Krist nas poziva da budemo budni, to sada čine i ljudi iz Vatikana!

Gabrielle Amorth je dugogodišnji službeni vatikanski egzorcist koji je između ostalog poznat po otvorenim izjavama u kojima se otvoreno suočava sa zlom ovoga svijeta. On je prvi objasnio ono što mnogi ne mogu shvatiti, a to je da se zlo preko masonerije uvuklo u sve pore društva pa tako i u sam Vatikan, jer zlo udara izravno na izvor dobra, a to je Katolička crkva koju stoljećima pokušava uništiti.

Amorth je tako nedavno izjavio da masonerija (slobodni zidari) preko svojih tajnih društava vladaju čitavim svijetom, kao i da namjerno blokiraju protok novca i popunjavanje radnih mjesta kako bi se kolapsirao sustav.

‘Među mnogim masonskim kontrolnim aktivnostima koje izvode u ovom trenutku je i financiranje dolaska brojnog muslimanskog stanovništva na prostore Europe, a sve u svrhu destabilizacije i uništenja kršćanstva‘ rekao je Amorth i tako potvrdio ono što podržava i većina geostrateških analitičara u ovom trenutku.

Međutim, ova izjava dolazi iz samog Vatikana i omogućuje nam da događaje koje smo prisiljeni gledati pogledamo iz jedne druge stvarnosti, odmaknuti od propagande koja sve ljude pokušava uvjeriti da dijabolična vrhuška ne postoji, da zlo ne postoji kao i da su masoni – priče za malu djecu. Međutim, oni su stvarni kao i njihovi ritali i težnje ka vladanju zbog kojih milijuni umiru, pate, i prolijevaju krv…u ovom trenutku.

Što možemo zaključiti na temelju izjave Gabriella Amortha, najjačeg živućeg egzorciste?

Možemo zaključiti da svjetski moćnici žele uništiti kršćanstvo, porobiti ljude, stvoriti svjetsku vladu i jedinstvenu valutu ali i ono što je najbitnije – jednu jedinu jedinstvenu religiju preko koje bi ‘ubili’ Krista ali i duhovnost mnoštva držali u šaci. Naravno, Gabrielle Amorth napominje da nema tog zla koje ne skviči pred Imenom Isusovim, pa je tako pobjeda masonerije u ovom duhovnom ratu posve nemoguća.

Ali, pozvani smo da budemo budni i trijezni te da mudro zauzmemo stranu pobjede, jer ideje masonerije će se mnogima svidjeti s obzirom na to da oni znaju što reći čovjeku da ga drže u poslušnosti. To čine i u ovom trenutku, preko medija, banaka i dugova koji su neotplativi, međutim ni ta prijevara, ni taj zločin nad čovjekom koji nas sve stavlja u poziciju ‘roba’ na vrlo očit i otvoren način nije dovoljan da se mase probude iz sna. Tolika je njihova moć, toliko je velika zavjera.

Na primjer,  Charlie Hebdo u kojem se navodno dogodio pokolj, za vlasnika ima Rothschilda, masoneriju. Oni se nisu libili izrugivati ni Mariju ni Isusa na najodvratnije načine. Pokolj (ako ga je uopće bilo) njihove redakcije, urodio je milijunskom nakladom tog časopisa ali i još nečim, mnogo većim. Taj pokolj iskoristio se za ispostavu mnogih zakona koji su naposljetku svi imali samo jedan cilj – oduzeti čovjeku svu slobodu. Također to je bio i sociološki eksperiment. Jer su ljudi mahnito govorili : Je suis Charle Hebdo, a isti dan je izbio pokolj 2 tisuće Nigerijaca koji su zaklani zbog vjere u Krista i to nitko nije spomenuo.

Ljudi, u pitanju su zastrašujući rituali masonerije čiji su sljedbenici nakon 33 stupnja inicijacije izravno posvećeni sotoni, o čemu je pisao Albert Pike, mason, ali i mnogi drugi.

Krajnji cilj ovog međunarodnog slobodnog zidarstva je – morate uvijek imati to na umu – uništiti Katoličku crkvu, a to preko financiranja dolaska islama u prijestolnicu kršćanstva, po riječima Amortha radi upravo masonerija. I naravno tu se stvara lažni ekumenizam, lažna tolerancija i krivovjerje u koje se uvlače ljudi diljem svijeta zaluđujući ih idejama ‘slobode i jedinstva’, dok UN s poslušnicima uvučenim u Vatikanu, isti ruši i priprema svijet za uvođenje jedne religije.

Ne, u tome ne sudjeluje papa Franjo, kako bi mnogi htjeli već upravo suprotno. Njegov lik se namjerno medijski dijabolizira kako bi mnoštvo samo mislilo da je on s njima – a nije. Tako je ove godine po prvi puta zasjao i na naslovnici Rothschildova The Economista kao ‘jedan od njih’ iako je papa Franjo prvi čovjek koji se njima izravno obratio rekavši: ‘Dok vičete mir i sigurnost’ izazivate rat!’ A nedavno je rekao kako protiv zla ne možemo, nego samo riječi Božjom što je i učinio, upravo tim riječima!
 
Koliko je samo okrutno misliti o istrebljenju kršćanske civilizacije koja je u dvije tisuće godina napravila bogatu, slobodnu i lijepu Europu sposobnu da ‘prihvati’ sve različitosti.  Međutim, događa se upravo to, i po riječima Amortha i po riječima mnogih drugih. Cilj ove invazije nije ‘prihvaćanje’ već uništenje, to priznaje i sam UN koji je prije 10 godina na svojim stranicama najavio ovaj izbjeglički val kako bi se povećala populacija različitosti.

U isto vrijeme zaboravljamo da smo ‘svi mi Nigerijci’ čije pokolj jednostavno prešućen. A upravo tu, u tom prešućivanju je ključ svega – ključ pobjede. Jer samo upoznati sa stvarnosti, s neprijateljem koji je detektiran čak i u Vatikanu, samo u budnosti na koju nas i Krist poziva, možemo biti sigurni da ćemo u kaosu izabrati dobru bitku za nas – po volji Božjoj, a ne volji ‘boginje razuma’ kojoj će se uskoro pokloniti čitav svijet!

(dnevno.hr/uredio:NSP)

Kada kažemo “Novi svjetski poredak” (New World Order), većini ljudi koji  o tome nešto znaju će prva asocijacija biti novčanica od jednog dolara, “svevideće oko”, Pentagon ili George Bush – svakako nešto “Made in America”.

Dakle, gotovo sve što ima veze s tim pojmom, neodoljivo nas danas asocira na Sjedinjene Američke Države i njihovu imperijalističku političku doktrinu “rata zbog mira”. Manjem broju ljudi je međutim poznato da Novi svjetski poredak nipošto nije američki “patent”, već korijeni te ideje sežu još u prastara vremena, a neki analitičari NWO-a tvrde da kontinuitet tog projekta postoji još od vremena židovskih kraljeva, točnije od vremena vladavine čuvenog kralja Salomona. 

Kad govorimo o “ratu radi svjetskog mira”, nipošto nije nevažno da je kralj Salomon vladao baš u razdoblju potpunog mira, bez ijednog značajnijeg rata i sukoba. Čak je i samo ime “Salomon” izvedeno iz starohebrejske imenice koja znači “dijete mira”, odnosno “mirotvorac”, a vladaru koji je bio vjerovatno najbogatiji čovjek u povijesti svijeta – rat sigurno nije bio potreban. Nije teško povući paralelu s modernim svjetskim “oligarsima”, koji teže sva blaga svijeta prvo staviti pod svoju kontrolu, a zatim, po uzoru na Salomonovu vladavinu, uvesti razdoblje “velikog mira”.

Postoji i teorija koja kaže, kako je za vremena gradnje raskošnog Salomonovog hrama začeto ono što danas poznajemo pod pojmom “slobodno zidarstvo” (masonstvo). Naime, u središtu masonske predaje nalazi se čovjek po imenu Hiram Abif, koji je, prema priči što se pripovijeda svakom slobodnom zidaru, bio ubijen gotovo prije tri tisuće godina prilikom izgradnje spomenutog hrama. 

Zanimljiv je podatak da na gradilištu hrama nije upotrijebljen nijedan čekić , sjekira ili bilo kakav alat od metala, budući da je sve kamenje bilo pripremljeno i oblikovano u kamenolomu prije nego je doneseno na mjesto hrama na spajanje. Čitava unutrašnjost hrama bila je pokrivena cedrom po zidovima i borovicom po podu, a zatim je sve prekriveno čistim zlatom. Uloga Hirama Abifa, graditelja hrama kralja Salomona, te okolnosti njegove jezive smrti, vrlo su jasno opisane u povijesti masona, pa ipak se on sam ne spominje u Starom zavjetu. Svima onima koji bi htjeli saznati nešto više o ovoj teoriji, preporučam  jako zanimljivu knjigu Christophera Knighta, pod nazivom “Hiramov ključ”.

Ako su istinite tvrdnje da korijeni masonstva i same ideje Novog svjetskog poretka leže u legendi o Hiramu ( a ja vjerujem da ta teza ima i te kakvo pokriće), onda nije teško zaključiti zašto su 1119. godine, pod vodstvom Huga de Payensa, viteški red Templara osnovan upravo na mjestu na kojem se po predaji nalazio Salomonov hram. Templari su, kao i ostali crkveni viteški redovi, nastali iz duboke religiozne dinamike, a izvorna misija im je bila “služiti iscrpljenim i oboljelim hodočasnicima te  štititi sveta mjesta protiv nevjernika.” Povlastice, međutim koje je red dobio od Pape, npr. pravo ubiranja poreza na područjima pod njihovom kontrolom, a i diskretna unutrašnja struktura reda, rezultirale su vrlo brzim usponom njegove moći.

Također, osim svojih redovitih dužnosti, Templari su se bavili i jednom vrstom bankarstva, jer su im brojni križari ostavljali svoju imovinu na čuvanje. Svoju bankarsku praksu Templari će prenijeti i u Europu, kada u 12. stoljeću presele svoje sjedište u Francusku. S vremenom i rastom financijske m0ći, ovaj viteški red se sve više udaljava od svoje prvotne namjene, te postaje prepoznatljiv po sve izraženijom željom za kontrolom svjetovnih vladara pojedinih država, a njihova tajnovitost ih je s vremenom dovela u uloga “političke sive eminencije” na europskom kontinentu.

Uz Templare se vežu i brojne mistične legende, a njihovi obredi inicijacije (kasnije preuzeti od engleskih masonskih loža) su u sebi ujedinili različite duhovne tradicije, ponajviše sufizam i “salomonsku mudrost Hrama”. Obred templarske inicijacije započinjao bi usmrćivanjem janjeta, iz čijeg su tijela napravili uzicu i stavili je templarskom kandidatu oko vrata. Na toj uzici kandidat je odveden u tzv. “komoru za inicijaciju”,  gdje je morao proći zastrašujuće kušnje i položiti cijeli niz zakletvi o čuvanju templarske tajne.

Napominjem na ovom mjestu da su određeni moderni autori koji za sebe tvrde da su bivši slobodni zidari, u svojim knjigama opisali proces inicijacije gotovo istovjetan templarskom, pa je vrlo lako zaključiti kako postoji određeni kontinuitet ove ideje, još od vremena kralja Salomona. Arheološki dokazi potvrđuju tezu da je templarski red imao i jedan važan praktični cilj – iskapanje mjesta na kojem se nalazio hram kralja Salomona. Templarski su artefakti početko 20.stoljeća otkriveni i u tunelima duboko ispod mjesta na kojem se navodno nalazio Hram. Ti su tuneli bili usječeni u živu stijenu, u smjeru koji bi ih doveo točno do onog mjesta na kojem je navodno stajala – “Svetinja nad Svetinjama”….

