Jeste li znali da vas redovno konzumiranje samo jedne namirnice može spasiti od toga da dobijete rak želuca, jedan od najsmrtonosnijih oblika malignih bolesti?

On je uvijek je na trpezi – ljeti u svježem, a zimi često u ukiseljenom obliku. Ako ste pomislili na kupus ili zelje, niste pogriješili!

Kiseli kupus je našim precima bio jedna od glavnih zimskih namirnica i izvor vitamina C. Danas još uvijek slijedimo tradiciju spravljanja kiselog kupusa za zimnicu. Istina je da mnoge tradicije izumiru, ali ovoj se to ne bi smjelo dogoditi, jer je kiseli kupus izuzetno hranjiv i ljekovit.

Kiseli kupus oduvijek je bio cijenjen, posebice kao lijek. Način njegove pripreme potječe od Slavena, a koristi se i dan danas. Poznato je da je moreplovac James Cook svoju posadu hranio kiselim kupusom za prevenciju od opasnog skorbuta. Sebastian Kneipp njime je liječio dijabetes, giht, opekline i upale.

Ljekovitost kiselog kupusa nadilazi ljekovitost mnogih poznatih biljaka

Sto grama sirovog kiselog kupusa sadrži čak 20 mg vitamina C. Slijede vitamin A, folna kiselina, magnezij, željezo, fosfor, kalcij, kalij, natrij, balastne tvari i bjelančevine. Odličan je izvor vitamina B12, zbog toga se posebno preporučuje vegetarijancima i veganima, piše Atma.

Crveni kupus je i do sedam puta ljekovitiji od bijelog, a njegova boja ukazuje da sadrži i ljekovite antocijanine.

Ono po čemu se kiseli kupus razlikuje od sirovog su probiotičke bakterije. Kiseli kupus je izvorna fermentirana hrana prirodno bogata probiotičkim kulturama.

Pored toga što je ukusan, kiseli kupus je i izuzetno zdrav, budući da sadrži fitonutrijente koji naše tijelo štite od raka želuca. Zbog toga ga često liječnici i preporučuju ljudima koji imaju problema s probavom i generalno osjetljiv želudac.

Ovo su ljekovita svojstva kiselog kupusa:

– iscjeljuje kožu oštećenu prekomjernim izlaganjem UV zrakama, a pored toga je i pomlađuje
– ublažava stres
– poboljšava raspoloženje
– pomaže stvaranju crvenih krvnih zrnaca jer je bogat vitaminom B12
– pomaže pri izgradnji kostiju
– jača imunitet
– blagotvorno djeluje na probavne organe, želudac i crijeva
– pomaže pri izlučivanju štetnih tvari iᴢ organizma
– snižava povišeni kolesterol

Priprema kiselog kupusa kod kuće:

– 15 kg zelja (kupusa)
– 0,5 kg soli
– šest lovorovih listova
– žlica papra u zrnu
– komadići dunje radi žuće boje
– po izboru ljupčac, kim, komorač, vinova loza ili jabuke

U plastičnu bačvu složite red rezanog kupusa, a zatim red soli i začina. Nastavite tako dok sve ne potrošite. Sve zalijte vodom dok ona prekrije kupus i hermetički zatvorite.

Prvo držite zelje na sobnoj temperaturi dok se ne ukiseli, za što je potrebno do oko mjesec dana (2-4 tjedna).

Zatim ga premjestite na hladno mjesto poput podruma i čuvajte na temperaturi ne većoj od pet stupnjeva.

Ako bačva nije puna do vrha, napunite najlonsku vreću vodom i stavite je kao uteg na zelje, da ga pritišće.
 
(zanimljivekreacije.com/uredio:nsp)

Jeste li znali da vas redovito konzumiranje samo jedne namirnice može spasiti od toga da dobijete rak želuca, jedan od najsmrtonosnijih oblika malignih bolesti?

On je uvijek je na trpezi – ljeti u svježem, a zimi često u ukiseljenom obliku. Ako ste pomislili na kupus ili zelje, niste pogriješili!

Kiseli kupus je našim precima bio jedna od glavnih zimskih namirnica i izvor vitamina C. Danas još uvijek slijedimo tradiciju spravljanja kiselog kupusa za zimnicu. Istina je da mnoge tradicije izumiru, ali ovoj se to ne bi smjelo dogoditi, jer je kiseli kupus izuzetno hranjiv i ljekovit.

Kiseli kupus oduvijek je bio cijenjen, posebice kao lijek

Način njegove pripreme potječe od Slavena, a koristi se i dan danas. Poznato je da je moreplovac James Cook svoju posadu hranio kiselim kupusom za prevenciju od opasnog skorbuta.

Sebastian Kneipp njime je liječio dijabetes, giht, opekline i upale. Ljekovitost kiselog kupusa nadilazi ljekovitost mnogih poznatih biljaka. Sto grama sirovog kiselog kupusa sadrži čak 20 mg vitamina C.

Slijede vitamin A, folna kiselina, magnezij, željezo, fosfor, kalcij, kalij, natrij, balastne tvari i bjelančevine. Odličan je izvor vitamina B12, zbog toga se posebno preporučuje vegetarijancima i veganima.

Crveni kupus je i do sedam puta ljekovitiji od bijelog, a njegova boja ukazuje da sadrži i ljekovite antocijanine.

Lijek za probavni sustav

Ono po čemu se kiseli kupus razlikuje od sirovog su probiotičke bakterije. Kiseli kupus je izvorna fermentirana hrana prirodno bogata probiotičkim kulturama.

Zbog toga je kiseli kupus jako bitan u liječenju bolesti prouzrokovanih disbalansom crijevne flore, posebice nakon terapije antibioticima ili kemoterapije. Blagotvorno djeluje na želudac i crijeva, na njihovu mikrofloru i na peristaltiku, čime pogoduje probavi.

Pomaže i u probavljanju masnih obroka te ubrzava metabolizam što pospješuje izlučivanje štetnih tvari iz organizma te čisti i regenerira jetru. Tako čisti krv, usporava starenje i jača otpornost organizma.

Zacjeljuje rane i opekline

Kiseli kupus pospješuje zarastanje rana, a djeluje i kod reume i upale vena. Lokalno ga možete koristiti za ublažavanje svrbeža na koži uslijed različitih alergijskih upala, manjih opekotina i uboda insekata, posebno pčele ili ose. Na zahvaćeno mjesto stavite oblog od lista kiselog zelja i omotajte ga zavojem ili gazom.

Imate li glavobolju, na čelo položite list kiselog kupusa i omotajte ga gazom. Za podizanje raspoloženja te općenito dobro zdravlje, svaki dan pojedite dvije do tri žlice naribanog kiselog kupusa.

Ljudi koji konzumiraju puno kiselog kupusa jači su i otporniji na bolesti. Zbog toga se kiseli kupus posebno preporučuje starijim osobama, osobama s oslabljenim imunitetom i djeci.

Blagodati soka kiselog kupusa

Rasol – sok kiselog zelja – ima mnogo povoljnih učinaka po zdravlje. Bogat je vitaminima C, E, K i B, kao i vitaminom U, jednim od najrjeđih vitamina, važnim za liječenje čira na želucu i dvanaestercu. Vrlo je popularan narodni recept za liječenje nagluhosti pomoću rasola. Navečer, prije spavanja, namočite vatu u rasol od kupusa i stavite je u uho. Tako spavajte i izvadite je ujutro. Između ostalog, rasol djeluje protiv gljivica i bakterija, štiti od upala, pomaže kod čira i liječi mamurluk.

Kiseli kupus u kulinarstvu

Da biste iskoristili sve hranjive tvari u kiselom kupusu, konzumirajte ga sirovog, kao i njegov rasol. Najzdraviji je u obliku salate uz dodatak bučinog ulja. Osim toga, možete ga kuhati, pržiti, peći, pirjati i kombinirati sa žitaricama, na primjer ječmom.

Priprema kiselog kupusa

15 kg zelja, 0,5 kg soli šest lovorovih listova, žlica papra u zrnu, komadići dunje radi žuće boje, po izboru ljupčac, kim, komorač, vinova loza ili jabuke. (VIDEO ispod članka)

U plastičnu bačvu složite red rezanog kupusa, a zatim red soli i začina. Nastavite tako dok sve ne potrošite. Sve zalijte vodom dok ona prekrije kupus i hermetički zatvorite. Prvo držite zelje na sobnoj temperaturi dok se ne ukiseli, za što je potrebno oko mjesec dana. Zatim ga premjestite na hladno mjesto poput podruma i čuvajte na temperaturi ne većoj od pet stupnjeva. Ako bačva nije puna do vrha, napunite najlonsku vreću vodom i stavite je kao uteg na zelje, da ga pritišće.

Trodnevna dijeta od kupusa

S ovom dijetom možete izgubiti do tri kilograma u tri dana i pritom detoksicirati organizam. Prvi dan pojedite do kilogram i pol kiselog kupusa raspoređenog u obroke. Pijte puno vode s nekoliko kapi limuna. Drugi dan za užinu pojedite pola kilograma kupusa, komadić kruha i nekoliko žlica svježeg sira. Za ručak ponovite, ali u kupus dodajte jabuke narezane na kockice.

Za večeru kupusu dodajte dva kuhana krumpira, pet grama maslaca, malo luka i kima (ili nekoga drugog začina prema želji) i sve to malo prepecite.

Ovo su ljekovita svojstva kiselog kupusa:

• iscjeljuje kožu oštećenu prekomjernim izlaganjem UV zrakama, a pored toga je i pomlađuje
• ublažava stres
• poboljšava raspoloženje
• pomaže stvaranju crvenih krvnih zrnaca jer je bogat vitaminom B12
• pomaže pri izgradnji kostiju
• jača imunitet
• blagotvorno djeluje na probavne organe, želudac i crijeva
• pomaže pri izlučivanju štetnih tvari iᴢ organizma
• snižava povišeni kolesterol

 

 
(dnevno.hr,alternativa-za-vas.com,youtube/uredio:nsp)

“Moramo samo nogom provaliti vrata, i cijela trula struktura će se urušiti.”

Ova rečenica Adolfa Hitlera označila je možda i najveću grešku u procjeni u povijesti ratovanja, nakon što su nacisti potcijenili Sovjetski savez 22. lipnja 1941. godine. Međutim, ne možemo a da se ne zapitamo kako bi Europa izgledala da je Hitlerova procjena bila ispravna?

Adolf Hitler i njegovi generali bili su uvjereni da će se SSSR srušiti kao kula od karata u “Operaciji Barbarossa”, najvećem vojnom napadu ikada provedenom.

