Ako rijal devalvira, cijena nafte pala bi i ispod deset dolara za barel. Onda bi devalvirali i Kuvajt, Katar i Emirati, pa rublja, peso, bolivar, kvanza, alžirski dinar, naira, ringit, rupija…

Nad čovječanstvo se nadvila nova gadna prijetnja: svjetskim financijskim krugovima pronio se glas da bi Saudijska Arabija mogla raskinuti fiksni tečaj svoje valute rijala prema dolaru.

Neki komentatori nazvali su to “najcrnjim od svih crnih labudova”, misleći na ekstremno rijetke, neočekivane i nepredvidljive događaje s kataklizmičkim posljedicama. Kad bi se to dogodilo, rijal bi doživio naglu devalvaciju, cijena nafte propala bi i ispod deset dolara za barel, u Saudijskoj Arabiji izbila bi hiperinflacija.

Za svjetske financije bilo bi to kao udar termonuklearne bombe. Odmah u prvom valu i sve druge zemlje Zaljeva koje su svoje valute vezale za američki dolar – Kuvajt, Emirati i Katar – doživjele bi devalvaciju i erupciju inflacije. U drugom valu devalvirali bi rublja, kanadski i australski dolar, peso, bolivar, angolska kvanza, alžirski dinar, naira, ringit, rupija… Otkud takav katastrofični scenarij?

Nažalost, on nije samo hipotetski, on se već događa. Posljedica je drastičnog pada cijena sirove nafte i prirodnog plina, ali i drugih energenata, ruda i sirovina.

Kazahstan je u kolovozu “otkvačio” svoju vezu sa dolarom. Prije manje od mjesec dana i Azerbejdžan je prestao braniti fiksni tečaj manata. A paniku oko saudijskog rijala, koji je fiksnim tečajem vezan za dolar još od 1986., izazvao je rekordni pad njegove vrijednosti na forward tržištu. I brojne su banke i fondovi kupili osiguranje za slučaj da Arabija zbog pada cijene nafte raskine fiksni tečaj. No, kakve veze ima cijena nafte s valutnim tečajevima?

Dok su nafta i plin vrijedili više, zemlje izvoznice imale su velik priljev “petrodolara”, a prilike za zaradu privlačile su i inozemne investitore.

“Dolarska bonanca” činila je devize sve jeftinijima u lokalnoj valuti, a lokalnu valutu sve vrednijom (aprecirala je), pa su te zemlje postajale sve skuplje i nekonkurentnije. Da bi to izbjegle “vezale” su ili “usidrile” svoje valute (eng. pegged) za dolar, a fiksni tečaj su branile pod pritiskom aprecijacije tako što su kupovale viškove dolara i spremale ih u devizne pričuve.

Sada, kad je cijena nafte pala, događa se obrnuto. Inozemni ulagači bježe iz tih zemalja i mijenjaju lokalnu valutu u dolare kako bi ih mogli iznijeti. Da se pritom tečaj ne bi mijenjao, središnje banke tih zemalja prodaju dolare iz svojih rezervi i tako brane fiksni tečaj pod pritiskom deprecijacije.

No, rezerve ne smiju potrošiti do kraja jer im one služe i za uvoz nužnih potrepština pa su u jednom trenutku prisiljene odustati od obrane tečaja i prepustiti ga “plivanju” na tržištu prema ponudi i potražnji deviza. Kad tečajna “brana” popusti, lokalna valuta naglo devalvira.

Saudijci su prodajom nafte gomilali devizne pričuve koje su u kolovozu 2014. dosegnule 746 milijardi US dolara. No, kad je nafta drastično pojeftinila, morali su ih početi trošiti za podmirivanje proračunskih rashoda i održavanje fiksnog tečaja rijala. Do kraja 2015. potrošili su 118 milijardi dolara, a nastave li prazniti pričuve današnjom brzinom, naći će se pred zidom već za tri godine.

A kako sada stvari stoje, znatnijeg porasta cijene nafte nema na vidiku. Ne samo da na tržište dolazi novih iranskih milijun barela na dan nego i Japan pali svoje nuklearke, što znači da će smanjiti potrošnju nafte za isto toliko.

