Hrvatima, Srbima, Bošnjacima i dosta je ratova, suza i krvi prolivene radi tuđih interesa!

Građani diljem regije podržali su Kurirov tekst “Jebo vas rat” i istaknuli da žele živjeti u miru, žene se, rađaju i školovati djecu, žele ići na svadbe, krštenja i punoljetnosti, a ne na sahrane.

Hoće se smijati i biti sretni, a ne da plaču za svojim najmlijima.

Dosta je svima prekinutih snova, života, izgubljenih domova, roditelja, djece …

Kako pišu u komentarima na njihovim stranicama, a i na Facebook stranici, nitko više neće da ratuje!

Evo nekih od najinteresantnijih komentara:

“Ljudi, ja sam Bosanac, kakav rat u Bosni? Nitko neće ratovat, narod je iscrpljen i nemoćan”.

“Sirotinja daje sinove, a bogati volove … Ne praštam suzu majčinu i dječiju, kap krvi očeve, mrtvo tijelo, invalida, batrljak noge ili ruke, mentalno oboljelog čovjeka, hipertrofirane i drogiranu naciju … Ne praštam sve ono do čega će dovesti vaš čačkanje mečke radi ostanka na vlasti. “Moji”, “tvoji”, “vaši”, idite svi u tri … “

“Dokle više huškanja protv braće, zar smo sve zaboravili?! Sramota, podizati tenziju, kada je svima teško, tko će tu koga, sram vas bilo za ljubav debelih guzuca ste u stanju svasta učiniti! “

“Slažem se s većinom. Političari svoje probleme rješavaju preko leđa građana. Imala sam 4 godine kada sam s roditeljima, sestrom od 2 godine i bratom od 6 mjeseci izbjegla s Kosova.

Takve traume mi više ne trebaju. A tko je za neka ide pa neka riskira svoj život, a ne tuđi. I dalje pamtim svaki detalj odatle. Jebem ti političare nesposobne, pune džepove, uzimaju od ljudi … “

“Nećemo rat, dosta je bilo! Dosta je narod stradao, a djeci ne damo da prežive to što smo mi preživjeli.”

 
(kurir.rs,vestinet.rs)

Veliki meštar Francuske: EU i Jugoslavija su primjer stvorene ‘masonske utopije’

U razgovoru za dnevni list Politika, veliki majstor i predsednik Savjeta reda Velikog orijenta Francuske Danijel Keler (56), koji je obavljen u zgradi na Terazijama gdje je 1. prosinca 1918. proglašeno ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca, istakao je da je Europska unija masonski san koji nije realiziran samo od strane njih, ali i da je među ujediniteljima bilo i osnivača bivše Jugoslavije

Regent i kasnije kralj Aleksandar koji je bio potpisnik dokumenta, ali i sam mason, koristio je ovu zgradu i naredne četiri godine, sve do 1922. kada je izvršena rekonstrukcija njegovog dvora oštećenog u bombardiranju.

Kao što se i zvala jedna od slobodnozidarskih loža koje su s početka 20. stoljeća radile u ovoj zgradi – ujedinjenje, bila je to glavna tema i poruka Kelera, koji se smatra jednim od najmoćnijiih masona na svetu. U prepunoj sali Kuće kulture Univerziteta “Singidunum”, Keler je održao predavanje na temu pridruživanja Srbije EU.

On kaže da u Srbiji postoji ukupno 11 loža i da se u Beogradu održavaju kongresi administrativne jedinice “Pariz-4″, kojoj pripadaju i lože iz Bugarske, Rusije, Makedonije, Srbije i Republike Srpske.

Od svih ovih zemalja, najviše loža imamo u Srbiji, a jedan od razloga boravka ovde, je i otvaranje prvog hrama VOF u Srbiji, u Sremskoj Mitrovici – rekao je Keler.

Naziv njegovog predavanje je “Pridruživanje Srbije u EU u svjetlosti Velikog orijenta” jer smatra da slobodni zidari imaju priliku dati svoje preijdloge kako ponovo osmisliti Europu.

U svakom slučaju, Europa u svojoj osnovnoj ideji uvek se veže za vrijednosti koje mi njegujemo i volimo kao slobodni zidari – kaže i podseća da u samoj skupštini masonske ideje obitava san o univerzalnoj republici.

Sama ideja masona, prema Kelerovim riječima, zasniva se na tome da rade na ujedinjenju i oni su bili odgovorni u velikom broju slučajeva za realizaciju projekata koji su imali u sebi komponentu ujedinjenja.

Kada je reč o Europskoj uniji i vezi sa masonima, Keler ističe da ona jeste masonska ideja, ali da je nisu realizirali samo masoni.

Podsetio bih vas i da su masonske ideje u osnovi kooperacije naroda, gde su tipični primjeri ne samo EU, već i Liga naroda i Organizacija Ujedinjenih naroda.

EU jeste masonski san, a ne mogu isključiti da je među ujediniteljima i osnivačima Jugoslavije bilo mnogo braće.

Oni su se, u svakom slučaju susretali sa masonima koji su im objašnjavali prednosti suradnje među narodima u formi ujedinjenja. To je “masonska utopija”, što je i naziv moju najnoviju knjigu koja upravo izlazi iz tiska.
 
(nexus-svjetlost.com,telegraf.rs/uredio:nsp)

Hrvatski novinar-istraživač i bivši političar Domagoj Margetić, povodom proslave 20. godišnjice operacije Oluje uputio je otvoreno pismo “pobjednicima” u kojem im je poručio samo jednu riječ – FUJ!

Pismo Domagoja Margetića prenosimo u cijelosti:

“A dok slavimo ratove, o kakvom to miru govorimo? Dok su nam zločini državni praznici, a zločinci nacionalni junaci, o kakvom mi pomirenju i s kim govorimo?

Pobjednici slave pobjede. A slobodni ljudi su jednostavno – slobodni. Slobodnima ne trebaju ni pobjede niti pobjednici, ne trebaju im masovne pompozne, bahate proslave tuđe nesreće. Ne razumiju pobjednici taj stav kontra njihove pobjede. Jer pobjednici su nekako, po definiciji, taoci svojih pobjeda. Ili su pobjednici – ili nisu ništa. Zato ta potreba veličanja njihovih pobjeda. Jer ako im uzmeš tu njihovu „pobjedu“, ne ostaje im više ništa.

I nisu više ništa, ako nisu pobjednici. A slobodnima ne trebaju pobjede da bi bili nešto, ne treba im ta iskompleksiranost pobjedonosnim sindromom. Dok gledam te njihove perverzne pripreme za slavljenje još jednog od tolikih, nebrojenih, balkanskih pobjedničkih mitova, prisjetio sam se jedne moje kolumne iz 2010. godine: „Diferencijacija pameti – Odričem se Hrvatske!“.

A u ovih se pet godina, nažalost, nije promijenilo ništa zbog čega bih požalio što sam se tada odrekao zemlje, koju mi eto nameću kao domovinu. Kao što mi žele nametnuti svoju pobjedu. Kao što mi žele nametnuti, žele mi narediti zahvalnost što su nas „oslobodili“. Kakva ultimativna glupost! Tko uopće koga može ičega ili ikoga osloboditi?! Ne razumiju pobjednici da nas nisu „oslobodili“, nego su nas raspametili, razbaštinili ono malo ljudskosti koja nam je bila preostala, razbaštinili su nas one tri vrijednosti kroz koje smo odrastali i odgajani – sloboda, bratstvo i jedinstvo. Nije mi jasno kako ti naši suvremeni pobjednici misle da eto smiju paušalno to vrijednosti proglašavati jugonostalgičarskim floskulama! Jer kakve su tek floskule njihove priče o pobjedama, o oslobođenju, o nekakvoj nacionalnoj i apsurdnoj državnoj slobodi, kako nama tek neprihvatljivo zvuče te njihove floskule o domovinskom ratu, o svemu tome na čemu oni inzistiraju da im tko zna kako budemo zahvalni.

A ja, ovako slobodan, i oslobođen od svega, jednostavno ne razumijem na čemu i kome to bih trebao biti zahvalan. Nemaju što za jesti, nemaju čime školovati djecu, rade za crkavicu kojom ne mogu platiti niti osnovne mjesečne troškove života, rade a ne primaju plaću, oduzimaju im domove, blokirani su, nezaposleni, ali slave ratove! Još uvijek ih je moguće manipulirati i natjerati da mašu zastavama, da se kunu u grbove, da slave ratove za tamo nekakve „nacionalne interese“. Podilaziti tom njihovom kolektivnom ludilu za mene bi bila izdaja tog mojeg disidentstva kao osobnog životnog opredjeljenja, kao mojeg izbjeglištva savijesti pred njihovom pobjedničkom histerijom. Zamislite rulju koja slavi tamo nekakav „dan zahvalnosti“, a da pritom kao hipnotizirani nisu u stanju razmisliti na čemu to imaju biti zahvalni?

Na čemu biti zahvalan u zemlji u kojoj su ratni zločinci – heroji; u kojoj su ustaški kapelani – sveci; u kojoj su pljačkaši i ratni profiteri – ugledni tajkuni i biznismeni. Zar da demonstracijom ludog naroda pokazujemo koliko smo zahvalni ratnoprofiterskoj eliti što nas je opljačkala i otela nam sve, a mi još pjevamo, mašemo zastavama i plješćemo onima koji su nam to učinili? A ljuti ih kada im kažem – lud narod. No, ne vidim kako bih drugačije sam sebi mogao racionalizirati i argumentirati to njihovo ponašanje.

