Planovi za nuklearni rat koje je izradila američka vojska tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća, nastojali su sravniti sa zemljom Sovjetski Savez i Kinu

Amerika je planirala uništiti njihov industrijski potencijal i većinu njihove populacije, pokazuju nedavno otkriveni dokumenti.

Pregled američkog sveopćeg nuklearnog rata od strane Zajedničkog stožera 1964. godine, koji je nedavno objavio projekt arhive nacionalne sigurnosti Sveučilišta George Washington, pokazuje kako je Pentagon stvorio opciju u kojoj bi “uništio SSSR i Kinu kao održiva društva”.

Pregled materijala, proveden dvije godine nakon kubanske raketne krize, razotkriva Sovjetski Savez “kao održivo društvo” u kojem bi uništili 70 posto njihovog industrijskog potencijala tijekom preventivnih i osvetničkih američkih nuklearnih napada.

Sličan je cilj bio napravljen i za Kinu, s obzirom na to da je u to vrijeme bila zemlja agrarnog gospodarstva. Prema ovom planu, SAD je htjela “izbrisati” 30 velikih kineskih gradova, ubivši 30 posto urbanog stanovništva nacije i uništavajući 50 posto njezine industrije.

Uspješno izvršenje velikog nuklearnog napada osiguralo bi da Kina “više ne bude održiva nacija”, stoji u dokumentima.

Zajednički stožer predložio je “gubitak stanovništva kao primarnu mjeru učinkovitosti u uništavanju neprijateljskog društva sa samo kolateralnom štetom koju bi doživjela industrija”.

Ova “alarmantna” ideja značila je da, sve dok su urbani radnici i menadžeri ubijeni, stvarna šteta industrijskih ciljeva “možda ne bi bila tako važna”, rekli su istraživači Sveučilišta George Washington.

Plan iz 1964. godine ne specificira očekivane razine neprijateljskih žrtava, ali – kako navode istraživači – prethodna procjena iz 1961. projicira da bi američki napad ubio 71 posto stanovnika velikih sovjetskih urbanih centara i 53 posto stanovnika Kine.

Isto tako, procjena iz 1962. godine predvidjela je smrt 70 milijuna sovjetskih građana tijekom “američkog napada bez upozorenja” na vojne i gradsko-industrijske ciljeve.

Pentagon se i danas dalje jako oslanja na nuklearni napad, i – baš kao i šezdesetih godina – američka nuklearna strategija i dalje je usmjerena na ruske i kineske vojne sposobnosti kao glavne “izazove” s kojima se suočava Washington.

Posljednji plan Nuclear Posture Review-a, koji je usvojen u veljači, iznio je “neusporediv raspon i mješavinu prijetnji” koje potječu iz Pekinga i Moskve. Dokument koji spominje Rusiju 127 puta navodi modernizaciju ruskog nuklearnog arsenala kao “zabrinjavajuću stvar” za SAD.

Postojeća današnja nuklearna strategija također dopušta da SAD provede nuklearne napade ne samo kao odgovor na nuklearne napade neprijatelja, već i kao odgovor na “značajne ne-nuklearne strateške napade” na SAD, njezine saveznike i partnere.

Najnoviji pregled američkog Nuclear Posture Review-a teško kritizira Rusiju i Kinu. Moskva je ovu strategiju osudila kao “sukobljivu”, dok je Peking opisao Pentagonov pristup kao primjer “mentaliteta hladnog rata”.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Svega 44 posto stanovnika tog grada rođeno je u Belgiji

U gradu Bruxellesu manji dio stanovnika čine osobe rođene u Belgiji, pokazalo je istraživanje bruxelleskog Instituta za statistiku i analizu (BISA).

Tijekom proteklih 16 godina broj stranaca u Bruxellesu postupno je premašio broj stanovnika koji su rođeni u Belgiji, objavljeno je na belgijskom portalu “The Bulletin”.

Podaci se odnose i na strance koji su zadržali državljanstvo zemlje u kojoj su rođeni, ali i na one koji su postali državljani Belgije.

Prema podacima BISA-e za 2016. godinu, 65 posto stanovnika Bruxellesa ima belgijsko državljanstvo, ali je svega 44 posto stanovnika tog grada rođeno u Belgiji.

