Genocidnost nas je stvorila; genocidnost će nas pratiti zauvijek. Genocidnost je specifična osobina naše vrste, koja nas izdvaja od svih ostalih životinjskih vrsta na ovom planetu.

Da li se itko zapitao zašto je samo jedna biološka vrsta – homo sapiens, tj., čovjek, tako izvanredno inteligentna? Zašto inteligenciju nisu evolucijom razvila i druga živa bića?

Ovo pitanje si nitko ne postavlja: inteligenciju u čovjeka, homo sapiensa, smatramo samo po sebi logičnom, imamo ju, tu je već odavno. Znači da je to – normalno.

Ali – to nije tako.

Ako isključimo Božji kreacionizam i držimo se modernih znanstvenih spoznaja, onda je inteligencija u homo sapiensa nastala prirodnom evolucijom. Ostaje, međutim i dalje pitanje: čemu?

Nama normalna visoka ljudska inteligencija, neusporediva s bilo kojom životinjskom, u prirodnim uvjetima je – potpuno nepotrebna. Milijuni i primitivnih i naprednih životinjskih vrsta živi sasvim dobro bez nje. Što više – one se u prirodnim uvjetima bolje snalaze bez inteligencije nego mi, ljudi sa inteligencijom.

Da bi čovjek preživio u prirodi, potrebna mu je civilizacija i njena pomagala. Bez toga, čovjek je vrlo nemoćna životinja i u prirodi bi brzo skončao.

Dugim riječima: Darwinova evolucija objasnila je nastanak raznolikosti sveg živog na ovoj planeti, sve te nevjerojatne prilagodbe pojedinih vrsti, no iznimnost ljudske inteligencije niti Darwin niti naučenjaci nakon njega – nisu objasnili.

Ako je prirodna evolucija u stanju malom sisavcu prednje noge s vremenom pretvori u krila (šišmiši), da kopnenog sisavca preoblikuje u riblji oblik i vrati u more (kitovi), kako to da barem najrazvijenijim sisavcima nije pomogla da učine sasvim mali, mali korak: povećati volumen svog mozga i razviti višu inteligenciju od postojeće? Da li je to bilo nemoguće? Sasvim sigurno nije: to je milijun puta manji evolucijski korak od povratka sisavac u more (kitovi). A ipak nije učinjen.

Odgovor je jednostavan: VISOKA INTELIGENCIJA NIJE POTREBNA ZA USPJEŠNO PREŽIVLJAVANJE. A evolucija čini samo korisne, potrebne korake.

Zaključak: mora postojati neki sasvim netipičan uzrok da se u nekih humanoida (čovjekolikih majmuna, naših genetski najbližih srodnika) razvilo upravo to, nepotrebno: povišena i na koncu današnja VISOKA INTELIGENCIJA homo sapiensa.

Da li je uzrok nastanku inteligencije – genocidnosti?

Zoolozi ne znaju niti za jednu jedinu životinjsku vrstu kojoj je glavni životni cilj pronalaženje, hvatanje i sadističko genocidno istrebljivanje pripadnika vlastite vrste i to bez IKAKVOG praktičnog razloga. Jedina vrsta koja to stalno čini je – homo sapiens.

Bezbroj plemenskih istrebljivačkih ratova kroz cijelu povijest ljudskog roda potvrđuje tu “ružnu istinu”. Lako je dokazati da se je u dalekoj prošlosti ratovalo sasvim bez razloga: svjetska populacija ljudi bila je malena; slobodnog prostora bilo je na pretek.

Nikakvo vlasništvo nije postojalo – nomadski život sakupljačkih plemena ne poznaje privatnu svojinu koju bi se isplatilo otimati. Pa ipak: stalno se je ratovalo.

Vrlo ilustriran dokaz da je takvo genocidno istrebljivanje nepotrebno, već je “istrebljivanje zbog istrebljivanja”, bili su ratni pohodi na pacifičkom otoku Nova Gvineja, gorovitoj, neprohodnoj lokaciji, naseljenoj s raznih strana različitim plemenima.

Zbog neprohodnosti otoka, ta plemena međusobno nisu imala kontakata. Jedini kontakt bili su veliki ratni pohodi: mukotrpno veranje po planinama, probijanje kroz džunglu na drugu stranu otoka, pronalaženje drugog i drugačijeg plemena, vrebanje i planiranje, napad u najpogodnijem trenutku, opći pokolj i hvatanje uglednih zarobljenika te njihovo mukotrpno prenošenje natrag, preko planina , na svoje plemensko stanište, gdje bi isti zarobljenici bili sadistički mučeni dok ne bi izdahnuli.

Antropolozi 19. stoljeća koji su sve to zabilježili, pitali su domoroce: zašto se muče prenoseći danima vezane zarobljenike, obješene o duge motke, preko otočkih gorskih lanaca? Zašto ih nisu jednostavno smaknuli odmah nakon same bitke?

Odgovor je bio: “Da bi i naši starci, koji nisu mogli s nama u pohod, isto uživali!”

Iz toga izvlačimo logičan zaključak: homo sapiens UŽIVA u ubijanju, a posebno uživa u sadističkom ubijanju pripadnika vlastite vrste i to bez ikakvog drugog razloga osim u uživanja u tome. Iako politika to prikriva, povijest potvrđuje gornji zaključak.