Oni su nas kao „oslobodili“, a žele mi uskratiti slobodu da kažem što mislim o tom njihovom „oslobođenju“, o toj njihovoj pobjedi. Ako vi imate pravo slaviti, imam vam pravo i moralnu obvezu reći – za mene ta vaša pobjeda, za mene Oluja, i proslava te vaše „pobjede“ i rata nije ništa drugo nego proslava ratnih zločina i ratnog profiterstva. I ništa više. Želite nam zabraniti da i nakon dvadeset godina stvari nazovemo pravim imenom. Zločine zločinima! Pljačku pljačkom! Želite nas kolektivno, prisilom na šutnju, u ovim dvadeset godina pretvoriti u svoje suučesnike u tom ratnom zločinu, pljački, kriminalu i ratnom profiterstvu.

Priznanje te vaše pobjede, za mene bi bio jedini konačni poraz.

Jer ako je to što vi ovih dana slavite – sloboda, onda ću glasno vikati – JEBEŠ SLOBODU! JEBEŠ SLOBODU! Ali vama ne dopire do mozga, niti nakon svih ovih godina, da sloboda i pobjeda nemaju baš puno toga zajedničkog. I upravo ta suštinska suprotstavljenost pobjede i slobode, ta sukobljenost slobode sa svakom pobjedom i svakim pobjednikom, otkriva o kakvom se ovdje ludilu radi. To je ta točka diferencijacije na kojoj se razilazimo – razlika između pobjednika i slobodnih. Vama toliko nejasna i neprimjetna. Vaša se pobjeda toliko razlikuje od moje slobode, upravo po tome što ćete vi zauvijek ostati zarobljenici svojih pobjeda. U jednom ste doduše, u pravu. Ta vaša pobjeda ima ime. Štoviše, više imena. Ta vaša pobjeda ima upravo onoliko imena – koliko je pobijenih i protjeranih u ime te vaše pobjede. Gadi mi se to vaše krvavo slavlje. Neka slave oni koji su na krvi, leševima i ruševinama profitirali. A vi koji im na paradama mašete zastavama i euforično kičete iz svojih gladnih usta, obični ste suučesnici tog njihovog gotovo neprekinutog krvavog, lešinarskog pohoda.

Ne pišem ovo da bih išta promijenio. Svjestan sam da je to nemoguće. Ali u vremenu dominantnih luđaka, možemo se barem distancirati i diferencirati od gomile koja im skandira.

Zato si uzimam lobodu javno reći – Oluja je zločin u kojem su jednu pobijeni, drugi protjerani, treći popljačkani. A vi mi sad pokušajte racionalno objasniti što se tu točno ima slaviti?

A dok slavimo ratove, o kakvom to miru govorimo? Dok su nam zločini državni praznici, a zločinci nacionalni junaci, o kakvom mi pomirenju i s kim govorimo? Protjerali ste organizirano oko 380 tisuća građana ove zemlje i to nazivate pobjedom? I nisu li te militantne proslave vaših pobjeda upravo jasna poruka onima koje ste protjerali da im slučajno ne padne na pamet vraćati se, da za njih ovdje više nema mjesta, da ovo nije njihova zemlja? Jer tko bi se normalan vratio u zemlju u kojoj je dan tog etničkog čišćenja državni praznik?

A tko ste vi, bijedo, da govorite i određujete što je čija zemlja, i što je kome domovina? Fuj!

Svojim ratnim pobjedama pokušavate nadomjestiti umrlu savijest, ako ste je ikada imali. Samo onima bez savijesti može biti tako lako pobjeđivati. I samo onima bez savijesti može biti tako lako slaviti takve pobjede i pobjednike.

Gadi mi se i ova država, i ovo društvo, i ova masa. Ne mogu vam dovoljno uopće uprizoriti koliko vas iskreno prezirem ovako kolektivno lude. Negdje u podsvijesti očito vam je jasno da ne postoji kolektivna sloboda, pa ste možda zato pobjegli u svoje kolektivno ludilo i proglasili ga slobodom, poput onih luđaka zatvorenih po ludnicama koji se proglase isusima, i tko zna kakvim povijesnim, stvarnim ili izmišljenim likovima.

Eto – to je ta vaša sloboda. Jedna velika masovna ludnica koju ste proglasili državom, i kolektivno ludilo koje ste proglasili nacionalnom slobodom. Zato se još jednom mogu samo odreći Hrvatske i uz sav taj prijezir i gađenje viknuti s ulice: Fuj! Vi ćete ionako nastaviti uživati u svojem ludilu, jer kao i svakom luđaku, vama samima sa sobom, tako ludima je baš savršeno dobro. Bez obzira što vas pljačkaju, bez obzira što nemate za život.

Samo, eto, ostaju žrtve te vaše pobjede. Žrtve kojima još uvijek nismo rekli obično, ljudsko, od srca – oprosti. Žrtve kojima ne dopuštamo niti da budu obilježena imena, jer se bojite ako negdje ispišemo imena tih žrtava ta će vaša pobjeda dobiti taj krvavi, lešinarski, prljavi identitet ratnog zločina. I ma koliko bježali od toga, vašu će pobjedu tada proganjati imena kojima ste ispisali taj svoj pobjednički pohod.

Zato za kraj samo mogu reći Oprosti, molim te – svakoj žrtvi tih pobjeda, ako su pobjeđivane i u moje ime. Oprosti. I moje je krivnje puno u tome. Jer kao mnogi, možda, nisam učinio dovoljno da pružim otpor toj njihovoj pobjedi. Oprosti. I samo se mogu bez riječi nakloniti onima koje ste pobijedili.

Nemate pojma koliko ste nas porazili tom svojom pobjedom”, napisao je Margetić.
 
(Domagoj Margetić,telegraf,sbperiskop.net/uredio:nsp)

Ako odmah na početku teksta iz rasprave izbacimo srbočetničku zavjeru ili da autora proglasimo četnikom i jugokomunjarom što je prilično težak zadatak za zadrte nacionaliste, mogli bi se zateći u zrakopraznom prostoru sulude državne logike, besramne i licemjerne politike rodjačkog usmjerenja i katastrofalnog saznanja da živimo u državi koja nije vrijedna ni hračka

Danima se drvi po medijima o veličanstvenoj proslavi dvadesete obljetnice “Oluje”, a glavni akteri organizacije te stupidne parade u kojoj se slavi rat (pobjeda u ratu ako vam je milije), međusobno se natječu tko će prodati građanim što bolju patos nacionalističku foru.

Tuđmanovi kipovi niču kao gljive poslije kiše, Karamarko je već odavno teleportiran u 1941. godinu i zapovjeda Jasenovcem, Milanović bi valjda za pobjedu na izborima objavio rat Sloveniji da može, Kolinda je obišla sve štale i kokošinjce u državi, branitelji su za svoje braniteljske mirovine spremni izvesti i državni udar, a sve pod parolom domoljublja, državni paraziti stavljaju novi premaz vazelina samo da što lakše kliznu u svoje omiljene rupice, dočim obični croaticus-domesticus građanin već 25 godina od osnutka ove države i dalje puši isti štos sa zastavom, oružjem i domovinom.

Zašto mimohod, a ne vojna parada?

Osim činjenice da bi se netko mogao dosjetitit pa vojnu paradu usporediti sa gay paradom, mimohod je ustvari najprimjereniji naziv ovog cirkusa koji svoju ishodišnu točku ima u smrti, nesreći i najgorem obliku ljudske katastrofe…osim ratne pobjede tu se ustvari nema šta slaviti.

Organiziran je mimohod, dakle, oni će hodati mimo nas što je već samo po sebi dovoljno da shvatimo apsurdnost samog čina, a osim činjenice da oni već 25 godina ove države hodaju i žive mimo nas, treba napomenuti da nas i normalan život već 25 godina mimoilazi tako da je ovo višedimenzionalni mimohod.

Slavimo zveckanje oružja, a usput slavimo i činjenicu da smo već 25 godina sačuvali živu glavu na ramenima pored ovakvih luđaka kojima je rat, oružje i smrt veća čast od normalnog i civiliziranog života.

Napali nas Srbi, a zatukli nas naši Hrvati

Računajmo samo u 25 godina ove države 25 novorođenih generacija i recimo da je prosjek novorođene djece svake godine u Hrvatskoj 40 000. Kada pomnožimo 40 000 sa 25 godina dobijemo impresivnu brojku od 1 000 000 novih građana u ovih 25 godina samostalne Hrvatske, koji su ni krivi ni dužni osuđeni na propast života u pokradenoj i devastiranoj državi čiji su prvoborci ginuli samo za beneficije svojih preživjelih suboraca i onih koji će kasnije parazitirati na sustavu braniteljskih mirovina i čiji su predstavnici naroda sustavno radili na tome da si urede državu po vlastitoj mjeri, ne mareći za građane koji su i okosnica same države i bez kojih sve ovo ne bi ni postojalo.

