Od kada je počela libijska revolucija, većina medija Moamera el Gadafija predstavljala je kao zločinca i diktatora koji je ugnjetavao vlastiti narod

Istini za volju, i nije baš normalno da netko vlada jednom državom 42 godine. Danas znamo da nije baš sve bilo onako kako je to prikazivala zapadna medijska strojeva i da su neka postignuća Gadafijeve vladavine sve vrijeme prećutkivana.

Iako zapadni mediji i dalje blate bivšeg libijskog lidera Gadafija, ono što oni ne žele da se zna je da je ova afička zemlja imala najveći životni standard na ovom kontinentu.

Fanatični eurofili i atlantista će reći da je to bilo lako zbog nafte. Danas “oslobođena” Libija predstavlja jednu od baza Islamske države …

Prije dolaska Gadafija na vlast, kada je Libija bila pod “protektoratom” Zapada, samo 25 posto stanovništva bilo je pismeno. Danas 83 posto Libijaca čita i piše, a 25 posto ima fakultetsku diplomu. Primjera radi, u Hrvatskoj fakultetsku diplomu ima svega devet posto stanovništva.

Malo je poznato da u Libiji nisu postojali računi za struju, a nisu postojale ni kamate na kredite u bankama, koje su bile državne. Take se ne zna da je Gadafi naredio da, dokle god svaki Libijac ne dobije kuću, ni jedan političar, pa ni članovi njegove obitelji neće moći imati svoju. Tako je Gadafijev otac umro, a da je još uvijek živio u šatoru.

Ukoliko bi se neki Libijac poželio školovati u inozemstvu ili bi mu bilo neophodno liječenje izvan granica zemlje, dobivao je novčanu pomoć države koja bi plaćala sve troškove i još bi davala po 2.300 dolara za smještaj i prijevoz.

ŽIVOT POD GADAFIJEM

Gadafi je znao da je voda najbitnija za pustinjsku zemlju, pa je napravio veliki vodovod kroz Saharu, koji je spojio Tripoli, Bengazi i Sirt. Tako je omogućio nesmetano opskrbu, ali i porast gradske populacije.

Nažalost, tijekom bombardiranja NATO-a dobrim dijelom je baš ovaj vodovod uništen. Kako je ironično govorio jedan moj prijatelj: “Bombardujte nas ponovo, vi najbolje znate što je dobro za nas”.

Gadafi je Libiju ostavio bez ikakvog vanjskog duga, s deviznim rezervama od 150 milijardi dolara, koje su ostale zamrznute u bankama diljem zapadnog svijeta. Dio novca zarađen prodajom nafte, glavnog izvoznog artikla zemlje, slivao se na račune svih građana Libije.

Pukovnik Moamer el Gadafi došao je na vlast vojnim udarom 1969. godine. Libija je bila jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Nakon 42 godine njegove tiranske vladavine, odnosno kada je zapala u vrtlog Arapskog proljeća, Libijci su spadali u narode s najvišim standardom u Africi i svijetu.

Pod Gadafijem su živjeli specifično, totalno različito od načina kako se živi u Europi. Propagandna mašinerija na čelu sa CNN je izračunala da je Gadafi za 42 godine vlasti ubio nekoliko tisuća ljudi. Od njegovog pada u građanskom ratu, kao i proteklih godina od “oslobođenja” do danas, u Libiji je stradalo više od 60.000 ljudi.

Kažu da je Gadafi, kao i svaki diktator pljačkao državu. To je vjerojatno istina – koliko je novca na njegovim (privatnim) računima nitko ne zna. Ali koliko je milijardi dolara Libija izgubila zbog rata i koliko sada gubi? Svi se sada prave da ne znaju i nitko ne spominje libijsku naftu.

Ona je pod upravom tvrtki euroatlantskih država. Danas je proizvodnja nafte u Libiji smanjena na 400.000 barela dnevno, dok je prije izbijanja sukoba proizvodnja bila na razini od 1,65 milijuna barela – ali i od tog dijela proizvodnje građani imaju malo koristi.

Gadafi je bez sumnje bio diktator. U njegovo vrijeme više od 20.000 ljudi bilo je u zatvoru, prema podacim Amnesty International, i to su sve bili osuđeni kriminalci. Sada u zatvorima leži više od 30.000 ljudi. Ipak, taj veliki diktator napravio je zavidnu infrastrukturu u toj velikoj i bogatoj zemlji.

Danas je sve u kaosu. Jedan dan ima struje, pa deset nema. Interneta nema, a telefoni rade povremeno. Sve komunalne usluge su stale i sve normalne servisne usluge su u kolapsu. U vrijeme Gadafija mogli ste napuniti spremnik goriva za tri eura, a sada je nekoliko mjeseci bila nestašica.

GENERAL KALIFA HAFTAR, MILJENIK CIA-e

Problem u Libiji je u tome što nitko ne može kontrolirati plemena. Sada postoji tisuće Gadafija u Libiji koji misle da im sve pripada i sve žele prisvoje za sebe. Libijski sukob ima i svoj međunarodni karakter.

Pod pokroviteljstvom zapadnih zemalja, skoro svakog tjedna odvijaju se pregovori dvije vlade oko ujedinjenja u jednu, no oni već skoro dvije godine ne daju rezultate. Predviđa se da će se ključna borba za vlast voditi između dva čovjeka – Seifa al Islam Gadafija, sina ubijenog libijskog lidera, i generala Kalifa Haftar, miljenika CIA.

Iako je bio Gadafijev čovjek i operativac CIA-e, imajući u vidu odnos snaga na terenu, general Kalifa Haftar je najvjerojatniji kandidat za kormilo ratom razorene sjevernoafričke zemlje. Sa druge strane, libijska plemena vide mlađeg Gadafija kao jedinog legitimnog spasitelja zemlje i spremna su da ga podrže kao de facto lidera u bilo kakvom političkom procesu.

U ožujku je Haftar oslobodio Bengazi i krenuo sa svojim vojnim snagama ka Sirtu – koji je Islamska država pretvorila u treću prijestolnicu u prethodne dvije godine, uz Raku u Siriji i Mosul u Iraku. Ali tko je zapravo taj general Haftar, koji je na libijskoj političkoj sceni već 40 godina?

Bio je Gadafijev lojalist i zatvaran je od njegovih zakletih neprijatelja, ali je odnedavno šef Libijske armije odane međunarodno priznatoj vladi u Tobruku. Haftar je pod Gadafijem postao pukovnik i zapovjednik libijskih snaga u građanskom ratu u Čadu.

Zarobljen je 1987. godine, nakon čega ga je Gadafi praktično “pustio niz vodu”, jer nije želio priznati umiješanost svojih snaga u Čadu. Zarobljenom pukovniku su tada pomogle SAD u nadi da će im pomoći u rušenju Gadafija.

Haftar se pridružio oporbenoj skupini Nacionalni front za spas Libije, koju je vojno i financijski pomagala vlada u Washingtonu. Pod pratnjom CIA, Haftar je prebačen u SAD, gdje je živio od početka 90-tih do 2011. godine.

Seif al Islam, sin ubijenog libijskog lidera, pušten je iz zatvora u Zintanu, gdje je proveo gotovo pet godina. U kolovozu prošle godine mladi Gadafi je u Tripoliju osuđen na smrt strijeljanjem, međutim, kazna nije izvršena na inzistiranje organizacije Human Rights Watch, koja je optužila samoproglašenu vladu za politiziranje sudskog procesa.

Seif nije bio prisutan na saslušanjima, jer kao zatvorenik u Zintanu kojim je upravljala vlada u Tobruku, nije bio u nadležnosti vlasti u Tripoliju. Napominjemo da Libija danas ima najmanje dvije vlade, koje jedna drugu ne priznaju i de facto tri države. Sada, kada je na slobodi, glavno pitanje je kakva će biti uloga Seifa Gadafija u budućnosti Libije?

VEĆINA PLEMENA ZA MLADOG GADAFIJA

Izvori bliski mladom Gadafiju rekli su, na užasavanje zapadnih političara, da je Seif već počeo kontaktirati ljude koji ga podržavaju i pravi plan za spašavanje zemlje. Naime, Seif je praktično predodređen da igra ulogu u plemenski struktuisan libijskom društvu.

Većina plemena koja su podržavala njegovog oca vide ga kao jedinog legitimnog spasioca i spremni su ga podržati kao de facto lidera u bilo kakvom političkom procesu nacionalnog pomirenja i ujedinjenja zemlje.

Stekao je doktorat na poznatom London School of Economics and Political Science, a njegov akademski kredibilitet je doveden u pitanje nakon svrgavanja s vlasti njegovog oca.

Pokušaji da se od toga stvori afera od strane nadobudnih blerističkih krugova u Britaniji rezultirali su 2011. godine ostavkom dekana ove prestižne institucije Howarda Davisa. Ali naknadna trijaža doktorata Seifa Gadafija nije pronašla nepravilnosti niti plagijat. Uslijedila je ostavka na poziciju i uglednog profesora Davida Helda, bez dokazane krivnje.

Prema saznanjima TV postaje RT, libijska plemena su već donijela odluku da će Seif Gadafija prihvatiti kao jedinog njihovog predstavnika. To znači da će Seif Gadafi biti zadužen za pregovore, prihvaćanje i odbijanje uvjeta nacionalnog pomirenja.

Plemena koja se protive Arapskom proljeću okupila su se u takozvani Vrhovni savjet libijskih plemena i jedino što im fali jeste politička koherentnost i jako vodstvo, koje prema njihovom mišljenju, može osigurati Seif al Islam Gadafi.

Imajući u vidu sve goru situaciju u Libiji, sve više ljudi okreće se Gadafiju kao potencijalnom spasitelju. Prema posljednjim izvještajima, pristaše Gadafija su sada u apsolutnoj većini u Libiji i predstavljaju glas koji se ne može ignorirati.

Pukovnik Gadafi je poražen krajem 2011. godine, a njegovo ubojstvo za međunarodnu zajednicu značilo je i službeni kraj rata u toj zemlji, ali i preuzimanje uprave nad institucijama i vrijednostima, prije svega nad naftnim poljima. No tek tada je počeo pravi rat.

Tko će pobijediti – odredit prije svega konačni ishod rata u Siriji. Jer treba podsjetiti da ni u jednom trenutku Libija nije postala predmet ozbiljnih pregovora, kao što je to u nekoliko serija urađeno sa Sirijom i ratom koji tamo traje već godinama.

Libijske zaraćene strane nikada nisu pozvane u Ženevu na međunarodne pregovore, kao što je to napravjeno sa sirijskim, a nikada se za njih nije zainteresirao dužnosnik kalibra američkog državnog tajnika John Kerrya, ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova ili europske šefice za vanjsku politiku Federike Mogerini.
 
(vestinet.rs,intermagazin)

Djeca iz izoliranog “sela na litici” na vrhu planine u jugozapadnoj Kini moraju se penjati 800 metara strmim ljestvama da bi došli do škole

Selo Atuleer je dom za 72 obitelji kojima je jedini put prema vanjskom svijetu 17 vinskih ljestvi pričvršćenih na stranu 1300 metara visoke litice.

Petnaestoro djece redovito koriste planinske ljestve da bi prošli 800 metara litice na putu do i od škole svaka dva tjedna u autonomnoj prefekturi Liangshan Yi u pokrajini Sichuan.

Djeca, u dobi od 6 do 15 godina, pripadaju 72 obitelji u selu Atuler u županiju Zhaojue. Mještani odlaze jednom tjedno do najbliž tržnice nekoliko kilometara dalje jednom tjedno koristeći iste ljestve da bi kupili potrepštine i prodali poljoprivrednih proizvode, uglavnom papar i orahe.

Ljestve se sastoje od lanca 17 manjih ljestvi vezanih zajedno, od kojih su neke čak i poprečne i pričvršćene za stijenu čeličnim šipkama ili drvetom. Nema nikakvih mjera sigurnosti. Seljak u svojim 40-im godinama je nedavno pao s litice, i umro.

Chen Jigu, jedan od mještana, rekao je da su ljestve stare koliko i selo, možda stotine godina.

“Mi zamijenimo ljestve s novima kada pronađemo da je jedna od njih trula”, rekao je Chen.

Većina obitelji žive u kućama od blata, slame i drva. Mještani su rekli da su njihovi preci izabrali živjeti na ovom teško pristupačnom mjestu da bi se sakrili od rata i plemenskih sukoba.

No, to je dovelo do velikog problema u životu. Treba oko dva sata za djecu, na čelu s odraslom osobom, da se popnu na liticu, i gotovo 1 i pol sata da se spuste.

Kad je seljak previše bolestan da se penje uz planinu, osoba mora ga mora vezati na leđa i spusitit niz liticu uz pomoć druga dva mještana.

Svi seljani žive od svojih ruku sa manje od 1 $ dnevno.

“Naš glavni prihod su papar i orasi”, rekao je glava sela, Er Dijiang. “Kupci znaju da smo iz sela sa litice i da mi ne želimo nositi papar ili orahe natrag, tako da oni nude znatno nižu cijenu – a mi nemamo izbora.”

Api Jiti, šef stranke sela Atuler, je rekao: “Nemoguće je izgraditi školu na gori, jer prostor je premalen. Škola iza planine je bolja i ima pitke vode, a uvjeti života su puno bolje nego u selu.

Trošak školovanja djeteta je 300 juana (45,70 $) po semestru. Sama edukacija je besplatna. No, troškovi smještaja je još uvijek veliki izdatak za roditelje.

“Vlada i obitelji pokušavaju sve od sebe kako bi se osigurali da svako dijete može dobiti obrazovanje, jer svi znamo da im znanje može pomoći da žive bolji život”, rekao je Api.

Nakon što je Peking News opisao opasno putovanje djece do škole, Lin Shucheng, glavni partijski šef prefekture, obećao je da će izgraditi čelične ljestve u zamjenu za trule ljestve što je prije moguće kako bi se osigurala sigurnost mještana.

Vlada će kasnije pozvati stručnjake kako bi raspravljali o tome kako riješiti siromaštvo i transportni problem, rekao je Lin.
 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Ispovijest događaja sa burze, i kako se traži posao, te kako naći posao u Hrvatskoj

Prije dvadesetak dana sam se prijavio na Hrvatski zavod za zapošljavanje, poznatiji kao Burza. I dok u drugim jezicima, koji su iz grčkog korijena preuzeli riječ izvornog značenja koža ili krzno, burza označava mjesto gdje se redovito sastaje poslovni i trgovački svijet radi zaključivanja poslova, osobito s mjenicama i vrijednosnim papirima, u Hrvatskoj koja svoju novčanu jedinicu duguje baš krznu krvoločne životinjice burza označava mjesto gdje nezaposleni svijet dolazi da bi državu redovito obavještavao da i dalje nema posao.

