Zviždač Zachary Vorhies je objavio dokument koji je detaljno opisao Googleovu “crnu listu” na kojoj se nalazi gotovo 500 web stranica

Suvremena cenzura opasnija je od otvorenog totalitarizma, ona je prikrivena i uklopljena u našu svakodnevnicu, kaže slovenski filozof Slavoj Žižek, komentirajući insajdersko curenje informacija o Googleovoj crnoj listi za portale vijesti

Intelektualac je za RT rekao da se ne zalaže za internetsku anarhiju, uspoređujući ju sa “snuff” filmovima u hardcore pornografiji – trebao bi se uspostaviti određeni propis koji će blokirati štetni sadržaj na internetu, kaže on.

Ali Žižeka najviše zabrinjava skrivanje političkih motiva za suzbijanje glasova i manipulacijom glasova prije izbora putem interneta.

„Svi znamo da moramo cenzurirati stvari na nekoj razini, ali glavno pravilo za mene je da proces treba biti transparentan. Govorim o razvijenom Zapadu na kojem je sada nekome zabranjeno objavljivati vijesti, ili čak ni vi ne smijete o tome niti raspravljati“ – objašnjava Žižek.

“Lažni izbor” između politički korektne cenzure i radikalnog liberalizma je zamka, vjeruje Žižek.

Konzervativna skupina za transparentnost Project Veritas ovog je tjedna objavila dokumente koje je dobila od bivšeg zaposlenika Googlea.

Činilo se da dokumenti potvrđuju da Google može pojačavati ili klasificirati izvore vijesti na temelju naizgled pristranog skupa internih pravila.

#Nazivajući postupke “mračnim i zlosretnim” zviždač Zachary Vorhies je objavio dokument koji je detaljno opisao Googleovu “crnu listu” na kojoj se nalazi gotovo 500 web stranica, uključujući i konzervativne i ljevičarske medije.

Žižek smatra da praksa Velikih tehnoloških kompanija sa crnim listama i zabranama može pokazati priliku da se aktivisti desnice pokažu kao grupa koja se bori protiv politikog establišmenta i kao cilj protivljenja.

Filozof misli da će ta taktika zapravo uzvratiti liberalima dajući „novom populističkom desničaru pružiti poziciju u kojoj mogu reći: vidite, mi smo prava alternativa, istinski smo potlačeni“.

Žižek tvrdi da Google vjerojatno nije jedina tehnološka megakorporacija koja se čvrsto drži digitalnog izbornika svojih korisnika, ali “postupak nije nekakav mračni zaplet”, već neprimjetan pomak “u novo, kontrolirano društvo.”

Ono što je zastrašujuće u tome je što ga mi čak i ne doživljavamo kao nešto kontrolirano.

Samo koristimo društvene medije, kupujemo stvari, idemo liječniku – i svi podaci o nama postoje na internetu.

Ali to su stvari koje doživljavamo kao našu slobodu. Dakle, ono što doživljavamo kao slobodu postaje način na koji smo kontrolirani.

Ne zna se više „da li vas prati tajna policija ili netko čita vaša pisma“, a to je po Žižekovom mišljenju ono što se razlikuje od totalitarizma iz prošlosti. Moderna kontrola je skrivena i nepriznata, kaže Žižek.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Zašto je bitka za slobodu interneta velika bitka našeg doba te je li Orwell bio u pravu kada je rekao da je ‘sloboda reći ljudima ono što ne žele čuti

Kada je prije jednog desetljeća eksplodirao WikiLeaks na kratko se činilo kako bi internet mogao stvoriti istinski otvoreno društvo. Od tada, Big Brother se nastavio žestoko boriti protiv toga.

Svaki dan imamo priliku slušati jadikovke o sve većoj kontroli nad digitalnim medijima, posebno od ljudi čija je prvotna vizija, čini se, bila vizija nereguliranosti iste te platforme. No, sjetimo se početaka interneta.

Još šezdesetih američka je vojska razmišljala o tome kako održati komunikaciju između preživjelih jedinica u slučaju da globalni nuklearni rat uništi centralnu komandu. Tako se rodila ideja o povezivanju “udova”, te zaobilaženju uništenog centra.