Kada uzmemo ove krnje parametre kao validne (generacije prije ne računamo jer njih je odavno mimoišao normalan život), dolazimo do saznanja da mimohod ustvari nije odavanje počasti palima za slobodu Hrvatske, da nije proslava veličanstvene pobjede, već je podsjetnik, upozorenje svim građanima da će ako se ikada pobune protiv ovog robovlasničkog sustava, ovog izrabljivanja i prevare stoljeća naletiti, sudariti se sa vojnom silom koja je tu da štiti njih…ne nas, jer mi od samostalne Hrvatske nemamo ništa osim činjenice da služimo sustavu koji na našim leđima, našim životima prilično lagodno živi i već 25 godina izrabljuje građane u slavu svoje ratne pobjede.

Da ne trošimo dragocjene retke na 200 bogatih obitelji, neka ih i neka se uguše u pustim milijunima da bog da.
Da ne trošimo previše energije na lažne branitelje, neka ih se pokoljenja srame.

Da ne bauljamo bespućima nepotizma, rodjačkog uhljebljivanja, veza i poznastava državnih parazita, neka ih i neka im, jadni su i ne znaju bolje.
Da ne gubimo vrijeme na agresiju Srbije diljem Jugoslavije pa i Hrvatske, kusaju danas ono što su sijali.

Da ne trošimo živce na činjenicu da je čitav rat bio jedna velika namještaljka složena samo u svrhu velike pljačke, neka im njihove zastave, himne i vjera, jebe nam se za to, prisjelo je nama, a prisjeda polako i onima koji su u ime toga sjebali tuđe i vlastite živote.

Ali zar je doista bilo toliko teško uzeti manje, ukrasti umjerenije, živjeti usklađenije sa većinom i iskazati minimum razuma da se shvati da vrč ide na vodu dok se ne razbije?
Odgovor je vrlo jednostavan…da, bilo je teško, teško je i ustvari je nemoguće da ti agresori normalnog života shvate da građanstvo nije tu da servisira njihove parazitske namjere već da servisira sustav koji će omogućiti svakom građaninu život koji je u skladu sa civilizacijskim normama 21. stoljeća.

Traži račune i ulovi kune!

U duhu dijabolične ideje da je smotra vojne sile i defiliranje iste kroz grad, nešto ćemu bi se narod trebao veseliti i nešto što bi u svakom građaninu trebalo izazvati ponos i veselje, državni lumeni su zamislili, obzirom da ovako očita pizdarija prolazi, da bi bilo genijalno da građani krenu cinkati i prokazivati svoje sugrađane koji im ne izdaju račun za određenu uslugu.

Za 25 000 kuna koliko iznosi nagrada koju će neki naivac dobiti putem nagradnog izvlačenja za cinkanje, znači, čak neće ni dobiti nagradu nego tek nakon cinkanja ulazi u bubanj sa ostalim cinkarošima, pa koga strefi taj je baja. Dakle, osim činjenice da mi plaćamo nadležne službe koje očito ne mogu izvršiti posao za koji su plaćene, država je zamislila da se i međusobno drukamo i radimo posao za koji ih mi plaćamo.

Kada se prosječan građanin susretne sa ovako monumentalnim sranjem od države u kojoj živi i kada shvati da je sustav tako jadan da ne može čak ni samostalno servisirati vlastito financiranje kroz poreze koji nisu mali i kad pozivaju građane da se moralno unakaze pretvarajući se iz koliko toliko časnih ljudi u prokazivače, drukere i cinkaroše, a samo zato da bi državni paraziti skupili koju kunicu više za svoje političke pozicije, onda suluda ideja da će ovdje ikada zavladati jednaki zakoni za sve i da će biti bolje postaje utopija.

Da mi živimo u državi koja skrbi o svojim građanima, da je samostalnost Hrvatske dovela do toga da se građani uvedu u bolji i pravedniji sustav jer kao onaj je bio loš, da se građanima nije poljuljalo povjerenje u državu i sustav silnim pljačkama, tajkunizacijom i prodajom zajedničke imovine onda bi mimohod imao smisla, ali to onda ne bi bio mimohod već vojna parada.

Osim toga, građani bi sami i bez poticanja na cinkarenje od strane Vlade RH-a prijavljivali prekršitelje zakona jer bi suštinski voljeli državu u kojoj žive, ali prije svega sustav koji im omogućuje život dostojan čovjeka.

Nije Vladi RH-a palo na pamet da organiziraju nagradnu igru u kojoj bi građani drukali poslodavce koji isplaćuju plaće radnicima pola na ruke, a minimalac na račun i tako da doskoče sivoj ekonomiji, a nije takvih poslodavaca zanemariv broj u Hrvatskoj.

Ako znamo da Hrvatsku godišnje posjeti cca 11 milijuna turista i da su prihodi od turizma 7 milijaradi eura, onda se doista treba praviti ober blesav i glup na činjenicu da ta vojska konobara, kuhara, sobarica, čistačica, recepcionera i turističkih vodiča radi upravo po dobro smišljenom sustavu minimalac na račun, a ostatak na ruke.
Država i nadležne službe to prešutno odobravaju i od toga namjerno okreću glavu jer im nije u interesu da to dovedu u red, a ako netko doista misli da se 7 milijardi eura prikupi uz plaćanje radnika po zakonu tj. puna plaća na račun, onda sa takvim likovima doista nešto nije uredu u glavi.

U svakom turističkom mjestu na našoj obali, na prste jedne ruke mogu se prebrojati oni koji poštuju zakone, ali da ne duljimo, neka nam nadležni objasne tko u turizmu radi po 10, 12, 15 sati na dan za 2423,64 kn mjesečno i kako im nije palo na pamet da u 25 godina ove države doskoče tom problemu.
Odgovor je kristalno jasan…plaće na minimalcu znače i manje mirovine, okretanje glave od ovog očitog izrabljivanja radnika stvara privid da mi imamo kakvu takvu ekonomiju jer bi u protivnom pod teretom suludih poreza u startu 50% poslodavaca zatvorilo svoje obrte, a to bi opet vodilo manjem prihodu u državnoj blagajni i zato je bolje se pravimo blesavi.

Samostalna Hrvatska je propali projekt i samo još jedna država u našim životopisima

Svi smo imali ili imamo bake i dide koji su promijenili minimalno tri države u kojoj su živjeli, od Austrougarske, kraljevine Jugoslavije, NDH-a, fašističke Italije, SFRJ, pa do samostalne Hrvatske, a ista sudbina čeka i nas. Da nisu pohlepnici željeli još i koš možda bi ova “bajka” i potrajala, ali danas 25 godina od samostalnosti, 20 godina od “Oluje” možemo slobodno zaključiti da je kraj sve bliže, a njihov mimohod…pa mimohod im je zadnja slamka spasa.

Mimohod im služi samo kao sredstvo zastrašivanja građana, podsjećanje onima koji bi pomislili pobuniti se protiv te kriminalne bande da će najebati i da će im se ako budu neposlušni organizirati neki novi pičvaj…za neke nove ideale, za bolje sutra, za neku novu malu Švicarsku.

Dok se bude marširalo u slavu noževa kako kaže Balašević, dok represivni aparat bude prešetavao i pokazivao silu po Zagrebu i kasnije Kninu jedan će konobar, kuhar, čistačica, sobarica, recepcioner ili turistički vodić pročitati ovaj tekst i shvatiti će da su ga gadno zajebali, a to je početak njihovog kraja.

Jebeni su ti mimohodi…Vi mimo nas, a mi mimo Vas.
 
(piše: Branko Rafajac,kontraportal.com/uredio:nsp)

Tamo nastavljamo gdje se stalo 1945: Hrvati su stali uz Kijev, Srbi uz Donbas. Povijest se ponavlja! Zašto?

Lav Tolstoj je u svom romanu “Rat i mir” napisao “da je uoči 1812. godine došlo do koncentriranja zapadnoeuropskih snaga koje su krenule sa Zapada na Istok, ka granicama Rusije”.

Ne znam što bi rekao veliki pisac i mislilac da može danas baciti pogled na Europu s početka 21. stoljeća, ali kao da je još tada predvidio “natoizaciju” Europe, opkoljavanje Rusije i političko-psihološke pritiske na neutralne države da se priključe NATO-u.

Ono što je u Europi započeto 1991. i ratom na Balkanu, sada se nastavlja tragedijom u Ukrajini. Nevjerojatne su slike srušenih zgrada i mostova, spaljenih kuća i leševa na ulicama, i sve to u Europi 21. stoljeća. I to nije film, već surova zbilja. Politička Europa je šutjela na iste takve prizore kada je također 1991. u Jugoslaviji počeo rat, i sada je indiferentna na ljudsku patnju u Ukrajini.

Politička Europa je nametnula narodu Ukrajine izbor “ili, ili”, a time i rat. Sada, nakon Minska 2 u Europi, a još više u SAD, još ima onih koji misle da upućivanjem vojne pomoći Kijevu mogu vojno promijeniti situaciju.

Nikakve zapadne protuoklopne rakete ne mogu promijeniti odnos snaga na terenu, jer vojnici Kijeva nisu obučeni da ih koriste, treba im najmanje šest mjeseci učenja i treninga, artiljerijski sustavi NATO-a nisu kompatibilni sa sustavima koje ima ukrajinska vojska.

Zapad može Ukrajini isporučiti obične oklopne automobile za prijevoz pješaštva, što su Britanci već i učinili, elektroniku za radio-veze i artiljerijske radare, što je sve već Kijevu i isporučeno.

