Tvrtka Hacking Team iz Italije koja se našla u središtu skandala kada su joj hakirani e-mailovi među kojima je bila i komunikacija s hrvatskom Sigurnosno-obavještajnom agencijom (SOA), pristala nam je objasniti što se doista tada dogodilo i je li taj događaj doveo u pitanje nacionalnu sigurnost

S Hacking Team-om SOA-a je pregovarala o nabavci softwarea kojim bi mogla na daljinu nadzirati elektroničke uređaje. Pregovori su, kako proizlazi iz e-mail poruka što ih je objavio Wikileaks, počeli još 2011. godine. Posrednik između SOA-e i Hacking Teama trebala je biti Alfatec, tvrtka koja inače surađuje s domaćim sigurnosno-obavještajnim sustavom

Čitajući sve mailove vidi se da su osim SOA-e još i Vojno-sigurnosno obavještajna agencija (VSOA) i Ministarstvo unutarnjih poslova bili upoznati s različitim proizvodima talijanske tvrtke.

U organizaciji prezentacija posredovao je Alfatec. Potencijalni hrvatski kupci odustali su od nabavke opreme za tajni nadzor Skype-a, WhatsApp-a i Viber-a svega nekoliko dana prije nego što je afera izbila, a razlog je, navodno, nedostatak novca.

Korespodencija Hacking Teama objavljena je na Wikileaksu još u srpnju prošle godine, no nedavno je slučaj ponovno aktualiziran zbog najavljene smjene ravnatelja SOA-e Dragana Lozančića. Upravo njemu pokušalo se pripisati propuste u radu SOA-e koji su na kraju postali vidljivi u ovom slučaju.

Zato smo Hacking Team pitali je li u njihovom mogućem dogovoru sa SOA-om bilo ikakvih nepravilnosti. Naime, u više se navrata spominjalo kako je nabavka ove opreme i njezino korištenje zapravo suprotno trenutno vrijedećim zakonskim odredbama u Hrvatskoj.

Bi li nabavka vaše opreme bila protivna zakonu?

“Hacking Team ne moće potvrditi identitet svojih pojedinih klijenata niti odakle oni dolaze. No, prodaja tehnoloških rješenja naše kompanije u Italiji je regulirana u okviru Wassenaar Aranžmana prihvaćenih prije više od godinu dana. Svaka prodaja podliježe provjeri i potvrdi u sklopu njegovih odredbi, a kada bude odobrena smatra se poptuno legalnom”, odgovaraju iz Hacking Teama.

Wassenaar Aranžman regulira kontrolu izvoza konvencionalnog oružja, te robe s dvojnom namjenom. Republika Hrvatska je kao dio svoje Strategije nacionalne sigurnosti usvojene u ožujku 2002. godine, izrazila spremnost i interes za pristupanje međunarodnim aranžmanima i režimima na području nadzora izvoza kontroliranih roba i tehnologije, a jedan od njih je i Wassenaar Aranžman.

Je li hakiranje vaše elektroničke pošte na bilo koji način ugozilo nacionalnu sigurnost?

“Klijenti Hacking Teama sami provode svoje istrage i one su potpuno tajne. Sav obavještajni materijel prikupljaju same agencije, a ne Hacking Team. I agencije su te koje i pohranjuju sve svoje prikupljene podatke. Zato napad koji se dogodio na Hacking Team u srpnju 2015. godine nije ugrozio te podatke, niti tajne istrage koje su bile u tijeku.

Naravno, morali smo zamoliti naše klijente da prekinu korištenje softwarea sve dok ne razvijemo zakrpu za prolaz koji je iskorišten za napad. Još početkom rujna prošle godione dostavili smo svim korisnicima unaprijeđenu verziju programa. Ta se verzija sada koristi u brojnim agencijama diljem svijeta”.

Jesu li vaši korisnici sada sigurni od sličnih napada?

“Da. Stručnjaci za unutarnju sigurnost Hacking Teama napravili su sve potrebno kako bi se budući napadi onemogućili. Sam softweare testiran je na više načina kako bi ostao nevidljiv za nove anti-virusne i operativne sustave.