Vojislav Mazzocco, predmet

Dvadesetak dana od prijave dobio sam termin za prvu konzultaciju s referenticom zaduženom za likove koji su poput mene završili neku od humanističkih znanosti. Dan prije ugovorenog sastanka iz pravne službe Burze na znanje sam dobio dopis kojim HZZ traži od Porezne uprave “dokaz odnosno podatak o činjenici je li imenovani po prestanku radnog odnosa s danom 30.9. 2015. obveznik plaćanja poreza na dohodak odnosno da li je imenovani upisan u registar poreznih obveznika po osnovi navedenog osiguranja”.

Nije mi bilo jasno ni zašto Burza od Porezne traži dokaz o nečemu što bi samo po sebi trebalo biti razumljivo. Kako da budem obveznik plaćanja poreza na dohodak ako sam nezaposlen? Nisam se, međutim, puno uznemiravao. Ponio sam dopis, u kojem je neki bezobrazni birokrat kao naslov napisao “PREDMET: VOJISLAV MAZZOCCO” na sastanak s referenticom uvjeren da će mi sve objasniti.

Nagrađena službenica

U dogovoreno vrijeme bio sam na dogovorenom mjestu i ako sada očekujete da ćete čitati da sam beskrajno čekao da me primi, varate se. Točno u 8 sati ušao sam u ured i prvo što sam zamijetio je plaketa kojom se moja referentica nagrađuje za iznimne rezultate u radu. Drugo što sam zamijetio bila je vrućina u uredu. Termostat je pokazivao 26 stupnjeva. Počeo sam se znojiti.

Vrijedna i ljubazna referentica upisivala je moje podatke, iako ih je već imala u računalu. Nije mi prvi put da se prijavljujem na burzu. Često mijenjam poslodavce, a na burzi se najčešće zadržim po tri mjeseca. Dođe mi to kao produljeni i od države plaćeni godišnji odmor. Ovoga puta neke su stvari ipak drugačije.

Radno iskustvo: profesor filozofije zaposlen kod bravara

Računalni spis o mojem radnom iskustvu nema nikakvog smisla. Od svih poslodavaca za koje sam imao čast raditi samo je posljednji ispravno napisan. Umjesto prethodnih stoji da sam kod nekog obrtnika bravara radio kao profesor filozofije i sociologije, u poznatoj tvrtki za trgovinu automobilskim gumama navodno sam bio urednik, a neki limar je, čini se, oko šest mjeseci plaćao moje glasnogovorničke usluge. Datumi su ispravni, stoji i moje ime, ali za te tvrtke i obrtnike nikada nisam čuo.

“Nemate pojma kakve nam stvari dolaze. Nedavno je kolegica imala slučaj da je profesorici hrvatskog jezika kao radno iskustvo stajalo da je radila kao instruktorica letenja. U našim spisima sve ispravno piše, a ovo su podaci koji nam dolaze otkako smo se umrežili s Mirovinskim”, objasnila mi je referentica.

Brzo smo prolazili kroz formalnosti. Zapeli smo tek sastavljanja „Profesionalnog plana traženja posla“. Pravila zahtijevaju da se upišu tri vrste poslova i zanimanja za koja bih se mogao natjecati. S prva dva je bilo lako. Upisali smo novinar i urednik. To su poslovi koje znam raditi iako se za njih nisam školovao.

Tableta za smirenje. Na suho

“Vi ne biste nakon toliko godina željeli raditi u školi”. Nije to bilo pitanje. Iskusna referentica ocijenila me kao potpuno nesposobnog da mladim generacijama prenosim znanja iz filozofije i sociologije. No, što da upišemo u treće polje? Nemam pojma.

“Je li vam ikada palo na pamet da sami prikupljate informacije?”, pita me.

Teleće sam je pogledao.

“Ono, da sami idete vani, prikupljate informacije i javljate ih?”, nastavlja.

Uz teleći pogled sad je imala priliku ošacati i moje krajnike. Razjapljene vilice sam pokušavao doći do zraka. U uredu je odjednom postalo još toplije. Znoj mi je izbijao po čelu. Izvadio sam tabletu za smirenje iz džepa i progutao je na suho.

“Pa to već godinama radim. Idem na teren, doznajem informacije, razgovaram s ljudima i nakon toga pišem tekstove ili sastavljam televizijske priloge”, promucao sam.

“Onda ćemo napisati posrednik u prikupljanju informacija”, kliknula je mišem na izabrano zanimanje.

Posrednik informacija? Što je to? Birokratski naziv za doušnika? Profesionalni tračer? Cinkaroš? Doznat ću valjda ako se ikada otvori natječaj za to radno mjesto. Jedva čekam.

Bolje da sami radite naš posao

Što se tiče dopisa koji sam ponio nagrađena referentica mi je objasnila da mogu ili čekati da Porezna uprava odgovori sama, što se zna otegnuti, a znaju i odbiti odgovoriti jer neke Porezne uprave smatraju da u njihov posao ne spada izdavanje takvih potvrda, ili mogu sam otići i izvaditi tu potvrdu te je odmah vratiti Burzi i tako značajno ubrzati postupak.

“Bolje vam je da sami odete. Inače ćete dugo čekati na naknadu za nezaposlene”.

“Ali zašto vi sami ne provjerite u njihovim podacima kada već imate uvid da sam do 2011. plaćao sam sebi bio poslodavac?”, naivno pitam.

“Ne možemo, to bi bilo zadiranje u njihove poslovne tajne”, reče.

Lijepo se pozdravismo. Na izlasku iz ureda srećem Željka Matića, legendarnog urednika na Radiju 101, mog donedavnog šefa na televiziji i čovjeka predivnog uma, izuzetnog erudita. Došao je po istom poslu kao i ja. Predlaže da ga pričekam pa da odemo na kavu. Koliko god bilo primamljivo ostati i čuti što ima za reći kada dozna da je pod stare dane postao posrednik u prikupljanju informacija ipak ga moram odbiti. Žurim poreznicima.

Kolega na porti

Portu Porezne uprave u Draškovićevoj opslužuje dvoje službenika. Službenica upisuje podatke s osobne iskaznice, uniformirani službenik, valjda gradski zaštitar, upućuje stranke kamo trebaju otići. Valjda gospođa nema u radnoj knjižici upisano da je posrednica informacija pa ne smije reći u koju sobu da se javim. On mi je, valjda, kolega pa mu srdačno zahvaljujem.

Na vratima sobe u koju me uputio piše da se javim u drugu sobu. Tamo, pak, nema nikoga. Čekam pred vratima. Na sreću hodnikom je ubrzo prošla neka službenica i primijetivši me bez zaustavljanja mi dobacila: “Sad ću ja nazvati kolegicu”. Efikasno je obavila obećano. Učas stiže kolegica s polupraznom šalicom kave u ruci. Bila je kod šefice pa se malo zadržala.

Četrdeset kuna biljega

Pružam joj dopis Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Čita, vrti glavom, pali računalo. I u ovoj sobi je vruće. Još toplije nego na burzi. Termostat pokazuje 28 stupnjeva. Znojim se. Znoji se i službenica. Ja se premećem s noge na nogu. Ona kucka s dva prsta.

“Odite preko puta i donesite 40 kuna biljega”, govori mi ne dižući pogled s računala.
“Kamo preko puta?”, pitam.
“U trafiku, tamo se kupuju biljezi”, odgovara sa strpljenjem njegovateljice djeteta s poteškoćama u razvoju

Odlazim. Vraćam se. Kolegi posredniku informacija na porti samo mahnem. U našem zanimanju brzo se sklapaju prijateljstva.

Ulazim u ured. Službenica i dalje nabada po tastaturi slovkajući riječi koje prepisuje iz Burzinog dopisa. Pod pazusima su joj dvije ogromne znojne mrlje. Završava i odlazi do pisača. Iz njega izlazi dvadesetak kopija potvrde koju je nakucala.

Potvrda u 20 kopija

“Stalno se to događa. Ili ne radi ili izbacuje previše. Sto puta sam rekla da ću donijeti pisaču mašinu i na njoj raditi”, kaže pružajući mi dva lista papira. Ostale baca u smeće. Upućuje me da odem u susjednu sobu gdje će mi na moj primjerak udariti pečat. Obavljeno.

Istim putem kojim sam i došao vraćam se prema Burzi. Usput su mi redom: centrala SDP-a, zagrebačka ispostava Mosta i središnjica HDZ-a. Pred svakom od njih po televizijska ekipa. Čekaju da doznaju kakve reforme će buduća vlada morati provesti pa da o njima obavijeste građane.

Pozdravljam kolege koji još ne znaju da su posrednici u prikupljanju informacija. Misle da su reporteri. Tog zanimanja nema u bazi podataka zavoda za zapošljavanje.

Nakon samo sat i pol uspješno sam obavio posao državnog tekliča. Iz jedne institucije u drugu sam dostavio traženu potvrdu i to me koštalo samo 40 kuna. Uspješno jutro.

Živjet će 100 godina

Zove me supruga. Zna kojim se putem krećem pa me moli da u Narodnim novinama kupim bunt papira. Dijete ga treba odnijeti u školu da bi imali na čemu crtati poslije nastave. To je dužnost svakog redara. Uz papir treba donijeti i sapun, i plastične čaše, i papirnate ručnike. Škola nema novca za to.

Bunt papira košta 28.90 kuna. Manje od biljega koje sam ostavio službenici u Poreznoj. Kupujem i nekoliko olovaka, da se nađe. Na povratku kući zastajem na Dolcu. Kupio sam inćune, mladi kelj i mandarine. Ukupno 40 kuna. Koliko i biljezi. Službenica u Poreznoj je zaradila zdravi mediteranski ručak za tročlanu obitelj. Nastavi li se tako hraniti živjet će 100 godina. Ne ubije li je vrućina. A ja sam dobio razlog da vam posredujem informacije koje sam prikupio za jedno jutro. Ni na trenutak nemojte pomisliti da je ovo reportaža. Nju bi napisao reporter, a to ne postoji.
 
(index.hr/uredio:nsp)

Njihov prosječan osobni dohodak je između 300 i 350 dolara, ističe odbojkaški stručnjak

Ugledni odbojkaški trener Branislav Moro trenutno za kruh zarađuje u glavnom gradu Sjeverne Koreje, preciznije u Pyongyangu u klubu pod imenom ‘425 sport klub’ u kojem je 425 oznaka vojske. To je, generalno gledano, vojska sportaša

Jedini je stranac u tamošnjem svijetu sporta, a otkrio je zanimljive pojedinosti o zemlji o kojoj vladaju velike predrasude.

“Uglavnom nas i mediji pogrešno informiraju, ne znam ni zašto, jer ne postoji nikakav interes u tome. Mi recimo čitamo da su djeca tamo gladna, a djeca su na pijedastalu u odnosu na nas. Imaju bolje vrtiće, bolje uvjete, eto počevši od jedne banalne stvari – teren oko vrtića im je podstavljen gumom od pet centimetara i to im je standard da se dijete ne bi povrijedilo kad padne. Imaju čak i zatvorene bazene unutar vrtića i to ne jedan, već po nekoliko”, ističe Moro.

“Ova zemlja ima perspektivu, nikome ništa ne duguje, imaju fenomenalnu industriju hrane. Njihov prosječni osobni dohodak je između 300 i 350 dolara, ali stan i auto dobivaju od države. Ne plaćaju školovanje, ne plaćaju zdravstvo, ne plaćaju komunalije. Država osigurava sve”.

Moro dodaje da u toj zemlji vladaju potpuno drugačije utemeljene vrijednosti, koje ni utjecaj sa Zapada koji bi dopreo kroz glazbu ili film ne bi mnogo promijeniti.

“U mojoj ekipi sve djevojke znaju svirati klavir, violine, što je kod nas već postalo neobično, takorećii egzotika. Da ne pominjem čitanje knjiga, jer ne mogu kćer natjerati da pročita ni dvije knjige. Jednom sam na treningu u najsuvremenijoj teretani pustio modernu, zapadnu glazbu, ali nitko nije bio oduševljen. Njima se nešto i ne sviđa takva glazba. Slušaju, mogu vam reći dobru glazbu. Imaju jednu fenomenalnu grupu Morango, žensku skupinu sastavljenu od jedno 16-18 djevojaka, od kojih 6-7 pjevaju , a ostale sve sviraju. Bila je slovenska grupa Laibach u Pjongjangu, što je meni neshvatljivo.”

Vođu Kim Jong-Un još uvijek nije upoznao, ali je morao dobiti njegov blagoslov za rad.

“Oni su vrlo obazrivi ljudi i o svemu se vodi računa. Moj trening je uvijek praćen kamerom, što mi je možda malo u početku smetalo, ali sam poslije vidio da se oni tako analitički odnose prema svim poslovima. Obično možete pročitati da odnos prema Kim Jong-Un-u izgleda fanatično, ali meni izgleda fantastično. Volio bih da mi isto tako volimo našeg predsjednika, ma tko god on bio, ma kog uvjerenja, koje god političke stranke. Predsjednik je zaslužio da ga poštuje narod koji ga je izabrao i samim tim i da ga voli. Te norme bi trebalo važiti za svakog predsjednika u svakoj zemlji, kaže Moro, koji još nije upoznao “vođu”, ali je sam vođa, Kim Jong-un dao “blagoslov” za njegov
novi ugovor.”

Otkrio je Moro i zanimljivosti vezane uz uvjete u kojima radi.

“Imam vjerojatno bolje uvjete za rad nego 90% klubova u Europi. Bolje nego u Njemačkoj. Moj trening je uvijek praćen kamerom, što mi je u početku smetalo, ali sam poslije shvatio da se samo analitički odnose prema svim poslovima”.

Radi u klubu pod nazivom “425 sport klub”, gdje je 425 oznaka armije koja je zadužena za oblast sporta. To je jedna, u doslovnom značenju, vojska sportaša, jer 90 posto sporta je regulirano kroz vojsku, ostali dio kroz policiju.

“To nije ništa neobično, takav sustav prakticira se i u pojedinim regijama Kine. Oni ulažu puno u sport, čak ima i ulica u Pyongyangu koja se zove ulica Mladosti, u kojoj se nalaze 32 sportske hale s gledalištem. Svaki sport ima svoju halu. Ipak, odbojka ima posebno mjesto, a popularan je i nogomet”, objašnjava nam on.

