoj razini.

Peking će se pobrinuti da se teritorij zemlje rezerviran za poljoprivredu ne umanji ispod 120 miliona hektara.

Kineska vlada je obećala da će poboljšati kvalitetu poljoprivrednih proizvoda i sigurnost prehrane.

“Kultura zemljoradnje neće biti uništavana, a sela koja su oduvijek bila izvorište tradicionalne kineske civilizacije neće postati pusta sela ili rodni kraj koji živi još samo u sjećanju”, navodi se u izjavi visokih kineskih dužnosnika.

Upravo je agrarna reforma podvučena kao ključno područje u paketu reformi nakon Trećeg plenuma KP Kine održanog u studenom 2013. godine.

Resursi i očuvanje okoliša moraju se dovesti u ravnotežu, a mnogobrojno stanovništvo opskrbiti s dovoljno sjemena.

Između ostalog, iako ne manje bitno, nije novost da su Kinezi odlučili prestati koristiti rast BDP-a kao primarni kriterij za ocjenjivanje produktivnosti zemlje i rada dužnosnika. Petogodišnji plan koji se do 2015. je u sebi sadržavao odluku da se kinesko gospodarstvo prebaciti na novi održivi model rasta koji se temelji na kvaliteti i inovativnosti. Tada je Kina svjesno odlučila da će godišnji rast BDP-biti aktualnih 7%, umjesto ranijeg rasta od 10%, barem u periodu tranzicije. Neki tu činjenicu zlobno koriste kako bi umanjili vrijednost nastojanja Kine da unaprijedi svoje gospodarstvo temeljem konkretnih i ostvarenih rezultata.

Nakon ove odluke je krajem 2014. godine održana nova Centralna ruralna radnu konferenciju, a kineski državni mediji su po završetku pisali kako su kineski lideri provjerili ruralni i poljoprivredni rast zemlje u 2014. i donijeli planove za 2015.

Na najznačajnijem godišnjem okupljanju za poljoprivredni sektor se razgovaralo o glavnim pitanjima kao što su ubrzanje nove razvojne strategije u poljoprivredi i još veće ubrzanje modernizacije pogona potrebnih za rast tog sektora.

Unatoč više od jednog desetljeća uspješnih žetvi žitarica, razvoj poljoprivrede se suočava s ograničenjima na oranicama i vodnim resursima, smatraju analitičari.

No, unatoč svim poteškoćama, odlučeno je da zemlja mora ubrzati razvoj poljoprivrede i to s naglaskom na kvalitetu i kvantitetu. Zbog povećanja učinkovitosti kroz korištenje tehnologije i inovacija se očekuje da će razvoj poljoprivrednog sektora izaći na održiv put.

Vladini podaci govore pokazali da je Kina nakon rasta proizvodnje žitarica u 2013. i uroda od 601,9 milijuna tona u 2014. opet premašila rekord i proizvela 607,1 milijuna tona žitarica, što je rast već 11 godina za redom.

Poljoprivrednik je u prosjeku ostvario neto dobit 8 896 juana (1 453 dolara), što je uvećanje o odnosu na prošlu godinu, a da se ne govori o zaradi kineskog poljoprivrednika iz 2003. godine kada je zarađivao 2 622 juana, što predstavlja povećanje od 240 posto u tom razdoblju.

Čak i NY Times piše da se nekada simbol kineskog siromaštva, kineski seljak, pretvorio u “novog ekonomskog zmaja”.

U međuvremenu više od 60 posto trenutnih usjeva se obrađuje strojeva, dok je prije deset godina tako obrađivano samo 30 posto poljoprivrednog zemljišta u Kini. Istina je da Kina ovom brojkom još uvijek zaostaje za razvijenim zemljama Zapada, ali sudeći po napretku ostvarenom proteklih godina nema sumnje da će ubrzo sustići zapadnu konkurenciju.

Gdje je Hrvatska u cijeloj ovoj priči?

Mediji su puni naslova “kako je hrvatska poljoprivreda dotakla dno”, ali se ne nazire nikakva odlučnija razvojna strategija i sve mjere su samo kozmetičke prirode. Možemo se tješiti kako SAD i nemaju nekakav udio u BDP-u od poljoprivrednog sektora i sličnim glupostima.