Znači možete garantirati da se ovakav incident neće više nikada dogoditi

“Poduzeli smo sve mjere, koje su ponašem mišljenju bile opravdane i dostatne, kako bi spriječili buduće napade. No, svjesni smo da za velike novce, uz dovoljno vrijeme i potrebno tehničko znanje svaki sustav može postati ranjiv. Naravno, s obzirom da smo bili žrtve napada poput onog što se dogodio prošlog ljeta, sada smo oprezniji nego ikad”, poručuju iz Hacking Teama.
 
(net.hr/uredio:NSP)

Gradski videonadzor dosad je služio za uočavanje prometnih prekršitelja, a odnedavno i osoba koje ugrožavaju nacionalnu sigurnost

SOA se spojila na stotine nadzornih kamera čime im je omogućeno izravno zaviriti u većinu ulica Zagreba i drugih gradova. Nakon što su ih prvo koristili prometni redari, zatim policija, sada će ih koristiti i tajni agenti.

Obzirom na napade u Parizu, građanima ova odluka nije sporna.

“Spajanje na sustave video nadzora javnih površina obavlja se temeljem Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu RH. Detalje o postupku i izvedbi spajanja na sustave video nadzora javnih površina ne možemo iznositi”, priopćili su.

Bono Marjanović, sigurnosni stručnjak, kazao je kako ovim direktnim pristupom videokamerama tajna služba podiže razinu sigurnosti u zemlji te da skraćuje vrijeme reakcije u slučaju opasnosti.

“Sigurnosno obavještajna agencija ima svoje baze podataka, a na ovaj način oni mogu u tom trenutku provjeriti za određenu osobu registraciju vozila ili bilo što drugo.

Sada jedino što ostaje je pitanje protokoliranja, nadziranja rada, korištenja da ne bi otišlo u jednu drugu varijantu”, pojasnio je stručnjak za sigurnost Bono Marjanović za RTL.
 

 
(net.hr/uredio:nsp)

Prvi susjed, liječnik, profesor u školi, vodoinstalater, teta za pultom u dućanu… Svi su oni mogući suradnici tajne službe. Pritom, naravno, nije uopće bitan njihov posao, nego jesu li u nekakvoj vezi s nekim tko je zanimljiv Sigurnosno-obavještajnoj agenciji.

Osim agenata koji su na plaći u SOA-i, ta tajna služba u svoje redove regrutira i vanjske suradnike. To je idealan posao za hrvate, biti špijun, spojiti ugodno sa korisnim.

Analitičari, a ne kriminalisti

Da, špijuni su među nama. Ne paranoični poput legendarnog “balkanskog špijuna”, nego obični ljudi koji u jednom trenutku dođu pod povećalo “službe”. Primijeti li agent SOA-e čiji je zadatak, recimo, praćenje ekstremnih vjerskih organizacija, da neka osoba ima kontakte, pa možda na prvi pogled i sasvim benigne, s nekim potencijalno opasnim religijskim skupinama, počet će je obrađivati.

Možda i godinu dana pratit će njene navike, razgovarati s ljudima koji je poznaju (ne bi je smio prisluškivati), sastavit će njezin psiho-profil… Upoznat će je, kažu nam obavještajci, bolje od nje same. E, kad je tajni agent to odradio, onda će svoju metu i upoznati. Uredno će joj se predstaviti, predložiti suradnju, ali i novac kao naknadu za trud. Budući da će iskusan špijun dobro proučiti i najslabije točke svoje mete, znat će je “obraditi” (ne bi je smio ucjenjivati) i privoljeti na suradnju. Ma, nemoguće?

– A zašto ljudi surađuju s vama novinarima? Zašto vam odaju određene informacije? – odgovara protupitanjem naš sugovornik iz tajne službe.

Za to će vrijeme taj SOA-in vanjski suradnik uredno nastaviti svoj život, odlaziti na posao i slično, ali susretat će se i sa špijunima te im prenositi tražene informacije.

