Bivši predsjednik RH Stipe Mesić, još je jedan u nizu koji je čestitao novoizabranom američkom predsjedniku Donaldu Trumpu. Pritome nije štedio na riječima hvale i oduševljenja novim predsjednikom SAD-a

“Kao netko tko je, za razliku od vas, većinu svog života proveo u politici (bio sam i deset godina predsjednik Hrvatske), vjerujte mi da znam što govorim kada kažem da ste pobijedili iako je sve bilo protiv vas.

Iako nisam više aktivno uključen u politiku, pažljivo sam i s velikim zanimanjem pratio cijelu kampanju. Osjetio sam olakšanje kada sam čuo kako govorite o vanjskoj politici te mjestu i ulozi SAD-a u svijetu, navodi Mesić.

Dio je to čestitke koju je na engleskom jeziku bivši predsjednik RH objavio i na svojoj službenoj stranici.

Bili ste suočeni s udruženom frontom establišmenta i mainstream medija i briljantno ste se s njima borili, dobili ste veliku bitku, piše Mesić.

Nametanje režima i izazivanje konfrontacije s Rusijom su najveće pogreške koje je Washington učinio posljednjih godina. Vjerujem da ćete moći voditi i Ameriku i svijet prema boljoj i obećavajućoj budućnosti, piše Mesić.

Bilo bi mi drago kada bih dobio priliku susresti se s vama, pogotovo ako biste bilo kada pomislili da bi vam iskustvo i znanje predsjednika jedne malene europske države moglo biti od pomoći, zaključio je svoju čestitku Mesić.
 

(vecernji.hr)

Moj šef, koji je inače i bio nekada u Američkom senatu je nekoliko puta napomenuo da će biti nekakva prijevara u Bosni. Mjesec dana pred navodni genocid u Srebrenici mi je rekao da će taj grad biti uporište medija diljem svijeta i dao nam je upute da zovemo medije

Robert Baer, ​​bivši visoki izaslanik i časnik CIA, ujedno je i autor mnogih djela u kojima je odavao informacije o CIA io administraciji Bill Clinton-a i George Bush-a, zbog čega je nekoliko puta uhićivan i privođen. Osobni prijatelj, Mitt Waspurh koji je radio u senatu i koji mu je davao pojedine informacije je ubijen u hotelu iz sačmarice. 

Kao visoki operativac CIA radio je na prostoru Jugoslavije u razdoblju od (1991-1994) i na Bliskom istoku. Robert Baer je sudjelovao u nekoliko dokumentaraca na National Geographic optužujući vladu Busha za rat zbog nafte!

Intervju je obavljen uživo u Kanadi, tijekom mog puta prije nekoliko dana. R

obert Baer trenutno promovira svoju knjigu-The secret of White House-u Quebecu, gdje smo i razgovarali. U intervjuu smo razgovarali o pozadini rata u Jugoslaviji.

Kad ste stigli u Jugoslaviju, gdje je to točno bilo i koji Vam je bio prvi zadatak?

Stigao sam helikopterom sa još 3 agenta. Sleteli smo 12. siječnja 1991 u Sarajevo. Zadatak nam je bio da pripazimo na navodne teroriste srpskih nacionalnosti, koji bi trebali napasti Sarajevo.

O kojim teroristima je riječ i zašto bi oni navodno trebali izvršiti te napade?

O srpskom, dani su nam spisi da grupa po imenu “Vrhovna Srbija” planira izvesti bombaške napade na ključne zgrade u Sarajevu zbog želje da Bosna izađe iz tadašnje Jugoslavije.

Da li je takva grupa postojala i što ste Vi točno radili u Sarajevu po naradbi naredbe CIA-e?

Takva skupina nikad nije postojala! I nas je centrala prevarila. Imali smo zadatak da upozoravamo i širimo paniku među političarima u Bosni, jednostavno punili smo im glavu da će Srbi napasti. U početku smo i mi prihvatili priču, ali poslije smo se malo zapitali. Zašto dižemo paniku kad ta skupina očligledno ni ne postoji?

