Drugim riječima, Bettsu je jako bio izmjenjen mozak kada je krenuo u smrtonosni pohod da bez ikakvog razloga oduzme živote nedužnim ljudima

Baš kao što smo dugo nagađali, najnoviji izvještaji o “masovnom ubojici iz Daytone” Connor Bettsu otkrivaju da je sada preminuli 24-godišnjak u stvari imao SSRI lijekove (selektivni inhibitor ponovne pohrane serotonina) tj. antidepresive u svojoj krvi u vrijeme kada je krenuo u masovnu pucnjavu, ubivši sestru, njezinog dečka i još sedam ljudi prije nego što se navodno ubio.

Prema obdukcijskom izveštaju, Betts nije samo uzimao antidepresive koji su uzrokovali njegovo stanje, već je uzimao i kokain, Xanax i alkohol, tri druge smrtonosne droge povezane sa ekstremnim nasiljem.

Drugim riječima, Bettsu je jako bio izmjenjen mozak kada je krenuo u smrtonosni pohod da bez ikakvog razloga oduzme živote nedužnim ljudima.

Mainstream vijesti su napokon priznale istinu da je Betts, umjesto da krive prodaju oružja za masovno ubojstvo, zapravo u optužili legalne lijekove i ilegalnu opojnu drogu koja ga je naposljetku natjerala da hladnokrvno ubija svoje sunarodnjake.

Ove kemikalije koje oštećuju mozak očito manipuliraju mladim ljudima da rade nešto strašno što inače možda ne bi učinili.

Izvještaj Los Angeles Timesa potvrđuje da većina masovni ubojica iz pucnjava je imala probleme s mentalnim zdravljem koje je vjerojatno povezano sa SSRI lijekovima i drugim farmaceutskim antidepresivima.

Zanimljivo je da je Los Angeles Times nedavno objavio izvještaj o mnogim masovnim pucnjavama koje su se odvijale u posljednjih nekoliko desetljeća.

Ono što je otkriveno jest da je upotreba farmaceutskih proizvoda često izravno povezana sa masovnim pucnjavama, jer lijekovi za promjenu uma mogu uvjeriti traumatiziranu mladež da posebno naudi sebi i drugima.

Ogromna većina masovnih obojica koje je Times opisao je bio traumatiziran još od rane dobi, uključujući i da su bili izloženi nasilju.

Mnogi od njih nastavili su razvijati mentalne probleme, uključujući depresiju, tjeskobu, poremećaje misli i pokušaje samoubojstva, što je u mnogim slučajevima dovelo i do eksperimentiranja s lijekovima koji mijenjaju um.

Popis ubojica koji je analizirao LA Times jasno pokazuje da je gotovo svaki pojedinac uzimao jedan od lijekova: Prozac, Paxil, Zoloft, Luvox, Effexor, Xanax, Ambien, Lexapro, Trazodon i / ili ne drugo sredstvo az promjenu raspoloženja.

“Mnogi dokazi upućuju na najveći zajednički signal svih ovih incidenata i činjenica da su svi počinitelji ili aktivno uzimali moćne psihotropne droge ili su to radili u nekom trenutku neposredne prošlosti prije nego što su počinili svoje zločine” – napisao je Dan Roberts u članku za Ammoland.com.

„Višestruko vjerodostojne znanstvene studije koje sežu u prošlost više od desetljeća, kao i interni dokumenti određenih farmaceutskih kompanija koje su potisnule informacije o tome da SSRI lijekovi (selektivni inhibitori ponovnog unošenja serotonina) imaju dobro poznate, ali neprijavljene nuspojave, uključujući i samoubojstvo i druga nasilna ponašanja.”

Novi-Svjetski-Poredak.com

Previše ljudi koji pate od depresije u posljednjih nekoliko godina je dovelo da je sve veći broj nego ikad osoba koje uzimaju antidepresive – 13 milijuna Amerikanaca uzima takve lijekove svaki dan

Istovremeno, prehrana ljudi znatno je pala u kvaliteti. Dok većina ljudi ne misli da su ta dva problema povezana, neki stručnjaci kažu da ovo nije definitivno slučajnost.

Lako je vidjeti vezu između siromašne moderne zapadne prehrane i problema poput pretilosti ili dijabetesa zbog potrošnje šećera koja je izvan kontrole, jer je depresija više povezana sa onim što ne konzumiramo nego ono što jesmo.

Na primjer, postoji mnogo istraživanja koja ukazuju na vezu između nedostatka vitamina D i depresije kod mlađih i starih ljudi.

Jedna je studija pokazala da su osobe čija je razina vitamina D bila manjkava dvaput podložnije da će doživjeti depresivne simptome od onih su bili blago deficitarni u vitaminu D. Zato tijelo koristi vitamin D kako bi regulirao enzime potrebne za proizvodnju dopamina, epinefrina i norepinefrina, hormona koji se koriste za reguliranje raspoloženja i stresa, kao i razine energije.

Depresija se čak smatra pokazateljem nedostatka magnezija, a jedna hrvatska studija otkrila je da mnogi ljudi koji su pokušali samoubojstvo su imali opasno nisku razinu magnezija.

Studija sa Sveučilišta u Vermontu, u međuvremenu je otkrila da odrasle osobe sa blagom do umjerenom depresijom bilježe značajna poboljšanja u njihovoj depresiji i anksioznosti nakon uzimanja dodataka magnezija tijekom samo dva tjedna.

Prema izvješćima, 68 posto Amerikanaca ne dobiva preporučeni dnevni iznos magnezija, dok 19 posto nije uspjelo dobiti ni polovicu potrebne količine. To bi moglo igrati ulogu u porastu broja slučajeva depresije.

Osobe sa depresijom također imaju niže koncentracije mineralnog cinka u krvi od onih koji nemaju depresiju, a studije su pokazale da dopunjavanje cinka može preokrenuti i smanjiti tu depresiju.

Antidepresivi imaju slabu učinkovitost

Povezanost nutrijenata i tijela objašnjava zašto je liječenje depresije lijekovima tako neučinkovito. Jednostavno se ne bavi osnovnim uzrokom depresije kod mnogih ljudi.

Nova studija Sveučilišta za primijenjene znanosti u Zürichu zaključila je da su “antidepresivi u velikoj mjeri nedjelotvorni i potencijalno štetni”, i to je jedna od mnogih studija koja upućuje na neprihvatljivu evidenciju nuspojava tih lijekova.

Stvari postaju još gore zbog činjenice da upotreba tih lijekova tijekom dugoročnog razdoblja povećava šanse osobe za ponovnim pojavljivanjem depresivnih razdoblja. Onda postoji veći rizik od samoubojstva. Teško je zamisliti lošiju nuspojavu natidepresiva od samoubojstva, sve dok ne shvatite koliko je počinitelja masovnih ubojstava posljednjih godina uzimalo antidepresive.

Veliki dio problema čine liječnici koji previše brzo propisuju te lijekove, a mnogi ih pacijenti posebno traže u nadi da će se lako riješiti depresije. Razumljivo je da oni koji su depresivni žele se naći u boljem ustroju, ali ispravljanje prehrambenih nedostataka uistinu je tako jednostavno i nema nuspojava.

Još bolje, osiguravajući da dobijete dovoljno hranjivih tvari koje vaše tijelo treba poboljšavate vaše cjelokupno zdravlje, a ne samo da liječite depresiju, tako da je to win-win situacija.

Dok su studije pokazale da dopunjavanje vitaminom D, cinkom i magnezijem može učinkovito rješiti depresiju, također možete dobiti te hranjive tvari kroz prehranu.

Školjke, lješnjaci, rakovi i govedine smatraju se dobrim izvorima cinka, a možete dobiti poticaj magnezija iz hrane kao što je špinat, bademi, švicarski bob, sjemenke bundeve, bademi i tamna čokolada.

Nedostatak vitamina D se možda najlakše ispraviti u tijelu; samo trebate provesti neko vrijeme na otvorenom bez kreme za sunčanje kako bi vaše tijelo počelo proizvoditi višak tog vitamina. Količina vremena potrebna ovisi o vašem tonu kože, vremenu i geografskoj lokaciji, ali može biti najmanje 10 minuta dnevno nekoliko puta tjedno.

Za osobe sa ozbiljnom depresijom, teško je vjerovati da nešto tako jednostavno kao uzimanje pravih hranjivih tvari može napraviti razliku, ali nećete ništa izgubiti i sve što možete izgubiti je pokušaj.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Više od 350 milijuna ljudi na našoj planeti pati od depresije, a to također ima i veliki utjecaj na njihove najmilije

Jedan od najpopularnijih tretmana u modernoj medicini su SSRI antidepresivi, koji su rizični lijekovi, skupi su, i nisu nešto jako učinkoviti. To je potaknulo neke znanstvenike da traže alternative, a čini se da su možda pronašli dobro rješenje u obliku magnezija.

Ovaj mineral je od vitalnog značaja za mnoge od naših tjelesnih funkcija, uključujući regulaciju krvnog tlaka, srčanog ritma i snage kostiju. On također pomaže u borbi protiv upala u tijelu.

