Franjo je priznao da 1 na 50 svećenika, uključujući i visoke vatikanske dužnosnike, su pedofili koji ponekad siluju djecu

Prema papi, iako se djela pedofilije trebaju promatrati kao „teški grijeh” katolici trebaju imati na umu da opraštaju ljudima njihove grijehe i to je njihova dužnost prema Bogu.

Nedavna istraživanja su australski istrage otkrila su dokaze o tome da papa grubo podcjenjuje stvarnu brojku svećenika koji zlostavljaju djecu. Prema Australskom komisiji, kako piše Dw.com, 1 na 14 svećenka je vjerojatno da će biti pedofili.

Komisija je također otkrila dokaze o „zastrašivanju svjedoka” navodnih žrtava.

Dok je Franjo je proveo opsežne reforme u Vatikanu, on je optužen za ne čini dovoljno u borbi protiv krize zlostavljanja djece.

U svom intervjuu, Franjo je citirao: „Crkva se bori da iskorjeni naviku i da obrazuje rehabilitirane “prijestupnike”.

“Ali ova guba je također prisutna u našoj kući. Mnogi od mojih kolega koji rade protiv ovih prijestupnika su mi rekli da je pedofiliju u Crkvi na razini od 2 posto.”

On je rekao da su ga te brojke dobivene od crkvenih dužnosnika trebale umiriti, ali je dodao: “Ali, moram reći da me nisu umirile na bilo koji način.”

“Naprotiv, mislim da ih duboko zabrinjavajuće. Među tih 2 posto se nalaze pedofili koji su čak i biskupi i kardinali.”

Nedavno je glasnogovornik Vatikana otac Federico Lombardi rekao za dnevni list da je „zarobio duh” razgovora, ali je negirao da je Franjo rekao da postoje neki kardinali koji su pedofili.

U svom intervjuu, Papa je priznao da je pedofilija bila uobičajena i raširena u Katoličkoj crkvi, i navodno nazvao zahtjev za celibatom među svećenicima „problem” za kojeg se „pronalazi rješenje” – iako je Vatikan također demantirao da je on to rekao.

Prošli tjedan je papa Franjo izrekao svoje najjače riječi o pedofilima svećenicima dok je održao povijesni trosatni sastanak sa šest žrtava zlostavljanja, uključujući i dvije žrtve iz Velike Britanije i dvije iz Irske.

U masi prije sastanka, molio je žrtve zlostavljanje za oprost „svetogrdnih” zločina koje su počinili „sinovi i kćeri Crkve koji su izdali svoje poslanje”.

Britanska žrtva zlostavljanja Peter Saunders (57), koji je bio zlostavljan više od pet godina od strane dva svećenika, učitelja i član njegove obitelji dok je imao osam godina, opisao je iskustvo koje mu je „promijenilo život”.

Prvi slučajevi zlostavljanja u rukama svećenika došli su na vidjelo u SAD-u i Kanadi u 1980-tim godinama. U 1990-tim, otkrića su se počela pojavljivati,​od rasprostranjenog zlostavljanja u Irskoj, a prvi slučajevi su bili razotkriveni u više od desetak zemalja u posljednjem desetljeću.

U 2009. godini, otkrivena su dva izvješća o navodoj pedofiliji u Irskoj; njihov opseg zataškavanja je trajao desetljećima, a uključivao je tisuće žrtava.

Prošli tjedan je Papa rekao je je Katolička crkva bila krivac „suučesništva” u zataškavanju onoga što je nazvao „prezirnim djelom” i „teškim grijehom”.

On je rekao da bi članovi Katoličke crkve trebali „plakati pred odvratnim djelima zlouporabe koje su ostavile cjeloživotne ožiljake”.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Je li čovjek po prirodi zao? Je li činjenje nasilja dio našeg prirodnog ponašanja? Ovo je neurobiološka potraga za uzrocima ljudskog nasilja

Odrubljivanja glave pred uključenim kamerama. Građanski ratovi i teroristički napadi – slike takvih zastrašujućih djela su iz dana u dan sastavni dio informativnih emisija. Kad vidimo takve slike teško je vjerovati u dobro u čovjeku.

“Čovjek je čovjeku vuk”, čuvena je latinska izreka. Zvijer koja – jednom razuzdana – uživa u krvi drugih ljudi i uvijek je spremna na strašna djela.

Oni koji čine takvu agresiju bivaju bespomoćno osuđeni kao “bolesni”. Govori se da oni nemaju ništa zajedničko s “normalnim ljudima”. Međutim sigurno je sljedeće: ubojstva, silovanja, sakaćenja, koja se u konfliktnim područjima na ovom svijetu događaju svakodnevno, ne mogu biti pripisana samo ludim pojedinačnim počiniteljima.