Vrlo brzo i brojne druge zemlje izvoznice sirovina, ruda i energenata morat će se prilagođavati tim novonastalim prilikama “dižući tečajna sidra”, odustajući od fiksnih tečajeva i prepuštajući svoje valute slobodnom plivanju. Već se priča i o donedavno posve nezamislivom “de-peggingu” hongkonškog dolara. Ali, ne zbog pada cijene nafte i sirovina, nego zbog straha da ne postane preskup turistima.

Trebamo li strahovati da bi tržište moglo prisiliti i Hrvatsku da digne svoje tečajno sidro i prestane braniti svoj de facto fiksni tečaj kune prema euru?

Hrvatska ne izvozi ni naftu ni željezo, ali izvozi turističke usluge. Za Hrvatsku bi “crni labud” mogao biti nagli prestanak dolaska turista, kao na početku 1990-ih. No, mogao bi biti i brži odljev deviza radi povlačenja investitora. Ništa takvo se ne događa, ali dobro je znati s koliko bi devizne municije u tom slučaju hrvatska centralna banka raspolagala za obranu tečaja kune.

Hrvatska ima ukupni neto inozemni devizni dug od otprilike 39 milijardi eura. I hrvatske banke imaju devizne obveze za oko 18 milijardi eura veće od devizne imovine (ne računajući “deviznu imovinu” koja je u kunama s valutnom klauzulom). Dio tih obveza banaka je i u ukupnom dugu zemlje.

Ukratko, Hrvatska je inozemnim i domaćim vjerovnicima i štedišama dužna za isplatu u devizama 54-55 milijardi eura. Njezine bruto devizne pričuve iznose oko 13 milijardi eura, pa pretpostavljamo da bi približno fiksnu vrijednost tog duga u kunama mogla braniti sa šest-sedam milijardi eura raspoloživih pričuva.

Knjigovodstvenim rječnikom rečeno, Hrvatska ima omjer duga i novčanog “kapitala”, ili financijsku “polugu” od osam prema jedan. U ovom trenutku ništa ne ukazuje na to da bi se Hrvatska mogla naći u istom položaju kao Kazahstan ili Azerbejdžan, ali isto tako nije moguće da se masovniji prelazak s fiksnih na plivajuće tečaje u svijetu ne odrazi i na nju.

S devalvacijom druge zemlje postaju puno konkurentnije za ulaganja, a mijenja se i opće raspoloženje svjetske financijske zajednice prema režimima fiksnog tečaja. Za Hrvatsku “crnog labuda” nema na vidiku, ali on se tako i zove zato što se pojavi a da ga nitko ne očekuje.
 
(jutarnji.hr/uredio:NSP)

Pad vrijednost roba je djelomično rezultat politike američkog “Sustava Federalnih Rezervi” (FED). Cijene nafte su počele padati gotovo istog dana kada je dolar počeo svoj brzi uspon u lipnju prošle godine, prenosi Financijski Vjesnik

Potom je u 2015. godini dolar počeo slabiti, a sve kako bi se osnažio upitan američki gospodarski rast. U međuvremenu je nafti i dalje padala cijena i to zbog dogovora s Iranom i odluke OPEC-a da zadrži razinu proizvodnje iznad dogovorene kvote.

Istovremeno američke naftne zalihe dosežu povijesno visoku razinu, a taj se trend ubrzao u drugoj polovici prošle godine, čime se dodatno povećavao pritisak na tržište.

Međutim, početna iskra je vjerojatno povezana s promjenom politike FED-a. Osnovni cilj politike takozvanog “kvantitativnog popuštanja” (Quantitative Easing) je za FED bio utjecaj na vrijednost imovine, to jest, kamatne stope bi trebale biti niske, a vrijednost dionica visoka.

Mnogi stručnjaci su mišljenja da je ideja da kontrolor izravno ili neizravno utječe na vrijednost robe loša i da će FED vjerojatno podići kamatne stope u prosincu

Naime, sada FED mora podići kamatne stope, ali to će dovesti do pada cijena ostale imovine. S druge strane je dodatno proširiti “kvantitativno popuštanje” naprosto nemoguće.

