U zadnje vrijeme cijena nafte prilično je krenula padati. To šteti prije svega Rusiji, Iranu i Venezueli. O uzrocima pada cijena nafte se špekulira, pa se tako mogu čuti i teorije zavjere.

Ako na svijetu postoji ijedna “strateška sirovina”, onda je to nafta. Ratovi su vođeni zbog nafte, vlade padale. Cijena za tu sirovinu svjetskog gospodarstva može zagušiti konjunkturu ili ju potaknuti.

Tržište nafte inače po pitanju cijene reagira veoma osjetljivo na svaku vrstu smetnji. Međutim, ono što je dugo vremena važilo poput prirodnog zakona, trenutačno se čini kao da je stavljeno izvan snage. Cijene nafte su proteklih mjeseci pale za više od 20 posto – unatoč teškim krizama u nekima od važnih zemalja u kojima se crpi nafta: Rusija je upletena u ukrajinski konflikt, u Iraku bjesne borbe s radikalnim islamistima “Islamske države”, Nigerija je bila pogođena epidemijom ebole….

Robert Burgess, glavni ekonom za rastuća tržišta pri odjelu za analize Deutsche Banka – Deutsche Bank Research – u Londonu pad cijene nafte obrazlaže klasično na temelju načela ponude i potražnje. Za Burgessa su dva faktora odlučujuća: briga za konjunkturni razvoj u Europi i nekolicini zemalja u ubrzanom gospodarskom razvoju, kao i obilna ponuda na naftnim tržištima, prije svega zbog revolucije u SAD-u po pitanju dobivanja fosilnog goriva iz uljnih škriljevaca.

Niske cijene nafte bolnije od sankcija

Sredinom listopada je Deutsche Bank Research objavio jednu studiju u kojoj je istraženo koje posljedice niska cijena nafte ima za najvažnije zemlje u kojima se ta sirovina crpi. U tu svrhu su ekonomi istražili kojoj od tih zemalja je potrebna koja cijena kako bi se mogao financirati proračun.

Rusija, na primjer, svoj državni proračun financira s najmanje 45 posto od prihoda iz energetskog izvoza. Pritom su cijene nafte povezane s cijenama za plin. Prema brojkama Deutsche Banka, Rusiji je potrebna cijena nafte od oko 100 dolara po barelu kako bi imala izbalansiran proračun.

Trenutačno je cijena nafte znatno ispod toga i kreće se oko 80 dolara po barelu, dok je samo prije par godina bio na 150 dolara. A to ima teške posljedice, kaže analitičar Stefan Meister iz Njemačkog društva za vanjsku politiku (Deutsche Gesellschaft für Auswärtige Politik – DGAP). “Ruski proračun nije u dovoljnoj mjeru financiran. A to je posebno opterećujuće s obzirom na sankcije Zapada i na nulti rast gospodarstva u Rusiji.” Taj berlinski stručnjak za Rusiju u razgovoru za DW navodi da su niske cijene nafte za Rusiju znatno bolnije nego sankcije Zapada.

Saudijska Arabija i SAD

S tim razvojem na naftnom tržištu su se tako pojavile i teorije zavjere. U Rusiji trenutačno stanje podsjeća na osamdesete godine. I tada je cijena nafte znatno pala – jedan od razloga za raspad Sovjetskog Saveza. Na to je nedavno podsjetio Nikolaj Patrušev u jednom intervjuu za vladine novine “Rossijska Gazeta”. Patrušev, koji radi kao tajnik ruskog Nacionalnog vijeća sigurnosti, je za spomenute novine izjavio da su Sjedinjene Američke Države prije tri desetljeća izazvale pad cijene nafte kako bi Sovjetski Savez dovele do bankrota.

Također u izvješću Ruskog instituta za strateške studije RISS, objavljenom sredinom listopada, stoji da sadašnji pad cijene nafte ima veze s jednim dogovorom između SAD-a i Saudijske Arabije. Doista, Saudijska Arabija dosad nije pokazala nikakve naznake da bi smanjivanjem eksploatacije nafte htjela stabilizirati cijenu nafte.

Naprotiv: ta zemlja je eksploataciju u rujnu još i povećala. Istovremeno se Saudijska Arabija usprotivila zahtjevu Venezuele da se održi poseban sastanak Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC), tako da će se o tome moći raspravljati tek na regularnom sastanku OPEC-a krajem studenog.

