Šokantni razmjeri demografskog sloma i iseljavanja iz Hrvatske najbolje su vidljivi u ispražnjenim učionicama, a u 2019./2020. školskoj godini situacija bi mogla biti gora nego ikad do sada

Prema podacima Ministarstva znanosti i obrazovanja, temeljenima na privremenim podacima ureda državne uprave iz lipnja ove godine, čak 137 osnovnih škola u nas u novoj školskoj godini nije upisalo niti jednoga jedinog prvašića! Zbog toga, ali i zbog manjka učenika ostalih razreda, ukupno 12 područnih škola na jesen će, u Ministarstvu kažu “privremeno”, morati staviti ključ u bravu.

Privremeno ili ne, ali iskustva iz prethodnih godina pokazuju kako rijetko koja područna škola s vremenom oživi, a uporište ne treba daleko tražiti – dovoljno je pogledati službene podatke o broju živorođene djece proteklih godina (ne računajući iseljavanja), a koja će sljedećih godina kretati u školu.

Koliko je situacija gora u odnosu na prošlu školsku godinu svjedoči i to što je lani bilo 117 osnovnih škola koje nisu upisale ni jednog učenika prvih razreda, a privremeno je bilo zatvoreno osam područnih škola. U samo godinu dana, dakle, broj škola bez prvašića povećan je za 20, a zbog toga ćemo od jeseni u klupama imati 24 razreda najmlađih đaka manje nego lani. Od ovogodišnjih 137 osnovnih škola bez upisanih učenika u prvi razred njih 125 nastavit će s radom zahvaljujući ranije upisanim generacijama. Među njima, naravno, najviše je područnih škola, ukupno 118.

Međutim, više nego zabrinjavajući jest podatak da u nas čak ni u neke matične škole više ne dolaze novi naraštaji. Tako ukupno pet matičnih škola u 2019./2020. školskoj godini nije upisalo ni jednog prvašića, a među njima su dvije matične osnovne škole iz Dalmacije: Osnovna škola “Novigrad” u Zadarskoj županiji te Osnovna škola “Kuna” u Kuni Pelješkoj, malenom mjestu u unutrašnjosti otoka Pelješca (općina Orebić).

Općenito gledano, prazne se učionice u cijeloj Hrvatskoj, i to ne samo na otocima, zaleđu, brdsko-planinskim krajevima ili slavonskim ravnicama. U čak 19 županija evidentirano je po nekoliko škola u kojima u novoj školskoj godini nije upisan ni jedan prvašić, jedino Međimurska županija i Grad Zagreb zasad tih problema nemaju. Najgora je situacija u Primorsko-goranskoj te Vukovarsko-srijemskoj županiji, gdje je u svakoj po 12 takvih škola, a ne zaostaju ni Splitsko-dalmatinska te Brodsko-posavska s 11, uglavnom područnih, osnovnih škola koje nisu upisale ni jednog učenika u prvi razred. U Dalmaciji još Zadarska te Dubrovačko-neretvanska županija bilježe svaka po sedam takvih škola, dok ih je u Šibensko-kninskoj pet. Problema ima i sjever Hrvatske, u Varaždinskoj županiji, primjerice, dvije osnovne škole nisu upisale prvašiće.

Ono što je za svaki kraj najteže jest zatvaranje male škole. Od 12 takvih područnih škola koje od jeseni zbog manjka učenika svih razreda više neće raditi tri su iz Dalmacije – područna škola Krstatice kojoj je matična Osnovna škola “Zagvozd” u Splitsko-dalmatinskoj županiji, te još dvije u Šibensko-kninskoj županiji, područna škola “Danilo” matične Osnovne škole “Vrpolje” te područna škola “Radonić 1″ Osnovne škole Antuna Mihanovića Petropoljskog iz Drniša.

Sa zatvaranjem škola, ali i nedostatkom đaka u prvim razredima, otvaraju se brojni problemi poput zadržavanja radnih mjesta učitelja koji, u slučaju da ne budu prebačeni u matične škole, praktički postaju tehnološkim viškovima. No, još su razornije posljedice zatvaranja škola i manjka učenika u opustošenim područjima za život toga kraja.