Za kraj Branislav Moro otkriva pravilo broj 1 u Sjevernoj Koreji. “Kada dođete tamo prvo vam pojasne da nema “Južna Koreja”. Južna se naziva Koreja, a Sjeverna nosi naziv Demokratska Narodna republika Koreja. Oni isključivo prihvaćaju takav odnos i takvo obraćanje prema državi. Koreja je naklonjena prema Americi, a DNR Koreja prema Kini i Rusiji “, pojašnjava Moro.

A sada pogledajte dokumentarni film hrvatske televizije i usporedite ova dva slučaja:
 

 
(kurir.rs,youtube/uredio:nsp)

Iako predstavljen kao beskrupulozan diktator Muammar Abu Meniar el-Gaddafi je od Libije, koja je bila jedna od najsiromašnijih zemalja, stvorio naciju sa najvišim standardom u Africi

Od kada je počela libijska revolucija, većina medija Moamera el Gadafija predstavljala je kao zločinca i diktatora koji ugnjetava vlastiti narod.

Danas znamo da nije baš sve bilo onako kako je to prikazivala medijska mašinerija da su neka postignuća Gadafijeve vladavine sve vrijeme prešućivana.

Prema sustavu koji je Gadafi razvio dolaskom na vlast, obrazovanje i zdravstvena zaštita su bili besplatni u Libiji. Prije dolaska Gadafija na vlast, samo 25 posto stanovništva bilo je pismeno. Danas 83 posto Libijaca čita i piše, a 25 posto ima fakultetsku diplomu.

Ukoliko bi neki građanin odabrao baviti se zemljoradnjom, od države bi dobio kuću sa zemljom, poljoprivrednu opremu, sjeme i goveda, kako bi započeo biznis i sve to bespovratno.

Malo je poznato da u Libiji nisu postojali računi za struju, a nisu postojale ni kamate na kredite u bankama koje su sve bile državne.

Gadafiju je najviše zamjerano da krši ljudska prava u Libiji, a malo je poznato da je naredio da dok god svaki Libijac ne dobije kuću neće ni njegova obitelj. Tako je Gadafijev otac preminuo, a da je još uvijek živio u šatoru.

Gadafi je izlazio u susret mladencima. Tako je svaki mladi bračni par dobivao države po 50.000 američkih dolara kako bi kupio stan i zasnovao obitelj.

Ukoliko bi se Libijac poželo školovati u inozemstvu ili bi mu bilo neophodno liječenje izvan granica zemlje, imao bi novčanu pomoć države koja bi plaćala sve troškove i još bi davala po 2.300 američkih dolara za smještaj i prijevoz.

Država je čak participirala i u kupnji automobila, inače jeftinijih nego u Europi, pa je subvencionirala kupnju sa 50 posto učešća. A kad se već kupi automobil, s benzinom nema problema jer je gorivo u Libiji koštalo 0,14 dolara za litru, što je bilo jeftinije od vode. I kruh je bio praktično besplatan sa cijenom od 0,15 dolara za štrucu kruha.

Gadafi je znao da je za pustinjsku zemlju voda najbitnija pa je napravio veliki vodovod kroz Saharu koji je spojio Tripoli, Bengazi i Sirt i tako omogućio nesmetano opskrbu, ali i porast gradske populacije. Na žalost, tijekom bombardiranja NATO je dobrim dijelom ovaj vodovod uništio.

Libiju je ostavio bez ikakvog vanjskog duga s deviznim rezervama od 150 milijardi dolara, koje su, istina, s početkom revolucije zamrznute diljem svijeta.

Svaki Libijac koji nije mogao naći zaposlenje po završetku školovanja dobivao je novčanu pomoć u visini plaće predviđene za tu vrstu zanimanja. Dok su za svako rođeno dijete žene dobivale po 5.000 američkih dolara.

Dio novca zarađen prodajom nafte, glavnog izvoznog artikla zemlje, slivao se na račune svih građana Libije.

Kada je Gadafi došao na vlast, istina prevratom, 1969. godine, Libija je bila jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Prije nego je zapao u probleme s ustanicima, Libijci su spadali u narode sa najvišim standardom u Africi.

Libijac koji živi na Balkanu, Mohamed Alsakit Abdulgasem, smatra da je skoro sve što se u medijima govorilo o Gadafiju neistina i da stvari stoje potpuno suprotno.

“Libijci su pod Gadafijem živjeli normalno i slobodno kao što se živi ovdje u Europi. Kažu da je Gadafi za 42 godine vlasti ubio dvije do tri tisuće ljudi. U proteklih godinu dana u Libiji je stradalo preko 60.000 ljudi. Riječ je o samo jednoj godini!

Kažu da je Gadafi ukrao naš novac. On je živio u šatoru, a njegovi rođaci su živjeli kao i svi drugi. Čak i da je ukrao milijune, znate li koliko smo milijardi izgubili zbog rata koji nas je zadesio i koliko sada gubimo ?! Svi se sada prave da ne znaju i nitko ne spominje našu naftu. Govorili su da je Gadafi diktator.

U njegovo vrijeme 17.000 ljudi je ležalo u zatvoru. I to su sve bili osuđeni kriminalci. Sada u zatvorima leži najmanje 27.000 ljudi. Pritom, kriminalci su pušteni, a u zatvore su strpani oni čiji je jedini grijeh što su podržali Gadafija. Problem nije bila diktatura Gadafija, već to što velike zemlje i velike tvrtke imaju ekonomske interese u Libiji.”

Mohamed priznaje da je i u vrijeme Gadafija bilo pogrešaka, ali kaže i da je bilo kritičara koji su tražili da se stvari poprave.

“U Libiji nije bilo sve idealno i postojale su kritike. I sam sam pisao mnogo članaka za libijske novine o tome. Dakle, postojala je sloboda govora. One koji su bili protiv Gadafija podijelio bih u tri skupine. Prvu čine oni koji su željeli da se u Libiji živi još bolje i da imamo još bolje uvjete obrazovanja, rada i življenja. Sebe svrstavam u tu grupu. Drugu čine oni koji su došli izvana, s NATO-om. Treću skupinu čine islamisti. Oni su najjači jer imaju veliki utjecaj na lokalno stanovništvo. Veoma se plašim radikalnih islamista i mogućnosti da Libija postane novi Irak – da svaki dan budu bombaški napadi i ubojstva.”

Iako nije posjetio zemlju još prije rata, Mohamed kaže da se čuje s rođacima i prati što se tamo događa.

O tome kako je u Libiji danas, kaže:

“Sve je u kaosu. Jedan dan ima struje, pa deset nema. Interneta nema, a telefoni rade povremeno. Sve komunalne usluge su stale i sve je u kaosu. U vrijeme Gadafija mogli ste napuniti spremnik goriva za tri eura, a sada je nekoliko mjeseci bila nestašica ?! Problem u Libiji je u tome što nitko ne može kontrolirati plemena. Sada imate milijun Gadafija u Libiji koji misle da im sve pripada i sve žele prisvojiti za sebe! Volim Gadafija jer su u njegovo vrijeme svi imali sve! Gadafi je dao nadu Africi. Želio je da napraviti jednu banku za cijelu Afriku. E, tu je pogodio Zapad i njihove interese.”

Hrvatska je uvek predstavljana kao prijatelj Libije i tako smo učeni i u školi. Građani Hrvatske su 50 godina išli raditi kao inženjeri i radnici u Libiju i ona im je dala život i egzistenciju.
 
(telegraf.rs,intermagazin.rs/uredio:nsp)

Doktor medicine, Aleksandar Soltyšik je jedan od rijetkih liječnika koji još od studija pokazuje zanimanje za druge načine liječenja osim klasičnih metoda, koji konstantno ulaže u svoje znanje i kojem je liječenje zaista životni poziv a ne samo posao koji će odraditi. Njegovu impresivnu biografiju možete pronaći na internetu, a iz ovog razgovora možete saznati što je to biološka medicina te kako izgleda cjeloviti pristup liječenju

Kako bi objasnili što je to biološka medicina?

Dr. Soltyšik: Biološka, odnosno komplementarna medicina je prisutna već nekoliko desetljeća, prvenstveno na tlu njemačkog, ali i engleskog govornog područja. To je pojam koji podrazumijeva primjenu prije svega terapijskih metoda i postupaka koje provodi profesionalac, dakle liječnik koji je za to educiran i kvalificiran. To je jedan segment medicinskog umijeća koje nadopunjuje klasično medicinski pristup. Biološka medicina prvenstveno se bavi aplikacijom inovativnih, biološki i fiziološki komapatibilnim terapijskim pristupima, a što se tiče dijagnostike, postoje biološke dijagnostičke metode, no one nisu široko rasprostranjene niti su sve reproducibilne, što je u medicini bitno, primjerice kada se radi neki test, onda on mora biti pouzdan, osjetljiv i specifičan. Ako to nije, onda ne zadovoljava aktualne medicinske standarde.

Koja bi bila razlika u liječenju metodama biološke medicine u odnosu na klasičnu?

Dr. Soltyšik: Razlika u terapijskom pristupu između biološke i klasične medicine jest baš u kakvoći terapijskog pristupa, dakle u načinu liječenja. Zašto? Zato jer je klasični koncept liječenja najčešće orijentiran na kupiranje simptoma, znači, vrlo često je to simptomatološka terapija, dakako, ne uvijek. Dakle, kod nekog patološkog procesa koji se odvija u organizmu daju se preparati koji taj proces potiskuju, suzbijaju, kako ne bi izazivao daljnje štetne posljedice.

Tipičan primjer za ovo što sam sada naveo su autoimune bolesti, koje se ne liječe, mada kolege to nazivaju liječenjem, no u pravom smislu riječi to nije liječenje, već potiskivanje, odnosno, smirivanje stanja, kako bi stanje, za pacijenta bilo podnošljivije i kako ne bi izazvalo pogoršanje kliničkog statusa pacijenta, no bolest, odnosno proces, i dalje postoji samo je suprimiran. Dokaz gornjoj tvrdnji je činjenica da kada se obustavi supresijska terapija bolest će vrlo vjerojatno ponovno izbiti, osim ako nije ušla u fazu remisije, dakle fazu potpunog smirenja.

Dakle, biološka medicina tretira uzrok, za razliku od klasične?

Dr. Soltyšik: Da ne bi bili isključivi, i u klasičnoj medicini postoji uzročna terapija, na primjer, imate parazitarnu bolest, i dobivate lijek protiv parazita čime ćete iskorijeniti parazite koji su uzrok bolesti. Također, uzročna terapija se koristi i kod bakterijskih ili gljivičnih bolesti, gdje će se primijeniti lijek protiv dotičnih bakterija, ili gljivica. No što zapravo pruža biološki koncept liječenja? On gleda cjelinu, to je integrativni pristup, dakle nema segmentiranja pacijenta. Na primjer, netko tko ima psihološki problem koji je povezan s tjelesnim simptomima, će u slučaju klasičnog medicinskog tretmana biti upućen kod psihijatra za rješavanje psiholoških problema, a ove tjelesne probleme će rješavati netko drugi, nekim drugim metodama.

To segmentiranje, to seciranje “na živo” je za biološku medicinu nepojmljiv i neprihvatljiv pristup. Znači, biološka medicina ili integrativna medicina poima sljedeće: treba učiniti najbolji mogući koncept pristupa liječenju koji, što dublje – to bolje, zahvaća u korijen uzroka bolesti koja je nastala. To potvrđuju i mnogi klasični izvori, dakle medicinska literatura, da je biološka medicina puno djelotvornija naročito kad se radi o kroničnim bolestima, a osim svega u načelu u tom konceptu liječenja ili uopće nema nuspojava ili su ekstremno rijetke. Znači, ona definitivno utječe na poboljšanje kvalitete života pacijenta, utječe na produljenje života i na smanjenje štetnih posljedica koje inače neka bolest donosi sa sobom.

Ponovno ću istaknuti da ni u čemu ne valja biti isključiv, a pogotovo ne u medicini jer ako damo samo neke načelne stavove to sa sobom donosi i potencijalnu opasnost zakidanja pacijenta na cjelokupnoj informaciji i svih onih kojima se informacija prenosi u odnosu na cijelokupnu istinu o nekom medicinskom entitetu i pristupu istom. Recimo, ima situacija kada, primjerice, osoba s dijebetesom mora uzimati klasične lijekove protiv dijabetesa, ako se drugačije ne može kontrolirati ta bolest, mada se postavlja pitanje što je do sada sve poduzeo taj pacijent da pristupi tom svom zdravstvenom problemu sveobuhvatno i temeljito.

Što se još može poduzeti da se njegova razina glukoze u krvi normalizira, odnosno, bolje regulira? Eto, to je razlika u pristupu. Pacijenta treba educirati o promjenama u prehrani, tražiti od njega da se potrudi smanjiti tjelesnu težinu i da ozbiljno pristupi redovitoj tjelovježbi na dnevnoj bazi.

Biološka medicina može kvalitetno nadopuniti klasično liječenje, poboljšati izglede pacijenta da se riješi tegoba ili čak bolesti. Idealna je suradnja klasične i biološke medicine, no izuzetno je važan i nezaobilazan individualan pristup. Zato naglašavam da ne treba biti isključiv, da ne treba naglašavati da je nešto bolje od nečeg drugog, upravo je to problem klasične medicine – isključivost, a to je definitivno krivi pristup. Isključivost je arogancija jer podrazumijeva da samo netko zna sve najbolje, dok drugi ne znaju ništa ili premalo da bi bili kompetentni.

Zato naglašavam cjeloviti pristup, jer su ljudi vrlo složena bića. Imamo u najmanju ruku tri temeljna plana na kojima se patološki proces može odvijati: materijalni, energetski i duševni. Na materijalnom planu to mogu biti funkcionalne smetnje što znači da su pojedine ili niz funkcija u disbalansu ili su čak te funkcije do određenog stupnja oštećene. Ako se ovo stanje produbljuje, kronificira, onda već dobijamo razinu problema na planu oštećenja strukture, a onda ovo stanje može ići sve dalje do faze kad organizam prijeđe prag nakon kojeg povratka u stanje zdravlja više nikako nije moguće.