Kako i kada se završila da operacija i je li imala neko ime?

Za mene je završila nakon 2 tjedna, dobio sam novi zadatak u Sloveniji. Inače operacija je trajala još mjesec dana i imala je naziv “ISTINA”. Iako je to bilo sve samo ne to! Iako je to bilo sve samo ne to!

Kažete otišli ste u Sloveniju, kojim povodom?

Tamo sam dobio instrukcije da je Slovenija spremna proglasiti neovisnost, dane su nam pare, nekoliko miliona dolara, uz taj novac mi smo financirali razne nevladine organizacije, oporbene stranke i razne političare koji su raspaljivali mržnju.

Kakvo ste Vi imali mišljenje zbog te propagande od strane CIA, i što su o tome misliš vaše kolege?

Svakako da se zadatak ne odbija od CIA-e, pogotovo ne tada jer su svi bili nervozni i skloni paranoji! Mnogi agenti i visoki činovnici CIA su nestajali samo zato što su odbili raditi propagandu protiv srba u Jugoslaviji. Ja osobno sam bio šokiran dozom laži naše agencije i političara! Mnogi agenti CIA su radili propagandu a da nisu ni svjesni što rade. Jednostavno svatko radi djelić priče, i samo onaj tko je sklopio cijelu priču zna pozadinu a to su političari.

Znači je postojala propaganda isključivo prema Srbima?

Da i ne. Propaganda je imala za cilj da zavadi države i da se one odvoje od matične Jugoslavije. Morali smo izabrati žrtveno janje koje bi bilo krivo za sve. Netko tko bi bio odgovoran za rat i nasilje. Srbija je odabrana jer je na neki način bila nasljednica Jugoslavije.

Možete li nabrojati političare koji su u bivšoj Jugoslaviji bili plaćeni od strane CIA?

Da, mada je to delikatno. Stipe Mesić, Franjo Tuđman, Slobodan Milošević, Alija Izebegović, mnogi savjetnici i članovi vlade Jugoslavije, plaćeni su i bili srpske generali, novinari pa čak i pojedine vojne formacije. Jedno vrijeme je plaćen bio i Radovan Karadžić ali je prestao da uzima pomoć kad je shvatio da će biti žrtvovan i optužen za zločine u Bosni. Bio je izrađen od Američke administracije. Bio je izrađen od Američke administracije.

Spomenuli ste kontrolu i financiranje medija, kako je to bilo točno?

To se već zna, pojedini agenti CIA su bili zaduženi za pisanje službenih izjava koje bi spikeri čitali na vijestima. Naravno spikeri nisu ništa znali, oni su to dobili od svog šefa, a on od svog koji je bio naš čovjek. Postojao je jedan zadatak za sve, a to je da se kroz televiziju širi mržnja, nacionalizam i skroz su se isticale razlike među ljudima.

Možete li reći nešto o tome ukoliko znate?

Da! Od 1992 sam u Bosni bio ponovo, ali ovog puta smo trebali obučavamo vojne formacije koje su predstavljale Bosnu, novu državu koja samo što je proglasila neovisnost. Srebrenica je preuveličana priča i nažalost veliki broj ljudi su izmanipulirani. Broj žrtava je jedank ubijenim srbima i drugima ali Srebrenica je politički marketing. Moj šef, koji je inače i bio nekada u Američkom senatu je nekoliko puta napomenuo da će biti nekakva prijevara u Bosni. Mjesec dana pred navodni genocid u Srebrenici mi je rekao da će taj grad biti uporište medija diljem svijeta i dao nam je upute da zovemo medije.

Kad sam pitao zašto, rekao je - vidjet ćeš. Dobivena je naredba da s novonastalom Bošnjačkom vojskom udarimo po kućama i civilima. Naravno to su bili građani Srebrenice. U tom trenutku sa druge strane udarili su i Srbi. Vjerojatno je i njih netko platio i nahuškao!

Tko bi onda mogao kriv biti za genocid u Srebrenici?