Sigurno će se naći nekakav neoliberalni guru koji će grmjeti protiv planske privrede i pretjeranog uplitanja države u ekonomiju, što je sudeći po kineskim rezultatima samo još jedna u nizu besmislica. Kako god bilo, jedno je sigurno. Ukoliko se pod hitno ne pokrenu radikalne mjere i reforma poljoprivrednog sektora, Hrvatska ne samo da neće imati koristi od njega, nego ćemo u potpunosti ovisiti o uvozu hrane. Možda čak iz Kine.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Krivica Zapada – konkretno Sjedinjenih Američkih Država – za stanje u svijetu, poput ukrajinskog konflikta ili napetosti s Iranom, još jedna je od ideja koja nije dopuštena u glavnim američkim medijima, rekao je Chomsky, dodajući da stavovi ostatka svijeta nisu bitni kada su u suprotnosti s američkom strategijom

Velike američke medijske organizacije revnosno ponavljaju poput papagaja ono što dužnosnici Sjedinjenih Američkih Država žele da javnost zna o globalnim pitanjima, rekao je povjesničar Noam Chomsky za RT. Za vlast SAD, svaki medij koji “ne ponavlja američki propagandni sustav je nedopustiv”.

“Zapad su Sjedinjene Države i svi oni koji stoje uz njih”, rekao je Chomsky. “Ono što se u Americi naziva međunarodnom zajednicom podrazumijeva Sjedinjene Države i bilo koga tko je u tom trenutku na njihovoj strani.

Uzmimo, na primjer, pitanje prava Irana da nastavi s provođenjem svoje trenutne nuklearne politike, kakva god ona bila. Rečenica koja se obično čuje je da se međunarodna zajednica tome protivi. Tko spada u tu međunarodnu zajednicu? Oni za koje SAD procjeni da treba”.

Dodao je da “svatko tko je čitao (Georgea) Orwella savršeno dobro razumije (o čemu se tu radi). Ali se to nastavlja, praktično bez komentara”.

Chomsky je o tome govorio nedavno, neposredno prije saslušanja u Kongresu koje je nosilo službeni naziv “Suočavanje s ruskim pretvaranjem informacija u oružje”. Predsjedavajući Odbora za vanjske poslove Zastupničkog doma američkog Kongresa Ed Royce rekao je da “ruski mediji sada stvaraju raskol društva u inozemstvu i zapravo od informacija prave oružje”.

Socijalni filozof i profesor lingvistike na Masačusetskom institutu za tehnologiju rekao je da bi “kada bi postojala i najmanja zamisliva mogućnost da je iskren”, predstavnik Royce mogao govoriti o američkim medijima.

Podsjetio je na nedavnu priču iz “New York Timesa” u kojoj su navedeni razlozi zašto ne treba vjerovati Iranu, u svjetlu privremenog dogovora o iranskim nuklearnim ambicijama između Teherana i Washingtona, u kojem su sudjelovale i druge velike globalne sile.

“Najzanimljivija je optužba da Iran destabilizira Bliski istok jer podržava militante koji su ubijali američke vojnike u Iraku”, rekao je Chomsky novinaru “Russia Today” Alekseju Jaroševskom.

“To je kao da su 1943. mediji nacističke Njemačke kritizirali Englesku za destabilizaciju Europe, pošto je podržavala partizane koji su ubijali njemačke vojnike.”

Drugim riječima, pretpostavka je takva da kada Amerika napadne, ubije nekoliko stotina tisuća ljudi, uništiti zemlju, izazove konflikte među sektama koji sada razaraju Irak i čitavu regiju, tu se radi o stabilizaciji. Ako netko tome pruži otpor, onda je to destabilizacija.”

Obrtanje činjenica – tko je stvarno izolirana strana?

Chomsky je američku medijsku propagandu povezao i sa nedavnim potezima američkog predsjednika Barack Obame da se približi Kubi, državi koju su SAD dugo smatrale izvorom terora, dok su joj nametale stroge sankcije.

Chomsky kaže da su se glavne američke medijske kuće izuzetno potrudile da predstave kako je Kuba, a ne SAD, izolirana strana na zapadnoj hemisferi.

“Činjenice su vrlo jasne. Ovo je slobodno i otvoreno društvo, pa imamo pristup internim dokumentima na izuzetnom nivou. Ne možete tvrditi da to ne znate. Nije kao da se radi o totalitarističkoj državi gdje nema evidencija.

Znamo što se dogodilo. Administracija (predsjednika) Kennedyja pokrenula je vrlo ozbiljan teroristički rat protiv Kube. Bio je to jedan od faktora koji su doveli do raketne krize. Bio je to rat koji je listopada 1962. trebalo dovesti do invazije, za koju su Kuba i Rusija po svoj prilici znale.

Stručnjaci sada smatraju da je to jedan od razloga za razmještanje raketa. Taj rat se nastavio godinama. (U SAD) nije dozvoljeno da se o tome govori. Jedino što se može spomenuti je da je bilo nekih pokušaja atentata na Fidel Castra, a oni se mogu otpisati kao nekakvi marifetluci CIA. Ali sam teroristički rat bio je vrlo ozbiljan.”

