Sindikat traži povećanje mirovina svim umirovljenima nakon 1. siječnja 1999. za 19 posto, promjenu modela obiteljske mirovine, uvođenje minimalne mirovine u visini od najmanje 50 posto bruto minimalne plaće…

Sindikat umirovljenika Hrvatske (SUH) u utorak, 10. listopada, pod geslom “Zaustavimo siromaštvo i poniženje u starosti” organizira prosvjed u šest hrvatskih gradova, zahtijevajući od vladajućih hitno donošenje mjera koje će postaviti barijeru daljnjem ubrzanom siromašenju umirovljenika.

Sindikat traži povećanje mirovina svim umirovljenima nakon 1. siječnja 1999. za 19 posto, promjenu modela obiteljske mirovine, uvođenje minimalne mirovine u visini od najmanje 50 posto bruto minimalne plaće, uvođenje državne naknade za starije osobe koje nisu stekle mirovinu, novi model usklađivanja mirovina i ukidanje zakona kojim se uvodi porez na nekretnine dok se ne urede zemljišne i posjedovne knjige.

Paketom zahtjeva iz područja zdravstva traže da se zdravstvenu riznicu ne vraća u državni proračun, da se zadrži državno dopunsko osiguranje pri HZZO-u i da se ne poskupljuje dopunsko zdravstveno osiguranje. Sindikat traži i pokretanje redovitog rada Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe, uvođenje povjerenstva za umirovljenike, posebnog pravobranitelja za starije osobe i reformu drugog mirovinskog stupa u dobrovoljni stup.

Više od polovice umirovljenika s mirovinama ispod linije siromaštva

“Hrvatska, izgleda, ne voli svoje starije“, rekla je predsjednica SUH-a Jasna Petrović, upozoravajući na pogubnu statistiku po kojoj više od 50 posto umirovljenika ima mirovine niže od linije siromaštva, koja iznosi 2085 kuna.

Tužno je što smo najgori u regiji od svih zemlja bivše Jugoslavije, Mađarske i Italije jer imamo udio mirovina u plaći od tek 38 posto, što je gore i od Bosne i Hercegovine, gdje mirovina u prosječnoj plaći sudjeluje sa 43,5 posto, Kosova 47 posto, Srbije 50 posto, Crne Gore 56 posto, Slovenije 60 posto i Makedonije 62 posto.

“Te brojke dobro govore u kojoj mjeri smo deprivirani, degradirani i diskriminirani“, rekla je Petrović, dodavši da je strmoglavi pad započeo 2010., kad je tadašnja premijerka Jadranka Kosor ukinula na dvije godine usklađivanje mirovina, što je poslije nje nastavio Mirando Mrsić iz tzv. Kukuriku koalicije. Hrvatska je tako pala na dno siromaštva Europske unije, u kojoj su od nas siromašniji samo Bugari.

“To ne bi bilo tako strašno da umirovljenici nisu budućnost mladih, a ta budućnost je tužna, to je budućnost sakupljača plastičnih boca. S takvom budućnosti mi vam ne možemo ostaviti ovu zemlju u nasljeđe i mi se toga sramimo u ime vlasti“, rekla je Petrović.

Upozorila je na pad životne dobi u Hrvatskoj zbog rastućeg siromaštva. Dosad smo imali prosječnu dob od 81 godinu života za žene i 78 godina za muškarce ali je to počelo padati uslijed umiranja zbog bijede. Umiranje je započelo ubrzano rasti već 2015. kao posljedica siromaštva i bijede, nemogućnosti liječenja, očaja, ovrha i svega što tlači i muči starije ljude, kaže Petrović.

Veliki broj samoubojstava među starijim građanima

Posljedice se prepoznaju čak i po broju samoubojstava jer, iako stariji od 65 godina čine 18,6 posto stanovništva, među samoubojicama ih je čak 40,1 posto. Ističući to kao još jednu bizarnost, Petrović je rekla da u medijima, umjesto da se stavi fokus na plaće i mirovine, stalno ostajemo zarobljeni u prošlosti i govorimo o partizanima i ustašama.