Iznad svega spomenutog je i duhovni profil pojedinca. Iz svog iskustva mogu reći da je s ljudima koji su suptilniji duhovno, koji su svjesniji, daleko lakše raditi, bolje surađuju, više preuzimaju odgovornost na sebe kako bi riješili svoj problem, a liječnika doživljavaju kao onoga tko bi im mogao pomoći da taj problem riješe. To je skroz drugačiji stav od onoga – doktore, imam problem – riješite ga! Dakle ja ne bih promatrao klasičnu i biološku medicinu kao suprotnost, već kao dvije mogućnosti koje su izuzetno kompatibilne. Ne uvijek, i ne za svakoga, no to je stvar suradnje profesionalnih osoba, odnosno liječnika, u korist zajedničkog pacijenta.

Zašto ste se odlučili nakon vaše izobrazbe za liječnika klasične medicine proširiti svoje znanje i djelovanje i na biološki medicinski pristup?

Dr. Soltyšik: Teško je reći zašto, no oduvijek su me privlačile i druge metode liječenja koje mi nismo učili na fakultetu, i prvo što sam krenuo istraživati je tradicionalna kineska medicina i akupunktura, a paralelno s tim me je zanimala i antropozofska medicina, herbalna medicina, dakle, nekako intuitivno sam osjetio da izvan tog klasičnog promatranja čovjeka i pristupa liječenju bolesti postoje i mnoge druge medicinske prakse tj. iskustvo koje može temeljnu medicinsku naobrazbu kvalitativno obogatiti. Taj klasični pristup me nije zadovoljio, nisam osjećao da mi taj koncept, kao liječniku, može pružiti najbolji mogući način liječenja.

U praksi se neprestano traži da sve efektnije, sve bolje, sve djelotvornije, sve proaktivnije i propulzivnije pomažete ljudima u nevolji. Samo konvencionalni pristup jednostavno ne zadovoljava. Uostalom, pitajte pacijente i pitajte kolege. Pitajte jedne i druge i neka iskreno ocijene status usluge. Zasigurno postoji nezadovoljstvo, frustracija, obostrano! I zato pacijenti idu dalje i traže drugo mišljenje, traže bolji, djelotvorniji i učinkovitiji oblik liječenja koji će zadovoljiti njihovu temeljnu potrebu, potrebu za zdravljem.

Prema ovome što ste ispričali, dobiva se dojam da ste vi bili otvorenijeg uma, za vas liječenje nije bilo samo posao već uistinu životni poziv da pomognete ljudima, jer ste toliko nadograđivali sebe, a to ste radili isključivo zato da možete liječiti ljude, što je danas na žalost, rijetkost.

Dr. Soltyšik: Apsolutno, i treba imati na umu da je mene još za vrijeme studija zanimalo nešto izvan dotičnog koncepta. Mene inače kao osobu smetaju okviri koji su de facto umjetna tvorevina, arteficijelna ograničenja, robovanje konceptima koji definitivno nisu neupitni! Ovo je svemir beskonačnih mogućnosti i smeta me što se zatire kreativnost, to je usmjereno i ciljano zaglupljivanje ljudi, i to nije samo danas, to već dugo traje, i umjesto da oni koji su svjesniji utječu pozitivno na druge ljude da se kreativno otvore, a tu na prvom mjestu smatram one koji na bilo koji način uče druge, poput profesora i učitelja, događa se upravo suprotno. Školovanje, odnosno učenje nije slobodna, dinamična kategorija nego je kondicionirana.

Mislim da neću pretjerati ako kažem da je kompletno školovanje, ne samo kod nas, već u čitavom svijetu, dirigirano. Danas se čak zna da je to školovanje korporativno usmjereno za potrebe korporacija, ja se ježim od toga! To je idiotizam, to nije istinsko, pravo školovanje. Pravo školovanje nije sticanje informacija, sve što se uči danas na fakultetima je informacijsko znanje, a to onda može biti samo temelj, alat, koji će poslužiti za daljnje kreativno i intuitivno produbljivanje znanja i iskustva. Ako je obrnuta situacija onda dolazi do pojave fah idiota koji ništa ne razumiju.

Recimo na medicini postoji hermetizirano učenje u jednom području koje se zove liječništvo ili liječenje koje bi zapravo trebalo biti maksimalno otvoreno. Da se razumijemo, ja sam protiv toga da sve bude liberalno na način da svatko može raditi što želi. Niti slučajno! Ali ako imate samo bazična znanja i niste otišli dalje od toga, niste ih proširili, produbili, kreativno doradili onda nemate nikakve šanse za napredak.

Problem je u mentalitetu klasične medicine, pogotovo kod nas, gdje vlada ekstremna isključivost. Evo jedan tipičan primjer – cijepljenje, razmjerno s činjenicom da u cca 50% zemalja EU taj problem ne postoji. Konkretno – Finska, Danska, Švedska, Norveška, Nizozemska, Velika Britanija, Njemačka, Estonija, Litva, Cipar, Austrija, sve ove zemlje nemaju niti jedno obvezatno cjepivo! Jesu li oni gluplji od Hrvata? Jesu li hrvatski liječnici javnog zdravstva inteligentnija skupina liječnika od kolega iz zemalja koje sam naveo?

Epidemiološki gledano, te zemlje EU u kojima nema niti jednog obvezatnog cjepiva imaju manju incidenciju zaraznih bolesti u odnosu na Hrvatsku. Onda kada se pojavi neka sudska odluka u vezi cijepljenja, a pojavila se nedavno, mnogi roditelji kažu – moje se dijete neće moći upisati u vrtić, neće se upisati u školu, a zapravo jedini uvjet je taj da dijete pri upisu bude zdravo, ništa drugo, to je jedini uvjet. Ali na Balkanu jednostavno prestaje mogućnost za bilo koju logiku zdravog razuma… Molim Vas, je li vrtić ili škola zdravstvena ustanova? Otkud tim ustanovama pravo da ucjenjuju roditelje i prišivaju im bezobrazno licemjerne opaske da se “ne brinu za zdravlje svoje djece” jer nisu dopustili cijepiti svoju djecu? Dapače, problem već nastaje u rodilištu!

Nitko ne može argumentirano obraniti cijepljenje novorođene djece za hepatitis, kojeg, nota bene, mogu zaraditi tek spolnim odnosom. Unatoč tome, praksa je druga. Nije neumjesno pretpostaviti postojanje sprege zdravstvene politike i pogodovanja proizvođačima cjepiva. Cijepljenje jednostavno ne može biti uvjet upisa u školu ili vrtić jer cijepljenje je preventivna, a ne kurativna mjera i ako je dijete zdravo, makar nije cijepljeno, ono nije hazard za drugu djecu! Osim toga, pravo na izbor temeljem Deklaracije o pravima čovjeka, a Hrvatska je potpisnica te Deklaracije, nema nitko pravo nekoga prisiljavati na nešto, a ako tražimo svoja prava onda moramo jasno deklarirati na temelju čega tražimo svoja prava, a onaj tko ta prava krši treba snositi pravne posljedice.

I da u skladu s načelom cjelovitog prikazivanja tematike, koje sam već spomenuo, kažem još nešto. Cijepljenje protiv zaraznih bolesti je visoko ingeniozna medicinska ideja. Nažalost, ona se nije idejno razvijala u smjeru fiziološkog pristupa imunizaciji protiv zaraznih bolesti, makar kao izvrstan primjer za to postoje registrirani lijekovi koji su baš temeljem velikog broja profesionalno dizajniranih studija pokazali zavidne terapijske efekte imunizacijom antigenima najčešćih uzročnika infekcija uro i respiratornog trakta, već je otišla u smjeru nasilnog načina prezentacije antigena, a to je unošenje antigena ili skupine antigena injektiranjem. Tako je nažalost izvrsno cjepivo, takozvana Salkova vakcina protiv poliomijelitisa zamijenjena injektivnom inačicom. Zašto?

Zbog čega nije nastavljeno cijepljenje oralnim, dakle prirodnim putem? Osim svega moram objasniti srž preventivne medicinske prakse, a tu spadaju i cjepiva. Ona, prevencija, po definiciji ne smije biti hazardna ergo ne smije nositi sa sobom potencijal opasnosti odnosno ugroze zdravlja! Ispunjava li današnji način imunizacije taj temeljni postulat?

Slažem se i moram istaknuti činjenicu da se cijepljenje kod nas provodi zapravo iz straha, jer se navodi da se mora cijepiti kako bi se spriječilo izbijanje zaraznih bolesti dok se istovremeno pokazalo u zemljama gdje je cijepljenje dobrovoljno, ili se bazira na nosodama – prirodnim alternativama cijepljenju, da nema porasta u pojavi zaraznih bolesti, čak suprotno. No da se vratimo na biološku medicinu – kako izgleda tijek liječenja kod bolesnika koji se odluči na liječenje biološkim tretmanom?

Dr. Soltyšik: Moram reći da se ljudi za ovaj način liječenja mahom odlučuju onda kada su isfrustrirani nemogućnošću da u konvencionalnom liječenju nađu kvalitetno rješenje. Ima i pojedinaca koji su svjesniji pa ne žele ići dužim putem. Naravno, opet ne treba biti isključiv jer postoje hitna medicinska stanja koja zahtijevaju konvencionalno liječenje, primjer je hitna medicinska intervencija ili kirurška intervencija.

Dakle, ja se trudim pacijenta pregledati što temeljitije, pregledati dokumentaciju ako je ima, te ako nakon pregleda uvidim da se radi o nerazjašnjenom entitetu, upućujem ga na daljnje pretrage. Ako se vidi da je problem jednostavan i rješiv, onda ga liječim momentalno, dakle, sve je individualno. Liječnik biološke medicine posjeduje mnoga znanja, kako informacijska, tako i iskustvena, za razna područja medicine koja klasični liječnik nema. Znači ima jedan širi opseg znanja i praktičnog iskustva što defitivno premašuje opseg koji posjeduje liječnik klasične medicine, dakako, mislim u praktičnom odnosno terapijskom smislu.

Dakle, ne radi se o nekom obliku kompeticije nego o širem mogućem izboru pristupa liječenju pacijenta. Sažeto: kolegijalna suradnja može dati daleko veće izglede pacijentu nego isključivi, jednostrani pristup problematici.

Postoje li ikakve nuspojave ili štetne posljedice kod prirodnih lijekova koji se koriste kod bioloških tretmana?

Dr. Soltyšik: Jedan francuski filozof je rekao jednu lijepu rečenicu: “Život je uvijek opasan po život”. Što želim s ovim reći – i kada radite s biološkim preparatima, dakle prirodnim preparatima, dakako da i kod njih postoji niz tvari koje mogu potencijalno izazvati nuspojave ili štetne efekte. No kada se to usporedi sa sintetskim lijekovima, onda je ta mogućnost minimalna. Rekao bih da su nuspojave iznimka, i treba razlikovati nuspojave od štetnih posljedica. Nešto što izaziva nuspojave ne znači nužno da ima i štetne efekte.

Je li poboljšanje zdravstvenog stanja ili izlječenje kod liječenja biološkim tretmanima učestalije nego kod konvencionalnog liječenja? Možete li pratiti te statistike?

Dr. Soltyšik: Zbog prevelike angažiranosti sa svojim pacijentima ja nikakvu statistiku ne mogu pružiti. No, s druge strane, postoji jako puno radova, odnosno znanstvenih studija na području biološke medicine koje pokazuju, za razna područja i za razne indikacije, vrlo konkretne učinke bioloških lijekova. Također, ako se radi o homeopaticima, tu također postoji brojna literatura koja govori u prilog tome da je ta terapija respektabilna, da je učinkovita i da je često puta, ako se uspoređuje s klasičnim preparatima, bolja. S jedne strane nema štetnih efekata, a s druge strane ima bolji, željeni učinak.

Pitam vas to stoga što vam se sigurno često javljaju pacijenti oboljeli od karcinoma, no javljaju se tek onda kada su iscrpili sve konvencionalne načine liječenja koji im nisu donjeli ozdravljenje. U toj fazi tijelo je potpuno iscrpljeno, i pitam vas – može li tada biološko liječenje pomoći?

Dr. Soltyšik: Područje onkologije je jedno tragično područje medicine. Zašto? Kao prvo metode detekcije, odnosno probira pacijenata su vrlo šupljikave. Zbog toga imamo jednu tragično visoku stopu incidencije zloćudnih bolesti u Hrvatskoj. Da ne spominjem da, ne samo kod nas, nego i u čitavom svijetu, nedostaje prevencija. Druga je stvar da kada pacijent dobije dijagnozu, često je to već kada je bolest uznapredovala. Što je u osnovi ta zloćudna bolest mi zapravo ne znamo, figurativno rečeno, to je jedna santa leda gdje mi vidimo samo jedan dio, maleni dio.

To je proces koji je trajao dugo i pretpostavka je da može trajati i desetljeće prije nego li ga otkrijemo. Prognoza koliko može biološka medicina pomoći kod prethodno tretiranog pacijenta, koji je iscrpio sve druge mogućnosti, a bolest nije suzbijena je također vrlo loša. Međutim, profesionalno i ljudski jest da ako vidimo šansu za poboljšanje kvalitete života ili čak za produljenje da onda trebamo u skladu s tim djelovati.

Okrutno je na svaki način nekoga otpisati jer tko sam ja i otkud mi pravo da se bavim proroštvom!? Ima “nevjerojatnih” situacija i neočekivanih preokreta. Imate slučajeva kada mlada osoba s veličinom tumora od 1.5 cm bude mrtva unutar godine dana, a imate opet situacija da pacijent unatoč proširenosti procesa uspostavi oblik “stabilne neravnoteže” i tako živi desteljeće(a)! S druge strane kada je očito da je pacijent ušao u terminalnu fazu bolesti tada je humano da mu pomažemo koliko umijemo da mu kvaliteta života bude bolja i snošljivija.

Znači, čovjek bi u samom početku, kada sazna da je bolestan trebao imati mogućnost informiranja o mogućim liječenjima, o liječenju konvencionalnim metodama i biološkom liječenju, i kada zna za taj izbor, trebao bi moći svojom voljom odlučiti koje liječenje želi. Budući da su šanse izlječenja klasičnom medicinom upitne, koje su šanse, ako izabere biološke tretmane, da bude izliječen?

Dr. Soltyšik: Pazite, ni ovdje ne valja biti isključiv, stalno to naglašavam. Postoje zloćudne bolesti kod kojih je i klasična medicina učinkovita, to su na prvom mjestu nesolidne neoplazme. Postoje i moderne, individualno dizajnirane kemoterapije, što povećava izglede da će neka kemoterapija ipak biti djelotvorna, a temljeno je to koliko je bolest proširena kada se otkrije. Dakle, što je bolest ranije otkrivena, i što je smisleniji koncept integrativnog pristupa, mislim na kombinaciju klasične i biološke terapije, i uz visoku suradnju pacijenta, to su šanse za izlječenje veće.