Sada su znanstvenici sa Sveučilišta u Vermontu Larner College of Medicine otkrili obećavajuće rezultate nakon kliničkog ispitivanja koje je uključivalo korištenje magnezijevih tableta u depresivnih bolesnika.

U nasumičnom ispitivanju u kojem je sudjelovalo 126 odraslih osoba u sklopu klinike, sudionici s blagom do umjerenom depresijom su podvrgnuti istraživanju tijekom 12 tjedana.

Neki sudionici su dobili 248 miligrama magnezija svaki dan tijekom šest tjedana, nakon čega je slijedilo šest tjedana bez njega, dok oni sudionici ispitivanja u kontrolnoj skupini nisu primili tretman tijekom šest tjedana nakon čega je slijedilo šest tjedana uzimanja magnezija. Svi sudionici su dobili procjene njihovih simptoma depresije.

Oni pacjenti koji su uzimali magnezij klorid postigli su klinički značajna poboljšanja u svezi simptoma anksioznosti i depresije. Pacijenti su tada ispunili upitnik zdravlja u kojem se traži da pacijenti odgovore na devet pitanja radi dijagnoze i zatim se klasificirala depresija. Sudionici su postigli u prosjeku šest poena manje za vrijeme uzimanja magnezija.

Najbolje od svega, oni su doživjeli ova poboljšanja nakon samo dva tjedna uzimanja magnezija. Osim toga, pacijenti svih dobnih skupina i vrsta depresije su jako dobro tolerirali Magnezij i naveli slične razine učinkovitosti.

Veza između magnezija i depresije je već uspostavljena

Čini se da ovo podupire i drugo istraživanje koje je provela psihijatrijska bolnica u Hrvatskoj koja je otkrila da mnogi pacijenti koji su pokušali samoubojstvo pretrpili opasno niske razine magnezija. Zapravo, depresija može biti znak nedostatka magnezija, kao što su i simptomi – zujanje u ušima, grčevi mišića, bubrežni kamenaci, i nenormalan rad srca.

Više od 60 posto sudionika je izjavilo da planira koristiti magnezij u budućnosti kako bi upravljalo svojom depresijom. Izvještaji su pokazali da 68 posto ljudi u SAD-u ne konzumira preporučene dnevne potrebe ovog vitalnog minerala, dok 19 posto uopće ne uspiju dobiti niti pola dnevnih potreba.

Magnezij se može naći u voću kao što su organske naranče, banane, ananas, avokado i trešnje. Također ćete ga naći u plodovima mora kao što su skuša i škampi, jogurt, tamna čokolada, mahunarke, lisnato povrće, Spirulina i Chlorella.

Daljnja istraživanja potrebna

Nadalje, istraživači bi trebala pokazati da li se mogu dobiti isti rezultati koristeći još veću i raznoliku populaciju. Nadamo se da će magnezij i druge sigurna alternative na kraju zamijeniti antidepresive u cijelosti, s obzirom na njihove iznimno opasne nuspojave poput napadaja, suicidalnog ponašanja, i drugih ozbiljnih zdravstvenih problema.

Teško je zamisliti zašto bi netko želio ukinuti ove opasne lijekove i zamijeniti ih sa sigurnijim izborom. Naravno, Farmaceutske kompanije će učiniti sve kako bi bili sigurni da javnost ne čuje ništa o tim alternativama, dok se za globalno tržište antidepresiva očekuje da će premašiti zaradu od 13 milijardi dolara godišnje do 2018. godine.

Depresija je ozbiljno stanje i posve je razumljivo da oni koji pate žele pronaći način kako ju kontrolirati, ali mnogi koji su uzimali SSRI amtidepresive žele ispričati priču da su požalili.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

FDA i Velike farmaceutske kompanije su priznali da antidepresivi povećavaju rizik od samoubojstva za više od 800%, prema sudskim dokumentima u procesu protiv kompanije GlaxoSmithKline

Tužba koju je podigla udovica iz države Illinois protiv farmaceutskog giganta GlaxoSmithKline (GSK) nastoji pokazat da je ta kompanija bila odgovorna za neoznačavanje potencijalno fatalnih nuspojava kod svojeg svjetski poznatog antidepresiva, piše YNW.

Paroksetin (obično poznat kao “Paxil”) je popularni antidepresiv i anti-anksiozni lijek u klasi lijekova poznatih kao selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI).

Od 2012. godine udovica Wendy Dolin je u sudskoj borbi protiv protiv GSK nakon samoubojstva njezinog supruga, Stewart Dolina.

Wendy kaže da je u ljeto 2010. godine, Stewartu propisana generička verzija Paxila za anksioznost. Prema Wendy, Stewart Dolin se žalo da je postao sve zabrinutiji i uznemireniji i nije mogao spavati dok je uzimao “lijek”.

15. srpnja 2010. godine, za manje od tjedan dana nakon početka uzimanja ovog lijeka, Stewart je počinio samoubojstvo, bacajući se pod vlak.

Wendy je počela potragu za odgovorima za samoubojstvo njezinog supruga i te je saznala da je njezin suprug pokazivao znakove “akatizije”, poremećaja kojeg karakterizira nesposobnost pojedinca da se opusti i mirno sjedi.

U 2012, Wendy je podnijela pravnu tužbu protiv GSK u kojoj je nastojala dokazati da je proizvođač odgovoran za smrt njenog supruga.

Tužba je istaknula da je „znanstvenik koji je radio za drugog proizvođača SSRI lijekova, Pfizer, napisao u medicinskom časopisu iz 1998. da suicidalni impulsi koji proizlaze iz akatizije se mogu objasniti kao osjećaj da je ‘smrt dobrodošao rezultat’ kada se izrazito neugodni simptomi akatizija na vrhu poremećaja već pogoršaju.

Kritični problem u tužbi Wendy Dolin nije sam paroksetin. Nije tajna da su tužbe protiv farmaceutskih tvrtki obično komplicirane u većini slučajeva, ali ovaj slučaj je posebno značajan kao tragičan primjer sive zone odgovornosti kada je pacijentu propisan generički lijek, kao i problemi između FDA i farmaceutskih kompanija koji postoje kada su u pitanju objavljivanje sigurnosnih uputstava i naljepnica za pacijente i liječnike.

Važno je razlikovati da Stewart Dolinu nije propisan brand lijeka Paxil, već generički brand paroksetina koji je proizveden od strane druge tvrtke, Mylan. Brent Wisner, odvjetnik Wendy Dolin opisao je problem kao „rupa u odgovornosti”, u kojem će generički i izvorni proizvođač poreći odgovornost.

Generički lijekovi su često propisuju umjesto određenih poznatih brandova lijekova, uglavnom zbog manjih troškova, jer generički lijekovi koštaju daleko manje od glavnig lijeka u prosjeku.

Wendy i Wisner tvrde da su upozorenja za lijek koja je dao generički brand „činjenično netočna i dovode u zabludu.” U svojoj tužbi, oni tvrde da ”uputstva za paroksetin u trenutku smrti Stewart Dolina nisu upozoravala na povećani rizik suicidalnog ponašanja u odraslih unatoč GSK-ovim informacijama da je statistički 6,7 ​​puta veći rizik u odrasle osobe.

U stvari, uputstvo je navodilo suprotno – da se rizik suicidalnosti ne povećava iznad dobi od 24. godine starosti. ”Stewart Dolin je bio blizu 57 godina starosti kada je uzimao paroksetin.”

Suđenje protiv GSK je u tijeku, a očekuje se da će trajati nekoliko tjedana. Bob Fiddaman, bloger i autor koji je napisao opsežni blog o svojim vlastitim iskustvima s paroksetinom, je davao dokaze na suđenju. Fiddaman je napisao „zapanjujuće otkrivenje” 22. ožujka:

Odvjetnici koji zastupaju udovicu Wendy Dolin pokazali su da je omjer suicidalnosti u odraslih koji uzimaju Paxil zapanjujućih 8.9, a ne 6.7, kako se ranije tvrdilo od strane Glaxoa. 6,7 brojka je zapanjujuće visoka sama po sebi, ali je omjer 8.9 zastrašujuć!

Svjedok tužitelja, Dr. David Ross, rekao da je ova brojka „zapanjujuća”. Ono što treba zapamtiti je da je GSK-ov razvojni program iz 1989. godine za lijek Paxil rekao da je omjer suicidalnosti bio oko 2.6.

Fiddaman je napisao da je dr Ross, koji je radio za FDA deset godina, ponudio svoje svjedočanstvo. Fiddaman ističe da je dr. Ross raspravljao o problematičnom odnosu FDA i proizvođača lijekova. FDA se u velikoj mjeri oslanja na točnost podataka koje daju farmaceutske tvrtke, što je problematično kada tvrtke daju sporne podatake.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Velika većina antidepresiva ne djeluje, navodi se u velikom novom istraživanju, od kojih samo jedan na 14 najčešće propisanih antidepresiva dokazano djeluje bolje nego placebo

Osim toga, pronađeno je da su mnogi od tih lijekova opasni i povezani sa suicidalnim mislima i pokušajima samoubojstva.

S obzirom na spremnost liječnika na propisivanje neučinkovitih antidepresiva, te s obzirom na širok spektar “lijekova” na tržištu, postavlja se pitanje što je njihova stvarna svrha.

