Smrtonosni oblik raka gušterače koji je ubio Aretha Franklin može se pripisati barem djelomično onima koji ne vjeruju u globalno zagrijavanje, kaže muzička legenda Stevie Wonder

Sjetivši se Arethinog životu i glazbe tijekom intervjua u emisiji “CBS Morning Morning”, Wonder je sugerirao da globalno zatopljenje možda ima ulogu u njezinoj smrti, žaleći se da oni koji poriču klimatsku promjenu “ne vjeruju da ono što radimo utječe na svijet. ”

“Samo osjećam da sve ove različite bolesti koje imamo i sve što se događa u svijetu dijelom je zato što postoje oni koji ne vjeruju u globalno zagrijavanje, i ne vjeruju da ono što radimo utječe na svijet” – rekao je Wonder.

“Toplina utječe na svijet i utječe na nas. Samo se nadam da će ljudi izaći iz ludosti i spoznati da svi mi, kako mislimo, kako gledamo, kako postupamo s drugima, nikad nećemo otključati bravu dok istinski ne odustanemo od mržnje, zla i sebičnosti. Ako to činimo, možemo otključati neke od onih stvari koje nas drže zatočenima na ovom mjestu.”

Aretha Franklin je umrla 16. kolovoza u 76. godini života zbog uznapredovalog raka gušterače neuroendokrinog tipa.

Wonder je u prošlosti ukorio sve one koji negiraju klimatske promjene.

Ikona glazbene industrije je komentirao iza uragana koji su pogodili Ameriku 2017. godine: “Moramo početi voljeti i cijeniti naš planet, i svatko tko vjeruje da ne postoji globalno zatopljenje mora biti slijep ili neinteligentan”.

Pogledajte intervju:
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Ne ulazite ni danju u istočni dio grada. Ako vas ne ubiju i ne opljačkaju razbojnici, mogli bi vas napasti kojoti. Da, ovdje možete kupiti kuću za sto dolara, ali je pitanje koliko ćete dugo u njoj ostati živi

U vrijeme najhladnijeg Hladnog rata, američki Time objavio je veliku simulaciju ruskog nuklearnog napada na jedan, tvrdili su, nasumično odabran veliki američki grad. Novinari su detaljno analizirali što bi se tom gradu dogodilo da na njega padne jedna sovjetska atomska bomba. Nabrojene posljedice bile su zastrašujuće.

Većina ljudi na mjestu bi poginula, oni koji su živjeli u predgrađima imali bi minutu vremena dok i njih ne bi zahvatio plamen, kuće bi gorjele, umirući vrištali u najvećim mukama, ali bilo bi i preživjelih.

Grad bi bio gotovo uništen, ali ne posve. Nuklearni napad ne bi sasvim slomio grad. On bi, da se taj teoretski atomski napad dogodi, nekako opstao, jedva, ali bi opstao. Iz ruševina bi ponovno iznikao taj slučajno odabrani nepokolebljivi američki velegrad.

Slučajno odabrani grad u novinskom tekstu, grad koji bi bio napadnut, slomljen i spržen, ali koji bi preživio, bio je Detroit

Detroit nije doživio nuklearni napad, Hladni rat odavno je završio, barem njegova verzija iz 20. stoljeća, ali to što je baš on bio odabran za simulaciju nuklearne katastrofe mnogo govori o simbolici nepokolebljivog Motor Cityja.

Prkosni Detroit – koji je, u vrijeme kada je Time pisao o simulaciji nuklearnog napada, čak bio ponosan što je baš on odabran kao potencijalna atomska žrtva, kao da su dobili prvu nagradu na nekoj bizarnoj nacionalnoj lutriji – bio je simbol i ponos američkog sna. Elegantan, radišan, grad u kojemu je bujala glazba i noćni klubovi, ali je iz prikrajka, uvijek budna, vrebala neman uništenja i segregacije. Grad pobune 1967. godine, kad su, zbog rasnih nemira, gorjele ulice i parkovi.

Nekada četvrti grad po veličini u SAD-u proglasio je privremeni poraz – bankrotirao je kao najveći američki grad ikad koji se našao u toj situaciji i nitko nije bio siguran koliko zapravo Detroit duguje, no znalo se da dug nije manji od 18 milijardi američkih dolara, ali ni veći od 20 milijardi kad su se računi zbrojili potkraj prve dekade novog tisućljeća.