Postavljanje barijere siromašenju umirovljenika od Hrvatske traži i Europska komisija, koja već tri godine upozorava na preniske mirovine i traži da se mirovine po posebnim propisima usklade s općim propisima. Zbog toga traže uvođenje minimalne mirovine koja ne bi smjela biti niža od 1600 kuna i uvođenje nacionalnog dodatka za starije osobe, koji imaju sve zemlje u Europi.

Čim je Mađarska uvela taj dodatak, broj osoba u zoni rizika od siromaštva starijih od 65 godina pao je na samo 4 posto, dok je u Hrvatskoj na 31,2 posto.

Zamjenik predsjednice SUH-a Milan Tomičić upozorio je da 100.000 umirovljenika prima mirovinu manju od 500 kuna, a da 57 posto umirovljenika ima manju mirovinu od prosječne mirovine koja iznosi 2314 kuna.

Sindikat prosvjede organizira u Zagrebu kod Manduševca, u Puli na Trgu Portarata, u Splitu na Zapadnoj obali, u Osijeku na Trgu slobode, u Slavonskom Brodu na Korzu i u Zadru na Poljani Pape Ivana Pavla II.
 
(vijesti.rtl.hr)

Tisuće ljudi protestiralo je na trgu Bastilja u Francuskoj protiv aktualnog predsjednika te države Emmanuel Macron, zahtjevajući od njega da podnese ostavku

Na veliki skup građana pozvao je lider radikalne ljevice Jean-Luc Melenchon, a među njegovim pristašama, na prosvjedima su se našli aktivisti za zaštitu životne sredine, borci protiv kapitalizma i drugi koji su željeli izraziti svoje nezadovoljstvo francuskim predsjednikom.

Iz Melenchonove stranke „Nepokorena Francuska“ poručili su da su demonstranti došli iz 150 francuskih gradova.

Na vrhu kamiona nalazio se veliki balon sa natpisom „Macrone, podnesi ostavku!“

Glavni razlog prosvjeda bila je reforma zakona o radu koju je uveo francuski predsjednik.

„Nećemo im dopustiti da isprazne džepove siromašnima kako bi nahranili bogate!“, bila je poruka na lecima koje Melenchonova stranka dijelila uoči početka marša, preneo je Reuters.

Melenchon, veliki poklonik pokojnog kubanskog lidera Fidela Castra, novu reformu koju je Macron jučer javno potpisao je nazvao „društvenim državnim udarom“.

Okupljanja koja su francuski sndikati organizirali protiv sporne reforme, kojom se kompanijama daju veće ovlasti da određuju uvjete za rad, po svoj prilici gube kompas, ali se Melenchonova stranka nada da će pokazati da ima dovoljno snage da učvrsti rezultate anketa prema kojima je Melenchon najsnažniji protivnik Macronu.

„Emmanuel Macron je počeo igru obaranja ruku sa francuskim narodom, ali mislim da mi možemo zaustaviti te dekrete o reformi rada“, rekao je poslanik stranke Nepokorena Francuska Adrien Quatennens, istakavši da je cilj te stranke da se ljudi koji ranije nisu prosvjedovali uvjere da se pridruže demonstracijama.

Macron je u petak formalno potpisao pet dekreta o izmeni zakona o radu, što je prva značajna ekonomska reforma otkako je stupio na čelo države u svibnju.

Novi propisi, o kojima je sa sindikatima naširoko razgovarano, ograničit će isplatu otpremnina prilikom otpuštanja zaposlenih — što mnogi smatraju nepravednim — i istovremeno kompanijama dati veću slobodu da zapošljavaju i otpuštanja radnika i dogovaranja uvjeta za rad.

Macron je rekao da će dekreti postati zakon u narednim danima, mada će se u praksi početi primenjivati tek nakon što budu potpisani novi dekreti koji će detaljnije definirati nove propise, a što se očekuje do kraja godine.