Zašto je Obama promijenio odnos prema Kubi?

Obama je promijenio kurs u politici prema Kubi ne iz razloga koji su u skladu sa slobodom ili demokracijom, kako to američki mediji pokušavaju “progurati”, rekao je Chomsky.

“Ne radi se tu o plemenitoj gesti, samo o svijesti Obame da su Sjedinjene Države praktički izbačene sa hemisfere zbog izolacije po ovom pitanju”, dodao je. “Ali, o tome se ne može raspravljati (u SAD).

Sve su to javne informacije, ništa nije tajno, sve je dostupno u javnim dokumentima, ali se o tome ne može raspravljati. Tako i ideja – a ne može se kontemplirati o toj ideji – da kada SAD napadne drugu zemlju, a ta druga zemlja pruži otpor, nisu oni koji se brane počinili zločin, nego oni koji napadaju.”

Što se tiče međunarodnog prava, Chomsky je rekao da ono može “dogurati do momenta kad će ga velike sile dozvoliti”. Mimo toga, ono je besmisleno.

Da li je onda, međunarodno pravo iluzija, ako Amerika, izuzimajući sebe, bira ono što se primjenjuje?

“Reći da je (međunarodno pravo) mrtvo implicira da je nekada zaživjelo. Je li ono ikada zaživjelo?”, Pita Chomsky, navodeći kao primjer opstrukciju kojom su SAD dočekale zahtjev svjetskog suda iz 1980-ih da Amerika zaustavi svoj rat s Nikaragvom i osigura veliku odštetu za štetu koju je nanijela.

“Međunarodno pravo se ne može primjenjivati ​​protiv velikih sila”, rekao je Chomsky. “Ne postoji mehanizam za njegovu provedbu. Pogledajte Međunarodni kazneni sud, koji je gonio i osudio arfičke lidere koji se ne dopadaju SAD. Najveći zločin ovog tisućljeća je sasvim sigurno američka invazija Iraka. Da li bi se SAD mogao dovesti pred Međunarodni sud? Mislim, to je i više nego nepojmljivo.”

Chomsky je rekao da su takozvani američki san i američka demokracija u “vrlo ozbiljnom padu”, pošto je, kada se uspoređuje s drugim bogatim nacijama, socijalna mobilnost u SAD među najgorima. Sjedinjene Države, službeno, zadržavaju fasadu demokracije, ali je njezina manifestacija sve rjeđa.

“Suštinski, veći dio stanovništva je obespravljen”, rekao je Chomsky u kontekstu javnih izbora. “Njihovi predstavnici ne obraćaju pozornost na njihovo mišljenje. Radi se o približno tri četvrtine na dnu ljestvice primanja. Malo više na ljestvici, dobiva se malo više utjecaja. Na vrhu se praktično kroji politika. To je plutokracija, a ne demokracija.”
 
(vestinet.rs/uredio:nsp)

Henry (Alfred) Kissinger, filantrop, diplomat i bivši američki državni tajnik, američki diplomat i političar njemačkog porijekla, u svojoj novoj knjizi objašnjava kako je došlo do potpune promjene načina na koji promatramo aktualne političke i oružane sukobe diljem svijeta

Henry Kissinger, dobitnik Nobelove nagrade za mir (1973) i doajen američke nacionalne sigurnosti, pozvao je Sjedinjene Američke Države da surađuju s drugima u stvaranju novog svjetskog poretka.

Vrijeme je, smatra Kissinger, da se globalna politička struktura preoblikuje kako bi bila održiva u novim političko-ekonomsko-društvenim okolnostima.

U tekstu za američki Wall Street Journal Henry Kissinger, savjetnik za nacionalnu sigurnost i državni tajnik u vrijeme američkih predsjednika Richarda Nixona i Geralda Forda, koji je savjetovao i kasnije američke administracije, konstatira da je svijet u kaosu. Kissinger, vidljivo je iz teksta, potiče glavne svjetske igrače, a naročito SAD, da surađuju kako bi se ostvario krajnji cilj novog svjetskog poretka.

“Libija je u građanskom ratu, fundamentalističke armije proglasile su i grade kalifat u Siriji i Iraku, a afganistanska mlada demokracija gotovo je paralizirana. Uz to, tenzije s Rusijom su obnovljene, a odnosi s Kinom kližu od priča o suradnji do javnih optužbi”, počinje svoj komentar Kissinger te zaključuje da je poredak aktualan u modernom dobu trenutačno u velikoj krizi.

“Potragu za svjetskim poretkom dugo su predvodila zapadna društva, vodeći se vlastitim konceptima vrijednosti. Nakon Drugoga svjetskog rata vodstvo svijeta preuzeo je SAD, nacija sazdana na ideji slobode i predstavničke vladavine.”

