U prvoj polovici 2019. godine gotovo 40 posto svih napada nožem u njemačkoj saveznoj državi Sjeverna Rajna-Vestfalija izveli su strani državljani, prema državnom Ministarstvu unutarnjih poslova

“Dakle, vjerovatno je da će stranci počiniti napad nožem je tri puta veća u populaciji od 12,8 posto cjelokupne populacije u Njemačkoj”, izjavila je stranka AfD u državnom parlamentu u Dusseldorfu.

Markus Wagner, vođa stranke AfD u državnom parlamentu, rekao je u berlinskom tjedniku Junge Freiheit: “Iza ovih brojeva krije se velika količina ljudske patnje koja se ne bi smjela dogoditi u ovoj mjeri.”

Naglasio je da ako vlasti budu politički korektne u vezi s ovim problemom i ako ga se zanemari, to ga neće riješiti. “Ne rješavam ovaj fenomen ako ga držimo politički korektnim.”

Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova Sjeverne Rajne i Vestfalije, u prvoj polovici 2019. godine počinjena su 44 ubojstva nožem.

Povrh toga, prijestupnici su koristili noževe u 1089 slučajeva u kojima su zabilježene osobne ozljede.

Wagner je kritizirao nedostatak podataka o pojedincima koji imaju dvojno državljanstvo.

Nažalost, stvarni broj osumnjičenih s migrantskom pozadinom nije u potpunosti objašnjen u statistici.

U slučajevima kada osobe imaju više nacionalnosti, a jedno od njih je i njemačko, prema Ministarstvu unutarnjih poslova i nacionalnim pravilima “njemačko” državljanstvo je označeno ka primarno državljanstvo.

Zbog toga Wagner kaže da u stvari ne postoje točni podaci o tome koje nacionalnosti su počinile zločine nožem.

“Budući da naturalizirani migranti nisu identificirani u skupini podataka, nažalost, ne možemo dobiti predstavu o krivičnoj odgovornosti ove demografske skupine”, rekao je.

Podaci o tome tko je izvršio napade nožem u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji tek su se počeli bilježiti u 2019. kada su se počeli masovno događati, i nakon početka migrantskog vala Angele Merkel. Podaci o napadu nožem u cijeloj zemlji još ne postoje.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Centar za njemački jezik objavio je podatke o najpopularnijim imenima novorođene djece u Njemačkoj

Ovo udruženje objavljuje isto istraživanje od 1977. godine, a sastavljaju ga na temelju podataka iz njemačkih ureda matičara.

Podatke za ovogodišnje istraživanje dalo je više od 700 matičnih ureda širom Njemačke. U tih 700 ureda registrirano je preko milijun pojedinačnih imena. To znači, navodi se u istraživanju, kako je oko 90 posto svih imena koja su dana djeci prošle godine zabilježeno u matičnim uredima.

Prijavljeno je preko 65.000 različitih imena.

Najpopularnije ime u Berlinu? Mohamed

Istraživanje je otkrilo kako se u saveznim pokrajinama vidi promjena s obzirom na prethodne godine. Naime, ime Mohammed našlo se među deset najpopularnijih imena u šest njemačkih saveznih pokrajina.

Ime Mohammed i njegove razne inačice našle su se u sljedećim saveznim pokrajinama među top 10 najpopularnijih imena: Berlin, Bremen, Hamburg, Hessen, Sjeverna Rajna-Vestfaliji i Saarska.

Istraživanje je prikupljalo i podatke o popularnosti imena općenito u što su uključena imena i prezimena i u tom popisu je ime (prezime) Mohammed bilo najpopularnije u Berlinu, Bremenu i Saarskoj.

U Berlinu je to ujedno najpopularnije ime za novorođene dječake. Centar navodi i kako se popularnost ovog imena širi diljem zemlje.

No, prije toga, važno je napomenuti da se istraživanje bavi popisom najpopularnijih imena za djevojčice i dječake, što u ovom slučaju uključuje i imena i prezimena koja su navedena ispod podebljanih imena pojedinih pokrajina.

Istraživanje je prikupilo i posebne podatke o najpopularnijim osobnim imenima, koja su na karti ispod prikazana u dijelu “Erstnamen” po pokrajinama.

Koja su najpopularnija imena?

No kada se uzme u obzir cijela Njemačka, najpopularnija imena (s popisa imena i prezimena) za djevojčice su Marie, Sophie i Maria.

Kod dječaka su to pak Paul, Alexander i Maximilian.

Centar navodi kako se radi o imenima koja su godinama na vrhu liste te kako se njihov poredak iz godine u godinu izmjenjuje.

Kada se radi samo o osobnim imenima, bez prezimena, najpoplarnija ženska su Emma, Hannah i Mia. Za muškarce to su Ben, Paul i Leon.

(index.hr)

Prema statistikama koje je objavio Savezni ured kriminalističke policije, Nijemci imaju znatno veću vjerojatnost da postanu žrtve zločina koje su počinili migranti nego obrnuto

Izvješće iz 2018. godine pod nazivom „Zločin u kontekstu imigracije“ analiziralo je statističke podatke o ubojstvima, napadima, pljačkama i kaznenim djelima protiv seksualnog samoodređenja i osobne slobode, piše Sputniknews.

Istraživanje je nastalo kako bi se utvrdilo koliko je u zločinima sudjelovalo „tražitelje azila i izbjeglica“, kao i ljudi koji čekaju deportaciju ili već imaju dozvolu boravka.

Ubijeno je 230 Nijemaca, što je dvostruko više nego u 2017. godini.

Broj Nijemaca koje su seksualno zlostavljali tražitelji azila i izbjeglice također je porastao na 3.260.

Ukupno gledajući, gotovo polovica žrtava teških zločina počinjenih od strane stranih počinitelja (46.336 od 101.956) bili su Nijemci. To je 19 posto više nego u 2017. godini.

Podaci koji se odnose na zločine protiv tražitelja azila ili izbjeglica koje su navodno napali osumnjičenici iz Njemačke pokazali su da je žrtava bilo 8.455 (24 posto više nego u 2017.).

Primjerice, 2018. godine samo je 18 posto imigranata bilo ozlijeđeno ili ubijeno od strane osumnjičenika iz Njemačke. To znači da osobe koje traže azil uglavnom napadaju osobe slične imigrantske pozadine.

Osobito su izbjeglička politika i pristup „otvorenih granica“ izazvali kritike protiv vlade Angele Merkel.

Europske zemlje doživljavaju ozbiljnu migracijsku krizu od 2015. godine zbog priljeva tisuća migranata i izbjeglica koji bježe s Bliskog istoka i sjeverne Afrike.

Njemačka je prihvatila stotine tisuća migranata. Međutim, tijekom godina broj pridošlica je opao. Prema navodima policije, u Njemačkoj je u prosincu 2018. bilo 300.000 tražitelja azila i 697.000 izbjeglica.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Iako je problem izraženiji kod muške populacije, primjećuje se i da djevojke iz iste dobne skupine također nerado napuštaju obiteljsko gnijezdo

U jednom zagrebačkom kafiću na rubu grada odigrala se prije nekoliko tjedana urnebesna scena. Gospodin u kasnim šezdesetima sjedio je uz svoje piće u društvu prijatelja kada mu je, nešto iza 22 sata, zazvonio mobitel. Nakon nekoliko uobičajenih “da” i “ne”, muškarac je, vidjelo se, počeo blago gubiti živce.

“Ali mama, ja imam 68 godina i penzioner sam isto kao i ti! Ne možeš me zvati kad ću doći kući”, rekao je muškarac u slušalicu. Iako duhovita, ova anegdota vrlo dobro ocrtava stanje stvari u Hrvatskoj koja je prva u Europskoj Uniji po broju muškaraca koji i dalje žive kod roditelja.

Prema podacima Eurostata, čak 93,1 posto mladih muškaraca u dobi od 16 do 29 godina i dalje živi s roditeljima. Slijedi Slovačka (89,2 posto), Italija (88,3 posto) i Malta (87 posto).

Goleme razlike među zemljama

Iako je problem izraženiji kod muške populacije, primjećuje se i da djevojke iz iste dobne skupine također nerado napuštaju obiteljsko gnijezdo. Iako tu nismo na prvom mjestu jer nas je za 0,1 posto ‘prešišala’ Malta, zavidnih 82,3 posto djevojaka i dalje živi u obiteljskoj kući.

Logično, postoci su najviši među tinejdžerima, no da postoji dublji društveni problem pokazuje i detaljnija analiza onih koji ostaju kod kuće u starijoj dobnoj skupini.

Tako čak 75,4 podto mladih u dobi od 25-29 godina i dalje živi kod kuće, a to je uglavnom doba kad su već završili srednjoškolsko pa i visoko obrazovanje.

S druge strane, najniža stopa mladih koji žive s roditeljima bilježi se u Noirveškoj – 40,8 posto muškaraca i 30,1 posto žena, a kada mladi uđu u dobnu skupinu od 25-29 godina, njih samo devet posto u Norveškoj i dalje živi s roditeljima.