Bruxelles je administrativno središte Europske unije i NATO-a te najmnogoljudniji grad u Belgiji. U gradu Bruxellesu danas živi oko 180.000 ljudi, a u području metropole 1,8 milijuna.
 
(vecernji.hr)

“Ako preplašite još jednu izbjeglicu, snosit ćete posljedice”

Militantna pro-izbjeglička ljevičarska mafija prijeti nasiljem u mafijaškom stilu napadajući stanovnike njemačkog sela u znak odmazde za prosvjed protiv dolaska skupine migranata.

Prošlog tjedna, Nijemci su u selu Clausnitz u Saskoj okružili autobus koji je prevozio tražitelje azila i pokušali spriječiti migrante da se iskrcaju, piše Infowars.

Stanovnici su uzvikivali “idite kući” i “mi smo također ljudi”, prije nego što je stigla policija i migrantima bilo dopušteno ući u obližnji izbjeglički centar.

“Antifa”, para-vojna ljevičarskia “antifašistička” grupa, odgovorila je na incident objavom otvorenog pisma u kojem prijeti da će ostaviti selo u “ruševinama” ako se još jednom negativni osjećaj i upute prema migrantima.

S napomenom da su već posjetili selo već po tom pitanju, grupa je zaprijetila da će pokrenuti niz različitih napada odmazde.

U pismu su naveli slijedeće:

“Stvari se mogu slomiti, traktori se mogu spontano zapaliti – to bi bilo šteta. Pa, neke od naših drugih opcija bi uzdrmale stanovništvo sela.”

“Ako uspaničarite još jednu izbjeglicu, biti će posljedica za vas. Mi vas gledamo. Još jedan napad na izbjeglice, još jedna “petarda” izvan vašeg dvorišta – i vaše selo će biti u ruševinama. Naplatit ćemo cijenu vaše neljudskosti, koliko je god to moguće. “

“Vaša mržnja i vaša uznemirenost neće ostati bez odgovora. Nećemo stojimo sa strane i gledati ćemo vas kako namećete svoj autoritarni karakter. Živite u svijetu u kojem ‘Biti nijemac’ vrijedi više od ljudskog bića. Nećemo tolerirati to.”, navodi se u pismu.

U pismu se također izravno prijeti policiji, optužujući ih da štite “rasističku sasku mafiju” (unatoč činjenici da je policija ta koja je rastjerala demonstrante u Clausnitzu).

“I vi ćete se osjećati posljedice za svoje neljudski čin”, navodi se u pismu.

Kao što smo istaknuli prošli mjesec, ljevičarski agitatori bili prisutni kada su migranti u Calaisu, Francuska žestoko napali stanovnike na vlastitom privatnom posjedu.

Nakon incidenta, a ljevičari pomogli kriminalcima “izbjeglicama” probiti se kroz policijske kordone i doći do gradske luke nakon što se 50 migranata ukrcalo u trajekt za Veliku Britaniju.
 
(preveo:NSP)

GENERAL SNOW: MANJE OD JEDNOG POSTOTKA ŽELI SLUŽITI U ORUŽANIM SNAGAMA I MOŽE SLUŽITI

The Economist naglašava da SAD sada ima 21 milijun stanovnika do 21. godine starosti koji bi hipotetički mogli služiti u oružanim snagama, ali da 9,5 milijuna nije prošlo test elementarne obrazovne pripremljenosti za to jer su ili ostavili školu ili nisu u stanju ništa izračunati bez digitrona

Još 7 milijuna mladih Amerikanaca je proglašeno za nesposobne za služenje vojnog roka zbog debljine, kriminalne prošlosti ili tetovaže na licu i rukama. Tako se ispostavilo da bi u oružanim snagama mogla služiti samo 4,5 milijuna, a da samo njih 390.000 to zaista i želi

Neuspjesi u Iraku i Afganistanu povećali su provaliju između većine Amerikanaca i njihovih oružanih snaga – objavio je The Economist.

Pritom je ocijenio: “SAD u budućnosti više neće moći mobilizirati potreban broj vojnika za moguće nove ratove”.

Isti list je u istom tekstu citirao narednika armije SAD Russell Hayniea koji je upozorio: “Većina Amerikanaca voli prazne riječi o svom respektu prema vojnoj službi, ali ne žele da služiti u nacionalnoj vojsci”.