Mogu li biološki tretmani sami izliječiti rak?

Dr. Soltyšik: Ja ne preporučam pacijentima isključivost, osim ako su u pitanju dobro poznati tipovi tumora koji ne reagiraju na konvencionalne terapije. Tada navodim pacijenta da upita svog liječnika da mu iskreno kaže koje su statistike izlječenja kod tumora koji on ima. Pacijent bi to morao znati. Jer ako klasična medicina za sebe kaže, a to je sada moderni pojam, da bazira vrijednost svog znanja na dokazima – medicina temeljena na dokazima, pitanje je onda što su točno ti dokazi, kako su oni evidentirani i kako su statistički obrađeni. I biološka medicina može pokazati studije koje se baziraju na dokazima, kao što sam ranije naveo, koje pariraju klasičnoj medicini. Istina je da takvih studija nema onoliko koliko ih ima u klasičnoj medicini, jer su studije jako skupe, ali ono što je učinjeno do sada daje jasnu sliku da ima smisla u biološkoj medicini tražiti dodatne mogućnosti liječenja.

Je li liječenje biomedicinskim tretmanima skupo ili je to u razini s klasičnim liječenjem?

Dr. Soltyšik: Ovako, sasvim racionalno, kemoterapijske sheme su strahovito skupe, recimo jedna kura stoji stotine tisuća kuna. Biološki tretmani su daleko povoljniji. No, iza kemoterapijskog koncepta stoji zdravstveno osiguranje, a tko to plaća? Mi plaćamo. Znači sustav dolazi do novca preko poreznih obveznika koji svi skupa sufinanciraju sustav zdravstvenog osiguranja. Znači, to je također jedna škakljiva tema, u smislu tih različitih protokola i je li to uistinu opravdani pristup i je li svaki od tih primjenjenih protokla opravdan. Ovdje moram spomenuti da postoji jedna softificirana metoda individualizacije tih onkoloških protokola, ali ne kod nas nego u inozemstvu. To su klasične pretrage i taj tip pretraga spada u takozvanu molekularnu dijagnostiku.

Temeljem takve pretrage se najprije dokazuje minimalna rezidualna bolest u krvi pacijenta, odnosno, dokazuje se prisutnost tumorskih stanica u perifernoj krvi. Temeljem tog oglednog uzorka ostataka tumorske bolesti se može precizno ustanoviti na koje citostatike jesu i na koje nisu ili su pak samo djelomično osjetljive nađene tumorske stanice, reagiraju li na monoklonalna protutijela, ako ova postoje za dotični tip tumorske bolesti, a isto tako i reagiraju li na hipertermijsko liječenje.

Kada bi se to koristilo kao metoda probira pacijenata, odnosno, je li uopće potrebno primijeniti kemoterapiju i/ili zračenje nakon operacije ili za određivanje djelotvornosti kemoterapijske sheme, onda bismo financijski mogli uštedjeli milijarde, a povećali bi, nesporno, eficijentnost primjenjenih terapija!

Ili kada bi pacijent mogao i između toga još i birati na koji se način on želi liječiti – biološkim tretmanima ili klasičnom medicinom.

Dr. Soltyšik: Pacijent može birati, odnosno, on može odbiti konvencionalno liječenje, no zdravstveni sustav ne financira biološke tretmane. I to je jedini jedini izbor unutar sustava koji ima.

No kada pacijent odbije klasične metode liječenja, recimo kemoterapije i zračenja, i započne se sam liječiti, on dolazi u situaciju da ostaje sam, odnosno, kada mu zatreba hitna medicinska intervencija, može li mu pomoć klasične medicine biti odbijena?

Dr. Soltyšik: To na žalost ovisi od liječnika do liječnika, od ustanove do ustanove, mada tako ne bi smjelo biti. Svakom pacijentu, bez obzira odbio on ili ne klasične tretmane, po kodeksu liječničke deontologije mu ne smije biti uskraćena medicinska pomoć. Takvih situacija ima, iako su one rijetke i na individualnoj razini, što opet nije opravdano.

Mogu li se preparati za liječenje biološkim tretmanima nabaviti kod nas i jesu li skupi?

Dr. Soltyšik: Ljudi ih sami nabavljaju, mogu ih nabaviti, to nije problem i nitko im to ne opstruira. Jedino postoji moralni problem, s aspekta države jer kod nas pacijent plaća pristojbu na nešto što njemu služi kao lijek, a plaća to iz vlastitih sredstava. To je totalno nehumano! Otkud pravo državi da se koristi nametom na to što pacijent treba za svoje liječenje?! Ja nisam nikakav žalopojnik za bivšom Jugoslavijom, no tada je postojao zakon o lijekovima kojim je unos lijeka za osobnu potrebu bio apsolutno slobodan od bilo kakvog nameta temeljem recepta ili preporuke liječnika. Dakle, pacijent je bio potpuno oslobođen carine i poreza jer mu to služi u svrhu liječenja. Znači, svi lijekovi ili suspstance potrebne za liječenje biološkim tretmanima su dostupni, samo se neki moraju uvoziti, na što se plaća carinska pristojba.

Teške bolesti su u porastu – rak, autizam, bolesti krvožilnog sustava, dijabetes i drugo. Jesmo li zatrovani iznutra, izvana, kako vi to objašnjavate?

Dr. Soltyšik: Gledajte, ovo što ću reći ne može nitko osporiti – postoji toliko intervencija u ekos, u životni prostor, postoji toliko zloćudnih umjetnih intervencija, sve što je ova civilizacija napravila, uključujući i tehnološki napredak – iako je upitno koliko je to zbiljski napredak, jer sve je to novovjeka intervencija u naše zdravlje. Samo neke da nabrojim: ogroman broj arteficijelnih kemijskih spojeva koji zagađuju planetarno naš eko sustav, naš zrak, vodu, zemlju, hranu, ogroman broj fizikalnih agensa, ksenobiotičkih lijekova, elektromagnetskog smoga i tako dalje.

Mnoge od tih tvari, naročito pesticidi, nisu biorazgradljivi! Uglavnom se sve svodi na konstatacije, konvencije, dogovore, mjere, standarde i drugo, a konačna rezultanta jest nastavak djelovanja tih pogubnih faktora na naše zdravlje. Holizam je samo patetika. Današnji svijet ljudi ga ne osjeća! Apsurdni trendovi “održivog razvoja” se stalno plasiraju, a bombardiranje čovječanstva s “rastom” ekonomija i dalje zastrašuje i provodi transplanetarni teror pohlepe, gramzljivosti i volje za moći! Tu je i stres, enormni stres zbog ugroženosti života.

Znači postoji cijeli niz faktora, kemijskih agensa, fizikalnih agensa, stresa, sintetskih lijekova, kojekakvih otrovnih tvari koje se nalaze u živežnim namirnicama, GM hrane i drugog. Nažalost, vrhunski znanstvenici, akademici i drugi vrli intelektualci ne uzimaju ozbiljno navedene ugroze, ne vrše efektan pritisak na svijet moći i ne staju u zaštitu života nego popuštaju već spomenutim zloćudnim silnicama. Temeljno pravo, pravo na zdravlje je pod teškom opsadom i kontinuiranim nasrtajima nasilja nad našim zdravljem!

Znači, zapravo je čudo da je netko danas uopće i zdrav?

Dr. Soltyšik: Moram reći da smo zapravo jako žilavi. No na žalost, mnogi nisu i nitko ne zna kada će njegova otpornost pokleknuti pred nasrtajima te zločinačke agende.

Što nas sve skupa može probuditi, osvijestiti – je li to širenje informacija i svijesti?

Dr. Soltyšik: Lijepo je rekao Bela Hamvaš – svijet ljudi je jedini problematičan segment života na Zemlji, zbog njegove takozvane slobodne volje. No to nije slobodna volja već je ovo što čovjek danas prakticira samovolja. To je krajnji zloćudni egoizam. To nije onaj zdravi egoizam kada se brinete, eto, nešto činite i za sebe. To je poprimilo obilježja demoskog. Ključ je u ovome: dio (ne)ljudske prirode je svirep – volja za moći, volja za posjedovanjem i patološka ambicija! To su tri ključne odrednice, a sve tri su strateške odrednice ega. Bolesno, uistinu duboko bolesno društvo prakticira, ne samo danas, danas je samo vrhunac toga, korupciju slobode drugih bića. I to ne prestaje. Planeta ima rješenje za to, ali pitanje je što će biti s nama. Ti patološki utjecaji su danas toliko potencirani, geometrijskom su se progresijom uvećavali i užasnih su razmjera. I pogledajte sada ovaj paradoks, sva ta znanost, ona nema duhovnu inteligenciju kojom bi zaustavila ovu malignu tendenciju društva.

Može li pojedinac koji je svjestan toga nešto učiniti?

Dr. Soltyšik: Jaki pojedinci mogu biti senzibilizatori velikih skupina ljudi i njihov utjecaj se širi munjevito. Također, ne manje bitno jest da je snaga slabih u solidarnosti i empatiji. Snaga svijeta nije u pojedinačnom nego u zajedništvu pojedinačnog. Sjetite se govora Velikog poglavice iz Seattlea: sve su stvari međusobno povezane! Priroda nas uči da u svijetu postoji suradnja, na primjer, postoji hranidbeni lanac, no nije nikada velika bijela psina u 50 milijuna godina pojela svu malu ribu. Zašto – jer količina hrane koju ona može pojesti omogućuje da ona živi, a male ribe ima toliko da to njihovu populaciju ne ugrožava. Kod čovjeka je drugačije, on će ubiti 350 000 bizona i prodati ih na tržištu, on će ubiti 570 000 lisica i prodati njihova krzna na tržištu, a to je bolesno! Zato je pitanje, osim pojma zdravlja kao zdravlja, mentalnog zdravlja iz kojeg proizlazi i duševno zdravlje a od tuda dolazi i fizičko zdravlje. Znači, ključni izvor uzokovanja patnje je ego. Mi kao svjesna bića bismo trebali biti suodgovorni jedni za druge, znači, ja ne samo da brinem za drugoga, ja ću preuzeti i dio odgovornosti, dat ću mu ruku ako vidim da će otići u ponor. A ovaj ljudožderski model ega funkcionira po principu – što ih više pobijem i neutraliziram, meni će biti bolje.

Dotakli smo se mnogih tema, no sve su one vezane uz zdravlje, a sada za kraj nešto konkretno za sve one koji se žele obratiti liječnicima biološke medicine, tko se sve, osim vas, bavi biološkim tretmanima?

Dr. Soltyšik: Ima nas, nema nas puno, ali nas ima a svatko od nas radi na drugačiji način. Tu je recimo kolega Šimetin i kolegica Grčić u Zagrebu, Marđetko u Zadru, Matajić u Splitu, Ivan Terzić u Osijeku, kao i kolege koje se bave akupunkturom što isto spada u biološke tretmane jer je to metoda manipulacije energijom tijela, koja je priznata kao metoda liječenja od strane Svjetske zdravstvene organizacije.

Doktore Soltyšik, hvala vam na razgovoru, i bez obzira što vas i vaših kolega nema puno, odlična je vijest za mnoge oboljele da postojite te da ljudi mogu izabrati i drugačiji, cjelovitiji pristup liječenju.
 
(nexus-svjetslost.com/uredio:nsp)

Koliko puta ste se razočarali u državu i njezine institucije? Nedavne poplave su najbolji primjer nedjelotvornosti. Došlo je vrijeme kada mali čovjek treba poduzeti nešto za sebe, ne očekivati ništa, i postati neovisan od države

Vjerujem da je mnogima u Hrvatskoj jasno da od (ove) države gotovo da ne možemo očekivati ništa pozitivno. Vlada nam je takva kakva je, a nikakve bolje alternative nema. Po svoj prilici, idući izbori mogu rezultirati ili time da na vlast dođe suprotna koalicija.

Bitne razlike nema, jer i jedna i druga opcija zastupaju trashkejnsijanizam na granici s marksizmom. To u prijevodu znači da će se ekonomski pad nastaviti, da će ljudi živjeti sve teže, da će se nezaposlenost povećavati. Nema ni jednog razloga za očekivati nekakvo poboljšanje standarda ili oporavak gospodarstva.

Jedino što može prekinuti kejnsijansku spiralu zaduženja i potrošnje je rat, nakon čega stvar kreće iz nova. Tako je do sada bilo u povijesti i tako će se nastaviti sve dok ne dođe do radikalnog zaokreta u ekonomskoj paradigmi. I što nam onda preostaje?

Etatizam – teorija i praksa što većeg udjela ili potpune vladavine države u ekonomskim i društvenim odnosima, vlast državnog birokratiziranog aparata.

8 MITOVA O DRŽAVI:

Prije nego što napišemo što mislim da bismo trebali u ovoj situaciji učiniti, nužno je razbiti nekoliko uvriježenih mitova o tome što možemo, a što ne možemo očekivati od države. Tek kada shvatimo da država nije dobra majka koja će se pobrinuti za sve naše potrebe možemo početi razmišljati o tome kako se možemo pobrinuti za sebe i svoje obitelji.

1. Država nam pruža fizičku zaštitu. Ovaj mit je samo djelomično točan. Svatko štiti interese onoga tko ga plaća. Policiju plaćaju političari (vlast), pa je samo iz toga jasno da su oni tu da služe političarima na vlasti, a ne građanima. Zadatak policije je, kako je to objasnio von Mises, osigurati i sačuvati državni monopol nad uporabom sile. To dakako ne znači da nije moguće da se će interesi građana u nekim slučajevima podudarati s interesima političara na vlasti, ali to ne vrijedi općenito.

2. Država nam pruža pravnu zaštitu. Sa državnim sudstvom slično je kao i sa policijom – svatko služi interesima svog poslodavca. I u ovom slučaju to su političari na vlasti. Ako se dogodi da vaši interesi koincidiraju s njihovim interesima, imate sreće. U protivnom, ne piše vam se dobro.

3. Država će nas zaštititi od vanjskog agresora. Možda hoće, možda neće. Ovisi tko je agresor, tko ima veći top i koji su partikularni interesi osoba koje su trenutno na položaju zapovijedne odgovornosti. Tko je zaštitio građane Sarajeva ili Srebrenice?

4. Država će nam osigurati zdravstvenu zaštitu. Neće. HZZO je pred raspadom i pitanje je dana kada će se raspasti kao stara kanta. U mnogim segmenitma javno zdravstvo već i sada ne funkcionira, jer gotovo za svaku ozbiljniju situaciju ljudi odlaze u privatne klinike ili se snalaze “preko veze”.