Pojedini stručnjaci fenomen opisuju, naročito kod muške populacije, kao “sindrom Petra Pana”, dječaka koji odbija odrasti, no tu se uglavnom radi o osobama koje strahuju od obaveza i odgovornosti. U ovom slučaju to vjerojatno nije jedini razlog, već su to i ekonomski razlozi zbog kojih je mladima sve teže zasnovati samostalan život.

Potvrđuje to priča Zagrepčanina Ivana Nekića koji i sa 28 godina i dalje živi u roditeljskom domu. Magistrirao je novinarstvo i ubrzo dobio posao ali plaća mu je, kaže, nedovoljna za samostalan život i to je jedini razlog zašto ne iseli iz obiteljskog stana.

- Naravno da bih volio osamostaliti se, ali to trenutno nije moguće. Plaća mi je takva da bih, uz zagrebačke cijene najma stanova, jedva preživljavao, doslovce ne znam kako bih krpao kraj s krajem. Ovo nije idealna situacija, ali trenutno ne vidim što drugo učiniti – kaže Ivan.

Dodaje da mnogo njegovih vršnjaka proživljava isti problem, a uglavnom je riječ o onima koji su rođeni u Zagrebu.

“Ne bih volio doživjeti starost s roditeljima”

- Prijatelji koji su iz drugih sredina došli su ovdje studirati pa su i nastavili samostalno živjeti jer bi tu pronašli posao. Zagrepčani se, pak, rjeđe odlučuju na iseljenje iz roditeljskog doma. Naprosto im nije logično trošiti na podstanarstvo ako već imaju gdje živjeti – objašnjava naš sugovornik.

Kroz smijeh kaže i da život s roditeljima ima svojih prednosti.

- Uvijek imaš skuhan ručak i oprano rublje. Ali, sad ozbiljno, nadam se da će mi se situacija na poslu u idućih nekoliko godina promijeniti i da ću si moći priuštiti samostalni život jer doista ne bih volio doživjeti duboku starost s roditeljima. Kada sada prijateljima kažem da živim s roditeljima to još nije tako čudno, ali kako godine budu išle sigurno će postati – zaključuje Ivan.

Izvanredni profesor sa odsjeka za sociologiju Dragan Bagić kaže za Jutarnji kako vidi najmanje tri uzroka ovakve situacije u Hrvatskoj, u odnosu na ostatak Europe.

- Velik broj mladih u našoj zemlji studira dulje od prosjeka i to je svakako jedan od faktora koji su doveli do ovih podataka. Zatim je tu i struktura stambenog fonda u Hrvatskoj. Većina ljudi živi u privatnim kućama koje su tako zamišljene i kvadraturom omogućavaju višečlane, proširene obitelji. A treći je uzrok sigurno pitanje tržišta rada, slabije mogućnosti zapošljavanja mladih, a onda i slabija mogućnost osamostaljivanja – kaže bagić upućujući na još jedan problem koji mlade dugo zadržava u obiteljskim kućama.

- U Hrvatskoj nema uređenog sustava najma, a način i cijena stjecanja vlastite nekretnine vrlo su nepovoljni i to je jedan od glavnih razloga zašto smo na vrhu Europe po ovom pitanju – kaže.

U skladu s ovim podacima je i činjenica da se u Hrvatskoj ljudi na prvo dijete odlučju sve kasnije, no za sociologa Bagića to nije glavni razlog demografskog pada.

(jutarnji.hr)

Sjedinjene Američke Države su imale najveći broj umrlih u jednoj godini (2017.) otkada se vrši evidencija

Samoubojstva i smrt od prediziranja lijekovima među starijem stanovništvom su u velikom porastu, prema Centru za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC).

Već treću godinu za redom pada očekivani životni vijek u SAD-u, a najdulji trend pada očekivanog životnog vijeka se dogodio kasnih 1910-ih kada su Prvi svjetski rat i najgora pandemija gripe u suvremenoj povijesti ubili približno 675.000 Amerikanaca.

Sve u svemu, SAD je zabilježio 2,8 milijuna umrlih u 2017. godini, a smrtnost je najveća među građanima srednjih godina koji imaju najveći utjecaj na ukupni očekivani životni vijek građana Amerike.

„Ove otrežnjujuće statistike su poziv za buđenje da gubimo previše Amerikanaca, prerano i previše često, u uvjetima koje moramo spriječiti” – rekao je Dr. Robert Redfield, direktor CDC-a.

Stopa samoubojstava u 2017. godini bila je najviša u posljednjih 50 godina i dosegla je oko 47.000 slučajeva (od samo ispod 44.000 prethodne godine).

“Nikad nismo vidjeli ništa slično”, rekao je Robert Anderson, koji nadgleda statistiku smrtnosti građana koju provodi CDC. Samoubojstvo je deseti vodeći uzrok smrtnosti u SAD-u već desetu godinu zaredom.

Unatoč činjenici da su većina ljudi koji umru zbog samoubojstva još uvijek muškarci, uočljivi porast se dogodio i među ženskom populacijom. Stopa samoubojstava žena porasla je za 53 posto u razdoblju od 1999. do 2017. godine, sa porastom od 26 posto za muškarce u istom razdoblju.

“Stvarno vjerujem da su ljudi sve beznadniji, a to dovodi do uporabe droga, te potencijalno dovodi do samoubojstava” – rekao je dr. William Dietz, stručnjak za prevenciju bolesti na sveučilištu George Washington.

Među 10 vodećih uzroka smrti, broj smrtnih slučajeva od raka su pali u brojnosti dok se dogodilo povećanje broja samoubojstva, moždanog udara, dijabetesa, Alzheimerove bolesti, gripe/pneumonije, kroničnih respiratornih bolesti i nenamjernih ozljeda.

Uzrok broj #1. smrtnosti u SAD-u su bolesti srca, koje su ostale na istoj razini. Poboljšanja u prevenciji i liječenju stanja obično nadoknađuje povećanje drugih vodećih uzroka smrti.

SAD još uvijek slovi kao jedna od zemalja sa najnižom očekivanom stopom trajanja životne dobi u razvijenim zemljama. Očekuje se da će beba rođena u SAD-u 2017. godine živjeti 78 godina i 7 mjeseci.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Broj ubojstava Nijemaca od strane imigranata je u porastu, otkrilo je najnovije policijsko izvješće njemačke policije usred imigrantskih prosvjeda i proturječja u gradu Chemnitzu

U Njemačkoj je prošle godine zabilježeno ukupno 731 ubojstava. U najmanje 83 slučajeva u kojima je žrtva bila njemački građanin, provedba zakona identificirala je najmanje jednog ne-njemačkog osumnjičenika, otkrio je Federalni ured kriminalističke policije (BKA) za Welt am Sonntag.

Dok brojevi BKA ne navode nacionalnost osumnjičenih, nove brojke pokazuju da su se slučajevi koji uključuju “ne-njemačke” osumnjičenike znatno povećali u 2017. godini, u usporedbi sa 62 slučaja registriranih u prethodnoj godini.

Broj je bio na najnižoj točki u 2015. godini sa 52 slučaja. Brojevi se, međutim, nisu mogli pratiti prije 2013. godine, kada je policija počela voditi ove statistike, piše Welt.

Ova statistika je došla baš u napeto vrijeme za Njemačku. Tijekom proteklog tjedna rasprava o njemačkoj politici “Otvorenih vrata” bila je usmjerena na istočni grad Chemnitz, gdje su se anti-imigrantski prosvjednici okupili zbog napada nožem u kojem je njemački muškarac navodno ubijen od strane iračkog i sirijskog tražitelja azila.

Prosvjedi predvođeni anti-imigrantskom strankom AfD-om (Alternative for Germany), anti-islamskom strankom PEGIDA i desničarskom grupom ‘For Chemnitz’ do sada su doveli do sukoba s anti-prosvjednicima koji su branili pravo tražitelja azila u Njemačkoj.

Kada su se u ponedjeljak okupile tisuće ljudi na anti-rasističkom koncertu u Chemnitzu, kancelarka Angela Merkel je pozvala Nijemce da govore protiv mržnje.

„Ti ljudi koji su prosvjedovali i koji su skloni nasilju – neki su također besramno pokazali svoju bliskost sa nacizmom – oni nisu prosvjedovali niti za Chemnitz, niti za pokrajinu Sasku, niti su ‘ljudi’” – rekao je njezin glasnogovornik Steffen Seibert.

Strani državljani također su bili uključeni u brojne terorističke napade visokih profila posljednjih godina u Njemačkoj.

U 2016. godini tuniski tražitelj azila zaletio se kamionom u Božićni sajam u Berlinu, ubivši 12 ljudi. Iste godine, sirijski izbjeglica je detonirao je bombu izvan bara u Ansbachu, a izbjeglica iz Afganistana, naoružan sjekirom i nožem, napao je putnike na vlaku u Wurzburgu.