Ova ezoterična praksa Templara, ali i njihovo sve veće materijalno bogatstvo, na početku 14.stoljeća su jako zabrinuli i samog Papu Klementa, koji je tražio načina kako spriječiti daljnju ekspanziju tog viteškog reda. Priliku je dobio 1307. godine, kada je templarski meštar Jacques de Molay došao u sukob s francuskim kraljem Filipom IV., u povijesti poznatom po nadimku “Filip lijepi”.  U listopadu te godine, na “petak trinaesti” (koji je upravo zbog tog događaja danas percipiran kao nesretan dan), europski kraljevi na čelu s Filipom IV su odlučili uništiti templarski red, a njihove tradicije zabraniti.

U ranu zoru, tog sudbonosnog petka, vojska se obrušila na hramove i stanove Templara, uhvativši nekih 15.000 pripadnika tog reda. U glavnom pariškom “Templeu”, koji je istovremeno bio i neka vrsta onoga što danas poznajemo po imenu “burza”, vojnici su pronašli tajnu komoru s lubanjom, dvije bedrene kosti i bijeli mrtvački pokrov, što je odmah prijavljeno Inkviziciji. Iako je Papa Klement V. bio protiv brutalnog postupanja prema dojučerašnjim crkvenim vitezovima, većina Templara je pogubljena nakon “neoborivih dokaza Inkvizicije”. Toj nesretnoj sudbini je umaklo tek nekoliko vitezova,  i to iz luke La Rochelle na atlantskoj obali. Oni su se uspjeli “dokopati” obala Škotske, a taj će podatak nekoliko stoljeća kasnije postati jako bitan, u kontekstu priče o stvaranju tzv. “Škotskog masonskog reda”.

14. stoljeće će u povijesti europskog kontinenta, zauvijek ostati zapisano crnim slovima, jer je samo između 1347. i 1352. godine, kuga odnijela više od 30% ukupnog europskog stanovništva (zapadno od Rusije). Kugu ili “crnu smrt” u Europu je donijela mongolska vojska, a prvi slučaj zaraze zabilježen je u listopadu 1347., u sicilijanskom gradu Messini. Današnjem “Homo Sapiens Technologicus” je gotovo nemoguće  pojmiti s kakvim se osjećajem tjeskobe i užasa od nepoznate pandemije susrelo tadašnje srednjovjekovno stanovništvo. Europskim gradovima  je zavladala panika, na velikim lomačama su spaljivana tijela pokošenih od “crne smrti”, dok se  ulicama širio nesnosan smrad još nepokopanih leševa.

To stanje općeg očaja i beznađa, oduvijek je u povijesti predstavljalo “plodno tlo” za raznorazne mistične i religiozne pokrete, sekte i tajna društva. Kad mu je iznimno teško, čovjek ima prirodnu sklonost povjerovati u ono, u što zdrav i pribran nikada ne bi povjerovao, a tu ljudsku karakteristiku su u vremenima kuge  vješto koristile nove i stare vjersko-ezoterične organizacije, koje su epidemiju uglavnom percipirale kao “Božju kaznu” za krivovjerne.

“Ceh” u takvim vremenima od pamtivijeka obično plaćaju Židovi, dežurni krivci za sve svjetske probleme, pa je tako npr. u francuskom gradu Strasbourgu 14.veljače 1349. preventivno pobijeno oko 1000 Židova, prije nego je infekcija uopće stigla u taj dio Francuske, a 1396. je iz Francuske istjerano čak 200.000 Židova. Inače, u svim Papinskim zemljama su Židovi u to vrijeme živjeli uglavnom u getu, relativno izolirani od ostatka gradskog stanovništva.  Taj osjećaj diskriminiranosti kroz stoljeća doveo je kasnije do ogromnog postotka  židovskih članova u tajanstvenim masonskim ložama, o kojima ćemo nešto više reći kasnije.

Valja nam na ovom mjestu napomenuti kako je u tim vremenima Papa Klement VI pokušao raznim zakonima i intervencijama što više zaštititi židovsku populaciju od genocida, no u to doba je uvriježeno bilo mišljenje kako su “Židovi ubili Isusa Krista” i kako je na tom narodu pečat Sotone. U Srednjem vijeku se Židove, često i na silu pokušalo konverirati na kršćanstvo, a u mnogim slučajevima je to i uspjelo, naročito u Španjolskoj  (konvertirani Židovi “marranosi”), gdje je ustanovljena Inkvizicija pod vodstvom velikog inkvizitora Torquemade. No i onda, kao i danas, Židovi su bili jako dobro međusobno povezani i umreženi, pa su mnogi i nakon navodnog prijelaska na kršćanstvo, tajno nastavili prakticirati židovske običaje, služeći nerijetko i kao “špijuni” u crkvenim redovima.

Već sam u prvom dijelu ovoga osvrta napomenuo kako je tadašnji Papa Klement V. bio protiv brutalnog postupanja prema Templarima, a evo vidimo da je i njegov nasljednik na jednak način branio Židove. Ako na lenti vremena kratko skočimo šest stoljeća unaprijed, lako ćemo uočiti identičan stav Vatikana prema pogromu Židova u nacističkoj Njemačkoj. Svim tim potezima brojnih Papa kroz povijest, unatoč na prvi pogled dobroj namjeri, ipak je zajedničko bilo jedno – žrtve genocida su ih percipirale kao neiskrene i “alibi reakcije”. 

Teško se oteti dojmu, s obzirom na povijesne činjenice o supremaciji Papinske države  u srednjem vijeku, kako su ti pokušaji pomaganja Templarima i Židovima zaista obavljeni ” s pola srca”, a da je prioritet ipak stavljen na očuvanje crkvene moći nad svjetovnim vladarima.  Uostalom, španjolski kralj je, po preporuci crkvene inkvizicije 31.ožujka 1492. godine  izdao tzv.  “Akt o izbacivanju” u kojem se naređuje svim Židovima da od 1. srpnja napuste Španjolsku i nikada se više u nju ne vrate, a ukoliko se poslije tog datuma nađu na tlu Španjolske biti će ubijeni. Zanimljivo je da je baka glavnog inkvizitora i najvećeg progonitelja  Židova tog vremena Tomasa de Torquemade, također bila Židovka. U tim stoljećima je, zbog svega  navedenog, rastao sve veći  zazor prema Katoličkoj crkvi, a novi religiozni i duhovni pokreti su nicali kao “gljive poslije kiše”.

Nama su ipak zanimljivije one organizacije koje su nastale prije ovih događaja, pa ćemo se vratiti na Templare, koji su se nak0n velikih smaknuća i zabrane Templarskog reda 1307. ,  u bijegu podijelili na dvije veće skupine.  Jedni su se sklonili u Portugal i promjenili ime u “Kristov red”, postajući inicijatori velikih pomorskih ekspedicija toga vremena. No nama je zanimljivija ona druga grupa, koja je početkom 14.stoljeća stigla do obala Škotske, zatraživši pomoć od tadašnjeg škotskog kralja, Roberta Brucea. Vrlo je bitan podatak da je legendarni borac za škotsku nezavisnost, Robert Bruce već tada bio ekskomuniciran, te nije morao prihvatiti volju Pape, pa je malobrojnim Templarima ponudio utočište.

Upravo ova malobrojna, ali intelektualno i duhovno moćna grupa Templarskih vitezova, prema mnogima je zapravo “karika koja nedostaje” u povezivanje ovog viteškog reda, s kasnijim nastankom britanskih masonskih loža. “Službeno” objašnjenje kako su masonske lože nastale iz zidarskih i obrtničkih cehova, nipošto nas ne bi smijelo zadovoljiti, budući da su to bila obična strukovna udruženja, kakvih i danas imamo na stotine, a nema i nikakvih povijesnih indicija da su sastanci takvih udruženja bili održavani tajno, niti da su se na njima prakticirali nekakvi mistični obredi.

Za razliku od cehovskih udruženja, između obreda vitezova Templara i obreda u masonskim ložama postoje brojne poveznice i sličnosti. Naprimjer, u samom središtu masonske lože je krug, koji  se mogao iscrtati samo šestarom, a svetišta Templara su također bila kružnog oblika. Nadalje, crno-bijeli mozaik na podu svih masonskih loža (šahovska ploča), neodoljiva podsjeća na templarsku zastavu (Beau Seant), a poznato je da su i vitezovi Templari nosili donje rublje i rukavice od janjeće kože.

Puno je, dakle relevantnija tvrdnja da su Masonske lože nastali kao izravan naslijednik jednog dijela templarskog reda, koji se ideološki potpuno odvojio od Katoličke crkve, za razliku od onog dijela Templara koji je prebjegao u Portugal,  i kojeg je godine 1319. Papa Ivan XXII.  ponovo  odobrio bulom “Ad ea ex quibus”, u kojoj se izričito naglašava da je Red Krista jedini legitimni nasljednik Templara. Na jednom drugom otoku su, međutim, njihova dojučerašnja braća  kovala tajni plan osvete, povodeći se za kletvom svog pogubljenog Velikog Meštra. Na dan, naime svoga pogubljenja, templarski meštar Jacques De Molay je prokleo Papu i deset budućih generacija francuskih kraljeva, a to pogubljenje je igralo veliku ulogu i u kasnijoj mržnji masonskih loža prema Katoličkoj crkvi i katoličanstvu u cjelini.

Činjenica da su prve masonske lože nastale  na tlu Velike Britanije nije s povijesnog aspekta nimalo upitna, a niti je službeni masonski dokumenti i knjige uopće pokušavaju pobiti. Prvi javni sastanak četiriju londonskih masonskih loža, koji se dogodio 1717. godine, također je povijesno dokumentirana činjenica. Tada su, naime u londonskom Covent Gardenu, spomenute nezavisne masonske lože objavile ujedinjenje u Veliku ložu (Grand Lodge) Engleske, koja će preuzeti svu povijesnu dokumentaciju i tajne svih londonskih i engleskih loža. Od toga dana, zaprepaštenim Britancima je postalo jasno, da su u njihovoj zemlji već duže vrijeme postojala odlično organizirana i umrežena tajna društva, koja su sada svoje postojanje i javno priznala.

Rad masonskih loža od 1717. do današnjeg dana, bilo je nešto lakše pratiti nego onaj prije toga, a i sami masoni su od početka 18.stoljeća često izlazili u javnost s dokumentima i knjigama kojima objašnjavaju suštinu masonskog poslanja. Utoliko je zanimljivije i intrigantnije upitati se tko i što su bili masoni prije 1717. godine i čime su se bavila ta okultna društva? Odgovor na ovo pitanje nikako ne može biti lakonski kratak i do kraja definiran, ma koliko ga se neki današnji teoretičari zavjere (poglavito oni bliski vatikanskim krugovima) takvim “trsili” prikazati.

U takvim jednostranim analizama prečesto se zaboravlja sam duhovni korijen masonstva, koji seže još u davna povijesna vremena, najranije od početka gradnje Solomonovog hrama, a po mnogim istraživačima ove tematike – još i davno prije toga. Suočeni s toliko opsežnom, prečesto i kontradiktornom dokumentacijom o masonstvu i poznatim masonima, uporni istraživač je osuđen na uspoređivanje raznih izvora i traženje zajedničkog nazivnika svih tih teorija i legendi o tajnim društvima. Iz mog osobnog istraživačkog iskustva, postavio bih na ovom mjestu rado jedan aksiom, koji će nam umnogome pomoći u daljnjem razumijevanju ovog štiva.

Moramo dakle uzeti kao nepobitno, da se masonska tradicija naslanja na mistična iskustva povijesnih filozofa, alkemičara te vjerskih i duhovnih učitelja. Komunikacija s duhovnim svjetovima zajednička je svim tajnim društvima, koja se spominju kao moguće preteče masonstva i masonske ideje o Novom svjetskom poretku. U prošla dva nastavka ovog osvrta, nešto temeljitije je obrađena povijesna poveznica između masonskih loža i Templarskog crkvenog reda, a prije nego krenemo u moderna vremena 19. i 20. stoljeća, bitno je spomenuti i još jednu mističnu organizaciju, koja je itekako poslužila kao izvor duhovne inspiracije današnje masonerije, a to su  tzv. “Rosenkreuzeri”, njemačka bratovština čiji je učenje bilo sinteza hermetičke i alkemističke tradicije.