No, ukoliko bi NATO isporučio Kijevu neko drugo naoružanje, ili poslao svoje stručnjake za obuku, i na strani Donbasa bi se mogli pojaviti tenkovi T-80 i T-90, umjesto tenkova T-72, pa da vidimo koja raketa što probija.

Niti jedna zapadna armija, pa ni američka, ne može pobijediti rusku vojsku

Ulazak bilo koje postrojbe NATO-a u Ukrajinu doveo bi i do ulaska ruske armije u Ukrajinu. U konvencionalnom sukobu na tom prostoru niti jedna zapadna vojska, pa ni američka, ne može pobijediti rusku vojsku, jer ono što zapadni generali očito zaboravljaju jeste doktrina maršala Ogarkova, koja je i danas aktualna u ruskoj armiji: postizanje pobjede u prvoj fazi konvencionalnog rata kroz uništenje ključnih ciljeva duboko u pozadini protivnika od prvog trenutka rata, i brzo osvajanje protivničke teritorija napredovanjem kopnenih snaga.

To je potpuna pobjeda u prvoj fazi rata, pobjeda bez korištenja taktičkog nuklearnog oružja. Strategija ofanzive sa ciljem dubokog prodora u pozadinu neprijatelja bez uporabe nuklearnog oružja bila je suština sovjetskog pogleda na rat u Europi. Amerikanci su pokušali parirati doktrinom “Zračno-kopnene bitke 2000″.

Upravo zato ni SAD ni NATO neće slati svoje snage u Ukrajinu, jer u konvencionalnom ratu nemaju šanse za pobjedu. Naime, u situaciji kada bi trupe NATO, ili SAD u Ukrajini bile pred porazom od strane ruske vojske, Bruxelles i Washington bi morali odlučiti, ili priznati poraz sa svim političkim i vojnim posljedicama, ili pribjeći uporabi krstarećih projektila s taktičkim nuklearnim oružjem.

U takvoj situaciji kada “Tomahawk” rakete mogu pogoditi ciljeve u Rusiji za pet do šest minuta Kremlju preostaje užasno malo vremena da se odluči za nuklearni odgovor, da ga naredi i da ga započne. Ako ne odluči u roku od tri minute neće ga moći ni izvesti, jer bi u tom slučaju američke krstareće rakete već pogodile svoje ciljeve.

Drugim riječima, opasna je granica prelaska s uporabe taktičkog na strateško nuklearno naoružanje. Rizik eskalacije je stravičan, i jedna i druga strana uporabu taktičkog nuklearnog oružja mogu protumačiti kao uvod u korištenje strateškog nuklearnog oružja. A onda je planeti samo Bog u pomoći.

Prema procjenama profesora Lauel Wooda iz Državnog laboratorija iz Livermore (SAD) iz 1982, poginulo bi između 500 milijuna i 1,5 milijarde ljudi. A kako je tehnologija nuklearnog oružja u međuvremenu napredovala, broj poginulih bio bi daleko veći.

Da li o tome razmišljaju oni koji bi htjeli internacionalizirati sukob u Ukrajini?

Javnost u Rusiji ovih je dana iznenađena pojavom građana Hrvatske na strani armije Kijeva, Desnog sektora i Nacionalne garde Ukrajine. Iznenađeni su samo oni koji ne poznaju povijest. Vojnici iz Nezavisne države Hrvatske borili su se u Drugom svjetskom ratu na strani Hitlera pod Staljingradom, na Istočnom frontu nije bilo Srba, no i to je teško za vjerovati.

Nezavisna Država Hrvatska je na Istočni front poslala i svoju avijaciju, general Franjo Džal je bio jedan od pilota koji je obarao sovjetske avione. I u bivšoj SFRJ, Hrvatska je imala odlične odnose s Ukrajinom, Srbija s Rusijom. Koliko je tu i vjera, u Ukrajini ima katolika i unijata, utjecala duža je priča. Uglavnom, Hrvati su stali uz Kijev, Srbi sudeći po dobrovoljcima, uz Donbas.

Balkanizirali smo Ukrajinu, tamo nastavljamo gdje se stalo 1945. … povijest se ponavlja! Zašto se loša povijest uvijek ponavlja?

 
 
(piše:Miroslav Lazanski,Politika/uredio i preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=20156"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Znanstvenici su otkrili da financijske brige uzrokuju smanjenje kvocijenta inteligencije (IQ) za 13 bodova, što je ekvivalent padu zbog kroničnog alkoholizma. Hrvatska je na samom dnu europskih zemalja prema visini koeficjenta iteligencije, navodi istraživanje.

Financijski problemi mogu oslabiti mentalne sposobnosti te utjecati na donošenje loših odluka, zaključak je dviju studija britanskih i američkih znanstvenika, objavljenih u prestižnom časopisu Science. Istraživanja, provedena među kupcima u američkom šoping-centru te među uzgajivačima šećerne trske u Indiji, prvi su eksperimentalni dokaz da siromaštvo može utjecati na ljude tako da im ostavlja manje mentalnog kapaciteta za važne, ali složene zadatke poput učenja.

Koristeći standardizirane testove, znanstvenici su otkrili da financijske brige uzrokuju smanjenje kvocijenta inteligencije (IQ) za 13 bodova, što je ekvivalent padu intelektualnih sposobnosti zbog učinka kroničnog alkoholizma ili cijele neprospavane noći. Znanstvenici smatraju da to može objasniti zašto siromašni ljudi češće griješe ili donose loše odluke koje samo pogoršavaju njihove financijske nedaće.

Manja briga za zdravlje

Opseg učinka siromaštva na kognitivne sposobnosti za nas je bio iznenađujući. Siromaštvo utječe na informacijsku protočnost ljudskog uma tako da ostavlja manje prostora za ostale stvari – izjavio je za indijski Telegraph jedan od autora istraživanja dr. Eldar Shafir, profesor psihologije na Princetonu, koji proučava kako ljudi donose odluke u nesigurnim uvjetima.

Od sredine 90-ih godina do danas objavljeno je nekoliko studija koje pokazuju povezanost siromaštva i onoga što znanstvenici nazivaju kontraproduktivnim ponašanjem, primjerice neučinkovitim gospodarenjem novcem i vremenom, lošim roditeljstvom i slabom produktivnošću na poslu. Siromašni se, također, manje brinu za svoje zdravlje.

Brojna takva ponašanja koja su se nekoć pripisivala manjku motivacije, snage volje ili inteligencije mogla bi biti prouzročena time što su smanjeni resursi za pažnju, a to je direktno potaknuto siromaštvom – rekla je dr. Anandi Mani sa Sveučilišta Warwick, prva autorica studija u Scienceu.

U jednom od eksperimenata znanstvenici su analizirali IQ 400 osoba slabe i srednje kupovne moći u jednom šoping-centru u New Jerseyju. Kupci su bili suočeni s četiri scenarija financijskih gubitaka, a dok su o tome duboko razmišljali, testirane su njihove kognitivne sposobnosti. Znanstvenici su zatim spoznali kako razmišljanje o financijskim problemima smanjuje kognitivne sposobnosti ispitanika, i to više kod onih slabijeg nego kod ljudi boljeg imovinskog stanja. Kod siromašnih ljudi zapažen je pad kvocijenta inteligencije za 13 bodova.

Ta razlika u kvocijentu inteligencije opaža se kad alkoholičara usporedimo sa zdravom odraslom osobom – rekla je Mani. – U terminima dobi, to je razlika u kvocijentu između 45-godišnjaka i prosječne osobe u 60-im godinama. U terminima nedostatka sna, ta se razlika opaža nakon cijele neprospavane noći – dodala je Mani.

U drugom eksperimentu znanstvenici su testirali 464 uzgajivača šećerne trske u 54 sela na području Tamil Nadu. Pritom su farmere testirali prije žetve, odnosno u razdoblju kada su imali smanjene financijske resurse, i nakon žetve, kada su prodajom šećerne trske zaradili novac. Pokazalo se da isti farmeri koji su prije žetve pokazivali smanjene kognitivne sposobnosti nakon žetve imaju bolje rezultate. Ti su rezultati bili slični kao u istraživanju u američkom šoping-centru, ali je učinak bio blaži.

Pratili smo iste ljude mjesec dana prije žetve i mjesec dana nakon nje te uvidjeli da kvocijent inteligencije raste kao i kognitivna kontrola, a pogreške se smanjuju. Zapazili smo rast kvocijenta za devet ili deset bodova – rekao je Sendhil Mullainathan, profesor ekonomije na Harvardu i koautor studije.

Kada ste zarobljeni novčanim problemima, razmi-šljanjima kako platiti račune, stanarinu i slično, rezultat je slabija usredotočenost na druge probleme. Zanemarujete druge stvari u životu koje zaslužuju vašu pozornost – objasnio je dr. Jiaying Zhao sa Sveučilišta British Columbia, koji je sudjelovao u istraživanju dok je bio student na Princetonu.

Prijašnji izvještaji o siromaštvu okrivljavali su siromašne za njihove osobne neuspjehe. Mi tvrdimo da siromaštvo oštećuje kognitivne funkcije jer sputava osobne sposobnosti u donošenju dobrih odluka. To može produbiti siromaštvo – naglasio je Jiaying Zhao.