SAD je svoj uspon vezivao uz širenje slobode i demokracije, što je smatrao načinom da se osigura trajni mir u svijetu”, navodi Kissinger. “Tradicionalni europski stav u izgradnji svjetskog potreka polazio je od uvjerenja da su ljudi i države inherentno kompetitivni. A kako bi se spriječile posljedice sukobljenih ambicija, nužni su bili ravnoteža moći i prosvijećeni šefovi država”, piše Kissinger.

Težnja demokraciji

Prema američkom stajalištu, ljudi su razumni i teže mirnom pronalasku kompromisa i zdravorazumskih rješenja. Upravo zato je širenje demokracije bilo glavni cilj kako bi se osigurao međunarodni red i poredak. Slobodna tržišta osiguravaju napredak pojedinaca, obogaćuju društva i zamjenjuju ekonomsku međuovisnost međunarodnim rivalstvom, piše Kissinger.

Prema njegovu mišljenju, pokušaj Zapada da uspostavi svjetski poredak u mnogočemu se pokazao plodonosnim. Samostalne suverene države vladaju većim dijelom svijeta. Širenje demokracije postalo je opća težnja. Globalne komunikacije i financijske mreže rade u realnom vremenu.

Od 1948. do kraja prošlog stoljeća može se, ističe on, govoriti o kratkom razdoblju u ljudskoj povijesti kad je svjetski poredak živio na temelju američkog idealizma i tradicionalnog europskog koncepta državnosti i ravnoteže moći. No, veliki dijelovi svijeta nikad nisu dijelili zapadnjački koncept reda. To sada dolazi do izražaja, primjerice, u slučaju krize u Ukrajini i Južnom kineskom moru. Poredak koji je proglasio Zapad sada je na prekretnici, upozorava.

U 91. godini, dobitnik Nobelove nagrade za mir i zakleti neprijatelj politički lijevo orijentiranih uskoro će objaviti knjigu “Svjetski poredak”, a uoči toga je objavljena ova njegova analiza.

Globalne promjene

Prema Kissingeru, sama priroda države, kao osnovne jedinice međunarodnog života, trenutačno je pod pritiskom. Naime, Europa pokušava transcendirati državu i voditi vanjsku politiku samo na osnovi diplomacije i suradnje, za razliku od vanjske politike koja koristi sredstva prisile. No, teško da zahtjev za legitimnost odvojen od koncepta strategije može održati svjetski poredak.

A Europa još nema atribute države, što izaziva interni vakuum moći i neravnotežu moći na njenim granicama. Istodobno su se dijelovi Bliskog istoka raspali po sektaškom i etničkom ključu i međusobno su u ratu; vjerske milicije i sile koje ih podržavaju krše granice i suverenost zemalja kako im se prohtije, dovodeći do fenomena propalih država koje ne kontroliraju teritorij.

Izazov u Aziji je druge vrste i različit od izazova u Europi: principi ravnoteže moći prevladavaju neovisno o dogovorenom konceptu legitimnosti, zbog čega dolazi do sukoba na granici oružane konfrontacije. Sukob između međunarodne ekonomije i političkih institucija koje njome vladaju slabi osjećaj zajedničkog cilja koji je nužan za svjetski poredak.

Gospodarski sustav je postao globalan dok politička struktura svijeta ostaje temeljena na državama-nacijama. Dok ekonomska globalizacija teži potiranju državnih granica, vanjska politika ih teži potvrditi, s naglaskom na konfliktne nacionalne interese ili ideale poretka.

Ta je dinamika, kako ističe, stvorila desetljeća održivog ekonomskog rasta, uz povremene financijske krize koje, kako se čini, eskaliraju u svojim proporcijama – u Latinskoj Americi u 80-ima, u Aziji 1997., u Rusiji 1998., u SAD-u 2001. te ponovno 2007., a u Europi 2010. godine.

Pobjednici ne dvoje o vrijednosti trenutačnog sustava. No, gubitnici, primjerice južna Europa i sve na njenoj granici, pokušavaju isplivati iz krize pomoću sredstava koja negiraju ili barem opstruiraju funkcioniranje globalnog ekonomskog poretka.

No, međunarodni poredak suočava se s paradoksom, smatra Kissinger. Naime, prosperitet ovisi o uspjehu globalizacije, ali proces izaziva političku reakciju koja često uzurpira njene ciljeve. Sljedeća slabost trenutačnog poretka je nedostatak učinkovitog mehanizma koji će služiti kao savjetodavno tijelo velikim silama i putem kojeg će surađivati na najvažnijim pitanjima.