- To mora biti uzbuna i za lokalne zajednice. Ovo su alarmantni podaci na koje upozoravamo godinama. Ne zatvaraju se samo škole, zatvara se razvoj toga kraja, nestaje život, što nosi velike ekonomske posljedice. Tu je i starije stanovništvo koje ondje ostaje i uglavnom ulazi u sustav socijalne skrbi, dakle prepušteno brizi države. Hrvatska je navikla na postupno nestajanje što nije dobro i ne smije nikoga ostaviti ravnodušnim – ocjenjuje demograf zagrebačkoga Ekonomskog fakulteta prof. dr. Anđelko Akrap, koji godinama poziva na donošenje dugoročne strategije razvoja.

Situacija, kaže, može biti samo gora, na što upućuju negativni demografski trendovi. U Hrvatskoj je, primjerice, 2009. godine bilo 44.753 živorođene djece, a lani je njihov broj pao na 36.945.

- I bez iseljavanja godinama bilježimo pad broja živorođenih, a znamo da u valu iseljavanja odlaze čitave obitelji. Čak i pod pretpostavkom da se iseljavanja zaustave, jasno je da će idućih godina biti sve manje upisa u prve razrede osnovnih škola – jasan je profesor Akrap.

Zatvorene škole

Među 12 područnih škola koje će se u novoj školskoj godini privremeno zatvoriti, tri su s područja Dalmacije. Tu su još tri u Primorsko-goranskoj županiji te po jedna u Sisačko-moslavačkoj, Karlovačkoj, Bjelovarsko-bilogorskoj, Ličko-senjskoj, Brodsko-posavskoj i Istarskoj županiji.

Otoci i Zagora najugroženiji

Što se tiče škola bez upisanih prvašića u novoj školskoj godini, u Splitsko-dalmatinskoj županiji među njih 11 su, primjerice, područne škole kojima su matične one u Vrgorcu, Trilju, Žrnovnici i sl. pa sve do Jelse na Hvaru, u Zadarskoj županiji one koje pripadaju osnovnoj školi u Benkovcu te područne škole na otocima Silbi, Velom Ižu, Vrgadi, u Šibensko-kninskoj županiji prvašića također nemaju područne škole na otocima Zlarinu, Prvić-Šepurinama, Krapnju, ali i ona u zaleđu u Kijevu, dok su to u Dubrovačko-neretvanskoj županiji područne škole Suđurađ, Bijeli Vrh, Gabrili, Pridvorje itd..

Okrug Gornji samostalna škola

Splitsko-dalmatinska županija u 2019./2020. školskoj godini dobit će jednu matičnu školu više, ali prije svega zahvaljujući administrativnim izmjenama. Naime, u tijeku je postupak statusne promjene područne škole Okrug Gornji pri Osnovnoj školi “Petar Berislavić” u Trogiru te će ona ubuduće djelovati kao samostalna osnovna škola.

Pad sredinom stoljeća

Prema projekcijama demografa prof. dr. Anđelka Akrapa, čak i u situaciji da nakon 2020. godine Hrvatska ima veći broj useljenih nego iseljenih stanovnika te da se zadrži današnja razina fertiliteta, sredinom stoljeća možemo očekivati veliki pad broja stanovnika (na 3,15 milijuna). Ono što je posebno zabrinjavajuće jest da bi do 2051. godine udio mladih u dobi od 0 do 14 godina u ukupnom stanovništvu s 14,5 posto koliko je iznosio 2016. godine mogao pasti na 12,1 posto, odnosno u tome bismo razdoblju mogli ostati bez više od 200 tisuća mladih te dobi – 2016. godine bilo ih je 590 tisuća, dok se za 2051. godinu predviđa pad na 379.600.

(slobodnadalmacija.hr)

“A da malo muslimanske djevojke u Velikoj britaniji pokušaju na jedan dan NE nositi hidžab i vidjeti kako je lijep život u slobodnom društvu u kojem su žene jednake s muškarcima i ne trebaju se prikrivati da bi stekle poštovanje?”

Nemuslimanskim učenicama u gradu Lincolnshireu u Engleskoj je naređeno da navuku islamski hidžab jedan dan u studenom.

Ghada Mohamed iz Lincoln Foruma Muslimanskih Sestara organizira događaj, za koji se nada da će ga slijediti sve škole diljem Velike Britanije, kako bi nemuslimanske djevojčice povećale “znanje” o vjerskim običajima i smanjile navodne incidente zlostavljanja nad djevojkama koje nose hidžabe.