Ova dva pojma nužno je ukratko i pojasniti, a početi ćemo s hermetizmom, filozofsko-duhovnim pravcim nastalim na raskrižju egipatske i grčke kulture,  koji podučava kako “svemir i ljudsko biće odgovaraju jedno drugom kao refleksije”. Drugim riječima, čovjek je najsavršeniji odraz univerzalnog intelekta (Božansko porijeklo čovjeka) i ogledalo cjelokupne slike svemira u malom.

Ništa manje važna za razumijevanje masonstva nije ni tzv. alkemija, tajno učenje porijeklom iz Egipta, koje je svoj procvat doživjelo za vremena čuvenog švicarskog alkemičara Paracelsusa, člana spomenutog bratstva “Rosenkreuzera”.  Paracelsus se rodio 1493. godine u jednom selu pored Züricha, a veći dio svog života proveo je u avanturističkim lutanjima i putovanjima Europom i Afrikom, na kojima je sticao razna zanimljiva duhovna i mistična iskustva.

Na svojim putovanjima prikupljao je stare narodne recepte za liječenje raznih bolesti, ali i učio o tajnim obredima i tradicijama naroda s kojima je tijekom svojih lutanja povremeno provodio po nekoliko mjeseci ili godina. U današnjem kontekstu, nevjerovatno proročki zvuči njegova misao, kako će  “razvojem intelekta čovječanstvo izgubiti instiktivno znanje o ljekovitim travama”, a Paracelsus se upravo radi tog danas (a i u tim vremenima u dobroj mjeri) tajnog znanja, proslavio po svojim čudesnim ozdravljenima teških i neizliječivih bolesnika.

U suvremenoj  povijesti će ovaj kontroverzni učenjak, ipak  ostati poznat ponajviše po svom bavljenju tajnim znanjem, alkemijom, čiji je cilj službeno bio otkriti proces kojim će se neplemenite kovine moći pretvoriti u zlato. No, iza ovog “mainstream”  objašnjenja alkemije stoji zapravo magijski obred preobrazbe energije, o čemu su stoljećima poslije detaljno pisali Sigmund Freud i Carl Gustav Jung.

Zanimljivo je na ovom mjestu napomenuti kako je Sigmund Freud bio član bečke masonske lože B’nai B’rith, a djed Carla Gustava Junga je bio Veliki meštar masonske lože Švicarske (o tome, kao i o znanjima koje je dobio od djeda progovara sam Jung u svom poznatom djelu “Memories, dreams and reflections”. Uspoređujući neke Paraceslusove tekstove, s onima njegovih dalekih učenika, Freuda i Junga, može se lako primjetiti da je pogrešno alkemiju shvaćati kao kemijsku ili laboratorijsku operaciju; puno prije bi se ona mogla promatrati kao jedna vrsta meditativnog postupka, a zamršeni alkemijski izrazi su zapravo bili metafore za izmijenjena stanja svijesti….

Početak bratovštine  “Rosenkreuzera” navodno se desio početkom 15.stoljeća, a ime su dobili po svom utemeljitelju, njemačkom avanturistu i učenjaku, Christianu Rosencrantzu, no učenje na koje se naslanjala ova bratovština seže još u sredinu 13.stoljeća, a ustanovio ga je mračni njemački mistik, Meister Eckhart. Ideje tog njemačkog teologa dominikanskog reda, vodile su gotovo 200 godina nakon njegove smrti, do velike revolucije u Katoličkoj crkvi, koju danas poznajemo pod imenom – reformacija. Pod reformacijom se danas podrazumijeva duhovni i društveni pokret, koji se starim kontinentom proširio tijekom 16.stoljeća, a pod vodstvom svećenika i doktora teologije, Martina Luthera. 

Na prvi pogled, Lutherov bunt protiv Rima bio je logična reakcija na nepravednu i nekršćansku odluku rimskog Pape iz 1517. godine, kada je odlučeno obnoviti prodaju tzv. “indulgencija” (oprosta od grijeha), zbog izgradnje bazilike Sv.Petra u Rimu. Martin Luther je oštro ustao protiv takve politike rimskog Pape, te na vrata župne crkve u njemačkom Wittenbergu pribio svojih čuvenih “95 teza”, u kojima objašnjava razloge protiv kupovanja pojedinačnog oprosta grijeha.

S ovim Lutherovim postupkom danas svakako simpatizira većina svjetskog stanovništva, te ga smatra opravdanim, a lakonski i površno gledano smatra ga opravdanim i pisac ovog osvrta. No, važno je napomenuti da se na današnjim školama i fakultetima uopće ne spominje i ona druga strana medalje, koja nam govori da je Martin Luther bio itekako upućen u mističnu misao Meistera Eckharta, štoviše, najbliži prijatelj i suradnik Luthera bio je okultist Philip Melanchton, nećak slavnog kabalista Reuchlina. Melanchton je bio poznat kao veliki zagovornik astrološke nauke, a napisao je i opsežnu Faustovu biografiju.

Osim ovih poveznica, postoje i mnoge naznake da je sam Martin Luther bio iniciran u tajna društva. Luther je često s odobravanjem govorio o alkemiji, hvaleći je zbog njene “alegoričnosti i tajnih značenja”,  a osim toga joj je priznavao i ulogu u “usrksnuću ljudskog roda. U nekoliko svojih spisa, Luther je sebe nazvao “meštrom s ispitom”, što je  bio izraz koji se kasnije primjenjivao za masonskog inicijanta na određenom stupnju. Slijedećeg tjedna, kad ćemo radnju ove priče  konačno i trajno preseliti na područje britanskog otoka, predstavit ću i neke, dosad široj javnosti potpuno nepoznate poveznice između rada britanskih tajnih društava i reformatorskog djelovanja Martina Luthera.

Nastanak i agenda masonskih loža neraskidivo su povezane s jednom riječi – SLOBODA. Od zabranjenog voća iz Edenskog vrta, preko Mojsijevog starozavjetnog izlaska iz Egipatskog ropstva, sve do rušenja Berlinskog zida, pojam slobode je iznimno bitan za razumijevanje filozofije spomenutih tajnih društava. Međutim, kao i kod svih ostalih sociološki ključnih pojmova; poput ljubavi, vjere, istine, pravde ili mira, i ovdje nailazimo na  iznimno fleksibilan prostor za različita tumačenja, koji opet otvara mogućnost manipulacije širokim narodnim masama.

U vremenima prije osnivanja srednjovjekovnih tajnih društava, “borba za slobodu” je bio pojam upotrebljavan gotovo izričito u kontekstu oslobođenja nekih etničkih skupina (spomenuli smo već židovsku starozavjetnu predaju), ili pravo na veću administrativnu nezavisnost pojedinih država i gradova. Za shvaćanje semantičkog okvira masonske interpretacije svijeta, ipak je puno bitnije pratiti povijesni razvoj individualnih ljudskih sloboda, koji je danas u zapadnim zemljama uglavnom evoluirao u tzv. “građansko” ili “civilno društvo”.

Kroz povijest se, iz raznoraznih slojeva društva mnogo puta pokušavalo ograničiti carevu ili kraljevu moć, no za našu priču o Velikoj Britaniji kao “majci Novog svjetskog poretka”, ključan je dokument iz 1215. godine, poznat pod imenom “Velika povelja sloboda” (Magna Carta Libertatum). U to vrijeme od plemstva i naroda oštro kritizirani engleski kralj John Lackland (“Ivan bez zemlje”), bio je radi gubitka Normandije praktički prisiljen potpisati ovaj povijesni dokument, koji je dao određene povlastice plemstvu, a slobodni ljudi su dobili određena jamstva protiv samovoljnih kraljevskih postupaka.

“Velika povelja slobode” je preteča onoga što danas podrazumijevamo pod pojmom “Ustav”, a njen integralni tekst će stoljećima kasnije poslužiti kao inspiracija autorima Američke deklaracije o nezavisnosti (1776.) i Francuske deklaracije o ljudskim i građanskim pravima (1789.). Ono što nas u ovom osvrtu posebno zanima je geneza nastanka osnovnih uvjeta za donošenje ove dvije ključne građanske deklaracije, koje su izdane u razmaku od samo 13 godina, nakon što je teren za njihovu realizaciju pripreman stoljećima.

Preduvjeta za donošenje tih deklaracija i uzlet “nove religije građanstva” bilo je dosta, ali najvažnije je  bilo smanjiti utjecaj papinskog Rima  na pojedine kraljevine, u čemu je presudnu ulogu odigrao crkveni reformator Martin Luther. Već smo u prošlom nastavku ove priče spomenuli Lutherove veze i prijateljstva s kabalistima i misticima poput Reuchlina i Melanchtona, te kontinuitet njegove duhovne filozofije  još od tajanstvenog Meistera Eckharta. Još znakovitije i za našu ideju vodilju bitnije su međutim poveznice između Lutherovog nauka, s okultnim eksperimentima člana spomenutog bratstva “Rosenkreuzera”, švicarskog alkemičara Paracelzusa.

Već smo u prošlom nastavku objasnili metaforiku alkemijske nauke te spomenuli da je to tajno učenje nastalo još u starom Egiptu, a zanimljivo je da je Paracelzus prakticirao još jednu mističnu tradiciju, koja korijene vuče također iz vremena velikih egipatskih faraona – Kabala.  Sama riječ “kabbalah” na hebrejskom znači “primati”, a pod “primanjem” se ovdje podrazumijeva apsorbiranje i prihvaćanje tzv. “tajnog znanja” starih kabalističkih majstora. Prema ezoteričnoj tradiciji, koja se umnogome da iščitati i iz biblijskih knjiga “Starog Zavjeta”, ali i iz drugih malobrojnih pisanih izvora iz tog vremena, Kabalu je naučavao i sam Mojsije, veliki povijesni vođa židovskog naroda te utemeljitelj onoga što danas podrazumijevamo pod judaističkom religijom.

Mojsijeva “inicijacija” , ili uvođenje na “viši nivo svijesti” (što su danas standardni termini za prijelazak na viši stupanj masonstva u ložama), vjerovatno se dogodila prilikom njegovog izgnanstva u pustinju, u kojoj je upoznao mudraca po imenu Jitro, koji je u Starom Zavjetu nazvan “visokim svećenikom”. Legenda kaže da je Mojsije u kabalistički nauk uputio samo sedamdeset staraca, koji su kasnije te tajne pažljivo širili u povjerljivom krugu izabranih mladih ljudi. Jedan od zaštitnih znakova kabale, od davnih vrremena je bio numerički simbolizam, ili bolje rečeno – numerički misticizam.

Kabalisti su ogromnu važnost pridavali visoko složenim brojevima (poput Pitagorinog zareza, pi i fi), smatrajući kako su ti brojeve duboko ugrađenu u strukturu svemira, pa su primjerice u četrnaestom poglavlju “Knjige izlaska” u matematičkom nizu kodirana 72 tajna Božja imena. Nadalje, numerička vrijednost hebrejskog imena Edenskog vrta jest 144, što je vrlo zanimljiv podatak ako poznamo stoljećima kasnije napisano “Otkrivenje Ivanovo” i rečenicu od 144.000 onih koji će u vremenima Apokalipse biti “otkupljeni sa zemlje” u Raj (Eden).  Ta “igra brojevima” se u modernim vremenima prilično banalizirala, pa su je tajna društva često koristila kod planiranja nekih povijesnih prevrata, koji su se opet morali dogoditi točno na datum kada je za njih nastupila “najpovoljnija astrološka konstelacija”. O kabali i njenom povijesnom razvoju bismo mogli nadugo i naširoko, no vrijeme je da se vratimo na modernije praktičare te doktrine i njihovoj eventualnoj  povezanosti s reformatorskim naukom Martina Luthera.