Sile Osovine otvorile su 2.900 kilometara dugačak front od Baltika do Crnog mora, a Ruse su napale s više od četiri milijuna vojnika, 3.600 tenkova, više od 4.000 zrakoplova, kao i 46.000 komada teškog artiljerijskog naoružanja.

Cilj je, pored Hitlerovog suludog projekta o “kolonizaciji istočne Europe i uništavanja inferiornih slavenskih naroda i židovskog boljševizma”, imao i jedan drugi, strateški mnogo bitniji cilj – preuzimanje ogromnih izvora energenata u SSSR.

Prema povijesnim spisima iz Nacionalne knjižnice u Moskvi, Sovjeti su od starta znali da Hitler planira invaziju, a pakt o nenapadanju koji su potpisali sovjetski ministar vanjskih poslova Vjaceslav Molotov i njegov njemački kolega Joachim von Ribbentrop bio je samo kupovina vremena, jer su i jedni i drugi znali da je rat neizbježan.

Zeleno svjetlo za “Barbarossu”

Sile osovine napale su u tri velike skupine: Sjeverna armija je za cilj imala pokoravanje Baltika, Centralna je jurišala ka Moskvi, dok je Južna imala možda i najvažniji zadatak – da osigura izvore energenata na Kavkazu.

A juriš je krenuo impozantno. Do sedamnaestog dana ofanzive, nacisti su do nogu potukli Sovjete, uništivši više od 2.000 tenkova ,1.400 komada topničkog oružja, dok je 300 tisuća vojnika Crvene armije zarobljeno.

Dominacija njemačke armije je trajala nekoliko mjeseci, a ta nadmoć opila je Hitlera koji je, ponesen tim osjećajem snage i sile napravio kardinalnu grešku i pomislio da sile Osovine pored sovjetske vojske mogu pobijediti i – sovjetsku zimu.

To je Crvenoj armiji dalo vremena da se pregrupira i započne kontraofanzivu 5. prosinca 1941. godine, koja je rezultirala potpunim krahom Hitlerove armije, koja je iz skoro sigurne situacije izašla kao poražena i osramoćena.

“Ruski kolos … je bio vrlo potcijenjen s naše strane … kad god smo im uništili deset divizija, oni su stvarali nove.” Ovo su bile riječi njemačkog generala Franca Hadlera 1941. godine.

Posljedice Hitlerovog eventualnog osvajanja SSSR

Slom operacije “Barbarossa” oblikovao je svijet u nadolazećim desetljećima, i kreirao globalnu geopolitičku scenu. Da je Hitler uspio slomiti SSSR i dokopa se ogromnih resursa, nacistička armija bi doživjela neslućeni rast i jačanje kapaciteta u svim poljima, a vojna industrija bi procvjetala.

Rusi bi bili potpuno uništeni, a Velika Britanija i Francuska ne bi mogle ozbiljno zaprijetiti nacistima. Francuska je ionako već bila pokorena prije “Barbarosse”, a Britanci bi najvjerojatnije doživjeli sudbinu izoliranog, opkoljenog otoka, te bi, bez pomoći ključnih europskih saveznika, ubrzo potpali pod Hitlerovu vlast.

Velika energetska moć bi Hitleru dala krila i mogućnost da opskrbljuje svoje saveznike, Italiju i Japan, te bi i oni još jači dočekali ulazak SAD u rat naredne godine. Bez pomoći Rusije, uz pokorenu Francusku i izoliranu i odsječenu Britaniju, Sjedinjene Države, koliko god moćne bile, teško da bi se same mogle suprotstaviti Trojnom paktu.

Da ne pričamo o manjim saveznicima Trećeg rajha, poput Hrvatske, Bugarske, Mađarske i Rumunjske, koje bi potpunosti zagospodarile regijom i provodile naredbe Adolfa Hitlera, pri čemu bi kompletna Europa bila pod čizmom nacista.

Srećom, zahvaljujući Hitlerovom potcjenjivanju prije svega sovjetske zime, ali i borbenog duha slavenskih naroda, ova mračna budućnost ostala je samo u domeni fikcije.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)

To je zbirka monologa Adolfa Hitlera kao i razgovora koje je vodio s bliskim suradnicima u razdoblju od 1941. do 1944. godine.

Sve njegove riječi zabilježili su Heinrich Heim, Henry Piker i Martin Bormann. Hitler je govorio o religiji, filozofiji, politici i brojnim drugim temama.

Između ostalog, na nekoliko mjesta spominje Hrvate u kontekstu koji nije nimalo laskav. Iako nikada nije bio na hrvatskoj obali, Hitler kaže kako je svjestan da je to dobra turistička destinacija.

Kada bi Hrvati bili dio Reicha, kao izvrsni vojnici njemačkog Führera, čuvali bi močvarna područja. Prema njima se ne bi trebai ponašati onako kako to sada čini Italija. Hrvati su jako ponosan narod i trebalo bi ih prisegom vjernosti vezati izravno uz Führera.

U tom slučaju mogli bismo se na njih potpuno osloniti. Recimo, kada ispred mene stoji Kvaternik (Slavko Kvaternik, ustaški ideolog), u njemu vidim sve ono što Hrvati jesu – čvrst u prijateljstvu, a njegova riječ obvezuje zauvijek – govori Adolf Hitler.

Ipak, povijesne okolnosti pokazuju kako je Hrvatska za njega bila izvor za pljačku i besplatnu radnu snagu.

Svaki 30. čovjek išao je u Njemačku na prisilni rad, a mnogi se nisu vratili. Riječ je o više od 200.000 ljudi iz Hrvatske i područja BiH. Također, iz NDH su nacisti eksploatirali poljoprivredne proizvode i rudu. Generalno, Hitler je na NDH gledao kao na koloniju – objasnio je jednom za Express povjesničar prof. dr Ivo Goldstein.

Njegov kolega Tvrtko Jakovina izjavio je kako je Hitlerovo mišljenje variralo i bio je sklon onima koji su mu bili saveznici, iako je imao loše mišljenje o Slavenima.

Govoreći opet o Hrvatima, privlačna mi je ideja, gledano s etničke točke gledišta, da ih treba germanizirati. S političkog gledišta ipak ta ideja nije ostvariva – objašnjava Hitler.

“Slavenski narodi u njegovoj imperiji su imali samo jedno mjesto – ono na kome se tretiraju kao roblje za sekundarne poslove. Slovake, Hrvate i slične tretirali su kao seljake koji su bili glupii ništa više od toga. U vrijeme rata izlazile su dječje slikovnice gdje su upravo te narode prikazivali u takvom svjetlu.

Ipak, njegov odnos je nedosljedan. Bugari su mu bili najbliži, pa ih je najviše cijenio, dok su Česi o kojima je govorio osobito negativno, u ratu ipak prošli s manje gubitaka nego drugi. Svatko tko je bio na njegovoj strani ponekad dodjeljuje koju pozitivnu rečenicu “

“Mađarima se lakše upravlja nego Rumunjima. Kakva šteta da umjesto Rumunja ne možemo postaviti Hrvate “, sanjari Veliki Vođa o pokornosti drugih naroda. Ubrzo potom otkriva skrivene želje.

U svojim razgovorima Hitler spominje i ideju o gotskom podrijetlu Hrvata.

Hrvati su vrlo uporni u želji da ih ne smatramo Slavenima. Oni tvrde da su potomci Gota. To što govore slovenskim jezikom za njih je samo slučajnost – nastavlja Führer.

U NDH njemački državljani bili su u bitno boljoj poziciji od ostalog stanovništva

“Oni su imali ključnu, privilegiranu ulogu pa nisu morali plaćati porez, nisu morali ići u vojsku, a čak su izbjegavali i zatvorske kazne ako su morali ići na odsluženje zbog kriminala”, objasnio je Goldstein.

Iz svega toga jasno je vidljivo da unatoč pojedinim riječima pohvale, kažu povjesničari, Hitler Hrvate gleda samo kao oruđe u stvaranju nove Europe, a nikako kao ravnopravne.

“Kad je govorio o strategiji, tvrdio je da u ovom trenutku u jugoistočnoj Europi postoje ‘dreckstaaten’ ili gov….ske državice (misleći pritom na Mađarsku, NDH, itd.), Ali će se taj sastav nakon rata po njemačkoj pobjedi, temeljito preurediti”, smatrao je Goldstein.

U svojim razgovorima Hitler spominje i ideju o gotskom podrijetlu Hrvata. “Hrvati su vrlo uporni u želji da ih ne smatramo Slavenima. Oni tvrde da su potomci Gota. To što govore slovenskim jezikom za njih je samo slučajnost “, nastavlja Führer.

NDH mu nije bila blizu ni mislima, ni srcu

Gotska teorija smatra Hrvate slaveniziranim Gotima. Splitski arhiđakom Toma u 13. stoljeću je govorio o toj teoriji, ali na vrlo klimavim i nimalo znanstveno utemeljenim činjenicama.

“Ustaške vlasti u NDH toliko su se htjele dodvoriti nacističkom gospodaru, da su izvukli tu teoriju i postavili je kao službenu u tom razdoblju. Ni tada ta ideja nije imala puno pobornika, a nakon rata je bila meta kritika, pa čak i ismijavanja”, objasnio je Jakovina.

Povjesničari se slažu kako neke Hitlerove izjave, izvađene iz konteksta, možda djeluju laskavo, ali na kraju je jasno da mu NDH nije bila blizu misli, ni blizu srca, jer se u tom razdoblju bavio puno većim problemima – osvajanja europskog tla.

Bio je neobrazovan

Ipak, kroz razgovore je vidljivo kako je razmišljao o aktualnim trenucima, a pokazao je i neobrazovanost u ključnim situacijama. “Iskopali su glavu neandertalca i uskliknuli: To je bio naš predak. Kako znaju da taj nazovi neandertalac zapravo nije bio majmun? Sve što o tome mogu reći jest da to sigurno nisu bili naši preci.

“Kada nas pitaju o našim precima, uvijek treba istaknuti Grke”, kazao je objašnjavajući kasnije da su kipovi grčkih bogova jasna vizija pravog germanskog čovjeka, jer Grci su za njega Germani i nitko u antici nije uspio dostići njihovu nadmoć.

Uspoređujući glave grčkih kipova s ​​profilom njemačkih ljudi, zaključuje Hitler dalje, sličnost je očigledna.

Trudio se pokazati svoje znanje

Njegovi suvremenici teško su podnosili takve tvrdnje, navodeći kako su razgovori s njim često bili naporni i dosadni. Povjesničar Maks Domarus kaže kako je Hitler inzistirao na potpunoj tišini dok on govori i nije dopuštao upadice ni potpitanja.