Godine 2017., tražitelj azila iz Palestine je proveo koljački pohod u Hamburgu, ubivši jednog i ozlijedivši nekoliko drugih građana. Vlasti upozoravaju da je teroristička prijetnja i dalje visoka i da će vjerojatno ostati tako u doglednoj budućnosti.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Civilizacijski džihad prikazan je u drastičnoj demografskoj smjeni u Velikoj Britaniji

Muhamed je najpopularnije ime koje se daje muškim bebama na području Londonua i West Midlandsa u 2016. godini, i ima najviši rezultat u cijeloj Engleskoj i Walesu u godini kada se izuzmu male varijacije u pravopisu.

Godišnje izdanje najpopularnijih imena dječaka i djevojčica od strane Ureda za nacionalnu statistiku također otkriva da je Muhamed kao tradicionalno popularno ime da dječake potisnulo ime William iz prvih deset u prošloj kalendarskoj godini.

Dok su statistički podaci pokazali da je najpopularnije ime za dječake i djevojčice, Oliver i Olivia, odluka Ureda da prihvati male varijacije imena Muhamed kao jedno ime dovela je muslimansko ime zapravo na prvom mjesto po popularnosti, a ne na osmo kao što je rečeno, prenosi Breitbart.

Varijacije u imenu kao što su Muhammed, Mohammed i Mohammad mogu doći iz neprecizne prirode translitera arapskih imena na engleski. Muhamed i druga slična izvedena imena islamskog proroka, koja se često daju muslimanskim dječacima u čast vjerske figure, zauzeli su prvo mjesto u Engleskoj i Walesu svake godine od 2011. godine do danas.
 

Muhammad replaced William in the top 10 most popular boys’ names in 2016 for England and Wales https://t.co/NPAnoTHBR9

— ONS (@ONS) 20. rujna 2017.

 
U svemu, bilo je 7.084 rođenih dječaka sa imenima Muhammeda, Muhammeda i Mohammeda u 2016. – ispred službenog imena dječaka Oliver, kojih je u 2016. godini bilo 6.623.

Breitbart London je izvijestio je tijekom ovog desetljeća ovo ime stalno u usponu. Podaci iz 2015. pokazuju da je Muhammed bio 12. po popularnosti, ali je bio na prvom mjestu kada je bio u kombinaciji sa drugim imenima koja su izvedena iz osnovnog imena Muhamed. Podaci iz 2014. govore da je ime bilo na 14. mjestu, a 2013. na 15. mjestu.

Dok se mijenja demografija i stavovi diljem Engleske i Walesa koji vode ove promjene, što se jasno vidi iz statistike, one su još vidljivije na određenim područjima. U multikulturalnim područjima kao što su London i West Midlands, Muhamed je najpopularnije dječakovo ime, čak i ako se ne uzmu u obzir i druga imena koja su izvedenica ovog imena.

Predviđa se da će do kraja ovog desetljeća London postati grad u kojem će manjina biti autohtoni Britanci.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Hrvatska polako, ali sigurno izumire. Od 1991. do 2015. imamo oko 230 tisuća više umrlih nego rođenih. Kad tome pridodamo ovaj val iseljavanja koji samo raste, jasno je da nas je sve manje

Hrvatsku je prema podacima za 2016. napustilo gotovo 36.500 ljudi. No, treba naglasiti da ti podaci Državnog zavoda za statistiku nisu potpuni te da je ta brojka u stvarnosti puno veća.

Naime, DZS prikuplja podatke od MUP-a, koji registrira samo one koji su prije selidbe u inozemstvo odjavili prebivalište u Hrvatskoj. Tako se stvaran broj iseljenih iz Hrvatske ne zna, međutim evidentno je da je ta brojka daleko veća od ove koju nam prezentira DZS.

Samo se u Njemačku lani doselilo 54.245 osoba iz Hrvatske, dok je 2014. u Njemačku odselilo 57.006 Hrvata.

Prema podacima Saveznog zavoda za statistiku u Wiesbadenu, u Njemačku je od 2013. do danas odselilo 180.000 hrvatskih državljana.

Osim Njemačke, Hrvati masovno odlaze u Irsku, Austriju, Italiju te ostale zemlje.

Detaljni rezultati 21. srpnja

U Državnom zavodu za statistiku Indexu su rekli kako su ovo samo prvi rezultati za 2016., dok će potpuni rezultati biti objavljeni 21. srpnja. Oni će uključivati informacije o migracijama po državama te po dobnim skupinama, starosti i spolu. Objavit će i migracije po županijama kako bi se vidjelo iz kojih Hrvati najviše odlaze.

Kad ove prve rezultate za 2016. usporedimo s onima iz 2015., vidimo kako broj onih koji napuštaju zemlju rapidno raste. Iz Hrvatske je u inozemstvo 2015. odselila 29.651 osoba, a od toga su 95,3 posto bili hrvatski državljani, a 4,6 posto stranci.

Od ukupnog broja doseljenih osoba u Hrvatsku, 32,5 posto osoba doselilo je iz BiH, dok je iz Hrvatske najviše ljudi odselilo u Njemačku (41,6 posto).

Akrap: Francuska ima dobru demografsku politiku

Demograf prof.dr.sc. Anđelko Akrap u razgovoru za Index je rekao da problem s iseljavanjem traje dugi niz godina.

Smatra kako Hrvatska mora donijeti niz mjera. Prvo se, kako tvrdi, treba riješiti stambena problematika, a uz to provesti mjere ekonomske politike. Posebno se, dodaje, trebaju napraviti mjere za gradove i za ruralne sredine.

“Francuska ima jako dobru demografsku politiku. Oni koji podižu djecu imaju razne vrste povlastica. To je niz mjera kojima im se omogućava da ne budu u lošijoj poziciji od onih koji nemaju djecu.

Odnos poduzetnika prema obiteljima je pozitivan, žene mogu ići na porodiljni i nemaju problema s egzistencijom. Posao ih čeka. A ne kao kod nas gdje su žene primljene na određeno pa im stižu otkazi ako zatrudne ili nakon što se vrate s porodiljnog. To su te mjere populacijske politike koje su razvijene europske zemlje uvele još u prošlom stoljeću i to u trenu kad su shvatile da im veliki broj stanovnika odlazi u mirovinu.

Slično je i sa Skandinavijom koja kroz socijalne mjere provodi dobru demografsku politiku”, rekao je prof. Akrap, navodeći kako Hrvatska treba osigurati mladima stambenu i poslovnu sigurnost.

“Ako ljudi nemaju radno mjesto, što će nego seliti”, kaže Akrap, dodavši kako vlada treba strategiju gospodarskog razvoja koja bi bila protkana demografskim mjerama.

Kaže kako su duga zaposlenja na određeno, nezaposlenost, niska primanja… problemi koji Hrvatsku desetljećima muče.

“Hrvatska polako, ali sigurno izumire. Od 1991. do 2015. imamo oko 230 tisuća više umrlih nego rođenih. Kad tome pridodamo ovaj val iseljavanja koji samo raste, jasno je da nas je sve manje”, kaže prof. Akrap.
Kuće u Slavoniji i Baranji jeftinije od starog auta

Istovremeno, u Hrvatsku se ljudi slabo doseljavaju

“A tko će nam se doseljavati kad ni za naše nema posla. Migracijska politika se rješava dogovorom vlasti, poduzetnika i sindikata. Svi zajedno moraju raditi na tome”, zaključuje prof. Akrap.

No, kako se naši političari već godinama bave sami sobom, jasno je da ovaj problem sustavno guraju pod tepih. Istovremeno u Hrvatskoj ostaje samo starije stanovništvo, pa nije ni čudo da u nekim školama u Hrvatskoj nema tko sjediti u razredu jer su svi iz tih krajeva napustili zemlju, a ostalo je samo staro stanovništvo.

To se posebno odnosi na Slavoniju i Baranju, o čemu konstantno pišemo. Dokaz tome su prazni razredi i kuće koje se prodaju u bescjenje.

Na Index oglasima pronašli smo kuće već od 7000 eura. Jedna po toj cijeni prodaje se kraj Belišća. Skuplje od toga prodaju se čak i automobili stari nekoliko godina. Kuća od 106 kvadrata u Belom Manastiru prodaje se za 15.000 eura. Slične su i cijene kuća diljem Slavonije i Baranje.
 
(index.hr)

Tvrtka Kaspersky Lab “otkrila” je operaciju Crveni Oktobar, kampanju napredne cyber špijunaže koja je za cilj imala diplomatske i vladine institucije diljem svijeta. Napadači su razvili jedinstven, veoma prilagodljiv štetni software za krađu podataka i geopolitičkih informacija iz računalnih sustava, mobilnih telefona i mrežne opreme poduzeća.

Ova kampanja je prije svega bila usmjerena ka zemljama u istočnoj Europi, bivšim SSSR republikama i zemljama u središnjoj Aziji, iako je žrtve moguće pronaći svuda, obuhvaćajući zapadnu Europu i Sjevernu Ameriku.

