Jedna od najčešćih ekonomskih kovanica koja se danas mogu čuti je ona o fleksibilnom tržištu rada. Neprekidnim ponavljanjem ove kovanice koju više nitko niti analizira niti dovodi u pitanje, ona postaje nova, prihvaćena mantra. U njoj je sadržana sama suština “novog” kapitalizma i ona simbolizira budućnost koja ne samo da se sprema, već je uveliko tu.

Argumentacija u korist fleksibilnog tržišta rada je na prvi pogled logična. Ako poslodavci nemaju troškove kada otpuštaju radnike (otpremnine npr..), Ako nema zakonske regulative koja otpuštanje otežava i komplicira, tada će poslodavci puno lakše zapošljavati nove radnike. Kada je otpuštanje lako, i zapošljavanje je puno lakše.

Kao dodatni argument se navodi i postupno ukidanje razlika između stalno zaposlenih i onih koji rade na određeno vrijeme. U novom ambijentu više ne bi bilo diskriminacije radnika i zaštite koju stalno zaposleni uživaju na teret ostalih, pogotovo mladih. Trend je potpuno jasan – ide se ka tome da svi zapravo rade na određeno vrijeme, s tim da poslodavac diskrecijski odlučuje koliko to određeno vrijeme traje.

Pored lakog otpuštanja radnika, druga dimenzija fleksibilnog tržišta rada podrazumijeva i elastičnost plaća nadolje. Ako poslodavci mogu smanjivati ​​plaće zaposlenih bez suvišnih procedura, bez pogađanja sa sindikatima i bez propisane minimalne cijene rada, zaposlenost će svakako rasti. Poslodavci će lakše odlučivati ​​da uđu u nove poduzetničke pothvate, a to će otvarati nova radna mjesta.

Promotori ovih ideja smatraju da su sindikati i državna regulativa osnovne prepreke učinkovitom funkcioniranju tržišta rada i osnovni generatori nezaposlenosti. Radikalni korifeji slobode i slobodnog tržišta, poput Hayeka na primjer, smatraju da je i parlament prepreka funkcioniranju tržišta i da njegovu moć treba ograničiti. Uostalom, Hayekovo dirljivo poštovanje za generala Pinocheta je jasan signal u kome pravcu treba ići.

Hladnom ekonomskom analizom se dolazi do logične poante – u “novom” starom kapitalizmu čovjek je stvar, u najbukvalnijem smislu te riječi. Kao što se poduzetnik oslobađa zalihe prodajom po bagatelnoj cijeni ili bacanjem, slično će se osloboditi i viška radnika – otpuštanjem. Ljudi koji su sjekli i slagali balvane, biće tretirani baš kao i ti balvani kada do krize dođe.

Oni koji ne prihvaćaju ovu logiku misle da između balvana i čovjeka ipak postoji nekakva razlika i da bi je možda trebalo uvažiti. Balvan nema balvančiće kojima mora objasniti da više nema ni posla ni primanja, da ne zna kako će ih sutra nahraniti, kako će otplaćivati ​​kredite, ili do kada će moći ostati u kući u kojoj trenutno žive.

Balvan nema ni samopoštovanje, pa nema ni osjećaj poniženosti, ne mora se kljukati lijekovima za smirenje da bi funkcionirao, a nema ni običaj da se baca pod vlak, ili skače s krova.

Ako bi ove sentimente odbacili, ostajemo uskraćeni za mnoge odgovore. Nejasno je i nedefinirano, u kom to trenutku ljudi mogu biti otpušteni. Da li je to u trenutku kada tvrtki prijete gubici, ili je otpuštanje opravdano već s padom profita, kada bonusi i dividende postaju manji?

Da li se može opravdati praksa da se ljudi otpuštaju samo da bi se stvorila atmosfera straha kako bi “preživjeli” radili bolje i više, pod tenzijom? Da li je opravdano otpuštati ljude kada su stigli do stepenice na kojoj im treba dati veću plaću, pa je jeftinije na njihovo mjesto dovesti mlađe i jeftinije?

Da li fleksibilno tržište podrazumijeva da ćete brzo naći novi posao i da li će taj posao biti slične kvalitete onoga kojeg ste izgubili, iako vam je primjerice pedeset godina?

Protivnici fleksibilnog tržišta rada nerijetko se etiketiraju kao demodirani ljevičari, socijalistički i socijaldemokratski nostalgičari, naivni i sentimentalni humanisti. Sa etiketama ili bez njih, oni protiv sebe imaju tri, mnogo čvršća tabora.

U prvom taboru su oni mali poduzetnici koji nemaju previše sentimenta prema drugima, ali ni prema sebi. Njihova teza je logična i prihvatljiva – oni riskiraju iz dana u dan svoju imovinu, trud, živce, ponekad i glavu. Njihovi zaposlenici riskiraju samo radna mjesta i tu sentimenta ne može biti.