Sigurnosno-obavještajna agencija danas zapošljava oko tisuću djelatnika. Osim u sjedištu SOA-e u Zagrebu, u superzgradi otpornoj na eksplozije i prisluškivanje, tajni agenti rade i u lokalnim centrima po Hrvatskoj: Split, Osijek, Rijeka, Bjelovar… Više od 70 posto zaposlenih u SOA-i, kažu naši sugovornici, imaju visoku stručnu spremu, a u tajnoj službi uglavnom rade ljudi koji su po obrazovanju i struci novinari, diplomati, povjesničari…

Iako bi čovjek na prvu pomislio da u tajnim službama rade kriminalisti, ne, riječ je o ljudima koji su završili neki od fakulteta s područja društvenih znanosti. Naši će sugovornici objasniti da je to zato što ljudi miješaju posao policije i posao SOA-e. Policija, USKOK i DORH bave se kriminalom, a tajni agenti više su analitičari čije su zadaće špijunaža, kontrašpijunaža i protuterorističko djelovanje.

Sjedište SOA-e u Zagrebu, superzgrada otporna na eksplozije i prisluškivanje

U SOA-i je od svih zaposlenih 45 posto žena (podjednako su kao i muški kolege ili tajne agentice ili na rukovodećim funkcijama), a više od 40 posto zaposlenih mlađe je od 35 godina. Sudeći po ovoj statistici, naša je tajna služba gotovo pa idealna. No, nije i ne može biti tako. U dvadesetak godina hrvatske samostalnosti tajne službe prošle su transformaciju od obavještajnog aparata koji je sazidan na temeljima nekadašnje zloglasne jugoslavenske Udbe i koji je ratnih devedesetih godina bio pod dominantnim utjecajem politike, pa i služio tada vladajućem HDZ-u u obračunima sa svima koji nisu mislili i djelovali kao oni, do moderne agencije koja se, međutim, i dalje nije posve uspjela odlijepiti od politike.

I dok je, primjerice, američka CIA ugledna agencija čiji zaposlenici (oni koji to mogu) ne kriju gdje rade, u Hrvatskoj se i dalje od rodbine i susjeda skriva posao u tajnoj službi. Potvrđuje to i profesor Vlatko Cvrtila, stručnjak za sigurnosna pitanja, koji korijen problema vidi upravo u Udbi.

Učinkovitiji nadzor

– Naše su sigurnosne službe u devedesetim godinama zadržale i mentalitet i način rada prijašnje Udbe. Tako su se prisluškivali opozicijski političari, novinari… Politika je uvijek htjela vladati tajnim službama – napominje Cvrtila.

Obavještajne agencije, dodaje, ne mogu biti samostalne od politike, ali moraju biti neovisne o političkim opcijama.

– Državna politika treba voditi računa o tome što službe rade, ali nad njima treba uspostaviti učinkovitiji nadzor. Nužno je ojačati unutarnju kontrolu u obavještajnim agencijama tako da šef tajne službe ne može zaustaviti i zataškati istrage – objašnjava Cvrtila.

Po njemu bi mandat šefa tajne službe trebao počinjati u sredini mandata vladajućih tako da svaki novi ravnatelj obavještajne agencije ne dolazi i ne odlazi s novim premijerom. Problem paraobavještajnog podzemlja, koje se u hrvatskim prilikama tako često spominje, Cvrtila ne zanemaruje i kaže da paraobavještajci nisu izolirani od obavještajaca.

– To je mreža starih pajdaša koji, kad izađu iz obavještajnog sustava, ne mogu i ne žele s njim prekidati veze. Posebno kada mogu doći do informacija koje se tiču politike i političara – ističe Cvrtila i dodaje da je paraobavještajno podzemlje problem tranzicijskih država i zemalja s organiziranim kriminalom. Agentima CIA-e, tvrdi, nikada ne bi palo na pamet da rade nešto što bi se moglo povezati s radom za korist jedne političke opcije.

Bitna mu bila logika

Smiljan Reljić, najdugovječniji ravnatelj SZUP-a (od 1992. do 1997. godine), ima lovišta u Lici i vinograde u Dalmaciji. Danas živi na relaciji Drniš – Zagreb i baš je sretan što se maknuo “iz tog svijeta”.

– Nije nikada problem u službi, nego je problem u politici koja uvijek preko službe hoće hraniti svoje ćakule – kaže Reljić.