Čitavi školski razredi ubijaju kao djeca ratnici. Muškarci siluju u skupinama ili ubijaju “one koji drugačije vjeruju” uz odobravanje drugih ratnika. Nalazi li se u konačnici sjeme nasilja u svima nama?

Mit o “agresivnom nagonu”

Siegmund Freud je vjerovao da postoji nasilje u ljudima. Vjerovao je u urođeni “nagon na agresiju”. Generacije znanstvenika su na tome mukotrpno radile. Među njima i neurobiolog, liječnik i psihoterapuet Joachim Bauer, koji se prije pet godina u svojoj knjizi “Granice boli” bavio podrijetlom svakodnevnog i globalnog nasilja: “Pitanje pripada li provođenje nasilja u pra-prirodu čovjeka je naravno vrlo zanimljivo i za neurobiologe”, kaže Bauer u intervjuu za DW.

I tako su znanstvenici koji se bave istraživanjem mozga proveli istraživanje koje je trebalo pokazati reagira li sustav sreće u mozgu kada ljudi – bez prethodne provokacije – čine agresiju.

Dr. Joachim Bauer

Rezultat je: za prosječno zdravog čovjeka nije vrijedno da bez razloga čini agresiju. “Odgovarajući sustavi u mozgu ne reagiraju”, objašnjava Bauer. “Ono što stvara reakciju sustava jest dobivanje pozornosti, priznanja i poštovanja.”

Priznanje kao pokretač zla

Teza zvuči paradoksalno, a čini se ipak znanstveno dokazivom: Naša želja za priznanjem, za pozitivnim transmiterima u mozgu, ne dovodi nužno do dobrih međuljudskih odnosa. Naprotiv: “Ljudi su spremni za ugled, poštovanje i osjećaj pripadanja nekoj skupini učiniti zlo”, kažu znanstvenici. Sada znate zašto se ljudi toliko mijenjaju kada uđu u politiku.

I tako bi ovdje možda istraživanje mozga moglo pokazati ono što je u sociologiji i socijalnoj psihologiji tako često opisano: Da se mladi priključuju nasilnim skupinama jer se tu konačno osjećaju uzdignuto – i tada sistem nagrađivanja u njihovom mozgu konačno reagira.

Riječ je o mehanizmu za koji Joachim Bauer vjeruje da postoji i kod mladića koji iz Europe dobrovoljno odlaze u džihad: “Može se s prezirom reći da su oni gubitnici. Ali u jednom društvu ne bi trebali biti producirani gubitnici jer upravo ti ljudi padaju u opasnost da se priključe radikalnim skupinama u kojima doživljavaju vlastitu vrijednost.”

Izopćavanje djeluje kao bol

To da počinitelji nasilnih djela često poslije pripadaju među životne gubitnike nije novo otkriće. Zapostavljeni su od strane roditelja, u školi su zakazali, a od većine u društvu su diskriminirani. Stalno u opisu počinitelja nasilja na površinu dolazi sličan obrazac, a mediji ih u svojim pokušajima objašnjenja ponavljaju kao mantru.

Ono o čemu se rijetko govori jest, kako zaista djeluje iskustvo izopćavanja i diskriminacije na mozak. Pri tome su znanstvenici koji se bave istraživanjem mozga ovdje već odavno podastrli konkretne rezultate: “Prilikom izopćavanja i ponižavanja u mozgu reagiraju ista područja koja se aktiviraju i prilikom boli, to je tzv. matrica boli”, kaže Bauer. “To znači, s gledišta mozga bol ne predstavlja samo tjelesni napad, već i društveno izopćavanje i poniženje.”

Istraživanja mozga pokazuju da je bol najveći pokretač koji dovodi do nasilja. Vjerojatno jer je to evolutivno-biološki tako određeno. Naime, zato što nam je sposobnost da budemo agresivni do danas potrebna kako bismo se obranili od opasnosti.

Također i činjenica da naš mozak izopćavanje izjednačava s boli je evolucijski sasvim utemeljena. U konačnici još su naši preci živjeli u društvenim skupinama. A izbacivanje iz skupine je po pravilu bilo jednako smrtnoj presudi. “S obzirom na to da je bol najjači stimulans za agresiju, onda se može razumjeti zašto ljudi i skupine stanovništva, koji su pogođeni izopćavanjem, pokazuju veliku spremnost za agresiju”, smatra Bauer.
 
(dw.de/uredio:nsp)