Lideri i članovi radničkih sindikata koji su se usprotivili ovoj reformi — mada nisu svi sindikati u potpunosti protiv — organizovali su u četvrtak protestne marševe u gradovima širom Francuske, ali je broj učesnika prosvjeda bio mnogo manji nego tijekom prosvjeda prije tjedan dana.

Izmene zakona o radu su prve u nizu reformi koje je Macron obećao s ciljem jačanja ekonomije i smanjenja nezaposlenosti, a ima i planove za izmjenu propisa o socijalnim primanjima u slučaju nezaposlenosti i mirovinskim sustavima, koje će verovatno izazvati mnogo bučnije proteste, zaključuje britanska agencija.
 

 
(sputniknews.com)

Radnička klasa u Hrvatskoj otišla je u raj i potpuno iščezla iz svijesti stotina tisuća Hrvata, koji zapravo pogrešno misle da pripadaju srednjoj klasi

Radništvo nije samo ono malo zaposlenih u industriji, nego i golemi broj nezaposlenih, neplaćenih i prekarnih radnika u uslužnom sektoru.

Mnogi od njih, premda smatraju sebe srednjom klasom, imaju sve razloge podržati radikalnu transformaciju političkih, ekonomskih i kulturnih odnosa na totalno rastrojenoj poluperiferiji društva, kaže se u tekstu Tee Škokić s Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu i Sanje Potkonjak s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Prvi korak u raj

Odlazak radničke klase u raj, prema autoricama, imao je dvije faze. Prvu je obilježilo socijalističko razdoblje tijekom kojeg se pod pojmom radničke klase zapravo mislilo na srednji sloj i težilo društvu blagostanja poznatom iz kapitalističkog svijeta.

Naime, pojam radničke klase u socijalističkoj Jugoslaviji bio je rezultat ideje da su različite društvene nejednakosti dio klasnog pitanja, koje će se razriješiti ukidanjem imovinske nejednakosti.

Jugoslavenski socijalistički model u ekonomskom pogledu bio je hibrid planske i tržišne ekonomije, s kapitalističkom idejom države blagostanja i komunističkom izvedbom socijalnih prava, objašnjavaju autorice.

Potrošačka kultura socijalizma klasno pitanje riješila je uspostavom jedinstvenog srednjeg sloja, kao dokaza vlastitog društvenog uspjeha, a pojam radništva se zazivao samo prigodno, u ideološkim manifestima vladajuće nomenklature.

Drugi korak u raj

Drugi korak odlaska radničke klase u raj je kapitalistička tranzicija nakon 1990. godine, koja je, kažu, hrvatsku industriju uništila više od rata, te potpuno izbrisala radno-pravno naslijeđe socijalizma.

U prvih deset godina tranzicije razina nezaposlenosti popela se s osam na blizu 20 posto, odnosno na oko 30 posto, ako se uzmu obzir i oni koji nisu primali plaću. Istodobno, broj radnika koji su bili članovi sindikata pao je sa 90 posto na 50 posto, dok se članstvo velikih sindikata prepolovilo, kaže se u tekstu.

U današnjim razmatranjima posljedica tranzicije srednja klasa proglašena je najvećim gubitnikom, premda većina od 280.000 nezaposlenih i 15.000 zaposlenih koji rade, a ne primaju plaću (podaci s početka 2015.), pripada slojevima niskokvalificiranih i srednjekvalificiranih radnika, dakle, oni su radnička klasa.

Tranzicija je potpuno ispraznila značenje radničke klase i prognala je iz društvene svijesti. Zato rasprava o kapitalističkoj restauraciji postsocijalističkog razdoblja zanemaruje pitanje klasnih odnosa i postaje isključivo lament za nestankom srednje klase i njezina visokog životnog standarda, zaključuje se u tekstu.
 
(jutarnji.hr)

Stvaranje klasne svijesti kroz samoupravljanje

Mari Trigona

Argentinske tvornice kojima upravljaju radnici predstavljaju radnicima širom svijeta dokaz da mogu bolje upravljati tvornicom bez šefa ili vlasnika. Novi fenomen zaposlenih koji preuzimaju svoja radna mjesta počeo je 2000. godine i postao snažniji dok se Argentina suočavala sa najgorom ekonomskom krizom 2001. godine.