5. Država će nam osigurati mirovine. Nema šanse. Prvi stup je Ponzijeva shema koja se održava samo zahvaljujući tome što još uvijek postoje investitori zainteresirani za kupnju hrvatskih državnih obveznica. To neće još dugo trajati i Ponzijeva shema će se raspasti bez ikakve nade u oporavak. Drugi stup većinom sadrži državne obveznice koje se po svojoj prilici nikada neće unovčiti. A to je ionako pre malen iznos da biste od toga mogli živjeti u starosti.

6. Država će nam obrazovati djecu. Najšire govoreći, državni obrazovni sustav ispunjava samo jednu svrhu – indoktrinacija djece u uvjerenju da ne mogu živjeti bez države i da sve što imaju i što su postigli imaju zahvaliti samo mudrosti političara na vlasti. Državne škole neće vam pomoći u odgoju, neće u djeci razviti osnovne ljudske kreposti, neće ih naučiti misliti i neće im dati nikakva znanja s kojima bi mogli postati produktivni članovi društva. Ukoliko je uspješno, državno školstvo stvorit će poslušnika ovisnog o državi, koji ne postavlja puno pitanja jer zna da mu egzistencija ovisi o tome da bude u dobrim odnosima s “onima gore”.

7. Država će nam omogućiti školovanje i usavršavanje. Najvjerojatnije neće. Tzv. “besplatno” visoko obrazovanje najčešće rezultira diplomama koje na slobodnom tržištu imaju jako malu vrijednost. Diplome hrvatskih sveučilišta uglavnom služe kao ulaznica za zaposlenje u državnoj službi. Većina studijskih programa u Hrvatskoj je larpurlartizam koji će vam možda pomoći da se uhljebite, ali gotovo sigurno vas neće učiniti produktivnim članovima društva. Keramičar koji zna postavljati pločice u kuhinji i kupaoni ima puno veće šanse opstanka na slobodnom tržištu nego netko s doktoratom na PMF-u. O humanističkim i društvenim diplomama suvišno je i govoriti.

8. Država će nas zaposliti. Možda i hoće, ako imate dobru vezu. Ali i to je daleko od sigurnosti koju uglavnom vežemo uz “državnu službu”. Država je pred bankrotom i vrlo brzo će uslijediti val otkaza državnih ugovora o radu. Svatko tko radi u državnoj službi danas ima vrlo nesiguran posao i postoji vrlo realna šansa da će se u dogledno vrijeme naći na listi nezaposlenih i ovisnih o državnoj pomoći (koja će i sama biti terminirana jednom kad država proglasi bankrot).

8 SAVJETA ZA GRAĐANE:

Dobro, i što sad mi tu možemo učiniti? Sigurno ne sjediti doma i očajavati – svaka od ovih spoznaja može nam pomoći da formiramo konkretne odluke i poduzmemo konkretne mjere kako bismo se sami pobrinuli za sebe i svoje obitelji. Evo i kako:

1. Zaštitite se sami. Ukoliko imate neku vrijednu imovinu ili se iz bilo kojeg razloga bojite za svoju fizičku sigurnost, nastojte se što manje oslanjati na policiju. Imovinu osigurajte kod renomiranog privatnog osiguravatelja, a za fizičku zaštitu unajmite zaštitare ili se sami naoružajte. Policija vam mora biti “last resort”, pomoć koja može dobro doći, ali na koju ne smijete računati.

2. Izbjegavajte sporove pred državom. Svaki spor nastojte rješiti mirnim putem i dogovorom. Iznenadili biste koliko su ljudi spremni na suradnju ako im se pristupi ljudski i kada shvate da ne mislite koristiti državni pendrek kao posrednika za postizanje rješenja na obostranu korist. “Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu” (Mt 5,25). Prilkom sklapanaj ugovora nastojte imenovati arbitra koji ne dobiva plaću iz državnog proračuna.

3. Osigurajte si izlaz u slučaju rata. Bez obzira je li riječ o vanjskom agresoru ili huliganima, morate imati osiguran izlaz za sebe i svoju obitelj. Razmislite gdje se možete skloniti ako zagusti (prijatelji/rodbina u inozemstvu) i imajte u kući određenu količinu zlata (najbolje kovanice) s kojom možete zbrisati preko granice.

4. Za zdravlje se također morate pobrinuti sami. Razmislite o privatnoj osiguravajućoj kući ili naprosto imajte neku štednju s kojom ćete moći platiti zdravstvene usluge u slučaju potrebe. Što god da radili, ne računajte na besplatni državni servis, jer ga uskoro više neće biti.

5. Počnite štedjeti za mirovinu. Zaboravite na prvi i drugi stup, smatrajte ga tek jednom vrstom poreza. A ako kojim slučajem dobijete i kunu iz tih fondova, smatrajte to dobitkom na lutriji. U međuvremenu počnite štedjeti. Štednja mora biti dugoročna, što znači ulaganje u kvalitetne dionice (tzv. blue-chip kompanije), kupnja udjela u fondovima renomiranih financijskih institucija, životno osiguranje u respektabilnoj osiguravajućoj kući, i sl. Nije loše ni razmisliti o sustavnom ulaganju u fizičko zlato i srebro, iz razloga koji su već navedeni u točki #3. Što god da radili, ne ulažite novce u nekretnine i ne držite ih u hrvatskim bankama!

6. Provodite više vremena s djecom. Ako želite da vam djeca izrastu u odgovorne, slobodne, misleće i produktivne članove društva, budite sigurni da vam državno školstvo u tome neće pomoći. Štoviše, budite spremni da ispravljate zablude koje će se sve više gomilati kako djeca budu duže u sustavu. Možda ćete imati sreću pa naći privatnu školu koja će štetu državnog kurikuluma svesti na minimum, ali u principu morate shvatiti da je istinsko obrazovanje djece vaša odgovornost i zadaća.

7. Razvijte svoj ljudski kapital. Dobivate li plaću iz državnog proračuna, razmislite o tome koja znanja imate, a koja bi ljudi bili spremni dragovoljno platiti (bez da im netko otima novac iz novčanika). Ako nemate takva znanja, a sama diploma nekog hrvatskog sveučilišta i rad u državnoj službi vjerojatno neće rezultirati istima, počnite raditi na tome da ih steknete. Upišite tečaj knjigovodstva, naučite postavljati knauf zidove, savladajte neki računalni alat šire uporabe… bilo što. Ako imate viška vremena, otvorite obrt i pokušajte savladati osnove samostalne djelatnosti. Trebat će vam.

8. Ne očekujte zaposlenje od države. Nakon što država efektivno ili formalno proglasi bankrot, mnogi zaposleni u državnoj službi ostat će bez posla i bit će izloženi tržištu i tržišnim procesima. Da bi zaradili za život, morat će biti u stanju ponuditi proizvode i usluge koje netko želi kupiti i za koje je netko voljan platiti. To je moguće samo na dva načina. Ili da posjedujete stvarne vještine koje poslodavci traže, ili da sami postanete poduzetnik (organizirate proizvodnju dobara ili usluga koje ljudi žele kupiti). Ako to shvatite na vrijeme, možete se na vrijeme i pripremiti.

Zaključak

Bez obzira hoće li se moje crne slutnje vezane za budućnost ovog dijela svijeta ostvariti ili ne, vjerujem da nećete požaliti ako počnete primjenjivati savjete iz ovog teksta. Čak i da sve u budućnosti bude divno i krasno, primjena ovih savjeta učinit će vas samostalnijim i manje ovisnim o državi. Bit ćete slobodniji, a samim time sretniji i ispunjeniji.
 
(index.hr/uredio: nsp)

Presudno je shvatiti da nitko drugi neće pokriti Vaše dugove nego da je to Vaša osobna obveza. Kao što u ekonomiji nema besplatnog ručka, jer za sve netko treba platiti, tako u životu (najčešće) nema bogate tetke (ili strica) koja (koji) će pokriti naša nepromišljena ponašanja i brzoplete financijske odluke.

NAUČITE SE PONAŠATI U OKVIRU MOGUĆEG.

Trebamo biti realni i ne očekivati da ćemo mnogo više zarađivati u skoroj budućnosti niti ćemo sigurno dobiti neka sredstva na lutrijama, kockarnicama, kladionicama i slično. Američki književnik Ambrose Bierce (1842.-1914.) autor “Đavoljeg rječnika” (The Enlarged Devil’s Dictionary) je napisao:

“Lutrija je namet za ljude koji su loši u matematici”.

Stoga, moramo se već danas početi pažljivije ponašati sa svojim raspoloživim sredstvima, posuđivati manje kako bismo mogli otplatiti postojeće dugove i počeli pomalo štedjeti.

Nepoštivanje zakona, sigurno nije način rješavanja vašeg nagomilanog duga, nego je jedini siguran način ograničiti financijske rashode. Naravno, razmislite možete li naći neki privremeni ili povremeni posao, odnosno imate li mogućnost iznajmljivanja sobe u svom stanu ili u kući kako bi povećali svoje prihode. Mirko Kovač u romanu Grad u zrcalu podsjeća na narodnu poslovicu: “Raditi bilo koji posao nije sramota, ali prositi jest.” Naravno, nije svaki oblik zaduženosti nezdrav. Kao zdravi oblici zaduživanja mogu se navesti samo četiri vrste zaduženja:

1. Za školovanje i usavršavanje jer se time unapređuju znanja, stručnosti i sposobnosti čime se poboljšava zapošljivost osobe i uvećavaju mogućnosti zarade.
2. Za pokretanje ili proširenje poslovne aktivnosti čime se stvaraju mogućnosti rada i zarade.
3. Za kupnju stana ili kuće jer vlasništvo stambenog objekta ima trajnu vrijednost i neophodan je preduvjet za zdrav život.
4. Za pokriće medicinskih troškova jer zdravlje uvijek mora imati prioritet.

Zdravi oblici zaduživanja omogućavaju stjecanje (dugo)trajne vrijednosti (znanja i sposobnosti, stambenog objekta, zdravlja i slično). Ipak, ni u takvim uvjetima ne biste trebati za njih stvarati veći dug od onog kojeg možete otplatiti iz svoga stalnog mjesečnog dohotka.

Obično se razlikuju dvije skupine dužnika, aktivni i pasivni:

• aktivni su oni koji su zbog svoje nepromišljenosti uzeli preveliki broj kredita;
• pasivni su oni koji su žrtve nesreće i bolesti, odnosno neočekivanih i/ili neželjenih zbivanja poput nezaposlenosti.

Pasivni su dužnici mnogo brojniji, a za njih je potrebno iznaći načine pomoći kako bi se mogli riješiti tereta nastalog duga. Najčešći razlog u većini zemalja navodi se niska razina dohotka koji ostvaruju siromašnija kućanstva, a slijede nepredviđene okolnosti kao što su javljanje bolesti i/ili nastanak (prisilne) nezaposlenosti.

Značajan broj prezaduženih osoba u to je stanje upao zbog nezaposlenosti, a prezaduženosti je nadalje pojačana zbog njihove socijalne isključenosti i marginaliziranosti kako pucaju njihove društvene mreže i poznanstva iz svijeta rada.

Često takvim osobama nedostaje volja za rad, pa čak i volja za podnošenje molbe za zapošljavanje. Rastava braka smatra se jednim od uzroka prezaduženosti, a sve više se kao uzročnik prezaduženosti stanovništva ističu i neodgovarajuće i nepromišljeno ponašanje ustanova koje odobravaju kredite.

Posebna se pozornost mora posvetiti očuvanju mogućnostima stanovanja jer se treba očuvati stabilnost obitelji i izbjeći dodatni troškovi vezani uz prodaju stana ili kuće ispod tržišne cijene, preseljenja na udaljenije mjesto od sadašnjeg posla i škole i slično. Prezaduženost može obeshrabriti ljude za traženje rješenja jer se osjećaju zarobljeni uslijed nastalog duga.

Provedena istraživanja pokazuju da prezadužene osobe i njihove obitelji obično trpe od psihičkih trauma, koje mogu ozbiljno narušiti tjelesno i mentalno zdravlje. Nadalje, često se zbog nedostatka financijskih sredstava prekida ili skraćuje obrazovanje djece, pa se time lako narušavaju njihove buduće mogućnosti za zapošljavanje i zaradu.

Nikome se nije lako suočiti sa svojom neugodnom financijskom situacijom, ali samo
odgađanje aktivnosti neće ublažiti nastale probleme. Ne postoji opći recept za rješavanje nastalih i mogućih teškoća, ali ipak postoji nekoliko pravila koja bi mogla pomoći u poboljšanju stanja. Donosimo ih 20, a svi daljnji prijedlozi i nadopune su dobro došli:

1. Shvatite situaciju ozbiljno, ali i budite svjesni da postoji izlaz.
2. Nemojte zakopavati glavu u pijesak i dalje gomilati dugove.
3. Probajte spoznati koliko i kome dugujete, te to napišite na papir kako biste stekli potpunu sliku iznosa i strukture vašeg dugovanja.
4. Napravite prioritete koje morate prvo otplatiti – poput komunalija, koje ako ne plaćate, dovesti će do obustave usluge (struje, plina i slično). Pozorno provjerite gdje su najveće zatezne kamate i ostali prateći troškovi jer što su one veće, to više plaćate bez otplate glavnice. Stoga, otplatite prvo dugove s najvećim zateznim kamatama i drugim troškovima.
5. Potražite pomoć stručnjaka u financijskoj ustanovi – prije svega u svojoj banci, ali i u obiteljskom centru, centru za socijalnu skrb i nevladinim udrugama koje se bave pomoći građanima i slično.
6. Proučite svoj kućni proračun: to je jednostavno plan novaca koji očekujete da će doći iz svih izvora te rashodi koje morate pokriti. Posebnu pozornost usmjerite na to imate li u tekućem mjesecu i najmanju mogućnost vraćanja dijela duga. Dobar i realan kućni proračun je najvažniji alat koji vam treba pomoći u rješavanju problema duga. Budite pozorni i uključite sve neizbježne rashode jer ako neke niste uključili nećete moći poštivati provođenje plana otplate, što vas može dovesti u još veće teškoće.
7. Zapisujte svoju potrošnju u određenom razdoblju, tako da biste mogli spoznati gdje
   odlazi najveći dio rashoda te postoje li mogućnosti njihovog ograničavanja.
8. Planirajte dugoročnije svoje rashode: ako vam, na primjer, treba neki veći kućanski aparat, pokušajte zaštedjeti za njega (ili barem veći dio troška) i ne uzimajte ga na kredit.
9. Ne nasjedajte na reklame o izuzetno povoljnim kupovinama s 0% kamata. Proizvod je gotovo sigurno jeftiniji ako ga plaćate u gotovini. Dobro razmislite možete li još neko vrijeme izdržati s postojećim kućanskim aparatima (odnosno nekim drugim proizvodom) ili vam baš neminovno trebaju neki novi. Mnogi kućanski aparati koji su još danas uvelike skupi za kratko vrijeme biti će osjetno jeftiniji – poput novih modela televizora, mobitela i slično. Zašto onda trčati za najnovijim i još uvijek razmjerno skupim proizvodima?
10. Sigurno možete promijeniti neke svoje navike – umjesto odlaska autom na posao, razmislite o javnom prijevozu ili zajedničkom prijevozu sa susjedima i kolegama s posla; umjesto nepotrebnog zvanja na mobitel koristite jeftine e-mail poruke; umjesto plaćanja članarine u fitnes centru, neko vrijeme upražnjavajte druge (besplatne) sportove i rekreaciju: trčanje, planinarenje, vožnju biciklom, rolanje i slično.
11. Štedite, budite ekološko svjesni i trendy: Republika Hrvatska, kao potpisnica Protokola iz Kyota, obvezala se na smanjenje emisija stakleničkih plinova za 5% do 2012. u odnosu na 1990. godinu. Istodobno, štetne emisije iz cestovnog prometa u Hrvatskoj u 2006. godini porasle su u odnosu na 90.-tu za čak 60%. U samo pet godina broj automobila i broj kilometara autocesta porastao je za jednu trećinu. Emisije iz cestovnog prometa čine gotovo 18,4% ukupnih emisija ugljičnog dioksida (CO2) u Hrvatskoj, pa je inicijativa prijevoza više osoba privatnim automobilom do posla i nazad primjer kako mijenjajući svoje navike možemo doprinijeti smanjenju štetnih plinova uzrokovanih prometom, ali i smanjivanju osobnih troškova.
12. Pomažući očuvanju čovjekove okoline pomažete i stanju svog novčanika. Manjom potrošnjom struje, grijanje, i slično, dajete svoj pojedinačni doprinos klimatskim promjenama.
13. Ako i uzimate bankovni kredit, jako pozorno pročitajte ugovor. Gotovo uvijek – obično malim slovima – navedene su (visoke) zatezne kamate, ulazne i druge naknade, te druga davanja koja jako uvećavaju postojeći dug tako da je naizgled povoljna nominalna kamata od 5 ili 6% uvijek znatno veća.
14. Radije plaćajte u gotovini, a ne karticom jer tada stvarno imate osjećaj koliko trošite! Za izbjegavanje prezaduženosti po kreditnim karticama, više puta razmislite jeste li dovoljno pouzdana osoba koja će moći bez poteškoća izbjeći zamke koje time nastaju. Ako je iskreni odgovor NE, tada niti nemojte podnositi zahtjev za kreditnu karticu.
15. Ako već posjedujete kreditne kartice, umjesto njihovog redovitog peglanja po dućanima, odlučite se za ritual drastične plastične operacije sa škarama da se za određeno vrijeme (ili gotovo zauvijek) riješite te ovisnosti. Kao i kod drugih ovisnosti, neće vam na početku biti lako i jednostavno, ali želite li imati miran san shvatite da su one vaš neprijatelj koji prerezan zaslužuje kantu za smeće jer je vaš jedini siguran oslonac dohodak i gotovina kojom raspolažete.
16. Ako vas je strah posve izgubiti kreditnu karticu pohranite je kod pouzdanog prijatelja ili rođaka. U trenucima napada potrošačke groznice, morati ćete ga kontaktirati da biste došli do svoje kartice, pa se lako može dogoditi da vas napad groznice prođe. Ukoliko nemate pouzdanog prijatelja ili rođaka za pohranjivanje kartice, spremite je na sigurno u ledenicu vašeg hladnjaka. Dok se ona otopi i bude spremna za peglanje – za što joj ipak treba određeno vrijeme – velika je vjerojatnost da ćete doći pameti i da će vas proći spomenuti napad.
17. Pokušajte što manje kupovati s kreditnim i debit karticama posebno proizvode koji se brzo potroše ili iskoriste kao što su hrana, CD-i i slično. Ta će dobra biti skoro već zaboravljena prije nego što dođe račun za njihovu naplatu, pa ćete se tako na njih podsjetiti samo po zlu.
18. Samo za pušače: Hrvatska vlada zabranjuje pušenje na javnim mjestima. Uključite se u trend i značajno smanjite pušenje i/ili posve prestanite pušiti. Razmislite koliko novaca može ostati samo po toj osnovici.
19. Dodatne uštede u proračunu kućanstva možete ostvariti smanjivanjem količine hrane koju bacate, redovitim gašenjem svjetla, manjim zagrijavanjem prostorija po zimi (obucite se toplije) te manjom upotrebom klima uređaja po ljeti.
20. Nastojte se izliječiti od takmičenja u materijalnim vrijednostima s kolegama, prijateljima i rođacima. Uvijek će biti netko s većim automobilom, kućom, netko je bio na zanimljivijem ljetovanju i slično. Pohvalite se s nematerijalnim: novom knjigom koju ste pročitali (posuđenoj u gradskoj knjižnici), novim znanjima i vještinama koja ste stekli i/ili zaduženosti koju ste smanjili.

***

Pozorno upravljanje vlastitim financijama, poput dijeta za smanjivanje kilograma, djeluje obično samo određeno vrijeme. Ipak, financijsko zdravlje – slično kao i tjelesna spremnost – zahtjeva stalnu pozornost, pa je kao i kod pretjeranog unosa hrane, potrebno spoznati koje su naše prehrambene, odnosno financijske navike.

Umjesto da razbijamo glavu iznalaženjem uzroka prevelike potrošnje, potrebno je snagu usmjeriti na načine kako izaći iz nezavidne situacije. Osobe koje su pogođene problemima prezaduženosti često se osjećaju izolirane što lako može dovesti do depresije i narušavanja psihičkog zdravlja. Posve je očito da mnogi ljudi pogođeni prezaduženošću ne znaju što i koga pitati za savjet i pomoć jer nisu informirani i upućeni u odgovarajuću službu. Obrazovanje i informiranje te aktivan stav u rješavanju problema najvažniji su čimbenici koje je potrebno što ranije poduzeti kako bi se ovladalo znanjima i sposobnostima upravljanja osobnim financijama.

Mnogi ljudi kada postanu svjesni svoje prezaduženosti često pobijaju ozbiljnost situacije i/ili nastoje odgoditi početak njezinog rješavanja. Možda će vam biti lakše ovu gorku pilulu popiti postupno, pa pokušajmo neke od ovih savjeta presložiti malo drukčije te u sedam koraka iznaći mogućnosti poboljšanja stanja:

Prvi korak – priznajte da imate poteškoća u vraćanju svog duga
Prvi korak u rješavanju prezaduženosti je priznanje da ne možete više redovito vraćati svoj(e) dug(ove). Skupljanje neplaćenih računa i bacanje obavijesti banke o prekoračenju minusa, odnosno ignoriranje problema neće riješiti vaš dug, nego samo može pogoršati postojeće stanje. Ipak, činjenica da čitate ovaj mali Vodič pokazuje da ste svjesni vašeg nezavidnog stanja te da ste spremni poduzeti drugi korak

Drugi korak – procijenite svoju sadašnju financijsku situaciji
Napravite spisak vaših dugova. Pored iznosa duga, navedite kome dugujete, kamatnu stopu te iznos koji sada vraćate, ako uopće vraćate. Time ćete dobiti ne samo jasnu sliku vašeg financijskog položaja nego će vam to pomoći u izlaska iz stanja prezaduženosti.

Treći korak – napravite prioritete svojih dugova
Sljedeći je korak odlučiti što plaćati prvo, a što odložiti. Dobro je da pozornost usmjerite na zaduženja s većom kamatnom stopom. Rješavanjem skupih zaduženja, dugoročno ćete uštedjeti značajna sredstva, a i sami ćete izgraditi sustav povjerenja u sebe i pojačati motivaciju za izlazak iz duga.

Četvrti korak – napravite ostvarivi plan svojih mjesečnih rashoda
Napravite spisak svih nužnih rashoda (hrane, neophodne odjeće, stanarine, rashoda za električnu energiju, plin i slično) i rashoda koji to nisu (poput izlazaka u kino, jelo i piće izvan kuće i drugo). Rashodi koji nisu nužni mogu se posve ukinuti ili barem značajno smanjiti sve dok ne riješite nastale poteškoće. Čak i u nužnim rashodima postoji mogućnost značajne uštede. Od svojim mjesečnih prihoda (koje nemojte precjenjivati) odbijte nužne rashoda (koje nemojte podcjenjivati) i iznos – bez obzira koliko malen bio – koji ostaje može poslužiti za početak otplate vašeg duga. Kako se dug postepeno smanjuje, doći će i do smanjivanja rashoda za kamate.

Peti korak – recite odlučno NE bilo kojoj vrsti novog zaduženja
Ako ste u dugovima do grla, još jedan novi dug neće nimalo poboljšati stanje nego će
onemogućiti vaš izlazak iz prezaduženosti. Jednom za uvijek prestanite s praksom stvaranja novog duga.

Šesti korak – Porazgovarajte sa svojim vjerovnicima
Korisno je obavijestiti svoje vjerovnike o financijskim teškoćama u kojima ste se našli. Većina će vjerojatno pristati na kraće odgađanje vraćanja duga jer tako ipak osiguravaju naplatu.

Sedmi korak – potražite pomoć stručne osobe
Ako i nadalje ne uspijevate upravljati svojim dugom, potražite pomoć stručne osobe i sudjelujte u odgovarajućim programima. Većina bankarskih ustanova sudjeluje u programu Hrvatske udruge banaka Upravljanje osobnim financijama koji se provodi na razini cijele Hrvatske. Pomoć potražite u stručnoj financijskoj ustanovi – prije svega u svojoj banci, ali i u obiteljskom centru, centru za socijalnu skrb i nevladinim udrugama koje se bave pomoći prezaduženim građanima i slično.
(Predrag Bejaković, Institut za javne financije, Zagreb)
 
(uredio:nsp)

Vi ste se možda već pitali, “zbog čega normalni roditelj pri zdravoj pameti ne bi želio da njegovo djete ne ide u školu?” Ne bi se čudili da nam zakuca Agencija Dječje Skrbi na vrata radi ovakve izjave. Nije bilo tako davno da smo izbjegavali pisati ovakav članak, ali njezin autor je nepodobni roditelj.

No razlog zašto škola i fakultet ne može biti najbolji izbor otkriva drugu stranu priče kojoj većina roditelja ne želi obično biti izložena.

Moram navesti unaprijed da ako se naša djeca žele baviti profesijom koja zahtijeva faks, naravno mi ćemo potaknuti i podržati ih da slijede svoje snove. Međutim, oni će sigurno saznati posljedice u odnosu na prednosti.

Prvo,  istražimo tradicionalni put koji je ukorijenjen u svima nama.

Napravite domaću zadaću. Priskrbite dobre ocjene. Idete na dobar faks. Dobijete posao. Radite 45+ godina da bi isplatili sve dugove. Štedite za fakultet svoje djece i svoju mirovinu. Igrate po pravilima. Uspjeh će biti vaš.

Zvuči poznato?

Mi smo svi čuli ovu mantru od obitelji, učitelja, poslodavaca i na TV-u, kao da je to jedini put uspjeha kojeg društvo osigurava. Za mnoge, kako se gospodarstvo pogoršava taj mit se ponavlja sve glasnije. “Trebamo više obrazovanih koji će se natjecati na sve slabijem tržištu rada”, kaže društvo. No, je li to stvarno istina s obzirom na trenutnu ekonomsku situaciju?

Ja razumijem da će za neke ljude faksu biti nužan korak u ostvarivanju svojih snova. Na primjer, onima koji žele postati certificirani liječnici u SAD-u, te moraju učiti na American Medical Association odobrenom sveučilištu.

Ali prvo bi se trebali pitati “zašto” oni žele biti liječnici.

Zato da bi pomogli ljudima? Da bi imali lijep prihod? Da bi imali prestiž u obitelji i među vršnjacima? Bilo bi dobro da razmisle, ako postanu liječnici da je to najbolji način za postizanje svojih ciljeva. Dakako, mora postojati i drugi načini da se pomogne ljudima, priskrbiti si dobar novac, i steći poštovanje od najmilijih bez stvaranja četvrt milijuna dolara duga prije nego krene rani vijek, zar ne?

Bilo kako bilo, fakultet može biti potreban za neke da bi ostvariti svoje snove. No, budimo sigurni da naša djeca znaju da postoje drugi putevi, drugi inovativni načini da postignu svoje ciljeve, a pogotovo drugi načini da potroše 4-8 najboljih godina svog života.

Evo osam razloga zašto fakultet neće biti uskoro popularan u našem društvu:

1. On je Zastario

Zašto su studentu medicinske skrbi potrebne još četiri godine škole engleskog jezika ili algebre? Isto tako, zašto bi ekonomski smjer morao imati potrebu za anatomijom i fiziologijom? Znam, znam, natrag prema škola-uči-djecu-da-misle argumentu. Ili možda “dobro zaokružena” škola misli? Vi to ne bi trebali “kupiti”. Nakon 13 godina školovanja prije faksa, većina ispitanika izvan stupanja specijalizacije, čini se da imaju gubitak vremena i novca.

Osim toga, svijet se mijenja svjetlosnom brzinom, ali se obrazovni sustav i dalje kreće puževim tempom. Na eksponencijalna stopa promjena u znanosti i tehnologiji, od kada netko odradi 4-6 godina fakulteta, ono što su bili prisiljeni naučiti u prvih par godina je najvjerojatnije zastarjelo, zahtijeva još više školovanja. Koja prijevara!

Štoviše, sa smartphone-a i interneta, sva svjetska znanja su doslovno na dlanu naše ruke. Usput, napredno znanje nije više ograničeno unutar cigle i morta sveučilišnih zidova.

2. Strašno Tržište Rada

U ovoj lošoj gospodarskoj klimi gdje je američko tržište rada stupilo u dužu sušu, diplomanatima se više ne jamči posao. U stvari, samo 53% nedavno diplomiranih sveučilišnih diplomanata u SAD-u imaju puno radno vrijeme. A čak je i globalna nezaposlenost mladih obilježena kao “krizna”.