Jednostavno, žrtve u Srebrenici su bile tu zbog Bosanaca, Srba i Amerikanaca tj. nas! Ali sve je prepisano Srbima. Nažalost mnoge žrtve su sahranjene kao muslimani, a bili su Srbi ili druge nacionalnosti. Prije nekoliko godina je moj drug, bivši agent CIA i sadašnji čovjek u MMF-u rekao da je Srebrenica proizvod dogovora između Američke vlade i političara u Bosni. Srebrenica kao grad je žrtvovana jer je nakon tog navodnog zločina srba, Amerika imala povoda za napad.

Što mislite općenito zašto se Jugoslavija raspala, tj. zašto je Vaša vlada imala želju da to napravi?

Sve je jasno, ljudi koji su nekad huškali na rat, a ujedno i pripovedali o miru sada su vlasnici kompanija koje eksploatiraju razna rudna bogatstva i slično! Jednostavno, napravili su od Vas robove, vaši ljudi rade za džabe i taj proizvod ide u Njemačku i Ameriku, oni zarađuju! A Vi još na kraju morate otkupite i uvesti ono što ste sami napravili, pošto nemate novca, morate se zadužiti, to je čitava priča sa cijelim Balkanom!

Geneva - Tuđman i Milošević

Niste bili na Kosovu aktivni kao agent CIA, ali da li je i tu bilo nekog pritiska od strane Amerike?

Kako ne! Kosovo je oduzeto iz dva razloga, prvo zbog rudnih i prirodnih resursa, a drugo, Kosovo je vojna baza NATO-a! U srcu Europe je njihova najveća vojna baza.

Imate li poruku za ljude iz bivše Jugoslavije?

Imam. Neka zaborave prošlost, ona je iscenirana i lažirana. Izmanipulrani ste, oni su dobili što su htjeli i glupo je da se Vi još mrzite, morate pokazati da ste jači i da ste shvatili tko je sve napravio! Ja se iskreno ispričavam! Zato duže vrijeme i otkrivam tajne CIA-e i Bijele kuće!

Čini li vam se da se i danas 20 godina nakon rata događa ista stvar kroz medije zemalja bivše Jugoslavije? Manipulacija, širenje mržnje, širenje straha…? Sami prosudite.
 
(vestinet.rs/uredio i preveo:nsp)

Prekjučer je u Hrvatskom novinarskom društvu predstavljena knjiga Ante Lešaje: “Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj” tijekom devedesetih u kojoj autor na šesto stranica govori o jednoj od najsramotnijih epizoda hrvatske povijesti.

Riječ je o sustavnom čišćenju knjižnica od knjiga na ćirilici, ekavici, knjiga srpskih autora i izdavača, ali i sumnjivih Hrvata te lijeve literature. Na taj je način u knjigocidu uništeno oko dva milijuna i osamsto tisuća knjiga. Nitko za uništavanje knjiga nije odgovarao, a u dva sudska postupka vođena zbog uništavanja knjiga tuženi su oni upravo oni koji su upozorili na tu sramotu. Iako je Hrvatsko knjižničarsko društvo tvrdilo da je riječ o ekscesima pojedinaca bit će prije da je riječ o sustavnoj politici. A da je tome tako svjedoče i izjave i naputci tadašnjih službenika i vodećih političara. Tako u Naputku za rad s knjižnicama kojeg potpisuje Veronika Čelić-Tica stoji: “Mala Knjiga mora biti isključivo od hrvatskih autora ili prevodilaca… Iznimno autori drugih nacionalnosti ako su u popisu lektire”.

Tadašnji ministar financija Borislav Škegro još je konkretniji. On u Saboru ’97. govori: “Financirat ću biblioteke da izbace iz Fondova knjige na srpskom i sličnim jezicima”.

U uništavanju knjiga prednjači brojem Gradska Knjižnica Zagreb, u kojoj je otpisano preko dvadeset tisuća knjiga, odnosno oko 10% ukupnog fonda, a medijski najeskponiraniji slučaj vezan je uz Korčulansku gradsku knjižnicu čija je ravnateljica čak dobila proces protiv poznatog filozofa Milana Kangrge, jer ona nije spaljivala knjige već ih je bacala u kontejner.