“Uvijek je Hitler taj koji govori. On može biti furer koliko god hoće, ali uvijek se ponavlja i uvijek dosađuje gostima“, navodno je jednom prilikom izjavila Magda Goebbels, supruga Hitlerovog pobmoćnika i ministra Jozefa.

Suvremenici su tvrdili kako se u društvu učenih ljudi Hitler jako trudio pokazati svoje znanje. Knjiga “Hitler ‘s Table Talk” osim na njemačkom, dostupna je na francuskom i engleskom jeziku.

U Rusiji su 2008. godine zakonom zabranili njezino posjedovanje i distribuciju zbog rasističkih komentara punih mržnje prema Rusima i Židovima.

KNJIGA “Hitler ‘s Table Talk” – možete ju na engleskom jeziku skinuti OVDJE!
 
(24sata.hr,vestinet.rs/uredio:nsp)

Karl Heinrich Marx (5 svibnja 1818. – 14 ožujka 1883.) bio je židovski politički ideolog 19. stoljeća koji se svijetu predstavljao kao novinar i ekonomist. Najpoznatiji je po rušenju socijalističkog pokreta u usponu kao agent svog rođaka Rothschilda. On je na temelju uputa koje je dobio od svog mentora Moses Hessa ​​stvorio “znanstvenu” teoriju poznatu kao Marksizam

Marks potječe iz duge loze židovskih rabina. Živio je u ulici Dean u Londonu u bijedi i neimaštini. Često je posjećivao pub Crveni lav, gdje je zajedno s Friedrich Engelsom napisao čuveni Manifest komunizma.

Njegova najpoznatija knjiga je “Kapital”, u kojoj se ne spominje da se novac štampa ni iz čega od strane njegovih rođaka, Rothschildovih.

Karl Heinrich Marx je rođen u Trijeru, Pruskom kraljevstvu, 5. svibnja 1818. godine kao Aškenaz. Njegovo židovsko ime je bilo Haim Hirshel Mordekaj. Marx je potekao od talmudskih rabina.

Za vrijeme Napoleonovog rata, Marksov otac, Hirshel Mordekaj, postao je mason 1813. godine, pridružujući se loži Hanzeatske zvijezde u Oznabruku. Nakon rata se pretvarao da je luteranac kako bi se bolje infiltrirao u prusko društvo.

Jedna od Marxovih baka je bila i Nanet Salomon Barent Cohen, koja je pripadala bogatoj obitelji iz Amsterdama. Njena rođaka se udala za Nathana Mayera Rothschilda i rodila Lionela Nathana Rothschilda, “Barona” i člana parlamenta grada Londona.

Karl Marx je odgojen u obitelji tako da mrzi Isusa Krista

Kritičari smatraju da je misija Marxa bila spriječiti rađanje socijalizma. Prije Marksa i nakon industrijske revolucije, socijalistički pokret se pojavio u Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji i još nekim mjestima.

Marksisti su pokušali monopolizirati socijalizam i inzistirali su da nitko ne može biti socijalist ako ne prati Marxove teorije. To je bila očita prijevara i trik.

Glavno pitanje jeste “tko je bio iza Marksa?”. Smatra se da je Marx radio kao policijski špijun za pruski režim.

Marx je oženio Jenny von Westfalen 1843. godine. Ona je bila podrijetlom iz bogate pruske obitelji. Njezin brat je bio Ferdinand von Westfalen, pruski ministar unutarnjih poslova od 1850. do 1858. godine, a koji je vodio špijunsku mrežu za suzbijanje disidenata.

Marx se 1849. godine preselio u London. Kada je Marx izdao svoju knjigu “Kapital”, njegov čuveni rođak, Lionel de Rothschild, bio je član parlamenta grada Londona.

Rothschildovi i drugi židovski financijski sindikati su isticali promoviranje “emancipacije Židova” i masonske, liberalne i protestantske ideje koje su zahvatile društvo početkom 19. stoljeća.

Prvi kojem je palo na pamet da su Marx i Rothschild suučesnici bio je Mihail Bakunin, koji čak nije ni znao da su Marx i Rothschild rođaci. On je napisao:

“Ovaj svijet je danas, većim dijelom, na raspolaganju Markx i Rothschildu. To možda djeluje čudno. Što bi socijalizam i vodeća banka mogli imati zajedničko? Poanta je u tome da autoritativni socijalizam – Marxov komunizam, zahtijeva jaku centralizaciju države. Tamo gdje ima centralizacije države mora biti i središnje banke, a gdje ima takve banke, nalazi se i parazitska židovska nacija koja živi od radničkog naroda”.

Vjerojatno najnaglašeniji aspekat Marxove ideologije jeste njegova ekstremna i radikalna mržnja prema Rusiji (posljednjem utočištu kršćanske civilizacije) … On i Engels su promatrali Ruse i Slavene kao barbare niže rase. Da je mogao vidjeti kako će ih njegovi ideološki nasljednici Vladimir Lenjin, Lav Trocki i Grigorij Zinovjev zaklati, sigurno bi promatrao to s uživanjem.

Marx je koristio novine Neue Rheinische Zeitung kako bi potpalio rat protiv Rusije. Ova rusofobija se krije iza čudnog saveza s David Urkhartom, što znači da je Marx na svojim židovskim rukama imao krv ljudi poginulih u Krimskom ratu.

“Što je prava osnova židovske religije? Praktična potreba, egoziam. Bog praktične potrebe i egoizma je novac. Novac je ljubomorni Bog Izraela s kojim niti jedan drugi Bog ne može izboriti. Novac snižava vrijednost svih bogova i transformira ih u robu. Bog Židova je postao Bog svemira. Pravi Bog Židova je novac “- Karl Marks.

“Glavna misija svih rasa i ljudi, velikih i malih, jeste da nestanu u revolucionarnom holokaustu” – Karl Marks.

Povezanost sa Rothschildom postaje još jasnija ako se uzme u obzir činjenica da je Liga pravednih, kasnije poznata kao Liga komunista, koja je platila Marxu da napiše Manifest komunizma i koja je bila preteča komunističke partije, zapravo bila financirana od strane Rothschildovih.

Također se mora uzeti u obzir da je Marx radio kod Lord Palmerstona, supruga kraljice Viktorije, koji se smatrao za najgoreg čovjeka 19. stoljeća. On je bio glavni pokretač Krimskog rata, pobune u Taipei, američkog civilnog rata i raznih sukoba u Indiji i Burmi.

Palmerston je naložio Marxu da osmisli novi sustav vlasti i gospodarstva dizajniran da se suprotstavi Linkolnovoj Nacionalnoj banci, koja je bila izravna prijetnja po britansku hegemoniju i imperijalističko bankarstvo.

Palmerston je Marxa plaćao toliko jadno da je dvoje njegove djece umrlo od gladi za vrijeme tog zaposlenja.

Ruski tajnik ekonomije, Sergej Witt, radio je na tome da pokrene Nacionalnu banku Rusije, dok je Bismarck radio isto to u Njemačkoj. U Kini je poslije Prvog svjetskog rata postojao pokret za Nacionalnu banku koji je progurao Sun Jat Sen, koji je obrazovan u Americi.

Cilj britanskog bankarskog kartela je bio da se Rusi okrenu protiv Njemačke, a nacionalne tendencije zamjene lažnim sustavom – komunizmom, tako da oni održe svoju hegemoniju. Iz toga slijedi da su Prvi svjetski rat i Kineski civilni rat djelo britanskih i nizozemskih bankara.

Danas se isto događa s anglo-nizozemskim imperijalističkim bankarskim sustavom. Kina je upravo pokrenula međunarodnu razvojnu banku i prihvatila članstvo mnogih nacija. BRICS je ono što će spasiti planetu od potpunog kaosa.

To je pravi razlog zašto postoji tendencija ka Trećem svjetskom ratu.
 

 
(webtribune.rs,youtube.com/uredio:nsp)

Svako delikatnije političko, gospodarsko ili kulturno pitanje, iznova obnavlja i nedoumice o udjelu slobodnih zidara u svemu tome. Tako je bilo i s ulaskom Hrvatske u EU

Priče o masonima nikada nisu prestale intrigirati. Uz slobodno zidarstvo kod nas se uvijek upleću i podsjećanja na značenje i utjecaj masona na povijest Hrvatske u posljednjem stojeću.

Nakon nedavnog teksta o masonima u nedjeljnom Večernjem listu kao i ovog teksta, znatiželja će se kod čitatelja najvjerojatnije još umnožiti. Napose o ulozi masona u stvaranju prve Jugoslavije. Uglavnom se i danas kao i nekoć uz masone povezuje tajnovitost, moć i utjecaj na važne društvene događaje, pa i na presudna politička, gospodarska i kulturna zbivanja i u svijetu i u Hrvatskoj. Uz to se uglavnom lijepi i prikrivena hrvatska zebnja o masonima koji s Hrvatskom nešto opet planiraju.

U Hrvatskoj postoji zbog povijesnih nedoumica i mnoštvo predrasuda prema slobodnim zidarima. Rašireno je i mišljenje da su Hrvate u prvu državu južnih Slavena uveli upravo masoni. Činjenice tome ne protuslove, dapače. Hrvati, članovi Jugoslavenskog odbora, uglavnom su bili masoni.

Zapravo, masonima nisu bili samo Frano Šupilo i Ante Trumbić. U Hrvatskoj kontinuitet slobodnoga zidarstva ide i kroz prvu i kroz drugu Jugoslaviju, pa nema razloga ne vjerovati da organiziranih masona nema i danas. Masona je bilo i u NDH. Egzemplaran je bio ustaški “vojskovođa” Slavko Kvaternik koji je, kako se priča, u “bratstvo” primljen još kao mladi časnik glasovite Glinske pukovnije.

Zajedničku su jugoslavensku kraljevinu masoni stvorili, dok su u komunističkoj Jugoslaviji, premda zabranjeni, tajnovito egzistirali. Najupečatljiviji je primjer toga kontinuiteta književni nobelovac Ivo Andrić. Iako je pripremio Trojni pakt koji je Kraljevina Jugoslavija potpisala s Njemačkom Adolfa Hitlera, Andrić je u Titovoj Jugoslaviji, koja je veličala svoj antifašizam, postao prvim predsjednikom Saveza književnika Jugoslavije!

Još prije toga postao je čak i članom Titove komunističke Partije! Titovi su komunisti i njihove tajne službe o Anđriću sve sigurno znali, pa i to daje mason. Usprkos svemu tome, Andrić je bio i poslanik Savezne skupštine Jugoslavije kad je 1961. dobio je Nobelovu nagradu. Tito je žalio što nagradu nije dobio, njemu ideološki bliskiji Miroslav Krleža, nego, eto, ideološki mu nesukladni Andrić.

