Nikola Borić (39), jedan od najboljih svjetskih atletskih trenera došao je u šumu iznad sela Kokočak i počeo graditi svoj dom. Ne želi internet, struju, vodu, TV…

Selo Kokočak u Parku prirode Papuk , nedaleko Orahovice , gotovo i ne postoji na zemljopisnim kartama. U Kokočaku je do prije dva mjeseca živjelo tek petero ljudi. I onda, na čuđenje svih, u šumu iznad sela došao je i počeo graditi svoj dom Nikola Borić (39), jedan od najboljih svjetskih atletskih trenera .

Ne treba mu ništa – ni ljudi

Dodatno čuđenje mještana izazvao je najavom da ne namjerava uvoditi ni struju te da mu ne trebaju ni voda ni internet ni televizija ni radio ni drugi – ljudi. No, najviše je sve iznenadio kad je obznanio da je sve materijalno što je do tada imao u životu podijelio prijateljima.

Sebi je ostavio tek 10.000 eura kojima je kupio 50.000 četvornih metara zemljišta ponad Kokočaka na kojem kani izgraditi brvnaru od prirodnih materijala i “uživati u svom duševnom miru”.

‘Odluku nisam donio preko noći. Želim biti čoban’

Moja filozofija se svodi na život u skladu s prirodom, bez ikakvog otpada, ne proizvoditi nikakvo smeće, pomoći lokalnoj zajednici i sebi naći neki mir. To sam sve pronašao u Kokočaku i moj dolazak ovdje, koliko god to vama zvučalo i izgledalo radikalno, nije bila odluka koju sam donio preko noći.

Novac me nikada nije previše zanimao, premda se lijepio za mene, i u njemu nije nikakav problem. Jednostavno, htio bih se sad malo više posvetiti prirod i i promijeniti kompletan način života. Želim biti čoban – priča Nikola.

Ovo je njegov raj

Prije tri godine, kad je u potrazi za duševnim mirom nabasao na neki oglas i tragom njega došao u Kokočak, Nikola je već na prvi pogled znao da će to mjesto biti njegov raj. Kaže, obišao je cijeli svijet, svugdje je sa svojim vrhunskim atletičarima dočekivan kao kralj i imao najbolji mogući smještaj, ali – nigdje nije doživio da može piti vodu iz potoka.

Poklonio tvrtku vrijednu milijune eura, poklonit će i luksuzan stan

Pregledavajući golemu parcelu koja se nudila za prodaju, između stabala je bio raširio mrežu za spavanje i na njoj spavao danima. Znao je da će se tamo vratiti.

Po povratku u Tursku, u kojoj je tada bio glavni trener atletske reprezentacije te zemlje, svom poslovnom partneru je doslovno poklonio tvrtku vrijednu milijune eura i rekao da ga to više – ne zanima.

Tako i danas kaže da će za mjesec dana, ako se slučajno ne predomisli, isto napraviti s golemim luksuzno opremljenim stanom u Adis Abebi u Etiopij i i darovati ga svom tamošnjem prijatelju.

“Meni materijalne stvari uistinu ništa ne predstavljaju u životu. Za mene je život u Kokočaku postao dosad moj najveći životni izazov. Nemam nikakvih planova, sve mi je svejedno, sad mi može pasti na pamet upaliti auto i odvesti se na Sjeverni pol. Znam da za sutra jedino moram pripremiti drva, jer sam ostao bez njih, i to je sve” – tvrdi Nikola.

U poslu je dosegao vrh i došao do zida

U poslu u kojem se bavio Nikola Borić je uistinu dosegnuo vrh. Kaže, u atletici se “popeo na Mount Everest , iznad toga nema ništa, a svi ponovni usponi nisu mu bili više zanimljivi”.

Nakon što je trenirao plivačicu Anu Sršen i s njom uzeo dvije srebrne medalje na paraolimpijskim igrama u Sydneyu i Ateni, sa Stjepanom Božićem radio šest godina i s njim uzeo svjetsku titulu, s Gordanom Kožuljem osvajao zlatne medalje, Dire Tune doveo do pobjede na bostonskom maratonu, sa Elvan Abeyleggese uzeo zlato na Europskom prvenstvu 2010., atletske momčadi Turske i Azerbajdžana vodio 2012. na Olimpijske igre, Marokanca Aminea Laaloua trenirao za pobjede u utrkama na 1.500 metara u Dijamantnoj ligi…, Nikola je došao do zida.

“Volim, obožavam svoj trenerski posao, ali, jednostavno, izgubio sam motivaciju za raditi i sve te uspjehe ponoviti . Evo, neki dan me zvao moj prijatelj Stjepan Božić, htio bi da ga pripremam za još jedan profesionalni boksački meč” – priča Nikola.

Jede tek jednom tjedno

Svoju asketsku životnu filozofiju, teško shvatljivu drugima, Nikola je počeo primjenjivati na svojoj prehrani prije osam godina. Sad je došao do razine da jede “tek jednom tjedno, za vikend, kad mu dođu prijatelji” i, eventualno, dan poslije obroka s prijateljima, kad pojede neko voće.

“Priuštim si ponekad neku kavu. Meni to odgovara, tako živim već godinama i nije mi nikakav problem biti danima bez hrane” – priča Nikola.

Spava na balama sijena

Od “tekovina civilizacije” Nikola je u Kokočak ponio tek Ladu Nivu , bez koje se nemoguće dovesti do njegove brvnare, poluraspadajući mobitel, kojeg uskoro kani “šibnuti u potok” i motornu pilu, kojom je raskrčio šumu.

Bio je unajmio i bager kojim je u brdu izdubio trap (hladnjak) i nasuo podest za brvnaru koja će biti gotova tek na proljeće. Dotad, spava na balama sijena pored goleme bačve koju je pretvorio u peć.

“Kad je pao snijeg, sedam dana se nisam spuštao u selo. Prijatelji su me pokušavali dobiti na mobitel, ali baterije su mi otišle. Kad su konačno u panici došli do mene, našli su me kako sjedim u kratkim rukavima pored tople bačve u brvnari. Samo sam im se nasmijao i začudio se zašto su se uplašili” – priča Nikola.

Posjećuju ga divlje svinje, jeleni, srnjaci, jazavci…

Prostor oko brvnare u izgradnji premrežen je tragovima divljih životinja koje se bez straha približavaju Nikoli i kojima on ostavlja hranu. Posjećuju ga divlje svinje, jeleni, srnjaci, jazavci, a sprijateljio se s lisicom kojoj ostavlja voće.

U divljinu nije ponio nikakvu knjigu, kaže: “Uživam što mi je glava prazna”!

“Ništa mi ne nedostaje i o ničemu ne razmišljam, sve mi je svejedno” – priča Nikola.

Mobitel punim kod susjeda’

‘Društvo mu pravi tek udomljena maca koju zove’ – Maca.

“Sve ovdje je moje , zemlja, drvo, hrastove grede sam dobio s jedne kuće stare 120 godina, cigle od susjeda, televizor nemam, radio nemam, internet nemam, mobitel punim kod susjeda” – priča Nikola.
 

 

 
(24sata.hr)