Drugi tabor je mnogo moćniji i čine ga menadžeri velikih tvrtki. I njihova argumentacija je logična, bar iz njihovog kuta. Možda bi tu poziciju najbolje okarakterizirali kao zalaganje za tržište rada ograničene fleksibilnosti.

Ova vrsta menadžera ima jasan stav – tržište jeste fleksibilno, ali ne i za njih. Kada oni izgube posao, aktivira se tzv. zlatni padobran i oni dobivaju ogromne otpremnine, u pravilu milijunske. Nasuprot njima, žrtve njihovog lošeg vođenja tvrtki dobivaju otkaz i ništa više. Iz njihovih ureda koje su u pravilu na najvišem katu poslovne zgrade, to sigurno izgleda kao viša pravda.

I ovoj se argumentaciji može progledati kroz prste budući da reflektira već prihvaćenu praksu. Ako se nitko ne buni, ako se može … pa zašto da ne? Konačno, prije nego je dospio u takvu poziciju moći, menadžer je morao koristiti i pamet i laktove, ponekad nokte, zube, narkotike, morao je raditi kao pas i morao je prijeći sve stepenice da bi se konačno oslobodio rizika fleksibilnog tržišta i dokopao zlatnog padobrana.

Treći tabor je, po mom uvjerenju, najsporniji, najgroteskniji i najglasniji. U njemu su se udobno smjestili akademski ekonomisti i sociolozi koji iz svojih fakultetskih kabineta uporno i strasno promoviraju vrline i društvene koristi fleksibilnog tržišta rada.

Paradoks je da upravo oni koji su od rizika pobjegli i sklonili se u zavjetrinu akademskih institucija, sada junački promoviraju vrline života s puno rizika. Zahvaljujući autoritetu znanstvenih institucija, akademsko zalaganje za fleksibilno tržište rada time dobiva prizvuk znanstvene egzaktnosti, što već predstavlja ozbiljan problem.

Zalaganje za fleksibilno tržište rada ne reflektira nikakve znanstvene zakonitosti, nije nužnost i ne može se potkrijepiti nikakvim ozbiljnim empirijskim analizama. Riječ je prije svega o moralnom izboru i afinitetima, a tu egzaktnosti nema, niti je može biti. Obrana fleksibilnog tržišta rada s aspekata moralnog izbora može biti legitimna, ali znanstvena ne može biti nikako.

Svi pokušaji kojima se fleksibilno tržište rada brani oslanjanjem na znanost, samo je još jedna od velikih intelektualnih podvala ovog vremena.
 
(vestinet.rs)

Moćna američka rejtinška agencija Moody’s ponovo dijeli loše ocjene. Nakon što su snižavali rejting svake godine od početka krize, svaka država je prošla isti tretman. Istodobno u Grčkoj štediše masovno dižu svoj novac s bankovnih računa u strahu od sloma domaćeg bankarskog sustava.

Ostanak Grčke u eurozoni ionako je sve nesigurniji, a sada je snižavanje rejtinga španjolskim bankama dodatno povećalo zabrinutost za daljnju sudbinu eura. Jer, Španjolska je u eurozoni četvrto gospodarstvo po veličini, pa bi zaoštravanje krize u toj zemlji moglo imati daleko veće posljedice po euro nego sudbina Grčke. Španjolska se nikako ne uspijeva izvući iz recesije i napokon početi bilježiti gospodarski rast. I snižavanje rejtinga španjolskim

Moodys opet dijeli loše ocjene

bankama je dijelom posljedica problema koje ta zemlja ima sa smanjivanjem deficita i zabrinutosti da nema dovoljno sredstava kako bi podržala banke koje imaju poteškoća.

Koliko je siguran novac štediša?

No, što konkretno u praksi znače loše ocjene rejtinških agencija? Prva posljedica je teže i skuplje nabavljanje novca na tržištu. Banke si uglavnom posuđuju novac međusobno i jasno je da loša ocjena izaziva nepovjerenje u kreditne sposobnosti dotične banke. Osim toga, takva banka teško privlači i klijente koji su spremni uložiti novac u nju. U najgorem slučaju čak može doći i do povlačenja kapitala iz banke. Ukoliko onda još i štediše počnu prazniti svoje račune, može se reći da ta novčarska institucija ima ozbiljne probleme. Posljedica: platežna nesposobnost.

Naravno, to je najgori scenarij od kojeg su europske banke još uvijek daleko. Zato građani koji imaju uloge u podružnicama banaka kojima je rejting snižen za sada nemaju razloga za zabrinutost. Pogotovo što i država jamči za štedne uloge do određene visine. Osim toga, pad rejtinga ne znači automatski platežnu nesposobnost neke banke, nego se prije svega odnosi na kreditiranje i ulaganje pa nema direktnih posljedica po štediše.