U Titovni Jugoslaviji slobodno zidarstvo nije bilo javno dopušteno, premda se zna da je i naibliži Titov suradnik, Moša Pijade, bio mason, čak se i za samog Tita špekuliralo, a i još se nagađa, da je i sam bio mason. Kao krunski dokaz za takvu tvrdnju uvijek se navodi da na njegovoj grobnici u beogradskoj Kući cvijeća nema nikakvih oznaka, pa ni crvene zvijezde petokrake.

Masona je bilo i u prvoj poratnoj Titovoj ideološki miješanoj vladi. Sigurno je da su masonima bili dr. Ivan Šubašić i Savo Kosanović. Prvi predsjednik Narodne skupštine Jugoslavije, dr. Ivan Ribar – također. I poznati je zagrebački odvjetnik dr. Ivo Politeo isto dokaz kontinuiteta hrvatskog Slobodnog zidarstva.

U monarhističkoj Jugoslaviji na tzv. Bombaškom procesu branio je mladog terorista Josipa Broza Tita, a u Titovoj autokratskoj državi na, od njegova režima montiranoga političkoga procesa, protiv zagrebačkoga kardinala dr. Alojzija Stepinca!

Moguće je da je i u kasnijim partjjskim vrhuškama bilo slobodnih zidara. O tome nije moglo biti nikakvoga javnoga govora dok god je postojao komunistički režim.

Raspad Jugoslavije mnogima je bio znak da je zapravo oslabio utjecaj masona i da se srušila moć jugomasonerije. Samostalnost Hrvatske shvaćala se i još se shvaća kao opreka raspadu Jugoslavije.

Zato će iz toga najvjerojatnije biti mnoštvo novih hrvatskih priča o masonima. Pogotovo nakon obnove ovdašnjih masonskih loža i najnovijega javnoga govora o hrvatskim masonima. I sam će taj javni govor sigurno dospjeti pod svojevrsni nacionalni sitnozor.

Podozrenje i sumnje koji uvijek masone prate neće ni ovoga puta izostati. Hrvatski ulazak u EU iznova je otvorio i ulogu hrvatskih masona u tome. Svako delikatnije političko, gospodarsko ili kulturno pitanje, iznova će obnavljati i nedoumice o udjelu slobodnih zidara u svemu tome. Masonski kontinuitet u Hrvatskoj, jednako tajnovit, postoji odvajkada, a pogotovo u posljednjem stoljeću. Masoni su i danas misteriozni kao i uvijek. Jesu li pak i moćni kakvim ih se smatra?
 
 
(vecernji.hr/uredio:nsp)

Kapitalizam kao totalitarni poredak destrukcije stvorio je odgovarajuća sredstva i metode za uništavanje kritičke i vizionarske svijesti i takve oblike posredovanja između čovjeka i svijeta koji uništavaju mogućnost da čovjek ukine kapitalizam i stvori novi svijet.

Nekada su svećenici bili ti koji su kontrolirali svijest ljudi.

Danas su to TV voditelji i drugi kapitalistički manipulatori, ujedinjeni u show – businessu, koji polaze od rezultata moderne znanosti i tehnike i na njima zasnovanim mitovima, kao i od instrumentalizirane mistike koja proizvodi kvazi-religioznu svijest. Umjesto da je um usmjeren na razobličenje destruktivnih procesa koji dovode u pitanje opstanak života na Zemlji i na stvaranje vizije novog svijeta, on je usmjeren na proizvodnju spektakularnih opsjena s kojom se uništava kritički odnos prema kapitalizmu i vizionarska svijest. Otuda takvu popularnost stječu razni “Coca-Cola” mistifikatori i intelektualni hohštapleri sa svojim pričama o tajanstvenim “vladarima svijeta”, “vanzemaljcima”, “mističnim silama”, “paralelnim svjetovima” …

Mistifikatorski vještina zamjenjuje povijesne analize, a mistika vizionarsku maštu. Suvremene, tehnokratski zasnovane “bajke” su jedan od načina na koji kapitalizam degenerira um i stvara masovni idiotizam. Kako je postojeći svijet sve manje ljudski svijet i kako je čovjek sve usamljeniji i time sve manje u stanju promijeniti svoj život, raste potreba za bijegom u iluzorne svjetove. Iluzije su postale najtraženija roba na tržištu “potrošačkog društva” i na toj osnovi došlo je do hiperprodukcije iluzornih svjetova. (James Bond Skyfall i Gospodari prstenova – najgledaniji u povijesti Hrvatske)

Proizvodnja iluzija postala je jedan od najvažnijih načina na koji se kapitalisti obračunavaju s humanističkom vizionarskom sviješću i nastojanjem potlačenih da se organiziraju i bore protiv kapitalizma.

Manipulacija se više ne nalazi u ideološkoj, već u psihološkoj sferi. Nema više priče o “svijetloj budućnosti” i “američkom snu”. Bijeg iz sve crnije realnosti postala je opsesija “prosječnog” (malo) građanina “demokratskog svijeta”.

Uništavanje uma i povijesne samosvijesti potlačenih pretstavlja sponu koja povezuje suvremenu industriju zabave i nacističku propagandnu mašineriju. Evo koje je upute dao Adolf Hitler (1942.) nacističkim glavešinama da bi im “pomogao” uspostaviti učinkovitu vlast nad “pokorenim narodima”: “Od tada ne treba dozvoliti da se pojavi neki učitelj koji će se najednom založiti da se uvede obvezno školovanje za pokorene narode.

Znanje Rusa, Ukrajinaca, Kirgiza i drugih čitati i pisati može nam samo škoditi. Ono bi omogućilo onima sa bistrom pameću da steknu određena znanja o povijesti i time doći do političkih ideja, koje bi se na neki način opet mogle usmjeriti protiv nas. – Mnogo je bolje da se u svakom selu postavi radio razglas, da bi se ljudima na ovaj način saopćile novosti i ponudili zabavni sadržaji, nego ih osposobiti da steknu vlastita politička, znanstvena i druga znanja. Ne smije se isto tako dogoditi, da se pokorenim narodima u radio emisijama govori o njihovoj povijesti, već im se prije putem radio postaja mora prenositi glazba, i to što više glazbe. Jer, zabavna glazba unapređuje radni elan.

A ako ljudi baš hoće plesati, to bi na temelju naših saznanja i sustavnog pristupa u cjelini se moglo pozdraviti Hitlerove upute za manipulaciju sviješću “nižih rasa” predstavljaju, zapravo, temelj suvremene strategije vladanja kapitalista kako nad radničkom klasom u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama, tako i nad narodima koji se nalaze na “periferiji kapitalizma” i koje je Zapad osudio na istrebljenje.

Davanje marginalnom spektakularnu dimenziju, na čemu se zasniva kako reklamna industrija, tako i čitava ideološka sfera kapitalizma, jedan je od najvažnijih načina na koji se uništavaju kriteriji po kojima se određuje kvaliteta. Radi se, zapravo, o uništavanju mogućnosti da se uvidi prava priroda vladajućeg poretka i, istovremeno, da se uvide realne mogućnosti za stvaranje humanog svijeta. Bez mogućnosti prepoznavanja kvalitete, istinska vizionarska svijest nije moguća. Kada sve postaje “fantastično”, “genijalno”, “nevjerojatno” – onda ono što je istinski vrijedno nestaje u blatu trivijalnog. “Rasprava” koja se u javnosti vodi povodom sportskih događaja tipičan je primjer marginaliziranja bitnog, depolitiziranja ljudi, stvaranja lažne društvenosti i masovnog idiotizma.

Vladajući mediji nastoje sa sve agresivnijim i primitivnijim zabavnim programima ubiti zanimanje ljudi za istinu i odvojiti misao čovjeka od realnog svijeta koji stvara kapitalizam: uništenje prirode, masovna smrt od gladi, žeđ i bolesti, bacanje hrane, kriminaliziranje društva, stvaranje policijske države, sve veća mogućnost upotrebe nuklearnog oružja, monstruozni tehnički projekti koji trebaju omogućiti izazivanje potresa i pogubnih klimatskih promjena, masovno ubijanje djece radi “dobivanja” organa, bacanje nuklearnog otpada u oceane, havarije na nuklearnim elektranama, bijela kuga, sve masovnija nepismenost, uništenje nacionalnih kultura i povijesne samosvijesti … U “krivim ogledalima” kapitalističke ideologije i u svjetlu spektakularnih reklama “potrošačkog društva” sve ono što je bitno, biva izvitopereno i marginalizirano, da bi ono što je sporedno dobilo sudbinsku i spektakularnu dimenziju.

Reklamne poruke, poput “Coca-cola je ono pravo!”, s kojima TV i radio stanice neprestano bombardiraju ljude, uništavaju sposobnost čovjeku da uoči i shvati bitno. Suvremeni spektakl ne zasniva se na stvaranju klasičnih iluzija putem mentalne manipulacije, koja se svodi na “zavođenje” čovjeka korištenjem njegovih preduvjerenja, strahova i želja, već na stvaranju spektakularnih opsjena koje su lišene sadržaja i koje se svodi na agresivno nadraživanje čula tehničkim sredstvima.

Umjesto melodije, čuje se zaglušujuća buka; umjesto vizualne predstave, pojavljuje se zasljepljujuća svjetlost … Nema emocija, nema mašte, nema uma … Izazivanje opsjena nema samo eskapistički karakter, već uništava čula, kao i potrebu i mogućnost maštanja o humanom svijetu. Opsena nije samo spektakularni oblik u kojem se pojavljuje destruktivno kapitalističko ništavilo, već i tehničko sredstvo za uništavanje ljudskosti.

Sam na kapitalistički način degenerirani život postao je sredstvo za uvlačenje ljudi u vrijednosnu i egzistencijalnu orbitu kapitalizma. “Potrošačko društvo” neposredno djeluje na političku sferu. Za Marksa neradno vrijeme radnika rezultat je njihove borbe protiv kapitalističke eksploatacije i kao takvo je mogućnost za njihovo klasno osvješćivanje i organiziranu političku borbu. U “potrošačkom društvu” neradno vrijeme postalo je konzumersko vrijeme i kao takvo sredstvo za uvlačenje radnika u duhovnu i egzistencijalnu orbitu kapitalizma.

Putem “potrošačkog društva” kapitalisti su stvorili novo tržiše i time prostor za razvoj kapitalizma i (privremeno) kupili “socijalni mir”. Istovremeno, oni guraju ljude u dužničko ropstvo i na taj način ih integriraju u vladajući poredak. Kapitalizam je degenerirao klasnu svijest radništva stvaranjem potrošačkog mentaliteta. Potreba za slobodom postala je potreba za kupovanjem i uništavanjem.