“Ja u knjizi navodim, a to su nepouzdani podaci, ono što se moglo iz statistike nekako rekonstruirati. Nema spiskova, nema sistematske evidencije i sve su to procjene koje se mogu opovrgavati i mogu biti gore. Sigurno preko 2 milijuna knjiga, najviše iz školskih, ali i iz drugih biblioteka. Uništavane su knjige iz bivših komiteta, iz nekih poduzeća, iz domova armije tako da se ne može govoriti da su jednoznačno bile uništavane knjige iz narodnih biblioteka jer bi to bila pogreška.”, kaže autor Knjigocida Ante Lešaja.

A međunarodna zajednica?

“Međunarodna zajednica je reagirala na dva načina- zgražanjem, ali uglavnom je to bilo upereno protiv agresora, a za hrvatsko uništavanje knjiga manje. Postoji jedan spor unutar bibliotekarskih redova koji se iskazao na sjednicama Međunarodnog udruženja bibliotekara, naročito Američke bibliotekarske asocijacije. Neki su bili za oštre osude agresora i to je bila teza koje su provlačili službeni krugovi, a neki su rekli da to ne bi trebalo tako nego da treba vidjeti sve što se događalo i ja upozoravam na to.“, odgovara Lešaja.

IFRA je u jednom izvještaju to spomenula:

“Kritički je govorila o uništavanju knjiga u Hrvatskoj i rekla je da bi Društvo bibliotekara Hrvatske moralo uspostaviti kriterije profesionalne odgovornosti i da još uvijek ima vremena da se to napravi ali se ovi na to nisu oglasili. Naše Ministarstvo, prije svega kulture, zapravo je prešutno podržavalo to. Ono se je dvaput izjasnilo da osuđuje svako uništavanje knjiga, ali nije sankcioniralo nikoga.“

Predsjednik Srpskog narodnog vijeća, suizdavača knjige, Milorad Pupovacupozorio je da činjenice koje se navode u Knjigocidu vjerojatno nikada neće postati “službene” istine:

“Mi smatramo da su devedesete godine zapravo godine o kojima malo znamo. Godine u kojima je bilo mnogo službene istine, bolje reći propagande, a vrlo malo prostora da se govori o stvarnim činjenicama. I one činjenice o kojima se govorilo kad je u pitanju stradanje, razaranje, ratne ideje, a ima ih u tom službenom govoru, su nažalost pod opterećenjem tog službenog govora. I trebat će vremena da se one toga oslobode i da sve činjenice postane vidljive onako kakvim one trebaju bit.“

Nije propustio niti priliku da se osvrne na dnevnu politiku, pa je tako otpis knjiga kao krinku, odnosno temeljnu metodu njihova uništavanja u devedesetima usporedio s aktualnim Zakonom o medicinski potpomognutoj oplodnji:

“Jučer smo u Saboru imali Zakon o MPO i jedan od zastupnika je optuživao predlagatelje da predlažu zakon po kojem će se višak živih bića uništavati. Slučajno je to i zastupnik čija stranka veliča čovjeka koji je povezan sa solnom kiselinom, selotejpom, hladnom i tamnom rijekom Dravom. Živa, a nerođena bića su za neke ljude veća briga nego živa, rođena bića koja je netko na početku rata otpisao.“

U istom tonu nedefiniranih prozivki nastavio je:

“Ima jedan čovjek koji je u vrijeme kada su se knjige uništavale raspolagao državnim novcem, štoviše, bio je najodgovorniji za državni novac i iz knjige se vidi da se javno obavezao da će državnim novcem pomoći uklanjanju tih knjiga i njihovo uništavanje. U međuvremenu, kao što su mnogi ljudi evoluirali tako je i taj čovjek pa više ne raspolaže samo sa državnim novcem nego i sa privatnim, i on sad ulaže novac u maline u Srbiji. Sasvim je sigurno da u toj evoluciji možemo vidjeti samo pozitivan proces.“ 