Glavni cilj napadača bio je prikupljanje osjetljivih dokumenata iz ugroženih organizacija, među kojima i geopolitičkih informacija, povjerljivih podataka za pristup tajnim računalnim sustavima, kao i podatke iz osobnih mobilnih uređaja i mrežne opreme.

U listopadu 2012. tim stručnjaka tvrtke Kaspersky Lab pokrenuo je istragu nakon niza napada na računalne mreže koji su za cilj imali međunarodne diplomatske agencije. Mreža velike cyber špijunaže otkrivena je i analizirana tijekom istrage. Prema analitičkom izvješću tvrtke Kaspersky Lab, operacija “Crveni listopad” (Red October), skraćeno “Rocra”, još uvijek je aktivna od siječnja 2013, i traje čak od 2007. godine.

Napredna mreža kampanje “Crveni listopad”: Napadači su bili aktivni još od 2007. godine i pored istraživačkih institucija, energetskih i nuklearnih kompanija, i ciljeva u trgovini i avio-industriji, bili su usmjereni ka diplomatskim i vladinim agencijama iz različitih zemalja diljem svijeta.

Napadači operacije “Crveni listopad” osmislili su vlastiti štetni softver, poznat kao “Rocra”, koji ima svoju jedinstvenu modularnu arhitekturu sastavljenu od štetnih ekstenzija, modula za krađu informacija i špijunskih Trojanaca.

Napadači su često koristili informacije ukradene iz zaraženih mreža kako bi ušli u nove sustave. Primjerice, ukradeni povjerljivi podaci skupljeni su u listu i korišteni kada su napadači morali pogoditi lozinke ili fraze za pristup drugim sustavima.

Da bi kontrolirali mrežu zaraženih računala, napadači su stvorili više od 60 domenskih imena i nekoliko lokacija za hosting servere u različitim zemljama, većinom u Njemačkoj i Rusiji. Analiza zapovjedne i kontrolne (C2) infrastrukture operacije Rocra, koju je obavila tvrtka Kaspersky Lab, pokazuje da je lanac poslužitelja zapravo radio kao posrednik u cilju skrivanja lokacije glavnog kontrolnog poslužitelja.

Podaci ukradene iz zaraženih sustava obuhvaćaju dokumente sa ekstenzijama: txt, csv, eml, doc, VSD, sxw, odt, docx, rtf, pdf, mdb, xls, wab, rst, xps, iau, cif, key, crt, cer, hse, pgp, gpg, xia, xiu, xis, Xio, xig, acidcsa, acidsca, aciddsk, acidpvr, acidppr, acidssa. Konkretno, ekstenzija “acid *” izgleda da se odnosi na tajni softver “Acid Cryptofiler”, korišten od strane više subjekata, od Europske unije do NATO-a.

Širenje virusa

Kako bi zarazili sustave, napadači su slali ciljanim žrtvama fishing email koji je sadržao prilagođeni program s virusom Trojan. Da bi instalirao štetni softver i zarazio sustav, štetni email je sadržao izvršne kodove namještene zbog sigurnosnih propusta unutar paketa Microsoft Office i Microsoft Excel.

Izvršni kodovi iz dokumenata korištenih u imejlovima za fišing stvorili su drugi napadači i bili su upotrebljavani tijekom drugih cyber napada, obuhvaćajući tibetanske aktiviste, kao i vojne i energetske sektore u Aziji. Jedino što su napadači promijenili u dokumentu koji je koristio štetni softver Rocra bila je ugrađena izvršna datoteka, koju su napadači zamijenili vlastitim kodom.

Naime, jedna od naredbi u programu s virusom Trojan mijenjala je zadanu sistemsku kodnu stranu zapovjedne sesije u 1251, što je potrebno prilikom korištenja latiničnih fontova.

Ciljane žrtve i organizacije

Stručnjaci tvrtke Kaspersky Lab koriste dve metode analize meta. Prije svega, koristili su statistiku za otkrivanje iz paketa Kaspersky Security Network (KSN), sigurnosnog servisa zasnovanog na cloudu, koji koriste proizvodi tvrtke Kaspersky Lab za prijavu telemetrije i pruže naprednu zaštitu od prijetnji u obliku crne liste i heurističkih pravila.

KSN je još u 2011. otkrivao izvršni kod korišten u štetnom softveru, što je omogućilo stručnjacima tvrtke Kaspersky Lab potražiti slična otkrića u vezi s operacijom Rocra. Druga metoda koji koristi istraživački tim tvrtke Kaspersky Lab jeste stvaranje “sinkhole” servera kako bi mogli pratiti povezivanje zaraženih strojeva sa C2 poslužiteljima štetnog softvera Rocra.

Podaci dobiveni tijekom analize uz pomoć obje metode osigurali su dva neovisna načina povezivanja i potvrđivanja njihovih saznanja.

KSN statistika: Prema podacima dobivenim iz KSN statistike, otkriveno je nekoliko stotina jedinstvenih inficiranih sustava, s naglaskom na više veleposlanstava, vladinih mreža i organizacija, znanstvenih instituta i konzulata. Prema podacima KSN, većina otkrivenih infekcija se nalazila prije svega u istočnoj Europi, ali su druge infekcije oktrivene u Sjevernoj Americi i zemljama zapadne Europe, kao što su Švicarska i Luksemburg.

Sinkhole statistika: Sinkhole analiza tvrtke Kaspersky Lab provođena je od 2. studenog 2012. do 10. siječnja 2013. Tijekom ovog razdoblja više od 55.000 konekcija sa 250 zaraženih IP adresa registrirano je u 39 zemalja. Većina zaraženih IP konekcija bila je iz Švicarske, slijede Kazahstan i Grčka.

Štetni softver Rocra: jedinstvena arhitektura i funkcionalnost

Napadači su stvorili multifunkcionalnu platformu za napad koja obuhvaća nekoliko ekstenzija i štetnih datoteka namijenjenih brzom prilagođavanju konfiguracijama različitih sustava i skupljanju informacija iz zaraženih strojeva. Ovu platformu posjeduje samo softver Rocra i nije je identificirala kompanija Kaspersky Lab u prethodnim kampanjama cyber špijunaže. Njene značajne karakteristike obuhvaćaju:

Modul “oživljavanja”: Jedinstveni modul koji omogućava napadačima na “ožive” zaražene mašine. Modul je ugrađen kao priključak unutar instalacije paketa Adobe Reader i Microsoft Office i osigurava napadačima siguran način da povrate pristup ciljnom sustavu, ako je glavno tijelo štetnog softvera otkriveno i uklonjeno, ili ako je sustav zakrpan. Kada su C2 serveri ponovno uspostavljeni, napadači šalju specijalizirani dokument (PDF ili Office dokument) na uređaje žrtava putem email-a koji ce ponovo aktivirati štetni softver.

Napredni kriptografski moduli za špijuniranje: Glavni cilj modula za špijuniranje jest krađa informacija. Ovo obuhvaća fajlove iz različitih kriptografskih sustava, poput Acid Cryptofiler, za koji je poznato da ga koriste organizacije NATO, Europska unija, Europski parlament i Europska komisija od ljeta 2011. kako bi osjetljive informacije bile zaštićene.

Mobilni uređaji: Pored ciljanja tradicionalnih radnih stanica, štetni softver je sposoban za krađu podataka iz mobilnih uređaja poput smart telefona (iPhone, Nokia i Windows Mobile). Štetni softver može ukrasti podatke o konfiguraciji iz mrežne opreme poduzeća poput routera i switch-eva, kao i izbrisanih datoteka s prijenosnih diskova.

Identifikacija napadača: Na temelju registracijskih podataka s C2 poslužitelja i brojnih artefakata ostavljenih u izvršnim datotekama štetnog softvera, postoje jaki tehnički dokazi koji pokazuju da napadači dolaze s ruskog govornog područja. Pored toga, izvršni programi koje koriste napadači bili su nepoznati sve do nedavno, i nisu ih identificirali stručnjaci tvrtke Kaspersky Lab analizirajuci dosadašnje cyber špijunske napade.

Za čitanje Rocra izvješća u cijelosti, posjetite Securelist .
 
 
izvor: vestinet.rs/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12401"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Danas preživljavamo vrlo teško vrijeme. Ono vjerovatno ne izgleda tako teško iz perspektive studenta jedne vrlo povlaštene institucije kao što je LSE ili profesora povlaštene institucije poput Cambridge-a, ali svijet prolazi kroz veliku traumu. Prošlo je više od pet godina od čuvene propasti korporacije Lehman Brothers, koja je gurnula svjetsku ekonomiju u najveću krizu od Velike depresije iz 1929.

