Kad ljudima uskratite istinu, prava objašnjenja i transparentne odgovore, oni će potražiti alternativna rješenja i otvorit ćete vrata teorijama zavjere

Teorije zavjere daju smisao nečemu što se može činiti besmislenim. Kažu vam da ste usamljeni jahač u borbi protiv zla koje susrećete samo u filmovima o superjunacima. Kreiranjem udobne nestvarnosti, ograđujete se od neudobne stvarnosti.

Optužbe su u Hrvatskoj nakon izbora pale, ali tko, što, gdje i kada se dogodilo, ako se dogodilo, glasači nisu zaslužili znati, pa mogu samo nagađati, izmišljati, pretpostavljati, konstruirati.

‘Kad ljudima uskratite istinu, prava objašnjenja i transparentne odgovore, potražit će alternativna rješenja i otvorit ćete vrata teorijama zavjere‘, kaže britanski psiholog Rob Brotherton, autor novoizašle knjige ‘Suspicious Minds’ (Sumnjičavi umovi) koja istražuje psihološke razloge našega vjerovanja u urote.

Mostovci su očito odbili izaći s istinom, jer istina obvezuje. Kad je javnosti nepoznati biznismen Tihomir Orešković pao s neba za mandatara, na društvenim mrežama su odmah osvanule teorije o tome čiji je igrač, tko ga šalje, zašto i koji su njegovi motivi da ‘s velike plaće padne na malu’, kako kaže Petrov. Stoje li iza njega masoni, Opus Dei, globalni kapital, farmaceutski lobi, veliki igrači Novog svjetskog poretka, koji orkestriraju sve, pa i budućnost male Hrvatske?

Naravno, teorije zavjere nisu naša specijalnost, a naša mučna postizborna sapunica tek je mali dio stresne svakodnevice u koju se umočio svijet te u strahu pred neizvjesnim i nepoznatim, neki nude svoja objašnjenja. ‘Takva objašnjenja daju smisao nečemu što se može činiti besmislenim. Ona vam kažu da ste među izabranima, svjesni velike sheme koju drugi ne žele ili ne mogu vidjeti. Kažu vam da ste usamljeni jahač u borbi protiv one vrste zla koju srećete samo u filmovima o superjunacima’, kaže Rob Brotherton.

Mračne teorije urota omiljena su tema krimi-romana, filmova (što bi bez njih James Bond) i TV-serija, od kojih je najnovija – izuzetno hvaljena BBC-ijeva ‘London Spy’ autora Toma Roba Smitha (sporednu ulogu igra i naša Zrinka Cvitešić) – prema mišljenju nekih kritičara, ‘spektakularan primjer paranoidnog stila’. No stvarne teorije zavjere nerijetko su spektakularnije od fikcije. Iako je ISIL preuzeo odgovornost za suludi pokolj u kalifornijskom San Bernardinu početkom prosinca, u kojem je muslimanski bračni par ubio četrnaestoro građana, odvjetnik obitelji ubojice Sayeda Farooka odmah se požurio s izjavom o ‘namjernom incidentu koji će ubrzati donošenje zakona o kontroli oružja ili potaknuti predrasude i mržnju prema muslimanskoj zajednici’.

Nakon nestanka zrakoplova Malaysia Airlinesa, medijima su kružili različiti scenariji: srušili su ga Rusi, bila je to neka vrst pokusa, zrakoplov zapravo nije postojao, a CNN je pitao nije li završio u crnoj rupi. Teorija chemtrailsa po kojoj zrakoplovi, osim uobičajenih nusprodukata izgaranja mlaznog goriva, ispuštaju i kemijske, a možda i biološke agense u svrhu podčinjavanja ili trovanja ljudi, stigla je i do nas, pa su neki objavili detaljne studije o ‘trovanju naroda preko neba u Hrvatskoj’, na bazi analize snimki prelijetanja aviona iznad Splita. Jedna teorija kaže da su vlade nekih svjetskih sila namjerno proširile ebolu i AIDS zbog kontrole populacije, a druga da je američka Agencija za hranu i lijekove odbila jeftinu supstancu laetrile, dobivenu iz marelica, kao učinkovit lijek protiv raka, zbog zaštite interesa velikih farmaceutskih kompanija…

Prema jednoj ‘dokazanoj’ teoriji, tornjevi njujorškog World Trade Centera nisu srušeni zrakoplovima, nego kontroliranom eksplozijom, a Pentagon je pogođen navođenom raketom. Po drugoj su teoriji oteti zrakoplovi bili nakrcani eksplozivom i usmjereni na ciljeve daljinskim upravljanjem. Po trećoj su putnici otetih letjelica ubijeni ranije i bačeni u ocean, po četvrtoj su bili dio planirane zavjere i nakon katastrofe nastavili živjeti pod novim identitetom, a iza napada je stajao Izrael, želeći time natjerati SAD u konflikt s Arapima. Sve to zvuči blesavo, no jedno ispitivanje iz 2006. pokazalo je da je svaki treći Amerikanac vjerovao da je prste u napadu 9/11 imala Busheva administracija kao izliku za invaziju na Irak.