Prema New York Timesu analiza nedavnih brojeva nezaposlenosti :

Stopa zaposlenosti za nove diplomanate je oštro pala u posljednje dvije godine. Štoviše, samo polovica radnih mjesta se popunila od tih novih diplomanata koja zahtijevaju fakultetsku diplomu, oživljavljavajući raspravu o tome da li se visokoškolstvo ‘isplati’ nakon svega.

Dakle, mit o tome da djeca moraju pohađati koledž i dobiti posao je dokazan krivim. Mladima je danas potrebno više od standardnog obrazovanja da se istaknu u navali diplomanata.

3. Previsoki trošak

Trošak koji ide na fakultet u odnosu na prednosti čine ga strašnom investicijom. Poduzetnik James Altucher analizira brojeve prilično točno:

Prosječna cijena školarine iznosi oko 16.000 $ godišnje. Plus pretpostavljenih 10.000 dolara životnih troškova, knjige, itd. 26.000 $ godišnje do ukupno potpune cijene od 104.000 $ u razdoblju od 4 godine. Neki ljudi odluče ići na skuplji privatni faksu, a neki ljudi odluče ići na malo jeftiniji javni faks, ali to je prosjek. Također, velika je pretpostavka da je to samo na 4 godine. Prema Zavodu za školstvo, samo 54% studenata dodiplomskog studija završi u roku od 6 godina. Dakle, za 46% ili neće diplomirati, ili treba skoro 10 godina da diplomiraju, ovo je strašno ulaganje. No, pretpostavimo da su vaša djeca sjajna prvoj polovici studija, koji završavaju u roku od šest godina (ili nadamo se u roku od četiri).

Je li to isplativo? Prvo, pogledajmo to potpuno iz monetarne perspektive. Tijekom života, prema CollegeBoard-u, diplomom se može očekivati ​​da će se zaraditi 800.000 $ više nego njegov kolega koji nije išao na fakultet. 800.000 $ je velika razlika, zar ne?

Ako uzmem 104.000 $, i uložim ga na štednom računu koji je imao prihod kamate od 5% godišnje, završio bih sa dodatnih 1,4 milijuna dolara dolara tijekom 50 godina. 600.000 $ više. 600.000 $ je velik dodatni novac na kojeg bi 18-godišnjak mogao gledati u svojoj mirovini. Također mislim da je 800.000 $ gore citirana cifra previsoka. Sada većina motivirane djece koja imaju interes i resurse da idu na fakultet i mislim da je to jedini način, ako žele dobar posao. Ako su se ta ista djeca odlučila ne ići na fakultet moje mišljenje je da bi se brzo zatvorio taj jaz od 800.000 $ razlike onih sa fakultetom i bez njega.

Nema se puno toga za reći. To je loša investicija za roditelje, a studentski krediti se čine financijski neodgovornim kao teret koji ćete postaviti na svoju djecu prije nego što počnu svoj profesionalni život.

4. Dug Ropstva

Kako troškovi života dalje nadmašuju plaću, teško da je dovoljno samo da preživite iz tjedna u tjedan, a kamoli financijski planirati unaprijed. Kada mladi počnu svoje odrasle živote opterećeni stotinama tisuća duga, to gotovo jamči da će biti zaključani u životu ropstva duga. Drugim riječima, oni će biti zarobljeni u radu bez obzira na to da li posao može platiti ovu obvezu i  suprotno od njihovih strasti. Dodaj na to sve još i pritisak proizvedenog prestiža “posjedovanja” kuću, lijepog automobila, započeti obitelji ili se oblačiti na određeni način, vi će te pokušati sve gubeći svoj život da bi platili za te stvari.

Nisam siguran da je ovo bio dio izvornog američkog sna (ili sna pravog kapitalističkog društva), ali, nažalost, neosporno ono što će mladi diplomant postati. Sigurno, postoji više načina provedbe ispunjavanja našeg ograničenog vremena na ovoj planeti nego trčati čitav život za istim kao hrčak u kotaču.

5. Znanje je Besplatno

Važno je naglasiti razliku između škole i znanja. Te stvari ne idu ruku pod ruku. Mnogi ljudi idu na fakultet i nikada nisu dobili korisno znanje, i mnogi ljudi koji nikada ne pohađaju školu su neki od najmudrijih i najuspješnijih ljudi u svijetu.

U 1700-tima, znanje bilo ograničeno na one sa sredstvima za kupnju knjiga, ili onima koji bi mogli priuštiti da šalju svoju djecu u školu (najviše djece je ostalo doma da bi radilo na obiteljskom dobru). Ben Franklin je shvatio da je cilj imati jednake uvjete u društvu, svatko mora imati pristup znanju. Dakle, on je osnovao prvu javnu knjižnicu u Americi (koji je kasnije postalo Sveučilište Pennsylvania). Sada kada Internet djeluje kao globalna open-source knjižnica i daruje znanje, svatko ima sposobnost da uči o tome što ih najviše interesira i to besplatno.

Ne morate trošiti novac samo da bi dobili komad papira rekavši da ste “službeno stekli znanje”. Što je cilj? komad papira, ili stvarno znanja? Ako je znanje, kako se nadamo da bi trebalo biti, onda fakultet više nije najučinkovitiji način da dođete do tog cilja.

6. Potraćena Mladež

Za sve one koji su rekli da su imali najbolje vrijeem u životu na faksu, pitamo se, “Ne biste li se mogli napiti i koketiraju sa suprotnim spolom bez faksa?” Mi smo vjerojatno imali najbolje vrijeme naših života jer smo bili mladi, zdravi, bezbrižni i to je bio prvi put da smo bili izvan naše roditeljske kontrole. Fakultet se samo dogodio da se mjesto gdje smo živjeli ovo iskustvo. Ali to je visoka cijena koju trebate platiti, jer se svi od tih čimbenika ne mijenjaju u nedostatku fakulteta.

Nadalje, koliko vas je otišlo na studij čisto iz obveze? Moji roditelji mi nikada nisu dali tu mogućnost, iako, u retrospektivi, nisam bio dovoljno zreo da cijenim svoj precijenjeno obrazovanje. Tek kasnije u životu kad sam znao što želim biti, počeo sam cijeniti školu.

U tim nevjerojatnim godinama života, prelazak od djeteta do odrasle osobe, zamislite što bi se moglo postići ili doživjeti da niste zaključani u domu iz obveze. Konačno, fakulteti će uvijek biti tu za vašu djecu, bez obzira kada i ako se odluče ići.

7. Ograničeni Životni Izbor

Mnogi ljudi koje smo susreli kažu da su zavidni našem životu punom stalnog putovanja, ali oni se osjećaju previše zarobljeni od strane financijskih obveza pokušavajući živjeti alternativnim načinom života. To je rezultat ciklusa duga ropstva kojeg smo objasnili ranije, koji počinje sa studentskim kreditima. Zbog dugova nastalih dok ste faksu, i niz drugih razloga, mnogi mladi završe ograničavajući svoje mogućnosti u životu. Nama se obično govorilo suprotno, ali jednom kada student dostigne neki srupanj on može osjećati obvezu da se nastavi ta karijera, čak i ako ona pada u nemilost s njima. Većina djece obično ne znaju što žele, se 18 godina.

Život bi trebao biti skup iskustava, a ne skup sjajnog nakita koji ne znači ništa na našim životnim putevima. Ako tražimo život izvan poslovičnog okvira – život putovanja, strasti, avantura, samostalnosti – onda društveni pritisci i fakulteti postaju dužnički zatvor koji nas zaključava u uskom rasponu iskustva.

8. Bezbroj Alternativa

To je druga strana priče koju roditelji ne bi smjeli vidjeti, ili čak i razmišljati o tome za njihovu djecu. Prvo, ona počinje sa željom za svoje dijete, koja je daleko važnija od društvenog uspjeha – a to je sreća! To se može postići samo ako dopustimo da naša djeca žive u svojoj strasti. Uostalom, to je njihov život kojeg oni izrađuju, a mi bi trebali vidjeti naš posao kao vodič kako bi ih slijediti vlastiti put, a ne da diktira neke društvene fantazije.

Čak su naši roditelji još uvijek ogorčeni da smo odustali od tradicionalne definicije uspjeha da bi krenuli u potjeru za alternativnim načinom života kod kuće i opsežnog avanturizma.

Dakle, ono što je alternativo dostupno umjesto da ide na fakultet? Prvo, možete uzeti online tečajeve putem OpenCourseware ili bilo kojeg drugog tečaja ako želite trošiti kredite. Možete mogu naučiti vještinu postavši učenik. Možete volontirati za dobrotvorne svrhe ili čak za velike tvrtke kako bi saznali više o tome kako su te organizacije rada funkcioniraju.

Možete putovati i prihvatiti poslove koji se nađu na putu (ili ESL učiti engleski u inozemstvu). Možete pokrenuti posao, neprofitnu organizaciju, ili osnovati blog. Možete naći mentora ili postati samouki stručnjak u bilo kojem polju. Možete stvoriti nešto lijepo, umjetnost, glazbu, obrt ručnog rada, napisati knjigu, ili graditi nešto. Ovaj popis je beskrajan, a vi mladi će te dobiti veliko znanje sa svakim od tih primjera i još mnogo toga.

Konačno, vi možete prihvatiti honorarni posao i uživati ​​u svojoj bezbrižnoj mladosti dok ne otkrijete svoju strast. Moramo prestati pretpostavljati da je “nedostatak smjera” jednak neuspjehu. Mi smo dobili ovaj život, i on ne bi trebao biti uzaludan trošen na aktivnost koje drugi očekuju od nas da učinimo.

U ovom trenutku, naša djeca uče ono što ih zanima, i to je bitno njihove živote. Mi svi učimo bolje kada smo inspirirani. I mi imamo veliko povjerenje u ovom pristupu da će ih bolje pripremiti za život. Svemir ima čudan način daje ljudima ono što oni žele. Nažalost, većina ljudi su previše zauzeti gunđanjem o njihovoj situaciji, a da čak ne žele definirati što žele.

U zaključku, učimo našu djecu ono što oni vole. Sreća je daleko važnija od bilo kojeg statusnog simbola ili plaće, bez obzira što tko misli. No san je prevelik da bi se postigao. Fakultet-posao put je samo jedan način za postizanje određenih ciljeva među mnoštvom drugih možda i prosperitetnijih iskustava.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(mag.Alfred Bošković/uredio: nsp, youtube.com/uredio: nsp)

Zajedničko obilježje autoritarnih režima je kriminalizacija alternative

Nažalost, ove restrikcije nacističke ere na ograničenje prava na roditeljsku skrb je ostao zakon u Njemačkoj, ostavljajući roditelje koji žele veću kontrolu nad obrazovanjem svoje djece, bez opcija. To je razlog zašto su 2006. godine Uwe i Hannalore Romeike, njemački par koji su školovali kod kuće svoje troje djece iz vjerskih razloga (kršćani), zatražili azil u Sjedinjenim Državama. Imigracijski sudac Lawrence Burman je potvrdio njihov zahtjev za azil, priznajući da sloboda roditelja da školuju kod kuće svoju djecu je “temeljno ljudsko pravo.”

Nažalost, trenutna američka administracija ne vidi to na taj način, te je najavila da će povući odluku suca Burmana. Ako administracija bude uspješna, obitelj Romeike bi mogla biti poslana natrag u Njemačku gdje će biti prisiljeni da svoju djecu šalju u škole čiji nauk krši njihova vjerska uvjerenja. Ako odbiju, oni će se suočiti sa ogromnim novčanim kaznama, zatvorom, ili čak gubitak skrbništva nad djecom!

Žalba administracije u Americi tvrdi da savezna vlada ima ustavnu ovlast da zabrani školovanje kod kuće u svih pedeset država. Istina je da Ustav ne daje saveznoj vladi moć da kontrolira bilo koji vid obrazovanja. Osim toga, roditelji koji poput obitelji Romeike, imaju vjersku motivaciju za školovanje kod kuće, trebaju biti zaštićeni od strane slobodne klauzule Prvog amandmana.

Neprijateljstvo Federalne vlade prema školovanju kod kuće dijele dužnosnici na svim razinama vlasti. Unatoč uspjehu pokreta legalizacije školovanja kod kuće u svakoj državi, mnoge obitelji su još uvijek izložene maltretiranju od strane lokalnih dužnosnika. Uznemiravanja variraju od “kućnih posjeta” zaštitnih dječijih agencija, pa sve do kaznenog progona za kršenje zakona protiv needukacije djece.

Svaki Amerikanac koji cijeni slobodu treba podržati školovanje kod kuće – iskreno. Ako Vlada može uzurpirati roditeljski autoritet nad nečim temeljnim kao što je obrazovanje njihove djece, gotovo da ne postoji područje roditeljstva izvan granica intervencije Vlade.

Predavanja kod kuće su se pokazala kao učinkovito sredstvo obrazovanja. Svi smo upoznati sa izvanrednim akademskim postignućima, uključujući u nacionalnim natjecanjima u pravopisu i drugim natjecanjima, djece koja su se školovala kod kuće. Osim toga, učenici koji su školovani kod kuće uglavnom prolaze bolje od svojih vršnjaka iz javnih škola obrazovanih po svim mjerama uspjeha u školi.

Ima smisla u tome da djeca čine bolje kada je njihovo obrazovanje pod kontrolom onih koji znaju najbolje njihove jedinstvene potrebe, nego jedan savezni birokrat. Jaka pokret školovanja kod kuće također može poboljšati druge oblike obrazovanja. Ako natjecanje poboljšava robu i usluge i u drugim područjima života, zašto ne bi natjecanje poboljšalo obrazovanje? Sve veći i rastući pokret učenja kod kuće bi mogao potaknuti javne i privatne škole za inovacije i poboljšanja.

Kada vlada ometa roditeljsku mogućnost odabira vrste obrazovanja koje je najbolje za svoje dijete, to je nemoralno i na način nije u skladu sa slobodnim društvom. Vlada koja krši prava školovanja kod kuće na kraju će kršiti prava svih roditelja. Djeca koja su školovana kod kuće imaju veću vjerojatnost da prihvate filozofiju slobode, te da se pridruže naporima za vraćanje slobode. Zapravo, ne bih se iznenadio da buduće vođe pokreta slobode, budu školovani kod kuće.

Vjerujem tako snažno u pokret učenja kod kuće, pa sam upravo najavio svoj plan i program za obitelji koje školuju djecu kod kuće. Ron Paul
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
Dr. Ron Paul (activistpost.com), youtube.com/ uredio: nsp