Učinak u mnogim zemljama, naročito razvijenim zemljama poput Britanije, nije se vratio na pretkrizni nivo, čak ni poslije četiri godine. To je veoma čudno, jer u proteklim kriznim periodima, recimo krajem osamdesetih i krajem devedesetih, pogođene zemlje uspjevale su povratiti nivo dohodaka za par godina. Prošlo je dva puta više vremena i nema mnogo izgleda da će zemlje poput Velike Britanije vratiti dohotke na raniji nivo u narednih godinu-dvije dana, pa tako počinjemo razmišljati o „izgubljenom desetljeću“.

Nezaposlenost uporno ostaje visoka, uprkos tome što zvanične cifre neizbežno umanjuju razmjere problema. Kad pogledate statističke podatke o nezaposlenosti, morate znati da se tu računaju samo ljudi koji su nedavno aktivno tražili posao. Dakle, ako ste ispali iz tržišta rada, obeshrabreni jer ste aplicirali 200 puta, bili dvaput pozvani na razgovor i niste dobili posao, zvanično ćete se voditi kao neko tko je svojevoljno nezaposlen, pa vas tako ne ubrajaju u statistiku o nezaposlenosti.

Iako postotak takozvanih „obeshrabrenih nezaposlenih“ obično raste u krizno vrijeme, ovog puta je zanimljivo da su mnogi zvanično zaposleni, ali rade honorarno. Njima je potrebno i oni žele stalno radno mjesto. Ako uračunate i te ljude, stopa nezaposlenosti, recimo u SAD, bila bi 16-17% posto, umjesto 8-9% posto koliko navodi zvanična statistika. Naravno, ako pogledate države poput Španjolske i Grčke, nezaposlenost se bliži stopi od 25%, sa stopom od blizu 60% kod mlade populacije. Možete li da povjerujete? Svaka druga mlada osoba, a obično se podrazumeva da je to netko između 16 i 24 godine, nema posao.

U mnogim zemljama drastično je smanjena socijalna potrošnja, u ime smanjenja deficita i oporavka privrede. Tako su stvorene izrazito siromašna područja. U Britaniji se ponovo pojavljuju banke hrane, dakle ljudi gladuju. Ali u nekim zemljama, čitavo društvo dovedeno je do ruba propasti – Grčka, Španjolska, sve više i Portugal možda uskoro i Italija.

Čudna stvar sa mojim kolegama ekonomistima jeste to što preporučuju mjere za guranje ljudi u provaliju, a kad izbiju nemiri, oni se čude. Jer imamo običaj da zaboravljamo da se iza ovih brojeva kriju pravi ljudi, koji moraju jesti, liječiti se, školovati djecu.

Dok se sve ovo dešava, malo je tko od bankara koji su izazvali ove probleme – to jest ne samo bankara, jer ima raznih vrsta financijatora – malo tko od njih je ostao bez posla, i većina njih još uvek dobija astronomske plaće i dodatke.

Situacija je malo bolja u zemljama u razvoju, naročito u Indiji i Kini, gde je rast bio prilično brz. Ali čak i u tim zemljama primjećuju se znaci usporavanja. Nije ni čudo, kad su se mnoge od ovih zemalja u velikoj mjeri oslanjale na izvoz u bogate države. Kina se provukla povećavajući državnu potrošnju na nekoliko godina, ali pošto se izvoz smanjuje, sve joj je teže da održi tempo rasta. Ljudi često ne znaju da rast u ovim zemljama ide dobro. Kinesko gospodarstvo bilježi rast od 10%, indijska 10%, ali postoje ogromne tenzije čak i u tim zemljama, jer se nejednakost primanja povećava, a siromaštvo još uvek vlada u mnogim područjima. Vanjski promatrači ne znaju da ima na stotine i tisuće industrijskih štrajkova, demonstracija, nemira – razne stvari se dešavaju svake godine u Kini. U Indiji se obnavlja maoistička gerila – takozvani naksaliti, koji su bili vrlo jaki sedamdesetih, ali svi su mislili da ih više nema. A ovi ljudi kontroliraju mnoga područja u istočnoj Indiji, barem noću.

Dakle, čak i u državama sa velikim rastom imate ove socijalne tenzije, i mnogi smatraju da se nešto mora da poduzeti, jer smo izgubili sposobnost da kontroliramo svoju ekonomiju i da je natjeramo da radi za opću dobrobit.

Ali kad pokušavate govoriti o ovim neophodnim reformama, većina ekonomista će reći da zapravo ne postoji alternativa tržišnom kapitalizmu, koji vlada svjetom barem od početka osamdesetih. Uprkos činjenici da su mnogi, uključujući i Robert Wied-a, ukazivali da je rastuća nejednakost primanja u bogatim, razvijenim zemljama bila jedan od glavnih razloga za ovu financijsku krizu, uprkos tome što – nasuprot trickle down teoriji – rastuća nejednakost nije proizvela veći rast, stalno slušamo kako ne bismo smjeli preplašiti „stvaraoce bogatstva“.

Ovdašnja, britanska konzervativna vlada postavila je sebi kao prioritet brigu o „stvaraocima bogatstva“, uprkos tome što su upravo ove banke porušile naš sistem. Govore nam da bi bez londonskog City-a ova zemlja otišla dođavola, pa onda hajde da uvedemo neke kozmetičke propise i da se trudimo da im ne ograničavamo bonuse. Kažu – nije da se to nama sviđa, ali šta da radimo, tržišni kapitalizam nema alternativu.

Ovu knjigu sam napisao da pokažem da postoji nekoliko alternativa tržišnom kapitalizmu, i ona dovodi u pitanje neke od osnovnih pretpostavki, teorija i brojki koje obično uzimamo zdravo za gotovo kada razmišljamo o našim ekonomskim problemima. U duhu dr Susa, poglavlja sam nazvao „stvari“, kao Stvar 1 i Stvar 2 iz „Mačka u šeširu“.

Prva „stvar“ je da ne postoji takva stvar kao što je slobodno tržište. Mnogima će ovo zvučati nelogično. Ljudi kažu – možda ne znam točno šta je slobodno tržište, ali umijem ga prepoznati kad ga vidim. Možda ga je, poput slona, teško opisati, ali kad ga vidite znate šta je. Ali moje pitanje glasi – da li zaista znamo šta je to? Pokušavajući odgovoriti na ovo pitanje, navodim primjer dječje radne snage.

Kada je otpočela industrijska revolucija, krajem 18. stolejća u Britaniji, dječja radna snaga je postala veliki problem. Naravno, siromašna djeca su oduvijek radila. Dakle, nisu osamnaestovjekovni ljudi izmislili dječji rad, ali sada je problem bio to što su djeca radila u vrlo nezdravim i opasnim uvjetima. Naročito zato što su nove strojeve omogućile da se stariji radnici zamjene ovim fizički slabašnim bićima. To je izazvalo veliku zabrinutost. Godine 1819., grupa proreformskih britanskih zastupnika pokušala je uvesti propise protiv dječjeg rada. Izneli su predlog u parlamentu i on je bio vrlo rudimentaran po današnjim merilima. Iznijeli su prijedlog u parlamentu i on je bio vrlo rudimentaran po današnjim mjerilima. Svodio se na to da vrlo mala djeca ne bi smjela raditi. Što znači vrlo mala? Daniel Defoe je rekao da djeca trebaju početi raditi od četvrte ili pete godine, ali ovo su bili fini ljudi, pa su rekli da ne smije raditi nitko mlađi od devet godina. Svoj djeci do šesnaest godina, jer su od šesnaeste tretirani kao odrasli, trebalo bi omogućiti da rade, ali radno vrijeme bi trebalo biti ograničeno. Na koliko sati dnevno? Dvanaest. U to doba, prosječno radno vrijeme bilo je petnaest sati dnevno, pa se ovi klinci nisu mogli provući sa 6-7.

Ovi propisi trebao se primjenjuju samo u tvornicama pamuka. Rad u tvornici pamuka smatrao se vrlo opasnim, tadašnji proces proizvodnje oslobađao je veliku prašinu, koju su radnici udisali, pluća su im stradala i umirali su. Ne znam da li ste gledali ekranizaciju romana “Sjever i jug” na BBC-u, gdje junakinja, djevojka s juga, prvi put u životu odlazi u tvornicu pamuka i kada se vrati kaže: “Vidjela sam pakao, i bijel je kao snijeg”. Znači, pokušali su regulirati rad u tvornicama pamuka, čak ne ni u rudnicima, samo u tvornicama pamuka – dakle minimum minimuma. Parlament je čak i to odbio.

Na kraju je zakon ipak prošao, ali ostatak parlamenta nije odobrio proračun za provedbu ovih propisa, pa su oni ostali samo mrtvo slovo na papiru. Ali čak je i takva minimalna regulacija sprečavana, s obrazloženjem da podriva same osnove tržišne ekonomije, naime – slobodu ugovaranja. Protivnici su govorili – gledajte, ova djeca hoće raditi, a ovi ljudi hoće da ih zaposle, u čemu je problem? Nije da su ti ljudi kidnapirali djecu i držali ih kao robove. U pitanju je slobodan ugovor, zasnovan na međusobnom pristanku. Ako ga zabranite, uzdrmat same temelje tržišnog društva.