I tako je, od samog početka, internet sadržavao demokratski potencijal jer je omogućavao višestruke direktne izmjene između individualnih jedinica, zaobilazeći centralnu kontrolu i koordinaciju – to je inherentna karakteristika koja predstavlja prijetnju onima na vlasti pa je rezultat bio taj da odmah pokušaju kontrolirati digitalne “oblake” koji su posrednici između nas.

“Oblaci”, u svim svojim formama su, naravno, prezentirani kao oruđe naše slobode. Na kraju balade, oni omogućavaju da sjedim ispred svog računala i surfam po svemu što je ispred mene – ili se to barem površno tako čini.

Nevezano uz to, oni koji kontroliraju oblake kontroliraju i granice naše slobode. Najdirektnija forma ove kontrole jest, naravno, direktna ekskluzija. Individualci kao i čitave medijske organizacije mogu naprosto nestati sa društvenih medija (ili su ograničeni, pokušajte gledati Al Jazeeru u američkom hotelu) bez ikakvog pravog objašnjenja osim navođenja nekakvih “tehničkih problema”.

Iako je u nekim slučajevima (poput direktnih rasističkih ekscesa) cenzura opravdana, opasno je kada se ne događa na netransparentni način. Minimum demokracije diktira da i cenzura mora biti “odrađena” na transparentni način, s objašnjenjem koje se publici duguje.

Objašnjenja mogu biti dvoznačna ili nejasna, naravno, te sakrivati prave razloge. U Rusiji možete biti poslani u zatvor radi objavljivanja sadržaja s kojim se ne slažete. Najnoviji je primjer Eugenija Cudnovets, zaposlenica vrtića iz Ekaterinburga koja je osuđena na pet mjeseci u kažnjeničkoj koloniji jer je podijelila video djeteta koje je zlostavljano u ljetnom kampu. U ožujku 2017. odluka je promijenjena.

Učiteljica je osuđena po članku o “širenju, javnom demonstriranju i/ili propagiranju sadržaja koji sadrži seksualno eksplicitne slike maloljetne djece” s obzirom da je na društvenoj mreži podijelila video na kojem se jasno vidi kako se u dječjem kampu zlostavlja golo dijete.

Učiteljica je objasnila kako ne može dopustiti da incident prođe neopaženo – i bila je u pravu. Jer jasno je kako pravi uzrok osude nije stati na kraj seksualno eksplicitnim scenama djece, već zataškati zlostavljanje u javnim institucijama koje tolerira država.

Treba se onda prisjetiti još nekih slučajeva, a ovaj ne samo pripisati Putinovoj opresivnoj Rusiji. Medijska cenzura dogodila se, prema istom objašnjenju, kada je 2016. godine Facebook odlučio ukloniti povijesnu fotografiju devetogodišnjeg Kim Puca koji trči u suprotnom smjeru od napada napalma u rodnom Vijetnamu. Nakon reakcije javnosti, fotografija je vraćena.

Jako je zanimljivo prisjetiti se kako je Facebook opravdao svoju odluku da se ukloni fotografija.

“Iako razumijemo da je riječ o kultnoj fotografiji teško je napraviti razliku između fotografije nagog djeteta u ovom, ili nekom drugom slučaju”. Strategija je jasna – generalno neutralni moralni princip (bez dječje golotinje) iskorišten je kako bi se cenzurirala povijesna podsjetnica na horore bombardiranja napalmom u Vijetnamu.

Ako odemo u ekstreme, isto bi se moglo reći i za filmove ili fotografije napravljene nakon oslobađanja Auschwitza ili drugih nacističkih logora. Slična mi se stvar desila kada sam, prije dvije godine tijekom mojih konferencija, opisao neobičan slučaj Bradleyja Bartona iz Ontarija u Kanadi koji je u ožujku 2015. proglašen nevinim za ubojstvo Cindy Gladue, Indijanke i seksualne radnice koja je iskrvarila na smrt u motelu nakon što je zadobila 11 cm široku ranu na vaginalnom zidu.