Nove spoznaje britanskog i američkih znanstvenika zacijelo će obnoviti dugo vođenu i kontroverznu raspravu o povezanosti blagostanja i IQ-a. U kontroverznoj knjizi “IQ i bogatstvo nacija” iz 2002. britanski psiholog Richard Lynn i finski politolog Tatu Vanhanen na temelju dohodaka iz 81 zemlje pokazali su visoku povezanost između prosječnog IQ-a stanovništva i bruto nacionalnog proizvoda neke zemlje. Na toj ljestvici prednjačile su azijske države Japan, Hong Kong, Južna Koreja i Tajvan, a na začelju su bili Etiopija, Sijera Leone i Gana iz Afrike.

Upitna metoda

Listu europskih naroda predvodili su Nijemci i Nizozemci s prosječnim IQ-om 107, Hrvati su se s prosječnim IQ-om 90 našli na predzadnjem mjestu zajedno s Turcima, a na zadnjem je mjestu bila Srbija gdje je prosječan IQ 89. Lynnova lista izazvala je mnogo kontroverzi, a i metodologiju mnogi smatraju upitnom.

Loše rezultate Hrvata na listi Lynn je objašnjavao genetskim i čimbenicima okoliša, poput tople klime i života u komunizmu. Neki od stručnjaka odmah su to doveli u pitanje navodeći kako Kinezi, unatoč lošijoj prehrani i životu u komunizmu, imaju bitno veći IQ od Hrvata.

Hrvatska ima među najnižim koeficjentom IQ u Europi

Glavni su faktori genetika i okoliš. Koliko se ti faktori mogu primijeniti na pojedince, mogu i na narode. Po tom se kriteriju vidi kako se vi Hrvati hranite, čime se hranila vaša majka dok vas je nosila u trbuhu, u kakvoj klimi živite, koliki vam je standard i kada se vaša zemlja industrijalizirala – rekao je Lynn u razgovoru za Globus, predvidjevši Hrvatima rast IQ-a nakon ulaska u EU.

Kontroverzne razlike

Istraživanja o povezanosti IQ-a i blagostanja, odnosno siromaštva pojedinaca, ali i nacija uvijek izazivaju kontroverze zbog razlika koje se uočavaju među spolovima i različitim etničkim skupinama. Postoji više definicija inteligencije, no uvriježena je ona da je to mentalna karakteristika koja uključuje snalaženje u novim situacijama, sposobnost učenja na osnovi iskustva te razumijevanje i korištenje apstraktnih pojmova.

Inteligencija se mjeri IQ testovima koje je 1905. godine uveo francuski psiholog Alfred Binet kako bi mogao predvidjeti uspjeh djece u školi i identificirati one mališane kojima će u učenju trebati posebna pomoć.

Najinteligentnija etnička skupina na svijetu su Židovi Aškenazi čiji je prosječni IQ 115, a najslabije rezultate na IQ testovima postižu nacije iz subsaharske Afrike.

Razlike među rasnim skupinama prvi je uočio američki psiholog Arthur Jensen sa sveučilišta Berkeley koji je 1969. spoznao da afroamerička djeca imaju prosječan IQ 85, dok djeca bijelaca imaju IQ 100. Jensen je zaključio da je to velikim dijelom nasljedno, što je izazvalo skandal, a kritičari su tvrdili da je razlika rezultat različitih uvjeta odrastanja.

Svjetski skandal

Jensen je tada pokušao izolirati utjecaj okoline na IQ, provodeći studije na blizancima odvojenima nakon rođenja te djeci koju su posvojili pripadnici druge etničke skupine, ali je nasljedna komponenta inteligencije ostala.

Nobelovac James Watson koji je 1953. otkrio strukturu DNK, što je najveće otkriće u biologiji 20. stoljeća, izazvao je skandal planetarnih razmjera kada je u listopadu 2007. u razgovoru za Sunday Times izjavio: “Intimno sam veoma sumoran kad je riječ o perspektivi Afrike jer su naše socijalne politike zasnovane na činjenici da je njihova inteligencija na istoj razini kao naša, a svi testovi pokazuju da to nije istina”. Nakon toga je ekspresno umirovljen u Cold Spring Harbor Laboratoryju, instituciji u kojoj je proveo 40 godina.
 

 
(jutarnji, youtube.com.com/uredio: nsp)

Možda je Tito bio pozvan da se pridruži, međutim nema dokaza da je to napravio, kako tvrde pojedini srpski autori. Ipak, potpuna istina bit će poznata kada se za 50 godina otvore britanski dokumenti.

Slobodni zidari se nisu voljeli isticati i javno istupati, ali neosporno su utjecali na važne političke događaje na ovim prostorima. Jedan od najvažnijih prijeratnih događaja bilo je stvaranje Banovine Hrvatske iz 1939., a kada sam pomnije analizirao, uočio sam da su sporazum dogovorila po trojica hrvatskih i srpskih političara, koji su ujedno bili pripadnici slobodnozidarskih loža. Tako sam otkrio neke zanimljive podatke o slobodnom zidarstvu, koji su nepoznati i stručnjacima u ovom području”, dok opisuje drugi – po svemu sudeći najintrigantniji dio trilogije “Mudrost, Snaga, Ljepota” – koji na 800 stranica izlazi u izdavačkoj kući Profil i opisuje masonske utjecaje na političke procese u Kraljevini Jugoslaviji, teroru ustaškog režima i bijegu u izolaciju u socijalizmu.

Dok se u “Mudrosti” bavio početnom fazom slobodnog zidarstva, “Snaga” sadrži njihovu povijest tijekom dvadesetog stoljeća i, među ostalim, odgovara na dugogodišnje dileme jesu li Josip Broz Tito, Miroslav Krleža, Moša Pijade i Vladimir Velebit bili pripadnici slobodnozidarskih loža. “To treba demistificirati. Tito, Krleža i Velebit nisu bili slobodni zidari, ali je bio Moša Pijade. Kako se Velebit stalno družio sa slobodnim zidarima, Tito je izabrao baš Velebita i poslao ga kao izaslanika NOB-a u Veliku Britaniju, koja je kolijevka slobodnog zidarstva. S druge strane, Moša Pijade je pod pseudonimom ušao među slobodne zidare, a kasnije godinama bio blizak Titov suradnik”, pojašnjava Šömen.

Ovaj poznati slovenski književnik, scenarist i novinar, koji od 1983. živi u Zagrebu, također je slobodni zidar od 1990. kada su ga prijatelji pozvali u bratstvo. Kada se prije dvadeset godina počeo interesirati za slobodnozidarsku povijest, naročitu na tlu Hrvatske i Slovenije, otvorila su se mu vrata u knjižnice i arhive europskih velikih loža.

Dok se u prvoj knjizi bavio dalekom prošlosti, drugi dio Šömenovog triptiha obrađuje uglavnom nepoznate događaje iz dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj. Koliko god se njihov utjecaj često mistificira, brojni slobodni zidari snažno su utjecali na hrvatsku politiku, kulturu i gospodarstvo. Pritom su se često nalazili u sukobima s Katoličkom Crkvom, ustaškom marionetskom državom, ali i komunističkim vlastima.

Slobodni zidari propovijedaju da treba vjerovati u Velikog graditelja svih svjetova, što je – prema ovakvom shvaćanju – puno više od pojma Boga, kao što propovijedaju kršćanstvo, islam ili judaizam. Razumljivo da su u dominantno katoličkoj Hrvatskoj, ovakva razmišljanja nailazila na snažne otpore iz crkvenih krugova. Dodatni sukob rasplamsale su duboke svjetonazorske razlike, primjerice, pred početak Drugog svjetskog rata osnovna načela zagrebačke Lože Maksimilijan Vrhovac nabrajala su “uvođenje civilnog braka, ukidanje celibata, slobodnu školu, slobodu misli i savjesti, ukinuće crkvenih redova i da hrvatska politika može biti isključivo slavenska politika…”.

Nepoćudni elementi

Zbog toga su se slobodni zidari, zajedno sa Židovima i Srbima, našli u prvoj grupaciji nepoćudnih elemenata, koje je režim Ante Pavelića odlučio iskorijeniti.

Već u prvim mjesecima nakon osnivanja NDH, ustaške vlasti su u logor Jasenovac zatočile četrdesetak slobodnih zidara, među kojima i poznatog povjesničara umjetnosti Grgu Novaka, profesora Antuna Barca i odvjetnika Natka Katičića. Neki su ubrzo likvidirani, no ostali su premješteni u Staru Gradišku, a neizvjesnost u ovom logoru smrti, odlučili prekratiti tako što su organizirali stručna predavanja i o tome pravili zabilješke. Tako je u prosincu 1941., uz obrazloženje da se radi o “terapiji mozga” i “pola sata zaborava”, organizirano čak 60 predavanja, a zatim i zajedničkih meditacija. Tako je Barac 2. prosinca 1941. održao predavanje na temu “Moji pogledi na hrvatsku književnost”, a nešto ranije Mirko Deanović je održao izlaganje o Danteovom “Paklu”, što je, vjerojatno, bila aluzija na uvjete koji su vladali u jasenovačkom logoru.