Danas bi rijetko tko u Britaniji i drugim bogatim zemljama, uključujući i najvatrenije pristalice slobodnog tržišta, imao nešto protiv regulacije dječjeg rada. Dobro, postoji jedan izuzetak – Newt Gingrich, koji je želio obnoviti dječju radnu snagu i uposliti siromašnu djecu na održavanju higijene škole, pod nadzorom jednog starijeg radnika. Ali većina ljudi smatra da bi dječji rad morao biti reguliran. Većina zemalja ga zabranjuje, osim raznošenja novina na nekoliko sati i slično.

Ali kad razmislite, ovo je izuzetno značajan propis, naročito u mnogim zemljama u razvoju, gdje praktički polovicu stanovništva čine djeca. Dakle, zabrana dječjeg rada u takvom kontekstu slična je kao kada bi britanska vlada rekla da od sutra nitko s osobnom iskaznicom koja završava neparnim brojem više ne smije raditi. To je izuzetno značajna uredba, ali danas je nitko ne doživljava kao propis, jer su njene premise toliko potpuno prihvaćene – da djeca trebaju imati djetinjstvo i školovati se i da ne smiju raditi – i ljudi prosto ovo više ne vide kao regulaciju.

Sloboda tržišta je kao ljepota – nalazi u oku promatrača. Ako se slažete s tim etičkim stajalištem, da se djeci ne smije dopustiti da rade, nećete ni vidjeti regulaciju. Ali ako se slučajno ne slažete, reći ćete – kakvo je ovo tržište rada? Polovini potencijalne radne snage strukturno je zabranjen ulazak na tržište rada. Poanta je da svako tržište počiva na brojnim propisima – šta se smije prodavati i kupovati, tko može da prodaje i kupuje i kako se razmjena može izvršiti – a tržište smatramo slobodim samo zato što potpuno odobravamo propise, i prosto ih više ne primjećujemo.

Navešću vam primjer. Ako razgovarate s nekim profesionalnim ekonomistom, postavite mu provokativno pitanje da li zaista postoji slobodno tržište kao iz udžbenika. Odgovoriti će vam da najvjerojatnije ne postoji, ali vjerojatno će dodati da je idealnom tržištu iz udžbenika najbliža burza. Da li to znači da bih ja mogao sutra ujutro ušetam u zgradu Londonske burze, sa hrpom dionica svoje tvrtke i da ih tamo prodam? Ne, nije mi dozvoljeno da prodajem, jer prvo moram biti registriran. Da li to znači da treba samo da napišem pismo i da kažem – želim registrirati i da prodajem dionice? Pa će mi oni reći – naravno, dođite sutra. Ne, potrebno je mnogo vremena i truda, treba da dostavite mnogo podataka o vašim računima, potvrde da članovi vašeg upravnog odbora nisu osuđivani u posljednjih tri, četiri, pet godina, ovisno od burze. I tek nakon toga vas registruju. I tek nakon toga vas registriraju. Da li onda to znači da nakon pet godina mogu se pojavim i da prodajem dionice?  Ne, ne mogu. Dionice mogu kupiti i prodati samo ovlašteni brokeri.

Čak i kad prodaju dionice, postoje svakojaki propisi. Postoje “automatski prekidači”, što znači da ako cijena neke dionice padne ispod određene granice, trgovina se obustavlja, u uvjerenju da takva promjena cijene može biti rezultat samo iracionalne panike a ne racionalnog proračuna. Ako čitava burza padne ispod određenog postotka, burze se zatvaraju na nekoliko dana, dok se ljudi ne smire. Tako da čak i burza, koju smatramo slobodnim tržištem, ima sve te propise.

Ali ako ste iskreni vjernik u slobodno tržište, što će vam ti propisi? Nekada kompanije nisu ni morale otkrivaju svoje bilance da bi prodavale dionice. Do 1900. godine, u ovoj zemlji, koja je tada imala najrazvijeniju burzu svijeta, niste morali slati bilanca stanja da biste bili registrirani na burzi. Te godine je uveden zakon koji je propisivao da kompanije moraju pokazati bilancu stanja na godišnjem sastanku dioničara, ali netko je zaboravio dodati da bilanca treba biti iz tekuće godine. Tako da su mnoge tvrtke pokazivale bilance iz prethodnih godina. Recimo, svake godine bi pokazivale bilance iz 1900. Nisu kršile zakon, dok taj zakon nije ispravljen 1928.

Ako djelujete u tom okviru, možete odrediti čvrste argumente u obranu slobodnog tržišta. Na kraju, ljudi poput Hajeka mislili su da treba da postoji konkurencija između valuta. Mogli biste reći da različite burze se trebaju nadmetati, s čvršćim ili slabijim propisima, pa ako jedna postigne najbolju kombinaciju regulacije i slobode, ona će preživjeti, tako da država nema razloga da nameće ovakve ili onakve propise.  Zašto da ne?

Pokušavam reći da je tržište u suštini politički konstrukt. Tržišni ekonomisti će uvijek pokušati vam kažu kako od određene točke prelazimo u domenu tržišta i da ne smijemo dozvoliti da politička logika podriva ovu oblast. Stvorite neovisnu središnju banku, stvorite neovisna regulatorna tijela, pa čak i politički neovisna tijela za državne prihode, kako je Svjetska banka preporučila nekim afričkim zemljama. Dakle, oni vole predstavljati svu regulativu kao politički motivirano miješanje u slobodno djelovanje jednog prirodnog sustava, ali ako ne postoji način da se znanstveno definira slobodno tržište, tržišni stav je politički kao i bilo koji drugi stavak. Dakle, zaključak prve “stvari” jeste da je raskid s iluzijom o objektivnosti slobodnog tržišta prvi korak ka razumijevanju kapitalizma.

Druga “stvar” je još skandaloznija – da tvrtke ne treba da se vode u interesu njihovih vlasnika. O čemu pričam? O čemu pričam? Zvuči nenormalno. Dioničari su vlasnici kompanija, a svi znamo da bi vlasnici trebali bolje da se brinu o svom vlasništvu nego netko tko ga, primjerice, iznajmljuje. Vlasnici imaju najveći interes u dugoročnom uspjehu kompanije, pa samim time ono što je dobro za njih mora biti dobro i za kompaniju.

To je točno, u slučaju da jedan pojedinac posjeduje dugotrajnu materijalnu imovinu, ali to ne vrijedi i za suvremene tvrtke. Jer to su društva s ograničenom odgovornošću, što znači da ljudi riskiraju samo kapital koji su investirali u svoje dionice. Nekada ograničena odgovornost nije postojala, pa ste tada, kad vaša tvrtka bankrotira, morali prodati sve što imate – posuđe, odjeću itd… Ako i nakon toga ne otplatite dugove, idete u dužnički zatvor. Dakle, društva s ograničenom odgovornošću su noviji izum, iz 19. stoljeća.

U suvremenim tvrtkama s ograničenom odgovornošću, koje ponekad imaju desetke tisuća dioničara, unatoč tome što su zakonski vlasnici, dioničari su ponekad najmanje posvećeni dugoročnom uspjehu kompanije. Zato što imaju najveću slobodu da je napuste. Dionice se lako prodaju, ali ako hoćete da se kao radnik zaposlite u drugoj kompaniji, možete računati na značajne troškove pronalaženja novog posla. Tako da nemate takvu slobodu da odete. Naročito u posljednja tri desetljeća, uz pojačanu financijsku deregulaciju, “leteći” dioničari postali su još moćniji nego ranije. Primjerice, u Britaniji je šezdesetih prosječan period posjedovanja dionica bio oko pet godina – dakle kada kupite dionicu, u prosjeku je u vašem vlasništvu pet godina. Danas je taj period oko sedam mjeseci.

U medijima se spominje “kvartalni kapitalizam”, što praktično znači znači da uprava vodi kompaniju imajući u vidu maksimizaciju profita u narednom kvartalu. Nije baš kvartalni, ali praktično ste pod pritiskom takozvanih vlasnika da napravite profit za dva, najviše tri kvartala. Kao rezultat toga, najamni menadžeri odlučuju voditi kompaniju u interesu maksimizacije profita dioničara.

Kako se to radi? Prvo se maksimizira kratkoročni profit. Kako? Otpustite svakog tko vam padne na pamet, ne investirate, osobito ne u dugoročne stvari poput istraživanja i razvoja. Naravno, to izaziva probleme. Radnici su demoralizirani, iscrpljeni, tehnologija zastarijeva.  Ali da li se to vas tiče? Jer ovo će se odraziti na kompaniju za tri, četiri, pet godina. Kao najamni menadžer, vjerojatno ni nećete biti tu kad se to dogodi.