Širom zemlje, tisuće tvornica je zatvoreno i milion ljudi tokom poslednjih godina ostalo je bez posla.

Kao najveća oporavljena tvornica u Argentini, okupirana još od 2001. godine, Zenon tvornica za keramiku u patagonijskoj oblasti Neuquén sada zapošljava 470 radnika. Približno 180 oporavljenih poduzeća koja sada posluju osigurava poslove za više od 10.000 argentinskih radnika.

Zenon iskustvo redefiniralo je osnovu proizvodnje: bez radnika gazde ne mogu upravljati poslom; bez gazde radnici to mogu bolje. Iako su ova iskustva primorana da egzistiraju unutar kapitalističkog tržišta, ona stvaraju viziju nove radničke kulture.

Dugoročni zahtev u Zenonu je nacionalna eksproprijacija pod radničkom kontrolom. Ipak, radnici su tamo vodili paralelnu borbu na saveznom sudu da pravno priznaju FASINPAT (’’Tvornica bez gazde’’) zadrugu. Sproveli su brojne političke akcije da pritisnu sudove da legaliziraju zadrugu. Vlada je odgovorila nasilno, koristeći različite taktike da istjera radnike iz tvornice.

Pet puta ih je pokušala izbaciti uz pomoć policije. 8. travnja 2003, tokom najskorijeg pokušaja izbacivanja, preko 5.000 članova zajednice iz Neuquéna došlo je da brani tvornicu.

U listopad 2005. godine, FASINPAT je dobio sudsku parnicu, vršeći pritisak na savezne sudove da ga priznaju kao legalno tijelo sa pravom na jednogodišnje upravljanje zadrugom. Kako se bližilo isticanje oktobarskog roka, radnička skupština izglasala je intenziviranje akcija i napora zajednice. 20. listopad 2006. radnici su zahtjevali dugotrajnu pravnu bitku za priznavanje FASINPAT-a na saveznom nivou.

Argentinska radnička klasa proslavila je privremenu pobjedu radnika Zenona. Sa pravno riješenim statusom, FASINPAT se može koncentrirati na planiranje proizvodnje, poboljšanje radnih uvjeta i realiziranje projekta zajednice. Kao dio ove proslave, zadruga je pozvala druge radnike da posjete Zenon kako bi naučili da i oni, također, mogu funkcionirati bez šefa ili vlasnika. Radnička skupština došla je do zaključka da je sada u poziciji da pouči druge o svojim četiri i pol godina funkcioniranja prema samoupravnim principima.

Radnici u Zenonu izgrađuju nacionalnu mrežu solidarnosti koja održava pokret. Radnici Zenona obično putuju širom zemlje kako bi pružili podršku širokom poretku radničkih konflikata. Kao dio ove inicijative, nekoliko FASINPAT predstavnika proputovalo je kroz predgrađa Buenos Aires-a, držeći govore i sastajući se sa lokalnim radničkim organizacijama.

Za razliku od običnih političkih mitinga, ovi se sastanci fokusiraju na stvaranje klasne svjesti i uzajamne solidarnosti među organizacijama zasnovanim na klasnoj borbi.

Javni i tvornički radnici koji žive i organiziraju se u sjevernim predgrađima Buenos Aires-a posjećuju ove sastanke kako bi u Zenonu naučili samoupravljanje. Radnici Zenona ističu da nije samo njihova proizvodnja samoupravna, već da samoupravljaju i svojim lokalnim sindikatom keramičara.

Fraza “samoupravljanje“ koja je potekla iz španjolskog koncepta autogestion, znači da zajednica ili grupa donosi vlastite odluke, posebno odluke o planiranju i upravljanju. Radnici Zenona pokreću novi sustav organizacije, u poslu u kojem radnici učestvuju u donošenju svih odluka.