I onda je krenuo egzodus. Ljudi su počeli napuštati Detroit kao da je teško zarazan i kao da se nikada neće oporaviti

Dijelovi Detroita kojima prolazim, njegove istočne četvrti, mogli bi, zaista, djelovati kao da ih je prije četvrt stoljeća pogodila nuklearna bomba. Jedino mjesto slično ovome koje sam vidjela jest ukrajinski Černobil.

Napuštene kuće zarasle u travu, razlupani prozori, uništene crkve, dječja igrališta, razbijene ulične lampe, dječje igračke na rasvjetnim stupovima koje predstavljaju broj ubijenih u toj ulici, bande koje se skrivaju u mračnim ulicama, sablasni prolaznici izgubljeni u vremenu i prostoru, sirotinja, ljudi opreznih pogleda punih egzistencijalnog straha, automobili koji kruže oko prolaznika kao morski psi oko žrtve… A opet, Detroit ti nekako odmah uđe pod kožu. Opčinjava kataklizmičkom atmosferom.

Pokušavam proviriti kroz vrata jedne drvene kuće u kojoj, čini se, netko živi. Pod nogama mi škripe stepenice, čuje se neko kretanje iznutra i odjednom mi se pred nosom zalupe vrata. U posjet ovim dijelovima grada dolaze samo duhovi ili razbojnici. Poštara već odavno nema, nema ni struje, noću je mračno i strašno. Činjenica da ovdje ima više od 300 ubojstava godišnje na 800 tisuća stanovnika strašna je statistika koja grad čini opasnim i danju i noću. Bande haraju napuštenim pregrađima, skupljači metala ogolili su sve što su mogli, ostrugali su zgrade do temelja i unovčili plijen negdje na periferiji, vraćajući se uvijek po još, jer u Detroitu ima 80 tisuća kuća koje treba srušiti.

Možemo li vas počastiti pivom? – pitaju mog slovačkog kolegu i mene u jednom detroitskom restoranu kad su shvatili da smo stranci, što i nije bilo teško jer smo, neoprezno, izvadili kartu Detroita na stol. Čak je i oblik grada industrijski, poput nakovnja. Stanovnici grada dobronamjerni su prema strancima, žele pokazati da nije sve tako loše, da postoje džepovi normalnosti. Urbani vrtovi, na primjer. Projekt Heidelberg koji je stvorio Tyree Guyton: cijelu svoju, uvelike napuštenu ulicu pretvorio je u instalaciju u kojoj umjetnici izrađuju slobodne projekte, farbaju kuće i čine što god žele. Neki su se preselili u ulicu ne bi li živjeli s njom. Na njihovim vratima piše da su patrole građana i policije uobičajene noću kako bi četvrt branili od kriminala. Društvo koje nas časti pivom kaže da je Detroit postao siguran grad jer ga čuva čak pet različitih policija. Ali među upravo tim detroitskim policajcima najviša je stopa samoubojstva u državi. Dojam normalnosti stječe se na bejzbol-utakmici detroitskih Tigrova. Stadion je pun, američke obitelji provode nedjeljnu večer na otvorenom, uz hrpu junk hrane i piva… Ali u Detroitu je više bandi nego bilo gdje drugdje. Kako njih obuzdati, to je pitanje na koje nitko nema odgovor.

Ne vole domaći ljudi što novinari zaviruju po ruševinama, što pišu da je grad propao. Željeli bi da bude i pozitivnih vijesti. Ima ih, ali crnilo ipak prevladava. Na primjer, IT industrije lagano se doseljavaju u Detroit, vraćaju se inženjeri koji rade u autoindustriji. Više ne rade za veliku trojku – Ford, Chrysler i General Motors – nego za indijske proizvođače automobila koji su preselili pogone u Detroit.

Ovdje u Detroitu velika Aretha Franklin pjevala je u zboru, tu su odrastali Stevie Wonder, Marvin Gaye, u bjelačkom naselju Dearborn rastao je Iggy Pop, a sav bijes i nemoć grada koji je tonuo opisao je Eminem, koji je rastao na najduljoj ulici, poznatoj kao 8th mile, onoj koja razdvaja bogate od siromašnih, crne od bijelih obitelji. U tom limbu bilo je puno jada, puno kreativnosti i sirove snage koje je stvarala glazbu i umjetnost pa je Detroit bio grad rocka, soula, rapa, ali i grad u kojemu je, posve industrijski logično, stvoren i techno.