Još više novca iz ECB-a?

Zbog takvog razvoja situacije sve su glasniji zahtjevi za daljnjim mjerama za suzbijanje krize. Međunarodni monetarni fond (MMF) smatra da bi Europska središnja banka (ECB) trebala na tržište novca izbaciti nove količine

Je li novac sigurniji kod kuće?

svježeg kapitala i sniziti referentnu kamatnu stopu na ispod 1 posto. Predlaže se i da ECB kupi još više državnih obveznica država u krizi, poput Španjolske i Italije. To bi pomoglo tim zemljama da dođu do svježeg novca pod relativno povoljnim uvjetima i stabiliziralo njihove bankarske sustave.

No, ECB za sada odbija sve te prijedloge. Predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi ponovo je zatražio veći angažman politike u suzbijanju krize. “ECB je izljevom krajnje jeftinog novca, ukupno bilijun eura u prosincu i veljači, dao svoj doprinos smanjivanju napetosti na tržištima”, podsjetio je Draghi i dodao da je jednostavno potrebno još vremena kako bi taj novac iz banaka stvarno stigao i do gospodarstva.

Barclay: Vlada se ne trudi održati rating

Hrvatski političari kod pada ratinga kao da nisu realni, potrošnja se nastavlja nema rezova, ali do kada?,

Vlada nije napravila dovoljno da zadrži rejting

Podsjetimo, Barclays jedna od najvećih britanskih banaka, svojim je klijentima preporučila da novac koji su ulagali u Hrvatsku prebace u Ukrajinu ili druge istočnoeuropske države poput Litve, javlja Novi list.

Do ove sugestije došlo je nakon što su Barclaysovi analitičari posjetili Zagreb i zaključili kako hrvatska Vlada nije napravila dovoljno da se izbjegne novi pad kreditnog rejtinga i to u junk investicijsku kategoriju.
[notification type="alert"] S obzirom da Hrvatska ima 80 posto duga u euru, male su šanse da će se ići na klasičnu devalvaciju kune, pa iz Barclaysa predlažu devalvaciju kroz rast cijena ili smanjenje plaća. [/notification]

U banci su uvjereni kako će Hrvatska već u ožujku izgubiti postojeći rejting, a utješna vijest je jedino ta da misle kako to za Hrvatsku neće imati jednako katastrofalne posljedice kao što je to bio slučaj u Mađarskoj, gdje su obveznički prinosi skočili na visokih 11,3 posto.

Vlada će teško izaći na kraj sa jakim sindikatima

Analitičari su objasnili kako je Vlada krenula u pravom smjeru, podsjećajući na rezanje proračunske potrošnje, ali uz napomenu kako je to premalo i zakašnjelo. “Vladine su mjere jednokratne i nedovoljno ambiciozne”, tvrde u Barclaysu. Podsjetimo, sličan su zaključak donijeli i Fitchovi analitičari, koji su Hrvatskoj ipak odlučili dati još malo vremena za pokretanje strukturnih reformi.

Iz Barclaysa su Vladi zamjerili, kako piše Novi list, to što nije imala snagu riješiti najveće strukturalne probleme – golemi javni sektor i rigidno radno zakonodavstvo. “Neće biti lako rušiti kolektivne ugovore, uz tradicionalno jake sindikate”, napominju, sugerirajući korjenite promjene na tržištu rada i internu devalvaciju.

Devalvacija rastom cijena i smanjenjem plaća

S obzirom da hrvatska ima 80 posto duga u euru, male su šanse da će se ići na klasičnu devalvaciju kune, pa iz Barclaysa predlažu devalvaciju kroz rast cijena ili smanjenje plaća. Da stvar bude još sumornija, smatraju kako Hrvatska ove godine neće moći ostvariti rast BDP-a, čak ni uz dobru turističku sezonu, a prognozirani rast čini im se nerealan.

[notification type="error"] Barclays jedna od najvećih britanskih banaka, svojim je klijentima preporučila da novac koji su ulagali u Hrvatsku prebace u Ukrajinu ili druge istočnoeuropske države [/notification]

Naravno, izvješće Barclaysa neće imati utjecaj na eventualno revidiranje kreditnog rejtinga Hrvatske, ali je znakovito to što se investitorima predlaže da novac povuku  iz naših obveznica i presele ga u Ukrajinu i Litvu. Riječ je o zemljama s formalno istim kreditnim rizicima i sličnim prinosima, ali imaju bolja osiguranja povrata jer ih podržava jača ekonomija.
 

 
 
izvor: dw.de, index.hr
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9149"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]