On je, pak, ostao upamćen po 126 dosjea nepodobnih novinara i političara koje je tajna služba napravila u Tuđmanovo vrijeme. Reljiću je ta priča, i sam kaže, i dandanas bolna rana, ali on je vidi drugim očima od ostalih. Zapravo tvrdi da nije bilo toliko dosjea, da su izmišljeni…

U njegovo vrijeme, ističe, u SZUP-u nisu zapošljavali društvenjake, nego ljude tehničke struke jer je Reljiću bila bitna logika.

– Sve se svodi na sklapanje informacija i logičko zaključivanje – objašnjava Reljić, koji je nakon SZUP-a godinu dana bio ravnatelj Ureda za nacionalnu sigurnost. Nakon toga dvije je godine radio kao menadžer za sigurnost u HEP-u, pa opet dvije u UNS-u i naposljetku je otišao u mirovinu. U sustavu tajnih službi proveo je, kaže, 12 godina i tvrdi da je za svoj rad osam puta odlikovan.

Od njegovih vremena, priznaje, po prirodi stvari tajne su službe “išle nabolje”.

– Devedesetih je bila ratna situacija, što je bilo posebno teško za službu koja se u Hrvatskoj, kao novoj samostalnoj državi, tek razvijala. Da bi se obavještajna agencija razvila, potreban joj je jedan ljudski vijek, otprilike 70-ak godina – objašnjava bivši šef SZUP-a.

A što je s drugim starim šefovima tajnih službi s početka devedesetih godina koji su odavno otišli iz obavještajnog aparata? Već letimična analiza pokazuje da su ili poduzetnici ili političari; neki su završili u diplomaciji, ima i profesora, a neki su zbog godina i u mirovini. Budući da su čelnici obavještajnih agencija državni dužnosnici, država se uglavnom za njih pobrine i ne završavaju na cesti. Upravo zato nije rijedak slučaj da se isluženi obavještajni kadrovi smjeste ili u diplomaciju ili ih se zaposli u javnim poduzećima na savjetničkim mjestima za sigurnost.

Od Kanade do Iraka

Tako je Jerko Vukas nakon karijere u SZUP-u danas hrvatski veleposlanik u Bagdadu, dok Veselko Grubišić, nekadašnji šef OA-e, isti posao obavlja u Kanadi. Joško Podbevšek, koji je u POA-i naslijedio smijenjenog Franju Tureka, zaposlio se u državnom Janafu, i to na poziciji savjetnika.

Neki su se obavještajci bacili u poduzetničke vode, poput Ivana Brzovića, kojega se povezivalo s Ivićem Pašalićem, nekad jednim od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj. Brzović je, prema podacima dostupnima na internetu, vlasnik jedne građevinske tvrtke iz Sesveta. Neki su, pak, poput Tomislava Karamarka, iz službe zaprašili u politiku. Šef HDZ-a prvo je nakon ubojstva Ivane Hodak ušao u vladu Ive Sanadera kao ministar policije, a zatim je Jadranki Kosor na unutarstranačkim izborima preuzeo stranku.

Profesori Miroslav Tuđman, koji je ravnao HIS-om, i Ozren Žunec, također bivši šef HIS-a, vratili su se fakultetskim obvezama. Tuđman je pokušao i sa strankom Hrvatski istinski preporod, koja je propala, a na zadnjim izborima ponovno se politički angažirao i s liste HDZ-a ušao u Sabor.

Zgrada otporna na metke i prisluškivanje

Potkraj 2010. godine SOA se seli iz Gruške ulice u Savsku, po opremljenosti i sadržaju u pravi “svemirski brod” od zgrade u sastavu MUP-ova kompleksa u središtu Zagreba. U novi dom SOA-e ugrađene su posebne instalacije i protupožarna dizala, ostakljena je tzv. propucavajućim stijenama i okvirima koje su prije ugradnje šest mjeseci ispitivane u Njemačkoj.

Te površine ne omogućuju samo sigurnost od eksplozija i metaka nego i prisluškivanja. Podzemlje zgrade koncipirano je i kao alternativna bolnica u slučaju krize.
 
izvor: vecernji.hr
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11182"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Sve ostale djelatnosti obavještajnog sustava bile su marginalne i ni od kakvog vitalnog značaja za državu. Tako koncipiran sustav držane sigurnosti, kojemu je apsolutno najvažnija zadaća bila čuvanje teritorijalne cjelovitosti jedne neprirodne, umjetne tvorevine uz mehanizme totalitarne i diktatorske vlasti, jedino je tako mogao uspješno funkcionirati desetljećima, dakle da gotovo svatko svakoga nadzire, da nitko nikomu ne vjeruje.