The Economist je Haynievoj procjeni dodao: da su četiri roda vojske SAD – kopnena vojska, ratna mornarica, ratno zrakoplovstvo i pomorsko pješaštvo – planirali do kraja rujna u svoje redove privuku 177.000 mladića od 17 do 21 godine starosti, ali da su to uspjeli tek u posljednjem tranutku “uz žrtvovanje vlastitih rezervi”.

The Economist tvrdi da će se broj rezervista u SAD naći na najnižoj razini nakon završetka Drugog svjetskog rata. Situaciju je prokomentirao general Geoffrey Snow koji rukovodi privlačenjem dobrovoljaca u oružane snage:

“Sudjelovali smo u dvije duge vojne kampanje, ali se američka javnost i dalje veoma pozitivno odnosi prema svojim oružanim snagama. Međutim, većina naših građana je potpuno izgubila vezu sa oružanim snagama. Jer, manje od jednog postotka Amerikanaca želi služiti u nacionalnim oružanim snagama i može u njima služiti”.

SAD su obvezno služenje vojnog roka ukinule 1973. godine, a posljedice su ubrzo stigle: 1990. je 40 posto mladih Amerikanaca imalo oca koji je služio vojni rok, a 2014-te je takvih bilo samo 16 posto.

Još 1981. godine je 64 posto američkih kongresmena prošlo vojnu službu, a takvih je danas – samo 18 posto.

U vrijeme Korejskog rata je oko 70 posto Amerikanaca, koji su bili u odgovarajućim godinama, služilo vojni rok. U vrijeme Vijetnamskog rata – taj postotak se smanjio na 43 posto, a danas – i kad bi svi mladi Amerikanci htjeli služiti vojni rok – fizički i mentalno spremnih za to je manje od 30 posto!

The Economist naglašava da SAD sada ima 21 milijun stanovnika do 21. godine koji bi hipotetički mogli služiti u oružanim snagama, ali da 9,5 milijuna mladih Amerikanaca nije prošlo test elementarne obrazovne pripremljenosti za to jer su ili ostavili školu ili nisu u stanju išta izračunati bez kalkulatora.

Još 7 milijuna je proglašeno za nesposobne za služenje vojnog roka zbog debljine, kriminalne prošlosti ili tetovaže na licu i rukama.

Tako se ispostavilo da bi u oružanim snagama mogla služe samo 4,5 milijuna, a da samo njih 390.000 to zaista i želi.

A pritom – naglašava The Economist – najbolji među njima daju prednost daljnjem školovanju ili poslu u privatnoj tvrtki.

Ovo znači – upozorio je list – da Amerikanci u slučaju kakvog većeg rata neće imati dovoljno vojnika. Ako ponovno ne uvedu obavezno služenje vojnog roka …
 
(fakti.org)

Sa nešto preko 1,4 milijarde stanovnika u gradovima, Kina već ima najbrojniju gradsku populaciju na svijetu. Premijer Li Keqiang namjerava kroz novu kampanju “stvoriti” još 400 milijuna građana u narednih 10 godina.

Kineski tehnokrati se nadaju da će novo gradsko stanovništvo pomoći usporenom kineskom gospodarstvu, potaknuti domaću potražnju i istovremeno smanjiti razinu kineskog oslanjanja na globalnu trgovinu i investicije.

Mnogi ljudi koje ovi planeri imaju u vidu već žive u gradovima poput Pekinga, ali kao migranti bez formalne “boravišne dozvole” (tj. houkou kako se to zove u Kini) i bez pristupa javnim uslugama i beneficijama. Urbanizacija će obuhvaćati uklapanje migranata u trajne “zajednice” (shequ) sa pristojnim smještajem, zdravstvenom zaštitom, školstvom i drugim javnim dobrima.

Urbanizacija će također podrazumijevati premještanje poljoprivrednika, pa čak i nomada, u novoizgrađene satelitske gradove poput Lanzhou Xinqu, koji će na kraju udomiti preko pola milijuna novih stanovnika na 800 četvornih kilometara raskrčene zemlje.