Ali takve nas reakcije ne trebaju iznenaditi, piše urednik Guardiana, David Shariatmadari, jer se one ponavljaju nakon svake velike, uznemirujuće i zbunjujuće tragedije. Uz povrijeđenost i tugu, javlja se sumnja da iza nje stoji neki veliki, tajanstveni razlog, kao u slučaju pariškog masakra, kada je na blogovima odmah iskrsnula teorija o tzv. ‘false flag’, operaciji pod krivom zastavom, koja počiva na ideji da su napad organizirale zapadne sile, da pokažu do kuda može ići ISIL.

‘Kad god se dogodi nešto neuobičajeno, skloniji smo vjerovanju da se to zbilo s nekom (višom) namjerom i da je to netko planirao, nego da je bila riječ o običnoj nesreći, kaosu ili kakvoj neželjenoj posljedici. Teško je povjerovati da se neki usamljeni vuk, Lee Harvey Oswald jednoga jutra jednostavno probudio, ubio najmoćniju osobu svijeta i američku povijest okrenuo u nekom drugom smjeru’, kaže Rob Brotherton.

Potreba za takvim objašnjenjima je prirodna posljedica načina na koji se razvijao naš mozak – objašnjava on – tvrdeći da se korijeni toga mogu nazrijeti u ranom djetinjstvu: upitate li dijete zašto netko kiše, odgovorit će da to čini zato što mu se sviđa. Tek nakon četvrte ili pete godine počinje učiti da sve što netko čini, ne čini namjerno. Odrastanjem smo u stanju premostiti takav automatski zaključak, ali istraživanja pokazuju da on u nama ipak ostaje u manjoj ili većoj mjeri. Kao kod pijanca: ako ga trijeznog netko gurne i prolije mu piće, primit će to kao običnu nespretnost. Dogodi li se to nakon četvrtog-petog pića, pijanac je spreman na svađu, neki čak na obračun oružjem.

Zašto se teorije zavjere šire brže no ikada? Budući da globalne događaje danas pratimo 24 sata, u realnom vremenu, pred nama stalno raste brdo kriza i kaosa koje moramo prožvakati, a u slučaju da ne vjerujemo službenoj verziji događaja, svoje sumnje možemo odmah s drugima podijeliti na društvenim mrežama. Teorija zavjere bilo je oduvijek i njihova je raširenost ostala ista do danas, tvrdi britanski psiholog Viren Swami, a zahvaljujući internetu, promijenila se samo brzina nastajanja. Promijenila se brzina nastajanja, ali i nestajanja, jer je internet danas inkubator konspirativnih teorija, ali i njihov protulijek, budući da je većina informacija dostupna odmah i svakome.

Iako su teorije zavjere odavna dio političke kulture, ozbiljnija istraživanja o njihovoj prirodi počela su tek devedesetih godina prošloga stoljeća. Tako su američki istraživači J. Eric Oliver i Thomas J. Wood u istraživanju naslovljenom ‘Konspirativne teorije i paranoidni stilovi masovnog mišljenja’, došli do saznanja da svaki drugi Amerikanac vjeruje u barem jednu teoriju urote te da se mnoge od njih razlikuju po ideologiji i utemeljenosti. Za razliku od mnogih teoretskih nagađanja, oni su zaključili da potreba za zavjereništvom nije posljedica autoritarnosti, neznanja ili političkog konzervativizma, nego psihološka spremnost da se vjeruje u neviđeno. Tražeći vezu između genetike i temeljnih političkih stavova, istraživači također propitkuju vezu između konspirativnog razmišljanja i gena. Istraživači Jan-Willem van Prooijen i Michele Acker pak sklonost vjerovanju u teorije zavjere povezuju s ljudskom potrebom za kontrolom.

Vjerovanje u teorije zavjere ima i mnoge loše strane. Loše su ako vjerujete da su klimatske promjene obmana znanstvenika, koji time gnjave zagađivače dodatnim troškovima. Ali ima i dobre, jer ‘kada bismo prihvatili zdravo za gotovo sve što nam kažu naše vlade ili farmaceutske kompanije, bili bismo stado ovaca’, kaže psihologinja Karen Douglas.

Ima još nešto. Izmišljanjem zavjera oslobađamo sebe odgovornosti. Ako je kreator problema netko izvan našeg dosega i moći, neka mračna organizacija, neka golema korporacija, neki strašni moćnik, mi mali, obični, ne možemo ništa učiniti. Kako netko reče, kreirajući udobnu nestvarnost, ograđujemo se od neudobne stvarnosti, ili je bolje ipak živjeti kao OVCA, biti prevaren i misliti da vlada čini ono što je ipak najbolje za nas?!
 