To se čini kontradiktornim s obzirom na to da trenutačno postoji više međunarodnih foruma nego ikad prije u povijesti. No, priroda i učestalost tih sastanaka ne idu naruku elaboraciji dugoročne strategije, već je, upravo suprotno, podrivaju. Takva situacija ne dopušta da se krene dalje od rasprave o taktičkim pitanjima i u najgoroj mogućoj varijanti služi kao događaj od socijalne vrijednosti.

Odnosi među regijama

Suvremena struktura međunarodnih pravila i normi, ako se želi pokazati relevantnom, ne može postojati samo u formi deklaracija, mora se gajiti kao stvar zajedničkih uvjerenja, piše Kissinger.

Naime, kazna za neuspjeh neće biti veliki rat među državama, već stvaranje sfera utjecaja, što se vidi na određenim unutarnjopolitičkim strukturama i tipovima vladavine. Svaka sfera će se naći u iskušenju da testira svoju snagu protiv drugog entiteta koji drži nelegitimnim. Borba između regija mogla bi biti i veći problem od borbe među državama.

Zato će potraga za svjetskim poretkom iziskivati koherentnu strategiju kako bi se oblikovao koncept unutarnjeg poretka u raznim regijama i kako bi se uspostavio odnos među tim regijama. No, ti ciljevi nisu nužno povezani. Naime, uspjeh radikalnog pokreta koji uspostavlja red u jednoj regiji može istodobno potaknuti previranja u drugim regijama. Vojna dominacija jedne zemlje u regiji, čak i ako to znači unutarnji red, može izazvati krizu u ostatku svijeta.

Sveobuhvatna strategija

“Naša najbolja šansa u kojoj treba tražiti inspiraciju je svjetski poredak koji potiče individualno dostojanstvo, vladu participacije i međunarodnu suradnju u skladu s dogovorenim pravilima. No, da bismo došli do toga, trebamo proći nekoliko međufaza. Kako bi SAD igrao odgovornu ulogu u evoluciji svjetskog poretka u 21. stoljeću, mora biti spreman odgovoriti na nekoliko pitanja: Što želimo spriječiti, bez obzira na koji način, i ako ćemo to trebati napraviti sami? Što želimo postići, čak i ako nas ne prati podrška? Što želimo postići, odnosno izbjeći, samo u slučaju da imamo podršku Saveza? U što se ne želimo upuštati, čak i ako postoje zahtjevi od multilateralne skupine ili saveza? Koje vrijednosti želimo promovirati?”, pita Kissinger i zaključuje:

“Za SAD to znači promišljanje na dvije naizgled kontradiktorne razine. Univerzalni principi moraju ići rame uz rame s priznavanjem povijesti, kultura i pogleda na sigurnost koje njeguju druge nacije. No, čak i dok se usvajaju lekcije iz prošlosti, potrebno je zadržati stav o iznimnosti SAD-a. Povijest ne nudi odmor državama koji zanemaruju osjećaj identiteta u zamjenu za koračanje linijom manjeg otpora. No, povijest pokazuje da uspjeh nije garantiran za temeljna uvjerenja u slučaju da ne postoji sveobuhvatna geopolitička strategija”.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(jutarnji.hr, youtube.com/uredio: nsp)

Siromašnijim slojevima treba onemogućiti pristup mehanizmima razumijevanje manipulacije njihovim pristankom.

Kvaliteta obrazovanja nižih društvenih slojeva treba biti što slabiji ili ispod prosjeka, da bi ponor između obrazovanja viših i nižih slojeva ostao nepremostiv.

Noam Chomsky, ugledni američki filozof, politički aktivist i profesor emeritus lingvistike na Massachusetts Institute of Technology, sastavio je listu deset najsnažnijih i najučinkovitijih strategija za kojim posežu mediji kako bi se uspostavila manipulacija nad populacijom.

Zahvaljujući medijskim rekvizitima i propagandi, stvarani su ili uništavani društveni pokreti, opravdavani su ratovi, kaljene su financijske krize, poticane su neke druge ideološke struje, pa čak i nastajane fenomena medija kao proizvođača stvarnosti u kolektivnoj psihi. Ali kako otkriti najčešće strategije za razumijevanje ovog psihosocijalnog alata u kojem, nedvojbeno i mi sudjelujemo?

Srećom Chomsky je dobio zadatak sintezirati i izložiti ovakvu praksu, od koje su neki načini više očitiji i sofisticiraniji, ali očito, svi su jednako učinkoviti i s određene točke gledišta, ponižavajući. Poticanje gluposti, promicanje osjećaja krivnje, promicanje rastrešenosti, ili stvaranje umjetnih problema i onda ih magično riješavati, samo su neke od tih taktika.