Studija, koja je objavljena u časopisu The Lancet, otkrila je da je od 14 antidepresiva, samo jedan je djelovao bolje od placeba, a to je fluoksetin (Prozac).

Čak i više zapanjuje da osim što nisu djelotvorni lijekovi za depresiju, lijek venlafaksin (Effexor) je povezana sa pojačanim rizikom od suicidalnih misli i pokušaja samoubojstva u usporedbi s placebom i sa pet drugih antidepresiva.

Ostalih 12 “lijekova” protiv depresije uključuju imipramin, nefazodon, paroksetin, citalopram, duloksetin, mirtazapin, sertralin, nortriptilin, escitalopram despiramin, klomipramin, i amitriptilin.

Autori studije upozoravaju da prave razine učinkovitosti i rizici nisu u potpunosti jasni, jer mnoga klinička ispitivanja procjenjuju da su loše dizajnirani.

Ko-autor studije profesor Peng Xie je rekao, “ravnoteža rizika i koristi antidepresiva za liječenje teške depresije ne izgleda da može ponuditi jasnu prednost kod djece i adolescenata, s vjerojatno jedinom iznimkom, a to je fluoksetin.”

On preporuča da se mlade ljude koji uzimaju antidepresive treba pratiti, osobito u ranim fazama liječenja.

Procjenjuje se da oko 3 posto djece u dobi od 6 do 12 godina i 6 posto tinejdžera u dobi od 13 do 18 godina između pate od velikog depresivnog poremećaja.

Unatoč FDA izdala upozorenje o korištenju antidepresiva u osoba mlađih od 24 godine zbog visokog rizika od suicidalnih misli, upotreba ovih lijekova je porasla u sedmogodišnjem razdoblju između 2005. i 2012. godine.

Udio Amerikanaca mlađih od 19 godina koji uzimaju ove lijekove u SAD-u porastao je s 1,3 posto na 1,6 posto. Najčešće propisane antidepresivi u zemlji je sertralin.

Istraživanje koje je vodila dr Andrea Cipriani, sa Sveučilišta u Oxfordu, istraživači su sustavno pregledavati i analizirali objavljene i neobjavljene randomizirane pokuse u kojima su usporedili učinke spomenutih 14 antidepresiva kod mladih ljudi koji pate od teške depresije.

Oni su rangirali lijekove po njihovoj učinkovitosti, podnošljivosti, prihvatljivosti i ozbiljnoj šteti koju rade.

Više od polovice istraživanja o antidepresivima financira Velika farmaceutska industrija

Otkrili su da 65 posto istraživanja lijekova se financira od strane farmaceutskih tvrtki. Gotovo 30 posto istraživanja je ocijenjeno da ima visok rizik pristranosti, a gotovo 60 posto je imalo umjerenu opasnost od pristranosti. Smatra se da su samo 4 od 34 istraživanja ocijenjena da imaju nizak rizik od pristranosti farmaceutskih tvrtki.

Na Sveučilištu u Adelaideu, dr. Jon Jureidini se pitao samo koliko bi još više suicidalnih događaja moglo biti otkriveno, kada bi svi podaci pojedinih bolesnika bili na raspolaganju.

Jedan od lijekova u studiji koju je utvrđen da je najnedjelotvorniji, citalopram (celexa) nedavno je došao na udar većeg broja znanstvenika, liječnika i psihijatara.

Druge studije, kao što je jednom objavljena u JAMA-i 2010. godine, pokazuju da SSRI lijekovi ne djeluju ništa bolje od placeba kod osoba koje pate od blage ili umjerene depresije.

Prirodni tretmani mogu pomoći kod depresije

Za mlade ljude koji se bore s depresijom, moglo bi biti dobra ideja da isprobaju neke od prirodnih načina kako se nositi sa depresijom.

Tjelovježba može uzrokovati da tijelo ispušta endorfine od kojih ćete se dobro osjećati, a biti i na otvorenom je također podizač raspoloženja, pa zašto ne bi kombinirali ove dvije kombinacije – sport vani?

Drugi mladi ljudi se opuštaju uz meditaciju, jogu, art terapiju, i aromaterapiju.

Uz rizik od antidepresiva koji je tako velik, njihova neučinkovitost poziva na ozbiljnu sumnju, i razočaravajuće je da će i dalje biti propisivani u takvim visokim brojevima mladima ljudima, od strane liječnika.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Ovaj popis donosi nam najveći neovisni portal nezavisnog laboratorija kojeg prate milijuni ljudi a koji je do sada raskrinkao farmaceutsku industriju do kraja!

Mnogi lijekovi na zapadu napravljeni su laboratorijima s kemikalijama i vrlo su eksperimentalni, ili još gore postoje ‘lijekovi koji nikada nisu ni testirani na ljudima, osim kada se zakonskim obzeama ubrizgavaju u ljude a za posljedice nitko ne mari jer nitko nije kriv.

‘Ljudi su zamorci, kako u Americi tako i u svijetu’ piše Natural News dodajući da zahvaljujući tome farmaceutska industrija zadržava milijarde svoje dobiti. Kako je do toga svega došlo? Odgovor je jednostavan.

Nakon Drugog svjetskog rata nacistički znanstvenici nakon zatvora, svježi i odmorni ubačeni su u sustav da rade na lijekovima, cjepivima, na kemoterapiji, na kemijskim dodacima hrani i vodi….kako bi se stvorio najpodmukliji posao na zemlji.

Ne, to nije nikakva teorija zavjere, to je činjenica koju svatko može provjeriti. Užas koji se dogodio za vrijeme holokausta nastavio se , samo u manjoj mjeri, odnosno podmuklije i malim koracima.

I danas umiru milijuni nevinih od bolesti iako je medicina nikad razvijenija i čini se da ima lijek protiv svega. A zapravo je istina da oni nikog ne liječe već stvaraju i produbljuju bolesti kako bi duže liječili i punili džepove farmaciji.

Drugim riječima, piše dalje Natural News, farmaceuti su posijali ‘sjeme zla’ koje je FDA samo nazvala lijekom. Mnogo je ‘ludih’ znanstvenika koji su mučili ljude za vrijeme holokausta, a koji su zaposleni u institucijama i sada promiči ono što mi danas zovemo ‘zapadna medicina’ kojoj je cilj stvarati bolesti i liječiti simptome za profit.

Nadalje, Natural News navodi 8 najopasnijih lijekova na planeti Zemlji i naziva to – RAT PROTIV SLABIH.

1. SSRI – visoko eksperimentalni, nikad dokazano siguran i učinkovit, a može u potpunosti blokirati serotonin, što je dovodi do razmišljanja o samoubojstvu, pa čak i ubojojstvu

2. MMR cjepivo (ospice, zaušnjaci, rubeola) – povezan s uzrokom autizma i drugim poremećajima središnjeg živčanog sustava. Zdravstveni problemi javljaju se kada živ virus ospica dolazi u tijelo.

Tada je imunološki sustav opasno ugrožen a drugi sastojci cjepiva kao što su GMO sastojci napadaju dijete što uzrokuje stalne, a ponekad i kobne posljedice.

3. Cjepivo protiv gripe – Sadrži živu, formaldehid, MSG i aluminij. Može izazvati abortus i usmrtiti dijete!

4. Antibiotici – Uništavaju dobre crijevne bakterije i time oslabljuju imunološki sustav. Liječnici neprimjereno propisuju antibiotike zbog zarade i za virusne infekcije što produbljuje opasnost.

5. Cjepivo protiv HPV-a – Poznato po tome da mlade dovodi do anafilaktičkog šoka i kome. Tisuće obitelji tužili su proizvođače i do sada dobili milijune dolara zbog kroničnih i trajnih zdravstvenih oštećenja!

6. Kemoterapija – uništava imunološki sustav i često dovodi do formiranja novog raka. Nacistički znanstvenici znali su još 1950. godine da kemoterapija ubije rak za kratko vrijeme, ali se on vraća u drugom dijelu tijela još razorniji. Ljudi umiru u teškim mukama, a zapadna medicina to naziva ‘uspješnim’ liječenjem.

7. Cjepivo protiv polia – Neoboriva, zastrašujuće činjenica je ta da su milijunima ljudi preko ovog cjepiva ubrizgani virusi raka. Osim toga, ova cjepiva su raširila dječju paralizu u Indiji i ostavila mnogo djece paralizirane za cijeli život. Mnoge tužbe su pokrenut, ali kog briga za Indiju, jel?
 
(dnevno.hr)

Stvara se psihijatrijska religija, a njena formula glasi: „problem = mentalni poremećaj = dijagnoza = lijekovi”. „Psihofarma“ gradi povjerenje javnosti u stručnost i legitimnost moderne psihijatrije i farmaceutske industrije. Za to su zaduženi PR manipulatori

Interesnu skupinu koju čine moderna psihijatrija, farmaceutska industrija i regulativna tijela koja su u sprezi s njima sve se češće, po uzoru na stari izraz „vojnoindustrijski kompleks“, naziva „psihofarmaceutski kompleks“, a skraćenicom „psihofarma“.