Stav američkog Kongresa i Bijele kuće u raspravi oko proračuna je da će to također značiti podizanje stropa duga u 2016. godini, ali i da nitko neće moći ograničiti izdatke zbog njegovog stalnog porasta.

U međuvremenu se povećava pritisak na dolar. MMF će vjerojatno uključiti kineski juan na košarici valuta “posebnog prava vučenja” (Special Drawing Rights), što će juanu omogućiti da u budućnosti postane rezervna valuta.

U isto vrijeme, mnoge zemlje izvoznice sirovina, kao što je Saudijska Arabija, prisiljene su prodavati svoju imovinu denominiranu u dolarima kako bi popunile rupe u proračunu.

Nije iznenađujuće što je Fed promijenio kurs. S jedne strane, jak dolar čini uvoznu robu jeftinijom za potrošače, što je vrlo važno uoči predsjedničkih izbora. No, s druge strane, jak dolar se može učinkovitije nositi s prijetnjom gospodarske ekspanzije juana.

Čak i mali interes ulagača prema juanu bi doveo do pada vrijednosti dolara. Sudeći po činjenici da kineska vlada razmatra liberalizaciju tržišta kapitala, uključivanje juana u košaricu valuta Međunarodnog monetarnog fonda je neizbježno.

Dakle, ako se FED odluči na novi krug “kvantitativnog popuštanja” (QE), to će samo doprinijeti slabljenju dolara.

Novo “kvantitativno popuštanje” će zaustaviti trend pada vrijednosti robe koji je počeo prošlog ljeta i život će biti skuplji za veliki dio biračkog tijela u Sjedinjenim Država, čime će se utjecati broj glasova koji su itekako važni za ovu vladu.

Dakle, FED sada mora birati između vršenja dugoročnog pritiska na kamatne stope i negativnih učinaka jakog dolara na korporativni profit i rasta inflacije, što je s druge strane loše za biračko tijelo.

Svjetska banka: Devalvacija je otvorila nove mogućnosti za Rusiju

S druge strane, Rusija svojom monetarnom politkom, iako su neki predviđali kolaps ruskog gospodarstva zbog nametnutih sankcija, konačno ostvaruje sve ono što je zapostavljala desetljećima i počela modernizirati i sektore gospodarstva koji nisu vezani za naftu i plin. Naime, što zbog niskih cijena nafte i jakog dolara je došlo je do devalvacije rublje, ali je taj trend ruskim tvrtkama otvorio nove mogućnosti na svjetskom tržištu. Prema glavnoj ekonomistici Svjetske banke za Rusiju, Birgit Hunsley, oznaka “Made in Rusija” će uskoro postati popularna u cijelom svijetu.

“Devalvacija rublje stvara puno zanimljivih mogućnosti za rusko gospodarstvo. Po prvi put u deset godina, “Made in Rusija” bi mogao ponovno postati globalni brand. Slaba rublja je otvorila značajne prilike za neke ruske industrije. Izvoz je počeo rasti, što je zauzvrat pridonijelo priljevu investicija”, izjavu Birgit Hunsley prenosi Brookings Institut.

Hunsley napominje da je Rusija značajno povećala izvoz u zemlje izvan Zajednice Nezavisnih Država. U prvoj polovici ove godine je ukupni izvoz povećan za 1,7%.

Prema njezinim riječima, pozitivni utjecaj devalvacije rublje ne završava ovdje i zbog slabljenja nacionalne valute su neki sektori uspjeli značajno poboljšati svoju konkurentnost.

Hunsley također napominje da su brojnim sektorima ruske ekonomije zbog poboljšanja konkurentnosti na svjetskom tržištu potrebna dodatna ulaganja.