Obrana je tvrdila kako je Barton nehotično uzrokovao smrt Gladue tijekom grubog spolnog odnosa na kojeg su oboje pristali, a sud se složio. Ovaj slučaj ne samo da ide protiv naše bazične intuicije o etici – muškarac ubije ženu tijekom odnosa, ali završi na slobodi jer “nije on to htio i namjeravao”.

No, najbizarnije jest što je, na zahtjev obrane, sudac dopustio da zdjelica nesretne žene bude prihvaćena kao dokaz. Donesen je u sudnicu, a donji dio njezinog je torza pokazan poroti (ovo je bio prvi puta da je komad tijela prezentiran na suđenju u Kanadi). Zašto fotografija nije bila dovoljna?

No, poanta ovdje jest da sam neprestano napadan radi reportaže o tom slučaju – problem je bio što sam u opisivanju tog slučaja na jedan ga način i reproducirao i simbolički ga ponovio.

Iako sam to učinio sa jakim negodovanjem i neslaganjem svojim sam, navodno, slušateljima omogućio da pronađu perverzni užitak u tome. Ti napadi na mene najbolje ilustriraju “političku korektnost” i potrebu da se pojedince zaštiti od traumatičnih novosti ili slika. Moj je protuargument da, ako ćemo se protiv takvih stvari boriti, moramo ih prezentirati onakvima kakvi jesu – grozni – te trebaju šokirati.

U jednoj drugoj eri, u predgovoru “Životinjske farme”, pisac George Orwell napisao je da ako sloboda znači išta, znači da je to “pravo na to da se ljudima kaže ono što ne žele čuti”.

Upravo je to sloboda koje smo lišeni kada su naši mediji cenzurirani i regulirani. U eri smo progresivne digitalizacije naših života: većina se naših aktivnosti (i pasivnosti) registriraju u nekom od digitalnih oblaka koji nas u isto vrijeme neprekidno procjenjuju, trasirajući ne samo naše postupke nego i naša emocionalna stanja. Kada sami sebe doživimo kao najslobodnije (surfajući webom gdje je sve na dohvat ruke), mi smo zapravo totalno “eksternalizirani” i suptilno izmanipulirani.

Digitalni svijet i mreže daju novo značenje sloganu “osobno jest političko”. I nije samo kontrola naših intimnih života u pitanju, sve je danas regulirano nekom vrstom digitalne mreže, od transporta preko zdravlja, od struje do vode.

I to je zašto je web danas jedna od najvažnijih javnih dobara koju dijelimo, i borba za njezinu kontrolu jest borba našeg vremena. Neprijatelj je kombinacija privatnih i državnih igrača, korporacija (poput Googlea i Facebooka) te sigurnosnih agencija poput američkog NSA.

Digitalna mreža koja podržava funkcioniranje naših društava, kao i mehanizme njegove kontrole, je ultimativna figura tehnološke mreže koja održava i podržava moć, i upravo je zato preuzimanje kontrole nad njome naš prvi zadatak. WikiLeaks je bio samo početak, i zato bi naš moto trebao biti onaj maoistički: neka cvate tisuću WikiLeaksova.
 
(express.hr)

Kontroverzni slovenski filozof Slavoj Žižek u svojim je kolumnama i predavanjima predvidio mnoge društvene probleme s kojima se svijet trenutno suočava, poput globalne recesije 2008., imigrantske krize i polagane propasti Europe, jačanja ekstremne desnice…

U svjetlu političke krize u Italiji gdje je intervencijom predsjednika Mattarelle, privremenim premijerom imenovan dužnosnik MMF-a, Carlo Cottarelli, valja se prisjetiti onoga što je u svojim kritičkim tekstovima o Europskoj uniji pisao Žižek.

Tendencija da se izabrani političari zamjenjuju briselskim tehnokratima, prema Žižeku je iznimno opasna jer znači ukidanje demokracije na kojoj čitav projekt EU počiva. Osim Italije, vladavinu tehnokrata nedavno je imala je i Hrvatska.

U siječnju 2016. premijerom Hrvatske imenovan je poslovnjak Tim Orešković koji na izborima nije osvojio ni jedan glas jer njegovo ime nije bilo ni na jednoj izbornoj listi.