I mada izraz, dakle, nema veze s farmom za uzgoj životinja, na neki način i kroz tu igru riječi dobro oslikava svoju bit, samo što je riječ o farmi za uzgoju i oblikovanje stanja ljudskog duha. „Psihofarma“ se temelji na povjerenju javnosti u njihovu medicinsku i znanstvenu stručnost te legitimnost. No, to povjerenje nije ostvareno znanstvenim dostignućima nego marljivošću marketinških i službi za odnose s javnošću. 

Reklame koje često vidimo na televiziji pokazuju da jača trend da se psihijatrijska pravila ponašanja i protokoli više ne tiču samo bolesnih ljudi, nego se ugrađuju kao smjernice u svakodnevni život. Naravno, u tome imaju pomoć državnih službi, koje su državne samo po nazivu.

Mi smo, srećom, još malo zaostali i kaskamo za suvremenim trendovima, ali kamo se stremi najbolje se vidi u SAD-u u kojem je, ako ne izmišljena, a onda svakako institucionalizirana suvremena psihijatrija.

Ako „ekspert“ kaže da si bolestan, onda si bolestan!

Alati za taj trend su, primjerice, američki Zakon o zdravstvenoj zaštiti, potom notorno prošireno peto izdanje priručnika Američkog psihijatrijskog udruženja za 2013. godinu pod nazivom „Dijagnostika i statistika mentalnih poremećaja“ (engl. kratica DSM-5), potom novi i sveobuhvatniji savezni sustav nadzor zdravlja te biometrijskih tehnologija osobne identifikacije.

Slika ukazuje na zaključak da „psihofarma“ smatra da je nadrasla dosadašnju praksu nagovaranja i stvaranja povjerenju te stremi tome da svoj ideal normalnosti provodi prisilom i propisima. Od 1950-ih pa donedavno prodaja psihoaktivnih lijekova za liječenje mentalnih poremećaja temeljila se na odnosima s javnošću koji su se temeljili na kulturom uvjetovano, odnosno naučeno poštovanje prema profesionalnoj ekspertizi.

Rezultat tih profesionalnih ekspertiza jest da danas čak petina Amerikanaca uzima najmanje jedan lijek za liječenje psihijatrijskih poremećaja. I trend se ubrzava – od 2001. do 2010. udvostručilo se uzimanje „lijekova“ kod žena i djece mlađe od deset godina.

Danas su među najpropisivanijim lijekovima antidepresivi kao Zoloft, Celexa, Effexor i Paxil, koje uzima čak 11 posto Amerikanaca starijih od 12 godina! Stanja koja se njima liječe sve kreativnije opisuje psihijatrijska „Biblija“, priručnik DSM, pa farmaceutske lijekove već prepisuju i liječnici opće prakse.

Taj je priručnik širok raspon obrazaca ponašanja – riječ je o tisućama – nazvao poremećajima ponašanja, a procjena poremećaja se subjektivno tumači, uspoređujući date opise i stavke, no pri tom izbjegava definirati ovisnost o antidepresivima i antipsihoticima kao poremećaj. A to je u većini slučajeva jedini pravi poremećaj. Neke od tih novih „bolesti“ su „umjereni do teški simptomi depresije”.

Uskoro će dvije petine Amerikanaca „piti antidepresive“

Rezultat te sprege, zapravo neke vrsti javno-privatnog partnerstva jest činjenica da je 1988.-1994. i 2005.-2008., potrošnja antidepresiva u SAD-u porasla za gotovo 400 posto, što dovodi do projekcija da bi do ranih 2020-ih samo antidepresive uzimalo dvije petine ljudi. Da se čovjek zapita hoće li jednog dana itko biti proglašen psihički zdravim. 

Društveni fenomen sveopćeg uvođenja zdravstvenih pojmova „depresija” i „antidepresivi” u opću kulturu glavni je alat koji farmaceutskima tvrtkama daje golemu vlast nad diskursom i vjerovanjem ljudi, a rezultat je raznih programa odnosa s javnošću koji po učinkovitosti daleko nadmašuju često beskorisne i opasne proizvode čiju upotrebu promiču. mišljenja.

Bez velikog pretjerivanja može se govoriti o stvaranju psihijatrijske religije, a formula glasi: „problem = mentalni poremećaj = dijagnoza = lijekovi”. Posao odnosa s javnošću je sve to upakirati i dati priči kontekst koji zvuči znanstveno, uz ubacivanje raznih priča o „istraživanjima“. 

Gledamo li to malo šire, izvan okvira profita, riječ je o novoj medicinskoj doktrini, dogmatskoj praksi tj. „religiji za um“, koja je uz sve još i službena i posjeduje dozvolu za medicinsku praksu. Ovo su njeni izrazi: „Nitko drugi nema pojma o umu. Takvo znanje posjeduju samo psihijatri“; „Treba vam stručna pomoć“; „Koristit će vam liječenje“; „Nova važna otkrića“ i slične gluposti. 

Na stvaranju imena lijekova sudjeluju i jezični stručnjaci kako bi ona „aktivirala posebne sinapse u mozgu potencijalnih kupaca: one koje sirove zvukove samoglasnika i suglasnika – foneme – povezuju u određena značenja ili čak emocije”. Tako je primjerice proizvedeno ime arhetipskog antidepresiva, Prozaca. Kako je jedna stručnjak rekao: „Početak imena – Pro – vrlo je uobičajen i ne nosi neke posebnosti, ali zvuk slova p, z, i k u našim umovima odjekuju kvalitetom aktivnosti i odvažnosti.

Ovi pucketavi i zujavi zvukovi mogu subliminalno sugerirati na aktivnost i tako dodatno pojačati djelovanje završnog dijela ak , koji podsjeća na riječ aktivnost.” Metodom lingvističkog inženjeringa dobiveno je i ime bliskoga Prozacova srodnika Zolofta. „Zo na grčkom jeziku znači život, a loft djelovanje tog koncepta dodatno pojačava.“ 

Japanci, gdje se nalazi treće svjetsko tržište farmaceutskih lijekova, dobar su primjer toga korištenja lingvistike u navođenju društva na široku upotrebu određenih psihoaktivnih tvari. U 1980-ima, kada je japanska farmaceutska korporacija Meiji Seika prolazila kroz japanski postupak odobravanja lijeka za liječenje „opsesivno-kompulzivnog poremećaja“, službenici tvrtke shvatili su kako Japan nema standardan način njegove dijagnoze.

Tada je tvrtka počela sastavljati vlastitu definiciju tog poremećaja, temeljenu na američkom modelu. Kad je kasnih 1990-ih Meiji Seika dobila odobrenje da na tržište stavi svoj vlastiti lijek iz skupine SSRI – Luvox – trebalo je navesti javnost da prihvati taj lijek u zemlji u kojoj su se za „poremećaje raspoloženja” najčešće prepisivali samo blagi trankvilizanti.

Meiji Seika je, zajedno s nekoliko zainteresiranih korporativnih partnera krenula u – kako to jedan svjedok opisuje – „ni manje ni više nego temeljitu kulturnu promjenu” . „Jedan od ključnih koraka bio je promjena jezičnih izraza kojima će ljudi govoriti o depresiji.

Japanska riječ za kliničku depresiju – utsu-byo – ima neugodno značenje koje se povezuje s teškom psihijatrijskom bolešću. Zato su tvrtka Meiji i njezini partneri počeli upotrebljavati izraz kokoro no kaze, koji u slobodnom prijevodu znači prehlađena duša. 

Poruka je jasna: uzimate li tablete kako biste si zimi olakšali začepljenje nosa, zašto ne biste isto napravili i kada ste depresivni?” Amerika je u to doba, u smislu prihvaćanja farmaceutskih lijekova kao pomoći kod mentalnih bolesti, bila već mnogo „naprednija“ od Japana. Ideja kako je depresija potencijalno epidemijska bolest koju treba „liječiti” uvedena je u opću svijest nekoliko godina prije uvođenja iznimno popularnog lijeka Prozac (1988). Ipak, tu ideju treba neprestano obnavljati i potkrepljivati.

Neznanstveni ‘probiri’ mentalnih bolesti

No, kako navodi liječnik i pisac dr. Peter R. Breggin, „znanost ne posjeduje tehnologiju koja bi mogla izmjeriti biokemijsku neravnotežu u živome mozgu”. „Spekulacije oko biokemijske neravnoteže zapravo su način na koji farmaceutske tvrtke reklamiraju svoje lijekove.

Zbog toga, ‘probirima’ na mentalne bolesti nedostaju objektivna znanstvena mjerila kao i metode ocjenjivanja fizičkih pokazatelja kojima bi se postojanje nekog poremećaja dokazalo. Umjesto toga, stručno se mišljenje temelji na odgovorima ispitanika na niz pitanja.“ 

U nekoliko su se posljednjih godina u kampusima američkih koledža počele ozbiljno uvoditi marketinške metode kojima se nove generacije navikavaju na rutinska probirna ispitivanja na mentalne poremećaje. U ranim 2000-ima proizvođač antidepresiva Effexor – tvrtka Wyeth – na deset kampusa sponzorirala je „obrazovne kampanje o mentalnom zdravlju“. 