Radnici su postali “potrošači” koji svojim radnim i konzumerski aktivizmom doprinose razvoju kapitalizma. Oni ne proizvodi samo “svoje okove” (Marx), već proizvode uništenje života i svoju propast kao bioloških i ljudskih bića. Istovremeno, sve dublja egzistencijalna kriza dovela je do toga da je proleterska omladina u razvijenim kapitalističkim državama postala, u vidu vojnika-najamnika, oruđe najmoćnijih kapitalističkih koncerna za uništavanje “nepokornih” naroda i za uspostavu (američkog) “novog svjetskog poretka”.

Što se tiče “socijalne države”, službena ideologija tvrdi da je ona rezultat “kompromisa” između buržoazije i radničke klase. Uistinu, “socijalna država” jedan je od oblika u kome je uspostavljena klasna dominacija buržoazije nad radnicima. Ona nema humanističko utemeljenje, već je politički odgovor buržoazije na sve dublju krizu kapitalizma i mjenjalačkog (revolucionarnog) potencijala radničkog pokreta u najrazvijenijim kapitalističkim državama Zapada. Njen smisao je uspostavljanje “podnošljive eksploatacije” radnika od strane kapitalista, što znači ublažavanje njihove egzistencijalne ugroženosti s čim treba preduprijediti klasnu borbu radnika i omogućiti stabilan razvoj kapitalizma.

U suštini, “socijalna država” je legalni oblik pljačke radnika koji, putem poreznog sustava koji je nametnut od strane kapitalističke države, sami financiraju “socijalna davanja” koja im trebaju  omogućiti da prežive egzistencijalnu krizu koju stvara kapitalizam – i da se ne bune. Istovremeno, “socijalna država” je sredstvo za uništenje klasne svijesti radnika i za njihovo uvlačenje, putem razvoja potrošačkog mentaliteta, u vrijednosni horizont “srednje klase” koja je jedan od nosećih stupova kapitalizma. U konačnom, “socijalna država” omogućuje opstanak kapitalizma i na taj način doprinosi uništavanju života na planeti.

Kriminalizacija radničke populacije jedan je od najučinkovitijih načina na koji potlačeni bivaju uvučeni u duhovnu i egzistencijalnu orbitu kapitalizma. Radi se o najgorem obliku degeneriranja ljudi i društva koji u potpunosti odgovara vladajućem duhu kapitalizma. Kriminaliziranje potlačenih u društvu se pretvara u kapitalistički zvjerinjak. Borba radničke klase za pravedno društvo pretvara se u borbu atomiziranih građana za opstanak.

Ono s čim se kapitalistička društva, koja su u sve dubljoj krizi, sučeljavaju je sve realnija mogućnost da bande kriminalaca preuzmu vlast i uspostave diktaturu. U tome će, naravno, imati potporu kapitalista i građanske klase ukoliko se time sprječavaju radikalne društvene promjene i omogućuje daljnji opstanak kapitalizma.

Ne treba smetnuti s uma da su fašisti u Italiji i Njemačkoj, u vrijeme ekonomske krize kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata, financirali i doveli na vlast aristokraciju i kapitalisti da bi se obračunali s radničkim pokretom. Uništavajući društvene institucije kapitalizam stvara uvjete da bande kriminalaca postanu jedina realna društvena snaga koja se može obračunati s radnicima i spriječiti propast kapitalizma. Uostalom, sprega mafije i vladajućih kapitalističkih skupina već desetljećima pretstavlja osnovu osiguravanja vlasti u najrazvijenijim kapitalističkim državama.

Uništavanje emancipatorskog nasljeđa građanskog društva, sve dublja ekološka i ekonomska kriza, sve veća nezaposlenost, obezvređivanje demokratskih institucija, mafijaško organiziranje kapitalista i političara, sve veće socijalne razlike, opće kriminalizovanja društva, religiozni fanatizam, bujanje fašizma … – sve to stvara pretpostavke da se sve dublja kriza kapitalizma pretvori u opći kaos iz koga može proizaći novi fašistički barbarizam. Opći kaos je, zapravo, “odgovor” kapitalizma na egzistencijalnu krizu koju stvara i na postojanje objektivnih mogućnosti stvaranja novog svijeta.                         

“Mondijalizam” pretstavlja najvažniji politički oblik u kome se pojavljuje suvremeni imperijalizam. Stvara se mondijalističko građanstvo koje je lišeno nacionalnog identiteta i samim tim kulturne i slobodarske samosvijesti. Ideologija mondijalizma nema “nadnacionalni” karakter, već se temelji na uništavanju nacija i na stvaranju mondijalističkih institucija koje su sredstvo najmoćnijih kapitalističkih korporacija za ovladavanje svijetom.

Radi se, zapravo, o suvremenom imperijalizmu koji je utemeljen u američkom “novom svjetskom poretku” i pojavljuje se u obliku destruktivnog kapitalističkog totalitarizma čiji je cilj uništenje čitavih naroda i “prekobrojnog” proletarijata. U tom kontekstu, “mondijalizam” je sredstvo za uništenje proleterskog internacionalizma i svjetskog antikolonijalnog pokreta koji se temelji na internacionalnom kozmopolitizmu.

Čovjek više ne smije imati odgovornost za opstanak svog naroda, niti smije sagledava zemlju u kojoj živi kao povijesni i životni prostor. Radi se o stvaranju “mondijalističkog čovjeka” koji odgovara prirodi suvremenog kapitalizma. On je lišen slobodarske i vizionarske svijesti, pogotovu odgovornosti za uništavanje svijeta. Osnovni zadatak “mondijaliste” je da očiste svijet od slobodarske povijesti i nacionalnih kultura i pretvore ga u kapitalistički koncentracijski logor.

Svuda u svijetu formira se mondijalistički klasa koja je spremna upotrijebiti sredstva za masovno uništenje ljudi da bi obranila svoj potrošački način života i privilegirani društveni položaj. Kako kapitalizam sve dramatičnije smanjuje životni prostor čovječanstva, to su glasniji povici iz najrazvijenijih kapitalističkih zemalja Zapada da treba nemilosrdno istrijebiti milijarde “prekobrojnih” i tako “spriječiti propast čovječanstva”. Sve veća militantnost “mondijalista” uvjetovana je sve većom bespoštednošću s kojom kapitalizam uništava život na planeti.

Cinizam s kojim se “mondijalisti” odnose prema “tradicionalnom čovječanstvu” i prema patnji i stradanju potlačenih diljem planete ukazuje na to, da se radi o na kapitalistički način degeneriranim ljudima. Kapitalizam proizvodi potop i gradi novu “Noinu arku” u koju će se ukrcati “odabrani”: kapitalisti, političari, znanstvenici-monstrumi, pripadnici tajnih službi, vrhovi vojske i policije, svećenici, kraljevi podzemlja i njihove prostitutke, zvijezde šoubiznisa … i određen broj “običnih ljudi” koji će raditi “prljave poslove” i služiti “elitu”.

Što se tiče “Masonskih loža”, kapitalistička demokracija podrazumijeva dva oblika političkog organiziranja i djelovanja. Jedan, koji se pojavljuje u vidu javne političke sfere (političke institucije, stranke, mediji, izbori …), i drugi koji se pojavljuje u vidu neformalnih kapitalističkih skupina koje djeluju iz sjene. One su jedinstvene kada je riječ o obrani kapitalizma, a sukobljene kada se radi o ostvarivanju vlastitih interesa. “Masonske lože” spadaju u političke skupine koje djeluju iza paravana javne političke sfere.

One se temelje na klasnom poretku i na vladajućem duhu monopolističkog kapitalizma, što znači na poretku koji omogućuje relativno mala skupina ljudi bude vlasnik nad sredstvima za proizvodnju i kapitalom i da na temelju toga vlada društvom. Nisu bankari gospodari svijeta, već su robovi kapitalizma. Bez kapitalističkog sustava reprodukcije, “njihov” novac nema nikakvu vrijednost.

Priča o “svemoćnim masonskim ložama” je način da se misteriozna iluzorna moć proglasi za vladajuću moć i na taj način pažnja ljudi skrene od prave ovozemaljske moći, a to znači od kapitalizma i najmoćnijih kapitalističkih grupacija. Te grupacije su moguće zato što je kapitalizam klasno društvo u kome je ekonomska, vojna i politička moć otuđena od građana i koncentrirana u rukama kapitalističkih oligarhije.

Njihova moć ne proizlazi iz njihovog rasnog ili nacionalnog porijekla, niti iz mističnih ovozemaljskih ili nadzemaljskih izvora, već prije svega iz ekspanzivne ekonomske snage kapitalizma koji ima totalitarni i destruktivni karakter. Bespoštedni ekonomski rat između najmoćnijih kapitalističkih korporacija, koji se zasniva na vladajućem principu monopolističkog kapitalizma “Velika riba proždire manju ribu!”, Uvjetuje koncentraciju sve veće financijske, vojne, znanstvene, tehničke, političke i medijske moći u rukama sve manjeg broja kapitalista i do stvaranje mega-monopola koji nastoje da ovladaju svijetom.

Tzv. “Međunarodne organizacije” samo su produžena ruka vladajućih svjetskih centara moći koje određuju njihovu politiku proporcionalno svojoj ekonomskoj, vojnoj i političkoj moći. Politička, ekonomska i vojna praksa kapitalističkih monopola zasniva se na sve dubljoj egzistencijalnoj krizi kapitalizma koju ne mogu spriječiti. Svi se oni nalaze na rubu grotla vulkana iz čije dubine dopire sve jači tutanj. Svi oni pričaju isto i njihove akcije svode se na isto: kako osigurati vlastiti opstanak rukovodeći se egzistencijalnom logikom monopolističkog kapitalizma “Uništi konkurenciju!”.

Teror nad vlastitim građanima izraz je njihove nemoći spriječiti razbuktavanje krize kapitalizma i straha da će se ljudi dići i uništiti kapitalizam. Oni “stvaraju budućnost” na taj način što pokušavaju iskoristiti posljedice koje stvara kapitalizam spriječiti njegov kolaps. Kapitalisti mogu uništiti svijet, ali ne mogu spriječiti propast kapitalizma.