Zabilježeno je Katičićevo predavanje o Dalmaciji, a 8. prosinca Grga Novak je govorio o neolitu u Dalmaciji. Krešimir Baranović, ravnatelj Opere u HNK pričao je “O hrvatskoj glazbi” i “Portretu balerine Ane Pavlove”, ekonomist Ivo Belin podučavao je na temu “Plus i minus u privredi” dok je pedijatar Branko Dragišić pričao na temu “Natalitet i mortalitet kod Hrvata”. Izgleda da su sve lošiji životni uvjeti počeli diktirati teme, tako da je početkom 1942. Dragišić govorio “O tifusu”, a Ivo Ivančević predavao “O posljedicama luesa i tuberkuloze”.

Izlazak iz logora

Prema zabilješkama iz Stare Gradiške, posljednje predavanje bilo je Belinovo koji je 20. 2. 1942. govorio na temu “Naše novčarstvo”. Na proljeće 1942. slobodni zidari su bili pušteni iz ustaškog logora ali nisu dobili zaposlenja. Potpisati su morali izjavu da o tome što su doživjeli u logoru u Staroj Gradiški nikome neće govoriti.

Jedna od zanimljivijih priča vezana je za Stanoja Mihaldžića, političara i slobodnog zidara u novosadskoj Loži Mitropolit Stratimirović, a kasnije člana zagrebačke Lože Pravednost. Mihaldžićeva karijera bila je izuzetno burna, u mladosti je bio jugoslavenski dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu, a kasnije je u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca postao načelnik zagrebačke policije, potom vršitelj dužnosti bana Savske banovine, pa ministar unutarnjih poslova u vladi Cvetković-Maček, i napokon, ban Dravske banovine sa sjedištem u Sarajevu do 17. travnja 1941. godine. Mihaldžić je bio anglofil i 1940. u Beogradu je pod krinkom gospodarskog ureda, zaposlio skupinu Slovenaca koji su špijunirali za Engleze. Nijemci su izvršili pritisak na jugoslavensku vladu uz obrazloženje kako u njoj “ima previše slobodnih zidara”, i Mihaldžić je premješten na bansku dužnost u Sarajevu. Ubijen je sredinom 1941. u Sarajevu kao engleski agent, iako je prema nekim pričama, odveden u Graz i preživio rat.

Mihaldžića se u svojm uspomenama prisjetio i Miroslav Krleža, koji je 1931. u policiji tražio izdavanje putovnice kako bi mogao otputovati u Češku i Poljsku. U Banskim dvorima, Krleža se prisjetio kako ga je Miheldžić “primio u istom kabinetu gdje sam bio kod Pavelića 1943. ili kod Bakarića 1945. Dao mi je rukom znak da sjednem. Otvorio je ladicu, izvadio pasoš, naklonio se i ja sam gotovo bez riječi napustio kabinet”, pisao je Krleža.

Upravo je Krležinom odnosu s masonima posvećen velik dio Šömenove knjige o slobodnim zidarima. Neki njegovi postupci izazvali su veliku pažnju. Kao urednik u Enciklopediji Jugoslavije slobodno zidarstvo nije ni spomenuo, dok je u Općoj enciklopediji ovom fenomenu posvećeno svega 56 redaka. U stvarnosti, Krleža nije bio sklon slobodnom zidarstvu, tako da je u romanu “Na rubu pameti” više puta u posprdnom kontekstu spomenuo “malograđanske slobodne zidare”. Pritom je paradoksalno da se o Krleži pisalo kao članu masonske Lože Libertas, koja je prestala raditi još 1938., a na popisu članova nikada se nije nalazilo ime ovog poznatog pisca.

Ali u privatnom životu, Miroslav Krleža se često družio i bio prijatelj sa slobodnim zidarima poput beogradskog slikara Petra Dobrovića, a u svojem stanu, na polici iznad knjiga, nalazila se mrtvačka glava, koju je kao poklon dobio od Drage Perovića, tadašnjeg šefa Anatomskog instituta, ujedno i slobodnog zidara. Krleža je među prijatelje ubrajao Julija Benešića, člana Lože Libertas. Krležin prijatelj bio je pjesnik Gustav Krklec, član Lože Šumadija, a kada se 1922. preselio u Beograd, ušao je u Ložu Preporođaj.

Ovdje vam navodimo dokaz kojim se potvrđuje da je Moša Pijade radio prema masonskoj Agendi i koja je već 60 godina ista

Citat Može Pijade sa prvog zasijedanja AVNOJ-a, studenog 1942. u Bihaću:

“Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo paliti. Pripucat ćemo, pa se povući. Nijemci nas neće naći, ali će iz osvete paliti sela. Onda će nam seljaci koji tamo ostanu bez krova nad glavom, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti sa onima koji imaju neki posjed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, kazališnim predstavama i drugom propagandom. Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji posjeduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima plaću i ima kruha, za nas ne vrijedi ništa. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi samo mrtni neprijatelj svakog blagostanja, reda i mira.”
 
(jutarnji.hr/uredio: nsp)

Posebno je zanimljiv upis od 23. prosinca 1943. u kojem je postalo jasno da je Tito oštro istupio protiv Draže Mihailovića – time, piše dalje Goebbels, postaje jasno kako Staljin dobiva veći utjecaj na Balkanu nego Roosevelt i Churchill.

Jozef Goebbels, ozloglašeni ministar propagande u nacističkoj Njemačkoj, počeo je voditi dnevnik još 1923. Ovo pismeno u početku nije oskudevalo najsočnijim, intimnim pripovijestima, nabijenim čak nastranom seksualnošću, ali u godinama koje slijede središnja ličnost dnevnika postaje – Adolf Hitler.

Zbog toga su ove Goebbelsove knjige značajan izvor i za proučavanje zakulisnih aktivnosti Trećeg Reich. Dakako, ostaje pitanje kako danas gledati na njegove dnevničke zapise: koliko ih je, naime, pisao znajući da će se oni čitati poslije njegove smrti – dakle s jasnom propagandnom idejom – a s druge strane, koliko je bio realan u procjenama situacije na terenu.

Besmisleno bi bilo čak i očekivati ​​da je najpouzdaniji Hitlerov suradnik tijekom svih burnih ratnih godina izrazitu pozornost posvećivao prostorima bivše Jugoslavije, ali nije ih ni zanemarivao. Logično, intenzivniji dnevnički zapisi usmjereni ka ovom dijelu Balkana počinju s pripremama za vojnu akciju, pa tako 4. travnja 1941.

Gebels navodi da je protiv Jugoslavije “osmišljena snažnija kampanja”. “U Beogradu se korača tiše. Strah je ispred vlastite hrabrosti. Maček objašnjava da je ušao u kabinet samo kako bi očuvao mir. Naravno, želi nas time privući. Mi, međutim, želimo vidjeti djela “…

Dva dana kasnije Goebbels ovako opisuje “Balkanfeldzung”: “Mobilizacija je u Jugoslaviji dovedena do savršenstva. To im više puno ne može pomoći. Sve je beskorisno i prekasno. Beograd tijekom dana još jedno preko Mačeka i Rima pokušava s nama razgovarati.

To bi prije tjedan dana još imalo svrhe; sada je prekasno. Već smo napravili radijske fanfare za vojni pohod na jugoistok. Početna glazba ‘Princ Eugena’. Sada ponovno započinje ofenzivni život “…

Zanimljiv je i njegov osvrt na prvu posjetu fireru poglavnika NDH Ante Pavelića, koja Goebbelsa uopće nije impresionirala. A kako se čini, prema dnevničkim zapisima, nije ni Hitlera. S druge strane, Goebbels će vrlo povoljno pisati o Pavelićevom zamjeniku Slavku Kvaterniku («iskren i nekoristoljubivi prijatelj njemačkog naroda”) i ustaškom velikašu Mili Budaku (“vrlo komunikativan, izrazito inteligentan, i duhovno živ čovjek, veliki prijatelj Njemačke, vjeran Silama osovine, vrlo odmjeren u svom nastupu, s osobito dobrim općim obrazovanjem i potajnom mržnjom prema Italiji “).

Goebbels je u zapisu od 5. kolovoza 1941. naveo da “u Hrvatskoj još uvijek vladaju komunistički nemiri. Većim dijelom razlog tome leži u činjenici da ovdje još u velikom broju žive Srbi, as druge strane, Hrvati nimalo ni ne odobravaju ni ne pronalaze simpatiju za novu državnu strukturu “…

Mjesec dana kasnije, 13. rujna 1941, Goebbels bez zadrške navodi divljaštva ustaša po hrvatskoj provinciji povlačeći paralelu s počecima nacionalsocijalističkog pokreta u Njemačkoj (i aluzijom na «’Noć dugih noževa’) i analizira hrvatsko-srpskim odnose na terenu.

Zanimljivo, takav opis ustaških zločina Goebbels redovito zadržava do kraja dnevnika:  “«Čitam brojne izvještaje o trenutnom stanju, prije svega s jugoistoka. Onaj koji stiže iz Hrvatske odaje još jednom poprilično očajan položaj.

Poglavnik sad nije u poziciji da može okončati svoj vlastiti ustaški pokret. Ustaše su se nastanile po zemlji kao divljaci, dopuštaju samovoljne smrtne presude, šire se na sve strane, vrše egzekucije kako im je volja, i tako vode cjelokupni sustav u još veće neprilike.