Kod nekih skupina našeg najbližeg srodnika, čimpanze, primijećena je slična neprirodna pojava: uživanje u ubijanju drugih (manjih) majmuna. Ubojica bi likovao a čopor promatrača padao bi u ekstazu. Hvatanje majmuna-žrtve bilo je bezrazložno. Žrtva je hvatana isključivo zbog postizanja uzbuđenja ubojice i strahopoštovanja ostalih članova čopora koji su ubijanje promatrali.
Zamislimo sad vrijeme naših pra-predaka, prvotnih praljudi, sakupljača – biljoždera.

Slučajnim mutacijama pojavljuju se gore opisani ubojice unutar čopora. Strahopoštovanjem kojeg izaziva njihova ubojitost, oni preuzimaju više ženki od drugih mužjaka u plemenu. Gen genocidnosti prenosi se time dalje i broj praljudi-ubojica raste.

Pretvara se u pleme ubojica. Praljudi-ubojice ubijaju druge praljude, preuzimaju im ženke i dalje se razmnožavaju, dok kroz milenije koji slijede, ne istrijebe sve benigne “negenocidne” praljude.

Tada počinje druga faza: međusobno ubijanje između raznih čopora praljudi – ubojica.

Evolucija treba dvije “poluge”: prva je MUTACIJA a druga – SELEKCIJA. Čim je selekcija žešća – evolucija je brža.

Najbrža selekcija jest – međusobno ubijanje pripadnika vlastite vrste.

Tko pobjeđuje u međusobnim genocidnim plemenskim pohodima? Fizički najjači?

Ne, već NAJLUKAVIJI (tj. najinteligentniji) I tu se javlja ona evolucijska karika koja objašnjava zašto je do razvoja inteligencije kod humanoida uopće došlo: inteligentniji humanoidi su bili ubojitiji od onih manje inteligentnih. A urođena genocidnost stalno je pokretala sve jaču i jaču selekciju (istrebljivanje).

To je usputni dokaz, zašto je od svih podvrsti praljudi do dana današnjeg preživjela samo jedna: homo sapiens: ta podvrsta bila je najgenocidnija pa je stoga po gore opisanom obrascu, razvila i najvišu, najubojitiju inteligenciju. I njome s vremenom istrijebila (i usput pojela) sve ostale manje inteligentne podvrste praljudi.

Praljudi su u to doba svoje evolucije već vrlo napredni; koristili su najjednostavnije alate: motku, toljagu i kamen. Inteligentnije korištenje tih alata, zamke i zasjede, donosilo je sigurniju pobjedu u pokoljima.

Inteligencija je nadvladala sirovu snagu. Evolucija praljudi dobila je silno ubrzanje jer je selekcija bila iznimno žestoka.

Paralelno se je razvijalo više različitih linija praljudi, odvojeno na raznim točkama svijeta, kamo su se s vremenom raširili iz pradomovine Afrike.
Pri kasnijim novim migracijama oni se susreću i međusobno istrebljuju. Svi su redom već odavno mesožderi i kanibali. No svima je zajednička još davno usađena crta urođene genocidnosti.

Selekcija koja i dalje protežira lukavije, stvara nove i nove rodove tih već vrlo naprednih praljudi. Jedan takav rod jest neandertalski pračovjek, koji tisućljećima vlada Europom.

No na afričkom kontinentu se javlja naknadno nova mutacija, začetak budućeg homo sapiensa, koji ratujući u Africi međusobno, traži i nove prostore, prelazi preko Bliskog Istoka u Euro-Aziju i dospijeva na koncu i u Europu.

Tamo susreće znatno krupnijeg, snažnijeg neandertalskog pračovjeka, koji ima samo jednu manu: inteligencija mu očito nije na razini pridošlice iz Afrike kojeg nauka danas naziva Kromanjonski čovjekom (prema lokaciji gdje su mu iskopani ostaci) a prvi je poznati direktni najbliži predak današnjeg homo sapiensa.
Antropolozi o tom susretu nikad ne iznose istinu: nestanak neandertalca opisuju frazom “homo sapiens je s vremenom istisnuo neandertalskog pračovjeka”.

Kako: istisnuo?

Nandertalac je u početku bio brojniji i znatno snažniji? Kako je “istisnut” od malobrojnijeg i slabijeg pridošlice?

Istina je nepopularna: pojeo ga je kromanjonac (homo sapiens), do zadnjega.

Neandertalac je koristio kratko koplje i toljagu; homo sapines dugo koplje za bacanje i luk i strijelu. Nenadertalac nije imao nikakve šanse da preživi. Svijetom je definitivno zavladao homo sapiens. Zavladao je isključivo inteligencijom, a ne snagom.

A svoju iznimnu inteligenciju može zahvaliti jedino čudnoj mutaciji gena koji je stvorio njegov davni, primitivni ali genocidni predak: prvu životinju koja je uživala u bezrazložnom ubijanju pripadnika vlastite vrste. I ubijanju općenito.
Bez obzira koliko se političari i njihovi sluge – sociolozi, povjesničari pa i antropolozi trudili, ova krvava istina o urođenoj genocidnosti čovjeka, potvrđuje se u svakom ratnom sukobu još i dan danas. Rat može imati neki ekonomski ili politički uzrok, ali sam čin genocida, koji ga uvijek prati, nema s ekonomijom ama baš nikakve veze.

Genocidnost nas je stvorila; genocidnost će nas pratiti zauvijek. Genocidnost je specifična osobina naše vrste, koja nas izdvaja iz svih ostalih životinjskih vrsta na ovom planetu.

Ta istina je društveno neprihvatljiva pa stoga i nema znanstvenih radova koji bi ju istražili i predočili javnosti. To je tabu-tema.
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)