U više povijesnih izvora spomenut je, naime podatak da je mladi Paracelsus studirao u njemačkom Würzburgu te bio učenik glasovitog  opata Trithemiusa, koji je u to vrijeme bio učitelj i još  nekolicini poznatih “magičara” iz tog doba, poput Johannesa Reuchlina (ujaka najbližeg Lutherovog suradnika Philipa Melanchthona, od kojeg opet potječe nikad dokazana priča o “pribijanju 95 teza na vrata crkve u Wittenbergu ) i Corneliusa Aggripe.  Taj pak Cornelius Aggripa bio je kasnije pisac u okultističkim krugovima jako cijenjene knjige “De occulta philosophia”, koja je bila pokušaj stvaranja enciklopedijskog prikaza praktične “kršćanske kabale”, s velikim popisom magijskih formula kojime se okultisti služe i u današnjem vremenu kompjutera i interneta. Pokušajem sintetiziranja kršćanske i kabalističke tradicije bavio se i sam Paracelzus, ali i otac evangelizma Martin Luther, također jedan od ljubitelja duhovne filozofije opata Trithemiusa.

Kad se prouče svi dostupni povijesni izvori iz toga vremena, čini se da je upravo Johannes Trithemius bio centralna figura jednog prilično dobro povezanog i organiziranog kruga ljudi; kruga kojem je pripadao i sam Martin Luther, ali i mnogi koje povijest navodi kao začetnike i glavne ideologe reformatorskog pokreta, poput spomenutih  Philipa Melanchthona i Johannes Reuchlina. Taj krug ljudi možemo, radi više iznesenih razloga i poveznica, s potpunim pravom nazvati nastavljačima tradicije Rosenkreuzera.

Znakovit je i podatak kako je najveći Lutherov zaštitnik u redovima Katoličke crkve bio upravo nadbiskup Würzburga, Lorenz von Bibra, koji je u Würzburg i doveo opata Trithemiusa, bivaju kroz cijelo jedno desetljeće veliki pokrovitelj svih istraživanja koje je taj genijalni um provodio u tišini svog samostana. U kontekstu kabalističkog numeričkog simbolizma, spomenimo još samo da je opat Trithemius bio jedan od pionira na polju istraživanja tajnih biblijskih kodova i dešifriranja skrivenih poruka koje su se nalazile u biblijskim tekstovima. Trithemius je važio za najvećeg poznavatelja okultne mistike brojeva u svom vremenu, a njegove knjige o poligrafiji bile su prva tiskana djela o kriptografiji uopće.

Kada se sjetimo početka ove naše priče, u kojem smo preko Rosenkreuzera povijesni kontinuitet masonskih loža tražili u vitezovima Templarima iz Škotske, nimalo nas ne treba iznenaditi ime samostana u kojem je stolovao opat Trithemius. Naime, to je bio samostan kojeg su osnovali škotski i irski misionari, a dobio je ime Samostan Sv.Jakova od Škotske, ili, kako su ga svi u gradu popularno zvali – Škotski samostan.

Ako Veliku Britaniju s razlogom nazovemo “majkom Novog svjetskog poretka”, bit ćemo strahovito nepravedni ne dodijelivši Nijemcima očinstvo nad tim projektom, i to ne samo radi činjenice da su “Rosenkreuzeri” nastali na tlu Njemačke, već i radi čitavog niza Germana koji su bili istaknuti članovi raznoraznih mističnih tajnih društava te buduća inspiracija inicijanata u masonske lože.  Osim u prošlim kolumnama spominjanih Meistera Eckharta, Opata Trithemiusa, Paracelsusa,Corneliusa Agrippe, Philipa Melanchthona i Johannesa Reuchlina ( a vjerovatno u tu skupinu možemo ubrojati i Martina Luthera), postoji još čitav niz zanimljivih imena, koja su djelovala nadahnuta doktrinama “Reda Ruže i Križa”.

Nabrojimo samo one najeminentnije: Johan Sebastian Bach, Johannes Tauler, Jakob Böhme, Albrecht Dürer, Johannes Kepler itd. U Italiji su pak ideje hermetizma  pronosili čuveni Giordano Bruno i Gallieo Gallilei, koji je unaprijedio i dokazao Kopernikovo heliocentrično učenje, što je početkom 17.stoljeća bilo u suprotnosti s crkvenim astrološkim premisama, pa je Gallilei samo zahvaljujući svom javnom pokajanju izbjegao inkvizicijsku lomaču.  Papinska vatra je ipak progutala njegovog suvremenika Giordana Bruna, kojeg je inkvizicija osudila zbog njegovog zalaganja za heliocentrizam, no pravi razlog je bio taj što je Bruno prakticirao drevne rituale starih Egipćana, iz čijih je zapisa sačuvanih u arhivi bratstva “Rosenkreuzera” i saznao da se Zemlja okreće oko Sunca. O tim spisima su naravno znali i Vatikanski oci, kao što su mnogi od njih znali da je su Galileo i Giordano Bruno bili u pravu, no njihova karizma i omiljenost u narodu su označavali konkretnu opasnost za crkvenu hijerarhiju, te su kao takvi bili ubrzo upisani u “knjigu nepoželjnih”.

No ne kaže se uzalud kako je “samo jedna majka”, pa se radije vratimo na područje Velike Britanije, u kojoj je tih dramatičnih godina s prijelaza iz 16. u 17. stoljeće djelovalo nekoliko istaknutih “Rosenkreuzera”, a najpoznatiji među njima je svakako bio filozof, državnik i znanstvenik Francis Bacon. Bacon je bio član tajnog društva zvanog “Order of Helmet” (Red kacige”), a dio njegovog nevjerovatno širokog stvaralačkog opusa bile su knjige koje su dominirale intelektualnim životom njegovog doba. Najpoznatije njegovo djelo je svakako “Novi Organon”, u kojem je predložio radikalno nov pristup znanstvenom razmišljanju, ali za ovu našu priču je možda još značajnije njegovo utopističko djelo “Nova Atlantida” (Nova Atlantis), u kojem Bacon predstavlja viziju budućeg “Novog svjetskog poretka”.

Ovo izvanredno važno književno djelo, sasvim nepravedno se izbjegava ozbiljnije spomenuti u modernim analizama geneze Novog svjetskog poretka, pa na ovom mjestu svakako moram opisati sadržaj i osnovnu misao ove Baconove utopističke vizije. Naime, za razliku od svog povijesnog prethodnika Thomasa Morusa, koji je svoju poznatu “Utopiju” napisao također inspiriran Platonovom utopističkom idejom, Bacon se u svom djelu još konkretnije naslanja na Platonovu “Atlantidu” te uzima postojanje mitske Atlantide kao dokazanu povijesnu činjenicu. Knjiga je u javnost izašla tek 1627., točno godinu dana nakon smrti Francisa Bacona, a u ezoteričnim  krugovima je ubrzo postigla kultni status.

Najintrigantniji dio knjige u kontekstu Novog svjetskog poretka, u kojem danas nedvojbeno živimo, svakako je onaj u kojem Bacon kao “Novu Atlantidu” predstavlja novi kontinent – Ameriku. Ako znamo povijesnu činjenicu da je Francis Bacon dolaskom Jamesa I. (istog onog  kralja koji je na izradi svoje autorizirane verzije Biblije uposlio velikog kabalista Roberta Fludda) na britansko prijestolje postao kancelarom, a jedna od njegovih dužnosti je bila upravo raspodjela zemlje u “Novom svijetu”, onda ćemo lako shvatiti da je Baconova “Nova Atlantida” bila mnogo više od puke utopističke vizije.

Njegovo djelo poslužilo je kao ideja vodilja mnogim budućim političkim odlukama na tlu Amerike, a ostalo je i trajnom inspiracijom modernih utopista poput H.G.Wellsa ili Aldousa Huxleya, o kojima ćemo detaljnije prozboriti u posljednjem, sedmom nastavku ove zanimljive priče. Kada govorimo o Baconu, važno je spomenuti da je ovaj svestrani genij bio fasciniran tajnim kodovima i numerološkim šiframa. Na tzv. “bilateralnoj šifri”, koju je Bacon analizirao u svom drugom dijelu “Unaprjeđenje znanja”, kasnije će se temeljiti Morseova abeceda. Baconovo omiljeno tajno pismo je bila drevna “kabalistička šifra”, prema kojoj je ime “Bacon” imalo numeričku vrijednost trideset tri, a tu šifru nalazimo na naslovnoj stranici ili važnim stranicama mnogih njegovih djela.

Posebno je zanimljivo da iste te šifre, kojima su se koristili i njemački “Rosenkreuzeri”, nalazimo i u posvetama mnogih Shakespearovih izdanja, kao i na Shakespearovom spomeniku u njegovom rodnom gradu, Stratford-upon-Avenu. Mnogi istraživači britanske kulturne povijesti danas smatraju da je pravi autor Shakespearovih drama zapravo bio baš Francis Bacon, na što nas navode brojne indicije i povijesna saznanja, no pravih dokaza za takve tvrdnje još uvijek nema.

Nedvojbeno je, međutim da su ova dva velika uma bila vođena istim duhovnim  putokazima, koje su im u naslijeđe ostavili njihovi povijesni prethodnici: Meister Eckhart, Christian Rosencrantz, Paracelsus, Cornelius Agrippa itd., a ti putokazi nas uglavnom upućuju na putovanje “izmjenjenim stanjima svijesti”. I zaista, Shaekspeare je više no ijedan svjetski pisac pridonio stvaranju naše kolektivne predodžbe o bićima i pojavama iz duhovnih svjetova, te njihovom povremenom “izbijanju” u materijalni svijet.

Mnogi teatrolozi i danas vjeruju da “Macbeth” sadrži opasne okultne formule zbog čega njegova izvedba ima snagu magijskog obreda, a i ostali arhetipski likovi iz Shakespearovih drama, poput Falstaffa, Othella, Kralja Leara te pogotovo Romea i Julije, imali su nevjerovatan utjecaj na duhovni razvoj modernog društva. Posebno je zanimljiv lik vojvode Prospera, iz “Oluje”, koji je stvoren po uzoru na Elizabetinog dvorskog astrologa, čuvenog Johna Deeja, poznatijeg kao  Dr.Dee.  Spomenuti Dr.Dee je bio veliki engleski mag i kabalist iz 16.stoljeća, čijim su životom i naukom podjednako bili inspirirani i Shaekspeare i Francis Bacon. Dee je vjerovao u skup matematičkih načela, za koja je smatrao da su temelj svemira, a svoje učenje o tome je sažeo u svom djelu zvanom “Monas hieroglyfica”. Malo je poznato da je kraljica Elizabeta I. toliko cjenila spomenutog okultista, da ga je čak pozvala da na temelju astroloških proračuna izabere datum za njenu krunidbu.

Dee je pridonio i usmjeravanju Elizabetine vanjske politike, a pogotovo kada je riječ bila o naseljavanju Amerike. Dokumentirana je povijesna činjenica da je Dr.Dee na vrhuncu svoje moći dobio u vlasništvo golemo zemljište zvano Kanada, te da je njegova vizija Britanskog carstva ( tu je sintagmu skovao baš on) potaknula i povela istraživačka osvajanja britanske krune. Njegove snove o “velikom britanskom imperiju”, Dee je ostavio u “zavjet” svom učeniku Francisu Baconu, koji će tu viziju  kao što smo već gore spomenuli, sažeti u svom poznatom djelu “Nova Atlantida”.

Vjerovatno se moderni povjesničari ne bi složili sa mnom, ali po mom mišljenju je upravo tajanstveni Dr.Dee ideološki oblikovao i duhovno usmjerio ono što će u britanskoj i svjetskoj povijesti ostati zabilježeno kao  “zlatna Elizabetina era”. Treba spomenuti da je upravo Elizabeta I. ponovo i zauvijek uvela protestantizam kao službenu religiju Engleza, u čemu je presudnu ulogu svojom ceremonijalnom magijom odigrao opet Dr.Dee. Ako bismo stoga anglikanski protestantizam trebali opisati u dvije riječi, možda bi najrealniji i najprecizniji termin na kraju glasio – kristijanizirana kabala.

Smrću Elizabete I. (24.ožujka 1603.), završila je  zlatna era britanskog kraljevstva, a započelo je stoljeće ratova, nesigurnosti i tektonskih geopolitičkih promjena na tlu “starog kontinenta”. Netrpeljivost zmeđu katolika i protestanata doživljavala je nevjerovatnu progresiju, što je rezultiralo tzv. “Tridesetogodišnjim ratom”. Formalni povod za taj krvavi sukob bio je događaj koji će u europskoj povijesti ostati upamćen kao “Praška defenestracija”, a naziv je sasvim prikladan, jer su u proljeće 1618. protestantski pobunjenici doslovno izbacili kroz prozor nekoliko istaknutih carskih savjetnika, sljedbenika katoličkih Habsburgovaca.