BBC je izvijestio da im je jedna muslimanska djevojka rekla da je „hidžab bio dio njezina identiteta, ali kada ga nosi ponekad osjećala se kao da nije bio dio zajednice”, te da podržava inicijativu gospođe Mohamed.

Ideja da muslimanske djevojke pokušaju da ne nose hidžab kako bi se osjećale više kao “dio zajednice” nije izneta u BBC-evom izvješću, iako ga je na društvenim mrežama proširila voditeljica talkRadija Julia Hartley-Brewer.

“Ne-muslimanske djevojke iz Lincolnshirea zamoljene su da nose hidžab na ‘Dan hidjaba’. A da malo muslimanske djevojke u Velikoj britaniji pokušaju na jedan dan NE nositi hidžab i vidjeti kako je lijep život u slobodnom društvu u kojem su žene jednake s muškarcima i ne trebaju se prikrivati da bi stekle poštovanje?”, napisala je Hartley-Brewer.

Islamske marame prethodno je promovirala sama britanska vlada, a Ured za vanjsku i zajedničku zajednicu organizirao je prigodni događaj na Svjetski dan hidžaba – koji već postoji, odvojeno od planiranog “Dana hidjaba” gospođe Mohamed. Za osoblje škole su se u 2018. godini osigurale besplatne muslimanske marame i te je škola pozivala da ih svi nose.

“Želite li isprobati hidžab ili naučiti zašto muslimanske žene nose maramu? Dođite na naš događaj. Dobit ćete besplatni šal ako se oslučite ga nositi cijeli dan ili dio dana” – glasi interna poruka sa e-pošte koja promovira događaj.

“Muslimanke, zajedno s sljedbenicima mnogih drugih religija, odlučuju nositi hidžab. Mnogi ga nose sa oslobađanjem, poštovanjem i sigurnošću. #StrongInHijab”.

Žene imaju manje izbora po tom pitanju u mnogim zemljama sa muslimanskom većinom. Nedavno je Islamska Republika Iran, osudila tri žene pred Islamskim revolucionarnim sudom na 16 godina zatvora zbog “nepoštovanja obaveznog nošenja hidžaba”.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Švedska se obvezala zabraniti sve vjerske škole u nastojanju da smanji segregaciju uzrokovanu muslimanskim školama u zemlji

Socijaldemokratska stranka, koja trenutno vodi manjinsku vladu, kaže da bi “nastavnici, a ne svećenici i imami trebali voditi škole”.

Prijedlog zakona još uvijek nije podržao parlament, ali nekoliko drugih stranaka kritiziralo je ustanove vjerskih slobodnih škola nakon izvješća o razdvajanju spolova u nastavi u postojećim institucijama, piše Dailymail.

‘Moramo srušiti segregaciju kako bismo održali Švedsku jedinstvenom … školska segregacija stoga mora biti slomljena u korjenu’ – rekao je Ardalan Shekarabi na konferenciji za novinare u Stockholmu.

Gospodin Shekarabi je izjavio kako se njegova stranka, koja gubi podršku glavnoj oporbenoj stranci u najnovijim anketama, nada se dobivanju podrške birača po tom pitanju.

‘Učitelji i pedagozi trebaju biti zaduženi za švedsku školu, a ne svećenici i imami’ – rekao je gospodin Shekarabi.

Omar Abu Helal, ravnatelj islamske škole u južnoj Švedskoj, rekao je da je ovaj prijedlog zakona “kršenje Europske konvencije o ljudskim pravima” i “slobode vjeroispovijesti”.

Sve vjerske škole u Švedskoj, jedne od najsekularnijih nacija u svijetu su “besplatne škole”, i samostalno djeluju pri primanju državnih sredstava.

Budući da je u švedskom zakonu zabranjeno naplaćivati osnovno obrazovanje za djecu do 18 godina, bilo koja državna škola je financirana od strane države.

Postoji 71 osnovna i srednjoškolska vjerska škola, koje čine pet posto svih besplatnih škola u Švedskoj. Jedna je židovska, 59 su kršćanskih, a 11 Muslimanskih.

Postoji nekoliko drugih židovskih škola koje ne spadaju u ovu kategoriju, budući da u svojim obrazovnim planovima nemaju određene vjerske elemente i postoje kako bi surađivale sa etničkom manjinom.

Segregacija, integracija i useljavanje bit će glavna tema razgovora u vodstvu države do općih izbora u Švedskoj, zemlja koja je tijekom europske migracijske krize primila čak 163.000 tražitelja azila u 2015. godini.