Brand, odnosno prepoznatljivost “jugoslavenskog puta u socija1izam’, “jugoslavenskog modela samoupravnog socijalizma”, “jugoslavenskog socijalizma sa ljudskim licem”, “jugoslavenske nesvrstanosti’ itd. nije stvaran iz ideoloških pobuda, već je naglasak uvijek bio na Jugoslaviji i jugoslavenskom teritoriju “od Triglava do Đerdapa°.

Sve je bilo podređeno održavanju te tvorevine pa i sama ‘ideologija` tzv. “socijalizma’! Režim se s vremenom postupno i djelomično “liberalizirao’ te više nije gotovo uopće represivno reagirao na kritičare modela socijalističkog društvenog ustroja ukoliko ti kritičari, naravno, nisu zastupali ideje nekakvog organiziranog oblika djelovanja i tako svjesno ili nesvjesno dovodili u pitanje samo postojanje te višenacionalne tvorbe. Naravno da su Tito, Kardelj, Bakarić i ostali iz samog vrha režima vrlo dobro znali kako demokratska Jugoslavija nije moguća i da svako popuštanje u smislu nekakve demokratizacije neminovno dovodi u pitanje samu njezinu  opstojnost kao teritorijalne cjeline. Drugim riječima, svi oni koji su prihvaćali Jugoslaviju kao neospornu i neosporivu datost, nisu imali gotovo nikakvih problema zbog mogućeg (individualnog) kritičkog artikuliranja mišljenja glede samog sustava društvenog uređenja.

Diktatorski, kasnije tzv. samoupravni (totalitarni) sustav bio je isključivo u funkciji održanja te nakaradne tvorevine tako da su s vremenom jugoslavenstvo i Jugoslavija postali jedinim vrijednosnim ideološko-političkim parametrom, sinonimom za “napredno’, “lijevo°, “progresivno’ i to je ostalo tako u medijsko – političko – znanstvenim društvene dominantnim krugovima Hrvatske sve do danas.

Jugoslavenstvo je u nas prevladavajući i na razini svijeta ni s čim usporedivi fenomen te supstitucija za “lijevo“ koje danas još samo u Hrvatskoj, od svih država proizašlih iz bivše tvorevine, u javnosti prolazi kao takvo. Jugoslavenstvo se i danas u Republici Hrvatskoj automatski smatra „lijevim“, samostalna Hrvatska i hrvatstvo, pak, nečim “desnim°!  Za razliku od Srbije, primjerice, gdje slične pozicije imaju tek marginalni i zanemariv društveni utjecaj i učinak.

PREVIŠE NEODGOVORENIH PITANJA

Ako je autorima serijala bila intencija Tita u prvoj emisiji prikazati velikim obavještajcem, Staljinovim agentom, onda u tomu nisu baš bili uvjerljivi. Da je bio nečiji igrač, to je svakako točno, međutim Staljinov sigurno nije bio. Baš kao što to nisu bili ni Josip Kopinič – Vazduh te ostali njegovi bliski suradnici s kojima je krenuo u rat za obnovu Jugoslavije koja, usput valja napomenuti, nije bila u programu niti jedne relevantne političke stranke tadašnjeg vremena pa čak niti značajnijeg broja samih komunista, posebice hrvatskih koji su zbog toga prije svega, ali i zbog činjenice što su doista bili uvjereni komunisti, bili fizički eliminirani od onih snaga koje su bile povezane s Titom.

Prevelik je katalog pitanja na koja se ne nude, niti mogu ponuditi, plauzibilni i uvjerljivi odgovori glede Titova “komunističkog’ svjetonazora, a koji bi argumentirano potvrdili takvu (titoističku) tezu i pretpostavku o njemu kao borcu “za socijalizam / komunizam’. S druge, pak, strane, niz argumenata i dokazivih činjenica potvrđuju da Josip Broz Tito uopće nije bio to za što se je izdavao i kakvim ga se još danas prikazuje. Kome je u interesu da se Tita još uvijek treba doživljavati kao nekog uvjerenog komunista kada je on, zapravo, bio samo borac za Jugoslaviju i nekakav reformator tipa turskog Kemala paše Ataturka?