Taj događaj zapalio je iskru ratnog plamena, koji je u nadolazećih tridesetak godina prepolovio stanovništvo Njemačke, a cijelu Europu unazadio u duhovnom i moralnom smislu. Predvodnik “Katoličke lige” u tom sukobu je bila Habsburška Austrija, na čijoj se strani borilo i hrvatsko plemstvo. Habsburški vojskovođa Wallenstein je u svojoj armiji imao čak 19 pukovnija hrvatske lake konjice (oko 30000 konjanika), koje su tridesetih godina 17.stoljeća osvojile važna političko-upravna središta, Prag i Leipzig. Zanimljivo je da su Hrvati, kao dio svoje tradicionalne odore, na sebi svojstven način vezali oko vrata slikovite rupce. Ovaj lijepi “hrvatski stil” osvojio je probirljive Parižane u vrijeme Louisa XIV i oni su usvojili novi modni predmet koji se nosio “a la Croate” (na hrvatski način). Taj izraz ubrzo je postao korijenom nove francuske riječi “cravate”.

No vratimo se poanti ove cijele priče, koja se manje bazira na “školskoj interpretaciji” povijesti, a puno više na duhovne i intelektualne “sive eminencije”, koje su svojim vizijama nadahnjivale europske vladare i ratnike. Moć, novac i status uvijek su naravno bili važni za motivaciju pokretača velikih oružanih sukoba, no unatoč tome možemo zaključiti kako je iznad svih povijesnih prevrata uvijek stajala jedna metafizička i iracionalna misija. Sama ideja “Svetog Rimskog Carstva”, kojeg je godine 800. osnovao Karlo Veliki, bila je bazirana na idealu svjetskog vođe, koji bi s Papinim blagoslovom držao na okupu kršćanski svijet, braneći katoličku vjeru i pokrštavajući “krivovjerne”.

Reformatorski pokret, Tridesetogodišnji rat i pogotovo jačanje engleske krune, doveli su naposlijetku do propasti ideje o “Europi ujedinjenoj pod rimskim carem”. Trebalo je nakon toga proteći čak nekoliko stoljeća, dok se na tlu Europe nije etablirala jedna slična globalna vizija – Europska unija…. U jednom od prošlih nastavaka ove serije kolumni, već sam napomenuo kako bi, u slučaju da Veliku Britaniju nazovemo “NWO majkom”, očinstvo moderne ideje o Novom svjetskom poretku svakako trebalo pripisati Njemačkoj.

A što se tiče uloge Vatikana i Rima u cijelom tom projektu, potrebno je samo između redova iščitati povijest antičkog Rimskog carstva, s naglaskom na godine 313. (kad je “Milanskim ediktom” označen kraj vjerskih progona u Italiji) i 380. (kada će uredbom cara Teodozija I.  kršćanstvo postati službena religija u cijelom Rimskom carstvu). O tim događajima se baš previše ne uči u vjeronaučnim klupama, a oni su kasnije odredili tok moderne europske povijesti te na neki način “fuzionirali” dotada nepomirljivo;  religiju starih Rimljana s izvornim oblikom kršćanstva koje su pronosili Isusovi apostoli…

Katolička crkva se stoljećima trsila da ideju Novog svjetskog poretka pripiše isključivo Britaniji, no kad malo bolje razmislimo, u pitanju je zapravo stoljetna borba između dvije inačice Novog svjetskog poretka, one “očinske” (pod vodstvom Vatikana i Njemačke)  ili “majčinske” (pod patronatom Velike Britanije). Prevlast u zadnjh nekoliko stoljeća, koju je boljim pozicioniranjem snaga na “Novoj Atlantidi” (Amerika) izvojevala Engleska, stvorila je dojam kako su upravo Englezi ti koji su jedini imali viziju globalne svjetske države. No povijest, ali i sadašnjost nam jasno govori kako je riječ o dvije suprostavljene vizije, s jednakim ciljem koji se zove  – duhovna kontrola čovječanstva… Sve te osobine roditelja su se  logičnim razvojem događaja manifestirale i na “odgoju” zajedničkog djeteta, nad kojim se i danas vodi borba za “skrbništvo”, a riječ je o Sjedinjenim Američkim Državama.

Već smo u prošlom nastavku napomenuli kako je naseljavanje novog kontinenta bio proces u kojem su jako aktivno sudjelovali i “duhovno-intelektualni  gurui” engleskih vladara, John Dee i Francis Bacon. Poznavajući duhovnu pozadinu spomenutog dvojca (s kormilarom), ne treba nas nimalo čuditi da je povijest kao jedan od ključnih događaja američke rane povijesti zapamtila uplovljavanje jedrenjaka “Mayflower” (1620.) u luku iz koje se razvio današnji grad Massachusetts. Taj brod je, naime prevozio radikalne kalvinističke misionare (Pilgrims), koji su početkom 17.stoljeća bili nezadovoljni engleskom verzijom reformacije, smatrajući je nedoslijednom. Spomen na susret i zajednički domjenak tih engleskih doseljenika s domorodačkim indijanskim plemenom, koje im je pomoglo preživjeti u surovim zimskim uvjetima, i danas se u Americi slavi pod imenom “Thanksgiving day”.

Bitno je reći da američka djeca danas uče znatno “uljepšanu” verziju vlastite povijesti, koja spomenute događaje opisuje prilično šturo i nepotpuno, a ponekad i sasvim netočno. Recimo samo da većina Amerikanaca danas pripadnike posade “Mayflowera” percipira kao izrazito pozitivne povijesne ličnosti, koji su prijateljevali s američkim indijancima, a bili u izrazitoj nemilosti engleske države, koja ih je progonila, protjerivala i ubijala. Nije li, s obzirom na tu službenu verziju, u najmanju ruku čudno da je vođa te sekte Edward Winslow, samo 13 godina nakon uplovljavanja “Mayflowera”, postao (od engleskog kralja službeno postavljen) guverner novoosnovanog naselja Plymouth?

S engleskom krunom je odlično surađivao i njegov sin i nasljednik na guvernerskoj poziciji, Josiah Winslow, koji je 1675. proglašen za vrhovnog zapovjednika svih britanskih vojnih snaga u “Novom svijetu”. Upravo u tom razdoblju bilježimo i najveće pokolje američkih Indijanaca, koji su masovnim naseljavanjem britanskih emigranata silom postali gosti u vlastitoj zemlji.

Prešućuje se i činjenica da je u razdoblju od 1617.-1619. godine (dakle neposredno prije “opjevanog” uplovljavanja “Mayflowera”), indijanska plemena zahvatila dotad nezapamćena epidemija nepoznate smrtonosne bolesti, od koje je pomrlo i obolilo više od polovice indijanskog stanovništva na istočnoj obali Amerike. Je li virus uzročnik te tajanstvene pandemije namjerno donešen jednim od engleskih trgovačkih brodova? Je li to sve skupa  zapravo predstavljalo “pripremu terena” za jedno od najvećih etničkih čišćenja u povijesti čovječanstva? Precizne odgovore na ova pitanja nažalost nećemo nikada dobiti, no ostaje dokumentirana činjenica kako je od 1492., kad je Kolumbo prvi put stao na tlo američkog kontineta, do raznih kolonizacija europskih osvajača, ubijeno između 15 i 20 milijuna američkih Indijanaca.

Genocid je to radi kojeg nitko nikada nije krivično odgovarao, niti će ikada odgovarati, a “hollywoodska tvornica snova” će se pobrinuti za to da u svjetskoj kolektivnoj svijesti stvori snažnu sliku “simpatičnog cowboya”, nasuprot “divljeg i vječito pijanog indijanca”. Ni prva ni zadnja besramna falsifikacija američke i svjetske povijesti.

U razdoblju od samo šest godina, između 1660 i 1666. (uvijek te šestice), na području grada Londona su se dogodile ogromne promjene, koje su označile početak povijesnog razdoblja organiziranog masonstva. Tajna društva koja su dotada djelovala ilegalno, zatražila su od kralja Charlesa II. dozvolu za javno djelovanje (no u javnost će otvoreno izaći tek pedesetak godina kasnije), a 1662. je osnovano “Kraljevsko londonsko društvo za usavršavanje prirodnog znanja” (The Royal Society of London for the improvement of Natural Knowledge), institucija koja će do dana današnjeg zadržati ogroman utjecaj na znanstvena i politička zbivanja diljem svijeta. Spomenute godine 1666., u Londonu je buknuo veliki požar  koji je tijekom četiri dana u prah i pepeo pretvorio tri četvrtine tadašnjeg Londona.

Tko stoji iza podmetanja tog požara, možemo samo pretpostaviti, ali kad znamo da je glavni arhitekt u ponovnoj izgradnji britanske prijestolnice bio jedan od najutjecajnijih masona tog  vremena, arhitekt Christopher Wren, nije teško pretpostaviti čijim je interesirama odgovarala nova arhitektonska slika  Londona. Izgrađeni “novi London” bio je grad prepun masonskih i okultnih simbola, što je i simbolički označilo početak nove globalne ere te implementacije onoga što danas poznajemo pod pojmom NWO.

Možda je najbolji primjer za ove tvrdnje, analiza lokacije crkve Sv.Pavla u Londonu (St.Paul’s Church), koja se nalazi u tzv. “Tifferetu”, tj. centru “kabalističkog Stabla života”. Naime, Christopher Wren je kralju Charlesu II. podnio novi ulični plan Londona, iz kojeg su izbacili sve stare i krivudave ulice, a nove ulice položili u skladu sa spomenutim kabalističkim simbolom. Inače, vatra koja će progutati London počela je 2. rujna 1666. u pekarni Thomasa Farrinera, u srcu staroga Londona, današnjem Cityju. To mjesto je i danas obilježeno spomenikom što ga je nakon požara projektirao Christopher Wren, nazvanim jednostavno “Monument”.

Ovaj spomenik, izgrađen između 1671. i 1677. visok je 61 metar, a nalazi se navodno na točno tolikoj udaljenosti od nekadašnje lokacije Farrinerove kobne pekarnice. Ideološki cilj ponovne izgradnje Londona bio je jasan, “raskrstiti” sa starim naslijeđem iz doba vladavine Svetog Rimskog Carstva te simbolički objaviti početak “nove političke ere”. Ideja vodilja novog društvenog poretka potječe dakle nedvojbeno iz “rosenkreuzerske” tradicije, potaknuta ponajviše ostavštinom Francisa Bacona i njegovim monumentalnim djelom – Nova Atlantida.

Od tog trenutka, do dana današnjeg, cilj masonskih loža je bio potaknuti razvoj društvenih odnosa koji će ljude dovesti do stanja razvoja u kojem će postati spremni na “inicijaciju”. Masoni su radili i rade na stvaranju “snošljivog i naprednog društva”, sa stanovitom mjerom društvenih i ekonomskih sloboda, a koje će ljudima omogućiti uspješnije istraživanje “vanjskog i unutrašnjeg svemira”. Takva će evolucija neminovno za sobom povući mnoge promjene, koje je u svojoj “Novoj Atlantidi” nevjerovatno m preciznošću predvidio i Francis Bacon. Osnivanje “Royal Society of London” značilo je, u metafizičkom smislu napuštanje ideja baziranih na vjeri i idealizmu, u korist materijalizma i znanstvenog napretka.