Zemlja je registrirala oko 400.000 zahtjeva za azil od 2012. godine, ili jedan na svakih 25 stanovnika, rekord u Europi.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Proizvodnja nasilja odigrava se i u civilnom životu kroz naglašenu militarizaciju policije, pooštrenje sustava nadzora, represiju prema prosvjednicima i neumjeren porast zatvorske populacije koja se sada popela na 2.3 milijuna ljudi. Ratna retorika sada se koristi i za ukidanje socijalnih povlastica za najnemoćnije članove društva, ali i za napad na građanska prava žena i manjina

Književnik, sveučilišni profesor i pedagog Henry A. Giroux u komentaru za Truthout piše o uvođenju trajnog ratnog stanja u SAD-u i popratnoj popularizaciji nasilja koje sve više prožima cijelo američko društvo. Nakon 11. rujna 2001. započeo je proces militarizacije društvenog i javnog života i brisanja granica između vojnog i civilnog, ratnog i mirnodopskog.

„Metafizika rata i s njome povezani oblici nasilja sada se uvlače u svaki aspekt američkog društva”, a država proizvodi nasilje na svim razinama i uvodi trajno izvanredno stanje koje se očituje i u ratnim zločinima počinjenima s blagoslovom vlade: ubijanje civila bespilotnim letjelicama, zločini nad afganistanskim seljacima od strane „ubilačke ekipe” američkih vojnika, fotografije na kojima njihovi suborci poziraju s odsječenim udovima talibana i, naposljetku, zloglasni slučaj narednika Roberta Batesa koji je u samotnom noćnom pohodu u ožujku pobio 17-ero civila, uglavnom žena i djece.

Demonizacija, dehumanizacija

Takvi slučajevi nisu novost i prizivaju u sjećanje savezničko bombardiranje Dresdena i bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki u Drugom svjetskom ratu ili poznati pokolj u My Laiju koji je “odigrao ključnu ulogu u mobiliziranju antiratnih prosvjeda protiv Vijetnamskog rata”. Neke stvari ipak nije moguće opravdati inzistiranjem na nužnoj obrani nacionalne časti. Uz to što “demonizira neprijatelja i dehumanizira vojnike”, ratno nasilje razotkriva “moralni kukavičluk ratnih huškača” i ukida pojam moralne odgovornosti. Činovi nasilja nisu izolirani incident, već proizlaze iz “kulture tržišta” koja uzor vidi u ekstremnoj varijanti socijalnog darvinizma: u ratu svih protiv svih svatko je neprijatelj, a preživljavaju samo najjači. U takvom društvu nasilje je pravilo, a ne iznimka, a proizvodnja nasilja postaje izvor zabave za mase i profita za tvorce popularne kulture.

Proizvodnja dehumanizacije odvija se i u školama, zatvorima, vojarnama i drugim poprištima komercijalizacije nasilja čija je druga svrha discipliniranje dijelova stanovništva na koje se gleda kao na prijetnju društvenom poretku. Mnogi stambeni prostori sve više nalikuju vojnima i predstavljaju oličenje kulture u kojoj nasilje i kažnjavanje postaju temelj politike, društva i zabave. “Privatizacija i militarizacija škola” pretvara učenike u pokorne, ukalupljene potrošače bez osjećaja društvene odgovornosti i sposobnosti za kritičko mišljenje, dok se siromašniji i pripadnici etničkih manjina izdvajaju iz školskog i u velikom broju slučajeva prepuštaju kaznenom sustavu. Javni prostori i institucije sve su više nalik ratnim zonama u kojima se njeguju “tržišno pokretani egocentrični interesi autonomnog pojedinca”, podrazumijevajući nepovjerenje i strah od drugih i naglašavajući osobnu sigurnost nauštrb sigurnosti zajednice.

Povratak u barbarizam

Komercijalni uspjeh holivudskog filma “Igre gladi” Giroux vidi kao simptom “društva u kojem je nasilje postalo novi univerzalni jezik”. Film o društvu u kojem se elite zabavljaju promatrajući međusobno ubijanje djece prikazuje krajnji ishod onoga što je Giroux u svom drugom nedavnom tekstu nazvao “samoubilačkim društvom”. Činjenica da takav film može doseći toliku popularnost među mladima i ostvariti toliko visoku gledanost i zaradu alarmantan je pokazatelj “moralne praznine američkog društva”, a način i kontekst u kojem je u njemu prikazano nasilje nad djecom odražava patološko stanje u kojem su “temeljne vrednote fašističke države” preuzele glavnu riječ.