“Teorije zavjere” su jedan od načina na koji kapitalizam biva lišen odgovornosti za propadanje svijeta. Njihov najvažniji zadatak je da odvuku kritički um na stranputicu. Na taj način prikriva se da je kapitalizam klasno društvo i da je kapitalistička klasa, a ne neke mistične grupe, ta koja stvara sve dublju egzistencijalnu krizu. Isto tako, prikriva se da je kapitalizam u svojoj biti destruktivni poredak, što znači da pitanje uništenja života na planeti nije stvar samovolje pojedinaca i grupa, već neminovna posljedica razvoja kapitalizma. Istovremeno, “teorije zavjere” obezvređuje emancipatorsku borbu i emancipatorske potencijale građanstva, kao i potlačenih radnih slojeva i kolonijaliziranih naroda.

Obespravljeni se pojavljuju kao slijepo oruđe za ostvarivanje ekonomskih i političkih interesa kapitalističkih skupina. Iz toga proizlazi da nije moguć autentični slobodarski pokret obespravljenih, kao ni stvaranje svijeta slobodnih ljudi. Radi se o fatalističkoj logici s kojom se ukidaju emancipatorski potencijali povijesnog razvoja društva i u tom kontekstu slobodarska praksa i stvaralački potencijali potlačenih, što znači mogućnost stvaranja budućnosti. U uvjetima kada je kapitalizam doveo čovječanstvo na korak od uništenja, takva ideologija nema samo anti-slobodarski, već i anti-egzistencijalni karakter.

Hipokrizija predstavnika “teorije zavjere” najbolje se vidi na primjeru Međunarodnog olimpijskog komiteta i “međunarodnog” sporta. Njima ne pada na pamet da dovedu u pitanje legitimnost Međunarodnog olimpijskog komiteta koji je prva “nadnacionalna” organizacija koja ima globalni karakter, a Olimpizam prva mondijalistička religija. To je zato što je Olimpizam utjelovljenje principa na kojima se zasniva kapitalizam (bellum omnium contra o mnes i citius, altius, fortius) i što su olimpijske igre spektakularna služba bogovima koji vladaju svijetom. Dosljedno se držeći “teorije zavjere”, po kojoj se sve što se događa u svijetu zasniva na (samo) volji “vladara iz sjene”, onda su i kritičari “teorije zavjere” samo oruđe svjetske oligarhije za ovladavanje čovječanstvom.

“Nevladine organizacije” pretstavljaju oblik legalnog djelovanja političkih grupa koje rade za najmoćnije svjetske kapitalističke koncerne i kao takve su pipci mondijalističke hobotnice. Unatoč tome što okupljaju neznatan broj ljudi, one dobivaju daleko veći prostor u javnim medijima, koji su u rukama kapitalističkih klanova, nego milijuni radnih ljudi. “Nevladine organizacije” služe zato da se stvori na kapitalistički način degenerirana “javnost” koja će biti reklamni prostor najreakcionarnijih političkig snaga Zapada.

Njihova “javna riječ” svodi se na javne nastupe plaćenika koji propagiraju interese svojih “sponzora”. Putem “nevladinih organizacija” kapitalističke grupacije sa Zapada nastoje privatizirati javnu sferu i spriječiti da se u javnosti pojavi ona kritička misao, koja ukazuje na ekocidnu i fašizoidno prirodu “novog svjetskog poretka” i koja stvara viziju humanog svijeta koja može postati integrativna spona potlačenih u borbi protiv suvremenog imperijalizma.

U tom kontekstu, one imaju zadatak da se obračunaju s nacionalnom samosvešću (što znači s kulturnim, povijesnim i slobodarskim bićem čovjeka), s državnim (građanskim) suverenitetom koji se zasniva na emancipatorskom nasljeđu modernog društva, is klasnom samosvešću radnika koja se zasniva na ideji kolektivnog (društvenog) vlasništva i socijalne pravde. Na kraju, “nevladine organizacije” trebaju stvoriti takvu političku “atmosferu” u javnosti koja će omogućiti da zemlja u kojoj djeluju postane kolonija i vojni poligon Zapada, a građani “Coca-cola” roblje.

Kapitalizam uništava čovjeka kao duhovno biće. Religija je sve manje duhovna potreba, a sve više bijeg iz kapitalističkog ništavila i izraz straha od nestanka. U suvremenom kapitalizmu pozivanje na “boga” je, zapravo, jedan od načina na koji malograđanin lišava sebe odgovornosti za uništavanje svijeta.

Religija je nekada služila kao sredstvo za razvoj kapitalizma (protestantizam), da bi postala oruđe za obračun s duhovnošću i životom. Unatoč tome što kapitalizam uništava duhovnost, crkve čine sve da se on sačuva. One preživljavaju tako, što odbacuju humanističko nasljeđe religije, koja pruža mogućnost za uspostavljanje kritičkog odnosa prema kapitalizmu i za duhovnu integraciju čovječanstva, i postaju dio mehanizma kapitalističke reprodukcije i kao takve laičke institucije koje koriste religiju da obogotvore privatnu svojinu i klasni poredak.

Vladajuće religije nisu samo sredstvo za obračun s emancipatorskim naslijeđem građanskog društva, već is vjerom da je moguće sačuvati život na Zemlji. Tvrdnja da je čovjek “samo gost na Zemlji”, ideja “sudnjeg dana”, shvaćanje da je život na Zemlji “bezvrijedan” i da “pravi život” počinje na nebu – ukazuje na to da su tzv. “Velike religije” komplementarne kapitalizmu kao poretku destrukcije. Ideja iluzornog “nebeskog svijeta” (“raj”) postaje ne samo sredstvo za obezvređivanje borbe za pravedni svijet, već i sredstvo za obezvređivanje života i za bijeg od odgovornosti za uništavanje svijeta. Apokaliptički fatalizam proizvodi defetizam.

Od sredstva za uništavanje slobodarskog dostojanstva čovjeka, religija je postala oruđe za uništavanje volje za životom. Unatoč svemu, religija se ne može poistovjetiti s crkvenim dogmama i crkvenim djelovanjem. Iako je crkvena religija postala anti-egzistencijalna misao, sve veći broj religioznih ljudi, koji su svjesni pogubnosti kapitalističkog “progresa”, pokušavaju afirmirati shvaćanje da je “svijet božje djelo” i da se čovjek mora boriti da ga sačuva. Na kraju, ljudi se ne dijele na teiste i ateiste, već na one koji se bore za kapitalizam i one koji se bore protiv kapitalizma a za očuvanje života na zemlji i za stvaranje humanog svijeta.

Kada je riječ o islamu, ono što od njega stvara “agresivnu” i “militantnu” religiju je isto ono što od kršćanstva stvara agresivnu i militantnu religiju. Islam je ideologija klasnog društva i sredstvo za obogotvorenje privatne svojine i kao takva oruđe plutokratskih klanova za obranu vladajućeg poretka. Agresivnost prema “izvana” uvijek je bilo sredstvo za unutarnju integraciju i obračun s onima koji se bore za društvenu pravdu. Istovremeno, bespoštedna borba između grupacija koje pripadaju islamu (prije svega između šita i sunita) ukazuje na to da je islam (poput kršćanstva i drugih “velikih” religija) samo paravan iza kojeg se kriju plutokratski klanovi koji se bore za svoje interese. Borba protiv klasnog poretka i privatne svojine, kao i za emancipatorsko nasljeđe građanskog društva, jedini je način na koji se može izboriti protiv militantnog islama, kao i protiv militantnog katolicizma, militantnog pravoslavlja, militantnog judaizma …

Ovakav pristup islamu ne postoji u medijima na Zapadu jer oni žele da se “riješe” islama tako, da ne diraju u “svijetu” instituciju privatne svojine i da ne dovedu u pitanje klasno (kapitalističko) društvo, a time kršćanstvo kao dominirajuću religiju na Zapadu. Istovremeno, na Zapadu islam se pojavljuje i kao protest potlačenih gastarbeitera iz islamskih zemalja koji su lišeni prava na kulturu i svedeni na “prljavu” radnu snagu i “nižu rasu”, ali i kao mogućnost kritičkog sučeljavanja s duhovnim beznađem i razbijanjem osnovnih oblika društvenosti (obitelji, prije svega). Jezici Gastarbeiter u “demokratskim” zemljama Zapada nisu poziv na uvažavanje njihove kulturne samosvijesti, već poziv na nacionalnu i rasnu diskriminaciju. Jezik nije tehničko sredstvo za “komuniciranje”, već je najvažniji oblik povijesnog postojanja naroda.

On je ključ koji otvara riznice narodnih kultura i samim tim osnovni način potvrde povijesnog postojanja naroda. Putem jezika narodi izranjaju iz mraka prošlosti i stječu povijesnu samosvijest. Umjesto poštivanja drugih kultura, nameće se “monokulturalnost” koja je, zapravo, jedan od oblika u kome kapitalizam lišava ljude kulturnog bića i na taj način ljudskosti. “Integracija” gastarbeiter u “demokraciju” podrazumijeva “dobrovoljno” odricanje od vlastite kulturne i time nacionalne samosvijesti i slobodarskog dostojanstva. Ona ne podrazumijeva razvoj kulturne i slobodarske (samo) svijesti Gastarbeitera, već njihovo “odgoj” (čitaj: dresiranje) obavljati najprljavije poslove i da se bespogovorno pokoravaju svojim gazdama.

Gastarbeiteri iz islamskih zemalja i sa “perifernih” područja (istočne i jugoistočne) Europe u “demokratskom svijetu” imaju status radnih životinja. Istovremeno dok im “borba protiv islamskog fundamentalizma” služi kao opravdanje za suvremene križarske pohode (poput Hantingtonove teorije o “sukobu civilizacija”), s kojim nastoje se dokopaju naftnih izvora i teritorija koja treba da im posluži kao vojni poligon za napad na Rusiju, vlasti u SAD i u zapadno-europskim državama više od pola stoljeća financiraju najreakcionarnije muslimanske skupine da bi spriječili da muslimanska omladina priđe ljevici. U konačnom, zašto se integracija rasa i naroda ne bi zasnivala na borbi za opstanak života na planeti i za stvaranje humanog svijeta?

Što se tiče vjere u “svemoćnog boga” koji Hrvat poslije Bleiburga može vjerovati  u “boga”? Koji Židov poslije Auschwitza može vjeruje u “boga”? Koji Arapin može vjerovati u “boga” poslije svih zločina počinjenih nad muslimanima u nekadašnjim i suvremenim “križarskim pohodima” Zapada? Koji čovjek koji je svjestan zločina koji se svakodnevno događaju može vjeruje u “boga”? U svijetu svakodnevno umre od gladi, žeđi i bolesti preko 30 000 djece. Da li je to “božja volja”?