Ponajprije, koliko je članova imala uopće KPJ pod vodstvom Tita u razdoblju od 1939. do travanjskog rata 1941. godine ?

To nitko ne može sa sigurnošću kazati jer su brojke poslije rata frizirane i nije napravljena nikakva pouzdana revizija. (Manjkas barata sa službenim podatkom bivšeg režima o 12.000 članova KPJ).

Jedno je sigurno: u Hrvatskoj je partija bila najbrojnija, a o kojim se stvarnim brojkama radilo, možemo samo procjenjivati. Primjerice, u Splitu je u jesen 1940. godine bilo 35 članova, a taj se broj povećao do travnja 1941. na 57 članova KPJ. U Srbiji je, prema kazivanju Svetozara Vukmanovića Tempa, u njegovim Memoarima “Revolucija koja teče“ situacija bila takva da je u Kragujevcu, najjačem industrijskom središtu Srbije “s 10.000 radnika u Vojno – tehničkom zavodu“ postojala samo jedna ćelija s tri člana KP] i to dva intelektualca i jedan radnik. U Nišu isto tako samo tri člana, Valjevu dva itd.

Kada imamo te brojke pred očima i slike koje nam Manjkas predstavlja sa sastanaka vrha KP] gdje Tito govori Kardelju, Đilasu i Rankoviću o čišćenju partije od frakcionaša, trockista, buržoaskih elemenata itd., onda si doista možemo slikovito zamisliti koliko ih je na kraju ‘čiščenja’ moglo uopće ostati.

Imao sam sreću, za vrijeme svojeg školovanja u Rimu, živjeti kod dr. Ante Cilige, koji je zasiguro bio jedan od najboljih poznavatelja povijesti radničkog pokreta ne samo u Hrvatskoj, već i na svjetskoj razini. Posredstvom njega došao sam u doticaj s osobom koja je radila u antikomunističkom odjelu zagrebačke policije za vrijeme Banovine Hrvatske, ali i prije. Taj mi je gospodin rekao kako je policija ubacivala svoje ljude u redove KPJ i da je, zapravo, u potpunosti nadzirala njihove redove. Prema njegovim riječima, titoistička je partija 1941. godine imala najviše 1. 500 do 2.000 ljudi i to zajedno s ubačenim konfidentima i pojedinim agentima režima. Mnogi od njih u zatvoru su započeli suradnju – tako su, primjerice, Ranković i njegov poslijeratni zamjenik Svetislav Stefanović – Ćeće postali policijski suradnici tijekom  izdržavanja zatvorske kazne.

JUGOSLAVENSKA BAČVA

Tito je za vrijeme služenja svoje zatvorske kazne u Lepoglavi bio tzv. slobodnjak, boravio je mnogo vremena izvan zatvora, neki autori poput Vladimira Dedijera pisali su kako je popravljao po kućama aparate (!?) i zabavljao usamljene žene. Kod jedne takve, lokalne krčmarice, bio je upravo u vrijeme kada je kroz Lepoglavu prolazio vlak s kraljem Aleksandrom na putu za Brdo kod Kranja pa da je zbog toga u zatvoru nastala prava panika među čuvarima koji ga nisu mogli pronaći. Spomenuti mi je policajac kazao da je Tito “slobodno’ vrijeme provodio sa stručnjacima iz policije gdje je prošao obuku za svoje kasnije djelovanje. Govorio je kako je najveći uspjeh za neku obavještajnu službu kada preuzme kompletnu logistiku jedne organizacije tipa tadašnje KP] koja je prije Tita imala doista prevratničke, subverzivne ciljeve! A on je potkraj života bio uvjeren da su KPJ u cijelosti nadzirali ljudi iz antikomunističkog odjela u suradnji s Britancima. Dugo je vremena mislio kako Britanci, koji su konstantno imali svoje prste u igri oko komunista (i preko slobodnih zidara), u staroj Jugoslaviji žele samo ubaciti svoje ljude među njih i to na ključne pozicije kako bi što učinkovitije mogli nadzirati i parirati utjecaju SSSR-a izvan svojih granica (u španjolskom građanskom ratu uspjeli su u najvećoj mjeri ubaciti svoje agente u njihove redove).