Program koji traje 90 minuta bio je naslovljen je „Depresija u koledžu: Stvarnost, stvarni život i stvarni problemi“. Očito je da sa stvarnim životom zapravo nema puno veze, inače se ne bi tako zvao. „Probirima“ povezanima s ovim programom, kakvi su danas najnormalniji dio protokola javne zdravstvene skrbi, davani su poticajni nazivi poput „Pod stresom ste? 

Saznajte koliko točno“ ili „Ispitajte vlastito raspoloženje“. Predstavnici farmaceutske industrije proučavali su koliko više pozornosti potencijalnih sudionika – u usporedbi s uobičajenim probirima na depresiju – zaokupljaju ovakvi, nagovaračko orijentirani probiri.

Poremećaj protivljenja i prkosa

Što zapravo čini i definira neki mentalni poremećaj kojeg treba liječiti? Možemo se poslužiti priručnikom DSM-5. Osoba koja prizna da uživa u povremenoj cigareti dobit će dijagnozu „poremećaj upotrebe duhana”. Osoba koja u društvu popije koju čašicu mogla bi dobiti etiketu „poremećaj upotrebe alkohola”. Osobi koja redovito pije previše kave ili ledenog čaja možda će biti nametnuto „otrovanje kofeinom” ili – još gore – „kofeinom potaknut anksiozni poremećaj”.

Tko provodi previše vremena pregledavajući razne internetske sadržaje, ili ondje posjećuje virtualne kockarnice ili pornografske stranice ili pak prečesto preko interneta kupuje, može dobiti dijagnoze „ovisnost o internetu”, „poremećaj kockanja”, „hiperseksualni poremećaj” odnosno „poremećaj kompulzivnog kupovanja”, a uz te će im se – jasno – prepisati i pripadajući načini liječenja. Ako netko smatra da se utječe na vremenske prilike ili se uključi u raspravu o neobjašnjivom rušenju Svjetskog trgovačkog centra 11. rujna 2001., može mu se pripisati dijagnoza „paranoidni poremećaj”.

Aktivist koji svojim akcijama privlači pozornost na neutemeljene logičke podloge „rata protiv terorizma” ili prevelikih ovlasti policije mogao bi se svrstati među osobe koje pate od neliječenog „poremećaja protivljenja i prkosa”.

Svi su meta – psihofarmaceutskog kompleksa

Uz tako širok raspon bolesti za čiju je dijagnozu dovoljno samo mišljenje liječnika psihijatra (koji ih može tumačiti prema svojoj volji i savjesti), gotovo svi ljudi postaju mogući ciljevi psihofarmaceutskog kompleksa, a osobito kako se njihova nadležnost širi i na mlađe starosne skupine. Sve veća epidemija mentalnih bolesti – ili tvrdnje psihijatrijske profesije kako takva epidemija raste – donosi teške posljedice ne samo u smislu osobne patnje nego i cijelim gospodarskim regijama. 

Bacimo pogled na Europu. Stručnjaci za mentalno zdravlje tvrde kako je gotovo 40 posto Europljana mentalno bolesno, a procjenjuje se kako taj problem svake godine europsko gospodarstvo stoji nekoliko milijarda eura. Jedno istraživanje iz 2011. donosi zaključak kako od nekog oblika mentalne bolesti pati čak 165 milijuna stanovnika Europske unije.

Moš mislit! Glavni autor ovoga rada ustvrđuje kako se „golema praznina u načinima liječenja mentalnih poremećaja mora popuniti”. „Budući da mentalni poremećaji često nastaju u ranoj životnoj dobi, oni imaju snažan štetan utjecaj na kasniji život. Samo će rano započeto liječenje mladih osoba učinkovito spriječiti rizik od sve veće pojavnosti teških bolesti kod pacijenata u budućnosti.“ 

U SAD-u, gdje Zakon o zdravstvenoj zaštiti ističe „važnost objedinjavanja i usklađivanja dostupnosti usluga vezanih za fizičko i mentalno zdravlje i usto pruža poticaj pružateljima usluga za objedinjavanje zdravstvene zaštite”, sve će češće osobe koje možda plaćaju i neko privatno zdravstveno osiguranje, a u bolnicu dođu zbog fizičke bolesti ili ozljede, postati predmetom nadzora i procjene mentalnog zdravlja u skladu sa standardima kakve je postavio DSM. 

Izvješće o nadzoru mentalnih bolesti kojeg su 2011. izdale Središnjice za kontrolu i sprečavanje bolesti ističe kako od neke mentalne bolesti boluje 25 posto Amerikanaca te da će svaki drugi Amerikanac kasnije u svome životu razviti barem jednu mentalnu bolest.

Stoga će program „nadzora javnoga zdravlja”, u kojem sudjeluju „službenici javnog zdravstva, akademici, pružatelji usluga zdravstvene zaštite i interesne skupine” izgraditi „višestruke sustave nadzora” kako bi se njima „smanjila incidencija, prevalencija i težina mentalnih bolesti te njihov utjecaj na gospodarstvo…; zatim će ustanoviti povezanosti između mentalnih bolesti i drugih kroničnih zdravstvenih problema (npr. pretilosti, šećerne bolesti, srčane bolesti te zloupotrebe alkohola i ostalih droga); odrediti koje skupine nose visok rizik za mentalne bolesti i kako u tom slučaju intervenirati, kako ih liječiti i kakve preventivne mjere kod njih primijeniti; i osmisliti načine kojima će se ocijeniti uspjeh mjera poduzetih kod mentalnih bolesti”. Ovaj se projekt kod određivanja i dijagnoze takvih bolesti služi DSM- om.

Opasne budalaštine i duševno zdravlje djece

Postoji i dokument „Healthy People 2020“ (spinovima i zamjenama teza nikad kraja) koji ukazuje na važnost rasta stope liječenja depresije te predstavlja desetogodišnji plan američkog Ministarstva zdravlja i socijalne skrbi koji obuhvaća „nacionalne ciljeve rasta stope liječenja depresije kod odraslih osoba kao i stope liječenja mentalnih zdravstvenih problema djece”. 

Kako bi dala podršku ovom programu, američka je vlada osnovala Radnu skupinu za prevenciju koja upravo preporučuje „probirne testove za mentalno zdravlje” kod djece između 12 i 18 godina starosti. I ova se Radna skupina, jednako kao i program Nadzora mentalnih bolesti, prilikom postavljanja svojih dijagnoza služi opisima iz DSM-a. 

I sad recite – tko je tu zapravo psihički bolestan? Oni koji promoviraju ove opasne budalaštine ili ljudi koji se u svakodnevnom životu susreću s uobičajenim izazovima koje život nosi, i emocionalnim stanjima kroz koja treba proći i proživjeti ih umjesto potiskivati, a od kojih je svako pojedino imenovano kao neka bolest. Ključno je i pitanje, s obzirom na suradnju vlada, industrija zdravstvenog osiguranja i farmaceutske industrije: koliki raspon takav nadzor može doseći?

Ljudi danas još uvijek imaju, barem donekle, utjecaj na to koje medicinske podatke žele otkriti određenim sustavima zdravstvenog nadzora. No sve češća upotreba biometrijske tehnologije i brz napredak prema potpuno elektronskom i bezgotovinskom načinu plaćanja naznačuju kraj i takve, umjerene sfere privatnosti i primicanje stvaranju svevideće mreže kojom će se moći odrediti i locirati privatne ekscentričnosti i stvarati nove kandidati za „intervencije“ i liječenje.

Riječ je o razvoju farmakološke tehnokracije u kojoj će, zahvaljujući nastavku masovnih uvjeravanja i vladinim regulativama, tobožnji lijekovi ispuniti prazan prostor u protraćenim i neispunjenim životima, kakvih je suvremeno korporatističko društvo prava tvornica.
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Skoro svaki incident masovnih pucnjava i ubojstva od strane jedne osobe u posljednjih 20 godina i skoro svako samoubojstvo imaju nešto zajedničko, a to nije oružje

Brojni dokazi ukazuju na jedan najčešći faktor u ovim incidentima, a to je da su svi počinitelji bili pod djelovanjem nekakvih psihotropnih lijekova u momentu incidenta ili kratko prije nego što su počinili zločin, prenosi infowars.com

Brojne kredibilne znanstvene studije i razni interni dokumenti iz određenih farmaceutskih tvrtki su skrivali informaciju da SSRI (Selektivni inhibitori ponovne apsorpcije serotonina) lijekovi imaju poznate ali neobjavljene neželjene efekte, uključujući i sklonost samoubojstvu i nasilnom ponašanju.

Listu počinitelja masovnih ubojstava i lijekova koje su uzimali, sastavio je John Noveske, samo par dana prije nego što je misteriozno stradao u prometnoj nesreći, kaže naturalnews.com.

Da li postoji veza između njegove smrti i objavljivanja informacija koje drugi iz raznih razloga pokušavaju suzbiti?
 