Ako nije, zbog čega “milostivi bog” ne spriječi masovno umiranje i ubijanje djece? Još je Voltaire, nakon stravičnog potresa iz 1755. koji je gotovo sravnio Lisabon i prouzrokovao smrt preko stotine tisuća ljudi, postavio pitanje (u svojoj “Poemi sur le désastre de Lisbonne” iz 1756. godine) kakav je to “bog” koji dopušta smrt tisuća djece? Najgori fašistički zlikovci: Hitler, Mussolini, Franko, Mihajlović, Pavelić, Horti … – bili su “dobri kršćani”.

Na brnjicama remena SS-ovaca bila je utisnuta poruka: “Gott mit uns!” (“Bog je s nama!”) Katolička crkva ne samo da nije izbacila Hitlera iz svojih redova, već nije ni njegovu “čuvenu” knjigu Mein Kampf stavila na “Listu zabranjenih knjiga” (Index librorum prohibitorum). Što se tiče suvremenih dželata čovječanstva kao što su to Bush, Clinton, Blair, Obama, Merkel, Sarkozy … – svi su oni “dobri kršćani”. Njihovu političku praksu usmjeravaju najmoćniji kapitalistički klanovi koji se otvoreno zalažu za uništenje milijardi ljudi. Naravno, sve “u ime boga”! Hitler je samo jedan od personaliziranih pojavnih oblika kapitalističkog genocidnog barbarizma. Današnje vođe američkog “novog svjetskog poretka” daleko su gori od Hitlera.

Dok je Hitler nastojao uništiti Židove, Slavene i Rome, vođe suvremenog “novog svjetskog poretka” nastoje uništiti preko 6 milijardi ljudi! Nema sumnje da bi oni to već učinili, da Rusija ne raspolaže vojnim sredstvima sa kojima u trenu može uništiti SAD i Zapadnu Europu. Kada se imaju u vidu planovi “budućnosti” vodećih ličnosti “novog svjetskog poretka”, Hitlerovi stavovi iz Mein Kampf-a djeluju kao bezazlena priča za djecu.

U najrazvijenijim kapitalističkim zemljama stvaraju se sve brojniji pokreti građana koji u “povratku prirodi” vide alternativu sve bolesnijem kapitalističkom svijetu i način da se izbore za “zdrav” život. Radi se, zapravo, o svojevrsnim “prirodnjačkim zajednicama” koje su paralelni svjetovi s kapitalizmom. Sagledavajući prirodu u kontekstu sučeljavanja s “tehničkom civilizacijom” oni daju prirodi idealiziranu dimenziju. Priroda postaje virtualni svijet u kojemu čovjek treba pronaći izgubljenu prirodnost i ljudskost. “Prirodnjaci” uspostavljaju mitološki odnos prema vremenu u kome je čovjek živio “u jedinstvu s prirodom” i na taj način se obračunavaju s vizionarskom sviješću i borbom za budućnost, a time i sa emancipatorskim potencijalima naroda koji su živjeli u “jedinstvu s prirodom”.

Umjesto da je životvorni princip, kao najvažnija emancipatorska ideja, osnova za sučeljavanje s kapitalizmom, stvaraju se naturalistički mitovi koji postaju sredstvo za obračun s idejom budućnosti i time sredstvo za ovjekovječenje kapitalizma. “Prirodnjaci” ukidaju povijesnost ljudskog društva i odbacuju emancipatorsko nasljeđe čovječanstva koje se razvijalo na temelju savladanih sila prirode i postajanjem čovjeka emancipiranim prirodnim bićem.

Umjesto stvaranja humanog svijeta na temelju emancipatorskih potencijala povijesnog razvoja čovječanstva, inzistira se na idealiziranom modelu života “starih naroda”. Sve djeluje groteskno: oni koji po čitav dan provode pred kompjuterskim ekranom i koji ne mogu zamisliti život bez automobila i mobitela – postaju strastni zagovornici “povratka prirodnom načinu života”. Što se tiče idealiziranja načina života sjevernoameričkih starosjedioca, on je bio samo jedna od stepenica u povijesnom razvoju društva.

Zašto se, rukovodeći se prirodnjačkim fundamentalizmom, ne bismo vratili na još starije životne oblike, recimo na one kada čovjek nije znao da pravi luk i strijelu; kada nije znao ukrotiti konja; kada nije znao saditi kukuruz i krumpir i kada nije bio svjestan sebe kao specifičnog (slobodarskog i stvaralačkog) bića? Zašto se ne bismo vratili pećinskom načinu života?

“Tehnička inteligencija”, koja je u najvećoj mjeri lišena ljudskosti i koja je svedena na dobro plaćene i privilegirane fah-idiote, najostrašćeniji je zagovornik “povratka prirodi”. Radi se o na kapitalistički način degeneriranja malograđanima koji imaju tehnokratski i konformistički um. Oni nisu u stanju shvatiti emancipatorske mogućnosti ovladavanja čovjeka prirodnim moćima, a to znači emancipatorske mogućnosti tehnike i time vlastite inovativne (potencijalno stvaralačke) djelatnosti. “Tehnička inteligencija” je najautentičniji proizvod kapitalističke civilizacije i njen odnos prema prirodi proizvod na kapitalistički način degeneriranog uma.

Njezini pripadnici ne odnose se prema prirodi kao sve ugroženijoj životvornoj cjelini, već kao prostoru u kome se trebaju “opustiti” i “zaboraviti na probleme”. Mnogi od njih su, živjeći u na kapitalistički način degeneriranom svijetu, postali mentalno poremećene osobe koje nisu u stanju uspostaviti humane odnose s ljudima.

Pričaju o “povratku prirodi”, a zapravo, nastoje “riješiti” svoje psihičke probleme koji su uzrokovani usamljeničkim beznađem i slugerajskim položajem u radnim procesima koji samo doprinose uništavanju prirode i čovječanstva. Kako kapitalizam sve dramatičnije uništava čovjeka kao ljudsko biće, dolazi do stvaranja sve ekstremnijih “prirodnjačkih” pokreta čiji pripadnici se “hrane sunčevim zrakama”; “razgovaraju” s insektima, životinjama i biljkama; padaju u trans u kojem “uspostavljaju kontakt s kozmičkim silama” i “druže se sa vanzemaljcima”; “reinkarniraju se” u vidu štakora, svinja, guštera …

Kao oblik nastojanja da se prevlada aristokratski i stvori novi građanski svijet, europska prosvjetiteljska misao stvorila je ideju “povratka prirodi” i prirodnjački pokret koji je doživio procvat u Francuskoj u drugoj polovici 18. stoljeća (Helvecijus, Holbah, Rousseau …), a u Njemačkoj početkom 19. stoljeća (Fajt, Gete, Schiller …). Prirodnjačka filozofija bila je jedan od načina borbe za ukidanje društva koje se temeljilo na privilegijama i za stvaranje društva koje će se temeljiti na (prirodnim) pravima čovjeka i građanina.

Ni Rousseau-ov odnos prema prirodi nema puku “prirodnjačku”, već političku prirodu. Poziv na “povratak prirodi” bio je, zapravo, način izgradnje kritičkog stajališta u odnosu prema ancien régime-u i način borbe za novi svijet. Za razliku od današnjeg stanja prirode, u Rousseau-ovo vrijeme priroda je imala nenačetu životvornu snagu i postojanost: bila je “zdrava” i kao takva konkretna drugost ljudskom svijetu. “Povratak prirodi” nije samo simbolizirao težnju za oslobađanjem od utega aristokratskog načina života i aristokratskih vrijednosnih nazora, već je pružao realnu mogućnost čovjeku da se poistovjeti s nenarušenom životvornom snagom prirode i na taj način se “vrati” svome izvornom prirodnom biću.

Kapitalizam je, u vidu “tehničke civilizacije”, integrirao u svoju egzistencijalnu orbitu prirodu i obesmislio mogućnost “povratka prirodi” kao povratku čovjeka svojoj izvornoj prirodnosti. Izložena sve bespoštednijim udarima kapitalizma priroda “gubi kvalitet drugačije stvarnosti” (Marcuse). Postajući globalni i totalitarni poredak destrukcije, kapitalizam je doveo do toga da je čitava priroda postala organski dio na kapitalistički način degeneriranog svijeta.

Zrak je zagađen; šume su žrtve “kiselih kiša”; radijacija je sve ubitačnija; rijeke i izvori vode su zagađeni, a oceani i mora postali su deponiji nuklearnog otpada; zemljište je zatrovano pesticidima i drugim otrovima; nebo paraju zrakoplovi koji ispuštaju plinove i raspršuju otrove; led se ubrzano topi na Arktiku i Antarktiku; ozonski omotač je oštećen i sunčevi zraci su postali zraci smrti; na ogromnim prostorima sjevera iu dubinama Sjevernog mora oslobađaju se sve veće količine metana koji truje atmosferu; brojne životinjske vrste su uništene ili su pred uništenjem … Nema se, više, gdje pobjeći.                      

Kapitalizam uništava emancipatorski nasljeđe građanskog društva i na taj način, što širom otvara vrata za nesmetano djelovanje onih ideologija koje predstavljaju obračun s modernim načinom mišljenja i čovjekom kao emancipiranim društvenim i prirodnim bićem. Radi se, prije svega, o dalekoistočnim religijama u kojima nema čovjeka kao emancipiranog prirodnog, povijesnog, društvenog, političkog i umnog bića i kod kojih se tzv. “Meditativni aktivizam” svodi na isključenje čovjeka iz postojećeg svijeta. One su dio sve agresivnije eskapističke industrije koja treba spriječiti da se sve veće nezadovoljstvo ljudi pretvori u politički pokret koji će ukinuti kapitalizam. Njihov cilj nije samo obračun s kritičkom i vizionarskom sviješću, već is mentalnim integritetom ljudi.

One se pojavljuju, kao i druga roba, u reklamnom pakiranju u kojem se inzistira na tjelesnom i mentalnom “zdravlju”. U suštini, one uništavaju ljude kao društvena bića, sakate njihov čulni odnos sa svijetom i usmjeravaju njihovu mentalnu energiju ka određenim “točkama” u organizmu koje povezuju čovjeka sa “kozmosom” i koji postaju svojevrsni mentalni fiksatori. “Prosvjetljenje” koje čovjek doživljava tijekom meditativne seanse zapravo je lišavanje čovjeka slobodarske i povijesne samosvijesti i time mogućnosti da ima kritički odnos prema procesu mentalne manipulacije. Radi se o svojevrsnoj hipnotičkoj seansi s kojom se uklanja razum i čovjek pretvara u žrtvu svoje podsvijesti.