“Postoji tendencija da se političari u vladi zamjenjuju neutralnim depolitiziranim tehnokratima. Tvrdim da ovo više nije šala. Demokracija je postepeno već ukinuta”, strahuje Žižek koji tehnokrate ne trpi.

“Nisu u pitanju samo njihove mjere i njihova lažna stručnost, već još više njihov modus operandi. Osnovni obrazac današnje politike je depolitizirana administracija i koordinacija interesa elitnog stručnjačkog korpusa. Jedini način da se uvede strast u ovu depolitiziranu zonu, da se ljudi aktivno mobiliziraju, je kroz strah: strah od doseljenika, strah od bezbožne seksualne izopačenosti (…)”

Kao da je točno znao što će se danas događati, Žižek kolovozu 2014. o tehnokraciji piše:

“O ključnim odlukama koje se tiču ekonomije odlučuje se daleko od očiju građana, bez mogućnosti rasprave. Ovo ozbiljno sužava prostor za odluke demokratski izabranih političkih predstavnika, prepuštajući političkom procesu da se bavi prvenstveno stvarima prema kojima je kapital indiferentan, kao što je ishod kulturnih ratova.”

Istinitost ove Žižekove tvrdnje osjećamo svaki dan i mi u Hrvatskoj. I dok nam zemlja propada zbog korupcije, kriminala i nesposobnosti političkih elita koje ju vode, mi Hrvati svakodnevno ratujemo zbog Crkve, homoseksualnih i reproduktivnih prava, ustaša i partizana, raznovrsnih spomen ploča..

“Daleko da je Hrvatska izuzetak: od Balkana do Skandinavije, od SAD-a do Izraela, od centralne Afrike do Indije, novo mračno doba je na pomolu, dok etničke i vjerske strasti eksplodiraju, a vrijednosti stečene u doba prosvjetiteljstva polako nestaju. Ove strasti su vrebale u pozadini sve vrijeme, ali ono što je novo je otvorena besramnost kojom se razmeću”, zlokobno je, no proročki najavio Žižek.

“Danas u Europi, slijepci vode slijepce”, mudro je zaključio Žižek koji je prilikom jednog od svojih zagrebačkih gostovanja izrazio bojazan da bi, nastavi li se ovako, unutar granica Europe mogao buknuti ratni konflikt sličan onome u Siriji.
 
(dnevno.hr)

“ŠVEDSKI političari su krivi za njenu smrt”. Ova poruka obitelji Alexandre Mezher zadnji je, dosad najozbiljniji znak da je nešto trulo u skandinavskoj utopiji. Mladu zaposlenicu doma za maloljetne azilante u okolici Gothenburga nasmrt je izbo imigrant

Radila je sama s desetak imigranata, bez ikakvog osiguranja. Gorka je ironija da su njeni roditelji i sami u Švedsku došli kao izbjeglice iz Libanona, bježeći od tadašnjeg građanskog rata. Njihova ogorčenost odražava sve raširenije nezadovoljstvo zbog nesposobnosti države da se nosi s izbjegličkom krizom i da pritom zaštiti građane od bezumnog nasilja.

Kao što nije bila u stanju zaštititi ni majku i sina koje je u Ikei na isti način ubio azilant iz Eritreje, bijesan jer je dobio rješenje o deportaciji. Kao ni sve one žene koje su silovane u novogodišnjoj noći u Kölnu, ali u manjoj mjeri i u Hamburgu, Stockholmu, Helsinkiju, Zürichu, Beču… Prizori jezivo podsjećaju na mračnu stranu Arapskog proljeća poznatu kao „taharuš gamea“ – seksualne napade na prosvjednice s trga Tahrir, kao i na CNN-ovu novinarku Laru Logan.

Vraćaju policajce koje su prisilno umirovili

Ne samo što je policija bila nemoćna zaustaviti razularenu rulju ispred Kölnske katedrale, prvotni izvještaj je orvelijanski opisao večer kao “mirnu” i “opuštenu”. Bi li takvu autocenzuru provodili da u pitanju nisu bili arapski azilanti nego njemački huligani?