Major Randolph Churchill u Slunju s partizanima

Tek dugo poslije rata shvatio je da je sve to zapravo bila njihova igra na jednu projekciju koja je osiguravala za njih, iz geostrateških interesa, prevažan kontinuitet Jugoslaviji u novom poslijeratnom scenariju jer su bili svjesni i imali točnu procjenu kako je monarhistička versajska tvorevina neodrživa i kao takva neobnovljiva na dulji rok. Svoj utjecaj na tom području mogli su spasiti samo silom i čvrstom rukom jer je svaka demokracija nespojiva s opstankom te višenacionalne tvorevine koja je bila puna nepremostivih proturječja. Zbog toga su preko svoga agenta Tita dali pobiti gotovo kompletno relevantno članstvo KPJ i preko njega stvorili potpuno novu organizaciju s novim ljudima u njegovu neposrednom okruženju. Sjećam se kako je taj gospodin Jugoslaviju usporedio s bačvom koja je samo toliko dugo bačva dok ima čvrsti obruč koji sve njezine elemente drži na okupu. Takav je obruč po njemu simbolizirala od Tita preuzeta partija i njegova osobna diktatura. U trenutku kada obruč olabavi ili pukne, bačva nije više bačva, već samo niz njezinih pojedinačnih elemenata.

Da bi zaštitili svoje interese, prije svega naspram povijesnih rivala Rusa i potencijalno iznova Nijemaca, Britancima je na području jugoistočne Europe trebala upravo jedna čvrsta, cjelovita i stabilna “bačva“ pod njihovom nadzorom. A najlakše su ju mogli nadzirati ako je „obruč“ za tu “bačvu“ bio njihov originalni i doista, iz britanskog kuta gledano, kvalitetan, dobro osmišljen i dugoročno održiv proizvod! Naravno da to ne znači kako Britanci istodobno nisu igrali i na neke “druge karte”.

Poznato je’ da oni vole sve moguće inačice koje su u igri imati pod neposrednim nadzorom! Ako je to ikako moguće. Dakako, u tom dijelu Europe to je bilo moguće.

Zanimljivo kako u emisiji nema niti riječi o činjenici da je Velika Britanija već sredinom rujna 1941. godine poslala visoko rangiranu vojno-obavještajnu delegaciju Titu podmornicom s Malte. U Sv. Stefanu dočekali su ih Milovan Đilas, Arsa Jovanović i Mitar Bakić te odveli Titu u njegov štab gdje su ovi do daljnjega ostali. Ne prethodi li takvim akcijama nekakva logistička priprema koja iziskuje određeno vrijeme i kontakt koji je netko morao uspostaviti i to zasigurno ne od danas na sutra? Otkuda uopće ideja da se nekom Titu, koji nije još ni započeo borbeno djelovanje širih razmjera, pošalju važni profesionalci kao logistička potpora?

To je, recimo, za Dražu Mihajlovića bio vidljiv znak na koju kartu Britanci igraju već u najranijoj fazi rata. Osim toga, njemu je major zrakoplovstva Knežević, vojni obavještajac koji je bio jedan od važnih aktera u vojnom puču 27. ožujka 1941. godine, iz Londona tu njegovu procjenu jednom depešom i potvrdio.

TKO JE TITU DAVAO NOVAC?

Hrvatski list svojedobno je pisao o “ustanku’ u Srbu gdje se postrojilo 27. srpnja 1941. godine tisuću četnika koji su tog dana započeli tadašnju “balvan revoluciju` zaustavivši vlak iz Splita za Zagreb, a u isto doba partizani su tamo pod zapovjedništvom Đoke Jovanića imali samo nekoliko desetaka svojih boraca. No organizirali su sačekušu za člana CK KPH Marka Oreškovića koji je krenuo u Zagreb podnijeti izvješće ‘o stanju na terenu’ te ga likvidirali kako bi spriječili da se ondje dozna prava istina o tomu što se događa u Lici. To je primjer za stvarnu sliku na terenu ljeta 1941. godine, u vrijeme kada su se britanski obavještajci iz SOA-e spremali k Titu!