MAPA MASOVNIH UBOJSTAVA

 
Ostavit ćemo vama da razmislite o tome i zaključite je li Noveske doživio sličnu sudbinu kao i Catherine Smith (radnica povezana s otmičarima zrakoplova u incidentu 11. rujna koja je misteriozno stradala u požaru) ili Frank Olson (mikrobiolog koji je radio na CIA-inom programu MKULTRA). Donosimo vam primjere masovnih ubojstava na SSRI lijekovima:

• Eric Harris (17) – prvo bio na Zoloftu, a zatim na Luvoxu – i Dylan Klebold (18) ubili su 12 učenika i jednog nastavnika, a ranili 23 drugih ljudi prije nego što su se ubili. Kleboldovi medicinski dokumenti nikad nisu objavljeni u javnosti.
• Jeff Weiss (16) je pio 60 mg Prozaca na dan (tri puta veća doza nego što se propisuje odraslima) kada je upucao svog djeda, djedovu djevojku i mnoge kolege studente na Red Lakeu u Minnesoti. Zatim se upucao. Ukupno je 10 mrtvih i 12 ranjenih.
• Cory Baadsgaard (16) je bio na Paxilu (zbog kojeg je imao halucinacije) kada je odnio pušku u školu i uzeo 23 učenika za taoce. On se ničega ne sjeća.
• Chris Fetters (13), ubio je svoju omiljenu tetku dok je bio na Prozacu.
• Christopher Pittman (12), ubio je baku i djeda dok je uzimao Zoloft.
• Mathew Miller (13), objesio se u spavaćoj sobi nakon što je uzimao Zoloft 6 dana.
• Kip Kinkel (15), bio je na Prozacu i Ritalinu kada je upucao svoje roditelje dok su spavali, a onda otišao u školu i ubio još dvoje školskih kolega, pri čemu je ozlijedio još 22.
• Luke Woodham (16) je na Prozacu ubio svoju majku i dvoje učenika, ranivši još šestero.
• Dječak ID iz Pocatella je 1998. godine imao napad zbog uzimanja Zolofta i pokrenuo oružani sukob u svojoj školi.
• Michael Carneal (14), bio je na Ritalin kada je pucao na studente na mitingu u West Paducahu, Kentucky. Ubijena su tri tinejdžera, a ranjeno je petoro.
• Mladić iz Huntsvillea, Alabama, bio je na Ritalinu kada je psihotično isjekao svoje roditelje i sestru sjekirom.
• Andrew Golden (11) i Mitchell Johnson (14), bili su na Ritalinu kada su pucali na petnaestoro ljudi, usmrtivši 4 studenta, jednog nastavnika i ranivši desetoro drugih.
• TJ Solomon (15), bio je na Ritalinu kada je pucao na šestero školskih kolega u Georgiji.
• Rod Matthews (14), bio je na Ritalinu kada je prebio školskog kolegu na smrt bejzbol palicom.
• James Wilson (19), bio je na nekoliko psihijatrijskih lijekova, kada je uzeo revolver i ustrijelio dvije djevojčice u osnovnoj školi, ranivši još sedmero djece i dvoje nastavnika.
• Elizabeth Bush (13), bila je na Paxilu kada je pucala u školi u Pennsylvaniji.
• Jason Hoffman je bio na Effexoru i Celexu kada je pucao u školi u gradu El Kahon, Kalifornija.
• Jarred Viktor (15), bio je na Paxilu pet dana, a zatim je izbo svoju baku šezdesetak puta.
• Chris Shanahan (15), bio je na Paxilu kada je iznenada ubio ženu u gradu Rigby, Idaho.
• Jeff Franklin je bio na Prozacu i Ritalinu kada je u Huntsvilleu, Alabama, ubio svoje roditelje čekićem, satarom i kuhinjskim nožem, a zatim je napao mlađeg brata i sestru.
• Neal Farrow je bio na Prozacu kada je pucao u židovskoj školi u Los Angelesu.
• Kevin Rider (14) se odvikavao od Prozaca kada je umro od pucnja u glavu. Prvobitno je navedeno da je u pitanju samoubojstvo, ali dvije godine kasnije je slučaj ponovo otvoren sa tvrdnjom da je u pitanju moguće ubojstvo. Glavni osumnjičeni je uzimao Zoloft i druge SSRI antidepresive.
• Alex Kim (13), objesio se ubrzo nakon što mu je udvostručena doza lijeka Lexapro.
• Diane Routhier je pila Welbutrin zbog problema sa žuči. Šest dana kasnija se upucala zbog nuspojave lijeka.
• Billy Willkomm, čuveni hrvač i student Sveučilišta u Floridi, pio je Prozac od 17. godine. Pronašli su ga obješenog u srpnju 2002. godine.
• Kara Jaye Anne Fuller-Otter (12), bila je na Paxilu kada se objesila. Njeni roditelji su rekli da je njezin liječnik inzistirao na tome da nastavi piti lijekove iako se nije osjećala dobro zbog njih.
• Gareth Christian (18), bio je na Paxilu kada je izvršio samoubojstvo 2002. godine u Vancouveru.
• Julie Woodward (17), bila je na Zoloftu kada se objesila u garaži.
• Matthew Miller je imao 13 godina kada je prvi put otišao kod psihijatra zbog problema u školi. Psihijatar mu je prepisao Zoloft. Sedam dana kasnije, majka ga je pronašla obješenog.
• Kurt Danysh (18), bio je na Prozacu kada je ubio svog oca sačmaricom. On je sada iza rešetaka i piše pisma u kojima pokušava upozoriti ljude na SSRI lijekove.
• Woody (37), počinio je samoubojstvo u petom tjednu nakon što je počeo uzimati Zoloft. Kratko prije njegove smrti, njegov liječnik je čak htio da mu udvostruči dozu. On je bolovao od nesanice i nikad nije bio u depresiji niti imao bilo kakve mentalne poremećaje.
• Dječak iz Houstona (10), ubio je svog oca nakon što mu je propisana veća doza Prozaca.
• Hammad Memon (15), ubio je svog školskog klegu. Dijagnosticiran mu je bio ADHD sindrom i depresija i uzimao je Zoloft, kao i još neke druge lijekove.
• Matti Saari (22), student kulinarstva, ubio je 9 učenika i nastavnika, ranivši još jednog studenta prije nego što je ubio sebe. Saari je uzimao SSRI lijekove i benzodiazepame.
• Steven Kazmierczak (27), ubio je petero ljudi ranio 21 osobu prije nego što se ubio. Njegova djevojka je navela da je kratko prije toga počeo uzimati Prozac, Xanax i Ambijen. Toksikološki rezultati su potvrdili da je imao tragove Xanaxa u svom sustavu.
• Finac Pekka-Eric Auvinen (18), uzimao je antidepresive prije nego što je ubio osmero ljudi i ranio još desetak, a zatim počinio samoubojstvo.
• Asa Coon (14) iz Clevelanda, upucao je i ranio četvero prije nego što je oduzeo sebi život. Navodi se da je bio na Trazodoneu.
• John Romano (16), bio je na antidepresivima i pucao je na nastavnika u svojoj školi.Pucnjava u školi u New Yorku…. itd.

Na popisu se nalaze i Jared Lee Lofner (21), James Igan Holmes (24), Jacob Tyler Roberts (22) i Adam Peter Lanza (20), za koje nije poznato koje lijekove su koristili.

Ovo sve nam govori da ne treba provesti veću zabranu oružja već zabranu lijekova, naročito antidepresiva, no mi se i dalje pitamo kriva pitanja, a odgovori su očito skriveni od javnosti.
 

 
(naturalnews.com,preveo:mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)

Jedna od najboljih web stranica koja govori istinu o novoj religiji “znanosti” naturalnews.com i njen autor Mike Adams objavili su infografiku tehnike kako se provodi pretvaranje lažnih postavki u znanstvene činjenice

Nadam se da ćete uočiti sličnost sa stvarnim životom.

Bilo je to Velika Duhanska Industrija, Velika Prehrambena Industrija, Velika Farmaceutska Industrija i Velika Biotehnološka Industrija, proces transformacije korporativne laži u znanstvenu “činjenicu” je uvijek isti.

Infografika prikazana u nastavku opisuje postupak kroz koji vidimo da se opet i opet da korporacije koje proizvode otrov, prodiru u medije, znanstvene časopise, medicinske škole i zakonodavne planove, te izokreću istinu, škode javnosti i građanima.

Ova tehnika je točno ono što se koristi za proguravanje dugačkog popisa otrova u javnost kao neškodljivih sastojaka koje uključuju:

• Aspartam
• Glifosat
• GMO
• Živa u cjepivima
• Psihijatrijski lijekovi za djecu
• Um-mijenjajući SSRI lijekovi
• Statinski lijekovi
• Fluorid u javnoj vodoopskrbi
• DDT
• Natrijev nitrat u mesnim prerađevinama
• Atrazin
• BPA

Slobodno kopirajte i prenosite drugima, Health Ranger Mike Adams bi bio sretan da to učinite. Korporacije će vas mrziti zbog toga! Pogledajmo grafiku…

 
(prirodna-medicina.hr, naturalnews.com/uredio:nsp)

Petina ukupnog pučanstva Sjedinjenih Država uzima barem jedan psihofarmak, a mnogi i više njih

Psihofarmacima su pokrivene sve dobne skupine od preživahne djece do nemirnih staraca u gerijatrijskim ustanovama, a predominantno psihofarmake uzimaju osobe ženskog spola. Veći je broj smrti zbog predoziranja psihofarmacima nego ilegalnim drogama.