1. PREUSMJERAVANJE PAŽNJE

Ključni element društvene kontrole je strategija distrakcije ili ometanja koja će odvratiti pažnju javnosti od važnih pitanja i promjenama o kojima odlučuje politička i gospodarska elita, kroz tehniku poplava ili poplave kontinuiraih ometanja sa beznačajnim informacijama. Za strategije ometanja je također bitno da javnost zanimaju osnovna saznanja iz znanosti, ekonomije, psihologije, neurobiologije, i kibernetike.

“Držite pozornost javnosti daleko od stvarnih društvenih problema, okupirajte im misli pitanjima bez važnosti. Zadržati javnost zauzetom, zauzetom, zauzetom, tako da nema vremena za razmišljanje, vratite ih natrag na farmu među druge životinje.”

2. STVARANJE PROBLEMA

Ova metoda se također naziva “problem-reakcija-rješenje.” Ova metoda stvara problem, “situaciju” koja izaziva neke reakcije u javnosti, tako da se ponudi glavna mjera za koju “vladari” žele da javnost prihvati, ali u normalnim bi se okolnostima tome protivili.

Na primjer: Mediji razviju priču kako je došlo do pojačavanja urbanog nasilja. Javnost se uplaši, te na kraju pristaje na uvođenje novih sigurnosnih mjera i politike na štetu građanske slobode. Ili također: stvoriti gospodarsku krizu, te prihvatiti recesije kao nužno zlo i u konačnici smanjenje socijalnih prava i rastavljanje javnih službi.

3. POSTUPNA PROMJENA (vidi: “kako skuhati žabu”)

Natjerati javnost da prihvati neprihvatljivo, treba primjeniti postupno stvaranje problema, na kapaljku, ako treba i godinu ili više. Na ovaj su način uvedeni novi radikalni društveno-ekonomski uvjeti (neoliberalizam) tijekom 1980-tih i 1990-tih: privatizacija, nesigurnosti, fleksibilnost, masovna nezaposlenost – jednostavno toliko promjena koje je bi izazvle revoluciju kada bi se uvele odjednom.

4. STRATEGIJA ODGAĐANJA

Drugi način kako bi nepopularne odluke bile prihvačene jest da ih se nazove “bolnim i potrebnim” kako bi se zadobilo prihvačanje javnosti za buduće promjene štetne za pojedinca. Prema psihologiji lakše je prihvatiti buduću, nego trenutnu žrtvu. Prvo, jer se trud neće koristiti odmah. Drugo, jer javnost, mase, ima tendenciju očekivati da će se sve “sutra popraviti”, te da će se njihovo žrtvovanje vrlo vjerojatno izbjeći. To daje javnosti više vremena da se navikne na ideju promjene i da je u konačnici prihvati sa rezignacijom.

5. UPOTREBA DJEČJEG JEZIKA

Većina reklama usmjerenih na širu javnost koristi diskurs, argumente, likove, te posebno dječje intonacije, često u neposrednoj blizini slabosti, kao da su gledatelji vrlo mali ili mentalno oštećeni. Što više žele zabluditi gledatelje, to više primjenjuju infantilne tonove.

Zašto?

“Ako se obratite osobi kao da je u dobi od 12 godina ili manje, dakle, zbog sugestija, to će težiti, uz neku vjerojatnost, da će odgovor ili reakcija te osobe također biti lišena kritičkog osjećaja kao i u osobe od 12 godina ili mlađe.”

6. BUĐENJE EMOCIJA

Iskorištavanje emocionalnog aspekta gledatelja je klasična tehnika koja će uzrokovati kratki spoj kod racionalne analize. Štoviše, korištenje emocionalnog registra omogućuje otvaranje vrata za podsvjesno nametanje ideje, želje, strahova, prisila, ili izazivanja reakcije…

7. DRŽATI JAVNOST U NEZNANJU I PROSJEČNOSTI

Učiniti javnost nesposobnima da razumiju tehnologije i metode za njihovu kontrolu i ropstvo.

“Kvaliteta obrazovanja, s obzirom na niže društvene klase, treba, što je više moguće, biti osiromašena i osrednja, kako bi razlika u znanju između nižih i viših društvenih slojeva bila nepremostiva za niže slojeve društva.”

8. VELIČANJE GLUPOSTI

Javnost treba poticati u prihvaćanju prosječnosti. Potrebno je uvjeriti ljude da je (in, u modi), poželjno biti glup, vulgaran i neuk. Istovremeno treba izazivati ​​otpor prema kulturi i znanosti.