Na naredbe poglavnika gotovo da se ne obaziru. No, on nema potrebnu energiju, kao ni moć, da bi se suprotstavio tim divljacima po zemlji … “»

Goebbels piše dalje: “Vrsni poznavatelji situacije kažu da ustanci djeluju iz pukog očaja. Nas ovaj razvoj situacije nikako ne može ostaviti ravnodušnim. Jer na kraju i konačno, opet naši vojnici moraju tamo uspostaviti mir.

Stoga, čini se da je kucno čas kada bi se trebalo intenzivnije pozabaviti s tim problemom, a hrvatsku vladu upozoriti da konačno ponudi podršku za razuzdana ustaška kretanja prema provinciji … “»

Nacistički ministar propagande zatim navodi da su mu crkveni predstavnici podastrli dokument o okrutnosti Hrvata nad Srbima. “Taj dokument sadrži također jezivo strašan materijal. I gledano s ljudske strane, kad je riječ o tim gnusnim postupcima, sve se uglavnom ponovno svodi na to, da je u ovom području mir zaista teško dostižan.

Srbi smatraju sasvim jasnim da je smrt s puškom u ruci za njih najbolje rješenje.

Obaviješten sam također, da poglavniku nije pošlo za rukom da se sa svojim ustaškim pokretom afirmira u hrvatskom narodu.

Ekscesivne pojave revolucionarnog pokreta, koje su i kod nas tu i tamo zabilježene 1933. godine, došle su mu do glave, pa je uvidio da ne posjeduje dovoljan autoritet i energiju, da protiv njih poduzme, kada je potrebno i brutalne, mjere. Tu bi mogle biti od pomoći jedino kazna, a po potrebi i streljanja odgovornih ustaša, koja bi poslužila kao primjer “.

Istovremeno i partizanski pokret dobiva sve više prostora u Goebbels-ovim dnevničkim zapisima. Tako, recimo, iz zabilješke od 7. siječnja 1943. čitamo kako partizani neograničeno vladaju trećinom NDH, raspolažu izdašnim zalihama (većinom talijanskog) oružja, sami proizvode municiju …

Područje kojim vladaju partizani, nastavlja Goebbels, ustrojeno je prema boljševičkom modelu, “a kako su ustaše tu prema stanovništvu provodile strašan režim, ono je sad više na strani partizana,” koji se krajnje dobro odnose prema njima, nego na strani legalne vlade”.

Gebels prvi put spominje Tita tek 13. rujna 1943. godine. I ne samo to, nego će mu od ovog datuma poklanjati značajnu pažnju, nerijetko ga nazivajući Staljinovim namjesnikom u Jugoslaviji.

Navodi tako Goebbels talijansko-partizanski sporazum o nenapadanju, Titov strah i neorganiziranost u periodu nakon Pete ofenzive (Sutjeska), američko-englesko-sovjetsku obavještajnu pomoć Titu i glavnom stožeru kao i partizansku ratnu taktiku: “Uz pomoć velikog dijela svojih trupa, Titu je, nažalost, uspjelo pobjeći našem napadu.

On sada vrlo mudro vodi svoje bande, koje se svim svojim snagama trude da izbjegnu ozbiljnu konfrontaciju s našim trupama. Na taj način će, što je sasvim razumljivo, još dugo stvarati neprilike. No, nadamo se kako će zimska hladnoća velik dio njegovih vojnih jedinica potjerati natrag u manja sela, gdje bi nam zatim mogli postati lak plijen “.

Posebno je zanimljiv upis od 23. prosinca 1943. u kojem je postalo jasno da je Tito oštro istupio protiv Draže Mihailovića – time, piše dalje Goebbels, postaje jasno kako Staljin dobiva veći utjecaj na Balkanu nego Roosevelt i Churchill.

Do tada je Gebels pominjao Mihailovića kao vođu pobune (bez drugih detalja), navodeći njegovu povezanost s jugoslavenskim kraljevskim dvorom u londonskom egzilu i Churchill-ovu naklonost. Međutim, sada Draža Mihailović pada u drugi plan, a to je onaj ključni momenat u kojem se saveznička pomoć okreće partizanima (umjesto, kao dotad, četnicima).

Posebnu pažnju Gebels ovim prostorima ponovno posvećuje krajem travnja 1944. godine, kada dolazi do velikog zahlađenja njemačko-hrvatskih odnosa. Goebbels piše kako je Hitler od njega zatražio da na Pavelića više ne obraća pažnju, jer, kada je riječ o povjerenju naroda u njega, sjedi na “tankoj grani”.

Očito Hitler (a time i Goebbels) uviđaju da njihov trud nema reciprociteta u Hrvatskoj – bar ne dok je vodi nesposobni poglavnik, i nastavlja: “Posebnog davanja pažnje Hrvatima više neće biti”.

Goebbels potom sve manje piše o Paveliću, a sve više o Titu.

Tako 11. studenog 1944. prvi put izražava svoju određenu fascinaciju Titovom ličnošću i navodi kako je “maršal Tito objavio manifest, koji ‘očarava’ izuzetnom drskošću.

On se tamo obraća Slovačkoj i Češkoj prema kojima se postavlja kao legalna vlast. Tom se takozvanom maršalu ne može osporiti određena pažnja koju izaziva.

On je neprikosniveni vođa bandi, te uz to i čovjek od formata. Bilo bi itekako poželjno da u našim redovima dekadentnih generala imamo nekoliko takvih maršala.

Oni bi zasigurno drugačije vodili rat i na zapadu i na istoku, nego što je danas mnogo puta slučaj “.
Bilo bi zanimljivo vidjeti što bi ondašnja ustaška vlast rekla na takvu ocjenu svog najljućeg neprijatelja – iz pera svog saveznika.

Ne čudi stoga što posljednji važan rekord Gebelsovog dnevnika vezanog za NDH možemo zapravo sagledati gotovo kao finalnu presudu – 7. ožujka 1945. Gebels spektakularno zaključuje: “U Hrvatskoj, prema izvještaju koji sam dobio, vlada strahoviti nered.

Ustaše provode teroristički Rezûme, koji je ispod svake kritike.

Dok se drugi svađaju, Tito se smije tome. Također, pokazuje se pritom kao vođa naroda najvišeg ranga. Usporedi li se poglavnik s njim, čini se samo poput jedne odista jadne, bijedne figure. On se samo još drži zahvaljujući njemačkoj vojnoj sili.

Uostalom, ne mogu se oteti dojmu da naši vojnici u tom prostoru jugoistoka samo i jedno brane – kaos”».

Posljednji Gebelsov dnevnički rekord bio je 10. travnja 1945. godine. Već 1. svibnja 1945. njemački ministar propagande i posljednji kancelar Reicha bio je mrtav.

Dnevnici na mikrofilmu
Goebbels je u posljednjim danima opsade Berlina naredio da se svi njegovi dnevnički zapisi stave na mikrofilm i iznesu iz bunkera u kojem je, nakon Hitlerovog samoubojstva, nakratko preuzeo titulu kancelara Reich-a.

Originale su pronašli vojnici Crvene armije uz tijela Goebbels-a, njegove supruge Magde i njihovo šestoro djece, koje su roditelji otrovali prije no što su i sami počinili samoubojstvo.

Ovi su zapisi bili dosta oštećeni u požaru koji je zahvatio bunker i u fragmentima su publicirani već 1948. na engleskom, njemačkom i ruskom. Međutim, cjeloviti zapisi na mikrofilmu, kasnije pronađeni u Potsdamu, stavljeni su na raspolaganje istraživačima tek 2009.

Tada je, naime, završen veliki njemačko-ruski projekt obnavljanja svih raspoloživih stranica Gebelsovog dnevnika, odnosno 98 % posto spremljenog materijala. A sada je ovaj materijal postao dostupan i “običnim smrtnicima” …
 

 
 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11753"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Srbija se ovih dana još jednom potvrđuje kao središe i sluškinja svjetskih središta masonerije, što samo po sebi sasvim zorno tumači većinu  procesa koji se zbivaju  na unutarnjem ali  i na vanjskopolitičkom planu.

Beograd će, naime, od 15. do 17. listopada biti središte globalne  masonerije.  Naime, tada će u glavnom gradu Srbije, u  povodu 100. obljetnice  priznavanja „Vrhovnog Savjeta Srbije“ biti održana proslava, na kojoj će sudjelovati  „senke ljudi iz senke“, odnosno „najmoćniji među najmoćnijima u svijetu masona“, kako ih nazivaju beogradski mediji.

Tim povodom,  Dragan Đurić, mason 33. stupnja i čelnik srpske masonerije okupljene u Vrhovni savjet Srbije (VSS) Škotskog reda, po prvi se puta obratio javnosti, kroz razgovor koji je objavio beogradski Alo.

- Vrhovni savjet Srbije toga dana naime obilježava 100 godina od kada je Vrhovni savjet Grčke osnovao Vrhovni savjet Kraljevine Srbije Škotskog reda, pojašnjava Đurić.

Godine 1912. na zasjedanju svih Vrhovnih savjeta svijeta u Vashingtonu  Vrhovni savjet Kraljevine Srbije je priznat kao jedina masonska vlast na teritoriji naše zemlje – pojasnio je  Đurić povijest  ovog masonskog društva.