Psihofarmaci se u većoj mjeri uzimaju u razvijenim, nego u nerazvijenim zemljama, više u gradovima, nego po selima, više među osobama mlađe i srednje, nego starije životne dobi, više među osobama s više, nego s manje školskih godina.

Hrvati su postali ovisnici o lijekovima za smirenje?!

I u Hrvatskoj je potrošnja psihofarmaka vrtoglavo narasla u zadnjih 20 godina, no stopa mentalnih poremećaja i psihijatrijske invalidnosti nije se nimalo smanjila. Štoviše, ona je i dalje isto tako vrtoglavo rasla.

Ispada da smo psihijatrijski bolesniji što se više liječimo (i tu, nažalost, slijedimo trendove zapadnog zdravstva). Sigurno da su pojedini psihički poremećaji ranije bili neotkriveni i podijagnosticirani, ali njihova realna zastupljenost je daleko premala da bi opravdala eksponencijalni rast psihijatrijskih poremećaja.

Sa svih strana zasipaju nas studije pojavnosti koje agresivno traže i “prepoznaju” psihičke poremećaje među pučanstvom. Marketinški se kreira “senzibilizacija” javnosti za pojedini poremećaj, a tko ga “prepozna” u sebe ili u bližnjeg, “osviješteno” promovira potražnju za psihofarmakom koji ga “liječi”.

Proširenjem dijagnostičkih kategorija i sniženjem praga za one koji imaju “poremećaj” preko noći je u ravan psihijatrijskih poremećaja ušao značajan udio osoba, praktički više od četvrtine odraslog pučanstva postalo je psihijatrizirano. Prvi put u povijesti pod povećalo psihijatrijske struke podvode se osobe koje do jučer nisu bile predmet psihijatrijskog interesa.

Kako je počela cijela priča

A cijela priča se ozbiljno počinje pričati početkom osamdesetih godina u Sjedinjenim Državama, otkad se sustavno javnosti plasira koncept o “psihičkim poremećajima kao bolestima mozga”.

Krovno državno stručno tijelo, Američka psihijatrijska asocijacija (APA), vodeći kliničari i sveučilišni profesori psihijatrije angažirano i korumpirano konceptu daju stručni legitimitet. Farmaceutske tvrtke financirale su plasman koncepta, Federalni nacionalni institut za mentalno zdravlje (NIMH) pruža mu podršku vlade Sjedinjenih država, a Nacionalna alijansa za mentalne bolesti (NAMD) osigurala mu je moralni autoritet.

I time je složena shema za planetarno osvajanje psihofarmacima prvo Sjedinjenih Država, a potom i za njihov izvoz, prvo u zemlje prvog, razvijenog zapada, pa u zemlje drugog, nerazvijenog zapada, a na koncu i u tehnološki nerazvijene zemlje Trećeg svijeta.

Nažalost, sada već to otvoreno možemo reći, nakon više od tri desetljeća medijskog bombardiranja pučanstva o neurobiokemijskoj zasnovanosti ljudskog životnog funkcioniranja napravljena je nepopravljiva šteta načinu ljudskog razumijevanja vlastitog psihičkog i životnog funkcioniranja. U tu neuroznanstvenu fikciju kao svojevrsnu “emancipiranu predrasudu” povjerovale su prvo društvene elite s više školskih godina, a potom su one počele prosvjetiteljski širiti predrasudu prema nižim društvenim slojevima.

Antidepresivi riješavaju probleme?

Umišljaj da pozitivističkim redukcionizmom biomedicinskog psihijatrijskog pristupa modelski možemo rješavati naše životne probleme medijska promidžba farmaceutskih tvrtki upucala je u svijest ljudi kao samorazumljivu činjenicu.

A ona je pak onda počela u značajnoj mjeri oblikovati naše samorazumijevanje: razumijevanje sebe i emocionalnih stanja u koja zapadamo. Agresivna promidžba psihofarmaka konceptualno zagovara primjenu antipsihotika, antidepresiva i stabilizatora raspoloženja kao “konačnog rješenja” za takorekući psihičke poremećaje u cjelini.

 No, kako onda da se sukladno eksponencijalnom porastu potrošnje psihofarmaka istodobno dogodio epidemijski porast psihijatrijskih poremećaja, eksponencijalni porast invalidnosti zbog psihičkih poremećaja, do mjere da je stopa psihičkih poremećaja i invalidnosti zbog psihičkih poremećaja veća nego ikada u povijesti.

Jer, primjerice, i prije pojave nove generacije antidepresiva, ondašnji psihijatri su dakako davali jednako učinkovite stare antidepresive, no bitno rjeđe, bitno manjem broju osoba i u bitno užem indikacijskom području. Zapravo, indikacija za primjenu antidepresiva bila je tek psihotična depresija i tada tek kao adjuvatni psihofarmak.

U prošlosti puno manje depresivnih poremećaja

Prije eksponencijalnog porasta potrošnje SSRI antidepresiva, dakle prije konca osamdesetih godina, stručna literatura smatrala je depresivne poremećaje daleko rjeđima nego što se to utvrđuje danas. Depresivne poremećaje držalo se rijetkim, epizodičnim, dakle jednokratnim poremećajima dobre prognoze, koji se spontano razgrađuju liječili ih mi ili ne. Psihijatri su držali da depresija prolazi temeljeno sama od sebe, a od ondašnjih antidepresiva očekivalo se da njeno trajanje dodatno skrate.

No, otkad se na tržištu pojavila cijela paleta novih SSRI antidepresiva, uočeni su posvema novi trendovi u pojavnosti depresivnih poremećaja. Pojavnost depresivnih poremećaja počela je vrtoglavo rasti, depresivni poremećaji odjednom su postali poremećaji koji se tendiraju opetovati i kronificirati. Navedeno je pogodovalo distribuciji antidepresiva, tako da je u Sjedinjenim Državama 2008. godine antidepresive uzimalo 4% žena i 10% muškaraca starijih od 14 godina.

A Centar za prevenciju i kontrolu bolesti Sjedinjenih Država u izvještaju iz 2011. g. bilježi rast upotrebe antidepresiva za 400% u zadnja dva desetljeća. Antidepresivi su time postali najčešće korištena skupina lijekova među građanima Sjedinjenih Država u dobi od 18. do 44. godine. U 2008. godini je 23% žena u dobi od 40 do 59 godina koristilo antidepresive.

Marketing i reklama “pilule sreće”

Budući da su marketinški pronicljivo promovirani kao “pilule sreće”, postojalo je predočekivanje da oni otklanjaju depresivna stanja poput alkohola ili psihostimulansnih droga. Nažalost, oni koji su ih uzimali ubrzo su bili razočarani izostankom bilo kakvog pozitivnog djelovanja.

Kao učinke SSRI antidepresiva osobe koje su ih uzimale navode: letargičnost, gubitak libida, emocionalnu poharanost, tupilo, no u značajnog broja osoba antidepresivi uopće nemaju nikakvog psihoaktivnog učinka. Ako im je do instant-sreće, to jest ako zaista žele uzeti “pilulu sreće”, onda su to prije amfetaminski psihostimulansi (droge tipa “ecstasy-speed”).

A antidepresivi kao lijekovi ne samo da ništa ne liječe nego ne djeluju ni psihotropno. Za stare, nepravično odbačene, tricikličke antidepresive, znali smo da djeluju barem po nuspojavama, a ovim modernima bi prije od “pilule sreće” pristajao naziv “sveta voda”, koja nit’ odmaže, nit’ pomaže. Sukladno istraživanjima antidepresivi u nešto većoj mjeri od placeba otklanjaju simptome depresije (iako se osobno kroz godine kliničkog rada ni u to nisam uvjerio), ali za razliku od placeba imaju svoje nuspojave. Postavke koje su godinama prodavale antidepresive: da oni djeluju preventivno, sprječavajući nove epizode depresije, pa čak i stopu samoubojstava u osoba koje ih uzimaju; pokazale su se pukim marketinškim trikom i definitivno neutemeljenima.

Eksponencijalni porast potrošnje antidepresiva koincidira i pogodovao je eksponencijalnom porastu depresivnih poremećaja i njihovom prognostičkom pogoršanju. Naime, ispalo je da u osoba liječenih SSRI antidepresivima kratkoročno poboljšanje rezultira dugoročnim pogoršanjem, kronifikacijom i pogoršanjem depresivnih epizoda. Osobe s depresivnim poremećajima imaju puno bolju prognozu i ishod po pitanju psihosocijalne rehabilitacije ako nisu liječene antidepresivima, nego ako su liječene i bolje ishode ako nisu, nego ako jesu psihijatrijski liječene. Ispada da što više liječenja depresije i antidepresiva, to više depresije.

Osobno, nisam kliničkog dojma da antidepresivi štete, ali niti da koriste. Izbjegavam ih propisivati gdjegod mogu, osim kad osoba u problemu baš na njima inzistira. Zato, ako patite od depresije, a niste potraživali psihijatrijsku pomoć i uzimali antidepresive, još imate sasvim solidne izglede da se depresija sama od sebe razgradi po tipu “kako došla, tako o’šla“. No, ako nam se obratite za pomoć, značajno vam se umanjuju izgledi da dođete k sebi.