Pošto ste maksimirali profit, dioničari imaju sve veću zaradu kroz povećane dividende i otkup dionica – to je postupak kada tvrtke kupuju svoje dionice da bi povećale cijenu dionica, pa su dioničari zadovoljni. Ovaj podatak nije naveden u knjizi, zato što je objavljen kasnije, ali prema proračunu američkog ekonomiste William Lazonick-a, najvećih 500 američkih kompanija potrošile su 94% svoje zarade na dividende i otkup dionica, a slične britanske tvrtke potrošile su 88% posto. Imajući u vidu da većina kompanija u bogatim zemljama poput Amerike i Britanije investira iz zadržanog profita, to znači da uopće ne investiraju. Postotak profita koji je izdvajan za dioničare, čak iu Americi gdje je to bilo najrazvijenije, nekada je bio između 45-50%. Znači, polovica profita se ulaže u strojeve, istraživanje i razvoj itd., a druga polovica ide dioničarima. Danas je taj razmjer 5% prema 95%. Nemate novca za ulaganje. Nije ni čudo da je tvrtka kao što je General Motors bankrotirala.

Ljudi često ne razumiju koliko je povijesni značajan bankrot General Motorsa. Rekao bih da je to značajniji događaj od raspada Sovjetskog Saveza. General Motors je 1955. proizveo 3,5 milijuna automobila. Iste godine, svih 12 japanskih proizvođača automobila, uključujući Toyotu, zajedno su proizveli 70.000 automobila.Toyota je proizvela 35.000 automobila, dakle 1% proizvodnje General Motors-a. Pedeset godina kasnije, ova mala tvrtka preuzela je General Motors, a dvije godine kasnije General Motors je bankrotirao. Zato je Jack Welch, autor izraza “maksimizacija vrijednosti dionice” rekao da je maksimizacija vrijednosti dionice, citiram, “najgluplja zamisao na svijetu”. To je kao da Karl Marks osuđuje komunizam.

Eto, to su prve dvije stvari. Naravno, ne mogu govoriti o svih 23, pa hajde da se skoncentriramo na one uz koje mogu da pokažu neke lijepe slike. Recimo, treća “stvar” – većina ljudi u bogatim zemljama zarađuje više nego što bi trebalo. Tržišni ekonomisti nam govore da ljudi zarađuju onoliko koliko vrijede. Kažu da ne treba da se žalimo na nejednakost primanja. Činjenica da Bob Diamond zarađuje 50 milijuna funti odraz je tržišnih sila. On vrijedi 50 milijuna funti, a vi zarađujete 15.000 jer vrijedite samo toliko. Mi smo prihvatili ovu logiku i mislimo da su siromašni ljudi, naročito u siromašnim državama, siromašni zato što nisu produktivni.

Da li je zaista tako? Ovo sam ilustrirao pričom o dvojici vozača autobusa, hipotetičkih vozača, ali dovoljno su realistični. Jedan se zove Ram, Indijac iz Rajasthana. Vozi autobus u New Delhiju. Drugi se zove Sven. On je iz Stockholma, išao je u srednju školu, školovao se 12 godina i to je bilo to, pa je završio kao vozač autobusa u Stockholmu. Prema statističkim podacima Međunarodne organizacije rada, Sven zarađuje oprilike 50 puta više od Rama. Je li to zato što Sven vozi 50 puta bolje od Rama? Prije svega, nije sasvim izvjesno da se tako može izmjeriti produktivnost vozača, ali čak i kad bi moglo, da li je moguće da netko vozi 50 puta bolje od nekog drugog. Pogotovo kad usporedimo dva vozača autobusa. Po toj logici, trebalo bi da je Ram vještiji vozač, jer mora voziti po ovakvom putu.
Uz sve te silne krave, motore, bicikle, rikše i djecu po ulici. Da li je Sven ikada morao izbjeći kravu? Možda mu je, ako vozi prigradski autobus, nekad na drum izletio los, ali ne u Stockholmu. Međutim, unatoč tome, zarađuje 50 puta više. Zašto? Jednostavan odgovor je – protekcionizam. Kontrola useljavanja. Sven zarađuje toliko zato što dijeli tržište rada sa drugim ljudima koji su vrlo produktivni i koji su spremni dobro platiti ljude koji voze autobuse. Ako biste potpuno oslobodili imigraciju, vjerojatno bi 80%, pa čak i 90% posto radne snage u bogatim zemljama bilo zamijenjeno. Ne govorim samo o vozačima i čistačima. Govorim o bankarima, inženjerima, liječnicima, ekonomistima – znam o čemu govorim, ja sam zamijenio jednog Britanca prije 22 godine.

Da se razumijemo, ne zagovaram potpunu liberalizaciju imigracije. Ne moram to da radim, ja nisam tržišni ekonomist pa ne moram da se zalažem za liberalizaciju svega postojećeg. Ali tržišni ekonomisti moraju ovo ozbiljno shvatiti. Kada zastupaju liberalizaciju međunarodne trgovine, protoka kapitala, zašto ne zastupaju i liberalizaciju protoka ljudi? To potvrđuje moj prethodni argument da su tržišta politički konstrukti. Ne postoji ništa u ekonomskoj teoriji što nalaže kontrolu imigracije.  To je političko stajalište.

Ispričavam se, nisam vam pokazao Svenovo radno okruženje. Kao što vidite, svatko tko umije da vozi kako treba, može obavljati njegov posao.

U svakom slučaju, ako je sve ovo točno, iz ove priče proistječu mnoge stvari. Prije svega, shvaćate da siromašne zemlje nisu siromašne zbog svojih siromašnih ljudi, nego zbog svojih bogatih ljudi. Ako razgovarate s nekim bogatim čovjekom iz siromašne zemlje obično ćete čuti ovakvu žalopojku: “Pogledajte sve ove lijene, zatucane, bijedne ljude. Stvarno srozavaju državu. Kad bi radili vrijedno kao Japanci, kad bi bili disciplinirani kao Nijemci i inovativni kao Amerikanci, imali bismo sjajnu zemlju, ali pogledajte kakvi su “. Onda vi njemu treba reći – jer obično se radi o muškarcu: “Možda ne shvaćate, ali to je upravo vaš neuspjeh, jer niste povukli zemlju za sobom. Zato je vaša zemlja siromašna, a ne zbog tih ljudi. Jer oni zaista mogu mjeriti sa svojim kolegama iz bogatih zemalja “. U stvari, mnogi od njih su mnogo kvalificiraniji i produktivniji od svojih kolega u bogatim zemljama.

Zatim nam ostaju bogati iz bogatih zemalja. Mogu li oni da se tapšu po leđima i reći – samo mi zaista zaslužujemo to što zarađujemo? Mislim da ne mogu, jer ljudi često ne razumiju da visoka produktivnost ljudi iz bogatih zemalja presudno ovisi od činjenice da su rođeni u društvima naprednih tehnologija, dobrih institucija i kvalitetne infrastrukture, ili da su bar tamo emigrirali. Većina tih stvari je kolektivno akumulirana vremenom, a nije nešto što su ti pojedinci sami stvorili.

Warren Buffett je u jednom intervjuu devedesetih lijepo ovo objasnio. Rekao je: “Bacite me usred Bangladeša, i šta ću ja biti? Biću poljoprivrednik. I bio bih vrlo siromašan poljoprivrednik, jer ne umijem ništa uzgajati. Dakle, čak i po bangladeški mjerilima, bio bih siromašan. Ja sam bogat zato što sam slučajno rođen u ovoj zemlji, koja precjenjuje moju financijsku darovitost, pa smatram da je većinu mog novca zaradilo društvo, a ne ja”. On je pametan čovjek, on to razumije.

Barack Obama je nedavno isto to pokušao artikulira kada je rekao – kada je netko uspješan, znači da je u životu imao nekog tko mu je u tome pomogao, možda nastavnika, možda državnu stipendiju, možda infrastrukturu, ali moramo da shvatimo da je naša produktivnost kolektivna. Ona nije čisto pojedinačno dostignuće. To znači da postoji dobar argument zašto bogati trebaju plaćati viši porez.

Ne razumijem jednu stvar u ovoj zemlji: vi ste toliko uplašeni da ćete ostati bez svojih bogataša, unatoč tome što su isti ti ljudi izazvali ove nevolje. Okanite ih se. Stvarno, ako su im porezi toliko važni, zašto se svi ne presele na Jamajku? Porez na dobit na Jamajci je 5%. Zašto ne presele svoja poduzeća u Albaniju, gdje je porez na dobit 10%? Ostaju ovdje zato što ova zemlja pruža sjajne obrazovne institucije kao što je LSE, dobro, željeznica je problematična, ali infrastruktura je inače pristojna, dobar pravni sustav itd.. Sve su ovo kolektivno stvorene stvari, nije ih Richard Branson stvorio. Nije ih stvorio ni Alan Shugar.