Ratno stanje širi se i izvan granica Amerike, a u “neoliberalnom teatru okrutnosti” gube se granice između opravdanog i neopravdanog nasilja. Ratni zločini često se opravdavaju kao neizostavan dio ratovanja, kao što je ministar obrane Leon Panetta slučaj Roberta Batesa lakonski prokomentirao sa: “Rat je pakao.”

Njegova izjava označava silazak u barbarsko stanje koje je u potpunosti podređeno ratu i uništenju, bez ikakvih moralnih i etičkih obzira. Proizvodnja nasilja odigrava se i u civilnom životu kroz naglašenu militarizaciju policije, pooštrenje sustava nadzora, represiju prema prosvjednicima i neumjeren porast zatvorske populacije koja se sada popela na 2.3 milijuna ljudi. Ratna retorika sada se koristi i za ukidanje socijalnih povlastica za najnemoćnije članove društva, ali i za napad na građanska prava žena i manjina.

Proizvodnja siromaštva i oružja

“Politika i pedagogija smrti” potrudile su se da rat i nasilje postanu norma koja sada prožima sva područja života. Primjerice, nedavno je otkriveno da je trener profesionalne momčadi američkog nogometa New Orleans Saints nudio igračima novčane bonuse ako svojim protivnicima nanesu tjelesne ozljede. Popularizacijom nasilja građani se i sami pozivaju na sudjelovanje u činovima nasilja iz čistog užitka, bez obzira na dobrobit svojih sugrađana. Suvremeno potonuće u divljaštvo možda se najbolje odražava u američkoj kulturi oružja koju predstavlja Nacionalno oružano udruženje (NRA).

Njegovi pripadnici zadrti su protivnici socijalne države, a ljudska cijena očuvanja vrednota koje zagovaraju sve je viša. Gary Younge u tekstu za Guardian navodi da vatreno oružje ubija više od 85 ljudi dnevno, a ozljeđuje dvosruko više. U trgovini smrću rijetko se uzima u obzor “društvena cijena” širenja kulture nasilja, a njegov prodor u institucije ubija demokratske vrijednosti. Nasilje poprima sve ekstremnije oblike, a “javni nered postaje i spektakl i opsesija”.

Ratno stanje uzima danak i u državnom proračunu. “SAD ima najviši vojni proračun na svijetu koji je ’2010.-2011. sačinjavao 40% nacionalne potrošnje’”. Ratovi u Iraku i Afganistanu stajali su američke porezne obveznike negdje između 3.7 i 4.4 trilijuna dolara, a ljudska cijena jednako je drastična – gotovo 225,000 poginulih, preko 363,000 ranjenih i sedam milijuna izbjeglica. Novac za ratovanje namiče se smanjenjem socijalnih troškova, čime se ubrzava proces ukidanja socijalne države i stvaraju uvjeti u kojima financijaši i korporacije prisvajaju abnormalno velik dio bogatstva i moći. Nesrazmjer u prihodima i bogatstvu u SAD-u danas je veći nego ikada u povijesti, a rezultat je povišena razina “neizvjesnosti i tjeskobe” koja proizvodi dodatnu sklonost traženju utočišta u nasilju. Financijska država stapa se s državom nadzora, stvarajući društvo rizika u kojem su pojedinci prepušteni sami sebi i prisiljeni snositi posljedice nehumanosti “neoliberalnog kapitalizma”.

Beskonačni ratovi

Američkim društvom danas dominiraju “hipermaskulinost i spektakl militariziranog nasilja”, a otvoreno iskazivanje bijesa i nepristojnosti postalo je poželjan oblik građanskog ponašanja. S time je u skladu i povećana podrška javnog mnijenja mučenjima odobrenima od države, masovnog zatočenja pripadnika manjinskih zajednica i nižih društvenih slojeva te policijskog nasilja nad malodobnicima. Društvo se počinje organizirati prema ratnim načelima, a sve izraženije antidemokratske težnje otvaraju put ka otvorenoj autoritarnosti. Najvažnije političke odluke više ne donose predstavnici vlasti, već elite iz “financijsko-vojno-industrijskog kompleksa” kojima država ropski smanjuje poreze, deregulira poslovanje i daje novac za beskonačne ratove vođene u svrhu bogaćenja proizvođača oružja. Mreža nasilja poprimila je globalne razmjere i jedini učinkoviti otpor koji joj se može pružiti mora također biti globalan. To se može ostvariti, tvrdi Giroux, samo ako politika preuzme pedagoške elemente i središnje mjesto prepusti obrazovanju.