Nema sumnje da će prostorno razmještanje takvog obima stvoriti nove socijalne probleme i ogromne izazove za kineske komunističke lidere, čiji je glavni prioritet još uvijek ostanak na vlasti kroz očuvanje socijalne stabilnosti i ekonomskog rasta.

Glavni oslonac u pokušaju partijske države da urbanizaciju drži pod kontrolom jeste nedovoljno poznati sustav socijalnog upravljanja poznat kao umrežavanje (wanggehua).

Ovdje partijski dužnosnici doslovno mapiraju urbane zajednice kako bi stvorili tehnološki naprednu mrežu segmentacije, nadzora i socijalne kontrole. Human Rights Watch je već zabilježio razvoj ovog sustava na Tibetu, ali su njegovi domet i ambicije mnogo dublje.

Mrežni sustav je nastao u Pekingu prilikom masovne kozmetičke obnove pred Olimpijske igre 2008. Uz opadanje značaja zatvorenih, staničnih “radnih jedinica” (danwei) i ubrzani razvoj komercijalnog tržišta nekretnina, lokalni i državni dužnosnici nisu mogli držati korak s potrebama sve mobilnijeg stanovništva.

U vrijeme Mao Zedonga, danwei i partijski lokalni komiteti ne samo da su osiguravali osnovne socijalne usluge, nego su i pažljivo kontrolirali aktivnosti pojedinaca.

U masivnim gradskim centrima kao što je danas Peking, najniži organ vlasti je podpodručni ili “ulični” organ, koji odgovara za desetine tisuća često bezimenih i privremenih pojedinaca.

U deset zajednica koje se prostiru na tri kvadratna kilometra podpodručja Huialou, primjerice, živi 70.000 stanovnika sa stalnom boravišnom dozvolom i bezbroj privremenih stanovnika poput mene.

Godine 2004, susjedna općina Dongcheng počela je eksperimentirati s novim sustavom gradske uprave. Koristeći najnovije tehnologije GIS mapiranja, dužnosnici su dijelili općinu od 25 četvornih kilometara na 1.652 jedinica (od kojih svaka ima otprilike 10.000 četvornih metara) i za svaku od njih zadužili mali tim partijskih dužnosnika.

Menadžeri jedinica koordiniraju rad “lokalnih radnika” (poput lokalnih komiteta i radnika zaduženih za sigurnost, gradsko uređenje i čistoću) i kreiraju fizičku i digitalnu sponu između lokalnih stanovnika i državnih službenika i usluga. Oni su odgovorni za prikupljanje informacija i rješavanje potencijalnih problema u samom startu, jamčeći da će se “manji problemi riješiti u jedinici, a veći na razini zajednice ili podpodručja”.

Ukratko, svrha novog sustava je obnova lokalnog nadzora iz maoističke prošlosti i njegovo prilagođavanje fluidnijoj, tržišnoj atmosferi.

Očekuje se da će podjela Pekinga na jedinice biti završena do kraja godine, dok drugi gradski centri diljem Kine uvode slične planove. Govori se čak i o proširenju ove metode na naselje u obliku “ruralnog mrežnog sustava”.

Kao što samo ime kaže, mrežni softver i nove računalne tehnologije su temelji novog sustava. U nekim mjestima, ljudstvo je već opremljeno bežičnim mobilnim uređajima i specijalnim mrežnim softverom za koordiniranje aktivnosti. Fizički nadzor pojačan je video kamerama visoke rezolucije, koje dodaju milijune “digitalnih očiju” koje prate skoro svaku aktivnost.

Procjenjuje se da u Kini ima dvadeset do trideset milijuna nadzornih kamera, a sigurnosni službenici (uz pomoć Cisco Systems i drugih tehnoloških kompanija) pokušavaju povezati ove kamere i druge nadzorne aparate u centralizirani, interoperativni i potpuno automatizirani sustav mrežnog nadzora. Budući da se internet i telefonska komunikacija već pažljivo prate, u Kini nema mnogo mjesta za skrivanje.

Mrežni sustav je još uvijek u razvoju i manifestira se na radikalno različite načine, ovisno o lokaciji i vrsti zajednice kojom se upravlja.

Dva ekstrema se vide i u mojim zajednicama, iseljeničkoj zajednici kod Središnjeg parka u Pekingu i uglavnom uyghurskoj migrantskoj zajednici iz Saimachang u Xinjiang-u.