U već u nekoliko sektora je zabilježen značajan priljev ulaganja. U prvoj polovici 2015. je volumen ulaganja u ruskoj kemijskoj industriji porastao za 23,1%, a tvrtke za proizvodnju električne opreme su imale porast investicija od 30,7%. Prema mišljenju stručnjaka, ako se dotok investicija poveća, ruski naftni sektor će također u vrlo kratkom roku povećati volumen izvoza.

Puno toga ovisi o napretku u provedbi strukturnih reformi. Dugoročni program koji se provodi od strane ruske vlade je zbog izvješća korporacije Doing Business nedavno kao uspješan priznala i Svjetska banka.

Rusija je poboljšala svoj položaj na ljestvici Svjetske banke i Međunarodne financijske korporacije (IFC) Doing Business koji mjere uvjete poslovanja u zemlji. Ove godine je Rusija bila na korak do 50. mjesta, gdje se popela nakon “nekih uredbi” predsjednika.

Na konferenciji za novinare je glavna ekonomistica Svjetske banke za Rusiju, Birgit Hunsley, rekla i da najnovije gospodarske prognoze za Rusiju sugeriraju da će BDP te zemlje ove godine zabilježiti u recesiju od nekih 3,8%, ali da će u sljedećoj godini zbog navedenih trendova rusko gospodarstvo zabilježiti recesiju od 0,6%.

Brojke Međunarodnog monetarnog fonda su malo povoljnije i za 2015. se pad ruskog BDP-a prognozira po stopi od 3,4%, a za 2016. godinu od tek 0,2%, prenosi FT Global Markets.

Sve u svemu, projekcije su u skladu s onima koje daju ruske vlasti. Središnja banka Rusije je priopćila da je ove godine u zemlji očekuje recesija od 3,9-4,4% BDP-a, a 2016. od 0,5 do 1,0%. Ranije je rusko Ministarstvo za ekonomski razvoj umanjilo svoju projekciju pada BDP-a za 2015. godinu s 3,6% na 3,3%.

Sudeći prema navedenim izvješćima iz tri različita izvora, jaka rublja bi u ovom trenutku prekinula pozitivan trend u ruskom gospodarstvu i povećala negativne učinke sankcija nametnutih Moskvi od strane Zapada zbog krize u Ukrajini.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Činjenica da SAD gradi carstvo, upuštajući se u ratove kako bi iskorištavale i pljačkale druge države ne počiva na realnim osnovama

Ratovi SAD, koji podrazumijevaju invazije, bombardiranja, okupacije, sankcije, prevrate i tajne operacije nisu proširile tržište, povećale kontrolu niti doprinijele iskorištenju resursa, uključujući radnu snagu.

Umjesto toga, SAD je uništio poduzeća, smanjio pristup sirovinama, uništio ranio ili zamijenio produktivne radnike diljem svijeta i ograničio pristup investicijama i tržištima.

Drugim riječima, globalne vojne intervencije SAD i ratovi koje vode su obrnuto proporcionalni onome što su bili ciljevi prethodnih carstava: Washington je iskoristio i potrošio domaću ekonomiju kako bi se vojno raširio, umjesto da je obogati.

Gradnja carstva u prošlosti

Europa je pravila jaka, profitabilna i obimna carstva koja su obogaćivala “središnju državu”, poticala lokalnu industriju, smanjivala nezaposlenost i povećavala bogatstvo.

Imperijalnim vojnim ekspedicijama je prethodio dolazak većih trgovinskih poduzeća (Britanska istočnoindijska kompanija), a bile su popraćene proizvodnjom, bankarstvom i komercijalnim tvrtkama velikih razmjera. Vojne invazije i politički prevrati su provođene zbog konkurencije u Europi, SAD i Japanu.

Cilj vojnih invazija je bio da se monopolizira kontrola nad najunosnijim ekonomskim resursima i tržištima u koloniziranim regijama. Imperijalna represija je bila usmjerena na stvaranje pitome radničke snage i potčinjavanje lokalnih vlasti.

Imperijalni ratovi su bili početak, a ne kraj. Oni su bili popraćeni inkorporacijom već postojeće elite u administraciju carstva.

“Dijeljenje prihoda” između imperijalnih gospodarskih poduzeća i postojeće elite je bilo ključno za “građenje carstva”.