No, sve navedeno ne znači da je masonstvo u svojoj suštini ateističko, iako ga mnogi iz crkvenih redova danas takvim apostrofiraju. Naprotiv, masoni se u svojoj inicijaciji tradicionalno zaklinju da će “proučavati skrivene tajne naravi i znanosti, kako bi što bolje upoznali Velikog Arhitekta Svemira. Isto tako je manje poznato, kako su se mnogi slobodni zidari iz osamnaestog stoljeća, a koje danas povijesna znanost ubraja u ateiste, bavili alkemijom i sudjelovali u magijskim obredima. Viši redovi masonstva i danas teže izravnom i osobnom doživljaju duhovnih svjetova, tj. “izmjenjenim stanjima svijesti”. Zbog svega ovoga, ali i svega što smo kroz ovu priču naučili o tradiciji Rosenkreuzera, bilo bi potpuno pogrešno nazivati masone ateistima, a mnogi ljudi koji sukob crkve i masonstva na taj način trivijaliziraju, nikad neće shvatiti bit i smisao masonstva, koja korijene vuče sve do vremena kralja Salomona.

Uostalom, ateisti nisu bili ni osnivači Sjedinjenih Američkih Država, ali su svi redom bili pripadnici engleskih masonskih loža, a većina potpisnika američke Deklaracije o nezavisnosti su u službnim dokumentima kao svoju religiju naveli  – Deizam. Za one koji nisu upoznati s pojmom deizma, reći ćemo samo kratko da je “deizam” filozofsko učenje koje potječe od grčkog filozofa Aristotela, a zasniva se na premisi da “izvan spoznatljivoga svijeta postoji Bog koji je stvorio svijet po svojim zakonima, ali ne sudjeluje u razvoju i povijesti svog djela”. 

Godine 1774. se Benjamin Franklin u jednoj londonskoj loži upoznao s vodećim engleskim intelektualcem tog vremena, Thomasom Paineom. Paine je bio jedan od ideoloških nasljednika Francisa Bacona, a baš od njega i potječe ideja za stvaranje federacije američkih kolonija, koju je on već 1774. nazvao – Sjedinjene Američke Države. Potpisivanjem Deklaracije o nezavisnosti 1776., i službeno je ostvaren masonski plan o stvaranju Nove Atlantide, ili kako bi je nazvao “moderni Rosenkreuzer” Aldous Huxley – “Vrlog novog svijeta”…

*Kraj ove priče o Velikoj Britaniji kao “majci Novog svjetskog poretka”, ujedno je i početak jedne još zanimljivije i dinamičnije priče o političkom i duhovnog razvoju njenog američkog djeteta. Možda ću i tu priču, ispričanu opet iz svog posebnog ugla gledanja, jednom ispričati na stranicama ovog bloga ili čak i u obliku neke zanimljive knjižice. Zahvaljujem se svim čitateljima koji su ovu priču pratili bez predrasuda i nepotrebnog ironiziranja, a posebno onima koji su je svojim zanimljivim komentarima proširili i obogatili. Hvala i svim autorima, iz čijih sam knjiga crpio inspiraciju i korisne informacije za sastavljanje ovog sedmodijelnog teksta, a skromno im se odužujem objavom literature koju sam koristio proteklih tjedana:

1. Francis Bacon – “Nova Atlantis”

2. Baal Hasulam – “Uvod u knjigu Zohar”

3. Roland Goetschel – “Kabala”

4. Theophrastus Paracelsus  – “Živa baština”

5. Philippe Walter  – “Kršćanska mitologija”

6. Jolande Jacobi – “Psihologija C.G.Junga”

7. Aldous Huxley – “Vrli novi svijet”

8. Ludwig Hertling – “Povijest Katoličke crkve”

9. Cyril Aydon – “Povijest čovječanstva”

10. Joel Levy – “Tajna povijest”

11. Wolfgang Bauer – “Leksikon simbola”

12. Cornelius Agrippa – “Četvrta knjiga okultne filozofije”

13. Coyote Cardo – “Ezoterijska fizika”

14. John Salza – “Masonstvo bez maske”

15. Ivan Mužić – “Masonstvo u Hrvata”

16. Mladen Lojkić – “Vladari svijeta”

17. Razni autori – “Dvadeset prekretnica britanske povijesti”

18. John O’Farrel – “Krajnje nepristrana povijest Velike Britanije”

I naravno, povijesna enciklopedija te knjiga svih knjiga – Biblija…
 
(blog.vecernji.hr/uredio:nsp)

Londonska Velika loža utemeljena je 1717., prva francuska loža osnovana je 1725., a već 1742. conte Sigismund Gondola (Gundulić) bio je prvi hrvatski plemić koji je postao mason i koji je imenovan meštrom slobodne zidarske lože u Beču.

Kada se francuski liječnik i slobodni zidar Brasson 1754. doselio na Brač, a potom 1754. u Glini osnovana prva loža slobodnih zidara na tlu Hrvatske, masonerija se nezaustavljivo počela širiti po Hrvatskoj. I tako to traje već više od dva i pol stoljeća, piše Branko Šömen u nedavno objavljenoj knjizi “Mudrost”, prvom dijelu sveobuhvatne trilogije o povijesti slobodnih zidara na ovdašnjim prostorima.

Za Branka Šömena slobodno zidarstvo je izrazito pozitivno, svojevrsni put ka prosvjetljenju i traženju pravednosti bez monopola na vjeru. Ovakav stav ne iznenađuje – Šömen je bivši mason, i kako sam kaže, iz Velike lože Jugoslavije izbačen je zbog političkih neslaganja. U razgovoru za Jutarnji, Šömen je objasnio kako je “Mudrost” prvi dio trilogije “Mudrost, Snaga i Ljepota”, koju je pisao dvadeset godina, skupljao dokumentaciju po arhivima, knjižnicama i ložama, listao stare, slobodnozidarske revije Šestar; Neimar, Glasnik, i pročitao stotine knjiga, koje su pisale o slobodnom zidarstvu.

“U Hrvatskoj sam s prijateljem registrirao biografije 1800 slobodnih zidara koji su umrli, jer se o živima ne piše.

Negativna mišljenja

Među njima je mnogo eminentnih ljudi, intelektualaca, pravnika, pjesnika, slikara, humanista, a pored biskupa Galjufa i Vrhovca još 42 katolička svećenika. Negativno mišljenje o slobodnim zidarima prevladava posebno u državama s pretežno katoličkim vjernicima. Danas slobodni zidar može biti ateist, ali i katolik, židov, musliman, ali u ložama se ne govori ni o politici ni o Crkvi. Slobodno zidarstvo je jedina organizacija koja je preživjela sve političke sisteme. Danas je u svijetu više od šest milijuna slobodnih zidara.

U Velikoj loži Hrvatska radi više od 350 ljudi. Oni su ljudi na dobrom glasu, pošteni, pravedni, jer jedna od točaka njihova statuta kaže: slobodni zidari vole svoju domovinu. A kako ljudi ne znaju odnose unutar slobodnozidarske organizacije, ciljeva i namjera, dolazi još uvijek do nesporazuma, jer ljude više zanima što slobodno zidarstvo nije, nego što u stvari jest”, rezimira Šömen.

Šömenova knjiga opisuje mističnu povijest masonerije; otkako je u Hrvatskoj osnovana prva lože, masoni su se počeli brzo širiti od Zagreba, Varaždina, preko Križevaca, Osijeka, do Splita i Dubrovnika. Masoni nisu negirali postojanje Boga, ali u svjetonazoru 18. stoljeća bili su antiklerikalni i liberalni, i pristupali su im plemići, časnici, trgovci, suci i dio svećenstva.

Jedan od vodećih masona bio je zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, član lože Mudrost, čiji je utemeljitelj grof Ivan Drašković, a jedan od “braće” bio je i biskup Josip Galjuf.

Filozofija masona

Vrhovac je bio atipičan biskup: za razliku od većine klera, bio je slobodni zidar, jakobinac, prikriveni protivnik Habsburgovaca, a privatno se družio s ateistima, revolucionarima i pobornicima prosvjetiteljstva. Bio je jako bogat i zauvijek je promijenio izgled Zagreba, kad je započeo uređivanje današnjeg Maksimira. Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće slobodni zidari sve više prihvaćaju načela Francuske revolucije “Sloboda, jednakost, bratstvo”, i tako se definitivno svrstavaju među neprijatelje Habsburgovaca, ali i Katoličke crkve.

Maksimilijan Vrhovac više od četrdeset godina uspješno je balansirao između privatne sklonosti idejama masonerije, i visokog položaja u Crkvi i monarhiji. Masoni su, premda u manjoj mjeri, doprli i do Srbije i posredno utjecali na političke događaje i sporove koji ni danas nisu riješeni. Tako je mason Franjo Zach, blizak prijatelj Ljudevita Gaja, predložio Iliji Garašaninu da Srbija povede okupljanje južnoslavenskih naroda, ali ispalo je drugačije.

Zachov prijedlog upućen Garašaninu počinje formulacijom “Nova južnoslavenska država davala bi Europi sve garancije”. Umjesto toga, Garašanin u Načertaniju, svojevrsnom velikosrpskom programu, piše: “Nova srpska država davala bi Europi sve garancije…” Tako je Garašanin na neki način masonsku podršku ideji jugoslavenstva iskoristio kao podlogu plana stvaranja Velike Srbije. “Tada se u beogradskoj javnosti uvriježilo i mišljenje da je slobodno zidarstvo organizacija liberalne buržoazije”, zaključuje Šömen. Ništa bolje mišljenje o masonima nije vladalo u Katoličkoj crkvi.

Kako i bi kada su netom pred početak Drugog svjetskog rata osnovna načela zagrebačke Lože Maksimilijan Vrhovac nabrajala “uvođenje civilnog braka, ukidanje celibata, slobodnu školu, slobodu misli i savjesti, ukinuće crkvenih redova i da hrvatska politika može biti isključivo slavenska politika…”

Neprijatelji Crkve

Razumljivo da su zbog ovakvih stavova masoni proglašeni najopasnijim neprijateljima Katoličke crkve, o čemu je još prije dvadeset godina pisao Ivan Mužić. Prema Mužiću, službeno masonstvo u Hrvata bilo je, prema masonskoj dokumentaciji, protuhrvatsko jer je zastupalo jugoslavensku državnu ideju i postavljalo se izrazito neprijateljski prema ideji samostalne hrvatske države. Uz to, masonstvo je bilo i protukatoličko jer je htjelo odvojiti Katoličku crkvu u Hrvata od Rima i tako uništiti rimokatolicizam u Hrvata. Druga optužba protiv slobodnih zidara odnosila se na njihovu ulogu u pokušaju spašavanja Jugoslavije.

Pritom je meta postao čak i Franjo Tuđman, kojega desnica napada da nije uspio prekinuti polustoljetni kontinuitet vladavine eksponenata komunističkih i masonskih struktura nad Hrvatskom. “On je htio ostvariti samostalnu Hrvatsku utemeljenu na kršćanskim etičkim zasadama, kojoj će se priključiti Hrvati iz zapadne Hercegovine i dijela Bosne.

Slučaj Franje Tuđmana

Masonski graditelji novoga svjetskoga poretka, motivirani antiteističkim svjetonazorom i stvaranjem svijeta bez granica, doživjeli su Tuđmana kao sablast prošlosti čije se obnavljanje po potrebi mora i nasiljem onemogućiti. Oni se u svojoj subverziji služe novinama, radijskim i televizijskim emisijama”, teza je Ivana Mužića. Iz perspektive Branka Šömena, stvarnost je drukčija: “Mnogi su pokušavali zaustaviti raspad Jugoslavije, ali ne i slobodni zidari.

Slobodno zidarstvo se u jugoistočnoj Europi počelo razvijati poslije pada Berlinskog zida pa tako nije moglo utjecati na raspad nekadašnje države”, rezolutan je Šömen. Ipak, i on je krajem 80-ih zbog politike došao u sukob s beogradskim masonima, i naposljetku bio isključen iz Velike lože Jugoslavije: “Tada, na početku razvoja slobodnog zidarstva u nas, kada je počela raditi deputacijska loža Illyria, sastavljena od austrijske, slovenske i hrvatske braće u traganju za novom slobodnozidarskom organizacijom, neki su od nas došli u konflikt s beogradskom braćom.