Književni kritičar Velimir Visković pozitivnije gleda na cijelu situaciju:

“Potrebne su ovakve knjige, međutim ne treba zadržati gorčinu iz tih godina. Mene raduje kad primjetim da su se neki ljudi koji su ovdje davali neke teške izjave transformirali, da su postali kozmopoliti. Meni je lijepo kad čitam Butkovićeve tekstove kad on se bavi tim teškim riječima sa početka devedesetih i onda to tumači kao neku vrstu povijesne nužnosti, stvarno iskreno zagovarajući sada duh pomirbe i toleranciju u društvu. To su neke lijepe vrijednosti i drago mi je da smo kao društvo sazreli, ali ne treba ipak zaboraviti što je tko činio tih 90-ih godina.“

Otpis knjiga rutina je u bibliotekarstvu, naglašava Lešaja, međutim, u devedesetima u Hrvatskoj je korišten drugačije:

“Ja pokazujem kako je evoluirao taj pojam otpisa da bi od jednog zaista odličnog dokumenta iz 1983. u kojem su bibliotekari formulirali princip otpisa i čuvanja knjiga, onda se to razvijalo sve do pravilnika o otpisu u kome je umjesto riječi ‘istrošena’ knjiga upotrijebila jednoznačno riječ ‘zastarjela’, ili ‘nepotrebna’ knjiga – tko je taj koji će prosuditi što je nepotrebna knjiga? Dakle, to je bila cenzura, duh vremena.”

Pisac i novinar Viktor Ivančić vraća nas u sadašnjost, u kojoj se malo toga promijenilo:

“Samo na razini jezika postoji blokada prodaje knjiga iz Srbije i BiH u hrvatskim knjižarama iako su te knjige objavljene na jezicima koje razumijemo. To su knjige iz našeg jezičnog područja i potpuno je suludo da se to ovdje ne može kupiti. Država više ne pravi problem nego su sad izdavači postali trgovci pa posjeduju sve knjižare i blokiraju svoje male atare. Međutim, sve je to povezano sa državnim otkupom knjiga koji je također strogo nacionaliziran.”

Slučaj “Feral”

Na paljenje Ferala, jednog od rijetkih medija koji je izvještavao o ubijanju knjiga, podsjetio je zamjenik predsjednika Srpskog narodnog vijeća Saša Milošević:

“Feral je i sam bio ubijan i ona slika par veseljaka, par simpatizera fašizma koji pale Feral potpuno bezbrižni da će ih itko kazniti zbog toga, na jednom trgu u centru Splita mi se čini jednom od najjasnijih i najčvršćih simbola, uspomena, znakova vremena 90-ih.”

U Feralu je tad pisao Ivančić:

“Ja taj prizor nisam gledao uživo nego sam vidio fotografije. To je bilo na središnjem trgu u Splitu, na toj lomači se palilo stotine i stotine primjeraka Ferala koji su otimani sa okolnih kioska, a ritual je trajao satima, a zanimljivo je bilo to da je policija nadzirala cijeli taj trg i nije joj padalo na pamet da svetkovinu poremeti na bilo koji način  niti se itko od građana usuđivao prići, te potpaljivače lomače dekomodirati.“

Danas to vidi ovako:

“Ako je Feral spaljen na glavnom gradskom trgu u svojim začecima, a nakon toga 15 godina ga bojkotiraju oglašivači iako ima respektabilnu nakladu pa se naposljetku ugasi sa nakladom koja je bila veća nego što je danas ima ijedan politički tjednik, što je to nego autodafea sredstvima kapitalističkog tržišta.”

Lešaja očekuje da će u knjizi spomenuti tadašnji moćnici dići buku o onome što je napisao, iako su knjige i dokumenti iznad bilo kojih režima.