Krema svjetske masonerije ovih dana u Beogradu

Đurić je od prošle godine i „Veliki Generalni sekretar Vrhovnog savjeta svijeta“, koordinacije masonskih loža koja objedinjuje 53 vrhovna savjeta. Kako kaže, beogradskoj masonskoj konferenciji 16. listopada nazočiti će najmoćniji voditelji masonskih loža drugih zemalja, poput Francuske, Rusije, Španjolske, Belgije, Portugala…

Pošto je u pitanju sami vrh svjetske masonerije, njihova imena ostaju tajna, pošto mason sam mora odlučiti o svome hoće li i kada izići u javnost, tvrdi Đukić.  Ipak,  sudeći prema pisanju beogradskog medija,  počast srpskoj masoneriji odati će ovih dana „najveći od najvećih“, među kojima će biti i neka poznata svjetska imena.

Biti će nazočni članovi Velike nacionalne lože Srbije i ostala braća, od prvog do 33. stupnja. VSS se smatra pravim i jedinim nasljednikom Vrhovnog savjeta Kraljevine Srbije i jedini upražnjava Škotski obred. Samo mi u Srbiji surađujemo sa Vrhovnim savjetom Francuske, a na međunarodnom planu sa svim Vrhovnim savjetima koji surađuju sa francuskim. Dio smo organizacije koja se zove Vrhovni savjeti Svijeta i sve naše lože rade po Škotskom obredu.

To je izvorna tradicija i prirodno okruženje Srba kao slobodnih zidara – napominje prvi mason Srbije i pojašnjava kako Škotski red i Vrhovni savjeti, odnosno jurisdikcije, zahvaljujući SAD-u, pokrivaju veliku većinu i praktično čine tri četvrtine ukupne svjetske masonerije.

Tko je Dragan Đurić?

Rođen je 1961. godine u Knjaževcu. Zajedno s majkom, odselio je 1972. U Francusku.  Diplomirao je elektroniku, a potom se zaposlio u „General Motors France“ i ubrzo postao direktor inženjering sektora za „kočioni sustav i servo uređaje“. Od 1993. godine je u privatnom poslu, kao građevinski poduzetnik  za unutarnje uređivanje i dekoraciju. Bio je predsjednik niza jugoslavenskih klubova u Francuskoj, vođa srpske zajednice u iseljeništvu  i predsjednik Svesrpske zajednice.

U slobodno zidarstvo primljen je 17. svibnja 1982. godine, u loži „Grand val“, koja radi pod zaštitom Velike lože Francuske, i bio je najmlađi mason regularno uzdignut u 33. stupanj  1998. godine. Prošle godine je u Beogradu postavljen za Velikog generalnog sekretara Vrhovnog savjeta svijeta.
 
izvor: novosti.rs, hrsvijet.net
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11003"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Yasushi Akashi: Sat vremena nakon napada NATO-ovih aviona na položaje Srba, primio sam poziv. Nizozemci su tražili da se napad prekine jer su bombe padale blizu njih

Sedamnaest godina nakon tragedije u Srebrenici sjećanja i rane još su svježi. Ni danas nije posve jasno zašto Ujedinjeni narodi nisu intervenirali na vrijeme. Jesu li velike zemlje u Vijeću UN-a suodgovorne za težak zločin? Ili su za propust krive nizozemske snage kojima je bio zadatak zaštititi civilno stanovništvo? Yasushi Akashi, specijalni izaslanik glavnog tajnika UN-a za bivšu Jugoslaviju, bio je jedan od onih koji su se tada nalazili na terenu.

Osjećate li se odgovornim za masakr u Srebrenici?

Koncept “sigurnih područja” pokazao se promašajem. Ta područja nikada nisu bila sigurna. Za to je bilo potrebno znatno više trupa UN-a nego što ih je ondje bilo angažirano. U Srebrenici smo imali 4 ili 5 stotina slabo naoružanih nizozemskih vojnika. Osim toga, UN na terenu nije imao nikakve informacije o napadu Srba na čelu s Karadžićem i Mladićem. Možemo reći da je to bila izgubljena igra.

Sat vremena nakon napada NATO-ovih snaga na položaje Srba primio sam telefonski poziv zapovjednika nizozemskih snaga koji je zatražio zaustavljanje NATO-ovih udara jer su njihove bombe padale preblizu nizozemskih trupa. Osjetio sam potrebu izraziti nezadovoljstvo njegovom željom, no NATO je ipak zaustavio napade te je Srebrenica pala. U to vrijeme nitko, ama baš nitko nije mogao zamisliti što bi se ondje moglo dogoditi.

Nije li to bilo naivno?

Nitko nije mogao predvidjeti takvo neprijateljstvo srpske strane. Znali smo da su tamo neki Srbi bili ubijeni, pa da su bili ubijeni neki muslimani. Ta su se sjećanja intenzivirala među Srbima, posebice kod Ratka Mladića. Ponavljam, nismo imali dovoljno sredstava za osiguranje tog područja.

Je li onda UN odgovoran ili ne?

Bili smo dio tragedije. Ne želim kritizirati poteze UN-ovih lidera, no mi smo slali tri izvješća Vijeću u kojem smo naveli propuste koncepta sigurnih područja te tražili da se to izmijeni. No Vijeće nikada nije odgovorilo na to.
Pogreška je kolektivna, isto tako i odgovornost. Vijeće je moralo biti poštenije, ono se naime nije ponašalo u skladu sa stvarnošću koja je vladala na terenu. Time je došlo do velikog propusta u komunikacijskoj liniji između Vijeća i nas na terenu. Mi smo sjedištu UN-a javili da ne možemo obaviti zadaću uz ograničenja koja su nam bila dana. Bili smo bespomoćni.

Naučili smo lekciju

Dakle odgovorno je Vijeće sigurnosti?

Da. Najveći dio odgovornosti za masakr u Srebrenici leži na Vijeću sigurnosti.

Zašto međunarodna zajednica nije reagirala kao u slučaju Kosova 1999.? Vjerojatno bi se spriječile nepotrebne žrtve?

Akcija na Kosovu bila je legitimna, ali nezakonita. Nije ju potvrdilo Vijeće sigurnosti, no istovremeno je bila usmjerena na spašavanje života, odnosno nedužnih ljudi. Postoje situacije u kojima UN reagira, a isto tako i NATO. Za ovu akciju nisu dane ovlasti, no trebala se dogoditi.

Smatrate li da ste dobro obavili posao u Hrvatskoj?

Dao sam sve od sebe. Ne mogu reći da je riječ o potpunom uspjehu zbog same prirode mandata koji mi je povjerio UN u Hrvatskoj. Imali smo iznimno ograničenu odgovornost, nismo dobili moć stvoriti mir. Naš je zadatak oblikovao gospodin Vance, a odobrilo Vijeće sigurnosti UN-a. Naše su operacije bile usmjerene na južni dio Hrvatske, gdje je živjelo mnogo Srba.

Milošević je htio pokrenuti te Srbe na ujedinjenje sa Srbijom, dok su Hrvati istovremeno htjeli svoju nezavisnost. Zapadna Europa nastojala je održati mir pomoću njihovih razgovora. EU je kreiralo povjerenstvo s motom: “U redu, Hrvatska može dobiti nezavisnost, no mora se obvezati na zaštitu ljudskih prava manjinskog stanovništva, među njima i Srba.” No Zapadna Europa na čelu s Njemačkom požurila je priznati Hrvatsku prije donošenja ustava koji bi jamčio zaštitu prava manjina, što je otežalo stvari.

Međunarodnoj se zajednici zamjera što je izjednačila agresora i žrtvu, odnosno održavala status quo?

Nismo izjednačavali Vladu i pobunjeničke snage koje su se koristile silom protiv Vlade. Vođa tzv. Krajine je tražio da ga se tretira kao predsjednika, što mi nismo nikada prihvatili. Trudio sam se uvjeriti ga da je to potpuno nerealno.

Unatoč rezoluciji UN-a prema kojoj je Beograd odgovoran za okupaciju dijelova Hrvatske, nikada niste osudili vladu u Beogradu?

Mirovne snage UN-a u jugoistočnoj Hrvatskoj bile su prijelazna mjera u očekivanju konačne odluke. Mi nismo bili sudac. Naš je zadatak bio održavanje mira u tim područjima. Dakle, nismo bili arbitar u tom sukobu.

Oluja sasvim razumljiva

Zašto ste bili protiv Oluje?

Htjeli smo da hrvatska Vlada završi sukob diplomatskim putem, a ne vojnom akcijom. U vojnim akcijama uvijek stradaju civili s obje strane. Htjeli smo, dakle, uvjeriti sve strane da se sukob može riješiti mirnim putem. No nakon što su Srbi u okupiranim područjima reagirali nerazumno, “Oluja” je sasvim razumljiva. Sjećam se da je Mikelić, premijer tzv. Republike Srpske Krajine, došao poslije k meni u Beograd u suzama i s riječima: “Gospodine Akashi, trebali smo vas poslušati.” Radilo se o nerazumnim vođama koji su spriječili mirovnu tranziciju.

Znači Oluja je bila neizbježna?

Ne mogu odgovoriti na to pitanje. No očito da je Tuđman bio nestrpljiv.

Kada gledate danas na to, što je UN mogao bolje učiniti, a što nije?

Najveći propusti UN-a dogodili su se u bivšoj Jugoslaviji, Ruandi i Somaliji. Nužno je precizirati koliki bi trebao biti budžet te kakve su snage potrebne na terenu. Tu je u prošlosti bilo mnogo propusta.
 
izvor: vecernji.hr
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9806"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]