9. STVARANJE OSJEĆAJA KRIVNJE

Napraviti da pojedinac vjeruje da je on jedini krivac za vlastitu nesreću, zbog neuspjeha svoje inteligencije, svoje sposobnosti, ili svojih nedovoljnih napora. Dakle, umjesto pobune protiv gospodarskog sustava, pojedinci ne djeluju jer su sami sebi krivi, što dovodi do depresivnih stanja kojem je jedina uloga da spriječi djelovanje pojedinca. A bez djelovanja, nema revolucije!

10. ZLOUPOTREBA ZNANJA

Tijekom posljednjih 50 godina, napredak u znanosti je doveo do ubrzanog rasta “rupa” u znanju između javnosti i onih u vlasništvu vladajuće elite. Zahvaljujući primjenjenoj biologiji, neurobiologiji i psihologiji, “sustav” posjeduje napredno znanje o ljudskom biću, bilo fizički ili psihički. Sustav je u mogućnosti da bolje razumije prosječnu osoba nego što on pozna sam sebe. To znači da u većini slučajeva, sustav ima više kontrole i veliku moć nad pojedincima od samih pojedinaca.
 

 
(byka, portalsvijsti/ uredio: nsp)

Noam Chomsky, ugledni američki filozof, politički aktivist i profesor emeritus lingvistike na Massachusetts Institute of Technology,sastavio je listu deset najsnažnijih i najučinkovitijih strategija za kojim posežu mediji kako bi se uspostavila manipulacija nad populacijom.

Zahvaljujući medijskim rekvizitima i propagandi, stvarani su ili uništavani društveni pokreti, opravdavani su ratovi, kaljene su financijske krize, poticane su neke druge ideološke struje, pa čak i nastajane fenomena medija kao proizvođača stvarnosti u kolektivnoj psihi. Ali kako otkriti najčešće strategije za razumijevanje ovog psihosocijalnog alata u kojem, nedvojbeno i mi sudjelujemo?

Srećom Chomsky je dobio zadatak sintezirati i izložiti ovakvu praksu, od koje su neki načini više očitiji i sofisticiraniji, ali očito, svi su jednako učinkoviti i s određene točke gledišta, ponižavajući. Poticanje gluposti, promicanje osjećaja krivnje, promicanje rastrešenosti, ili stvaranje umjetnih problema i onda ih magično riješavati, samo su neke od tih taktika.

Na temelju rada jednog od najutjecajnijih svjetskih intelektualaca, američkog lingviste Noam Chomskog, donosimo vam popis od deset strategija manipulacije putem medija

1. STRATEGIJA DISTRAKCIJE

Pažnju javnosti preusmjeravati s važnih problema na nevažne. Ključni element društvene kontrole je strategija distrakcije ili ometanja koja će odvratiti pažnju javnosti od važnih pitanja i promjenama o kojima odlučuje politička i gospodarska elita, kroz tehniku poplava ili poplave kontinuiraih ometanja sa beznačajnim informacijama. Za strategija ometanja je također bitno da javnost zanimaju osnovna saznanja iz znanosti, ekonomije, psihologije, neurobiologije, i kibernetike.

“Držite pozornost javnosti daleko od stvarnih društvenih problema, okupirajte im misli pitanjima bez važnosti. Zadržati javnost zauzetom, zauzetom, zauzetom, tako da nema vremena za razmišljanje, vratite ih natrag na farmu među druge životinje.”

Izvod iz knjige “Tiha oružja za tihi rat”

2. STVORITI PROBLEME, PA PONUDITI RJEŠENJA

Treba stvoriti problem da bi dio javnosti reagirao na njega. Ova metoda se također naziva “problem-reakcija-rješenje.” Ova metoda stvara problem, “situaciju” koja izaziva neke reakcije u javnosti, tako da se ponudi glavna mjera za koju “vladari” žele da javnost prihvati, ali u normalnim bi se okolnostima tome protivili.

Na primjer: Mediji razviju priču kako je došlo do pojačavanja urbanog nasilja. Javnost se uplaši, te na kraju pristaje na uvođenje novih sigurnosnih mjera i politike na štetu građanske slobode. Ili također: stvoriti gospodarsku krizu, te prihvatiti recesije kao nužno zlo  i u konačnici smanjenje socijalnih prava i rastavljanje javnih službi.

3. POSTUPNA STRATEGIJA

Da bi javnost pristala na neku neprihvatljivu mjeru, uvoditi je postepeno, “na kapaljku”, mjesecima i godinama. Natjerati javnost da prihvati neprihvatljivo, treba primjeniti postupno stvaranje problema, na kapaljku, ako treba i godinu ili više. Na ovaj su način uvedeni novi radikalni društveno-ekonomski uvjeti (neoliberalizam) tijekom 1980-tih i 1990-tih: privatizacija, nesigurnosti, fleksibilnost, masovna nezaposlenost – jednostavno toliko promjena koje je bi izazvle revoluciju kada bi se uvele odjednom.