Država rata i nasilja nužno je odvojena od “javnih vrednota i formativnih kultura koje demokraciju čine mogućom”. Kako bi se ojačala građanska kultura u kojoj nasilje i kazna neće više biti sveprisutna pojava i sredstvo razonode, “zgražanje i osuđivanje” nije dovoljno. Potrebna je precizna analiza posljedica spajanja “ideoloških i institucionalnih elemenata” koje se u SAD-u odvija od 1980-ih i njegove povezanosti s činjenicom da “SAD ima preko 1000 vojnih baza u inozemstvu”. Treba jasno prokazati način na koji vojno-industrijski kompleks, sada uz pomoć zatvorskog i obrazovnog sustava, koristi nasilje za “oblikovanje nacionalne politike i svakodnevnog života”. Kulturne prakse neodvojive su od društvenog poretka te služe kao potvrda i produžetak njegove autoritarnosti. C. Wright Mills ustanovio je da dominantna kultura ide toliko daleko da ljudima oduzima čak i osobna iskustva, provodeći “organiziranu infantilizaciju i bijeg od odgovornosti” i izolirajući pojedince u ljušture otuđene od svakog oblika društvene svjesnosti.

Autoritarnost, potrošačko društvo, kultura slavnih

Ključno je, smatra Giroux, pronaći nove oblike govornog izričaja kako bi se mogli imenovati društveni elementi koji rade u korist ratne države i njezinih mehanizama nasilja, “istodobno mobilizirajući društvene pokrete” usmjerene ka kidanju mreža moći. Potrebno je nanovo stvoriti kulturne preduvjete za pretvaranje američke javnosti u informirane i angažirane građane, umjesto u promatrače i provoditelje nasilja. Sustav obrazovanja, nažalost, i sam je podlegao privatizaciji i militarizaciji, lišavajući učenike mogućnosti da jednog dana postanu aktivni sudionici procesa upravljanja. “Bez javnih sfera za stvaranje formativne kulture opremljene za osporavanje obrazovnih, vojnih, tržišnih i vjerskih fundamentalizama koji dominiraju američkim društvom, bit će praktički nemoguće oduprijeti se normalizaciji rata kao predmeta unutarnje i vanjske politike.”

Pedagogija mora postati sastavni dio definicije politike i političkih praksi. Kritičko razumijevanje politike razbit će uvriježene mentalne obrasce koji daju legitimitet ratu i nasilju i pokrenuti djelovanje ka promjeni i društvu u kojem rat više neće biti trajno stanje niti osnovno načelo organizacije svakodnevice. “Višak straha, nesigurnosti i oslabljenog društvenog angažmana” koji proizvodi “neoliberalni društveni poredak” dovest će do stvaranja autoritarne države zamaskirane u potrošačko društvo i kulturu slavnih ukoliko javnost, radi budućih generacija ako već ne radi sebe, ne prepozna i ne uništi mehanizam nasilja i štovanje smrti zamijeni štovanjem života. Pojedinci i organizacije trebaju se trgnuti, obrazovati i povezati kako bi kolektivnom akcijom obnovili demokratske vrijednosti i institucije koje će im to omogućiti.

Prosvjedi diljem Amerike i svijeta, čiji su nositelji uglavnom mladi ljudi, dokazuju da reforma ne može biti kratkoročni projekt, već dugotrajan i razrađen proces koji će bez podrške najširih političkih i društvenih pokreta ostati tek vanjska forma. Potrebno je osmisliti novi govor za izražavanje i pronaći nova mjesta za provođenje novih oblika djelovanja kroz koje će se, riječima Girouxa i Michelle Brown, “rekonfigurirati novi kolektivni subjekt, modaliteti društvenosti i ‘alternativne konceptualizacije sebstva i odnosa prema drugima’”. SAD mora iskorijeniti nasilje i suzbiti virus rata želi li zadržati svoje pravo da se i dalje naziva demokratskom državom; pokreti mladih zasad su najbolja šansa da se to i ostvari.

Henry A. Giroux
 
 
(nacional.hr/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8969"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]