Borba u Zenonu nije počela preuzimanjem tvornice 2001. godine. Pokret pogonskih radnika kasne 1998. godine pobjedio je na sindikalnim predstavničkim izborima unutar tvornice, smjenjujući delegate starog sindikata koji je bio vezan za birokraciju i poslodavce. 2000. godine delegati iz pokreta običnih ljudi pobjedili su na regionalnim izborima neuquénskog sindikata keramičara. Nedavno, skupština sindikata neuquénskih keramičara izglasala je novi sindikalni statut, oživjevši demokratske principe i smjernice za sindikat.

Argentina je prisustvovala povratku borbe unutar radnog mjesta, koristeći za svoje oslobođenje povijesna sredstva radničke klase: direktnu demokraciju, štrajk, sabotažu, preuzimanje tvornica. Argentinske radničke borbe u podzemnoj željeznici Buenos Airesa, javnim bolnicama, javnim univerzitetima, bankarskom sektoru, i oporavljenim poduzećima rezultirale su novim vizijama i pobjedama radničke klase.

Danas su radnici organizirali unutarnje komisije koje funkcioniraju autonomno od tradicionalnih sindikata kako bi zahtjevali plaće od kojih se može živjeti i poboljšali društvene okolnosti.

Radničke organizacije širom Latinske Amerike dokazuju da se mogu organizirati efektno i demokratski. Argentinski radnici u podzemnoj željeznici zajedno sa zaposlenima u javnim medicinskim ustanovama, učiteljima u javnim školama, telekomunikacionim radnicima, željezničarima i nezaposlenim radničkim organizacijama, formirali su koaliciju grass-roots radničkih organizacija: Movimiento Intersindical Clasista (MIC, ili Pokret Koalicije Sindikata za Klasnu Borbu).

MIC radi na koordiniranju radnika koji se bore širom Argentine. 14. princip MIC-a objavljuje posvećenost demokratskom organiziranju i jedinstvu među radnicima koji se bore protiv eksploatacije. Radnici koji učestvuju u ovoj koaliciji definiraju sebe kao klasno zasnovane, suprotstavljene i kritičke prema sindikalnoj birokratiji. Ova koalicija ide i ka stvaranju dugoročne sindikalne škole u Buenos Aires-u. MIC-ov prvi edukacioni tečaj fokusirao se na strategije kompanije za fleksibilne radničke standarde i sindikate.

Tri Zenon radnika 12. kolovoza posetila su sindikalni prostor za organiziranje u regiji Buenos Aires-a po imenu San Miguel, 30 kilometara sjeverno od Buenos Aires-a. Radnici koji su bili otpušteni zbog svojih aktivnosti oko sindikalnog organiziranja u nekoliko različitih tvornica, uključujući i Pepsi kompaniju. Snacks i Jabon Federal (severnoamerička kemijska kompanija) prisustvovali su događaju. Predstavnici Zenona sa nekih 100 lokalnih radnika podjelili su svoje iskustvo u građenju klasne svjesti kroz samoupravljanje.

Omar Villablanca radio je u tvornici devet godina. Nedavno se prebacio iz tvorničkog pogona za proizvodnju keramičkih pločica u FASINPAT-ovu komisiju za tisak, gdje koordinira sve, od saopćnja za medije pa do učeničkih posjeta tvornici. Jedan od ključeva uspeha Zenona bio je uključivanje radničke borbe u zajednicu.

Pored proizvodnje keramike, tvornica se posvetila projektima kao što su doniranje keramike komunalnim centrima, gradnji kuća za porodice iz radničke klase, ugošćavanju studentskih putovanja i štampanju keramičkog alfabeta za škole.