4. STRATEGIJA ODGAĐANJA

Pripremanje javnosti na nepopularne promjene je da se najavljuje mnogo ranije, unaprijed. Drugi način kako bi nepopularne odluke bile prihvačene jest da ih se nazove “bolnim i potrebnim” kako bi se zadobilo prihvačanje javnosti za buduće promjene štetne za pojedinca. Prema psihologiji lakše je prihvatiti buduću, nego trenutnu žrtvu. Prvo, jer se trud neće koristiti odmah. Drugo, jer javnost, mase, ima tendenciju očekivati da će se sve “sutra popraviti”, te da će se njihovo žrtvovanje vrlo vjerojatno izbjeći. To daje javnosti više vremena da se navikne na ideju promjene i da je u konačnici prihvati sa rezignacijom.

5. OBRATI SE JAVNOSTI KAO MALOM DJETETU

Javnost potiskuje svoju kritičku svijest i poruka ima snažnije djelovanje na ljude. Većina reklama usmjerenih na širu javnost koristi diskurs, argumente, likove, te posebno dječje intonacije, često u neposrednoj blizini slabosti, kao da su gledatelji vrlo mali ili mentalno oštećeni. Što više žele zabluditi gledatelje, to više primjenjuju infantilne tonove.

Zašto?

“Ako se obratite osobi kao da je u dobi od 12 godina ili manje, dakle, zbog sugestija, to će težiti, uz neku vjerojatnost, da će odgovor ili reakcija te osobe također biti lišena kritičkog osjećaja kao i u osobe od 12 godina ili mlađe.”

Izvod iz “Tiha oružja za tihi rat”

6. KORISTI EMOCIONALNU STRANU

Kritičku svijest zamjenjuju emotivni impulsi (bijes, strah, itd..). Iskorištavanje emocionalnog aspekta gledatelja je klasična tehnika koja će uzrokovati kratki spoj kod racionalne analize. Štoviše, korištenje emocionalnog registra omogućuje otvaranje vrata za podsvjesno nametanje ideje, želje, strahova, prisila, ili izazivanja reakcije…

7. DRŽATI JAVNOST U NEZNANJU I PROSJEČNOSTI

Siromašnijim slojevima treba onemogućiti pristup mehanizmima razumijevanje manipulacije njihovim pristankom. Kvaliteta obrazovanja nižih društvenih slojeva treba biti što slabiji ili ispod prosjeka da bi ponor između obrazovanja viših i nižih slojeva ostao nepremostiv.

“Kvaliteta obrazovanja, s obzirom na niže društvene klase, treba, što je više moguće, biti osiromašena i osrednja, kako bi razlika u znanju između nižih i viših društvenih slojeva bila nepremostiva za niže slojeve društva.”

Izvod iz “Tiha oružja za tihi rat”

8. POTAKNUTI JAVNOST DA BUDE ZADOVOLJNA S PROSJEČNOSTI

Javnost treba poticati u prihvaćanju prosječnosti. Potrebno je uvjeriti ljude da je poželjno (in, u modi) biti glup, vulgaran i neuk. Istovremeno treba izazivati ​​otpor prema kulturi i nauci.

9. POJEDINAC TREBA KRIVITI SEBE

Napraviti da pojedinac vjeruje da je on jedini krivac za vlastitu nesreću, zbog neuspjeha svoje inteligencije, svoje sposobnosti, ili svojih nedovoljnih napora. Dakle, umjesto pobune protiv gospodarskog sustava, pojedinci ne djeluju jer su sami sebi krivi, što dovodi do depresivnih stanja kojem je jedina uloga da spriječi djelovanje pojedinca. A bez djelovanja, nema revolucije!

10. UPOZNATI POJEDINCA BOLJE NEGO ON POZNAJE SAMOG SEBE

Rastuća provalija između znanja javnosti i onih koji ga posjeduju i koriste. vladajuće elite.Tijekom posljednjih 50 godina, napredak u znanosti je doveo do ubrzanog rasta “rupa” u znanju  između javnosti i onih u vlasništvu vladajuće elite. Zahvaljujući primjenjenoj biologiji, neurobiologiji i psihologiji, “sustav” posjeduje napredno znanje o ljudskom biću, bilo fizički ili psihički. Sustav je u mogućnosti da bolje razumije prosječnu osoba nego što on pozna sam sebe. To znači da u većini slučajeva, sustav ima više kontrole i veliku moć nad pojedincima od samih pojedinaca.

Primjenite ovih 10 točaka na svoju državu, medije i vladu…
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(telegraf, portalsvijesti, youtube.com/uredio: nsp)