A davno, 1934. godine, kad je današnji Detroit počinjao dobivati svoje konture, kad je bio grad napretka, industrije i mamio ljude iz svih dijelova Amerike u sjeveroistočni Michigan, u New York Timesu ovako se o njemu pisalo: “Detroit je grad demokratiziranog luksuza, u kojemu su benzinske postaje na svakom koraku, baš kao i trgovine, kina, sjajni automobili, tu sviraju simfonijski orkestri… Na neki način, Detroit je rodno mjesto nove civilizacije. On je zaista prijestolnica novog doba, čak fascinira više nego New York, utjecajniji je od Washingtona ili čak Hollywooda. Pariz možda diktira kako ćemo se odijevati iduće sezone, ali Detroit stvara novi životni obrazac”, pisalo je u uvodniku cijenjenih novina.

U gradu inženjera i dizajnera, tvorničkih pogona od kojih je najveći na svijetu, Ford, imao čak 93 zgrade i 180 kilometara, stvarala se crnačka srednja klasa. Doseljavalo se iz svih dijelova svijeta, a danas, dok svi bježe, doseljavaju se jedino Iračani. Detroit je ipak poželjnije mjesto za život od Bagdada. Kaže mi to i imam Muhamed Mardini, koji vodi američko-islamski centar i koji je donedavno radio i u zatvoru. Područje Detroita, i Michigan općenito, najveća je zajednica arapskih Amerikanaca i muslimana. Naravno, uza sve nevolje koje Detroit ima, sada su se pojavili i problemi radikalizacije i regrutiranja u ISIL. Imam kaže da njegov centar propovijeda umjereni islam i mir i toleranciju među religijama, iako, dodaje, postoje grupe koje su nastojale unijeti nemir.

“Ovdje gdje smo mi napravili islamski centar nekada je bila crkva, ali to nikada ne biste izvana rekli jer je nismo željeli mijenjati. Nismo željeli ljude ni na koji način provocirati pa smo uredili centar iznutra. Toliko smo dobri sa svojim susjedima da nam je bračni par preko puta, talijanskog porijekla, rekao da će nam ostaviti svoju kuću kad umru, jer ionako im se djeca ovdje neće vraćati”, kaže imam Muhamed.

U Detroitu nije zamro duh kreativnosti. I nije nužno rezerviran za mlade

– Ovdje ću otvoriti korporativni centar – veselo mi kaže Gary Wozniak, nekadašnji biznismen koji je napunio šezdeset godina i umjesto u odijelu danas gradom hoda u majici i natikačama. Nekad je paraleleno vodio sedam različitih tvrtki.

Taj njegov korporativni centar trenutačno je livada s ruševinom u sredini s koje padaju kabeli. Samo još nedostaje natpis “opasno po život” s mrtvačkom glavom.

Lijepo je što čovjek ima snove, ali korporativni centar?

– Ne, nisam luđak jer to govorim – kaže Wozniak. – Mislio sam na početku, kad sam organizirao ljude da rade na vrtovima u Detroitu, da sam sanjar, da neće ići, ali krenulo je. Danas imam osam zaposlenih koji rade u vrtovima, uzgajamo organsku hranu. To su ljudi koji su imali problema sa zakonom, ali sada su rehabilitirani. Za uzgoj povrća i voća nitko te ne pita koliko znaš dobro engleski ili jesi li pismen, koju si školu završio, a naša organska hrana već je popularna. Prvo smo je dostavljali ljudima, a sada je već prodajemo restoranima – kaže Gary. Pokušavam, ali ne mogu nikako zamisliti kako će usred ovog susjedstva, u kojemu je najbliža zgrada potpuno razvaljena trgovina alkoholom, sumnjiva kuća u kojoj su mi zalupili vrata pred nosom i napuštena tvornica, niknuti bilo što s nazivom korporativni centar.