Za razliku od njih, nas su zanimala humanistička načela, a ne politički prestiž”, kaže Šömen. Za četiri mjeseca izlazi drugi – po svemu sudeći najintrigantniji dio trilogije – pričao o masonskom utjecaju na političke procese u Kraljevini Jugoslaviji, teroru ustaškog režima i bijegu u izolaciju u socijalizmu. Uostalom, kralj Aleksandar Karađorđević, Ivan Meštrović i Ivo Andrić bili su utjecajni masoni. Iako ima indicija da su isto bili i Josip Broz Tito i Miroslav Krleža, nikada nisu pronađene njihove pristupnice.
 
 
izvor: jutarnji.hr/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12586"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata

INTERVJU: DRAGAN KUKAVICA,

VELIKI MAJSTOR VELIKE LOŽE HRVATSKE

Dragan Kukavica osnivač je i utemeljitelj Velike lože Hrvatske Slobodnih zidara. Obnašao je skoro sve dužnosti u VLH, a sada je Veliki majstor Velike lože Hrvatske 1991.

Iz bogatog životopisa treba istaknuti da je diplomirao na Kemijsko-tehnološkom fakultetu i dobitnik je nagrade Sveučilišta u Zagrebu za znanstveni rad studenta koji je radio na Institutu Ruđer Bošković.

Ideja Slobodnih zidara je da se radom na samima sebi izgrađujemo i na taj način djelujemo u društvu da postajemo bolji, moralniji, odgovorniji.

Nakon što je volontirao na Institutu Ruđer Bošković, zapošljava se na Kemijsko-tehnološkom fakultetu kao asistent 1979. Nakon toga prelazi u Istraživački institut Pliva. Magistrirao je iz područja tehničkih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, a osim toga studirao je i filozofiju na Filozofskom fakultetu. Osnovao je i privatnu tvrtku Kemograf koja je proizvodila dezinficijense i grafička sredstva gdje je obavljao poslove predsjednika uprave. Nakon toga kupuje kao jedini vlasnik tvrtku Horus koja ima optičku djelatnost i bavi se proizvodnjom biocida te je zastupnik multinacionalne kompanije Arch Chemical i pokriva Hrvatsku, BiH i Makedoniju. Osnivač je i dugogodišnji predsjednik Hrvatsko-američkog društva, jednog od najvećih društava takvog tipa u Hrvatskoj.

madeIN: Što je slobodno zidarstvo, odakle vuče korijene i kakva je slobodnozidarska tradicija u Hrvatskoj?

Dragan Kukavica: Slobodno zidarstvo je dio ljudske povijesti koji možemo bolje razumjeti ako ga smjestimo u povijesni, društveni i kulturni kontekst. Ne možemo ga jednodimenzionalno definirati, ali mogli bismo reći da je slobodno zidarstvo moralno-etička zajednica slobodnih ljudi na dobrom glasu koja otvara cijeli spektar propitkivanja, moralnih, etičkih, filozofskih, teoloških promišljanja o temeljnim načelima etike i morala s jedne strane i prakse koju prakticiramo u svakodnevnom životu s druge. Slobodno zidarstvo je međunarodni pokret humanističkog opredjeljenja koji se slobodnim zidarima prenosi u njihovim ložama putem ritualnih radnji. U poštovanju prema ljudskom dostojanstvu, slobodni zidari se zalažu za toleranciju, slobodan razvoj ličnosti, dobročinstvo i opću ljubav prema ljudima. U tom smislu ono se obraća pojedincu da ga tom duhu pouči.

Slobodno zidarstvo ne može se objasniti, već se mora doživjeti jer počiva na unutrašnjem doživljaju svakog posvećenog. Počiva na onome koji ulazi u ložu i na onome što sa sobom donosi u bratstvo – razmišljanju, radnjama i osjećajima ili, kao što brat Goethe opisuje taj naš cilj s dvije riječi: razmišljati i činiti. Tako će svaki slobodni zidar imati svoje mišljenje o bratstvu do kojeg je došao na subjektivan način i to je ta tajna koju svaki za sebe otkriva. Tradicija slobodnog zidarstva u Hrvatskoj je duga i ima svoje početke s osnivanjem spekulativnog slobodnog zidarstva u svijetu mada je u povijesti Hrvatske slobodno zidarstvo imalo diskontinuitet u svom organiziranom djelovanju.

MI: Jesu li masoni postojali i aktivno djelovali u bivšoj Jugoslaviji? Ako nisu, kada počinje obnova i u kakvim se okolnostima ona odvija?

DK: Za bivše Jugoslavije cijelo vrijeme postojao je organizirani rad slobodnih zidara u Hrvatskoj. Zabranjen im je rad početkom Drugog svjetskog rata kada je većina slobodnih zidara uhićena i odvedena u logor Gradiška i Jasenovac. Obnovljeno slobodno zidarstvo u Hrvatskoj počelo je s radom nakon uvođenja slobodnih izbora u Jugoslaviji i posebno stvaranjem slobodne i nezavisne Hrvatske kad je stvorena Velika loža Hrvatske.

MI: Iz kojih je zemalja stizala potpora za obnovu?

DK: Iz Austrije i SAD-a.

MI: Ako je taj proces trajao paralelno s burnim političkim događajima, jesu li to bili odvojeni procesi ili su se iz najrazličitijih razloga ispreplitali?

DK: Slobodno zidarstvo kao organizacija ne bavi se aktivno politikom i ne zauzima političke stavove. Zauzimaju se za načela poput Deklaracije o ljudskim pravima i za trodiobu vlasti kao opće civilizacijsko pitanje.

MI: Koja je prva loža obnovljena, kakav je bio odnos s politikom i crkvom te kada službeno počinje djelovati Velika loža Hrvatske?

DK: Prvo je stvorena Deputatska loža Illyria, mješovita loža Slovenije, Hrvatske i Austrije pod jurisdikcijom Velike lože Austrije, i stvorene su pretpostavke za unošenje svjetla u Hrvatskoj tako da su osposobljene tri lože od braće iz Hrvatske i nazivaju se loža Hrvatska vila, loža Grof Ivan Drašković i loža Tri svjetla te je uneseno svjetlo od Velike lože Austrije. Neke posebne odnose s politikom i crkvom nismo imali.

MI: U kojim gradovima danas djeluju lože, koliko je masona u RH i kojim društvenim slojevima pripadaju?

DK: Postoje lože u Rijeci, Istri, Varaždinu i Zagrebu i ima više od 300 članova. Npr. 1940. godine ih je bilo više od 2000 u Hrvatskoj, a s približno istim brojem stanovnika u Virginiji postoji više od 2000 loža i preko 30.000 članova. U Hrvatskoj ima najviše sveučilišnih nastavnika među slobodnim zidarima.

MI: Kakav je odnos slobodnih zidara s crkvom?

DK: S dijelom članova Biskupske konferencije mogli bismo reći da su odnosi korektni i postoji uvažavanje s obje strane. Zalažući se za načela i djelovanja koja su opće dobro, gradimo mostove na onom što imamo slično u poslanju. Ono što nas razdvaja nije predmet rasprava i ignoriranja. S Vatikanom direktno nemamo kontakata. Mislim da ima puno prostora, uz više tolerancije i uvažavanja, da se otvori dijalog u dobroj namjeri za opću korist. Velik dio problema u odnosima vidim u nepoznavanju jednih i drugih i mislim da se, kad postoji dobra volja, može puno više učiniti.

MI: Vrlo često se baš masoni povezuju s tajnim centrima moći, teorijama zavjera, upravljanjem ključnim povijesnim događajima iza scene. Koliko istine ima u tome i jesu li masoni organizacija koja upravlja svijetom?

DK: VLH je zauzela stav koji zastupa niz loža u Europi i svijetu – da vodeće političare koji obnašaju izvršne političke funkcije ne primamo u članstvo dok obnašaju svoje funkcije. Ako tijekom vremena pojedini članovi postanu nosioci izvršnih funkcija u politici, to toleriramo i članova koji su obnašali takve funkcije imamo. Oni su obični članovi VLH s ništa većim ili manjim obvezama i utjecajem unutar VLH. Pokušavamo se ravnati načelima o ljudskim i moralnim vrijednostima kod prijema, a ne time koliko je netko utjecajan u društvu s pozicije moći.

MI: Zauzimaju li slobodni zidari ključne društvene položaje u RH?

DK: Ne.

MI: Kako se uopće postaje slobodni zidar i tko to može postati?

DK: Slobodni zidar se postaje na prijedlog člana VLH koji ima stupanj majstora i koji je jamac novom članu. Kada kandidat prođe proceduru, tako da nitko iz lože nema primjedbi na njegovo primanje i dva informatora iz lože daju pozitivno mišljenje, pristupa se balotaži, tj. tajnom glasovanju – članovi lože ubacuju bijelu kuglicu ako se slažu da kandidat bude primljen ili crnu kuglicu ako kandidat ne može biti primljen. Naravno, balotaža mora biti svijetla, tj. svi članovi lože moraju baciti bijelu kuglicu. Članovi ostalih loža preko svoga starješine i VM VLH mogu imati primjedbu na kandidaturu člana kojeg se prima i takav se slučaj raspravi sa VM VLH ako se starješine ne usuglase oko primanja. Kandidat i budući član treba biti (a mi se svesrdno zalažemo) muškarac na dobrom glasu i preferiraju se njegove moralne kvalitete.

MI: Ulaze li među vas i karijeristi, ljudi koji misle da će kroz vas ostvariti ambicije i je li to opasnost po imidž društva? Kako se nosite s tim?

DK: Na žalost, i takvi zalutaju među nas, no kad vide da preko slobodnih zidara ne mogu realizirati neke ciljeve koje mi smatramo da nisu u duhu onog zbog čega smo slobodni zidari, onda sami odu, a one koji su uporniji u tim nakanama i ne prilagode se našim sadržajima u djelovanju, zamolimo da odu, tj. da se pokriju.

MI: Zašto je masonstvo tajna organizacija i kako u skladu s tim možete promicati svoje ideje?

DK: Bolje je rečeno da masonstvo nije tajna organizacija, nego da se bavi tajnama jer svugdje u svijetu slobodni zidari su legalna udruženja koja se registriraju po važećim zakonima i propisima u zemlji u kojoj djeluju i to je jedan od temeljnih uvjeta da vas ostale velike lože priznaju i da vas Velika loža Engleske isto prizna. Ideja slobodnih zidara je da se radom na samima sebi izgrađujemo i na taj način djelujemo u društvu da postajemo bolji, moralniji, odgovorniji. Slobodni zidari žele se razvijati na dobrobit sebe i društva u kojem jesu, uvažavajući i obvezujući se poštivanju Deklaracije o pravima čovjeka, o toleranciji i ostalim vrijednosnim razlozima koje su općeljudski prihvaćeni kao moralne vrijednosti čovječanstva. Smisao je prije svega rad na sebi u duhu tih vrijednosti, no koliko se to uspijeva, uvijek je za raspravu i analizu.

MI: Možete li odgajati cijelu naciju prema vlastitim duhovnim stavovima?

DK: Ne. To je pretenciozan zahtjev, ali smo dio karike koja uz obitelj, crkvu, društvo potpomaže općem boljitku zasnovanom na univerzalnim vrijednostima morala i etike.

MI: Mogu li masoni javno istupati kao masoni, imaju li se pravo takvima predstavljati i postoje li sankcije za one koji prekinu zavjet šutnje?

DK: U ime organizacije VLH može prema javnosti nastupati jedino Veliki meštar VLH ili po njemu ovlašteni član VLH. Svaki član može za sebe reći da je mason i u svoje ime nastupati u javnosti, ali pri tome ne smije govoriti imena drugih članova VLH i ne smije govoriti o ritualima koji su više anakronizam nego neka tajna jer ima niz objavljenih knjiga s ritualima koje možete pročitati ili vidjeti na internetu.

MI: Kakva je povezanost sa slobodnim zidarima u svijetu i je li bilo akcija u kojima ste ili u kojima ćete pomagati Hrvatskoj da što bezbolnije prođe integrativne procese?

