Bjeloruskinja Svetlana Aleksijevič dobitnica je Nobelove nagrade za književnost za “njezino polifonijsko pisanje, spomenik patnjama i hrabrosti našeg doba

O bjeloruskoj književnici Svetlani Aleksejevič, ovogodišnjoj dobitnici Nobelove nagrade za književnost, teško nešto reći, ali sama činjenica da je 67-godišnja spisateljica “poznata” po svojoj viziji nekih ključnih događaja iz vremena Sovjetskog Saveza – Drugom svjetskom ratu, sovjetskom ratu u Afganistanu, nuklearnoj katastrofi u Černobilu 1986. i “patnjama malih ljudi nakon propasti komunizma” već ukazuje da je Nobelova nagrada za književnost otišla u ruke, kako piše francuski Le Monde, “žene koja se bori protiv sovjetskih mitova”.

Francuski RFI na ruskom jeziku piše kako je za Le Monde Svetlana Aleksejevič “kreativni glas disidenta ruskog svijeta”, a francuski dnevni list citira njene riječi: “Totalitarizam je promijenio naš narod. Imamo krvnike i žrtve, sovjetski narod s traumatičnim životnim iskustvima.”

Le Figaro joj je posvetio sljedeći naslov: “Svetlana Aleksejevič ili ruska duša pod skalpelom.”

Gotovo očekivana dodjela Nobelove nagrade za književnost novom Aleksandru Solženjicinu. Ništa čudno, još manje štetno, jer će njene knjige ionako svatko čitati po vlastitom izboru, a književnike ionako ne treba osuđivati bez čitanja njihovih djela.

Međutim, ako se obzir u uzme preko 300 mrtvih i 2000 ranjenih, 1,6 milijardi eura izravne štete koju je uzrokovao “Revolucija jasmina”, katalizator Obojenih revolucija u cijeloj jednoj regiji i prevrata poznatih kao Arapska proljeća, uključujući Jordan i Egipat, kao i pokretanje rata u Siriji u kojem je do sada poginulo preko 250 tisuća ljudi, a raseljeno njih oko 13 milijuna, onda se ne može i ne smije ostati ravnodušan.

Naime, organizatori svega ovog kaosa, poznatog kao “Revolucija jasmina” u Tunisu, ovogodišnji su dobitnici Nobelove nagrade za mir, “prestižnog priznanja” koje je odavno izgubilo svaki smisao.

To da je svijet poludio poznato je odavno, a ovogodišnji odabir “boraca za mir u svijetu” je samo još jedan dokaz te tvrdnje.

Nobelov komitet je još jednom potvrdio svoje sljepilo i možda ne bi trebalo trošiti riječi na “Tuniški nacionalni kvartet za dijalog” kojem je pripala “čast” da bude u društvu Mihaila Gorbačova, Lecha Wałęse, Menachema Begina, Henrya Kissingera, Jimmya Cartera, Ala Gorea, Liu Xiaoboa, Baracka Obame, Europske unije, Marttia Ahtisaaria, Shimona Peresa, Yitzhaka Rabina i drugih među kojima zaista ima i onih koji su nagradu za svoju borbu za mir i zaslužili.

No, što zapadni mediji kažu o “Tuniškom nacionalnom kvartetu za dijalog”?

The Telegraph citira Houcinea Abassia, čelnika saveza sindikata u kvartetu, koji je rekao da je nagrada “počast mučenicima demokratskog Tunisa”, misleći pri tom na više od 300 ljudi koji su poginuli tijekom četiri tjedna dugog ustanka u kojem je u siječnju 2011. godine svrgnut dugogodišnji vlastodržac Zine El Abidine Ben Ali.

Ove godine je Norveški odbor za Nobela odlučio nagradu za mir dodijeliti upravo “Tuniškom nacionalnom kvartetu za dijalog” i to za “demokratsku tranziciju nakon revolucije 2011. godine”.

Kako je u objavi dobitnika istaknula Kaci Kullmann Five, čelnica odbora, “Tuniški kvartet” je proteklih nekoliko godina, imao ključan utjecaj za uspostavljanje ustavne vlade u Tunisu, koja jamči temeljna prava za čitavom stanovništvu, bez obzira na rod, politička ili vjerska uvjerenja.

“Tuniški nacionalni kvartet za dijalog” čine četiri ključne organizacije koje uključuju rad i principe vladavine prava. Kvartet čine Tuniška konfederacija industrije, trgovine i razmjene (UTICA), Tuniški generalni sindikat rada (UGTT), Tuniška liga za ljudska prava (LTHD) i Nacionalno udruženje tuniških odvjetnika.

Nobelova nagrada, vrijedna osam milijuna švedskih kruna (972 tisuće dolara), bit će im uručena u Oslu 10. prosinca.

“Kvartet je imao ključnu ulogu u spašavanju jedine uspješne priče Arapskog proljeća i ono što je Tunisu uspjelo, a nije Siriji, Egiptu, Libiji i Jemenu, norveški odbor za dodjelu Nobela odlučio je nagraditi najprestižnijom svjetskom nagradom za mir”, prenose zapadne agencije.