Eks predsjednik Stipe Mesić bio je i vladajući i opozicionar:

“Čovjek ne može sve pamtit, zato mi je važno da je netko dao truda da skupi sve to i da stavi u ove korice i dobro se podsjetiti što se to događalo jer uništavanje knjiga prethodi uništavanju ljudi, a to je jedan od rezultata jednog krivog pristupa rješavanju problema tadašnjeg našeg društva.”

Lešaja je nastojao na Korčuli potaknuti bibliotekarstvo i ondje je dočekao devedesete. Sve što se događalo u Zagrebu, u malim je sredinama bilo još izraženije, pa ni Korčula nije bila iznimka.

U smeće su bačene “zastarjele i nepotrebne” knjige, većinom Branka Čopića - nekih četiristotinjak komada.

“Kad smo osnivali Narodnu knjižnicu općine Korčula surađivali smo sa NSK i sa matičnom službom Gradskih knjižnica i ja sam ogorčen išao k njima i rekao im za to. Upozorili su me da to nije jedini slučaj, i iskazali su mi nešto što je karakteristično o čemu govori i Bogdan Žižić u svom filmu o uništavanju spomeničke baštine – strah.”, zaključuje Lešaja

Bradburyjevo proročanstvo

Smrt knjige: “Fahrenheit 451″ postaje stvarnost

Ono čega se Ray Bradbury najviše plašio, a to je potpuna dominacija elektroničkih medija, obistinilo se u današnjem vremenu površnosti i globalnog zatupljivanja 

U knjizi »Fahrenheit 451« nedavno preminulog Raya Bradburyja vodi se sljedeći dijalog između vatrogasca Guya Montaga i djevojke Clarisse: – Koliko dugo radite kao vatrogasac? – Od svoje dvadesete, to jest već deset godina. – Pročitate li ikad koju od knjiga koje palite?

    Nasmijao se. – To je protuzakonito.

    – Oh! Naravno.

    – Lijep je to posao. Ponedjeljkom Poea, srijedom Steinbecka, petkom Pounda, satri ih u pepeo, a onda satri i pepeo. To nam je službeno geslo. 

    Spaljivanje knjiga u Bradburyjevom antiutopijskom romanu odvija se u ozračju potpune političke korektnosti. Tako u jednom dijelu knjige nailazimo na ovakve rečenice: »Obojeni ne vole Malog crnog Samba. Spali ga. Bijeli nisu oduševljeni Čiča Tominom kolibom. Spali je. Netko je napisao knjigu o duhanu i raku pluća? Proizvođači cigareta tule? Spali knjigu.« 

    U istoimenom filmu Françoisa Truffauta iz 1966. godine knjige gore u krupnim planovima. Pod vatrom se previjaju stranice književnih klasika. Taj svojevrsni genocid nad knjigama stravičan je simbol umiranja Riječi na lomači, pisao je u svojoj knjizi »Znaci sa ekrana« Bogdan Kalafatović. Zastrašujuća vizija budućnosti koju u knjizi »Fahrenheit 451« (objavljenoj 1953.) daje američki pisac Ray Bradbury, na neki način sve više postaje naša stvarnost. Barem kad su knjige i čitanje u pitanju. Doduše, ne događaju se masovna spaljivanja knjiga, ali su statistike o čitanju i kupovanju knjiga prilično poražavajuće. 

    Prema istraživanju GfK-a iz 2011. godine, u Hrvatskoj se knjige čitaju manje od svjetskog prosjeka. Oko 40 posto građana starijih od 15 godina mjesečno pročita barem jednu knjigu, a tijekom tri mjeseca samo 31 posto građana u Hrvatskoj kupilo je neku knjigu. Oni koji nisu kupili knjigu kao glavni razlog navode da im knjiga ne treba/ne zanima ih (51 posto), dok se 44 posto opravdava nepovoljnim financijskim prilikama. U jednom televizijskom prilogu mogao se čuti i p[highlight color="yellow"] odatak da 60 posto hrvatske djece plače i nije sretno ako im netko za rođendan pokloni knjigu.   [/highlight]
 
 
(radio 101,novilist.hr/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9771"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]