DK: Postoji niz službenih kontakata između velikih loža koje su priznate i regularne, no svaka velika loža je samostalna i ne postoje nikakve obvezujuće odluke, mišljenja ili stavovi od drugih velikih loža. Integrativni procesi kao ulazak u EU i slično su stvar usvajanja standarda i načina ponašanja cijele države, a ne stvar lobiranja ovakvih ili onakvih, ali članovi VLH po svojem habitusu sigurno dijele vrijednosti europske civilizacije i povijesti pa kao pojedinci djeluju na te procese kao aktivni članovi na svom radnom mjestu, u svojoj obitelji, u društvu.

MI: U kojem će se pravcu slobodno zidarstvo razvijati i kakva je budućnost masonstva?

DK: Naspram ove svjetske krize koja je kriza civilizacije, što može uraditi institucija kao slobodno zidarstvo? Blago rečeno – ništa, pogotovo ako se od nje očekuje neka vrsta čuda i magičnog riješenja. Slobodno zidarstvo poput crkve ili neke druge humanitarne organizacije našeg društva može pomoći u suzbijanju neravnoteže i zla kojim je ojađeno čovječanstvo, kao ljudi dobrih namjera i dobre vjere svjesni slabosti sredstava i značajnih teškoća s kojima se sudaramo.

Da bi se promijenio život, najprije treba nastojati da se promijeni mentalitet ljudi i probude njihove savjesti, potičući ih na razmišljanje, ohrabrujući im pokušaje i dajući potporu tom naporu i volji da ga se ostvari. Ono što može slobodno zidarstvo ponuditi čovjeku, to su određen prostor i alati, određeno mjesto i metode. Mjesto je loža pravedna i savršena, svjetovno i duhovno mjesto smješteno u prostoru i vremenu, mjesto gdje se sreću ljudi koje su držali udaljene jedne od drugih uvjeti života, religiozna uvjerenja i politički stavovi, ideološki sistemi, nacionalnosti i klase, umjesto pravog dijaloga koji podrazumijeva priznanje da u svakom čovjeku postoje sloboda i razum.

Svaki dijalog podrazumijeva recipročnu toleranciju, a toga u svijetu osjetno manjka. Slobodno zidarstvo ne može se nametati ljudima, dati definitivne i cjelovite odgovore, ali ono poziva na istraživanje i traganje za saznanjem i ljubavlju za osvajanje mudrosti. Ordo ab Haos – Fiat lux. Ta pitanja i mnoštvo drugih u traženju odgovora i puteva bila su aktualna kako u prošlosti, također će biti i u budućnosti pa će slobodno zidarstvo činiti prilagodbe da promišlja, traži puteve i odgovore kako je i do sada činilo, što mu daje vanvremensku dimenziju i time vidim opstojanost i u budućnosti kao ideji i organizaciji.

MI: Često se može čuti kako su masonski krugovi bili protiv samostalne hrvatske države i da su na tome aktivno radili.

DK: Masonske organizacije ne djeluju na takav način i takve tvrdnje, blago rečeno, nisu istinite i spadaju u niz predrasuda koje postoje o slobodnom zidarstvu

MI: Je li vaš rad humanitaran, možete li govoriti o nekim konkretnim akcijama i zašto se oko tog dijela šuti?

DK: Jedan od važnijih načina djelovanja slobodnih zidara je humanitarnost i pomaganje ljudima u potrebi. Bilo je niz nevelikih humanitarnih akcija, primjetnih naročito prema djeci, no smatramo da pomoć dolazi iz srca i želje da pomognemo i mislimo da od toga ne treba raditi marketing.

MI: Kakva je klima prema masonima u Hrvatskoj?

DK: Postoji, mogli bismo reći, pravilo da je odnos prema slobodnom zidarstvu indikator odnosa društva prema demokraciji i mogli bismo reći da je, što je situacija u nekoj zemlji bolja, to povoljniji odnos prema slobodnim zidarima. Takav period je najplodonosniji za društvo i za slobodne zidare, a kad u nekom društvu ili državi stagnira cjelokupna situacija, imamo stavove koji se plasiraju u javnosti da su masoni krivi za sve, od toga da nogometna reprezentacija nije otišla na svjetsko prvenstvo pa do pada standarda, recesije, svinjske gripe ili ne znam čega još, ali mašta radi.
 
 
(madein.hr/uredio:nsp)
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12253"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Srbija se ovih dana još jednom potvrđuje kao središe i sluškinja svjetskih središta masonerije, što samo po sebi sasvim zorno tumači većinu  procesa koji se zbivaju  na unutarnjem ali  i na vanjskopolitičkom planu.

Beograd će, naime, od 15. do 17. listopada biti središte globalne  masonerije.  Naime, tada će u glavnom gradu Srbije, u  povodu 100. obljetnice  priznavanja „Vrhovnog Savjeta Srbije“ biti održana proslava, na kojoj će sudjelovati  „senke ljudi iz senke“, odnosno „najmoćniji među najmoćnijima u svijetu masona“, kako ih nazivaju beogradski mediji.

Tim povodom,  Dragan Đurić, mason 33. stupnja i čelnik srpske masonerije okupljene u Vrhovni savjet Srbije (VSS) Škotskog reda, po prvi se puta obratio javnosti, kroz razgovor koji je objavio beogradski Alo.

- Vrhovni savjet Srbije toga dana naime obilježava 100 godina od kada je Vrhovni savjet Grčke osnovao Vrhovni savjet Kraljevine Srbije Škotskog reda, pojašnjava Đurić.

Godine 1912. na zasjedanju svih Vrhovnih savjeta svijeta u Vashingtonu  Vrhovni savjet Kraljevine Srbije je priznat kao jedina masonska vlast na teritoriji naše zemlje – pojasnio je  Đurić povijest  ovog masonskog društva.

Krema svjetske masonerije ovih dana u Beogradu

Đurić je od prošle godine i „Veliki Generalni sekretar Vrhovnog savjeta svijeta“, koordinacije masonskih loža koja objedinjuje 53 vrhovna savjeta. Kako kaže, beogradskoj masonskoj konferenciji 16. listopada nazočiti će najmoćniji voditelji masonskih loža drugih zemalja, poput Francuske, Rusije, Španjolske, Belgije, Portugala…

Pošto je u pitanju sami vrh svjetske masonerije, njihova imena ostaju tajna, pošto mason sam mora odlučiti o svome hoće li i kada izići u javnost, tvrdi Đukić.  Ipak,  sudeći prema pisanju beogradskog medija,  počast srpskoj masoneriji odati će ovih dana „najveći od najvećih“, među kojima će biti i neka poznata svjetska imena.

Biti će nazočni članovi Velike nacionalne lože Srbije i ostala braća, od prvog do 33. stupnja. VSS se smatra pravim i jedinim nasljednikom Vrhovnog savjeta Kraljevine Srbije i jedini upražnjava Škotski obred. Samo mi u Srbiji surađujemo sa Vrhovnim savjetom Francuske, a na međunarodnom planu sa svim Vrhovnim savjetima koji surađuju sa francuskim. Dio smo organizacije koja se zove Vrhovni savjeti Svijeta i sve naše lože rade po Škotskom obredu.

To je izvorna tradicija i prirodno okruženje Srba kao slobodnih zidara – napominje prvi mason Srbije i pojašnjava kako Škotski red i Vrhovni savjeti, odnosno jurisdikcije, zahvaljujući SAD-u, pokrivaju veliku većinu i praktično čine tri četvrtine ukupne svjetske masonerije.

Tko je Dragan Đurić?

Rođen je 1961. godine u Knjaževcu. Zajedno s majkom, odselio je 1972. U Francusku.  Diplomirao je elektroniku, a potom se zaposlio u „General Motors France“ i ubrzo postao direktor inženjering sektora za „kočioni sustav i servo uređaje“. Od 1993. godine je u privatnom poslu, kao građevinski poduzetnik  za unutarnje uređivanje i dekoraciju. Bio je predsjednik niza jugoslavenskih klubova u Francuskoj, vođa srpske zajednice u iseljeništvu  i predsjednik Svesrpske zajednice.

U slobodno zidarstvo primljen je 17. svibnja 1982. godine, u loži „Grand val“, koja radi pod zaštitom Velike lože Francuske, i bio je najmlađi mason regularno uzdignut u 33. stupanj  1998. godine. Prošle godine je u Beogradu postavljen za Velikog generalnog sekretara Vrhovnog savjeta svijeta.
 
izvor: novosti.rs, hrsvijet.net
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11003"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Ovaj video razotkriva 25 ciljeva koje upotrebljavaju Iluminati – Masoni kako bi formirali svijet onakav kakav je danas. Asfaltiranje ceste za antikrista (koji je spomenut kao “direktor” u ovoj prezentaciji. Cijevi Adam Wishaupt -a :

1.) Ljudi moraju biti više naklonjeni zlu nego dobru

2.) Propovijedanje liberalizma

3.) Upotreba IDEALA SLOBODE da bi potaknuli međuklasne ratove

4.) Upotreba svih dostupnih sredstava za postizanje njihovih ciljeva koji su dakako opravdani

5.) Vjerovanje u njihovo pravo u upotrebu sile

6.) Izvor njihove snage mora ostati nevidljiv do trenutka kad steknu toliku snagu ih nijti jedna grupa neće moći potkopati

7.) Zagovaranje psihologije rulje i svjetine, na taj način pribavljajući si kontrolu nad masama

8.) Promocija upotrebe alkohola, droge, moralne korupcije, i svih oblika poroka, da bi sistematski pokvarili mladež neke nacije

9.) Čvrsto se vezati za privatno vlasništvo svakog građana, pomoću svih dostupnih sredstava.

10.) Upotreba slogana kao što su prevednost, sloboda i bratstvo na masama kao oblik psihološkog ratovanja.

11.) Rat mora biti usmjeren tako da su obje strane stavljene u daljnji dug i bijedu, dok je mir dizajniran tako da niti jedna strana ne može zadržati prava na teritorij.(domovinski rat 1990.)

12.) Članovi masonske organizacije moraju upotrijebiti svoje bogatstvo da uzmu kandidate koji su odabrani od javne ustanove, koji će biti pokorni u njihovim zahtjevima, i koji će biti pijuni u igri igre čovjeka u sjeni. Savjetnike treba odgajati i trenirati od samog djetinjstva da vladaju aferama u čitavom svijetu. (Obama)

13.) Kontrola medija, odakle ističe većina informacija koje javnost prima

14.) Agenti i provokatori će doći naprijed nakon stvranja traumatičnih situacija, i nastupiti će kao spasitelji masa, a zapravo su njihovi interesi suprotni, smanjivanje populacije

15.) Stvaranje industrijske depresije i financijeske panike, nezaposlenosti, gladi, manjka hrane – upotreba ovih događaja da bi se kontrolirala masa i gomila, i da bi se zbrisali oni koji im stoje na putu.

16.) Infiltracija Slobodnog Zidarstva da bi se prikrili slijedeći ciljevi

17.) Razjasniti vrijednost sistematske obmane, upotreba velikih, zvučnih slogana i fraza, zagovaranje velikodušnih zvučnih obećanja masama, čak i onda kad ih ne mogu održati

18.) Umjetnost ulične borbe je neophodna da bi populaciju dovela u podložnost

19.) Upotreba agenata kao provokatora i savjetnika iza scene, a nakon ratova, upotreba govora tajne dipolomacije da bi pribavili kontrolu.

20.) Osnovati velike monopole koji će kontrolirati svjetske vlade

21.) Postaviti visoke poreze i nepoštenu konkurenciju da bi postigli ekonomsko rasulo, kontrolirajući sirovine, organiziranu uznemirenost među radnicima, i time uništavajući konkurenciju

22.) Formiranje naoružanih policijskih snaga i vojske koje će i dalje štititi interese Illuminata

23.) Članovi i vođe svjetskih vlada će biti izabrani i imenovani od strane direktora Illuminata

24.) Infiltracija u različite društvene klase i razine bilo koje vlade s ciljem učenja mladih ljudi, teorijama  i principima koji su poznati kao pogrešnima. (američki obrazovni sustav)

25.) Izrada i upotreba nacionalnih i internacionalnih zakona koji će uništiti čovječanstvo.

Pogledajte i razmislite, koliko su oni ciljeva dostigli ? Sve ili samo nekoliko?

 
NoviSvjetskiPoredak.com