U dalekoistočnoj tjelesnoj kulturi, koja se temelji na uranjanju u prirodne procese koji dobivaju mistificiranua kozmičku dimenziju, čovjek se odnosi prema tijelu “iznutra” putem meditativnog aktivizma, pri čemu se teži isključenju čula i usmjeravanju mentalne energije na živce i mišiće koji uvjetuju funkcioniranje vitalnih organa. Radi se o svojevrsnoj auto-hipnotičkoj aktivnosti koja prije svega podrazumijeva uspostavljanje određenog ritma disanja, a time i rada srca.

Ona uključuje i odgovarajuće (za meditaciju pogodno) okruženje, kao i meditativnu maštu koja stvara takve slike koje stimulirajuće djeluju na smirivanje čula i povećavaju meditativnu koncentraciju. Najvažniji uvjet za uspješnu meditaciju je blokiranje nagona i isključenje iz postojećeg svijeta, što prije svega znači sprječavanje čula da reagiraju na dojmove koji dolaze iz životnog okruženja. Nije slučajno što pobornici meditacije nisu ljudi koji teže razvoju međuljudskih odnosa i promjeni vladajućeg poretka, već oni koji teže usamljivanje i bijegu iz postojećeg svijeta. Glavni razlog što vladajuće kapitalističke oligarhije na Zapadu imaju blagonakloni odnos prema sve brojnijim sektama koje propagiraju meditaciju je to, što one sakate čovjeka kao društveno, a time kao političko i slobodarsko biće.

Zbog čega tehnička inteligencija, koja inzistira na “poštovanju činjenica” i na “znanstvenom umu”, prihvaća dalekoistočni mistiku koja se pojavljuje u obliku (često nepismenih) gurua koje nude takve oblike eskapizma koji se svode na najgore oblike mentalne manipulacije? Zbog toga što nema emancipiranu povijesnu samosvijest i samim tim je lišena humanističke svijesti koje pruža mogućnost za smisleni život. Sklonost ka mistici druga je strana tehnokratskog uma. Tehnizacija uma najgori je način obezumljenja čovjeka.

Na primjeru tehničke inteligencije može vidjeti kako kapitalizam lišava čovjeka ljudskosti i na taj način ga prepušta djelovanju najprimitivnijih ideologija koje ga odvlače u totalno ništavilo. Bez emancipirane povijesne samosvijesti i bez mogućnosti da se realizira kao autentično društvenog biće čovjek je sklon da smisao života traži u sferi mistike i da padne u zamku okultizma. Što se tiče sotonističkih sekti, one se zasnivaju na personaliziranju zla koje stvara kapitalizam sa čime se stječe osjećanje bliskosti sa silom koja određuje sudbinu ljudi. Kićenje mladih zastrašujućim likovima “sotone” znači biti pod zaštitnim znakom moći koja vlada u kapitalističkom svijetu.

Odakle proizlazi samopouzdanje i agresivnost “tehničke inteligencije”? Otuda što su oni najvažnije sredstvo s kojim kapitalisti osiguravaju “progres”. To je ono što im pribavlja privilegirani društveni status i pruža mogućnost da nekažnjeno uništavaju prirodu i čovječanstvo. Najgori zločinci postaju “poštovani građani” ukoliko su u stanju stvoriti tehnička sredstva s kojima će kapitalisti osigurati ekspanziju i profit. Tipičan primjer je nacistički zločinac Verner von Braun.

Umjesto da je obješen u Nürnbergu, on je, kao vođa tima nacističkih znanstvenika-monstruma iz Panamindea, koji su napravili rakete (V1 i V2) sa kojima su razoreni velike dijelovi Londona i pobijene desetine tisuća građana, odigrao ključnu ulogu u razvoju poslijeratne američke raketne (vojne) industrije. Danas preko 85% američkih znanstvenika radi na stvaranju tehničkih i bioloških sredstava za masovno uništenje, kao i na stvaranju sustava s kojima može biti uspostavljena totalitarna vlast nad građanima. Po humanističkim kriterijima, oni su dželati čovječanstva; po kriterijima kapitalističke oligarhije, oni su “heroji slobodnog svijeta”.

Što se tiče Green-peace pokreta, on se zasniva na jednoj od najpogubnijih iluzija koje stvara kapitalistička propagandna mašinerija: da je u okviru kapitalizma moguće na tehnički način i tehničkim sredstvima obračunati se sa sve pogubnijim posledicima kapitalističkog “progresa”. Umjesto borbe za iskorjenjivanje uzroka koji dovode do uništenje života, inzistira se na borbi sa posljedicama kapitalističkog razvoja. Radi se o “usavršavanju” kapitalizma čime se samo daje podrška razvoju procesa koji uništavaju život na Zemlji.

To je suština “međunarodnih ekoloških konferencija”. Istovremeno, davanje prvorazrednog značaja borbi protiv posljedica kapitalističkog razvoja postaje način obezvređivanja borbe protiv uzroka koji dovode do uništenja života. Zapravo, borba protiv posljedica sve pogubnijih klimatskih promjena može biti djelotvorna jedino ukoliko je istovremeno borba protiv kapitalizma. U tom smislu, ona treba postati poziv ljudima da ukinu proizvodnju koja se zasniva na profitu i uspostaviti proizvodnju koja ne uništava prirodu i koja je usmjerena na zadovoljavanje istinskih ljudskih potreba.

Kapitalisti putem tehnike ublažavaju neposredno djelovanje promjena u prirodi na čovjeka i od toga stvaraju sve veći izvor profita. Ekološka kriza ugrožava opstanak čovječanstva, ali je “kontrolirana” razvojem tehnike s kojom se ublažavaju posljedice djelovanja klimatskih promjena i to na selektivan način. Tehnika je, i na taj način, postala prvorazredno političko oruđe s kojim kapitalisti manipuliraju životnim uvjetima ljudi i na taj način postaju gospodari života i smrti. U konačnom, ne radi se o nastojanju da se stvori novi, već paralelni svijet koji će biti pribjeglište na kapitalistički način degeneriranom čovjeku.

Kapitalizam uništava živi svijet tako što proizvodi tehnički surogat svijeta – kapitalističke katakombe. Stvaranje mita o “svemoći znanosti i tehnike”; o “kozmičkoj budućnosti čovječanstva”; o “čovjeku-kiborgu”; tehnokratski zasnovana ideja čovekobivstva; olimpijska maksima citius, fortius, altius i olimpijsko računanje vremena koje ima mitološki karakter … – sve su to načini na koji se uništava kritička misao koja ukazuje na destruktivnu prirodu kapitalizma i vizionarska svijest koja otvara prostore budućnosti.                          

Jedna od potencijalno najpogubnijih laži, koja pod utjecajem sve dublje egzistencijalne krize koju stvara kapitalizam u glavama (malo) građana na Zapadu sve više dobiva dimenziju “istine”, je da je “prenapučenost Zemlje” glavni uzrok propadanja prirode i time najveća opasnost za opstanak čovječanstva . Prije svega, milijardu ljudi koji žive u Sjevernoj Americi, Zapadnoj Europi i Japanu potroši (uništi) onoliko energije, hrane i vode koliko bi potrošilo 500 milijardi ljudi u nerazvijenim zemljama svijeta s današnjim potrošačkim standardom.

Drugo, u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama Zapada godišnje bude bačeno više od milijardu tona hrane (trećina od ukupne svjetske proizvodnje), prije svega zato da bi se održale cijene na tržištu. Sa tom hranom, kada bi se racionalno trošila, moglo bi se prehraniti čitavo čovječanstvo. Treće, oceani i mora mogli bi postati izvor kvalitetne hrane za desetine milijardi ljudi.

Četvrto, ekonomski razvoj stvara uvjete za opće-društveni razvoj, što znači za emancipaciju žena i za planiranje obitelji. Ukoliko bi se ostvario gospodarski i sveukupni društveni razvoj u zemljama s najvećim natalitetom, čovječanstvo bi se tijekom sljedećih desetljeća stabiliziralo na broju ljudi koji bi mogli skladno živjeti u jedinstvu s prirodom. Ovdje treba reći i to, da kapitalizam dovodi do propadanja reproduktivne sposobnosti ljudi koji žive u najrazvijenijim kapitalističkim državama.

Djeluje suludo da se oni koji “prenaseljenost planete” proglašavaju za “najveću opasnost za opstanak čovječanstva” u svojim zemljama sučeljavaju sa sve pogubnije “bijelom kugom”! Sve dramatičnije biološko propadanje naroda u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama dovodi do toga, da ideja o uništenju milijardi “prekobrojnih” dobiva, pogotovu među pripadnicima “srednje klase “, sve širu potporu. Stvara se atmosfera egzistencijalne panike, slična atmosferi koja je, na temelju velike ekonomske krize kapitalizma iz 1929, stvorena u nacističkoj Njemačkoj – koja je dovela do toga da je ideja o uništenju Židova, Slavena i Roma i osvajanju “životnog prostora” (Lebensraum) na Istoku bila s oduševljenjem prihvaćena od velike većine Nijemaca.

Sve je izglednija mogućnost da vladajući kapitalistički klanovi na Zapadu, uz potporu građanske klase i mladih koje su kapitalisti uspjeli (između ostalog i putem sporta) pretvoriti u fašističke horde i koristeći najubitačnija tehnička i biološka sredstva, krenu u genocidni pohod protiv “prekobrojnih”. Uistinu, nije uništenje milijardi “prekobrojnih”, već je uništenje kapitalizma osnovni preduvjet za opstanak čovječanstva i života na Zemlji.

Galama oko “ekološkog propadanja planete” koju dižu politički lideri najrazvijenijih kapitalističkih država nije izraz istinske težnje da se spriječi uništenje života na Zemlji, već je izraz nastojanja da se spriječi da ekološko propadanje svijeta postane politička platforma potlačenih koja će ih ujediniti i dovesti do radikaliziranja borbe protiv kapitalizma. Istovremeno, kapitalistički centri moći nastoje iskoristiti ekološko propadanje planete, koje je uvjetovano njihovom ekocidnom praksom, da otmu teritorije koje nisu pod njihovom neposrednom kontrolom i uspostaviti kolonijalnu dominaciju nad čitavim kontinentima.

Što se tiče “ekološkog inženjeringa”, on u prvom redu služi zato, da se stvori iluzija da kapitalizam može, putem znanosti i tehnike, da sanira pogubne posljedice koje stvara. Korištenje znanosti i tehnike za “popravak” eko-sustava, na temelju razvoja kapitalizma, samo će dovesti do još pogubnijih klimatskih promjena. Čovjek ne može (i ne treba) upravljati ekološkim sustavom, ali može iskorijeniti uzroke njegovog propadanja.
 
(vestinet.rs/uredio:nsp)