Zenon je postao ono što je danas jer su radnici oporavili tvornički unutrašnji  trgovinski sindikat. Da nismo osvojili sindikat, Zenon ne bi funkcionirao pod radničkom kontrolom. Radnici Zenona naučili su iz lekcija unutrašnjeg sindikata i slušajući radnike iz drugih tvornica. Bilo je potrebno puno rada da bi se otklonili svi strahovi. Bilo je potrebno puno rada da bi se presjekla pupčana vrpca koja ih je spajala za šefove. Niti jedan radnik Zenona 2001. godine nije imao ideju o preuzimanju tvornice i pokretanju proizvodnje. Gradnja čvrstog oslonca, razmjenjivanje strategije i diskutiranje je ono što nam je omogućilo da dođemo do FASINPAT-ovih postignuća.

Svaka akcija koja se poduzima u Zenonu razmatrana je na skupštini. Činjenica da se ne oglušujemo na direktive izglasane na skupštini je ono što nas dovodi do onoga gde smo danas. Postoje radnici prijatelji koji su učestvovali u sindikatu keramičara koji smo oporavili 1998. godine. Ali danas oni više ne rade sa nama jer su se prodali šefovima i upravi. Za radnike koji su izdali svoje prijatelje radnike nema mjesta u našoj tvornici.

U tvornici imamo različite ideologije i načine razmišljanja, ali imamo zajednički cilj: braniti naše poslove i nastaviti sa radničkom kontrolom unutar tvornice. Ovo je primarni cilj za 260 radnika koji su okupirali tvornicu i 480 radnika koji sada rade u tvornici. Objašnjavamo svakom novom radniku kako smo zamislili radničko samoupravljanje u Zenonu. Orijentiramo ih u našim ciljevima i upoznajemo ih s činjenicom da rad u Zenonu nije običan posao. Rad u Zenonu nije ograničen samo na ulaganje osam sati svog radnog vremena i odlazak kući. Moramo se također i boriti. Nećemo stati dok ne ostvarimo svoj cilj: definitivnu eksproprijaciju i nacionalizaciju Zenona pod radničkom kontrolom.

Znamo ko su naši neprijatelji: vlada i sudstvo, jer su oni udarili na radnike. Jedini saveznici koje imamo su radnici, oporavljeno delegatsko tijelo i borbeni sindikati koji iskreno brane radnike kao npr. CGT [Nacionalna konfederacija rada, nacionalni sindikalni centar], a ne sindikati koji su nas izdali. Naši saveznici su radnici iz Jabon Federal, podzemne željeznice Buenos Airesa, BAUEN hotela, i ostalih oporavljenih preduzeća. Dio naše borbe je izgradnja saveza i promoviranje naših konflikata. U listopadu, imamo važnu borbu, a cilj je definitivna eksproprijacija za čije ostvarenje smo se borili pet godina.

Villablanca je izjavio da su radnici Zenona nedavno inaugurirali dom koji su izgradili za obitelj koja je svoj dom izgubila u požaru. Rekao je da su radnici, savladani emocijama, plakali na inauguraciji zbog osiguravanja rješenja za radničku klasu. Susedstvo ima samo jedan luksuz: crkvu. Nema popločanih ulica, plinovoda ili zdravstvenih klinika. Zaključio je rekavši da vlada ne želi riješiti nejednakost: radnici moraju riješiti svoj vlastiti problem nezavisno od države, političkih stranaka ili institucija.

Sindikalno organiziranje

Carlos Villamonte ima za sobom dugu povijest u Zenon tvornici, iako ima samo 35 godina. Sudjelovao je u naporima da se za obične radnike osvoji mjesto u sindikatu, organizirajući se tajno kasnih devedesetih. Iako ima dosta iskustva u organiziranju i participaciji u generalnim skupštinama u svojoj tvornici, prije govora u San Miguleu nije se obraćao grupama radnika na javnim događajima.

Radio sam u tvornici 17 godina u pogonu za peći. To je bio moj prvi posao. Bio sam tamo još od kad smo osvojili unutarnji sindikat i ponosan sam što mogu reći da sam ovdje od samog početka. Bilo je veoma teško osvojiti unutarnji sindikat u tvornici jer smo to morali raditi tajno. Kompanija je imala vrlo represivan sistem.