(tportal.hr/uredio:NSP)

Svijet se može doista činiti zbrkanim, njegovi su ljudi zbunjeni i uplašeni van svake pameti. Postoji vrlo malo stvari nad kojima imamo kontrolu, osim usmjeravanja vlastitih života.

Možete i zaslužujete definirati životnu svrhu koja vodi vaše korake, bez obzira na to što se događa oko vas. U najmanju ruku, ništa ne može zaustaviti definiciju vaše svrhe – i ona se ne može narušiti kroz razmišljanje o tome.

Bez obzira na vašu dob, osjećaj vam daje osjećaj da ste živi – život je svrha i ona može pomoći da živite dulje, pokazalo je istraživanje objavljeno u Psychological Science.

A dobra vijest je … nije bitno kada ćete pronaći tu svrhu.

Voditelj istraživanja Patrick Hill Sveučilišta Carleton u Kanadi, zaključio je:

Naši rezultati ukazuju na činjenicu da je pronalaženje smjera za život, i postavljanje prvenstvenog cilja za ono što želite postići, vam može pomoći da zapravo živite duže, bez obzira kada ste pronašli svoju svrhu. Tako da kada netko ranije pronađe smisao za život, postoji mogućnost da se ranije ovi zaštitni učinci mogu dogoditi.

Neke ranije studije utvrdile su je da pronalaženje svrhe u životu spustilo rizik od prerane smrti, ali voditelj istraživanja Patrick Hill se pitao da li prednost i benificije svrhe varira tijekom vremena, kao što se događa kroz različitie razvojne periode ili nakon važnih životnih prijelaza.

On i njegov kolega Nicholas Turiano sa Sveučilišta Rochester Medicinskog Centra istražili su, koristeći dostupne podatke iz srednjovječnih ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama kroz MIDUS istraživanje koje je sadržavalo više od 6000 sudionika. Usredotočili su se na one ljude koji su izvijestili da imaju svrhu u životu (npr., “Neki ljudi besciljno lutaju kroz život, ali ja nisam jedan od njih”).

Tijekom 14-godišnjeg razdoblja praćenja predstavljeni u podacima MIDUS studije, 569 sudionika je umrlo (oko 9% ispitanika). Oni koji su umrli prema podacima su imali manju svrhu u životu ili nisu uopće imali svrhu, te manje pozitivnih odnosa nego oni koji su dalj živjeli.

Svrha u životu dosljedno predviđa manji rizik od smrti u cijelom životnom vijeku, pokazujući istu korist i za mlade ljude, sredovječne i starije sudionike tijekom perioda praćenja u sklopu istraživanja.

Dosljedni rezultati su objašnjeni od strane Patrick Hilla:

Ima mnogo razloga vjerovati da imati svrhovit život može pomoći u zaštiti starije osobe više nego mlađih. Na primjer, odrasli možda trebaju više osjećaj smjera, nakon što su napustili radna mjesta i izgubio taj izvor organiziranja njihovih svakodnevnih događaja. Osim toga, više je vjerojatno da će se stariji ljudi suočiti s rizikom smrti od mlađih osoba.

Kako bi pokazali da svrha predviđa duži život za mlađe i starije ljude je podjednako prilično zanimljiva, a naglašava moć izgrađivanja. Ovi nalazi upućuju na to da postoji nešto jedinstveno u pronalaženju svrhe koja kako izgleda vodi do veće dugovječnosti.

Sada su istraživači željeli znati postoji li veza između životne svrhe i provođenja zdravijeg života. Može li se to dodatno računati za dugovječnost? A, osim što bi produžili životni vijek, htjeli bi vidjeti da li životna svrha ima i druge učinke na život osobe.

Prije dvije godine, slično istraživanje pokazalo je da je životna svrha mogla zaštititi ljude od negativnih promjena u mozgu koji se vide u obliku Alzheimerove bolesti. Dakle, čini se da su biološki učinci životne svrhu katalogizirale najmanje dvije studije.

Vratimo se na istraživanje dr. Turianoa od prije. On je koristio iste podatke od 6000 sudionika MIDUS studije. Rekapitulacijom je otkrio da visoko obrazovanje nije imalo nikakve veze s dužim životom. Zanimljivo, no drugačije istraživanje je pokazalo da je vjerovanje u “usmjeravanje svojeg broda”, da tako kažemo, dovelo do boljeg fizičkog stanja i kondicije u starijih ljudi.

Da li ljudi uzimaju dovoljno vremena da shvate i razvijaju taj poziv prema svrsi života? Mislimo da treba vremena da ljudi razmisle o svojoj svrsi, ali ne predugo.

Sve u svemu, činjenica je da svaka osoba, duboko u sebi, doista ne zna! Možda je samo svrha u tome da radimo više od onoga za što ste strastveni i stavite “svoju životnu misao vodilju” u riječi na papir kao podsjetnik.

Možete li mi reći: Imate li životni cilj i kako ste ga pronašli? Je li to napravilo vaš život boljim?

 
 
(preveo:mag. spec. Alfred Bošković / uredio: nsp)