S druge strane, policijski sindikati u Njemačkoj kao i u Švedskoj s pravom upozoravaju da vlast ne može uporno rezati njihov proračun i onda kriviti njih kad nastane kaos. Broj policajaca godinama je smanjivan da bi ih sad zbog manjka vraćali iz mirovine. Švedski ravnatelj policije zatražio je pojačanje od četiri tisuće ljudi na isti dan kad je Alexandra ubijena.

Nekoliko bazena u ove dvije zemlje zabranilo je ulaz imigrantima zbog napastovanja kupačica. Njemačke ženske udruge još su ovog ljeta upozoravale na silovanja i prisilnu prostituciju u izbjegličkim kampovima. U Stockholmu je policija također prikrivala seksualno napastovanje na ljetnom festivalu dvije godine zaredom.Počinitelji su i ovdje maloljetni azilanti, samo što je njihova stvarna dob pod velikim znakom upitnika.

Službeno, Švedska je samo lani primila 33 tisuće tzv. dječjih izbjeglica bez roditeljske pratnje. Međutim, nezavisna novinarka Merit Wager tvrdi da se većinom radi o odraslim osobama koje lažu o svojoj dobi kako bi lakše dobile azil. U nedostatku osobnih isprava, imigracijske službe imaju nalog da im jednostavno vjeruju na riječ te ih uredno šalju u škole i domove za nezbrinutu djecu. Poput onog u kojem je radila Alexandra.

Ali zaista porazan podatak je onaj o porastu stope silovanja – 1472% u zadnjih četrdeset godina, otkad se Švedska upustila u multikulturnu avanturu. Danas je prva u Europi, s tri puta većom stopom nego u susjednoj Norveškoj. Iako službena evidencija ne postoji, istraživanja pokazuju da su imigranti višestruko zastupljeniji među počiniteljima. Brutalna grupna silovanja, dotad praktički nepoznanica, sve su češća pojava.

Situacija je još gora u francuskim banlieuima, de facto segregiranim imigrantskim predgrađima u kojima vlada bezakonje i islamski ekstremizam. Feministica alžirskog porijekla Fadela Amara u svojoj knjizi “Neither Whores Nor Doormats: Women’s Rights and Human Rights in Contemporary France“ opisuje jezivu praksu grupnog silovanja, tzv. “tournante” (eng. pass around). Motiv je isti: terorizirati žene koje su po normama zajednice previše emancipirane i “pozapadnjačene” ili nemaju “zaštitnika”.

Puštali da siluju da ne bi zaljuljali multikulturalni brod

Briselska četvrt Molenbeek, iz koje dolazi mastermind napada u Parizu Abdelhamid Abaaoud, neslužbena je “džihadistička metropola” Europe za koju je ministar unutarnjih poslova otvoreno priznao da nije pod državnom kontrolom. Barem 1500 muslimana iz Francuske i 500 iz Belgije otišlo se boriti za ISIL u Siriju.

Među njima je i šest  od jedanaest pariških terorista. Poznato je da su se dvojica vratila u Europu izbjegličkom rutom pomoću lažnih sirijskih putovnica. No, još je strašnije što su se ostala četvorica, uključujući Abaaouda, vratili regularnim putem – iako su bili na listi potencijalnih terorista!

Ipak, teško da postoji strašniji slučaj kapitulacije države od onog u engleskom gradiću Rotherhamu. Tamo su bande pakistanskih imigranata godinama nesmetano otimale i silovale lokalne djevojke, držeći ih kao bijelo roblje i podvodeći ih diljem zemlje. Od 1997. do 2013. silovano je 1400 djevojaka i djevojčica (najmlađa je imala 11 godina). Kako je to moguće, zašto ih policija i socijalne službe nisu zaustavili?

Najiskreniji odgovor je dao bivši laburistički zastupnik Rotherhama u parlamentu: “zbog kulture ne-ljuljanja multikulturnog broda zajednice”. Prijave žrtava, njihovih obitelji i upozorenja socijalnih radnika nadležni su godinama ignorirali jer im je tzv. kohezija zajednice bila važnija od zaštite žrtava. Politička korektnost dovedena do ekstrema oslobodila je put ekstremnom zlu. Iako su istrage i suđenja još u tijeku, dosadašnja bilanca je svega pet osuđenih silovatelja i nekoliko ostavki valjda najgorih činovnika na svijetu. 