Nisu dozvoljavali da idete u druge sektore, da pričate sa kolegama radnicima ili da koristite toalet. Mnogo puta smo morali da komuniciramo razmjenjivanjem ceduljica pod stolom u kafiću ili idući kroz svaki sektor određujući tajno vrijeme i mjesto za susret. Našli smo način da izbjegnemo kontrolu od strane šefa i birokratskog sindikata.

Kada sam počeo da radim u Zenonu, nikada nisam pomislio da ću imati odgovornost zajedno sa grupom radnika koji vode tvornicu. Nismo nabrzaka donijeli odluku da preuzmemo tvornicu. Okolnosti su nas naterale da donesemo odluku. Dok smo mjesecima kampirali izvan tvornice, razvili smo veze sa zajednicom i drugim grupama radnika. Sudac je presudio da smo mogli prodati zalihe koje su preostale od zatvaranja. tvornice. Kada smo prodali sve zalihe nisu nam ostali nikakvi resursi. Traženje solidarnosti na ulici nas je zamaralo. Računi su samo pristizalia a nije bilo načina da ih platimo. Nisam mogao objasniti kćerki, koja je tada imala 10 godina, da je njezin otac ostao bez posla i da čeka šefa da se vrati.

Kada su zalihe bile iscrpene, održali smo skupštinu. Odlučili smo da jednoglasno okupiramo tvornicu i pokrenemo proizvodnju. Ušli smo unutra i lagano počeli s radom. Prvog mjeseca smo proizveli 20.000 kvadratnih metara crijepa. Danas, proizvodimo preko 400.000 kvadratnih metara. Oduvek smo imali podršku zajednice. Dok smo kampirali, ljudi iz zajednice su nam donosili hranu i donirali novac za naš štrajkački fond. Čak su i zatvorenici iz zatvora lociranog iza Zenona izrazili solidarnost s nama donirajući svoju hranu Zenon radnicima. Nakon ovog konflikta postao sam zreliji.

Kada završimo s eksproprijacijom tvornice, naša se borba tu neće završiti. Dan svakog radnika Zenona završava se borbom za naš glavni cilj: da radnici preuzmu kontrolu nad vlastitom sudbinom tako da nema isključenja ili marginalizacije. Svako bi trebalo imati pravo raditi i donosi kruh u svoj dom.

Zenon: laboratorij za radničke snove

Mnogi radnici Zenona imali su priliku da putuju u inozemstvo i tamo prenesu svoje iskustvo. Radnici u Italiji, Njemačkoj i Španjolskoj eksperimentirajući u radničkim zadružnim modelima su se željno susreli sa radnicima Zenona da bi razmjenili informacije i strategije. Sindikati i društvene organizacije u Europi izrazili su solidarnost s nastavkom rada FASINPAT-a. U ožujku ove godine, Španjolska nacionalna konfederacija rada (CGT), anarhistički sindikat, tvornici je donirala autobus za prevoz radnika.

Alejandro Quiroga, radnik Zenona koji je prošle godine putovao u Italiju, istakao je da je statut demokratskog sindikata fundamentalan za radničku oslobodilačku borbe. Sindikat Neuquén keramičara je prošle godine glasao u korist novog statuta, kojeg Zenonove novine Nuestra Lucha smatraju zaslužnim za revolucioniranje sindikata. Pod novim statutom, sindikalni delegati i obični radnici plaćeni su istom plaćom, generalna skupština je vladajući organ, a pridruživanje je dobrovoljno, uz plaćanje članarine.

Radnički san se transformirao u ono što je FASINPAT danas (tvornica bez šefa). To je bila radikalna i značajna promjena za običnog radnika. Kasnih devedesetih nacionalne i provincijalne vlade provodile su politiku koja je otuđila radnike. Mnogo puta radnici nisu voljni da se bore, uče, osposobljavaju, razmišljaju o pravima koja imamo i razmjenjuju znanja. 1998. godine, kada je unutarnja komisija osvojila unutarnji sindikat, počeli smo da preispitujemo sindikalni statut za tvornicu.