Postojeća ekonomska aktivnost, koja je uključivala lokalne proizvođače i poljoprivrednike, a koja se natjecala s imperijalnim izvoznicima bila je uništavana i zamijenjena lošijom.

U suštini, vojne dimenzije građenja carstva su zavisile od ekonomskih interesa. Glavni cilj je bio zasipanje lokalnih tržišta proizvodima imperijalnog centra.

Gradnja carstva danas

Rezultati današnjih vojnih intervencija i invazija SAD su u potpunom kontrastu sa rezultatima prošlih imperijalnih sila. Mete vojne agresije se biraju na temelju ideoloških i političkih kriterija. Vojno djelovanje ne prati ekonomska niti kapitalistička poduzeća. Multinacionalne građevinske tvrtke carstva koje grade velike vojne baze u stvari crpe imperijalni trezor.

Današnje intervencije SAD-a nemaju za cilj preuzimanje postojećih državnih organa već komadaju osvojenu državu, desetkujući njene kadrove, profesionalce i stručnjake na svim razinama, omogućujući dolazak najretrogradnijih etnoreligijskih, religijskih i plemenskih vođa koji vode sektaške ratove jedni protiv drugih (primjer bivše Jugoslavije). Drugim riječima, nastaje kaos. Čak i nacisti su u svojoj ekspanzionističkoj fazi odlučili vladati kroz lokalne elite, održavajući administrativne strukture na svim razinama.

Invazije SAD su potčinile čitave društveno-ekonomske strukture: sva produktivna aktivnost je podređena vojnim prioritetima lidera s ciljem da se osvojena država u potpunosti obogalji. Iako je ovakvo osvajanje kratkoročno uspješno, dugoročni rezultati su nefunkcionalne države koje ni na koji način ne doprinose carstvu. Nastaje lanac američkih vojnih baza okruženih neprijateljskim, naveliko nezaposlenim stanovništvom i zaraćenim etnoreligijskom skupinama u desetkovanim gospodarstvima. (primjer bivše Jugoslavije)

Američki način “upravljanja svijetom” se svodi na carstvo propalih država. Dakle, postoji imperijalizam bez carstva, vampirsko ponašanje koje se svodi na isisavanje krvi ranjivih i nemoćnih.

Irak: Vampirska pljačka

Irak je pod Saddamom Husseinom bio ogromni proizvođač nafte i profitabilni partner mnogih većih američkih naftnih kompanija, ali i unosno tržište za izvoz SAD. Bila je to stabilna, ujedinjena i sekularna država.

Rat u Perzijskom zaljevu 1990. godine je doveo do prve faze fragmentacije Iraka i uspostavljanja male kurdske države na sjeveru pod protektoratom SAD. SAD je povukao svoje snage, ali je uveo brutalne ekonomske sankcije, ograničavajući ekonomsku rekonstrukciju nakon uništenja u Zaljevskom ratu.

Sljedeća invazija 2003. godine u potpunosti je uništila ekonomiju i rasparčali državu. Nastala je propala država, američke naftne i energetske tvrtke su izgubile na milijarde dolara, a ekonomija SAD je dovedena do recesije.

Afganistan: Beskrajni ratovi, beskrajni gubici

Rat SAD protiv Afganistana je počeo naoružavanjem, financiranjem i političkom podrškom islamističkih džihadističkih fundamentalista 1979. godine. Sekularna, nacionalna vlada je uspješno uništena. Odlukom da se napadne Afganistan u listopadu 2001. godine, SAD su službeno postale okupator u jugozapadnoj Aziji.

Narednih 13 godina, marionetski režim SAD i okupacijske snage nisu uspjele pobijediti gerilsku vojsku Talibana. Na milijarde dolara je potrošeno, uništavajući ekonomiju i osiromašujući veliku većinu Afganistana. Napori da se uspostavi vojska odana marionetskoj vlasti su propali. Povlačenje oružanih snaga iz Afganistana 2014. godine pokazuje da “građenje carstva” u jugozapadnoj Aziji nije bilo uspješno za SAD.