Europa ne može spasiti sve gladne svijeta

U međuvremenu, rasprava o imigraciji i dalje se vrti u krug. Dok ljevici i liberalima nijedna stopa imigracije nije previsoka, desnici je svaka. Da bi izašli iz ove rovovske podjele, desnica mora shvatiti da je nemoguće hermetički se izolirati se od ostatka svijeta, osim ako im je Sjeverna Koreja uzor. Ljevica pak mora prihvatiti da države primarno imaju odgovornost prema vlastitim građanima i da Zapad ne može primiti siromašne cijelog trećeg svijeta. Svijet bez granica, čak i da je moguć, unutar postojećeg sustava opet ne bi dokinuo segregaciju na kulturnoj i ekonomskoj osnovi.

Da, globalizacija je dovela do neviđenog razvoja, ali nemojmo se praviti da ta priča nema i svoju mračnu stranu. Globalizaciju su činila i trgovina robovima i kolonijalna carstva. U međuvremenu smo napredovali pa ih je zamijenila jeftina i eksploatirana, dakle konkurentna radna snaga – imigrantska u zemljama globalnog centra kao i domicilna u zemljama periferije u koju su multinacionalne korporacije premjestile proizvodnju. Slobodno tržište donijelo je tom dijelu svijeta slobodu da radi 16 sati na dan za crkavicu, u uvjetima koji nslikuju na konc-logore. Kako bi rekao kultni bosanski kantautor Damir Avdić: „Neće mene niko za mašine stare, neka im imigrantska kopilad rade“.

Masovnu imigraciju zdušno podržavaju i državni birokrati i kapitalisti i socijalisti – prvi jer u njoj vide rješenje za demografski pad i održavanje mirovinskog sustava, drugi jer su domaći radnici preskupi i preizbirljivi za njihov ukus, treći jer imaju idealiziranu sliku „prezrenih na svijetu“ i potajno se nadaju da će upravo oni biti revolucionarni subjekt kojeg čekaju. No kada matična država nije u stanju zaposliti i integrirati sve koji dolaze, proletarijat u prvoj generaciji se pretvara u lumpenprolarijat u drugoj i trećoj. Strukturna nezaposlenost, trajna ovisnost o socijalnoj pomoći, getoizacija, fundamentalizam, kriminal i terorizam sve se više isprepliću i generiraju trajnu društvenu krizu.

„Nema lakih odgovora“ – ovako je švedski premijer Stefan Lofven komentirao ubojstvo s početka priče. To je možda točno, ali onda je krajnje vrijeme da se počnu tražiti teški odgovori. I da se prestane proglašavati islamofobom i rasistom svakoga tko postavlja teška pitanja. Odgovor nisu ni parole “gegen sexismus, gegen rasismus“, dok god policija tretira imigrantske kriminalce kao nestašnu djecu, a pravosuđe prihvaća „kulturne razlike“ kao olakotnu okolnost. Oni koji odbijaju biti kritični prema ovom barbarizmu ne bi trebali ni moralizirati o žici, deportaciji i zapljeni imovine.

Niti dolaze zbog Merkel, niti ih je Orban zaustavio

Slavoj Žižek, prekaljeni provokator kakav već jest, u nedavnom predavanju u HNK izjavio je da prezire pomodnu humanitarnost vezanu za izbjeglice. Naime, nakon razumljive potresenosti pred prizorima ljudske agonije uslijedila je euforija pod mantrom „refugees welcome“ i samouvjerenim „wir schaffen das“ (mi to možemo) Angele Merkel. Samo, u tom naletu sentimentalnosti kao da se zaboravilo neke stvari: da do ove humanitarne katastrofe nikad nije trebalo doći; da se ljudi i dalje svakodnevno utapaju u Egejskom moru; da je rješenje okončanje rata u Siriji, Iraku i Afganistanu, a ne trajno preseljenje čitavih naroda. Sad kad polako dolazi do bolnog otrežnjenja, zadrti desničari likuju – „Jesmo li vam rekli, eto vam vaši doktori i inženjeri! Orban je bio u pravu, treba ih sve poslati odakle su došli“.