S rastom standarda i porast psihotičnih poremećaja

Da li se u zemljama razvijenog zapada unatrag 20 godina dogodio i događa epidemijski porast psihotičnih poremećaja? Odnosno, banalnije rečeno, da li s rastom standarda raste i broj ozbiljno psihijatrijski poremećenih osoba?

Sudeći po porastu potrošnje antipsihotika, to je više nego nedvojbeno. Naime, istovrsni porast potrošnje, recimo, antiepileptika sugerirao bi epidemijski porast epileptičnih poremećaja među pučanstvom. No, bit će naprosto jednostavnije i istinitije da smo mi, kao psihijatri, počeli antipsihotike prepisivati uvijek i svuda, i gdje treba i gdje ne treba.

Stopa psihijatrijske invalidnosti u Sjedinjenim Državama je u 1955., dakle u godini koja je prethodila pojavi prve generacije antipsihotika i antidepresiva i koja zapravo bilježi prethodno stanje, iznosila 213 osoba na 100.000 stanovnika.

Do 1987., dakle do godine pojave druge generacije antipsihotika i antidepresiva, dakle opet godine koja mjeri prethodno stanje, stopa umirovljenja zbog psihijatrijskih poremećaja narasla je na 543 osobe na 100.000 stanovnika. Budući da je potom upotreba novih antipsihotika i antidepresiva eksponencijalno rasla, rasla je i stopa psihijatrijske invalidnosti i umirovljenja, te je ona 2007. godine u Sjedinjenim Državama iznosila 1315 osoba na 100.000 stanovnika.

Dakle, riječ je o ukupno šesterostrukom porastu otkako smo počeli osobe s psihičkim poremećajima liječiti antipsihoticima i antidepresivima. Naravno da je za taj porast moguće zaslužno sve i sva, ali ne možemo se oteti dojmu da je i psihijatrijska praksa nemilog propisivanja tih farmaka u značajnom dijelu sukriva za taj porast psihičkog i socijalnog oštećenja ljudstva zemalja razvijenog zapada.

Studija oporavka pacijenata razvijenih i nerazvijenih zemalja

Prvu ozbiljniju planetarnu longitudinalnu anterogradnu studiju usporedbe ishoda tretmana shizofrenih poremećaja između razvijenih i nerazvijenih zemalja provela je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), naslovljenu “Internacionalna pilot-studija shizofrenije”, unutar koje su praćeni ishodi bolesti 12.012 pacijenata kroz petogodišnje razdoblje u devet baš po svemu različitih zemalja svijeta.

Rezultati su začudo nedvojbeno pokazali da su shizofrenici iz nerazvijenih zemalja imali bitno bolji stupanj kako kliničkog tako i socijalno-psihološkog oporavka. Primjerice, dvije trećine bolesnika iz Indije i Nigerije bile su bez klinički zamjetnih znakova bolesti nakon petogodišnjeg praćenja. Tako da su brojni psihijatrijski epidemiolozi zaključili da je život i tretman u okviru psihijatrijskog zdravstvenog sustava država razvijenog zapada prognostički nepovoljan čimbenik za oboljele od shizofrenije.

Sljedeća slična studija Svjetske zdravstvene organizacije pod naslovom “Determinante ishoda ozbiljnih psihijatrijskih poremećaja”, provedena na nešto manje od 1400 pacijenata iz deset različitih zemalja svijeta, bila je dizajnirana kao kontrolna “follow up” studija ranije spomenute “Pilot-studije shizofrenije” Svjetske zdravstvene organizacije. Praćeni je ishod oporavka nakon dvije godine u bolesnika s prvom epizodom shizofrenog poremećaja koja je u 86% slučajeva bila kraća od godinu dana.

Nalazi studije bili su suglasni s onima iz prethodne: značajno bolju stopu oporavka imali su pacijenti iz manje razvijenih zemalja. Naime, 63,7% pacijenata iz nerazvijenih zemalja nakon dvije godine bilo je dobro oporavljeno u kompletnoj remisiji, dok je to stanje doseglo tek 36,9% pacijenta iz zemalja razvijenog zapada. Uz spomenuti nalaz istraživači su utvrdili i činjenicu da je tek 15,9% pacijenata iz nerazvijenih zemalja kontinuirano uzimalo antipsihotike, a taj je postotak u zemljama razvijenog zapada iznosio 61%.

Na kratke staze bolju prognozu akutnog psihotičnog poremećaja imaju osobe liječene antipsihoticima, no sukladno cijelom nizu anterogradnih longitudinalnih istraživanja ispada da dugoročno životno bolje prolaze osobe koje psihotični poremećaj nisu liječile višegodišnjim uzimanjem antipsihotika. Iste supstance koje kratkoročno pomažu i liječe psihu, dugoročno je pustoše i prazne.

A svakako da eksponencijalni porast potrošnje antipsihotika koji se dogodio posljednjih dvadesetak godina na sreću nije posljedica epidemijskog rasta psihotičnih poremećaja, ali nažalost jeste posljedica činjenice da se na tržištu pojavila ta nova generacija tzv. atipičnih antipsihotika.

Početkom devedesetih farmaceutske tvrtke na tržište izbacuju novu generaciju tzv. atipičnih antipsihotika, marketinški promoviranih u ciljnom djelovanju kao bitno učinkovitijih, a u profilu nuspojava manje štetnih lijekova. Trebalo je proći 20 godina da bi se trend rasta njihova propisivanja zaustavio, da bi se potrošila marketinška snaga upucana u njihovo brendiranje, da bi kao struka shvatili da su oni u odnosu na dotadašnje “konvencionalne” antipsihotike “atipični” samo po cijeni (koja je, dakako, veća).

Liječnici i stručnjaci kao narkodileri

I što sada, e pa ništa, opet izio vuk magare: uvaženi stručnjaci koji su promovirali blagodati tih lijekova i za to, dakako, bili nagrađeni pokrili su se ušima, bave se drugim stvarima i čekaju umirovljenje. A farmaceutske tvrtke u čijoj se režiji spomenuti proces planetarno događao sada šute i prave se blesave, pravdajući se retorikom uličnih narkodilera: da su antipsihotike proizvodili jer je za njima postojala stručna potražnja (kao da upravo oni tu potražnju nisu više nego pronicljivo marketinški kreirali).

Tu već koje desetljeće stručno uvriježenu predrasudu o doživotnom uzimanju antipsihotika u osoba s ozbiljnijim psihotičnim poremećajem nalazi skorašnjih istraživanja ne potvrđuju. Na sreću, recentna istraživanja pokazuju da većina osoba s psihotičnim poremećajem ne mora, značajan dio mora antipsihotike uzimati godinama, a tek mali dio njih ih mora uzimati doslovce doživotno.

Nažalost, opća uvriježenost te predrasude, koja se pretvorila u samorazumljivu psihijatrijsku mantru o doživotnom liječenju, imala je za posljedicu prognostičko pogoršanje ishoda psihotičnih poremećaja, dakle jatrogeno izazvano pogoršanje kvalitete života osoba s psihotičnim poremećajima.

Dakako da su do zaključaka sličnih ovima intuitivno dolazili i sami psihijatrijski pacijenti. Na kraju krajeva, budući da su svakodnevno uzimali psihofarmake, znali su iz prve ruke kako oni djeluju i što im rade. No, o tome nerado svjedoče jer su u inferiornoj poziciji ako odbiju suradnju s psihijatrijom kao agenturom socijalne kontrole, te mogu ostati bez svog rentnog interesa: bolovanja, invalidnosti, invalidnine, socijalne pomoći i sl.

Osobe s psihotičnim poremećajem imaju bolju prognozu i višu razinu psihosocijalne rehabilitacije ako ne uzimaju antipsihotike na duge staze. S druge strane, ne samo da dugotrajna upotreba neuroleptika izaziva atrofije mozga, već i druge tjelesne nuspojave poput kardiovaskularnih bolesti i dijabetesa, do porazne činjenice da osobe koje dulji niz godina uzimaju antipsihotike žive i do petnaestak godina kraće od ostatka pučanstva.

Zapravo, poprilično je razumljivo da dugoročno, višemjesečno, pa i višegodišnje bombardiranje mozga bilo kojim od psihoaktivnih lijekova izaziva nepopravljiva oštećenja mentalnog funkcioniranja, barem u dijela, ako ne i u većine osoba koje ih uzimaju.

Psihofarmaci, baš kao droge i alkohol, kada na pojavnoj razini olakšavaju i ugađaju mentalnom funkcioniranju, to zapravo čine na način da ga oštećuju. Psihofarmaci umanjuju emocionalnu patnju u pravilu na način da zatupljuju mentalno funkcioniranje u cjelini. Za sada nije otkrivena psihoaktivna supstanca koja bi popravljala ili još bolje poboljšavala funkcioniranje mozga. Dakako da je marketing psihofarmaka povremeno pričao svašta, to jest tvrdio da bi neke supstance mogle na neurone mozga djelovati “neuroprotektivno” ili, štoviše, “neuroplastično”, no to se ipak pokazalo kao puka tlapnja (no bitno je da su farmako-tvrtke prodale koji farmak više).
 
Psihiatrija: Recept za nasilje

 
(Robert Torre, ugledni psihijatar iz KBC-a Sestre milosrdnica,jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)