Doduše, i Saudijska Arabija pati zbog niske cijene nafte, jer je i njoj za izbalansirani proračun potrebna cijena od oko 99 dolara po barelu. Ali Saudijska Arabija je u godinama u kojima je cijena nafte bila visoka stvorila zalihe od oko 450 milijardi američkih dolara koje toj zemlji sada mogu pomoći da u miru razmišlja i djeluje.

I Iranu su potrebni naftni dolari

Drukčija je situacija u Iranu – Rijadovom vječitom rivalu u borbi za utjecaj na Bliskom istoku, ističe u intervjuu za DW Kirsten Westphal iz berlinske Zaklade znanost i politika. Iranu su prijeko potrebni prihodi od prodaje nafte, kaže ona i dodaje da Teheran, doduše, gaji nadu da će pad cijene nafte biti kratkog daha, ali i da je Iran zbog sankcija Zapada od 2011. izgubio više od polovice svojih prihoda od poslovanja s naftom. Za ujednačavanje svog državnog proračuna Iranu je potrebna cijena nafte od najmanje 125 dolara po barelu, navodi Kirsten Westphal.

Za iranskog ministra za naftu Bijana Zanganeha je Saudijska Arabija izravni krivac za pad cijena nafte. 12. listopada je iranska međunarodna radiotelevizija IRIB javila da je Teheran svoje cijene uskladio s onima Saudijske Arabije.

Podudaranje interesa

Visoka cijena nafte ograničava iranski manevarski prostor na pregovorima oko njegovog nuklearnog programa. Što manje prihoda Teheran ima od poslovanja s naftom, utoliko važnije je za tu zemlju ublažavanje sankcija. Berlinska stručnjakinja za energiju Westphal, doduše, kao špekulacije odbacuje tvrdnje da su Saudijska Arabija i SAD povećale eksploataciju nafte kako bi time povećale pritisak na Rusiju i Iran, ali istovremeno i priznaje da je vidljivo podudaranje interesa.

U Washingtonu istovremeno sa zadovoljstvom gledaju na činjenicu da je od svega toga povećan pritisak i na Venezuelu. Toj zemlji je za izbalansiran proračun čak potrebna cijena nafte na tržištu od 162 dolara po barelu. Samo: čak i američkim naftnim proizvođačima je potrebna visoka cijena nafte. Jer se eksploatacija fosilnih goriva iz uljnih škriljevaca ili uljnog pijeska isplati samo kod visokih cijena.

William Engdahl: ’Lažu vam da nafta nestaje, ona je vječna’

Ugledni publicist i sam je nekoć vjerovao da su izvori svjetske nafte ograničeni, no sada tvrdi da je to čista izmišljotina koju su smislile naftne kompanije, banke i korporacije. To je, tvrdi, na samrtnoj postelji priznao tvorac teorije o oskudnosti nafte, a poziva se i na jedno rusko otkriće.

William Engdahl, autor knjiga ‘Stoljeće rata: Anglo-američka naftna politika i novi svjetski poredak’ i ‘Sjeme uništenja: geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo’, tvrdi da su priče o nestašici nafte – lažne.

Engdahl, koji je nekoć vjerovao da su izvori svjetske nafte ograničeni i da bi mogli nestati već 2050. godine, napisao je novu knjigu (‘Mitovi, laži i ratovi za naftu’) u kojoj tvrdi da su priče o nafti kao fosilnom gorivu i priče o nestašici nafte čista izmišljotina. Tu priču su izmislili uobičajeni Engdahlovi krivci – banke, korporacije, velike naftne kompanije i moćne obitelji poput Rockefellera.

“To je uostalom na samrtnoj postelji i priznao M. King Hubert, tvorac teorije o oskudnosti nafte na čijim su tezama počivale sve kasnije pretpostavke. To da nema nafte, to je dogma. Počiva na teoriji da su mrtvi dinosauri, odnosno da su njihovi ostaci ušli duboko u tlo, negdje čak i 20 kilometara prije 50 milijuna godina i da su se s njihovim ostacima dogodile neobične transformacije od kojih je nastala nafta”, kazao je Engdahl u intervjuu za Globus, navodeći da su Rusi za vrijeme Drugog svjetskog rata došli do spoznaja da nafta nije fosilnog podrijetla.

Rusi dokazali da nafta potječe iz zemljine jezgre

Priče o ograničenoj količini nafte na svijetu potrebne su, tvrdi Engdahl, zbog naftnih giganata koji tako mogu podizati cijene. “Henry Kissinger je rekao: ako kontrolirate naftu, kontrolirate cijele države, pa i čitav svijet. Zato je teorija o fosilnom gorivu komplementarni dio takve politike”, ocijenio je Engdahl.