Žižek s pravom upozorava da su oba ova odgovora lažna. Nisu ljudi krenuli prema Njemačkoj jer ih je Merkel pozvala niti ih je Orbanova žica zaustavila. Grčka vlada, u kojoj sad Bruxelles histerično traži krivca, uzalud objašnjava da je jedini način da ih zaustavi tako da ih se potopi ili puca na njih. Sreća da se humaniste koji anonimno komentiraju po portalima ništa ne pita.

Da EU ima razumnu i humanu azilantsku politiku, registracija za azil obavljala bi se u izbjegličkim kampovima uz sigurnosnu provjeru, selekciju najugroženijih i raspodjelu po kvotama. Ovako je dovedena u situaciju da prima svakoga tko dolazi. Njemačka i Švedska prihvatile su zajedno više od milijun ljudi i postaje jasno da su dosegle svoj limit. To potvrđuje i švedsko uvođenje granične kontrole te odbijanje zahtjeva i deportacija za 80 000

Pravo na azil nesporno je danas kao i prije godinu dana, ali uz određene uvjete koji se moraju jasno dati do znanja. Prvo, kao što kaže Žižek, Norveška iz imigrantskih fantazija ne postoji.

Drugim riječima, nema zemlje meda i mlijeka koja ih čeka na kraju puta. Drugo, nemaju pravo biti izbirljivi. Ako nisu zadovoljni Mađarskom, Poljskom ili nekom trećom sigurnom zemljom, mogu se slobodno vratiti nazad. S druge strane, ako te zemlje odbijaju preuzeti svoju kvotu, isključenje iz Schengena je opravdana sankcija. Treće, u izvanrednoj situaciji kao što je ova nema mjesta za ekonomske migrante iz sigurnih zemalja (sjeverne Afrike, Balkana, Pakistana itd.) koji su iskoristili pomutnju i priključili se valu. Četvrto, ne smije biti tolerancije za one koji zlorabe gostoprimstvo zemlje koja im je dala utočište, ne poštuju njezine zakone, preziru „dekadentni“ Zapad i pokušavaju nametati svoje norme.

Allahu Akbar može biti i ratni poklič i poziv u pomoć

Kad država digne ruke i prestane provoditi zakon, prije ili kasnije netko drugi će zakon uzeti u svoje ruke. To se već događa – u Kölnu i Stockholmu desničarski huligani organiziraju ulične patrole i nasilno „čišćenje“ grada od imigrantskih bandi koje napadaju i pljačkaju prolaznike.

Paljenja azilantskih centara već su svakodnevna pojava i puka je sreća što nema mrtvih. Zasad.

Kad je anti-muslimanski pokret Pegida ove jeseni održao prosvjed u Kölnu, Crkva se simboličnim gašenjem svjetala na katedrali jasno usprotivila njihovom sijanju mržnje, što je za svaku pohvalu. Samo što je mrak druge vrste pao na katedralu na novogodišnju noć, kao i na pariški Bataclan i Charlie Hebdo i brojna druga mjesta. Nastavi li se ovim smjerom, mrak će pasti na cijelu Europu. 

No važno je zapamtiti još nešto – ubojica Alexandre Mezher pobjegao bi da ga drugi azilanti nisu svladali do dolaska policije. Lara Logan ne bi preživjela napad na Tahriru da je nisu spasile ortodoksne muslimanke pokrivene nikabom. Kad se u Kölnu američka studentica Caitlin Duncan našla okružena ruljom, nije joj pomogla policija nego sirijski izbjeglica Hesham Mohammed. Ništa nije crno-bijelo. Dok ne osvijestimo da netko po imenu Mohammed nije a priori ni žrtva ni zločinac, da “Allahu Akbar” može biti ratni poklič ISIL-a kao i poziv u pomoć njihovih žrtava, nema izlaza iz začaranog kruga mržnje i straha. Linija fronte između civilizacije i barbarizma, demokracije i teokracije, nije na razmeđi „našeg“ i „njihovog“ svijeta, već duboko unutar jednog i drugog.
 
(index.hr/uredio:NSP)