Ali, shvatit ću nakon nekoliko dana, takvi su stanovnici Detroita. Sanjari, oni koji preživljavaju, oni koji ostaju. Ovdje će, baš u vrijeme dok sam u Detroitu, Richard Branson voziti bicikl po gradu kako bi pokazao da i on podržava nastojanje Detroita da opstane, tu će George Clooney i Richard Gere snimati filmove, fotografi će na ruševinama, u zombie neboderima snimati modne editoriale… Doduše, neki iz njihova tima pritom će biti opljačkani ili će im biti ukradeni automobili.

Ovdje su napuštene crkve, porno kina, kineski restorani, striptiz barovi, zoološki vrt, praonice automobila, kozmetički saloni, benzinske postaje. Detroit je toliko prazan da su slike zatupljujuće. Tragičan je podatak da se svakih dvadeset minuta iz Michigana iseli jedna obitelj.

U Detroitu, Motor Cityju, u kojemu je 84 posto crnačkog stanovništva, dok su se bijelci sakrili u ugodnija predgrađa, koja su i danas bijela i sigurna, upravo se događa priča o prvom postindustrijskom gradu novog stoljeća. Počeli su se useljavati hipsteri, umjetnici i alternativci, kupujući kuće i za mizeriju od stotinu dolara. I mene je bio ponio trenutak pa sam gotovo i ja kupila drvenu straćaru u istočnom dijelu koja je koštala 200 dolara. Doduše, djelovala je kao da bi me, čak da je i posve uredim, u njoj do kraja života progonili poltergeisti, ali bila sam omamljena ramišljanjem da imam “nešto svoje” u ovom karizmatičnom gradu koji me posve opčinio.

Nisu svi problemi u Detroitu počeli prije desetak godina, tu se desetljećima išlo u smjeru katastrofe, ali činjenica je da je sa 1,2 milijuna ljudi Detroit pao na 800 tisuća u samo desetak godina.

Detroit je propao jer su propale njegove glavne industrije. Automobilski giganti prvo su se našli u krizi kad se proizvodnja preselila na Daleki istok, a onda i kad je počela financijska kriza.

– Ford je zapošljavao i davao dobre uvjete rada. Po šest radnika spavalo bi u istoj sobi, jer su tako mogli u samo godinu dana, a ionako su radili u smjenama, kupiti kuću i dovesti cijelu obitelji u Detroit. Grad se proširio i svatko je imao svoju kuću. Danas je Detroit površinom jednak kao što su to zajedno Manhattan, San Francisco i Boston, a oni zajedno imaju 3,3 milijuna ljudi – objašnjava mi Gary Wozniak.

I Chrysler i General Motors proglasili su bankrot 2008. godine.

Do kraja prve godine krize, odnosno do kraja 2009., u Detroitu je bilo 15 posto nezaposlenih, i već su tada imali najveću nezaposlenost u državi. Polovica djece živjela je u siromaštvu, a polovica odraslih bili su funkcionalno nepismeni… pa je zapravo, prema procjenama, nezaposlenost bila oko 50 posto.

Paljenja su postala omiljena zabava – imali su 90 tisuća požara 2008. godine, dvaput više od New Yorka koji ima 11 puta više stanovnika. Vlasnici pasa više nisu imali novca za cijepljenje svojih ljubimaca pa su mnogi uginuli jer je veterinar bio preskup kad bi se psi razboljeli. Na tisuće ih je izbačeno i napušteno. Pojavili su se čak i kojoti. Urbana prerija, napuštena košnica, sve je to Detroit postao u deset godina.

Ron Scott vodi Koaliciju protiv policijske brutalnosti u Detroitu. I sam nekadašnji novinar, ostat će sa mnom vrlo kratko jer je noćašnja policijska potjera imala stravične posljedice. Policija je jurila za sumnjivcima koji se nisu zaustavili pred policijskom patrolom pa su se zabili u dvorište kuće u kojem se u tom trenutku igralo četvero djece, braća i sestre. Troje ih je poginulo.

- Moramo prestati biti John Wayne društvo. Naročito ovdje. Predugo smo stvari gurali pod tepih, od međurasnih odnosa pa do nošenja oružja i policijske brutalnosti. Detroit će biti eksperiment američke budućnosti. Nema smisla juriti jer nas je brzina rasta i dovela do provalije. Ovoga ćemo puta polako – kaže Scott.
 

 
 
(jutranji.hr,youtube/uredio:nsp)