“Rusi su dokazali da nafta potječe iz zemljine jezgre, da se nalazi u samom njezinom središtu. Tijekom milijuna godina razdvajanja zemljine površine i tektonskih preslagivanja otvorili su se kanali kojima je nafta krenula prema gore, prema površini, pod velikim tlakom i zbog visoke temperature u unutrašnjosti zemlje. Tim kanalima ona negdje dolazi brže, negdje sporije. Ali, ima je svugdje. Nafte ima. Ona ne nestaje ni presušuje, nego se samo u nekim slučajevima prebrzo crpi jer treba pričekati da dođe novi mlaz”, kazao je Engdahl.

“Nafta i prirodni plin obnovljivi su izvori. No, da se to zna, nafta ne bi koštala 150 dolara po barelu”, zaključio je Engdahl, koji smatra da bi realna cijena trebala biti 70 do 75 dolara po barelu.

knjigu “STOLJEĆE RATA” William Engdahl-a možete skinuti OVDJE
 

 
(dw.de/uredio: nsp)

Dulje od stoljeća nafta je jedan od najznačajnijih svjetskih strateških proizvoda, a moderno svjetsko gospodarstvo gotovo je nemoguće zamisliti bez nje. Nafta je, uz ugljen i zemni plin, bila osnovni pokretač razvoja modernog industrijskog društva, globalne ekonomije i tržišne dinamike. Stoga je svjetsko gospodarstvo iznimno osjetljivo na promjene uvjeta na tržištu energenata, odnosno na povećanje cijena i smanjenje ponude.

[mp3player config=fmp_jw_widget_config.xml playlist=radio-101.xml]

Ne bi li osigurali monopol nad svjetskim zalihama nafte, a zajedno s time i koncentraciju najveće političke moći, mala skupina britanskih i američkih kompanija – koje podupiru njihove vlade – stvorila je jedan od najvećih mitova moderne znanosti. Izmislili su mit o ograničenosti zaliha nafte, tvrdeći da je riječ o izvoru energije koji se brzo troši i koji je nekako nastao od bioloških naslaga prije nekoliko stotina milijuna godina procesom koji je u zapadnim knjigama o geologiji opisan vrlo nejasno. No svejedno se uzima kao nepogrešiva, znanstveno dokazana činjenica.
Nova knjiga Williama Engdahla opisuje upravo začetak tog mita i njegovu ulogu u dvama velikim i razornim svjetskim ratovima, kao i u beskonačnim međunarodnim sukobima, od Hladnog rata do regionalnih ratova u Africi pa do Bliskog istoka i dalje, koje je poticala anglo-američka elita kako bi zadržala nadmoć nad naftom te kontrolirala dotok nafte i dolara koji su s time usko povezani. No, ta kontrola leži u rukama nekoliko američkih i britanskih naftnih divova koji su se nekoć nazivali „sedam sestara”, ali sada su samo četiri: ExxonMobil, Chevron, BP i Shell.

Frederick William Engdhal, Amerikanac s njemačkom adresom, geopolitički je i ekonomski stručnjak i istraživač, novinar i publicist. Autor je bestselleara “Stoljeće rata; Anglo- američka naftna politika i novi svjetski poredak” te “Sjeme uništenja; geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo.”

Povod dolaska je izdavanje knjige “Mitovi, laži i ratovi za naftu” U knjizi se provlači teza kako nafta nije ograničeni resurs, kako nam naftni lobiji žele prikazati. Ta teza je već više puta iznesena od strane naftnih stručnjaka u formulaciji kako postoje ogromni izvori nafte, ali nekonvencionalne, koja je mnogo skuplja za preradu pa samim time nije upotrebljiva, barem ne u obliku kojeg znamo. Što je temelj te teze?

“Rusi i Sovjetski Savez imali su timove fizičara i kemičara koji su radili od Rusije energetski neovisnu zemlju. To je bila tajna za vrijeme Hladnog rata kako Zapad ne bi izgubio monopol nad energentima.“

“Otkrili su da nafta ne dolazi od mrtvih dinosaure već da dolazi duboko iz unutrašnjosti zemlje pomoću eksplozija. Teorija da su se dinosauri stacionirali na poziciji Saudijske Arabije bila je apsurdna.”