Stari birokratski sindikat u tvornici nije razmjenjivao bilo kakve informacije sa radnicima. Počeli smo otkrivamti svoja prava za koja nismo ni znali da ih imamo. Otkrili smo statut koji je bio arhiviran i kojeg su šefovi uz pomoć delegata starog sindikata sakrili od radnika. Novi unutarnju sindikat podjelio je sve ove informacije sa radnicima.

Tako smo okupili radnike: postali su motiviraniji i počeli su preispitivati rad kompanije i razgovarali su o novim oblicima organiziranja. Imali smo puno uspjeha sa sindikalnim vodstvom koje je bilo jako, predstavničko i šaroliko. Ovaj sindikat običnih radnika u tvornici dao nam je snagu da pobjedimo na regionalnim sindikalnim izborima 2000. godine.

Još od 1998. godine borili smo se protiv plana Zenon preduzeća da zatvore tvornicu u skladu sa vladinom politikom. Plan Luisa Zenona je bio otpustiti radnike, zatvoriti tvornicu i ponovo je otvoriti sa novim radnicima i novim fleksibilnim radnim standardima. Nadao se da će kada  radnici  budu otpušteni, svaki radnik ili radnica otići svojim putem, i zaposliti se na drugom mjestu. A kada tvornica bude ponovo otvorena, on bi nametnuo nove radne uvjete sa manjim plaćama, nepouzdanim radnim statusom i većim brojem radnih obaveza.

U listopadu 2001.  suočili smo se sa odgođenim isplaćivanjima plaće, a zatim i sa masovnim otpuštanjima u studenom. Uvijek smo znali da borba nije laka. Imali smo snažno vodstvo i podršku radnika. Skoro svi originalni Zenon radnici okupirali su tvornicu, izuzimajuči 40 radnika iz vodstva starog birokratskog sindikata. Broj radnika je sa 256 narastao do današnju cifru od 480 aktivnih radnika: to je nešto na šta smo ponosni.

Mi nudimo ogromnu promjenu u načinu upravljanja tvornicom. Tvornica je u našim rukama, i moramo je održati u radu. Dokazujemo da je naš projekt radnika koji upravljaju tvornicom održiv i sklon poboljšanju. Mnoge činjenice dokazuju da smo u stanju postići ono što gazde nisu mogle: stvaranje poslova, povećanje proizvodnje i poboljšanje odnosa između radnika u tvornici i zajednici. Izgradili smo nove društvene odnose u tvornici Izgradili smo saveze sa univerzitetima, sindikatima i nezaposlenim radničkim organizacijama.

Ovo nije izdvojeno iskustvo ili luda ideja kojom se zanijela grupa ljudi. Zenon je konkretno iskustvo koje je grupa radnika pokrenula. Mnogi ljudi govore o Zenonu kao o laboratoriji za eksperimentiranje sa radničkim snovima. Nakon pet godina razvoja, Argentina nije samo laboratorij: ona je pokazala ekonomsku alternativu onoga što nam nudi kapitalistički model. To je nešto za šta sam ja mislio da neće funkcionirati, i ponosan sam što funkcionira.

Radnici širom svijeta gledaju na ono što su radnici u Patagoniji ostvarili. Gledaju na FASINPAT kao model koji bi kopirali u vlastitim zemljama. Očigledno, ovo je posljedica klasne solidarnosti, s obzirom na to da znamo tko su nam neprijatelji, kako da se organiziramo protiv njega i ojačamo našu borbu. Ne radi se samo o tome da znamo odakle naš neprijatelj dolazi, već i o stvaranju zajedničkih strategija za obranu radničke klase.

Mari Trigona (Marie Trigona) je autorica i prevoditeljica. Živi u Buenos Airesu. Dio je Grupo Alavio, video kolektiva. Možete joj pisati na mtrigona@msn.com. Za više informacija o Zenon tvornici posjetite www.obrerosdezanon.org i www.agoratv.org
 
 
(vestinet.rs/uredio i preveo: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10780"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]