Sada ću prijeći na “stvar” broj petnaest – siromašni ljudi u siromašnim zemljama imaju više poduzetničkog duha nego ljudi u bogatim zemljama. George Bush je jednom rekao da je problem Francuza to što nemaju riječ za “entrepreneurship” (poduzetništvo). Moramo mu oprostiti što slabo poznaje francuski, jer je samo artikulirao ustaljenu anglo-američku predrasudu o Francuskoj kao nedinamičnoj i opuštenoj zemlji, punoj nesposobnih birokrata, napuhanih konobara i stočara koji spaljuju ovce.

Priča o ovcama je malo komplicirana, pa ću je sada preskočiti, ali u svakom slučaju, takva predstava o Francuskoj je pogrešna, kao što ću vam pokazati kasnije. Ali perspektiva iza ove izjave široko je prihvaćena: potrebni su vam poduzetnički nastrojeni ljudi za dinamičnu ekonomiju. Potrebni su vam ljudi koji žele zaraditi novac, koji umiju zaraditi novac. Prema ovom stanovištu, siromaštvo zemalja u razvoju pripisuje se nedostatku poduzetničkog duha u ovim zemljama.

Kada ljudi iz bogath zemalja posjete neku zemlju u razvoju i vide ovakav prizor, kažu: “Znam zašto je ova zemlja siromašna. Pogledaj ove ljude kako piju jedanaesti po redu čaj tog dana i puše nargile. Ovdje su potrebni aktivni ljudi poduzetničkog duha”. Naravno, svatko tko dolazi iz takve zemlje ili je u njoj bar boravio neko vrijeme, zna da se u zemljama u razvoju češće viđaju ovakvi prizori.

Milijuni ljudi koji kupuju i prodaju sve što vam padne na pamet, i razne stvari koje niste ni znali da mogu prodavati i kupe. Navešću vam nekoliko primjera. Do osamdesetih, u mojoj rodnoj Južnoj Koreji postojali su profesionalni čekači u redovima. Oni su bili popularni kod ljudi koji su tražili vizu u američkoj ambasadi, jer je tada samo ograničeni broj ljudi dnevno mogao dobiti prijavu za razgovor. Tko prvi dođe, prvi je i dobije, tako da je moralo da se ode rano ujutro.

Tako su neki poduzetni Koreanci izmislili novo zanimanje – profesionalnog čekača. Ustanete u pola pet ujutro i dođete pred američku ambasadu. Oko deset do devet, neki tip u elegantnom odijelu priđe vam i kaže: “Ovo mjesto izgleda lijepo, da li biste ga prodali?” Pa ako stojite negdje na početku reda, mogli ste dobiti i 100 dolara, ako ne onda 50. Prodate mu mjesto i zaradili ste plaću za taj dan. Kada sam bio u Južnoj Africi, prijatelj me je odveo u restoran. Parkirao je auto, i odjednom se pojavio neki tip i rekao: “Ja ću da ti čuvam auto”. I moj prijatelj mu je platio. Ja sam ga pitao: “Kako to misli da ti čuva auto?” A prijatelj mi je objasnio: “Kad kaže da će čuvati auto, u stvari misli – plati, ili ću ti izbušim gume dok nisi tu”.

Ima raznih, dovitljivih poduzetničkih planova u zemljama u razvoju. U stvari, kad sam prije par godina držao ovo predavanje, netko mi je dao još jedan zanimljiv primjer iz Indonezije. U Jakarti je država uvela “brzu traku” gdje mogu da se voze samo vozila s najmanje troje putnika. Neki mladi poduzetnici muvaju se na ulazu u ovu traku, pa naiđe neki tip u “tojota lend kruzeru” i kaže “Ti i ti, upadajte.” Zatim ulaze u brzu traku, na kraju puta ti ljudi izađu, on im plati, i svi su zadovoljni.

Ljudi će uraditi sve preživjeti, zato što su očajni. Većina ljudi u tim zemljama su samostalni poduzetnici. S druge strane, većina stanovnika bogatih zemalja, nisu ni blizu tome da postanu poduzetnici. Mnogi ljudi rade za ogromne tvrtke, koje zapošljavaju desetke tisuća ljudi. Rade usko specijalizirane poslove i tako ostvaruju poduzetničku viziju nekog drugog. Oni ne odlučuju što će raditi, nego im se govori što da rade. U stvari, ako usporedite brojke, stvar je jasna. Ako pogledate samostalno zaposlene, postotak je mnogo, mnogo veći u siromašnim zemljama. Vjerojatnost da će netko iz Norveške biti poduzetnik, u smislu da bude samostalno zaposlen, trinaest puta je manja nego za nekoga iz, recimo, Benina. Zato što u Beninu 90% posto ljudi samostalno zarađuje. Ako pogledate ovu tablicu, vidjet ćete da Bushov komentar može opisati izrekom “smijala se kukavica krivom drvetu”.

SAD i Francuska su među državama s najmanjim brojem samostalno zaposlenih na svijetu. Francuska ima malo više poduzetničkog duha nego SAD, ali ne mnogo.

Ali ako u zemljama u razvoju ima toliko poduzetnika, zašto su siromašne? U knjizi dajem potpuniji odgovor, ali u suštini, poenta je da poduzetništvo nije individualni pothvat. Treba nam mnogo kolektivnih institucija da bismo kanalizirali poduzetničku energiju u neku produktivnu aktivnost. Znanstvena infrastruktura, korporativne institucije, pravni sustav, financijski sustav. Kao što sam već spomenuo, naša individualna produktivnost uvelike je kolektivna.

Svi ovi ljudi ispoljavaju poduzetnički duh do krajnjih granica, ali to ne daje nikakve rezultate jer su institucije manjkave, infrastruktura je loša, pravni sustav ne funkcionira itd.. Kad to shvatite, razumijete zašto je takozvana industrija mikrofinansiranja dala toliko slabe rezultate u ekonomskom razvoju, unatoč svim očekivanjima.

Na kraju, u ovoj knjizi sam pokušao da dovedem u pitanje vladajuće uvjerenje da je ekonomija previše komplicirana za neekonomiste. To je vrlo zanimljivo, jer kad razmislite, ljudi imaju raznorazne čvrste stavove o najrazličitijim stvarima. Siguran sam da imate jasan stav o klimatskim promjenama, gay brakvima, imigraciji. Ali koliko vas ima odgovarajuće kvalifikacije da sudi o tim pitanjima? Treba li svima diploma iz međunarodnih odnosa da bi mogli zaključiti da je rat u Iraku bio pogrešan? Da li ste završili klimatologiju, pa znate da treba nešto uraditi povodom globalnog zagrijavanja? Imate li iskustva u ekonomiji rada, pa da možete reći kako nam je potrebna kontrola migracije, ili nam nije potrebna? Ne. Znači, u svim ovim pitanjima imate stav bez neophodne stručnosti, ali kada se radi o ekonomiji, onda kažete – ja nisam stručan. NNeka se time bave ljudi iz Centralne banke, MMF-a ili Europske komisije, jer ja ne znam ništa o ekonomiji.

Ovo je ogroman problem. Zašto imate tako čvrste stavove o svemu ostalom osim o gospodarstvu? Tako se stvara prostor da vas ovi ljudi namagarči. Kao što pokušavam objasniti u knjizi 95% ekonomije je zdrav razum. Naravno, svjesno se predstavlja komplicirano, upotrebom jednadžbi, grafikona i statistike, ali zapravo nije toliko teško. Naravno, postoje neki tehnički materijali, ali čak se i oni mogu objasniti razumljivim jezikom, možda ne do najsitnijih detalja.

Ovom knjigom želio sam potaknuti svoje čitatelje da nauče nešto o ekonomiji. Nije vam potrebno ogromno znanje. Nije vam potrebno ogromno znanje. Potrebno vam je određeno osnovno ekonomsko rezonovanje, neke osnovne činjenice i onda možete vršiti aktivno ekonomsko građansko djelovanje. Ali budući da se toliki ljudi boje ekonomije, postali ste prave žrtve svih ovih ljudi koji praktično šišaju ostatak stanovništva.

Zaista vam savjetujem da se zainteresirate za ekonomiju. Ne kažem da ja imam monopol na istinu, mislim da bi bolje bilo da nema toliko prepotentnih koji misle da imaju sve odgovore. Dakle, molim vas, nemojte meni vjerovati. Jedino što vam mogu reći jest da ako pažljivije pogledate sve ovo, vidjet ćete da mnoge stvari za koje ste mislili da su dokazane i općeprihvaćene nisu takve. Mnoge stvari za koje mislite da su činjenice – nisu činjenice. Čak i od  toga da pomfrit nije izmišljen u Francuskoj, da sat s kukavicom nije izmišljen u Švicarskoj, da se panama šeširi ne prave u Panami. Ima mnogo stvari u ekonomiji za koje mislite da su točne, ali nisu.
Ha-Džun Chang je profesor ekonomije na Cambridgeu i autor knjiga: Kicking away the ladder, Bad Samaritans 23 things they don’t tell you about capitalism.
 
Newt Gingrich
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)