Nitko se ne pita kako je Tito financirao KPJ, a zna se da Kominterna tada nije više davala novac jugo-partiji? Tko mu je dao popise i podatke o svim onim komunistima koje je prokazao kod Staljina i koji su zbog toga likvidirani? Po nekim procjenama, tada je ubijeno ili nestalo gotovo 90 posto rukovodećeg kadra i 40 posto ukupnog članstva?

Kako je i zbog čega (koga) stradala Kerestinačka skupina s Cesarcem, Keršovanijem? Nije li Cesarec ispisao na zidinama ćelije „Živjela sovjetska Hrvatska!’, a ne “Živjela sovjetska Jugoslavija!“? Nije li to, možda, bio razlog za njihovu izdaju od titoističke jugoslavenske linije u KPJ koja je tako preuzela kompletnu partiju? Kako to da su se tada već Titu pridružili Ivan Ribar, njegov sin Ivo Lola, Vladimir Velebit, anglofilski “ljevičari” iz HSS, Ribnikar (vlasnik ‘Politike’)…i niz drugih anglofila, masona? Kada je tek k njemu došla prva sovjetska vojna misija koja igra “glavnu ulogu’ u Manjkasovu filmu? Kako je moguće da W. Churchill šalje svoga sina bojnika Randolpha, ,,opasnom agentu“ Staljina, Titu? Tko je omogućio Bleiburg, a čime je izravno pomogao i utjecao na preuzimanje i stabiliziranje Titove diktatorske vlasti?

I tako bi e moglo nanizati još na desetke pitanja, kao na primjer kako je moguće da Jovanka Broz bude uoči svoje udaje za Tita šest mjeseci privatna gošća kod ministra vanjskih poslova Anthonyja Edena gdje uči engleski jezik i ponašanje prve dame? Kome je bila u interesu Titova uloga među °nesvrstanima’? Kako je moguće da na Titovoj grobnici nema nikakvih simbola komunizma ako je već bio doista komunist? Na koncu, tko se najdulje zauzimao za opstanak Jugoslavije te oklijevao i bio protiv priznanja hrvatske neovisnosti? Tko taj čin smatra još i danas svojom pogreškom?

Da zaključim: Tito je bio britanski agent koji je uz njihovu pomoć i za njihov interes temeljito ‘očistio” organizaciju KPJ od pravih komunista prokazujući ih većinom kao “britanske agente’ da bi onda s tom, od njega i njegovih ljudi preuzetom, organizacijom i “narodnom frontom’ koju je okupio oko nje, mogao započeti borbu za novu Jugoslaviju u kojoj će neminovno morati vladati diktatorskim totalitarnim metodama kako bi ona uopće (u britanskom interesu) opstala! Diktaturu mu je omogućila (antifašistička) KPJ koju je zbog toga preuzeo i podredio jedinoj svojoj stvarnoj zadaći, a ona se sastojala isključivo u tomu da bude u funkciji održavanja teritorijalnog integriteta te tvorevine.

Prve dvije emisija serijala o “Jugoslavenskim tajnim službama’ moraju se pohvaliti i pozdraviti glede raskrinkavanja strašnih zločina koji su planski osmišljeni i izvedeni, najvećim dijelom nad Hrvatima, a po nalogu Tita i njegova režima, i to nakon završetka Drugog svjetskog rata, no, s druge pak strane, Manjkas istovremeno nastavlja s (krivom) službenom titoističkom promidžbom koja gledateljima nastoji i dalje sugerirati i održati njihovu dosadašnju percepciju Tita kao nekakvoga samostalnog političkog čimbenika koji je jedino “u startu* bio potpomognut od Staljina, a što je potpuno krivo i politički štetno zbog toga što se na taj način stvarni tvorac i podupiratelj Tita i totalitarističke Jugoslavije te tradicionalni neprijatelj hrvatske samostalnosti (sve do danas) i dalje pred prosječnim hrvatskim gledateljem skriva, ostaje nepoznat.

Krajnje je vrijeme da se to ispravi, ne samo radi povijesne istine, već prije svega radi političkog sazrijevanja i budućnosti hrvatskog naroda.

 

 

 
uređeno i preneseno sa hrsvijet.net
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8465"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]