Prva knjiga “Stoljeće rata; Anglo- američka naftna politika i novi svjetski poredak” polučila je golemi uspjeh. Ona je dopadljiva široj javnosti, no zar nije malo pojednostavljeno ili čak zavjernički o svjetskom odnosu moći kroz povijest govoriti samo kroz pitanje nafte? Nije li to ipak malo kompleksnija priča?

KNJIGU, Stoljeće rata, možete skinuti OVDJE

KNJIGU, Sjeme uništenja, možete skinuti OVDJE

“Povijest nafte u zadnjih 100 godina je u kontroli između svega 4 do 7 korporacija koje dirigiraju svjetskom energijom.”

Zašto se onda ratovalo u Bosni, Kambodži, Vijetnamu; zašto se uopće ratovalo i prije nego što je nafta ikome išta značila?

“Ratovi u bivšoj Jugoslaviji bila je strategija Pentagona kako bi se strateški pozicionirao u odnosu na Bliski istok, ali i u odnosu na Sovjetski Savez. A konflikti kroz povijest uvijek su bili oko pitanja moći, osiguravanja resursa i stvaranja carstva.“

Druga knjiga “Sjeme uništenja; geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo” okrenuta je na kartele proizvođača hrane. Više je nego jasno da nam velike korporacije prodaju “junk food”. Vidite li tu možda interes farmaceutskih industrija? Uostalom, nije li čudno da ta industrija još nije našla efikasan lijek protiv rata?

“Postoje lijekovi za liječenje raka, samo što se ne daju u optok. A današnja hrana koja se proizvodi, u odnosu na hranu koju smo jeli prije 40-ak godina, radi od nas bolesne i slabe ljude kako bi koristili lijekove koji će nas učiniti još bolesnijima.“

Što bi bilo kada bi se sutra zabranila GMO hrana? Svijet ima sada 7 milijardi ljudi i većina bi pomrla od gladi kada bi se koristili samo tradicionalnom ekološkom poljoprivredom?

“Smatram da bi se tradicionalnom poljoprivredom trenutačno moglo uzdržavati 12 milijardi ljudi. Glad dolazi samo zbog loše upotrebe zemlje.“

Zašto se, usprkos svemu ovome što kažete, životna dob ljudi produljuje?

“Statistički je to možda i tako ali kvaliteta života se sve više pogoršava. Rak, dijabetes i ostale bolesti pojavile su se, a nije ih bilo prije 40-ak godina.“

Europska unija se navodno priprema na scenarij izlaska Grčke iz Eurozone. Problema ima i u Italiji i u Španjolskoj. Kako vidite rasplet krize? Može li EU opstati u sadašnjem obliku?

“Sam europski model je baziran na pogrešnom i neučinkovitom modelu. Centralizirani porezni sustav ne postoji. Što se tiče stotina milijarda namijenjenih da spase grčko gospodarstvo radilo se samo da se spasi Eurozona i njemačke i europske banke koje su vezane uz grčki dug. Nije ništa učinjeno za spas same ekonomije. Europska vlada trebala bi učiniti isto što i u Švedskoj 1992. kada je bila bankarska kriza. Treba se nacionalizirati banke koje su prekršile zakone, zaplijeniti im imovinu i lagano izvući ekonomiju.

Eurozona će i dalje postojati u nekom obliku jer je učinkoviti način poslovanja. Za Grčku je kasno, a Španjolska mora što prije nacionalizirati banke.“

U knjizi stoljeće rata govorite o medijski ratnom propagandnom stroju. Što je to točno?

“U SAD-u i VB postoji dio medija koji blisko surađuje sa vladom. Novinari postaju ukomponirani dio ratnog stroja, gube svoju objektivnost. Mediji nisu zainteresirani da govore istine već se drže svoje zadane agende. U svijetu je sve manje i manje nezavisnih medija… Internet je još uvijek zadnji izvor nezavisnih informacija no i on je danas pod sve većom prijetnjom.“

Kako vidite mogućnost prosperitet Hrvatske s obzirom na njen skori ulazak u EU?

“Ne mislim da će Hrvatskoj pomoći članstvo u EU. Problem je što Unija nije demokratska struktura i njezini zakoni su samo u interesu banaka i korporacija. Iluzija je da će Hrvatska primiti bilo kakav novac za pomoć. Više nema besplatnih sredstava u Bruxellesu, što bi u konačnici moglo jako loše utjecati na vaše gospodarstvo”, završava William Engdhal.
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9006"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]