“Početkom 2011. tuniški predsjednik Zine Abidin Ben Ali postao je prvi arapski diktator zbačen masovnim prosvjedima. Tako je u arapskom svijetu počeo val prodemokratskih pokreta nazvanih Arapskim proljećem. Kvartet je za nekoliko mjeseci ostvario prvi uspjeh – parlament je odobrio tehnokratsku vladu i prihvatio novi ustav. U listopadu 2014. u zemlji su održani novi parlamentarni izbori na kojima je sekularna Nida Tunis osvojila većinu. Enahda je završila druga i dobila jedno mjesto u vladi nove vladajuće stranke”, stoji u opisu rada mass-medija “Tuniškog nacionalnog kvarteta za dijalog”.

CNN otvoreno piše kako je ovogodišnja Nobelova nagrada za mir “nagrada koja će ohrabriti nesigurno Arapsko proljeće”, koje po mišljenu američkih analitičara “još treba dovršiti”.

“U širem smislu, nagrada je napor Nobelovog odbora u potpori Arapskog proljeća koje je počelo u Tunisu u prosincu 2010. godine i dalo nadu, te probudilo idealizam i u drugim dijelovima Bliskog istoka i na sjeveru Afrike, piše CNN, te dodaje “kako su se ti ideali pretvorili u gorku stvarnost u mnogim zemljama – osobito u Siriji, gdje je ustanak protiv režima Bashara Al-Assada prerastao u razarajući građanski rat koji je gurnuo valove očajnih ljudi da spas pokušaju potražiti u Europi”.

Nobelov odbor je također u svom priopćenju istaknuo “da je Arapsko proljeće, doduše, počelo u Tunisu krajem 2010. i početkom 2011. godine, ali se brzo proširilo na brojne zemlje na sjeveru Afrike i na Bliskom istoku, te da je u mnogim od tih zemalja borba za demokraciju i temeljna ljudska prava došla do zastoja”.

Tunis je tako postao jedini “svijetli primjer”, iako se prešućuje da je Tunis jedan od najvećih izvoznika boraca globalnog “džihada”, jednako kao i da su svemoćna islamistička Ennahda i njen utemeljitelj Rachid Ghannouchi, iako su formalno predali vlast, i dalje gospodari života i smrti u Tunisu. Činjenicu da je Tunis danas zapravo protektorat Washingtona i Bruxellesa ne treba posebno spominjati, no to Nobelovom komitetu ionako nije važno.

Šteta je što u samom Tunisu ne postoji slobodnih medija da bi se nešto više saznalo o aktivnostima i vezama visokopozicioniranih dužnosnika i “aktivista” iz “Tuniškog nacionalnog kvarteta za dijalog”. Naime, jedina kritika dolazi od strane tuniškog liberalnog portala Nawaat, koji se, komentirajući hvalospjeve zapadnih i medija zaljevskih monarhija, pita “kako je moguće da svijet danas Tunis vidi kao posljednju preostalu nadu za demokraciju nakon Arapskog proljeća i to unatoč sukobima koji se još uvijek vode u zabačenim dijelovima zemlje”.

“Mi smo zemlja koja proizvodi najveći broj stranih džihadista koji se odlaze boriti u Siriju, a s druge strane smo još uvijek najuspješnija demokratska zemlja na Bliskom istoku”, govoreći o proturječjima koja nemaju lako ili jednostavno objašnjenje piše tuniški Nawaat.

Bloger Kais Berjjab sarkastično primjećuje da bi možda bilo logično, kada je već tuniški nacionalni specijalitet “harissa” u Švicarskoj od agencije Ujedinjenih naroda nedavno dobio zlatnu medalju kao svjetski priznata delicija, da “Tuniški nacionalni kvartet” dobije Nobelovu nagradu kao najveći proizvođač maslinovog ulja, nikako onu za mir.

Nažalost, portal Tunisie-secret ništa ne objavljuje od srpnja ove godine, a treba reći da je uz još uvijek aktivni Nawaat bio jedan od rijetkih izvora koliko toliko objektivnih informacija iz Tunisa. Jednako tako su novinari i urednici oba portala bili sudionici “Revolucije jasmina”, ali su se uvijek žestoko protivili kako islamistima, tako i zapadnom utjecaju na unutarnju politiku Tunisa i već se se prvih mjeseci 2011. pretvorili u žestoke kritičare novog režima i njihovih nalogodavaca, a sada i aktualne “demokratske vlade”.

Dakle, ovo je veliki uspjeh “Revolucije jasmina”, čiji su organizatori i sudionici Tunis oslobodili diktatora Ben Alija i zemlju predali u ruke Zapada, a sada su počašćeni i Nobelovom nagradom za mir.

Istovremeno se naglašava da je ovogodišnji odabir dobitnika Nobelove nagrade za mir ujedno poticaj drugim narodima da ne posustanu u svojoj “borbi za slobodu i demokraciji”, jer ako je “uspio” Tunis, onda to mogu i Libija, Sirija, Jordan, Jemen, vjerojatno i Alžir, Egipat i Bahrein, možda malo manje Saudijska Arabija, Katar i Kuvajt, te sve zemlje svijeta koje “žude” za višestranačkom parlamentarnom demokracijom zapadnog tipa do te mjere da su voljne i nestati samo da bi se to ostvarilo.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)