Libija: Od unosnog partnera do propale države

Libija je pod predsjednikom Gaddafijem evoluirala u većeg trgovinskog partnera SAD i Europe, ali i u utjecajnu silu u Africi. Režim je potpisivao velike i dugoročne ugovore s većim međunarodnim naftnim kompanijama koje je podržavala stabilna, sekularna vlada. Odnos sa SAD i EU je bio profitabilan.

SAD je zatim proveo “promjenu režima” prilikom koje je ubijen predsjednik Gaddafi i veći dio njegove obitelji, a libijska vlada i administrativna infrastruktura su u potpunosti uništeni. Svi investitori su se razbježali. Preko milijun Libijaca i imigracijskih radnika je raseljeno.

Ništa od toga se ne bi dogodilo da je Gaddafi ostao na vlasti. Američki vampir je odnio još jednu žrtvu, koju ni na koji način nije uspio inkorporirati u kraljevstvo. Čak ni imperijalna vojna baza nije uspostavljena u sjevernoj Africi!

Sirija: Rat koji vode teroristi, a ne carstvo

Washington i njegovi saveznici u EU su podržali oružani ustanak u Siriji s nadom da će uspostaviti marionetski režim i inkorporirati Damask u svoje “carstvo”. Napadi plaćenika su uzrokovali smrt oko 200.000 Sirijaca, raselili 30% stanovništva, a naftna polja je okupirala ekstremistička vojska, ISIS. ISIS je desetkovao proameričku plaćeničku vojsku, okupirajući zatim sjever susjednog Iraka.

Strategija SAD je bila da naoruža islamske ekstremiste kako bi zbacili sekularni režim Bashara el Asada u Damasku, a to im se obilo o glavu. Washingtonov rat u Siriji nije proširio “carstvo”, već potčinio postojeće imperijalne ispostave.

Pljačkanje Ukrajine i ruske sankcije

Nakon raspada SSSR, SAD i EU su se proširile na Baltik, istočnu Europu i bivše balkanske komunističke države što je približilo NATO na samu granicu s Rusijom. Zapad je za vrijeme korumpiranog Jeljcinovog režima opljačkao rusku ekonomiju u potpunosti. Dolazak Putina na vlast je primorao SAD i EU da učvrste svoje carstvo preuzimanjem Kavkaza i Ukrajine. Napad marionetskog gruzijskog režima na Osetiju 2012. godine nije bio uspješan, ali to je u stvari samo bila priprema za prevrat u Ukrajini.

Nakon prevrata, uslijedio je ustanak na jugoistoku države koji do danas nije uspješno suzbijen. Čak ni sankcije Rusiji nisu pomogle.

Kijevski režim je sada službeno bankrotirao. Građanski rat na jugoistoku je potpuno uništio ukrajinsku ekonomiju. Ugovori s Rusijom po pitanju plina su propali. Kijev ne može otplatiti svoje dugove. Dakle, ni u Ukrajini se “carstvo” nije uspješno raširilo.

Iran: Sankcije od 100 milijardi dolara ne čine carstvo

Iran je pokazao svoju spremnost da surađuje sa SAD po pitanju Afganistana i Iraka, ali kao regionalna sila ne namjerava postati vazalska država SAD.

Politika sankcija nije proizvela ustanak među Irancima niti je dovela do promjene režima. Sankcije nisu oslabile Iran do te mjere da on postane laka vojna meta. U međuvremenu, Iran je čak ojačao svoje ekonomske i diplomatske odnose s rivalima SAD, Rusijom i Kinom.

Zaključak

Oslanjanje na vojne strategije u 21. stoljeću je potpuno drugačija priča u odnosu na uspješne kolonijalne ekspanzije u 19. i 20. stoljeću, kada je ekonomski razvoj pratio vojne intervencije i političke promjene. Danas imperijalni ratovi uzrokuju ekonomsku propast u domaćoj ekonomiji, ali i beskrajne ratove u inozemstvu koji crpe sredstva carstva.

James Petras (Global Research)
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.rs,youtube.com/uredio:nsp)