Središnji park nije tipično pekinško selo. Za razliku od tipičnih “ograđenih naselja”, svatko može ući pješice ili automobilom u ovaj široki kvart od 24 nebodera s oko 19.000 stanova koji se prostire na preko deset hektara elitnog pekinškog građevinskog zemljišta.

Upravljanje mrežnim sustavom ovog kompleksa prepušteno je tvrtki Savills, jednoj od vodećih svjetskih kompanija za stambena naselja, a stanari plaćaju mjesečni račun za privatnost, sigurnost i “luksuzni životni stil”.

Disciplinirani potrošači iz srednje klase poput mene plaćaju osoblju tvrtke Savills da nas drži podalje od bilo kakvih “problema”, a tim od šestero zaposlenih u smjeni danonoćno opslužuje našu zgradu i njene potrebe.

Partijska država pritom kontrolira strance pomoću kompjuterizirane baze podataka za registraciju stranaca. Prema kineskom zakonu, ja moram ostaviti putovnicu u policijskoj stanici svaki put kada se iz inozemstva vratim u Središnji park, a ako to ne napravim 24 sata po povratku, propisana kazna je 500 renminbija (60 eura).

Na svakom koraku, ljudi i strojevi štite moju sigurnost i održavaju partijsku kontrolu. Odred privatnih čuvara kontrolira ulaze i ide u redovite ophodnje; osoblje u zgradi nadgleda ulaske osobno i kroz kompjuterizirano bilježenje ulaznih kartica.

Kao dodatni sustav zaštite, u Centralnom parku ima skoro tisuću sigurnosnih kamera. Izbrojao sam dvadeset pet uređaja prilikom svoje redovite šetnje: jedna je pred mojim ulaznim vratima, druga u liftu, još tri u predvorju, i još dvadeset na putu do mjesta gdje pijem kavu, uz još tri koje su mi nadgledale ispijanje espressa.

Za to vrijeme u Xinjiang-u, na dalekom zapadu, procjenjuje se da će se gradsko stanovništvo u ovom desetljeću uvećati preko 15%. Kao u prostranim tibetanskim područjima Kine, partijski dužnosnici u ovoj nestabilnoj manjinskoj regiji brzo su prihvatili mrežni menadžment, naročito poslije brutalnog obračuna uygurskog i hanskog stanovništva u srpnju 2009, koji je odnio gotovo 200 života (uglavnom hanskih).

U regionalnoj prijestolnici Ürümqi (Urumći) već živi preko 700.000 privremenih migranata, mnogi od njih u sobama od 10 kvadrata u rastućoj sirotinjskoj četvrti Saimachang, na jugu grada.

Popisom iz 2011. ustanovljeno je da 85% posto od gotovo 5.000 stanovnika istočnog Saimachanga čine uygurski migranti, a trećina njih potječe iz iste ruralne općine blizu Kashgara.

U mrežnom sustavu, ovo nekada mračno i kaotično sirotinjsko nasilje, koje dužnosnici krive za uygursko nasilje nad hanskim stanovništvom 2009, sada je potpuno mapirano, preuređeno i preraspoređeno kroz plan koji se zove “odvojena uprava malom zajednicom”.

Brojne uličice Saimachanga sada su preuređene tako da sav promet sada prolazi kroz jedan kontrolirani ulaz koji se čuva 24 sata na dan. Mrežni službenici provode kontrolu i vode računa da su svi stanari registrirani, a kroz “hotelske” procedure prijave i odjave prati se kretanje preko sustava smart-kartica i brojnih sigurnosnih kamera.

U Urumqiju je nedavno instalirano preko 40.000 kamera visoke rezolicije, otpornih na udarce, a sigurnosne službe sada se diče “jednostavnim” nadzorom u područjima kao što je Saimachang.

Saimachang i Središnji park su različiti svjetovi. Međutim, novi kineski sustav mrežne kontrole na oba primjenjuje isti sustav idividualizirane, partijske kontrole i nadzora.

Ovaj ambiciozni visokotehnološki sustav društvene kontrole omogućit partijskoj državi da i dalje troši više novca za nadgledanje “neprijatelja” unutar mreže nego za one preko granice. Po čemu se onda Amerika razlikuje od Kine? Za Kinu smo znali, ali Amerika se još razotkriva.
 

 
(pescanik.net, inside.org.au/uredio: nsp)

Paul Ehrlich , Bing profesor studija o populaciji na Sveučilištu Stanford u Kaliforniji,  autor najbolje prodane  knjige pod nazivom “Populacijska bomba”  u 1968. godini, ide mnogo dalje od Royal Society-a u Londonu, koji je neki dan izjavio da su fizički brojevi  jednako važni kao i iznos prirodnih resursa koje troši .

Optimalni broj stanovnika Zemlje – dovoljan da jamči minimalne fizičke sastojke za dostojan život svima – bio je 1,5 do 2 milijarde ljudi, a ne 7 milijardi ljudi koji danas žive ili 9.000.000.000 koliko ih se očekuje do 2050. godine, rekao je Ehrlich u intervjuu u Guardian-u.

“Koliki broj je optimalan, ovisi o načinu života. Došli smo do 1,5 do 2 milijarde ljudi, jer možete imati velike aktivne gradove, dok s druge strane imate divljinu. Ako želite svijet u kojem, kao na farmi pilića, svatko ima minimalni prostor i hranu i svatko se čuva samo na životu, možda će biti u mogućnost podržati u dugoročnom razdoblju oko 4 ili 5 milijardi ljudi. Ali već imamo 7 milijardi ljudi.  Dakle, moramo humano i što je brže moguće premjestiti se na skupljanje ili smanjivanje populacije”.

“Pitanje je: može li se ići na smanjivanje bez katastrofe, poput svjetske kuge ili nuklearnog rata? Ako idemo nekim tempom onda će morati biti razni oblici katastrofe. Možda neka usporena katastrofa kao što je da ljudi sve više i više gladuju, ili katastrofalna nepogoda, jer sve više ljudi imaju šanse za dobivanje nekog čudnovatog virusa koji se prenosi od životinje na ljudsku populaciju, to bi stvarno mogo biti veliki pomor ljudi”.

Ehrlich, koji je opisan kao čovjek koji diže uzbunu u tim 1970-tim godinama, većina njegovih predviđanja se pokazala točnim, kaže da je pesmističan u svezi ljudske sposobnosti da hrani preko 9 milijardi ljudi. “Imamo 1 milijardu ljudi gladnih i sada ćemo dodati još 2,5 milijardi ljudi. Oni će morati biti hranjeni više od graničnih zemalja, iz vode koja je pročišćena ili prevozi iz daljine”, rekao je on.

“Većina predviđanja [u knjizi Populacijska bomba] pokazale su se točnima. U to vrijeme sam pisao o promjeni klime. Nismo tada znali, da li je globalno zagrijavanje ili hlađenje. Mislili smo da će to biti veliki problem za kraj ovog stoljeća. Sada znamo da je to zagrijavanje i problem na početka stoljeća, nismo znali i o gubitku biološke raznolikosti. Stvari koje dolaze su gore nego se predviđalo. Danas još isto tako imamo prijetnje golemih epidemija “.

“Imam strašan pogled na ono što će se vjerojatno dogoditi s mojom djecom i unucima. Političari mogu kontrolirati financijski nered u kojem živimo, ali oni nemaju kontrolu nad sustavima planeta koji nam pružaju hranu, naše blagostanje, one to pogoršavaju i trebat će nam dugo vremena da se okrenemo, i počnemo ispočetka. Teško je razmišljati i nadati se o svemu što će se pojaviti i spasiti nas. Nadam se nečemu, ali to će stvarno biti čudo.”

Ali on se složio s izvještajem Royal Society-a koji je rekao da bi ljudska populacija i potrošnja trebala biti podijeljena. Imamo previše potrošnje među bogatima i premalo među siromašnima. To podrazumijeva da ćemo imati strašnu stvar koja će učiniti da se na neki način preraspodjeli pristup resursima daleko bogatih prema siromašnima. Ali u SAD-u se radi suprotno”.  Republikanska stranka je sve više u korist divlje redistribucije, uzimanje novca od siromašnih i dajući ih bogatima.”

Obamina politika depopulacije – razotkrivena! Uzbuna!

*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(rawstory.com/uredio i preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8421"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]